Grimonprez je autor niza filmova koji kroz kolažni rad s arhivima, fikcijom i dokumentarnim materijalom istražuju propagandu, masovne medije i političku moć, među kojima su dial H-I-S-T-O-R-Y (1997), Double Take (2009) i Svijet sjena (2016). Njegov najnoviji film Soundtrack za državni udar (2024), koji se bavi ispreplitanjem jazza, dekolonizacije i hladnoratovske politike, bio je nominiran za nagradu Oscar.

U masterclassu Grimonprez polazi od pitanja pamćenja i pripovijedanja u vremenu u kojem se povijest neprestano prepisuje, a narativi fragmentiraju i instrumentaliziraju. Kako ističe, riječ je o pokušaju ponovnog prisvajanja pripovijedanja kao kolektivne prakse, u kontekstu medijskog zasićenja i političke nestabilnosti.

Nakon masterclassa, u 18 sati slijedi projekcijski blok s Grimonprezovim radovima, uključujući film dial H-I-S-T-O-R-Y, koji je The Guardian uvrstio među najutjecajnija djela video-umjetnosti, te dva kratka videorada – Dva putnika do rijeke (2018) i svaki dan riječi nestaju (2016).

U utorak, 13. siječnja u 19 sati, prikazuje se Soundtrack za državni udar (2024), uz razgovor s autorom nakon projekcije.

Program se bavi problematizacijom filmske kritike u izvaninstitucionalnom kontekstu, prvenstveno iz perspektive filmskih kritičara_ki i kustosa_ica koji djeluju na području bivše Jugoslavije. Središnji događaj ovog programa je javni panel, na kojem će sudionici povući paralele različitih razvojnih puteva postjugoslavenskih društava, kao i načina na koji su uvjetovali izgradnju komplementarnih djelatnosti.

Osim što je cilj programa podijeliti iskustva s publikom i razmotriti prijedloge poboljšanja uvjeta rada, fokus je i na temi osnivanja regionalne mreže kritičara, njene potencijalne uloge i načina financiranja.

Članovi redakcija i urednici regionalnih filmskih portala izložit će međusobne sličnosti i razlike položaja te opstrukcije s kojima se susreću. Na panelu će sudjelovati Sead Vegara, Dina Pokrajac, Nikola Radić i Pavla Banjac, a za moderiranje je zaslužna Iva Rosandić.

Ulaz na program je slobodan, a više informacija možete pronaći ovdje.

Program započinje u 18 sati predavanjem pod nazivom Uz arhive, nasuprot arhivima: Sastavljanje odsutnosti, posvećenim radu s arhivima. Nakon masterclassa, u 19.30 sati bit će prikazan njezin nagrađivani forenzički video-esej Šutnja razuma.

Film se temelji na pisanim svjedočanstvima žena koje su tijekom rata u Bosni preživjele silovanje i zlostavljanje, istražujući kolektivno sjećanje na logore za silovanje. Kroz performativno istraživanje, film tematizira prvi međunarodni kazneni sudski proces koji je ratno silovanje osudio kao oblik mučenja, a seksualno porobljavanje kao zločin protiv čovječnosti.

“Šutnja razuma djeluje kao samo sjećanje: neuhvatljivo i fluidno film odbija kadriranje i kreće se u svim prostornim i vremenskim smjerovima. Pojedinačna iskustva nasilja i mučenja pretaču se u naša kolektivna sjećanja nadilazeći vrijeme i prostor”, stoji u najavi programa.

Film je osvojio niz važnih priznanja, uključujući nagradu za najbolju režiju na IDFA-i, Srce Sarajeva za ljudska prava te nagradu za najbolji film u programu Hrabri Balkan na Festivalu autorskog filma u Beogradu.

Kumjana Novakova poznata je kao suosnivačica sarajevskog filmskog ‘antifestivala’ Pravo Ljudski, gdje djeluje kao glavna kustosica i direktorica. Također je vodila Filmski odjel Muzeja suvremene umjetnosti u Skoplju i predaje na Master studiju filma na Nizozemskoj filmskoj akademiji. Njezino autorsko polje istraživanja nalazi se na sjecištu kinematografije i suvremene videoumjetnosti, s naglaskom na identitete, sjećanja i kolektivitet.

Ulaz na masterclass je besplatan, dok cijena ulaznice za projekciju iznosi 3 eura.

Od 2019. godine zaposlena si kao voditeljica Dokukina KIC, čiji je program baziran na dokumentarnim filmovima. Možeš li otkriti što nas očekuje u ovogodišnjem programu?

S projekcijom filmskog eseja Annie Ernaux Godine super osmice započeo je višetjedni ciklus Slike doma u sklopu kojeg donosimo naslove koji istražuju pojam “dom” i dekonstruiraju uvriježenu izreku “dom nije mjesto, već osjećaj” kroz narative o potrazi za (porodičnom) intimom i bliskošću ali i otuđenju u domaćoj životnoj sredini te izmještenosti uslijed migracija, gentrifikacije ili ratnih stradanja. Izabrani filmovi često imaju autobiografsku komponentu i oslanjaju se na kućne snimke (home movies) te utjelovljuju premisu Jamesa Baldwina koji je pisao kako dom nije mjesto već neopoziva uvjetovanost. Ili kako je to malo drukčije formulirala pjesnikinja Maya Angelou: “Nikad se ne možeš vratiti doma, ali ga istovremeno nikada ne možeš ni napustiti.”

U tom kontekstu nemoguće je ne razmišljati o brojnim stanovnicima Gaze čiji su domovi razoreni te u sklopu ciklusa gledamo čak dva palestinska filma. Najbolji dokumentarac ovogodišnjeg Berlinalea Jedina zemlja koji potpisuje izraelsko-palestinski kolektiv nadaje se kao kreativni čin otpora protiv apartheida, ali i pokazuje da se borba uz oružje vodi i putem pokretnih slika koje uslijed hipertrofije informacija nažalost gube svoju potentnost. Jedina zemlja ujedno demonstrira neraskidivu vezu palestinskog naroda sa zemljom s koje ga brutalno istjeruju te se usred raspomamljenog nasilja usudi imaginirati mogući suživot i pravedni tretman. Premijernu projekciju pratit će i razgovor s palestinskim kulturnim radnikom Majdom Nasrallahom. Od domaćih naslova izdvojila bih film Okus doma Martine Globočnik o ljudima koji kroz hranu pokušavaju dohvatiti izgubljeni dom, a na projekciji će nam se pridružiti i kulinarski kolektiv People’s Kitchen.

Sezonu Hall of Famea – vodiča kroz povijest svjetske dokumentaristike otvara dokufikcija The Exiles (1969) Kenta Mackenzieja, kronika jedne noći u životu mladih američkih Indijanaca i Indijanki (izvorno pripadnika plemena Navajo) koji žive u oronuloj četvrti Bunker Hill u Los Angelesu. Melankoličan spoj film-noira i etnografske studije The Exiles uspostavlja neočekivane paralele između latentnog kolonijalizma i urbane regeneracije u poslijeratnoj Americi te demonstrira kako su kao posljedica kolonizacije tradicionalni kulturni rituali nadograđeni nasiljem i mizoginijom koje se Mackenzie ne ustručava prikazati.

Tu su i novo izdanje programa Film XX uz filmove austrijske slikarice Marije Lassnig, novo izdanje Arterije – tjedna filmova o umjetnicama i umjetnicima kao i masterclassevi francuske producentice Christine Camdessus i iranske redateljice Maryam Tafakory te gostovanje kustosice i redateljice Kumjane Novakove. U narednim mjesecima na repertoaru će biti i brojni nagrađivani dokumentarci koji su obilježili proteklu godinu – poput Četiri kćeri, Blago kraljevstva Dahomej, Soundtrack za državni udar, Neka nova divljina, Moj ukradeni planet, Crna kutija: Dnevnici, Naša djeca, KIX, Šutnja razuma i drugi. Ugostit ćemo i treće izdanje Cherry Pop Film Festivala o svim aspektima ljudske seksualnosti čija je ovogodišnja tema Seks i s(t)imulacija.

Radila si na brojnim i raznim radnim pozicijama u kulturi, a posljednjih godina si se profilirala kao filmska kustosica na zapaženim projektima. Možeš li s nama podijeliti što za tebe podrazumijeva filmsko kuriranje, kojim se smjernicama vodiš u svom radu i kako taj proces uopće izgleda?

Filmsko kustostvo kod nas je još prilično nepoznati pojam. Prožet je refleksivnim ali i profleksivnim impulsom, tiče se prezentacije i prezervacije filmova, te je često povezan s institucijom filmskog muzeja ili kinoteke. Nažalost u Hrvatskoj jedna takva institucionalna čuvarica filmskog nasljeđa ne postoji čime je učinjena nepovratna šteta našoj kulturnoj memoriji, ali i audiovizualnom stvaralaštvu jer arhivi su ti koji kriju važne lekcije za budućnost – u smislu formi koje su iznjedrile prethodne generacije, ali i obrađenog i neobrađenog te prešućenog sadržaja. Oslobođeno elitističkih preokupacija i reducirane selektivnosti filmsko se kustostvo u digitalnom dobu – od linearne i često jednodimenzionalne metode – transformira u pluralistički i procesno orijentiran skup kustoskih praksi u koje ugrađujemo vlastita osobna uvjerenja i iskustva koja titraju u polju napetosti s kolektivnim aspiracijama i percepcijama.

U mojoj kustoskoj praksi zanima me prvenstveno kako ostvariti i/ili sačuvati transformativni potencijal filma u doba prezasićenosti audiovizualnim sadržajima i nekontrolirane te komodificirane cirkulacije slike te kako izbjeći da se kritika konzumacije slika i roba ne pretvori u ironičnu i tužnu afirmaciju njihove svemoći.

Zanima me i je li Rancière u pravu kada piše da treba raskrstiti s fantazmama otjelovljene riječi i aktivnih gledatelja, dok istovremeno inzistira na mutaciji ustaljenih društvenih uloga i emancipiranoj zajednici koja bi bila bazirana na općoj prevodilačkoj tendenciji svakog “emancipiranog gledatelja_ice”. Velika sam protivnica podcjenjivanja publike i mislim da je iznimno važno boriti se za tzv. zahtjevne filmove, filmove koji neće gledatelje osvojiti na prvu loptu već zahtijevaju od njih određeni trud i angažman. Upravo u tome leži krucijalni značaj kinotečnih i kuriranih programa koji skrbe o filmovima, ukazuju im prijeko potrebnu pažnju i kontekstualiziraju ih na adekvatan način kako bi u eri instant gratifikacije ipak ostvarili trajnu kulturnu vrijednost.

Kuriranje filmova zahtijeva i neprestano praćenje filmske proizvodnje, pa i specijaliziranih filmskih časopisa i drugih glasila. Pretpostavljam da to oduzima i mnogo tvog vremena. Kako uspijevaš ostati u toku s aktualnom filmskom produkcijom, čemu posvećuješ više vremena i pozornosti?

Godišnje pohodim poveći broj međunarodnih filmskih festivala i manifestacija većinom kao selektorica, članica žirija ili stručna suradnica u raznim istraživačkim i organizacijskim fazama procesa. Paralelno uređujem filmološke knjige, pišem i prevodim za različite publikacije, te kao bazu za buduću doktorsku disertaciju proučavam mnemoniku filmske slike i upotrebu arhiva u regionalnim nefikcijskim filmovima. Posebice me intrigira na koji se način ponaša filmska slika kao medij protusjećanja u kulturi zaborava i prezasićenosti vizualnim sadržajima. Kroz filmski medij pokušavam dokučiti koliko kolektivna memorija utječe na i aktivno mijenja osobna sjećanja te mogu li se sjećanja komodificirati i razmjenjivati kao roba – kako nam je primjerice nedavno doslovno pokazao film 48,87 eura Franka Dujmića nastao u sklopu Kino Kluba Zagreb u kojem autor kolažira sjećanja koja je kupio na tržištu rabljene robe čime found footage postaje bought footage.

Svake godine nastojim pohoditi i konferencije u organizaciji međunarodne mreže Radical Film Network koja je osnovana 2013. godine i sačinjava je 200-ak organizacija iz 40-ak zemalja svijeta koje promoviraju i stvaraju društveno angažiranu i estetski inovativnu filmsku kulturu. Subversive Festival čija sam umjetnička direktorica jedan je od članova. Ove godine konferencija je bila pogotovo inspirativna uz temu Arhivi radikalnog filma a održana je na nekoliko lokacija u Madridu u organizaciji Universidad Autónoma de Madrid. Na konferenciji sam sudjelovala s izvedbenim predavanjem Resist She Said: Film Practices of Disobedience u kojem kroz iščitavanje, montažu i izvođenje filmskih slika-riječi demonstriram kako autorice poput Valérie Massadian, Marte Rodriguez i Sarah Maldoror na kreativan način kanaliziraju svoj bijes kao oslobađajući i osnažujući čin razrješenja. Do kraja godine čekaju me još žiriranje na Filmfestu Hamburg i pohađanje seminara Doc’s Kingdom u Odemiri.

Živimo u doba raznih internetskih platformi koje pružaju filmske sadržaje, kao i multipleks kompanija koje daju prednost komercijalnoj kinematografiji. Tvoji projekti su većinom vezani uz neprofitne organizacije koje pokušavaju pružiti prostor drugačijim, uglavnom nezavisnim sadržajima. Koliko je izazovno djelovati u takvom okruženju? Kako gledaš na ulogu malih i nezavisnih kina u Hrvatskoj?

Nezavisno kino vidim kao jedno od posljednjih utočišta za pokretne slike koje izvan njegove “tamne utrobe” ostaju siročad pažnje (orphans of attention kako ih naziva Hito Steyerl) utopljena u nepreglednom oceanu informacija koji je saturiran audiovizualnim sadržajima. Istovremeno kino sve manje promišljam kao neko fetišizirano mjesto u kojem se odvija posvećeno gledanje i kontemplacija a sve više kao kolektivan čin u kojem postajemo svjesni drugih, radikalno jednakih tijela koja nas okružuju te se iz amorfne mase ili šačice gledatelja_ica transformiramo u sinestetičku družinu čiji se članovi_ice pokušavaju odučiti od uvriježenih načina gledanja i mišljenja te ponovno prisvojiti autonomni pogled, gestu, misao i govor.

Ovu viziju kina kao participativnog prostora dijelim s kolegicama Martom Baradić (Kino Katarina) i Karlom Crnčević (Unseen) te ćemo u studenom na 15. međunarodnoj Small Cinemas Conference, koja će se prvi put održati u Zagrebu, kroz panel Kako emancipirati filmsko platno? predstaviti naše inicijative i zajedničko uvjerenje da su upravo nekonvencionalni prostori i progresivni pristupi danas ključni za očuvanje kulturne prakse kinoprikazivaštva, dok potencijal kritičke analize i interpelacijski poriv moraju biti uključeni od samog početka selektorskog procesa.

Aktivno i kritičko uključivanje u promišljanje filmske kulture te poziv na otvaranje jedne drukčije i inkluzivnije filmske povijesti treba sagledati u širem kontekstu borbe za ženska prava, politizaciju kanona i dekolonizaciju kulture. Tragom alternativnih filmskih mreža i distribucijskih modela koji bujaju diljem Europe i svijeta (Cinema of Commoning, Ambulante, Kino Climates…) Dokukino nastoji otvoriti pukotinu u neoliberalnom gradu i postati prostor u kojem se dijele ideje, filmovi i borbe te u kojem možemo povezivati dispozitive pokretnih slika s društveno-političkom suvremenošću te osvijestiti kino-kulturu kao javno dobro dok spekuliramo nad neslućenim mogućnostima i (ne)očekivanim mutacijama koja će kina, ekrani i gledateljska iskustva doživjeti u bliskoj i dalekoj budućnosti.

Jedna si od inicijatorica HDFK-ovog projekta Kritika i društvo, čiji je cilj upoznavanje šire javnosti s različitim kritičarskim i kustoskim pristupima u filmskoj umjetnosti. Riječ je o projektu koji na neki način utire put mladim filmskim kritičarima i kustosima. Kakav ti se čini položaj mladih filmskih kritičara? Pruža li im se dovoljno mogućnosti, prostora za daljnji razvoj?

Filmska kritika danas je zapostavljena i potisnuta na marginu kulturnih tokova i društvenih zbivanja. Projekt Kritika i društvo koji smo pokrenule kolegice Ejla Kovačević, Iva Rosandić, Sara Simić i ja zamišljen je kao platforma za prezentaciju uzbudljivog no često nevidljivog rada mladih kritičara_ki i diskusiju o problemima na koje nailazimo, što je preduvjet za razvijanje budućih suradnji te borbu za pravednije radne uvjete.

Želja nam je osvijestiti funkciju koju kritika može imati u procesu izrade programskog koncepta filmske projekcije, odnosno način, na koji kritički mehanizmi vrednovanja selekciju usmjeravaju prema supozicioniranju filmskih ostvarenja, sa svrhom generiranja daljnjih interpretativnih rukavaca. Mogućnosti kritike na taj način se u skladu sa suvremenim praksama proširuju van tradicionalno shvaćenog komentara na već viđeno djelo. Do kraja godine u planu su još dva izdanja projekta – moj program Za sutrašnje jučer: Slike i sjećanja u pokretu održat će se u listopadu a Ivin program Stvaralački paralelizam neprofesijskog filma u studenom.

Položaj mladih filmskih kritičara_ki prekaran je kao i položaj ostalih freelance kulturnih radnika_ca na takozvanoj nezavisnoj sceni te obesmišljen sustavnim potiranjem kritičke misli u našem društvu. S obzirom na način na koji je (ne)plaćen možemo slobodno reći da spada u domenu hobistike.

Kao krovna organizacija koja okuplja filmske kritičare_ke HDFK mora biti agilniji u zaštiti njihova položaja i prisutnosti na kulturnoj i medijskoj sceni. Stoga uz pokretanje projekta Kritika i društvo po uzoru na kolegice iz SPID-a namjeravamo u narednoj godini izraditi prvi strukovni cjenik u polju audiovizualnog
pisanja i filmologije. Paralelno radimo na pomlađivanju našeg članstva i razvijamo filmski portal HDFK-a Zona filma (koji je 2020. pokrenuo bivši predsjednik HDFK-a Hrvoje Pukšec) za koji želimo da postane mjesto gdje će se kultivirati profesionalna filmska kritika kao itekako aktualan i relevantan pristup analizi pokretnih slika u digitalno doba uz kontinuirano zagovaranje važnosti filmskog obrazovanja. Pritom nas prvenstveno zanimaju kritike koje ne potvrđuju ono što je već poznato već odvažno zakoračuju u eksperimentalnu i esejističku formu, prizivajući zlatno pravilo koje je formulirao Adorno – i čije su aporije bile veoma važne i za rodočelnika videoeseja Farockija – esej kreće od onog što zanima autora_icu.

Također smatram da je izuzetno važno i u filmskoj kritici po uzoru na dobro uhodanu praksu u drugim segmentima audiovizualnog sektora razvijati regionalne suradnje. Stoga s kolegama_icama iz redakcija nezavisnih regionalnih filmskih portala: Filmoskopija, Zona filma, Dokumentarni.net, Gledaj.mk, časopisa KINO! planiramo osnivanje regionalne mreže filmskih kritičara_ki kako bismo zajednički revalorizirali našu poziciju i doskočili protjerivanju kritike iz javnog prostora država nastalih raspadom bivše Jugoslavije.

Riječ je o potresnom dokumentarcu o suradnji, prijateljstvu i otporu protiv apartheida na okupiranoj Zapadnoj obali u Palestini, koji će 26., 27., 28. i 29. rujna biti prikazan u Dokukinu KIC u Zagrebu te potom i u Splitu, Puli, Osijeku, Zadru, Dubrovniku, Rijeci i Karlovcu. Nakon prve zagrebačke projekcije, 26. rujna u 19 sati, održat će se razgovor s palestinskim umjetnikom i aktivistom Majdom Nasrallahom koji će voditi Diana Meheik.

Palestinski aktivist i novinar Basel Adra pet je godina bilježio uništenje njegova sela u regiji Masafer Yatta uz pomoć i suautorstvo izraelske snimateljice, montažerke i redateljice Rachel Szor, palestinskog fotografa i filmaša Hamdana Ballala te izraelskog redatelja i istraživačkog novinara Yuvala Abrahama.

Film Jedina zemlja na velikom Berlinaleu proglašen je najboljim dokumentarnim filmom te je ovjenčan nagradom publike u programu Panorama. Od tada je osvojio još 12 međunarodnih nagrada, između ostalih i na danskom CPH:DOX-u, švicarskom Visions du Reelu te ZagrebDoxu.

Više informacija o događaju možete pronaći ovdje.

Radnja filma prati povlačenje snaga SAD-a iz Afganistana, u trenutku kada talibani ulaze u američku bazu Kabulu, odnosno Hollywoodgate. “Tamo pronalaze dio sofisticiranog američkog oružja, vrijednog preko 7 milijardi dolara, koje je ostalo u zemlji. Bez presedana i odvažan, Hollywoodgate Ibrahima Nash’ata provodi godinu dana u Afganistanu prateći talibane dok preuzimaju američko oružje – i pretvaraju se iz fundamentalističke milicije u teško naoružani vojni režim. Jeziv i važan prikaz onoga što se danas događa u Afganistanu”, stoji u popratnom tekstu.

Repriza projekcije održat će se u petak, 13. rujna s početkom u 19 sati.

Ulaznica košta 3 eura, a može se kupiti na blagajni kina ili preko poveznice.

Više detalja o filmu možete pronaći ovdje.

19-ogodišnju Fanni, obitelj je izbacila na ulicu, jer nisu mogli prihvatiti njezin trans-identitet. Fanni je u potpunosti bila izgubljena dok nije upoznala 60-ogodišnjeg Lacija, usamljenog beskućnika koji ju je prihvatio kakva jest. Već četiri godine poput oca i kćeri žive pod istim krovom u kolibi okruženoj ruševinama i otpadom. Fanni se – kao meta učestale vladine propagande i odbačena od mađarskog društva – boji izići iz ovog skrivenog vrta, jedinog mjesta na svijetu gdje se osjeća sigurno.

Godine 2018. Mađarska je kriminalizirala beskućništvo i zabranila stalno boravište i spavanje na javnim mjestima, a 2020. vlada Viktora Orbana zabranila je promjenu spola na službenim dokumentima. Na periferiji Budimpešte, u improviziranoj kolibi i improviziranoj obitelji, Fanni i Laci podupiru jedno drugo kroz poteškoće i transformacije koje im život nosi te usprkos svemu, žive po svojim pravilima, a više detalja možete pročitati u osvrtu.

Više informacija o događaju možete pronaći ovdje.

Adamant je drvena plutajuća građevina s površinom od 650 m2 smještena na rijeci Seini u samom centru Pariza, koju su arhitekti projektirali u bliskoj suradnji s njegovateljima i pacijentima. Riječ je o dnevnom centru – psihijatrijskoj ustanovi otvorenoj 2010. godine kao odjel Pariške centralne psihijatrijske grupacije. Voditelji centra opiru se dehumanizaciji psihijatrije i svojim pacijentima pružaju kombinaciju terapeutskih, edukativnih i kulturnih aktivnosti, kao i bijeg od kapitalističke diktature i kaosa suvremenog metropolisa – utočište u kojem mogu slobodno govoriti, pjevati, plesati ili vikati.

Kinopremijera filma održava se u četvrtak, 21. ožujka u 19 sati u Dokukinu KIC, a istog dana kreće i distribucija u nezavisna kina diljem Hrvatske.

“Tijekom razgovora s čovjekom izvan kadra koji s njim radi intervju, neimenovani i pogrešnim procjenama sklon kolekcionar umjetnina svog sugovornika i gledatelje upoznaje sa slikarskim opusom Frédérica Tonnerrea, ne osobito uspješnog francuskog slikara iz 19. stoljeća. I kolekcionar i njegov sugovornik motivirani su željom za rješenjem zagonetke nestalog sedmog Tonnerreova platna. Kolekcionar drži da Tonnerreove slike predstavljaju ključ za otkrivanje veće zagonetke, zacijelo povezane s nekim povijesnim skandalom. Da bi se zagonetka odgonetnula, potrebno je pronaći sedmu sliku, prema kolekcionaru presudnu. No dok on vjeruje da ta slika postoji i da je ukradena, njegov sugovornik smatra da ona nikad nije ni postojala. Žanrovski se krećući područjem detektivskog trilera s narativnim okvirom lažnog dokumentarca, Rúiz je zajedno s piscem i suscenaristom Pierrom Klossowskim kreirao svojevrsnu meditaciju o različitim oblicima stvarnosti i njezine interpretacije, stoji u najavi pseudodokumentarca.

Od pet dokumentaraca koji će biti prikazani, prvi je na programu u četvrtak 30. studenog u 19 sati, ihuman Tonje Hessen Schei, u kojem redateljica razgovara s vodećim stručnjacima u industriji AI-ja. Nakon projekcije, održat će se razgovor u kojem će sudjelovati docent na Odsjeku za psihologiju FFZG-a, dizajner videoigara i 2D/3D umjetnik Blaž Rebernjak i kustos Feđa Gavrilović te u ulozi moderatora, filmski kritičar i povjesničar Silvestar Mileta.

Dvije večeri za redom, u petak, 1. prosinca u 19 sati i subotu, 2. prosinca u 21 sat prikazivat će se gejmerski dokumentarac Knit’s Island režijskog trojca Ekiema Barbiera, Guilhema Caussea i Quentina L’helgoualc’ha. Film je dobitnik posebnog priznanja žirija na ovogodišnjem izdanju Subversive Film Festivala, a tematizira virtualizaciju naših života i simulacijske čari multiverzuma. Filmski osvrt koji je za Kulturpunkt napisala Irena Borić, možete pročitati ovdje.

Prije subotnje projekcije Knit’s Islanda, u 19 sati, na programu je njemački dokumentarac Hi, A.I. redateljice Ise Willinger koji preispituje robotsko-ljudske odnose. Možemo li zamisliti suživot i intimnije odnose s umjetnom inteligencijom, konkretno, s humanoidnim robotima?

U nedjelju, 3. prosinca u 19 sati, na programu je Bijelo na bijelom Viere Čákanyove, dokumentarac o antarktičkom videoputovanju na kojem redateljici društvo pravi umjetna inteligencija s kojom raspravlja o filmu i životu. Film se prikazuje u suradnji s KineDokom, a nakon projekcije održat će se online razgovor s redateljicom koji će voditi filmska kritičarka Dina Pokrajac.

Ciklus će u nedjelju, 3. prosinca u 21 sat, zatvoriti osebujni dokumentarac legendarnog redatelja Wernera Herzoga, Tko bi rekao: Fantazije umreženog svijeta, koji postavlja pitanje što sanja internet? Herzog donosi priču o virtualnom univerzumu od njegovih početaka do samih rubova podjednakom radoznalošću kao i za mnoge zakutke fizičkog svijeta.