Split je prestao biti tranzicijski grad i trend koji je započeo povećanim interesom putnika, turista i partijanera čini se da ne jenjava. Lokalno stanovništvo redovito na kavama raspreda o još jednom kultnom mjestu koje gubi bitku s turistifikacijom, pojam sigurnog stanovanja dobio je obilježja utopijskog u vremenu u kojem je ideja o posjedovanju nekretnine ravna bajci, a status podstanara postao možda i najnestabilnija uloga koju si možete natovariti na leđa. Kako sezona pokuca na vrata, tako poslovni prostori još jednom mijenjaju vlastiti opis u nadi za profitabilnijim poslovanjem, a stanodavci lijepe oznake za apartmane ispred ulaznih vrata i podstanarima najavljuju promjenu u ugovorenoj suradnji. Nezaposlenost koja ne bira ni spol ni dob, ali pogotovo teško pada kada se spoji dobnom skupinom mladih, jedinu konkurenciju ima u sezonskom radu u uslužnim djelatnostima pa nije ni čudno da lokalno stanovništvo sve češće i artikuliranije progovara o turistifikaciji koja jede Split, njegovu staru jezgru, identitet i, posljedično, njegovo stanovništvo.

Lokalna kulturna scena o ovim pitanjima progovara kroz različite medije i formate, a u ovom tekstu bavimo se nekim od recentnih primjera umjetničke produkcije koji tematiziraju probleme s kojima se Split danas susreće. Kazalište PlayDrama u prošloj je sezoni produciralo dvije predstave koje progovaraju o ovim temama: Dijete našeg vremena autorice Ivane Vuković i redateljice Helene Petković i Djeca recesije za koju je tekst napisao Dino Pešut, a režiju potpisuje splitski redatelj Ivan Plazibat. Obje predstave bave se temom stanovanja, položajem mladih u Splitu, turističkom stihijom koja jede i grad i njegove stanovnike, pri čemu je najsnažnija poveznica između njih upravo distopijsko/pesimistična nota kojom su prožete.

Dijete našeg vremena gledatelju će od samog početka predstave djelovati kao nemoguć scenarij Splita u budućnosti u kojem pojam “posao” postaje sinonimom za pojam “život”. Lokalno stanovništvo prisiljeno je raditi u uslužnom sektoru, a sam grad je u pokušaju brendiranja svakog autentičnog obilježja izgubio identitet. Ipak, autentičan tekst (Ivana Vuković i sama je iz Splita, kao i redateljica Helena Petković) i izvedba četiri izvrsna mlada studenta glume na splitskoj Akademiji ubrzo će gledatelja razuvjeriti i suočiti s mišlju da sve ovo što gleda može biti sada i ovdje. Štoviše, sve se to na neki način i odvija upravo sada i ovdje! Stipe Jelaska, Lovre Kondža i Petar Salečić personifikacija su one “nove” generacije koja još uvijek poznaje Split onakvim kakav je bio prije turističke stihije, ali svjedoči o silnim promjenama koje ga na dnevnoj bazi modificiraju, dok je Luka Šatara u ulozi zagrebačkog biznismena utjelovio prijetnju životu kakvog ovi mladići pamte i kojeg se nostalgično prisjećaju dok im nestaje pred očima.

Dijete našeg vremena može se čitati i kao priča o odrastanju, o ostavljanju dobro nam poznatih, sigurnih obrazaca (“nema više spavanja dokasno, nema kušina koje je mater oprala, nema paprika koje je mater skuvala…”) i u takvom je kontekstu jednako melankolična i bolna, kao i onda kada je iščitavamo kao odu gradu u nestajanju (“nema više mista za popit’ pivo, kavu, ne mogu vidit’ Marjan, doć’ do Peristila…”). Smještena u prostor poznatog splitskog kluba koji posljednjih godina redovito gubi bitku s turizmom pa tijekom sezone proživljava preobrazbu i pretvara se u jedan veliki hostel, predstava o akutnim problemima progovara svima nam razumljivim jezikom koji crpi iz splitske svakodnevice. Ne oslanjajući se tek na humor i karikaturalnost ide i korak dalje – ovdje Split nije tek grad-slučaj od kojega se preuzimaju samo generalizacije, jednako kao što ni Splićani nisu tek “redikuli” opsjednuti Hajdukom, suncem, morem i ispijanjima kave.

Djeca recesije, pak, dotiče tematiku stanovanja prateći mladi par koji je naglo izbačen iz podstanarskog stana i utjehu traži u supružnicima koji su u procesu preuređenja stana za turiste i Ultraše. Iako obilata humorom i zaista zabavna za gledati, predstava Djeca recesije češće igra na kartu šoka i mračnija je u prikazu splitske svakodnevice, kako na društvenoj, tako i na intimnoj razini koju otkriva kroz odnos ova dva ljubavna para. Ipak, snaga Djece recesije ogleda se možda najviše u likovima koje ćete ili mrziti ili obožavati; oni su neugodni, ne skrivaju mane i oslikavaju prgavost koja se nerijetko veže s toposom i ljudima Splita. Iako manje distopijska u narativnom smislu, predstava se poigrava distopijskim karakterima likova lišenih empatije i ikakve samokritike, oslikavajući tako splitsku stvarnost i ulogu koju lokalno stanovništvo ima u njoj.

Vuković i Petković s druge su strane uspješno ispreplele iskustva lokalnog, mladog stanovništva u gradu koji pred njihovim očima polako, ali sigurno gubi bitku s turističkom stihijom, pri čemu su dovitljivo iskoristile sve one stereotipe koje se povezuju uz stanovnike Mediterana, Dalmacije i Splita. Ipak, iako naočigled “pitka” i jako zabavna, predstava u svom završnom dijelu, monologu koji izgovara Kondža, gledatelje suočava s gorkom činjenicom da njihov grad, iako ne tako očito, svakako gubi svoj identitet. Pešut i Plazibat, s druge strane, vješto iskorištavaju problematične splitske, ali i opće društvene teme i publici nude zabavno iskustvo koje se, ipak, na trenutke gubi u tekstu i redateljskim rješenjima.

Distopijskim scenarijima splitske i mediteranske budućnosti aktivno se bave i Ivica Mitrović i Oleg Šuran s Odsjeka za dizajn vizualnih komunikacija Umjetničke akademije u Splitu koji su u svibnju prošle godine u HDD galeriji postavili izložbu Nove refleksije o spekulativnosti – Spekulativni dizajn i edukacija koja daje uvid u niz recentnih aktivnosti iz područja spekulativne dizajnerske prakse. Među izloženim radovima koji promišljaju katastrofalne scenarije i rješenja za iste, ističe se studentski rad Splitska dica /// Tent community koji potpisuju Marija Matulić, Alejandra Robles Sosa i Neva Zidić, a koji je nastao na radionici spekulativnog dizajna Interakcije 2018 – Speculative Design Workshop: Life After Disaster, pod vodstvom mentora Teda Hunta, Marije Polović i već spomenutih Mitrovića i Šurana.

Projekt prati studente koji dolaze na studij u Split 60-ih godina 21. stoljeća i ne mogu pronaći smještaj zbog znatno produljene turističke sezone, direktne posljedice klimatskih promjena. Gradska uprava zanemaruje njihove potrebe, pozive za pomoć i česte prosvjede pa studenti odlučuju vratiti svoje mjesto u društvu i djelovati. Pokreću društveni pokret Splitska dica koji ističe postojeći problem i nudi privremenu alternativu. Vodeći se DIY načelima, postavljaju šatore na različitim mjestima u gradu koji nude privremeno rješenje studentima, ali i ukazuju na problem te provociraju javnost.

Studentice Umjetničke akademije u Splitu tako su se direktno okrenule problemu ekonomije i lokalnog stanovništva, a jedna od autorica, Alejandra Robles Sosa, i sama se prilikom dolaska na studij u Split našla u sličnoj situaciji nemogućnosti pronalaska smještaj zbog velikog broja turista i manjka slobodnih stanova. Neva Zidić ističe: “Ono što razlikuje naš projekt od ostalih nastalih na radionici je što se, iako je riječ o spekulativnom scenariju budućnosti, bavi možda i najrealnijim problemom koji je već i sada prisutan, samo ne u toliko ekstremnom obliku. Najzanimljivije iskustvo za vrijeme radionice i nastajanja rada bilo je izrada transparenata za prosvjed i odlazak u grad s izrađenim natpisima, kako bismo dokumentirali ‘prosvjed studenata pokreta Splitska dica‘ te praćenje reakcija turista koji su se tada zatekli u gradu i s dozom zbunjenosti, ali i interesa, promatrali protiv čega se lokalni studenti bune.”

Matulić, Robles Sosa i Zidić ovim su radom podcrtali jedan od gorućih problema grada s velikim priljevom studenata s jedne i turista s druge strane, pri čemu studentska populacija u podstanarskom statusu nema gotovo nikakva prava i ovisna je o stanodavcima koji dugoročno iznajmljuju smještaj do početka sezone. Cijene smještaja pritom drastično rastu, a podstanari nerijetko ostaju bez krova nad glavom i to upravo u vrijeme kraja akademske godine i početka ispitnih rokova. Ovakva je praksa ne iznenađuje u sredini koja ovisi o turizmu kao jedinom sektoru u kojem je zarada još uvijek moguća, sektoru koji, ironično, zbog manjka regulacija i dugoročnog planiranja istovremeno hrani i uništava grad.

Devastacijom gradske jezgre i ulogom lokalnog stanovništva i turista u istoj bavili su se i splitski umjetnici Duje Jurić iz Studija Dosada i fotograf Milan Šabić u seriji fotografija i fotomanipulacija koje za središnji motiv biraju kultna mjesta splitskog urbanog života, stavljajući ih u odnos s čovjekom i njegovom ulogom u izgradnji identiteta grada, ali i urbanističkoj devastaciji koja sve više uzima maha. Jurić je diplomirao na Grafičkom fakultetu u Zagrebu i radio kao grafički dizajner u par reklamnih agencija, a trenutno u svom studiju Dosada “čeka da se nešto dogodi dok istovremeno radi na projektima brendiranja i osmišljavanja komunikacijskih rješenja za kulturu i obrazovanje”. U seriji fotomanipulacija koju je izložio u splitskoj Staroj gradskoj vijećnici u sklopu multimedijalne izložbe UNESCO 40 čiji koncept potpisuje Ivan Perić, Jurić budi pozornost publike koja je “zasićena” vizurom Splita do te mjere da pasivno ili aktivno odobrava devastaciju zaštićene gradske jezgre.

Na izložbi koja je bila dio obilježavanja četrdesete godišnjice upisa Dioklecijanove palače i stare gradske jezgre na UNESCO-vu listu svjetske spomeničke baštine, sutor kombinacijom poznatih dijelova jezgre stvara nove, “druge” dijelove Splita koji bi trebali izazvati divljenje i interes publike, a sve u nadi da će ona spoznati da se divi svemu što već ima. Kao cilj rada, Jurić ističe aktiviranje interesa publike za onim što ne primjećuje u svojoj okolini, a što ima neprocjenjivu kulturnu i društvenu vrijednost. Jurić se u svojim radovima oslanja na element znatiželje i vjeruje da ona na neki način može promijeniti publiku na podsvjesnoj razini jer je, kako kaže, znatiželja ipak pokretač promjena. I u njegovom radu osjetan je element distopijskog karaktera koji u promatraču izaziva nelagodu spajanjem nespojivih elemenata gradske jezgre koji su upisani u mentalnu kartu grada svakog njegovog stanovnika. Ova nelagoda tjera promatrača na prizivanje poznatih vizura Splita u svijest i podsjeća na kulturnu vrijednost frekventnih lokacija koje su tijekom turističke sezone gotovo pa nevidljive dok u ostatku godine postaju sablasno prazne kulise grada u hibernaciji.

U seriji fotografija Mediteran su ljudi, nagrađenoj na međunarodnom natječaju na temu Mediterana u organizaciji festivala Split Format 2019, fotoreporter Milan Šabić, višestruko eksponirajući istu lokaciju kroz samo nekoliko minuta, dočarava protok ljudi kroz tipičan mediteranski ambijent, neraskidivo ih povezujući – jer Mediteran je oblikovan ljudima jednako kao što su i ljudi koji ga čine oblikovani njime. Poigravajući se ekspozicijom, Šabić stvara tjeskobne prikaze već spomenutih punktova gradske jezgre, pri čemu jasnoća i statičnost spomenika, arhitekture i prirodnog okoliša promatrača podsjeća na grad u pozadini turističke stihije koji nerijetko, čini se, biva zaboravljen nakon što kroz njega prošetaju grupe vođene turističkim vodičima. S druge strane, ova serija nostalgično priziva i neki prošli Split, iz vremena kada je njegova jezgra bila prepuna lokalnog stanovništva koje je tu živjelo, radilo i provodilo slobodno vrijeme i kada je Split bio neraskidiv od “svojih” ljudi koji su sada odselili i svoje domove ustupili putnicima (ne)namjernicima.

Split danas najveću bitku vodi s vlastitim identitetom, odnosno s polaganim nestajanjem istoga, a svaki od navedenih radova naglasak stavlja na određeni element tog procesa. Split je neodvojiv od Splićana, a danas je, nažalost, ta veza sve slabija i grad postaje sredstvom preživljavanja u kojem je svaki njegov element monetarno iskoristiv. Lokalnom stanovništvu i ljudima koji u Split dolaze studirati i raditi danas preostaje tek nekolicina mjesta koja se još uvijek odupiru stihijskom turizmu i koja čuvaju nešto od onog starog, prkosnog i inatljivog Splita. Sve ostalo je, čini se, mjerljivo tek zvjezdicama u smještajnim kapacitetima, ocjenama na internetskim portalima i brojkama ostvarenih noćenja kojima se kitimo nakon svake turističke sezone.