Izložbom Mislim da se sjećam autorica “istražuje fragmentiranost sjećanja prikazanih u formi kratkih dnevničkih zapisa”, navodi Jelena Šimundić Bendić u popratnom tekstu. Koristeći jezik eksperimentalnog dokumentarnog filma Bistričić promatra “doživljaj sjećanja kao slike, koja ima svoj sadržaj i trajanje, konceptualno usmjerava rad u dekonstrukciju filmske forme na medije slike i zvuka”, ističe Bendić.

Sanja Bistričić Srića multimedijalna je umjetnica, fotografkinja i snimateljica. U svom radu istražuje dokufikciju i osobne teme kroz dekonstrukciju i kolažiranje medija slike, zvuka i teksta. Nakon završetka studija agronomije na zagrebačkom Sveučilištu, magistrirala je na diplomskom studiju Animiranog filma i novih medija Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu.

Više informacija o izložbi koja se odvija u organizaciji udruge Mavena možete pronaći ovdje.

Piše: Kulturpunkt.hr

Nezavisna kulturna scena u Hrvatskoj od početka devedesetih godina do danas nigdje nije sustavno dokumentirana. Zbog svoje izvaninstitucionalne pozicije i čestog snažnog društvenog i kritičkog angažmana nikada nije bila u fokusu muzeja i arhiva, a same organizacije na sceni nemaju kapacitete dostatne za redovno i adekvatno (ako uopće ikakvo) arhiviranje vlastite produkcije i prezentaciju svog rada. Upravo na tu situaciju nezavisne kulture kao slijepe pjege u institucionalno zabilježenoj kulturnoj i društvenoj povijesti Hrvatske, svojim radom kroz više od pet godina nastoji odgovoriti Centar za dokumentiranje nezavisne kulture, otvoreni community arhiv nezavisne kulturne scene.

Centar je dio šireg projekta istraživanja, dokumentiranja i promocije nezavisne kulturne scene pod nazivom Abeceda nezavisne kulture, koji vode Kurziv (Kulturpunkt.hr) i Kulturtreger (Booksa). Počeci projekta sežu u 2009. godinu, kada je Kurziv počeo prikupljati sjećanja, iskustva i znanja aktera nezavisne kulturne scene u Hrvatskoj te ih objavljivati u formi dubinskih intervjua koji se nalaze u posebnoj rubrici na portalu Kulturpunkt.hr i čine arhivu usmene povijesti s više od 80 pisanih i video intervjua s umjetnicima, aktivistima i kulturnim radnicima diljem Hrvatske i regije. U tom periodu Kurziv je objavio i dvije publikacije, koje su tematski i kritički historizirale nezavisnu scenu – Dizajn i nezavisna kultura (2010) te From Consideration to Commitment: Art in Critical Confrontation to Society (Belgrade, Ljubljana, Skopje, Zagreb: 1990-2010) (2011).

Tijekom prve dvije godine prikupljanja intervjua, postalo je očigledno da fizički materijali, u formi u kojoj bi bili pretraživi i dostupni bilo kome izvan uskog kruga pojedine organizacije ili inicijative, a često ni unutar njega – jednostavno ne postoje. Plakate, flajere, kataloge, knjige, brošure, audio i video dokumentaciju većina je inicijativa i udruga čuvala i čuva u neorganiziranim kutijama, ladicama i policama te na hard diskovima u kojima nisu adekvatno pohranjeni niti dostupni, pa tako vrijedna znanja koju čuvaju i kulturno-društvena povijest o kojoj svjedoče podliježu propadanju i ostaju nedostupne istraživačima, novim generacijama i široj javnosti. Kurziv i Kulturtreger zajedničkim snagama u prostoru bivše knjižare kluba Booksa u prosincu 2011. godine otvaraju Centar za dokumentiranje nezavisne kulture kao arhiv materijala koji od tada sustavno prikuplja, pohranjuje, obrađuje, katalogizira, digitalizira, prezentira i nudi na korištenje raznolike materijale proizvedene na nezavisnoj kulturnoj sceni u Hrvatskoj od 1990. do danas.

U Centru je trenutno prikupljeno nekoliko tisuća jedinica materijala, digitalizirano više stotina tiskanih materijala te je preko 1500 jedinica opisano i pretraživo u katalogu. Broj pohranjene i obrađene građe raste iz tjedna u tjedan, te je ona trajno dostupna zainteresiranoj javnosti za besplatno korištenje u istraživačke svrhe u prostoru Centra u klubu Booksa, redovno od utorka do petka, uz prethodnu najavu. Centar je trenutno jedino mjesto koje sustavno arhivira i u potpunosti besplatno na jednom mjestu nudi materijale na korištenje, a odnedavno ima i vlastitu web stranicu – abcdnk.hr – na kojoj možete pronaći sve informacije o arhivu i projektima koji se u njemu provode. 

Osim samog arhiviranja materijalne i usmene povijesti, do danas su se djelatnost Centra te aktivnosti u sklopu projekta razvijali u tri ključna smjera: kritička obrada i prezentacija građe, edukacija te zagovaranje. Ovdje su uključene radijska emisija koju od jeseni 2014. godine suradnički produciraju Kurziv, Kulturtreger i Radio Student, produkcija dokumentarnih izložbi Abeceda nezavisne kulture i Nezavisni prostori – prostori nezavisnih, niz javnih događanja, otvorenih razgovora, predstavljanja i tribina, edukacija kroz radionice arhiviranja za organizacije u nezavisnoj kulturi te za studente muzeologije i arhivistike Filozofskog fakulteta u Zagrebu, koji mogu odabrati svoju obaveznu praksu obaviti u Centru, te zagovarački rad zajedno s nekolicinom drugim arhiva i knjižnica civilnog društva u Zagrebu i Čakovcu. Osim u Hrvatskoj, projekt je iskoračio prema regiji kroz suradnju sa SEEcultom iz Beograda, SCCA iz Ljubljane i Quendra Multimedijom iz Prištine. 

Potreba za daljnjim jačanjem inicijativa dokumentiranja i promocije nezavisne kulture nije snažna, dakle, samo u Hrvatskoj, nego i u ostalim zemljama regije. Za ozbiljnije pomake u očuvanju ovog vrijednog kulturnog naslijeđa, koje nije samo ostvarilo neke od ključnih umjetničkih inovacija, nego i iznimno doprinijelo demokratizaciji društveno-političkog polja i promociji kritičkog razmišljanja i građanskog aktivizma, bit će potrebno paralelno jačati horizontalne suradnje unutar civilnog polja te suradnje s institucijama, kao i aktivno utjecati na unapređenje javnih politika u području arhiviranja i civilnog društva. 

Komparirajući socijalni i ekonomski položaj bivših radnica Zagorske industrije vunenih tkanina Zabok – ZIVT u vrijeme postojanja tvornice i nakon njene devastacije, CT kustoski tim izložbom ZIVT – regeneracija ili zaborav? predstavlja istraživanje položaja žena/radnica u Zaboku i njegovoj okolici. ZIVT – regeneracija ili zaborav? ne predstavlja hvalospjev nekim minulim vremenima, ona tek dokumentaristički bilježi razvoj tvornice kroz brojna desetljeća njenog postojanja, ostavljajući recipijentu prostor za autonomno donošenje sudova o prošlosti, istovremeno ga pozivajući na aktivan pristup i angažman u budućnosti.

Izložba je otvorena do 8. siječnja 2017. u sklopu programa Green Room galerije u Zelenoj dvorani u Zaboku.

Maja Pleić i Sandra Benčić iz Centra za mirovne studije, 20. listopada u kinu Europa predstavile su rezultate istraživanja o nejednakosti u Hrvatskoj. Istraživanje Geometar jednakosti provedeno je u sklopu programa Ekonomsko-socijalna pravednost Centra za mirovne studije, a osim analize prikupljenih podataka, u idućem koraku obuhvatit će preporuke za smanjenje regionalnih razlika te razlika između određenih društvenih skupina.

Analizirani podaci pokazali su očekivane rezultate: Grad Zagreb, Istarska, Primorsko-goranska i Dubrovačko-neretvanska najprosperitetnije su županije u Hrvatskoj, s najvišom stopom zaposlenosti, primanjima i životnim standardom. Također, stariji građani skupina su izrazito ugrožena mogućnošću siromaštva, a gotovo jedna četvrtina kućanstava s jednom osobom iznad šezdeset pet godina ne može si priuštiti pravilnu prehranu, kao ni čak petnaest posto obitelji s troje ili više djece. Za više od pedeset posto stanovnika koji plaćaju punu najamninu, ona predstavlja preveliko opterećenje na njihove plaće, a samo trideset posto hrvatskih građana zarađuje više nego što troši, odnosno u mogućnosti je štedjeti. Zanimljivo je i da Hrvatska ima jednu od najvećih stopa poreza na dodanu vrijednost (PDV), što znači da glavninu proračuna financiraju siromašni, umjesto na primjer poduzetnici ili viša klasa što bi se ostvarivalo višim porezima na dobit.

Prema podacima vidljivo je kako je obrazovanje mehanizam koji štiti od siromaštva, a sveučilišni centri pokrenuti i u manjim sredinama u kojima obrazovanje čine dostupnijim, imaju velik utjecaj na smanjivanje društvenih nejednakosti. Još jedan od indikatora socio-ekonomske razvijenosti je dostupnost vrtića. Pohađanje vrtića za djecu od treće do pete godine života ključno je za njihov kasniji uspjeh i trebalo bi biti pravo svakog djeteta, umjesto tek pogodnost roditelja, smatraju istraživačice. Dostupnost vrtića uvjetuje i mogućnost povratka roditelja na posao, a njihova cijena drastično varira. Manje općine manje mogu financijski sudjelovati u financiranju vrtića što znači da je i za roditelje cijena viša. Time se dolazi do začaranog kruga nepropusnosti u kojem roditelji iz ruralnih sredina imaju manje mogućnosti zaposlenja, veća nezaposlenost znači manje vrtića, a ta djeca kasnije imaju manje šanse u obrazovnom sustavu. 

Primanja građana u Zagrebu daleko su viša od ostatka Hrvatske, prvenstveno zato što glavni grad strukturom poslova privlači zanimanja visokog obrazovanja, a to u konačnici utječe na niži rizik od siromaštva, viši životni standard i ostale faktore. Kako bi se ublažile stope nejednakosti ovom problemu treba pristupiti na različite načine, a prije svega obnašatelji vlasti moraju razumjeti da su socijalna davanja, umjesto opterećenja proračuna, dugoročna ulaganja u budućnost, zaključeno je na raspravi.

Totally Lost je kolektivno fotografsko istraživanje koje je tijekom protekle godine uključilo 186 fotografa iz cijelog svijeta, a koji su mapirali preko 300 lokacija povezanih s totalitarnim režimima te oko 2600 fotografija u preko 25 država. Izdanje projekta u 2016. obuhvaća velike izložbe na tri lokacije koje, putem fotografija i suvremenih regeneracijskih praksi, pozivaju na razmišljanje o ulozi te “nezgodne” baštine danas.

Od 9. do 25. rujna na trima lokacijama na sjeveru Italije, gradićima Forlì, Forlimpopoli i Meldola, u napuštenim i nekorištenim prostorima povezanim s režimskom arhitekturom, bit će izložene fotografije i video materijale europskih istraživača koje prikazuju tvornice, rudnike, službene zgrade, domove, mjesta propagande i moći, bunkere, odmarališta, spomenike i memorijale, prostore za zabavu, sanatorije, bolnice, tornjeve i ostale preostatke različitih režima.

Totally Lost projekt je koji su zamislili Atrium – Architecture of totalitarian regimes i South East Europe – Transnational Cooperation Programme, a izvelo ga je preko 400 umjetnika iz cijeloga svijeta. Među dokumentima nalaze se fotografije spomenika Bogdana Bogdanovića, Dušana Džamonje i Vojina Bakića. Kustosice su projekta povjesničarka umjetnosti Maria Elena Versari i fotografkinja Linda Ferrari, a autori popratnih tekstova brojni novinari i istraživači.

On-line arhiv radova potražite na istaknuoj poveznici.

Centar za medije, informacije i društvo (Center for Media, Data and Society, CMDS) pri Školi za javne politike Srednjoeuropskog sveučilišta (Central European University, CEU) u Budimpešti objavio je finalno istraživanje o arhiviranju community radijskih i televizijskih medija, u sklopu projekta CAPTCHA.

Autor je izvještaja Joost van Beek, uz doprinose Kate Coyer, a obuhvaća izazove, prepreke, prilike i perspektive arhiviranja online community medija. Naglašava najbolje prakse i naučene lekcije kako bi unaprijedili načine na koje se programi dijele, razmjenjuju i arhiviraju. Studija je, između ostalog, nastala na temelju intervjua s medijskim djelatnicima community radija iz cijele Europe i pregledom njihovih online praksi. 

Osnovna pitanja koja su postavljena su sljedeća: kako su razvijeni uspješni modeli dijeljenja i arhiviranja online sadržaja, kako je online arhiviranje strukturirano i organizirano, kako je organiziran radni proces i tko ga je organizirao, koje su prakse učenja i vodstva potrebne i ustanovljene, koji su tehnički kapaciteti potrebni i na koji način se mediji nose s tim izazovima, postoje li neke promjene u tom polju, koja su najbolja praktična rješenja, a koji problemi se ne rješavaju adekvatno.

Za većinu community emitera u Europi, online dijeljenje i arhiviranje još je u početnoj fazi. Gotovo sve stanice imaju live streamove, ali za mnoge je to domet njihova online sadržaja, dok su neki zapisi dostupni u formi priloga medijskim objavama i člancima. Mnogi su također na osnovnoj razini emitiranja: emisije se integralno uploadaju i objavljuju uz minimalnu kategorizaciju. Uz ograničene vremenske i financijske resurse te sektorsku duboku i emotivnu vezanost uz on-air emitiranje medija, dionici najčešće govore o podcastu kao nečemu “čime će se baviti jednog dana kada budu imali više vremena”.

Istraživanje je ipak identificiralo veći broj zanimljivih primjera u kojima individualni community emiteri razvijaju nove prakse. Među njima, nalazi se francusko-baskijski internetski Radio Kultura, čiji je sadržaj primarno okrenut kulturnim temama. Smješten je u gradiću od nekih 6000 stanovnika. Nemaju reklame, a financiraju se dijelom iz produkcije sadržaja. Internetska stranica radija dobar je primjer kako veliki online arhivi audio sadržaja, s tisućama jedinica, mogu biti lako pretraživi raznovrsnoj publici zahvaljujući dizajnu i jasno strukturiranoj navigaciji i opcijama filtriranja.

Među tri primjera dobre prakse nalazi se i ljubljanski Radio Študent, nekomercijalna i alternativna radijska stanica, osnovana 1969, koja od 1998. emitira i online. Tjedno emitira oko 45 sati glazbe, umjetnosti  i kulture te oko 25 sati društvenog, političkog i obrazovnog programa. Ima pet stalno zaposlenih i oko 200 volontera. Na službenoj radijskoj stanici nalazi se poveznica na staru stranicu koja funkcionira kao arhiv sadržaja do 2012. godine. Internetska stranica radija vizualno je raspoređena na emitirane sadržaje poredane obrnutom kronologijom, no ne sadrži poveznice na posebne projekte ili aktivnosti. Razlog tomu je veliki broj odvojenih stranica i pod-stranica o izdavačkoj aktivnosti, marketingu, festivalima koje Radio Študent organizira.

Tilos Rádió je prvi i najvažniji mađarski neprofitni, community radio. Program se sastoji od mješavine glazbe i razgovornih emisija, no snažan fokus imaju na nezavisnu kulturu, društvenu održivost i kulturnu raznolikost. U 1991. pokrenut je kao piratska radio stanica i odigrao je važnu ulogu u razvoju civilnog društva u Budimpešti. Nema reklame i u velikom se dijelu oslanja na donacije slušatelja. Internetska stranica sastoji se od live streama i arhiva prošlih emisija koje sežu sve do 1993. godine.

Studija je rezultat istraživanja u sklopu projekta CAPTCHA, partnerstva tri nakladnika community medija (Radio Corax, Njemačka, Near Media Co-op, Irska, Radio FRO, Austrija) i CMDS-a, koji je trajao od rujna 2013, a ciljao je osnaživanju community medija radi povećanja dostupnosti njihovih sadržaja.

Jednostavno koncipiranom, a informativnom i lako pretraživom istraživanju možete pristupiti ovdje.

Vijeće sigurnosti UN-a 2010. godine osnovalo je Mehanizam međunarodnih sudova za ratne zločine (Mechanism for International Criminal Tribunals, MICT), koji bi postepeno trebao preuzeti važne funkcije Međunarodnog suda za ratne zločine na prostoru bivše Jugoslavije (International Criminal Tribunal for the former Yugoslavia, ICTY), nakon što istekne njegov mandat. Osim pravnih obaveza, MICT je 2015. godine preuzeo nadzor nad sudskim spisima svih završenih slučajeva ICTY-ja, dok će dokumenti vezani za suđenja koja još traju biti prebačeni po njihovu završetku 2017. godine.

S obzirom na to da će MICT sada biti zadužen za pohranu i čuvanje arhiva haških suđenja, pokrenuta je peticija kako bi oni ostali dostupni na uvid javnosti. Peticiju Open the Archives of the Yugoslavia Tribunal! (Otvorite arhive jugoslavenskih suđenja!) pokrenuli su Richard Wilson, profesor antropologije i prava na Sveučilištu u Connecticutu i Saskia Baas, stručnjakinja za građanske ratove na Sveučilištu u Amsterdamu. Wilson se bavi međunarodnim ljudskim pravima s naglaskom na post-konfliktne pravne institucije, dok je Baas fokusirana na političku ekonomiju konflikta, mirovne procese, post-konfliktnu demilitarizaciju i tranzicijsku pravdu.

U tekstu peticije upozorava se kako arhiv sadrži brojne materijale koji su korišteni kao dokazi na suđenjima, kao što su politički i vojni dokumenti, transkripti sastanaka, fotografije, filmovi, radio snimke, te brojni drugi izvori ključni za razumijevanje povijesti zemalja bivše Jugoslavije. Upravo je zato neophodno osigurati jedinstven i lako dostupan arhiv ove široke, jedinstvene građe. 

Dostupnost arhiva osobito je važna jer sadrži informacije koje bi mogle pomoći pronalasku osoba koje se još uvijek vode kao nestale, te rasvjetljavanju sudbina brojnih žrtava. Osim toga, spomenuta je građa ključna za istraživanje povijesti i ustanovljavanja uzroka zločina, ne samo u slučaju bivše Jugoslavije nego i za identificiranje političkih, socijalnih, kulturnih i psiholoških faktora koji uzrokuju ovakve zločine. Naposljetku, dostupnost dokumenata sprječava negiranje zločina i moguće političke manipulacije poviješću, što bi trebalo pomoći zacjeljivanju i pomirenju naroda u ratom pogođenim zemljama. 

U peticiji se napominje kako je nužno poštovati povjerljive materijale, kao što su izjave zaštićenih svjedoka, zbog čega treba razviti racionalne mehanizme pristupa građi. S obzirom da se približava zatvaranje suda kojeg polako napuštaju zaposlenici sa važnim znanjima o sadržaju arhiva, treba što prije poduzeti korake kako bi sva građa ostala sačuvana, dostupna i laka za korištenje. U tom smislu preporučuje se angažiranje stručnjaka koji rade na sličnom arhivu u Bad Arlosenu te afirmiranih arhivista i istraživača ICTY-ja kako bi pomogli razviti politike korištenja arhiva suđenja u Hagu. 

Peticiju možete potpisati ovdje.

Piše: Anja Grgurinović

Ženski antifašistički Zagreb projekt je Centra za ženske studije koji su 2014. godine započeli Barbara Blasin i Igor Marković, s ciljem prikazivanja značajnih događaja tijekom, prije i nakon Drugog svjetskog rata, kroz prizmu antifašističkog diskursa i s najvećim naglaskom na mnogobrojne ženske udruge i organizacije te njihovu borbu za ženska prava, bilo politička, bilo socijalna i radnička. Projekt je zamišljen kao istraživačko-prezentacijski, u kojemu se rezultati rada i arhivskih istraživanja sudionika nastoje prezentirati i prikazati široj javnosti. Ono što je možda jedna od najznačajnijih karakteristika projekta jest prikaz rada i djelovanja ne samo poznatih žena u spomenutom razdoblju, već i nepoznatih imena koja nisu ostala zabilježena u službenim, javnim povijesnim interpretacijama. U sklopu projekta tako je izrađena jedna kronologija značajnih događaja koji sežu od kraja 19. stoljeća pa sve do početka Drugog svjetskog rata. U toj su se kronologiji nastojali prikazati zajednički javni nastupi žena, te, prema riječima organizatorice Barbare Blasin, kontinuiteti imena koja se pojavljuju. Može se vidjeti kako su mnoge žene koje su na različite načine bile aktivne dvadesetih i tridesetih godina na radničkoj i sindikalnoj sceni nastavile svoj rad i naposljetku se pridružile partizanima i Narodnooslobodilačkoj borbi, ali nastavile djelovati i nakon rata. Kronologija obuhvaća same početke ženskih javnih nastupa, i njihovu organiziraniju borbu u kasnijem razdoblju: može se naići na organizacije i udruge koje su bile građanski-liberalno orijentirane, većinom karitativnog karaktera ili pak s najvećim naglaskom na politička prava žena (borbu za pravo glasa) te radničke i sindikalne organizacije, u sklopu radničkih, socijalističkih i komunističkih stranaka i pokreta. Često su se njihove aktivnosti ispreplitale te su mnoge sudionice ondašnjih zbivanja bile članice više organizacija, pri čemu se mogu vidjeti i zanimljivi sukobi, upravo između građansko-liberalnih i lijevo orijentiranih sudionica (seniorski dio Ženskog pokreta tako je 1937. godine raspustio svoju Omladinsku sekciju jer se smatrao kako su određene članice “pod krinkom feminizma radile za druge ciljeve”, pri čemu se većinom mislilo na članice SKOJ-a).

Organizatori Baraba Blasin i Igor Marković do sada su u sklopu projekta organizirali izložbu, tribinu, tematsku šetnju Zagrebom u kojoj su se obilazile najznačajnije lokacije i spomenici iz spomenutog razdoblja te kružok pod nazivom Naše majke, naše bake. Glavni cilj kružoka, koji se održao 31. listopada u zagrebačkom književnom klubu Booksa, bio je poziv građanima da donesu i skeniraju fotografije svojih majki, baki, susjeda ili poznanica koje su na neki način sudjelovale u događajima od 1930-ih do 1950-ih godina dvadesetog stoljeća, kako bi se udarili temelji jednom arhivu takvih fotografija, ali i kako bi se, kao što je već spomenuto, naglasila i prikazala uloga nepoznatih žena u tim ključnim događajima. S muzejskom savjetnicom i kustosicom Zbirke fotografija, filmova i negativa Hrvatskog povijesnog muzeja Rheom Ivanuš razgovarale su Barbara Blasin i sudionica projekta i povjesničarka Ana Lovreković – o fotografiji kao povijesnom izvoru, kriterijima po kojima se fotografije primaju u muzej, te općenito o značajnosti takvih fotografija. One se mogu promatrati kao povijesna svjedočanstva u kojima se isprepliću privatno i javno, te se ispituje i naglašava uloga “običnih” ljudi u kolektivnoj memoriji, odnosno u službenim povijesnim interpretacijama u kojima se obično ističu poznate ličnosti. Takve fotografije, također, pokazuju i “drugu stranu” rata i predratnog razdoblja: ljude koji su, iako su bili dijelom velikih i važnih ratnih i političkih događaja, ipak našli načina da zabilježe svoju svakodnevicu u tim teškim trenutcima. Iako su kružok posjetili ljudi različitih godišta i zanimanja, zanimljivo je bilo vidjeti upravo velik broj starijih građana, pogotovo one koji su na licu mjesta podijelili neke aspekte i zanimljivosti svojih obiteljski povijesti.

Utemeljenje jednog ovakvog arhiva može se promotriti u kontekstu fenomena community arhiva, koji se već dugo vremena osnivaju svugdje u svijetu, a kojih ima i kod nas. Glavno obilježje community arhiva jest da se oni osnivaju nezavisno od institucionalnih arhiva te samim time bez strogo definiranih, isključivih granica. Kod takvih je arhiva zanimljivo da su oni u velikoj većini produkt nekakvog tipa aktivizma i pokušaja osvještavanja određenih društvenih problema, a nastaju kao izraz potlačenosti i marginaliziranosti određenih društvenih skupina. Tako je kod nas osnovana Documenta – centar za suočavanje s prošlošću, koja nastoji produbiti i rasvijetliti razgovor o zločinima od 1991. do 2000. godine, ali što je najznačajnije, mimo “službenih” interpretacija prošlosti, i mimo pokušaja njenog revidiranja od strane institucija i reakcionarnih društvenih skupina. U svijetu postoji velik broj community arhiva koji su pokrenuti u sklopu različitih marginaliziranih skupina (kao recimo londonski LGBT arhiv rukus! ili Birmingham Black Oral History Project koja se bavi očuvanjem povijesnog iskustva crnačkog stanovništva i azijskih imigranata u Birminghamu), ili pak razni pokreti koji su se posvetili očuvanju povijesne perspektive radničkog pokreta. Takve inicijative obično se započinju poticajima odozdo, a  neke su se transformirale u poprilično uređena društva koja se bave prikupljanjem raznih materijala i povijesnih izvora koji svjedoče o radničkoj borbi (recimo Working Class Movement Library u Salfordu u Engleskoj). Upravo se tako treba promatrati i inicijativa za pokretanjem arhiva u sklopu projekta Ženski antifašistički Zagreb i kružoka Naše majke, naše bake. Jedna od najvećih snaga community arhiva leži upravo u činjenici što omogućuje veću povijesnu vidljivost marginaliziranim društvenim skupinama i mogućnost (re)interpretacije povijesti u tom kontekstu. U tom smislu, oni sadrže velik aktivistički potencijal, budući da službeni arhivi nisu izraz nekakvog “objektivnog” pogleda na povijest i u njima nisu svi zastupljeni. Jedan community arhiv posvećen ženama u sklopu antifašističkog pokreta tako će učiniti vidljivima nekoliko povijesnih i društvenih aspekata koji se danas zanemaruju, ignoriraju i revidiraju: žene kao jednu od potlačenih društvenih skupina i kao jednu od skupina koja je uvelike sudjelovala u radničkoj i političkoj borbi u razdoblju Drugog svjetskog rata, i antifašizam kao ono što se od toga ne može odvajati.

Ono što se može konstatirati za sam projekt, za dobivene rezultate i za inicijativu za pokretanjem arhiva jest da predstavljaju neku vrstu “alternativne” povijesti – “alternativne” s obzirom na sve jači povijesni revizionizam koji se provodi na svim razinama, od škola do drugih javnih institucija, u skladu s nacionalističkim ideologijama, ili pak s liberalnim prikazima povijesti, u kojima nalazimo potpun izostanak konstekstualizacije povijesnih događaja u okvirima kapitalizma, i uopće ekonomsku uvjetovanost povijesnih kretanja. Ženski antifašistički Zagreb u rezultatima svoga rada prikazao je tijek ženskog organiziranja, mnogobrojne ženske udruge raznih provenijencija (pa čak i njihove sukobe), podatke o ekonomskoj situaciji u Zagrebu tih godina, ali, značajno, s bezuvjetnim naglaskom da je “nemoguće razdvojiti borbu za radna prava i obrazovanje od borbe za politička prava žena”. Arhiv posvećen ženama u tom razdoblju otvorit će veći prostor za njihovu vidljivost, bez obzira jesu li u pitanju poznata ili nepoznata imena. Ovakvo istraživanje i povijesno iskustvo ženske emancipacije nekad pruža nam vrijedan primjer i temelj, naravno, uz naglasak na borbu protiv ekonomske eksploatacije i na borbu protiv fašizma, za emancipaciju danas i sutra.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Demokracija bez participacije koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Početkom listopada Ivana Slunjski i Katja Šimunić predstavile su u Zagrebačkom kazalištu mladih koncept Instituta za istraživanje i arhiviranje plesa u nastajanju. Radi se o nezavisnoj organizaciji koja bi pružala teorijsko-znanstveno i arhivsko uporište umjetničkoj plesnoj praksi i srodnim izvedbenim disciplinama. Višegodišnji projekt mapiranja sadašnjosti hrvatskog suvremenog plesa započeo je praćenjem procesa rada na predstavi Glečer autorskog kolektiva u sastavu Pavle Heidler, Ana Horvat, Silvia Marchig i Sonja Pregrad. Prikazana je videodokumentacija nastanka plesne predstave kao dokument procesa rada (od prostora za probe preko generalne probe i premijerne izvedbe) koje je samo po sebi novo umjetničko djelo. No, Ivana Slunjski, koja se posljednjih 15 godina bavi kritikom i teorijom plesa, Glečer je pratila ne samo kao dokumentaristica već s namjerom da mu poslije pristupi analitički i teorijski u kontekstu hrvatske suvremene plesne scene, kaže da dokument procesa rada umjetničkog djela sam po sebi nije umjetnost, “ali iz dokumentirane građe može nastati novo umjetničko djelo”.

U kontekstu povijesti plesne umjetnosti, teško je govoriti o dokumentiranju i arhiviranju, prvenstveno zbog nedostatka i nedostupnosti (fizičkih) materijala, ali i činjenice da se ples smatra efemernom umjetnošću, umjetnošću trenutka. Zanimalo nas je kakva je situacija s arhiviranjem suvremenog plesa odnosno na koji je način moguće stvoriti arhiv žive umjetnosti. “Model kakav predlažemo nije isključivo usmjeren na arhiviranje, važnija je odrednica istraživanje. Predloženi istraživačko-arhivski model ustraje na dinamičnoj razmjeni, dokumentiranju i pohranjivanju građe i istodobnom kritičkom propitivanju i istraživanju pohranjenoga, na višerazinskom kontekstnom potkrepljivanju plesne umjetnosti, potičući pluralnost mišljenja i stalno angažirano i argumentirano reinterpretiranje arhivirane građe, uključujući i nova tumačenja ustaljenih interpretacija plesne povijesti. Rečeno se jednako odnosi na teorijska istraživanja i na umjetničke pristupe mogućim ponovnim izvođenjima pohranjene plesne građe (remakes, re-enactments, re-workings)”, kaže Slunjski. 

Institut bi se ponajprije temeljio na digitalnom pohranjivanju građe, što bi potencijalnim korisnicima uvelike olakšalo pristup informacijama: “Želimo stvoriti mjesto koje bi i umjetnicima i teoretičarima i studentima i svima zainteresiranima bila baza za istraživanje. S obzirom da kod nas svih ovih godina otkad bilježimo kontinuitet suvremene plesne umjetnosti, dakle govorimo od 1960-ih do danas, ne postoji sustavna teorijsko-znanstvena potpora plesu, a još manje da je ona institucionalizirana, to je djelomično razlog zašto je ples u usporedbi s drugim umjetnostima akademski i društveno marginaliziran. Krajnji je čas da se to promijeni. Istraživačko-arhivski institut, kad bi zaživio u punoj snazi, svakako bi pridonio vidljivosti i društvenom valoriziranju plesne umjetnosti”. 

Upitana na koji način arhiv može uključiti plesnu zajednicu u arhiviranje, Slunjski smatra da je možda najvažnije da takav proces prođu učenici plesnih škola i studenti plesnog odsjeka ADU-a kao jednu od metoda upoznavanja s vlastitom plesnom poviješću. “S aspekta aktiviranja također je zanimljivo umjetnički upravljano arhiviranje, odnosno razvoj vlastitih umjetnikovih modela dokumentiranja kao sastavnog dijela kreativnog procesa. Ako institut doista postane bazom korisnih i dostupnih informacija, kako je zamišljeno, onda će svaki ozbiljan istraživač, teoretičar, kritičar, novinar ili student posegnuti za njima”. S obzirom na to da je projekt u ranoj razvojnoj fazi, pokretači nisu odlučili koji bi model financiranja i/ili samofinanciranja bio najprimjereniji okolnostima u hrvatskoj kulturi i društvu. “U Europi ima uhodanih i uspješnih primjera sličnih organizacija od kojih bismo voljeli učiti, jedan od njih je, primjerice, Udruženje njemačkih plesnih arhiva. Kao sljedeći korak planiramo izradu elaborata kojom ćemo obuhvatiti i problematiku financiranja i održivosti”. 

Sljedeće su izvedbe Glečera 3. i 4. prosinca u ZKM-u kada je najavljen nastavak dokumentacije procesa, ovaj put uz sudjelovanje publike i dokumentiranje njihovih reakcija.

Praxis i Korčulanska ljetna škola okupljali su nabolje domaće i strane filozofe i sociologe, a u svijetu su cijenjeni zbog kritičkih i plodonosnih rasprava, prvenstveno propitivanja marksističke ideje i zahtjeva za “kritikom svega postojećeg”. Digitalizacija časopisa i dokumenata proizašlih iz Škole pokrenuta je 2014. godine, pedeset godina od njihova pokretanja i četrdeset od gašenja. 

Praksisovac i umirovljeni profesor ekonomije Ante Lešaja pokrenuo je prikupljanje materijala, kako kaže, ne da bi “muzealizirao” ovo produktivno razdoblje jugoslavenske filozofske i sociološke misli, nego s ciljem olakšavanja dostupnosti osnovne građe, izvornih tekstova i dokumenata za istraživačke potrebe: “Dominirajuća politika isključivosti 1990-ih u Hrvatskoj, ali i u ostalim osamostaljenim djelovima Jugoslavije, kao dio i rezultat radikalnog socijalnog prevrata, također je bio jedan od razloga da ustrajem u prikupljanju i dokumentarističkom sređivanju građe”.

Lešaja je također autor djela Knjigocid – uništavanje knjiga u Hrvatskoj u kojem govori o fenomenu otpisa i uništavanja knjiga u devedesetima kada je iz hrvatskih knjižnica otpisano 2,8 milijuna djela koja su uklonjena zbog ćiriličnog pisma, ekavice ili ljevičarskog sadržaja.

Digitalizaciju ove iznimno važne građe koja je bila disperzirana i stoga teško dostupna široj javnosti, proveli su Tomislav Medak iz Multimedijalnog instituta (MAMA) te Nikola Mokrović, Jana Hodžić, Ivan Zidarević i Josip Humjan iz Documente – Centra za suočavanje s prošlošću. Arhiva obuhvaća sva izdanja svih edicija Praxisa, sve brojeve časopisa Pogledi i nekolicinu zbornika koji su utrli put Praxisu, službene dokumente časopisa i Škole, članke iz znanstvene periodike i medija u kojima je riječ o Praxis orijentaciji te izbor obimnijih radova koji o njoj govore.

Objavljivanjem ove digitalne zbirke želi se potaknuti daljnje prikupljanje materijala relevantnih za proučavanje Praxis orijentacije, a objavljenoj građi možete pristupiti na njihovoj službenoj stranici.