Razgovor se odvija u suradnji Galerije Prozori s portalom Moderna vremena. Program proizlazi iz koncepcijskog usmjerenja Galerije Prozori prema izlaganju ilustracije te s vremenskim odmakom propituje odnos slike i teksta u mediju slikovnice u suvremenom kontekstu, s naglaskom na njihovom umjetničkom, kritičkom i aktivirajućem potencijalu.

Franolić će s Kuzmanić razgovarati o njenim umjetničkim projektima, dekonstrukciji dominantnih čitanja stvarnosti te odnosima umjetnosti i društvenog angažmana. Tema diskusije bit će i umjetnička intervencija Ovo nije kutija te izložba Divlji rast koja je bila postavljena u BLOK-u na Trešnjevci.

Ana Kuzmanić je studirala na Akademiji likovnih umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu, a poslijediplomski studij završila na Edinburgh College of Art Sveučilišta u Edinburghu. U umjetničkom radu problematizira ljudsku svakodnevnicu, bavi se pitanjima kolektiviteta, mogućnostima udruženog rada, pedagogijom i edukacijom mladih.

Marija Ott Franolić je književna kritičarka, teoretičarka i urednica. Na portalu Moderna vremena redovito preporučuje kvalitetne slikovnice, a s Andom Bukvić Pažin je napisala knjigu Velika važnost malih priča: zašto i kako čitati djeci.

Više detalja o programu pronađite ovdje.

* * *

Divlji rast Ane Kuzmanić prije svega djeluje kao digitalni herbarij: suho, prešano bilje, složeno u album čija logika nije neposredno vidljiva: ilustrirana taksonomija, krnja klasifikacija, s onu stranu genologije i abecede. Međutim, pri otvaranju svake stranice, sve je sumnjivije to koje su tu pojave zapravo popisane, što je fokus ovih uredno označenih dvoslojnih uzoraka (datum, točna lokacija, ime sakupljača za svaki artefakt iz fundusa).

Ovo je svakako neka vrsta prijepora s botanikom, ako je ona, “kao i svaka znanost, proizvod društva, konstrukt kojime se nastoji ‘uvesti reda’ u prirodu” (Ana Kutleša, u uvodnom tekstu). Korovi su antiteza takvoj ideji Sustava: “nepoželjni organizmi” koji trpe arbitrarnu, pragmatičku segregaciju kako bi se “očistio teren”, oslobodio prostor identitetu i prosperitetu povlaštenih kultura. Kao faktor neizvjesnosti, agens neplanirane diversifikacije, korov pripada sloju biljne mreže “ispod radara”; čak i kao eksploatatori prirode, nesvjesno pomažemo procesima koje želimo suzbiti: “s vojskom, radnicima ili izbjeglicama, na kamionima, u vrećama tereta, sjeme je redoviti slijepi putnik” (ibid.), ujedno simbol i stvarna elementarna čestica migracije kakvu represivni aparat želi zaustaviti, kontrolirati ili barem jasno nadzirati.

Riječ je, dakle, o pitanju teritorija. Netko želi prilagoditi teritorij “životu”, dovesti stvari u red.

* * *

Stranice ovog albuma su, međutim, kolaži: vegetacija je ovdje mrtva, biljke upoznajemo kroz dokumente o neživim tijelima. Mogu li onda čitati Divlji rast poput kompliciranog cold case krimića? Tu su tisuće likova, no nije jasno koju ulogu igraju te prešane, suhe prikaze, ne znam traži li kvart ubojicu, je li kvart ubojica, je li kvart žrtva. Samo je jedna stvar sigurna: u tim mrtvim prirodama drugog reda svakako sudjelujemo i “mi”; sabrani smo u ovom herbariju zajedno, kao forenzički materijali, žitelji istog kontinuuma, srodne jedinke, sustanari u onom starom, presječenom filmu. Still lives: prizori u kojima, prošiveni jedni drugima, jednako prošli, zajedno dajemo svjedočanstvo o tom bivšem životu.

Ovo je definitivno i priča o ruševinama (pogledajte naslovnicu izložbe!), ali izvan stereotipnih opcija (ruin porn, melankolična dekadencija, banalna kritika korupcije); raspad je ovdje aktivna praksa, urušavanje je kontraintuitivna geneza, spontana izgradnja (samo nitko ne može točno reći čega); stvarnije od stvarnog, to radi i dok mi spavamo, prebijeni od umora ili rezignacije. Mogu zamisliti knjigu o tome, objavljenu u budućnosti, kako dolazi iz prošlog stoljeća: Trešnjevka: jedna ruderalna povijest.

* * *

Sada oni žive na tim adresama. Nekada su to bile “Magazinska”, “Adžijina”, “Jagićeva”; danas su to Potentilla reptans, Malus sylvestris, Balotta nigra. Ovo su karte Nove Trešnjevke: niz praznih parcela gdje je “nađeno bilje”, no to su zapravo prvi stanari, popis stanovništa nekog drugog grada.

* * *

Hedera helix, prva na listi: “spirala” koja povezuje inkompatibilne razine. U objašnjenju stoji da je bršljan nit koja spaja žive i mrtve, posrednik (medij?) između dvaju svjetova: označava sposobnost vječne obnove, ali i nadmoćnu snagu podzemlja, ambijenta pod drugačijim tlakom gdje za nas ima mjesta samo u jednom vrlo ograničenom smislu.

U Kučerinoj ulici, bršljan prekriva djecu u igri (ili je to bršljan kao čopor djece u igri?) – ambivalentan prizor, ali ostavlja dojam spore i neumoljive pobjede, sile koja zauzima svoje stanište, neke posve nespektakularne nepoderivosti: mi smo oduvijek bili tu; mi ćemo, poput posljednjih zastava, visjeti ovdje i kad sve “vaše borbe” budu gotove. Znači, ovo je zapravo priča o besmrtnosti ili uskrsnuću? Ne vjerujem; riječ je jednostavno o ciklusima, nelinearnostima, mojoj konfuziji pred nebinarnom distribucijom linije život/smrt.

Pokušavam na tom tragu razmišljati o drugačijoj dijakroniji, o vremenu bilja, ali slabo mi ide, nit stalno puca, zaglavljen sam na našem pravcu. U ovoj utrci u teraformiranju, oni imaju 500 milijuna godina prednosti; vrlo je teško zamisliti da će za tisuću godina još uvijek biti nečega poput “Trešnjevke”, ali korijenski sustav smreka uz prugu navodno ima dobre izglede da preživi do dvanaestog milenija.

* * *

“Uvođenje reda”? Da, ali postoji i nešto poput prevelike uređenosti. Vječne forme, carstvo idealiteta, totalno planiranje, kontrolirana reprodukcija, petoljetke i dnevni redovi, ishodi učenja i programirani procesi: to je zapravo smrt; ciljevi su, pod krinkom nedosljednih, prizemno motiviranih aparata, isti: kriogenička politika, zaustavljanje povijesti, ukidanje vremena, opstrukcija života.

Suprotna krajnost, ništavilo drugačije arome: “kaos”, šum i slučajnost, primarni proces, fluktuacija bez parametara i čvrstih točaka, entropijsko urušavanje u potpunu neproduktivnost, neprijateljski ambijent par excellence – nešto neodrživo (ili smo samo mi neodrživi u njemu).

“Neprikladno za život.” Prostori koji su tako etiketirani, pustoši nastale prirodnim putem ili djelovanjem umjetnih destruktivnih agensa, mogu se podvrgnuti nizu procesa (varijacijama u temperaturi, topografiji, sastavu atmosfere i tla, biološkom presjeku) kako bi se pripitomili. Teraformiranje: možda preteška riječ, ali eufemizam “prilagodbe” uvijek prikriva stvarnost nečije eksterminacije.

Tko tu, dakle, redefinira teren prema vlastitim potrebama? Ovo je priča o prepletanju vegetacije i socijalnog tkiva kvarta, o zbivanjima “na granici prirode i društva” (Kutleša); možda zato ne vidim jasno silnice, ne prepoznajem generatore zbivanja ni projektirane “ishode”; u jednom je trenutku Trešnjevka nečiji neformalan land art projekt; u drugom, naša naselja pripadaju istoj kategoriji kao vodencvjetovi ili vjesnici proljeća, efemerne tvorbe koje i poznajemo samo kao “ono što nestaje”.

* * *

Oni imaju moć transformacije prizora u kojima se javljaju: to postaju turobne svečanosti, slavljenik je nadvijen nad nama kao nad figurama zamrznutim u dalekom, crno-bijelom timelineu. Posve druga povijest svakodnevice, ušivena u našu: prvomajske lijeske odlaze na kupanje; piramidalni sirak sa ženama u narodnoj nošnji čeka vlak na peronu; krasolika prati djevojčicu u šetnji neasfaltiranom Žajinom; crvena djetelina (s ostalim funkcionerima) reže vrpcu na otvorenju kolodvora; pored Siemensove tvornice, jasen ide “crnim putem” za majkama i djecom; petoprsta se snima u igri na snijegu (ples smrti?), dok u mutnoj daljini, u grobnom sivilu sredine 1970-ih, niču neke zgrade; na kraju se nad sve to, stare ceste i novogradnje, prazne parcele i dvorišta, nadvija crna pomoćnica (samo umjereno otrovna).

Oni, međutim, i suvremenost pretvaraju u “stare fotografije”. Tajništvo IX. gimnazije pritisnuto bagremovom granom, kao slojem tuđinske tvari koja ga potiskuje u hipodijegezu, postaje generički ured neke državne firme cca 1974.-1975., dio jednog deaktiviranog svijeta.

* * *

Svi popratni materijali Divljeg rasta služe pacifikaciji ovakvih dojmova: uspostavlja se ugodnija ravnoteža između stanovnika Trešnjevke (artefakti iz Muzeja susjedstva, obiteljske fotografije, privatne ali općepoznate mikropovijesti) i stanovnika herbarija Njujorškog Botaničkog vrta (“divljina”); potonji su opet puki “primjerci”, a prvi doista postaju prvi: to smo mi, to su “ljudske priče”. Kratki tekstovi priloženi uz svaki kolaž govore, doduše, isključivo o biljkama, ali naglasak je na njihovoj vrijednosti za nas, kulturnoj i socijalnoj povijesti tih “korova”, uz zapanjujući niz namjena koje ima svaka invazivna vrsta: hrana, lijekovi, boje, ogrjev, konzerviranje, gradnja, pletenje, pranje, preko proizvodnje namještaja i instrumenata, tkanina, droga i otrova, do magijskih i metafizičkih kapaciteta (jasen kao axis mundi).

Postupak funkcionira: linkovi nas vode natrag u sigurniji, antropocentrički svijet (Plantea, Wikipedia), sjetim se da su ljudi i biljke oduvijek živjeli zajedno, tisućljećima paralelno oblikovali povijest i teritorije, i već se pitam nije li ovaj crni oblak zapravo samo moja projekcija, neki opskuran simptom pandemijske lijeve melankolije, možda čak lijena greška u čitanju: paralelno gledam radove Eastern Surf kolektiva, pa mi iskaču pitanja načelne virtualnosti svih vizualnih reprezentacija, “ne-života” fotografije (stare lektire: tehnologija kao spiritistički medij, digitalna tvorba sablasti)…

Ali ne, ipak ne; vraćam se kolažima da provjerim i to je stvarno tamo: nešto nije u redu, ovo su nečije osmrtnice, bez obzira na tu pjesmu korova u prvom planu.

* * *

Nešto kasnije, dok iznova listam te stranice i postavljam si nova pitanja (kad bi ovo bila fotografija a ne kolaž, tko bi je snimio? tko ovo gleda?), sine mi kako sam previdio nešto sasvim evidentno. Što je u ovoj priči pozadina, nediferencirana ploha na kojoj se ističu oblici?

To smo mi: difuzne, zrnate, “meke” slike običnih, stvarnih života reciklirane u crno-bijeli organski materijal koji se polagano raspada i pretvara u hranjivu tvar, nekoherentno tlo za rast i dug život nečega drugog, protagonista koji – iznimno čisti, u punom koloru “sadašnjeg trenutka”, s tampon-zonom bijelog passe-partouta – zauzimaju prvi plan. Mi čak nismo ni “prošlost” (vrijeme tu malo vrijedi), mi smo “preduvjet”, tu smo da bi se putem nas pojavilo nešto drugo.

Tu je možda i ključ diskronije ovog ciklusa, kratkog spoja s kronologijom bilja: promatrana s te više pripovjedne razine, naša je povijest s pripadajućim strukturama (svrha, progres, logika) zapravo statičan kontinuum, pasivna masa, sirovina iz koje oni crpe resurse za svoj svijet, za neku drugu priču. Čak i ako su preparirani, slike njihovih prošlih života više nisu sjećanje na “naš svijet”.

Moguć podnaslov za Divlji rast: Uspomene korova.

* * *

Ili je sve ovo forsirano čitanje? Ono očito odudara od motivacije ovog ciklusa, pa i cijelog opusa. Kuzmanić ima posve drugačiji senzibilitet: njezin se rad često bavi prošlošću, ali nikada nema elegičan ton, niti kultivira atmosferu žalovanja (još manje apokalipse). U žarištu je uvijek stvarna svakodnevica neke zajednice, hibridne i identitetski pluralne, oštro sagledana u perspektivi promjene, neke moguće budućnosti (makar i nerealizirane, na čekanju, ili “otkazane”). Motor njezina rada je “nada da umjetnost može biti platforma društvene transformacije” (Artist’s Statement), prostor dijaloga, učenja, emancipacije i empatije. Takva poetika čita “kulturu odozdo” kao jedino plodno tlo, možda i nužan preduvjet opstanka zajednice. Zato mnogi njezini radovi nisu samo pokušaji evokacije, nego i reanimacije, kick-starta zajedništva, stvaranja atipično profiliranih kolektiva tamo gdje ih više nema jer su “zaspali”, zaboravljeni ili silom zatrti. Fragmenti teksta rasuti javnim prostorom u Promjeni s klupe (2017.), recimo, djeluju poput okidača, pamfleta koji zovu na malu ali stvarnu revoluciju.

Teško mi je, međutim, pobjeći od onih drugih tonova: misli, sjećanja, snovi tih nepoznatih glasova postavljeni su na klupe parka u Voltinom poput memorijalnih plaketa, pa rad ujedno postaje in memoriam jednom kvartu, makar tim “sablasnim” izmještanjem zadržao i prospektivnu kvalitetu (“sve bi se to moglo dogoditi opet, ponovno oživjeti”). It Is All About Stars (2018.), kritika turističke komodifikacije Jadrana, privremeno pretvara jedno stepenište u Omišu u “ukletu” lokaciju gdje se nečiji glasovi javljaju treperavim svjetlosnim projekcijama i žale zbog nestanka svijeta u kojemu su živjeli, urušavanja prostora zajednice u “grad duhova”. Pratim tu liniju unatrag do Dijaloga (2010.): valovi Sredozemnog mora brišu višejezične natpise u pijesku, podsjećaju na besmisao konflikata i granica u perspektivi vremena, erozije, materije, odnoseći i sve drugo što ostaje od naših krhkih tragova i kolektiva.

Tako se polako vraćamo do Divljeg rasta.

* * *

Iz nekog razloga, teško se pomiriti s procesom u kojem upravo (već milenijima) participiramo: neriješenim i nedefiniranim stanjem između onih ekstrema kaosa i totalnog reda. Što je tu uopće “optimalan” interval? Netko želi dogurati tu priču do kraja, istjerati pravdu, dokinuti neizvjesnost, zove to problemom, “prijelaznim razdobljem”, privremenim negativnim trendom koji bi trebalo jednom zauvijek dokrajčiti.

No što ako ta interfaza nije ishodište svih nedaća nego jednostavno život, struktura postojanja u zajedničkom ambijentu? Divlji rast vlastitom hibridnom kompozicijom (“dokumentarna” faktura, sugestija fantastičnih scenarija, interferencije među njima) možda traži jezik koji bi utjelovio tu nelagodnu ravnotežu. “Dekonstrukcija dominantnih društvenih čitanja zbilje” (Artist’s Statement) može izgledati baš tako: mobiliziranje činjenica fikcijom radi otvaranja stvarnih prostora nekim nepredvidljivim zbivanjima, neprogramiranim interakcijama “prirode i društva”. Ustrajati u toj “nevolji” neraščišćenog računa s prirodom, nemogućnosti potpune realizacije planova, nesposobnosti teorijskog ovladavanja horizontom onoga što nam se događa, to možda jednostavno znači vjerovati u drugačiju budućnost.

* * *

Onda se sjetim: ja zapravo nemam pojma o čemu govorim. Kuzmanić najavljuje nastavak (“završnu fazu”?) cijelog projekta u 2022. godini, možda kao “proljeće”, dok je sve o čemu sam pisao bila zimska priča, hibernacijski esej. Ovo je, dakle, samo prvi dio, pola priče (ne u kronološkom smislu); uostalom, na mapama ovih staništa ima ih još barem toliko (vatreni trn, crni sljez, mrtva kopriva, štavelj, paulovnija, pasiflora…), Divlji rast zapravo je sampler, ne kompletan arhiv. Nastavit će se.

* * *

Kasno je. Nisam uspio dovršiti tekst; drijemam pred televizorom, papiri mi svako malo ispadaju iz ruku i vraćaju me na javu. Pokušavam se sakriti od isteka roka u nesvijesti.

Odjednom, kao u polusnu, vidim jednog profesionalnog vrtlara, dizajnera krajolika, kako govori o svojem golemom privatnom vrtu: pokazuje geometrijski savršeno oblikovana stabla, koloristički usklađene cvjetne lijehe, dobro promišljene staze, idealno ošišane travnjake, staklenik i jezero, sve te pažljivo oblikovane elemente, kao svoje životno djelo, sličnije parku skulptura nego nečijem stražnjem dvorištu.

Međutim, usred svega toga prostire se i jedna parcela u potpunom kaosu, neuređena i neobrađena divlja livada, prepuštena elementima, radu prirode, atmosfere i vremena, faktoru slučaja u migracijama polena i sjemena. “Ovo je konstanta“, kaže on kameri, kao da objašnjava nešto nepobitno, matematički izvjesno: “Ovo je ultimativna stvarnost.” Nakon toga, sve se nekako rasipa, logička veza među kadrovima i voice-overom puca, kontrole popuštaju. Počinje odjavna glazba. On govori (ili to ja nadopisujem u sekundarnoj obradi, ne znam), rezimirajući cijelu priču: “Sve što sam ikada učinio, izgradio vlastitim trudom, jednog će dana nestati. Svi će oblici iščeznuti, sve strukture propasti, kao da ih nikada nije bilo. Opstat će samo jedna stvar. Jedino što će preživjeti, jedino što će još uvijek biti tu i stotinu godina nakon moje smrti, jest ta ‘prazna parcela’: ono u što nisam dirao.”