Razgovarao: Lujo Parežanin

Kutinski festival Djevojke su čudne orijentiran je na predstavljanje autorica iz različitih umjetničkih područja – vizualnih umjetnosti, glazbe, književnosti i filma. Premda je njegova ovogodišnja inačica, koja će se održavati od 9. do 12. svibnja, najavljena kao drugo izdanje festivala, riječ je o događanju koje je svoj prvi život započelo 2003. godine, kada ga je Carla Ferreri pokrenula pod imenom Girls Are Weird. Festival je tada doživio šest zapaženih izdanja, nakon čega je uslijedio period neaktivnosti, da bi prošle godine na inicijativu Davora Habazina zaživio u novoj verziji, uz gostovanje redateljice Hane Jušić, slikarice Ivanke Ruk Ražov, dramaturginje i spisateljice Jasne Jasne Žmak i kantautorice Nine Romić. Ove godine program je strukturom sličan, a ovoga puta će u Kutini svoj rad predstaviti kantautorica Lovely Quinces, novinarka i publicistkinja Ivana Dragičević, fotografkinja Nina Đurđević i redateljica Sara Hribar. Tim smo povodom s Habazinom razgovarali o (pret)povijesti festivala, mogućnostima njegovog dugoročnog održavanja i suradnji s lokalnim kontekstom.

KP: Festival je prvi puta zaživio 2003. godine kao Girls Are Weird, koji je pokrenula Carla Ferreri. Koja je bila njegova važnost za kutinsku scenu tada?

Nisam siguran koliko imam pravo dati karakterizaciju GAW festivala i njegovog tadašnjeg utjecaja na kutinsku scenu iz razloga što nisam bio uključen u njegovo nastajanje. A ne bih volio iskoristiti svoju poziciju organizatora festivala Djevojke su čudne pa da u Carlino ime govorim o osnovnim idejama i dubljoj poruci koja je otisnuta i koju sada čitamo s odmakom od šesnaest godina. Radilo bi se o nekim mojim osobnim opažanjima kao osobe koja je redovno dolazila na GAW s namjerom pružanja podrške i dobre zabave. S tim opažanjima se možda ni organizatori ne bi složili. Zato ću pojednostaviti: ne znam jesu li ljudi s kutinske scene bili svjesni važnosti jednog takvog festivala, ali znam da je dovukao mnogo kreativnih ljudi u Kutinu i skrenuo pozornost na njeno postojanje, odnosno na jednu djevojku i njene prijatelje koji su se potrudili organizirati festival koji promiče ravnopravnost, toleranciju, ljubav…

KP: Na koji način se novo izdanje festivala nadovezuje na izvorno?

I dalje su centar našeg interesa žene, djevojke. Zanimaju nas njihova glazbena, književna, filmska i likovna ostvarenja. Želimo stvarati kreativni prostor slobodnog mišljenja i otvorenog dijaloga, rušiti predrasude i stvarati nove vrijednosti. A za to, pogotovo u malim sredinama poput Kutine, ima dosta prostora.

KP: Među partnerima navodite nekoliko kutinskih institucija. Jeste li zadovoljni potporom lokalnog konteksta i dobivate li podršku od Grada?

Kada sam počeo razmišljati o realizaciji festivala DSČ, znao sam da ću ga moći ostvariti jedino kroz partnerstvo s kutinskim institucijama koje bi financirale program koji bi se odvijao u njihovim prostorijama i bio povezan s njihovom osnovnom djelatnošću. Sredstva koja sam mogao pribaviti od lokalnih privatnika i Turističke zajednice Grada Kutine nikako ne bi bila dovoljna. Hvala Muzeju Moslavine i Knjižnici i čitaonici Kutina na pruženoj podršci. Ali da se ne lažemo, iza naziva institucija uvijek stoje konkretne osobe s imenom i prezimenom koje ti ili pruže ili ne pruže podršku. Hvala Jasmini Uroda Kutlić i Suzani Pomper.

KP: Postoje li uvjeti za dugoročno održavanje festivala ili ste za sada osuđeni na planiranje iz godine u godinu?

Na ovo pitanje je teško dati odgovor jer iza Djevojke su čudne ne stoji sustav i sve se većinom bazira na individualnom entuzijazmu. Postoji želja da se festival sadržajno proširi, no mislim da i preživljavanje zvuči dovoljno dobro.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Obrisi zamišljenog zajedništva koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.