Izložbu Pisma sebi čini istoimena prostorna instalacija inspirirana dnevničkim formatom. “Ova instalacija spaja tekstualne intervencije i likovni izraz kako bi istražila ranjivost, opraštanje i osobnu transformaciju. Riječ je o radu koji označava postajanje vidljivom osobom – proces u kojem se preispituju identitet, društvena očekivanja i vlastita unutarnja iskustva”, stoji u najavi izložbe.

Umjetnica 2018/2019. godine počinje raditi na ovoj instalaciji koja isprepliće potrebu za bilježenjem intimnih osjećaja i likovni izraz. U drugoj iteraciji rada koja će biti predstavljena u Galeriji Siva, kako piše u popratnom tekstu, “rečenice tijekom godina postaju slojevitije, hrabrije i otvorenije. One su trag prolaznosti, dokaz unutarnjeg procesa iscjeljenja. Iako nastao iz borbe s anksioznošću i depresijom, ovaj rad govori i o snazi, nadi i mogućnosti ponovnog početka.”

Tea Teodorović multidisciplinarna umjetnica koja djeluje u području kiparstva, instalacije, mozaika i tekstualnih intervencija. Godine 2022. magistrirala je Likovnu pedagogiju – modul Kiparstvo na Akademiji primijenjenih umjetnosti Sveučilišta u Rijeci. U svom radu istražuje emocije, mentalno zdravlje i procese introspekcije, često stvarajući radove koji funkcioniraju kao osobni vizualni dnevnik.

Iz najave: “Umjetničko istraživanje Manje od zbroja svojih dijelova pluta u blizini kvantne fizike, Objektno Orijentirane Ontologije, društveno-ekološke beznadnosti i naočigled udaljenih galaktičkih točaka gejnesa, te povijesti i transgeneracijskih učinaka AIDS-a. Kroz autoteorijski i autofikcijski okvir, koreografski materijali generirani slobodnim i indirektnim prijevodom iz jednog medija u drugi, asocijacijama, cut up-om i deriviranjem, uvezuju začudni neprozirni narativ nebeskog tijela Crne rupe s nepovratnim povijestima dodira odnesnih AIDS-om.”

O izvedbi: “Okosnicu izvedbe Final Transmission čini pisani materijal u mnogim oblicima: osobne bilješke, dnevnički zapis, liste referenci, tekst generiran na probama i radionicama tokom istraživanja, tekst kao score. Dio odabranih tekstova govori o radovima drugih umjetnika, dok su neki u potpunosti preuzeti od drugih umjetnika. Pojedini su umetnuti u skroz drugačiji kontekst, a zatim pretvoreni u palimpsest ili u potpunosti prepisani – korišteni samo kao afektivni izvor. Nešto od toga ostalo je i nedirnuto, ostavljeno kao eho. Uz pomoć niz formalizacija, u šumu višeglasja nazire se priča o dvojici ПЕНЕТРАБЛ pilota. Sposobni prevaliti goleme prostorne i vremenske udaljenosti u plovilu napravljenom od školjki i mijeha harmonike, njihov je smjer – StrijelacA*, Crna rupa u središtu naše galaksije.”

Više informacija o izvedbi pronađite ovdje.

Piše: Vatroslav Miloš

U nedjelju, 8. marta, obilježili smo Međunarodni dan žena. Povijesno, to je dan koji bi nas trebao podsjećati na svakodnevnu borbu žena za društvenu, ekonomsku, medijsku i egzistencijalnu ravnopravnost. Jedan dan za borbu koja je svakodnevna. Nova koncepcija Dnevnika, umjesto da nameće nove standarde, nemušta je u želji za oponašanjem “pristupačnosti” svojih komercijalnih konkurenata. Na Međunarodni dan žena Sanja Mikleušević Pavić i Đurica Drobac podsjetili su nas da žene, iako su obrazovanije, zarađuju manje od muškaraca, ali, ako ništa, barem imaju statističku privilegiju živjeti dulje od muškaraca. Da i tih nekoliko godina viška i dalje budu manje plaćene od muškaraca. 

S druge strane, na nevidljivost žena u javnom prostoru izuzetnom su akcijom ukazali aktivisti i aktivistkinje udruga PaRiter, SOS telefon – Grad Rijeka i Druga Rijeka. “Dio riječkih ulica, njih oko 160, danas, 8. ožujka, na Međunarodni dan žena, nose imena istaknutih ženskih ličnosti, koje su svojim radom doprinijele jačanju ženskih prava, znanstvenim i teorijskim dostignućima te su kulturnim, političkim i javnim djelovanjem odigrale važnu ulogu u oblikovanju društva u kojem živimo. (…) Cilj ove akcije je upozoriti na sustavno zanemarivanje žena, koje su odigrale važnu ulogu u bližoj i daljoj povijesti te uvriježeno neprepoznavanje istaknutih ženskih ličnosti u dodjeljivanju imena ulicama, parkovima, trgovima te javnim ustanovama. Naime, na području grada Rijeke, od 637 ulica, njih samo 25 (3.9 posto) nosi imena žena, dok 256 (40.2 posto) nosi imena muškaraca. No, Rijeka kao takva nije iznimka jer je situacija slična i u ostalim hrvatskim gradovima. Prema istraživanju iz 2001. godine, kada se iz statistike uklone neosobna imena, dolazimo do omjera od 94.7 posto naprema 5.2 posto u korist imena ulica nazvanih prema muškarcima.”, stoji u priopćenju koje je prenijela Libela. No da ulice Rijeke ne bi ostale zatrpane “kruhom i ružama” pobrinuo se Novi list u prigodničarskom tekstu u kojemu je izjavu dala i Dubravka Šuica. Ista ona HDZ-ova zastupnica koja je u ožujku prošle godine u Europskom parlamentu glasala protiv izvješća o ravnopravnosti muškaraca i žena, a kojim se htjelo jamčiti istu plaću za isti posao. I kad smo već kod ulica, u Zagrebu je nekoć jedna od njih nosila ime Clare Zetkin, njemačke socijalistkinje i aktivistkinje čijim je zalaganjem, među ostalim, i došlo do ustanovljenja Međunarodnog dana žena. Aleja Clare Zetkin, danas ulica Vladimira Ruždjaka, nalazila se na zagrebačkoj Savici. U neposrednoj blizini nekadašnje ulice Rose Luxemburg, današnje ulice Zinke Kunc. 

“Neki životi vrijedniji su od drugih”, piše Owen Jones u svojoj prošlotjednoj kolumni u Guardianu. Ono što ne znamo ili ne želimo znati jest da u ovom trenutku u Demokratskoj Republici Kongo, kao i u nešto bližim nam Ukrajini i Siriji, razmjeri su razaranja i ljudskih žrtava neshvatljivi. Budući da ta zemlja za Zapad nema nikakvu stratešku važnost, ističe Jones, za oko 6 milijuna mrtvih u sukobima – nikoga nije briga. 

Fotograf Ken Schles u 1980-ima živio je u njujorškom East Villageu i dokumentirao heroinsku i, posljedično, epidemiju AIDS-a koja u to doba harala tom četvrti. Schles je više puta ono čemu je svjedočio opisivao kao “ratnu zonu”, a mnoge je fotografije snimio s prozora svog stana, što možda najbolje svjedoči o beznađu koje je u to doba bilo sveprisutno u toj četvrti. Više možete čitati na stranicama portala Dangerous Minds. 

Vratimo se ovdje na trenutak Leonardu Nimoyu i Zvjezdanim stazama. Leigh Williams, novinar koji za više medija prati teme koje se tiču znanosti, objavio je uistinu dirljiv članak o filozofskim korijenima, “duhu čuda i otkrića” i poslijeratnog entuzijazma koji je inspirirao seriju. “Spock i njegovi kolege iz Zvjezdanih staza”, piše Williams, “personificirali su tu poslijeratnu, svemiru okrenutu, ‘javnosektorsku’ iskru za avanturom, znatiželjom i amibicijom; ljudski poriv, duh pothvata (Enterprise), mogli biste reći, no ne u želji za profitom već zbog tih kvaliteta samih, dakle svega onoga što je izgubljeno tamo negdje u 1980-ima”.

Prošloga nas je tjedna napustio Vlada Divljan, osnivač VIS-a Idoli i jedan od ključnih glazbenika jugoslavenskog novog vala. Nažalost, niti jedan medij nije uspio objaviti tekst koji bi se iole analitički – bez patetike i nostalgije za vremenima koja se nikada neće vratiti – osvrnuo na njegovu karijeru i značaj za popularnu kulturu. 

Piše: Vatroslav Miloš

Kako zakon definira pojam spontanoga nije nam poznato, ali Hrvatski enciklopedijski rječnik kaže da je “spontan” onaj “koji se javlja, događa ili izbija bez jasnog vanjskog uzroka” i “koji je izazvan u trenutku bez predumišljaja”. U Zakonu o javnom okupljanju nigdje se ne spominje famozni institut “spontanog okupljanja” kojime prosvjednici pravdaju svoju višemjesečnu prisutnost u Savskoj 66 te da prosvjed stoga i nije morao biti prijavljen nadležnim organima. Članak 9. spomenutog zakona kaže tek da se “ne prijavljuju okupljanja, sastanci, tribine, okrugli stolovi ili okupljanja registriranih političkih stranaka te sindikalnih i drugih udruga koja se održavaju u zatvorenim prostorijama prikladnim za te svrhe” te da se “ne prijavljuju pojedinačni prosvjedi”, a zakon predviđa i da gradovi s više od 100 tisuća stanovnika mogu odrediti jedno mjesto gdje se mogu održavati neprijavljeni prosvjedni skupovi. U Zagrebu je to Trg Francuske Republike. Teško je reći kako su se, prema navedenoj definiciji, na mjestu prosvjeda spontano mogli pojaviti, recimo, transparenti, stolovi, stolice, televizori, kuhala, ležajevi i, na kraju, šator. Možda to stvarnost kao referencijalnu fikciju uzima ono što se u povijesti književnosti naziva magičnim realizmom, ali to sa sigurnošću nikako ne bismo mogli tvrditi. Iz policije pak kažu da već duže vrijeme provode istražne radnje kako bi doznali tko je organizator skupa, ali, nažalost, bez rezultata. S druge strane ceste, jedan je tridesetogodišnjak – doslovno držeći gaće na štapu i transparent na kojem stoji “Imam PTSP od nerada” – pokušao ukazati na probleme kronične nezaposlenosti u državi. Policija je u roku 20 minuta zaključila kako nema ničega spontanog u njegovom prosvjedu i ekspresno primijenila Zakon o prekršajima protiv javnog reda i mira. Moguće i stoga što pri ruci nije imao šator. 

Ovih se dana, točnije 22. veljače, obilježava 80. godišnjica rođenja Danila Kiša. Umjesto prikladnim citatom, zrnatim intervjuom ili nemuštim panegirikom, prisjetimo se Kiševa djela – književnom kritikom. Sarajevski je Buybook prošle godine izdao Izvod iz knjige rođenih: Priču o Danilu Kišu, prijevod Kiševe biografije kojoj je autor britanski povjesničar Mark Thompson. Katarina Luketić piše: “Izvod iz knjige rođenih: Priča o Danilu Kišu nije suha, nenadahnuta biografija jednog pisca (poput nekih biografija domaćih autora), niti hermetična interpretacija njegova djela (poput samozadovoljnih akademskih analiza koje odišu strahom od stvarnosti), nego istovremeno i osobita biografija, i suptilna, znalačka interpretacija, kao i sociološko-kulturološka studija koja širokokutno obuhvaća specifikume vremena i prostora”. 

Koliko nas Hrvatska radiotelevizija gotovo svakodnevno podsjeća što smo od javnog medija izgubili, toliko bi nas Hrvatski radio trebao potaknuti da razmišljamo o tome što imamo i kako to sačuvati. “U brazdama glazbe” novi je ciklus emisija na Prvom programu HR-a, a njegovo je prvo izdanje, glazbeno-dokumentarna priča Ljubice Letinić Iz povijesti gramofonskih ploča, bilo posvećeno “razvoju tehnologije bilježenja zvuka” o čemu je govorio Veljko Lipovščak, dugogodišnji tehnički direktor u Jugotonu, znanstveni suradnik Zavoda za elektroakustiku FER-a i Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža. Naredna emisija, Iz povijesti Jugotonove klasike autora Darija Poljaka, uz svjedočanstva Pere Gotovca, Vladimira Krpana i Tonka Ninića, bavila se Jugotonovim izdavaštvom klasične glazbe, odnosno procesima produkcije “antologijskih nosača zvuka poput Ero s onoga svijeta Jakova Gotovca, Beethovenove sonate ili Sorkočevićeve Simfonije u obradi Stjepana Šuleka“. 

Hrvoje Šimićević s H-altera proveo je nekoliko posljednjih tjedana analizirajući priloge Dnevnika HRT-a koji su se bavili Branimirom Glavašem. “Na zaglavlju priloga koji je emitiran prošli tjedan u HTV-ovom Dnevniku”, piše Šimičević, “masnim je slovima bila otisnuta egida: ‘Tko će ga zaustaviti?’. Pitanje se odnosilo na nepravomoćno osuđenog ratnog zločinca Branimira Glavaša, koji se na snimci prešetavao saborskim hodnicima, na dan kad su njegove stranačke kolege u više navrata Milorada Pupovca nazvale četnikom, a SDSS četničkom ćelijom. Uvodna konsterniranost urednika najutjecajnije informativne hrvatske emisije u neku je ruku razumljiva, čak i opravdana. Doista je legitimno zapitati se tko će zaustaviti čovjeka koji je povratak iz BiH najavio fotografijom obješenih tijela na Facebook profilu i potom na istom mjestu stavio svojevrsnu potjernicu za Pupovcem. No, kada je riječ o samom Dnenviku HTV-a, možda bi bilo puno svhrsishodnije postaviti pitanje: Tko je suodgovoran za stvaranje društvene klime u kojoj je uopće potrebno postaviti pitanje tko će zaustaviti Glavaša?”. Odgovor na to pitanje potražio je kod Gordane Vilović s Fakulteta političkih znanosti, Krešimira Solde i Biljane Kašić s Filozofskog fakulteta u Zadru, Marine Škarabalo iz GONG-a i Hajrudina Hromadžića s Filozofskog fakulteta u Zagrebu. 

“Budući da rijetko kada imamo priliku vidjeti stvarne snimke naših ratova i držimo se onih simuliranih u holivudskim filmovima koje nas ionako prikazuju u pozitivnom svjetlu, pitam se što Amerikanci rekli kada biste im pokazali snimke onoga što ostaje iza napada dronovima, poput vjenčanja koja smo zamijenili za okupljanja terorista od kojeg je ostala samo – riječima onih odgovornih za upravljanje našim projektilima – ‘pregažena crkotina'”, pita se Charles Simic u svojoj kolumni u The New York Review of Books. Više možete čitati ovdje. 

Andrew Bird američki je violinst, gitarist i skladatelj. Iako se bazično radi o pop i folk glazbi, njegova su izdanja, projekti i nastupi, kao i njegov pristup skladanju, sonični su eksperimenti vrijedni pažnje. Njegov posljednji projekt, Echolocations, bavi se utjecajem prirodnih i umjetnih struktura na zvuk. U Canyonu, prvom od pet filmova režisera Tylera Mansona koji dokumentira projekt, Bird istražuje akustičke mogućnosti spleta pješčenjačkih stijena u Coyote Gulchu u američkoj saveznoj državi Utah. Osim kao filmska i diskografska izdanja, snimke nastale u sklopu projekta dostupne su i kao dio Sonic Arboretuma, instalacije u bostonskom Institutu za suvremenu umjetnost nastale u suradnji s Ianom Schnellerom, majstorom izrade žičanih instrumenata i osnivačem Specimen Productsa, male tvrtke koja se bavi izradom specijaliziranih instrumenata, pojačala i zvučnika. Canyon možete pogledati ovdje, a tonski zapis u cjelini možete preslušati ovdje. 

Objavljivanje ovog dnevnika izazvalo je veliko zanimanje širom svijeta jer Ponovno rođena obiluje svim elemetima Sontaginog pisanja – iznimnom ozbiljnošću, zapanjujućom autoritativnošću, netolerancijom licemjerja kao i njenom vlastitom ranjivošću.

U petnaestoj godini Susaninog života, a to je vrijeme kada počinje dnevnik, ona već pokazuje značajke svog superiornog intelekta i glad za iskustvom i kulturom, pa je tako i čitanje ove knjige zanimljivo upravo zbog toga što nam omogućuje pratiti Susanin razvoj i pretvorbu u jednu od vodećih umova dvadesetog stoljeća. U ovim pomno odabranim izvatcima (mnogi se odlomci sastoje tek od nekoliko rečenica), Sontag bilježi razvoj svojih misli, obim i svestranost vlastitog čitanja te dnevna kretanja, ali i svoj život studentice na Berkleyu i otkrivanje seksualnosti (biseksualnost kao izraz cjelovitosti pojedinca). Velik je značaj za čitatelje i poznavatelje djela Susan Sontag intimnije iz ovih dnevnika iščitati i susret i brak s njenim profesorom Philipom Rieffom, s kojim, u dobi od 18 godina, dobiva Davida, sina jedinca. Najsnažniji su zapisi iz perioda koje je provela u Engleskoj i Europi, kada se, dok je odvojena od obitelji, njen brak s Philipom raspada, a ona ulazi u fazu intenzivnih lezbijskih veza koje će je potaknuti da ponovno razmotri vlastito poimanje seksa, ljubavi (“fizička mi je ljepota iznimno, gotovo morbidno važna”), majčinstva i uloge kćeri, a sve to prije svoje tridesete godine života.

Опытные шлюхи, самые красивые уральские феи, недорогие проститутки Пермь – https://sexanketa-perm.net/ индивидуалки, готовые к самым смелым сексуальным экспериментам.

Nije stvar u tome da mi je sumnjivo kako se peticija, na čijoj se stranici smiješi lik profesora Baltazara, pojavila otprilike u isto vrijeme kad je animirana izumiteljska legenda prodala guze T-Comu. I možda su plakati s natpisom “NESTALI!!! POSLJEDNJI PUT VIĐENI U 7 I 15!” stvarno dovitljiva referenca na sličnu reklamnu kampanju otprije godinu-dvije (za neki šoping-centar ili štogod već, tko će se više sjećati), a ne lijeno derivativni potez iste reklamne agencije.

Stvar je u tome da nisam primijetio kako su djeca baš nešto zakinuta za animirane sadržaje na televiziji. Njih nitko ništa nije pitao, a i uostalom, na našim je televizijama crtića više nego ikad. Pa preostaje ključno pitanje: koji je tu interes odraslih? Hoću reći, da HRT i vrati crtiće u 7 i 15, čisto sumnjam da bi ih 99% potpisnika peticije išlo gledati. A, iskreno, nisam siguran koliko im je stalo do djece – osim u pogledu nametanja vlastitih vrijednosti.

U peticiji stoji: “Crtić u 7 i 15 na 1. programu je institucija uz koju su se smijali, veselili, učili i odrastali ljubitelji animiranih junaka svih generacija. Danas je ta tradicija nažalost prekinuta.” Odmah da bude jasno, nisam jedan od onih ljudi koji zagovara raskide s bilo kojom tradicijom kao nužnost “progresa”. Tradicije znaju biti plemenite, korisne, a u najmanju ruku održavanjem istih iskazujemo poštovanje prema svojim precima koji su se – tu i tamo, na ovaj ili onaj način – borili za bolji svijet za nas. No tradicije nisu svetinja! I naši preci su raskidali sa starim tradicijama kako bi utirali putove za nove. To je sasvim normalan, štoviše prirodan proces.

Ali, čekaj, koja je ovdje tradicija prekinuta? Da li se više na HTV-u ne prikazuju Tom i Jerry, Krezumica i Kremenko, Duško Dugouško i Korni Kornjača? O tome peticija ne govori, nego samo pušta vapaj da se ne prikazuju u jednom jebenom terminu!!! Ekvivalent tome bi otprilike bio da se sad netko žali kako danas roditelji pred spavanje ne čitaju “Bambija” u izdanju biblioteke Vjeverica nego nekog novog nakladnika: borba se ne vodi oko sadržaja, nego forme.

Mnogo se poruka može iščitati iz peticije, ali ja najglasnije čujem onu upućenu djeci: “NAŠE djetinjstvo je bilo NAJLJEPŠE djetinjstvo. Ako želite da i vaše djetinjstvo bude lijepo, MORATE ga proživjeti na NAŠ način.” Cinici bi rekli da se tako klincima i klincezama čini usluga, jer ih se pravovremeno priprema na gutanje govana što ih čeka prilikom odrastanja. Priprema ih se na beskrajne tirade o “boljoj prošlosti”, poput onih koje su se nabijale na nos mojoj generaciji: život u Jugi je bio bolji, nema te scene koja se može mjeriti s dobom novog vala, i tako dalje – u sažetku, poručeno nam je: “vaša generacija je ZA KURAC.”

U peticiji nema ni naznake svijesti o eventualnoj mogućnosti da današnji klinci imaju nekih svojih “u 7 i15”, svoje specifične rituale kojih će se za dvadesetak godina čeznutljivo prisjećati. Klinci su tu tek puki pijuni u seansi sebične nostalgije – jedine tradicije koju kampanja “U 7 i 15” zapravo nastavlja.