“Novim kinodogađajem, izvlačeći iz filmskih arhiva dva filma proizvedena sedamdesetih i osamdesetih godina, Unseen želi podsjetiti i ponovno razgovarati o podršci i solidarnosti koju su njegovali narodi Jugoslavije s narodom Palestine i ostalim narodima koji su se borili protiv kolonijalizma i imperijalizma”, piše u najavi. 

S fokusom na Pokret nesvrstanih, ovaj program osmišljen je s odmakom od uobičajenog naglaska na “visoko diplomatske odnose i opće konstatacije o suradnji Jugoslavije s tzv. zemljama trećeg svijeta”. Arhivski materijal Nesvrstanih time postaje alat u “razumijevanju metoda, konteksta i politika kulturnog rada, kako nekadašnjeg tako i sadašnjeg”.

Organizatorice dodaju: “Medijske, književne, glazbene, filmske i sportske crtice o Jugoslaviji i Nesvrstanima povest će nas u mali, entuzijastični i amaterski đir od 60-ih do 80-ih godina prošlog stoljeća u Libanonu, Egiptu, Alžiru, Libiji, Ugandi itd.” Uvodno izlaganje će održati Ivana Perić.

U sklopu programa bit će prikazan dokumentarni film Krv i suze (1972), u režiji Boška Mratinkovica, Stevana Labudovića i Mirka Aksentijevića, koji je nastao u produkciji Filmskih Novosti. Snimljen je radi informiranja domaće javnosti o događanjima na palestinskom teritoriju, ali i kao čin drugarstva i političke podrške Palestinskoj oslobodilačkoj organizaciji. Film se prvi put projicirao u trenutku kada je Savezna konferencija Socijalističkog saveza radnog naroda Jugoslavije bila domaćin delegacije Palestinske oslobodilačke organizacije.

Drugi film, Jugoslavija i pokreti oslobođenja (1984) Lidije Veljanove, daje kratki pregled drugarstva naroda Jugoslavije s narodima u borbi za oslobođenje od imperijalizma i kolonijalizma. 

Nakon projekcije bit će održana diskusija.

Ulaz je slobodan. Više o programu pročitajte ovdje.

O filmu: “Bilo je ljeto 2007. kada je stariji muškarac prišao studentici arhitekture Reyhaneh Jabbari koja je sa strane radila kao dizajnerica interijera i rekao joj da bi je angažirao da redizajnira njegov ured. Tijekom pregledavanja lokacije pokuša je silovati. Reyhaneh ga je u samoobrani izbola nožem. Uhićena je za ubojstvo i osuđena na smrt. Provela je sedam godina u teheranskom zatvora a njena je obitelj za to vrijeme angažirala odvjetnike i radila na tome da osvijesti javnost o njenom slučaju. No usprkos trudu iranskih i međunarodnih aktivista za ljudska prava iranski pravosudni sustav nastavio je hladno navoditi pravo na krvnu osvetu kao neopoziv pravni temelj za smrtnu presudu. To znači da sve dok Reyhaneh ne povuče svoju optužbu protiv mrtvog napadača njegova obitelj (u ovom slučaju tragična je odluka pala na njegova najmlađeg sina perpetuirajući tako začarani krug nasilja) može zahtijevati njezinu smrt. Steffi Niederzoll čini vidljivim nepravdu intrinzičnu samom sustavu i njegovu odnosu prema ženama te odaje počast ovoj paloj borkinji za ženska prava. Gorka opomena upućena šerijatskom pravosuđu podsjeća zašto je već od prvih dana antirežimskih prosvjeda u Iranu slogan ‘žena, život, sloboda!’ postao dominantan poklič cijelog pokreta.”

Više informacija o projekcijama pronađite ovdje.

Pored mentora i predavača, polaznici su učili o filmu i od domaćih i stranih dokumentarista i drugih filmskih profesionalaca: redateljice Ane Hušman, redatelja Nebojše Slijepčevića, dizajnera zvuka Luke Gamulina, snimatelja zvuka Matije Santra, producentice Vanje Jambrović, norveške snimateljice Marte Vold i japanskog dokumentarista Kazuhira Sode.

Polaznici_e 12. izdanja Škole bili su: Dora Fodor, Veronika Gamulin, Jelena Godrijan, Maša Grbac, Nikolina Pavleković, Matea Jocić, Ana Kanjera i Denis Tišljar.

Škola dokumentarnog filma zasnovana je na ideji da je filmski medij danas dostupan svima i da se svatko može izraziti jezikom filma. Škola iz godine u godinu uči svoje polaznice i polaznike osnovnim i naprednim vještinama potrebnima za snimanje vlastitog dokumentarnog filma te se pokazala kao važan poligon za stasanje novih filmskih autora.

Premijeru filmova prati razgovor s prisutnim autorima i autoricama, a ulaz je slobodan.

“Sedam otoka, trinaest otvorenih kina, tri festivala i odlične reakcije publike u prepunim kinima rezime su ljetnog prikazivanja filma Dnevnik Diane Budisavljević“, stoji u recentnom medijskom priopćenju Hulahopa, producentske kuće koja stoji iza ovogodišnjeg apsolutnog pobjednika Pulskog filmskog festivala, nagrađenog Velikom zlatnom arenom za najbolji film, Zlatnim arenama za režiju, montažu i glazbu te nagradama publike i kritike. Festivalski uspjeh praćen je i velikim interesom publike koji je potaknuo ljetnu turneju filma po jadranskim otocima, organiziranu u suradnji s Kinom Mediteran, te niz projekcija na lokalnim festivalima i kulturnim manifestacijama poput Splitskog ljeta na Bačvicama i Dubrovačkih ljetnih igara.

Uz sjajne rezultate koje je film ostvario neposredno nakon pulskog trijumfa, upadljiv je ipak dosadašnji izostanak njegove zagrebačke premijere. Možemo pretpostaviti da je razlog tome tradicionalna kolovoška ispražnjenost metropole, no činjenica da će film u Zagrebu biti prikazan tek 2. listopada (prije toga će, primjerice, otvoriti sezonu riječkog Art kina Croatia gdje će tijekom rujna biti redovnoj kino distribuciji) i to na pomalo začudnoj lokaciji – u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog, povod je za pregled stanja lokalnog kinoprikazivaštva, posebno kada je u pitanju nezavisni film. 

Kada je početkom travnja direktor Zagreb Film Festivala Boris T. Matić objavio odluku o zatvaranju kina Europa zbog odluke gradskih vlasti da ZFF-u ne produže ugovor o zakupu kina i kada je, nakon kratkotrajnog podgrijavanja nade u mogućnost drugačijeg raspleta situacije, odjavnom špicom Bogdanovicheve Posljednje kino predstave zaključena još jedna etapa procesa kulturne devastacije centra grada, postalo je jasno kako u Zagrebu trenutačno ne postoji funkcionalan prostor koji svojom infrastrukturom može zamijeniti kino Europa.

Osim brojnih organizacija i festivala koji su ga koristili za svoje programe, osjetila je to i publika željna nekomercijalno orijentiranog filmskog repertoara, kojoj gašenjem najstarijeg zagrebačkog kina ne preostaje puno izbora. Od nekadašnje bogate kinoprikazivačke djelatnosti i mreže koja je brojala tridesetak lokalnih kino dvorana, Zagreb je s godinama spao na njih svega šest, u koje se, pored kina Europa, ubrajaju i početkom godine zatvoreno Art-kino Grič te MM centar kao središte nezavisne i eksperimentalne filmske prakse, o čijoj smo recentnoj programskoj obezglavljenosti iscrpno pisali. 

Na transformiranoj kulturno-urbanističkoj slici grada kojom dominira komercijalni kolorit, prenamjena kino dvorana u profitno orijentirane prostore ima nešto dužu tradiciju. Započeta je pretvaranjem lokalnih kina poput Bratstva, Partizana ili Triglava u dućane, kafiće i skladišta, dok su ona na manje atraktivnim lokacijama poput črnomerečkog kina Kalnik do danas prepuštena propadanju. I dok je zahvaljujući djelovanju Hrvatske mreže neovisnih kinoprikazivača u manjim sredinama posljednjih desetak godina došlo do revitalizacije starih gradskih kina, a iste procese na makrorazini potiče i Europska unija, na zagrebačkoj je kulturnoj sceni ostalo tek nekoliko uporišnih točaka neovisnog, autorskog i neholivudskog filma. Najaktivniji među njima su kino Tuškanac, Dokukino te Kinoteka, koja je među navedenima ponajmanje programski definirana.

Dokukino pod vodstvom Restarta uspješno balansira između popularnijih međunarodnih naslova i manje zastupljenih dokumentaraca koji se ističu svojim umjetničkim i društvenim značajem. Ipak, zbog usmjerenja na dokumentarni film, ali i reduciranog kapaciteta u prostoru Kulturno informativnog centra u Preradovićevoj ulici, program Dokukina nije i ne pretendira biti zamjena programima kakve nude veće kino dvorane. Jedina alternativa kinu Europa, čije se programsko usmjerenje kretalo uglavnom u koordinatama europskog art filma, tako ostaje kino Tuškanac koje je tradicionalno orijentirano kinotečnom programu i kinematografijama manjih zemalja. Ipak, u posljednje vrijeme ponudom kina dominira pomalo ziheraška selekcija filmskih klasika poput Lyncha, Kurosawe i Orsona Wellesa, čija umjetnička vrijednost nije upitna, ali ne nudi iskorak niti ispunjava prazninu koju je ostavilo gašenje alternativnijih programa.

Uzevši u obzir sve sumnje oko budućnosti prostora kina Europa, zatvorenog pod izlikom renovacije za koju još ne postoji projektna dokumentacija niti su alocirana sredstva iz gradskog proračuna, kao i generalne tendencije kada se radi o prostorima nezavisne kulture, čini se opravdanim postaviti pitanje o budućnosti i razvoju lokalnih kinoprikazivača, kao i ono jednostavno – gdje na film?

Humoristični dokumentarac redateljice Katije Bernardi o dvanaest sjedokosih prijateljica koje žele po prvi puta vidjeti more u Zagreb dolazi nakon što je gostovao na Festivalu Mediteranskog filma u Splitu i Pulskom filmskom festivalu.

Na projekciji će gostovati producentica filma Vanja Jambrović s kojom će publika imati priliku porazgovarati o filmu. 

Cijena ulaznice je 15 kuna, a detalji o filmu i projekciji dostupni su na sljedećoj poveznici.

Autora upoznajemo kroz inserte iz njegovih filmova te uz razgovor o dosadašnjem radu, odnosu između istraživačkog novinarstva i interventnog dokumentarizma, percepciji njegovog rada u društvu i među filmašima, o godinama provedenim na HRT-u i kontroverzama koje su ga pratile. Nakon “upoznavanja” slijedi projekcija njegova najnovijeg filma pod nazivom Život od milijun dolara o humanitarnoj akciji i djevojčici koja je ujedinila Hrvatsku javnost kao nitko dosada – Nori Šitum.

Široj javnosti Robert Zuber poznat je kao istraživački novinar čije su emisije Misija i Paravan bile među najgledanijima na HRT-u. Nakon uredničke i voditeljske pozicije tijekom kojih se bavio konkretnim društvenim pitanjima, Zuber postaje urednik Dnevnog programa i Dokumentarne produkcije na javnoj nacionalnoj televiziji. Istaknuo se kao autor u čijem su fokusu teške i često kontroverzne socijalne teme što dokazuje njegov prvi film Na stanici u Puli (2001.) koji govori o prvom koncertu Đorđa Balaševića u Hrvatskoj nakon rata. Redateljsku karijeru nastavio je autobiografskim filmom Slučajni sin (2007.), osobnom potragom za svojom biološkom majkom te prvi film u kojem se predstavlja i kao autor i kao subjekt . 

Ulogu aktivnog autora proširuje u filmu Mila traži Senidu (2010.) u kojem bošnjačku djevojčicu koja je nestala u vihoru rata u Bosni i Hercegovini pronalazi usvojenu i pod drugim imenom u jednoj srbijanskoj obitelji u Beogradu. Zuberov najnoviji dokumentarac Život od milijun dolara ponovno je uzburkao javnost svojom temom o pronevjeri novca namijenjenog za liječenje teško bolesne djevojčice Nore Šitum za koju se financijska pomoć velikim dijelom skupljala javno putem medija i društvenih mreža kroz udrugu Hrabro dijete. 

Cijena ulaznice za program Upoznaj autora iznosi 22 kune, a može se kupiti na blagajni MM centra. Dio prihoda od prodaje ulaznica donirat će se Zakladi Nora Šitum. 

Rick i Cindy žive u kanalizacijskim tunelima Las Vegasa, Dave šalje poruke Bogu iz svog skloništa u pustinji, a April se u svemirskom odijelu svaki dan priprema za život na Marsu. Jesu li poludjeli ili imaju dobar razlog zašto su udoban krevet zamijenili hladnom zemljom, a krov nad glavom, otvorenim nebom? Možda ovakav dom nikada nisu sanjali, ali način na koji žive za njih je bolji od onoga od čega su zapravo pobjegli. Izgubljene duše koje su životne okolnosti odgurnule na marginu društva povezuju nagrađivani film Iznad i ispod, prošlogodišnjeg dobitnika Malog pečata ZagrebDoxa za najboljeg autora do 35 godina, i doks Dom koji je na prošlogodišnjem Festivalu slovenskog filma uz Vesnu za najbolji dokumentarac osvojio i nagradu publike koja je prepoznala važnost problematike bosanske radne snage u Sloveniji. Dok Iznad i ispod donosi zanimljiv socijalni portret Amerike, Dom će otvoriti dobro nam poznate rane privatizacije u zemljama bivše Jugoslavije. Napuštenu peterokatnicu nitko od njezinih devetnaest stanovnika ne naziva domom. Ni radnici građevinske tvrtke Vegrad koja je u stečaju od 2010. ni maloljetne djevojke iz problematičnih obitelji. Još uvijek u nadi da će im država vratiti zaostale plaće u visini od nekoliko tisuća eura i da će ponovno živjeti sa svojim obiteljima, stanovnici napuštenu zgradu u Ljubljani ne žele prihvatiti kao svoju sudbinu.

Raspored potražite ovdje.

Cijena ulaznice je 22 kune. 

Došavši se oprostiti od svoje majke, gotovo stogodišnjakinje, redatelj je zatekao ono što nije očekivao. Majka kao da je u cvijetu mladosti: smije se, puši, pjeva i ljubi. Nespremna još otići, u 95. godini postaje glavna glumica u sinovom dokumentarnom filmu koji se u potpunosti odvija u njezinoj sobi, u krevetu, uz nalete pjesme i smijeha. Pun humora, životne radosti i optimizma, ovo je film koji slavi život na samom njegovom kraju dajući milijardama ljudi hrabrost za suočavanje sa starošću. Nagrađen za najbolji izraelski film te najbolju režiju na festivalu DocAviv, U suton života oduševio je i posjetitelje ZagrebDoxa gdje je najvećim brojem glasova zasluženo osvojio Nagradu publike.

Ovaj pravi pozitivni ljetni doks možete pogledati u četvrtak, 16. lipnja u Dokukinu KIC u 21h na adresi Savska 25.

Trailer za film možete pogledati ovdje.

Međunarodni festival fotografije Organ Vida održat će se od 3. do 18. rujna, a bit će otvoren izložbom ovogodišnjih finalista u Galeriji Klovićevi dvori. Festivalski program odvijat će se na još nekoliko lokacija, u Galerijama Kranjčar, Zvonimir i Miroslav Kraljević, Kuli Lotrščak i Dokukinu. Osim izložbenog, program uključuje i edukativni, diskurzivni i zabavni dio.

Istraživačkim projektima dokumentarno-konceptualnog pristupa fotografiji zagrebačkoj će se publici predstaviti Michel Le Belhomme (Dva labirinta), Paolo Ciregia (U Ukrajini), Alnis Stakle (Teorija R), Lana Mesić ( Anatomija oprosta), Myriam Meloni (Limbo), Tommas Tanini (H. je rekao da nas voli), Arnau Bach (Predgrađe), Anton Polyakov (Pridnjestrovski konglomerat), Daesung Lee (Futuristička arheologija) i Aras Goekten (Arkanum).

Uz deset finalista, Organ Vida će u svojem katalogu predstaviti pet dodatnih, posebno pohvaljenih projekata. To su Jean-Christophe Guillaume (Belgija), Emile Ducke (Njemačka), Emanuele Occhipinti (Italija), Andrejs Strokins (Latvija) i Olivier Lovey (Švicarska).

U ovogodišnjem žiriju sjedi sedam eminentnih imena svjetske i domaće fotografske scene koji će ovu jesen posjetiti Zagreb: jedan od najutjecajnijih i najvažnijih fotografa 21. stoljeća Roger Ballen, fotografkinja i vanredna profesorica na zagrebačkoj Akademiji dramske umjetnosti Sandra Vitaljić, nagrađivani talijanski fotograf Alessandro Imbriaco, istaknuta britanska fotografkinja Hannah Starkey, nizozemski fotograf, izdavač te jedan od pokretača Sochi projekta, Rob Hornstra, urednik časopisa Aperture Michael Famighetti te urednik najstarijeg fotografskog časopisa na svijetu, British Journal of Photography, Simon Bainbridge. 

Tema ovogodišnjeg natječaja koja će se problematizirati i unutar cjelokupnog festivalskog programa na nekoliko razina su Granice koje, prema riječima Bojana Krištofića, autora teksta natječaja, predstavljaju sveprisutnost ograničenja u današnjem svijetu, krenuvši od granica između privatnog i javnog prostora, pa sve do granica između fizičke aktivnosti i duhovnog i intelektualnog življenja, ili neumoljivih bioloških konačnosti i vječne aspiracije za besmrtnošću. One se ne odnose samo na fizičku, već i na svoju metaforičku prirodu koja se iznova konkretizira na svojevrsnoj stvarnoj crti koja se smije prijeći samo pod određenim uvjetima. Festival želi potaknuti fotografe da promisle o fenomenu granica i fotografski zabilježe posvuda prisutne prelaske i odlaske, granične trenutke onako kako ih vide i osjećaju. 

Na natječaj Organa Vida prijavilo se preko 300 fotografskih projekata iz 47 zemalja. Natječaj je trajao nešto više od mjesec dana, a najviše prijava pristiglo je iz Hrvatske, potom Velike Britanije, Italije, Francuske te Njemačke.

Više potražite ovdje.

Narco Cultura je eksplozivan je i potresan pogled na utjecaj narko-kartela na svakodnevicu, ali i popularnu kulturu, iz perspektive jednog pjevača narcocorrido glazbe koji sanja o slavi i jednog člana ekipe za očevid iz Juareza koji stoji na prvoj crti meksičkog rata protiv droge.

Film je dosad prikazan na velikom broju svjetskih festivala, uključujući Sundance film festival, International Documentary Film Festival Amsterdam, Stockholm film festival i International film festival Berlin.

Distributer je Restart Label. Raspored projekcija do 17. listopada potražite na službenim stranicama Dokukina.