distribucija – Kulturpunkt

Ekonomija narodu!

Ante Jerić — Fri, 05 Aug 2011 15:34:30 +0000

Problem koji se posljednjih godina ukazuje kao posebno bitan je položaj ekonomije unutar javne sfere. Usporedimo samo donedavni medijski tretman kulture i ekonomije u domaćim medijima. Intelektualni kapital potreban za praćenje kulture je minoran pa se stječe dojam da se tog posla može, uz dobru volju, primiti tko god hoće. Praćenje ekonomije, s druge strane, kao i drugdje u drugim jezičnim zajednicama gdje su medijska polja puno šira, ima status ozbiljnog posla rezerviranog samo za uski sloj kompetentnih ljudi koji su najčešće potpisani kao “neovisni ekonomski analitičari”. Sa sistemskom krizom kapitalizma koju proživljavamo, stanje stvari se polako počelo mijenjati. Pred odbor američkog Kongresa prije tri godine stao je Alan Greenspan, dugogodišnji predsjednik američkih Federalnih rezervi, i odgovarao na optužbe da je kamatne stope predugo držao preniskima te na taj način pogodovao rizičnom rastu hipotekarnih kredita koji je doveo do stvaranja mjehura na tržištu nekretnina. Neposredno prije pucanja mjehura označenog propašću Lehman Brothersa, Greenspan je u pomalo flagelantskom nastupu priznao da je vjera u sposobnost samoregulacije slobodnog tržišta bila pogreška i time otvorio raspravu o temeljima ekonomije kao discipline. Dogodila se situacija slična onoj nakon velikog potresa u Dubrovniku kad je demografska katastrofa prisilila plemstvo da u svoje redove primi nove članove. Neposvećeni marksisti i neokejnzijanci primljeni su u srednjostrujašku ekonomsku obitelj nakon dvadeset godina dominacije tržišnih fundamentalista.

Intelektualna javnost u najširem smislu obnovila je interes za ekonomiju. Sve se to osjetilo na balkanskoj poluperiferiji usred čega sklonost diskurzivnom zatvaranju od strane nekih ekonomista – koju je najbolje sažeo inače blagoglagoljivi Borislav Škegro u sintagmi “ekonomija ekonomistima” – djeluje potpuno deplasirano. Pamtimo li se duže od zadnjih dvadeset godina, odnosno hrvatskog sattelzeita u kojem su operacijom singularizacije razne slobode pretvorene u jednu slobodu, možemo iz pamćenja izvući neke korisne lekcije. Najvažnija bi bila da nam stupanj ekonomske slobode ovisi o načinu proizvodnje, prisvajanja i distribucije viška vrijednosti. U tom smislu osnovna upućenost u ekonomsku politiku građana s jedne strane i kritička rasprava ekonomskih stručnjaka pred istim tim građanima s druge strane, predstavljaju nužne, ali ne i dovoljne uvjete svakog poretka koji bi se htio smatrati demokratskim. Je li Hrvatska, ako je ovo što sam napisao točno, demokratska zemlja? Negativan odgovor nameće se sam po sebi. Politokracija ne izgleda pretjerano stručna, a nad javnošću je – posredstvom medijskog polja – izvršen pametocid. Ekonomska pitanja se, najblaže rečeno, obrađuju neadekvatno na svim razinama. Uzmimo samo jedan primjer. Dugogodišnju perjanicu programa javne televizije predstavlja emisija Nedjeljom u 2 čiji je voditelj iz svakog političara u proteklim godinama isljednički izvlačio izjavu o “bolnim rezovima koje treba napraviti”. Zar u tri godine nije mogao uzeti koju knjigu u ruke i pomaknuti se dalje od logike kućanice koja misli da mora štedjeti kako bi investirala u kupnju novog štednjaka? Još je Kalecki dokazao da na nivou nacionalne ekonomije stvari funkcioniraju drukčije, odnosno da investicije stvaraju štednju, a nikako ne obrnuto. S tim saznanjem možda bi mu se osim sumnjive pretpostavke o potrebi štednje otvorio novi set pitanja za goste koji su institucionalno ovjereni da pričaju o političkim i ekonomskim pitanjima.

U mojoj prosvjetiteljskoj viziji osnove političke ekonomije morale bi postati tip općeg znanja kako bi ljudi znali, kad izađu na izbore, što biraju. Zašto se svaki razgovor u tom smjeru zaustavi na briljantnom planu uvođenja predmeta koji bi bio neka varijacija na temu prava potrošača? Zato što uvođenje općeg obrazovanja nikad nije bilo u službi ostvarenja prosvjetiteljskog ideala. Radilo se o nužnosti rješavanja problema nedostatka radnika čija bi praktična znanja odgovarala razini koji je dosegla tehnička i društvena podjela rada. Carlo Vercellone odluke države da razvija javno obrazovanje i prebaci na društvo dio troškova reprodukcije radne snage vidi kao posljedice potrebe za određenim kontingentom kvalificiranih radnika koji ne bi mogli drugačije akumulirati znanja koje je zahtijevao kapitalistički razvoj. Kako izvući jednostavnu poantu ovog teksta iz slijepe ulice? Prvo se moramo složiti da nešto ne valja s ovim društvom. Tito je 1962. na čuvenom govoru u Splitu upozoravao na neravnomjernost u raspodjeli akumulacije na temelju činjenice da je najviša plaća i do 20 puta veća od najniže plaće u istom kolektivu. Danas ljude, na istom mjestu, ne iznenađuje pretjerano činjenica da – prema podacima Konferencije Ujedinjenih naroda za trgovinu i razvoj – pojedinci zarađuju 13 000 prosječnih radničkih plaća. Teško mi je povjerovati da takva raspodjela zrcali društvenu vrijednost rada. Asimetrija toliko bode oči da se jednostavno morate zapitati o logici sustava koji je omogućuje. Da bismo se nadali boljem životu moramo o ekonomiji drugačije učiti pa ćemo drugačije razmišljati i, na kraju krajeva, drugačije djelovati. Očuđenje je bilo prvi korak prema tom cilju. Pokušajmo sad napraviti drugi korak, svjesni rizika da možda idemo u krivom smjeru.

Pogledajte bilo koji predmet u svojoj sobi – smartphone, luster ili vrećicu vegete – i pokušajte rekonstruirati način na koji se našao u vašoj blizini. Jednostavna mentalna vježba, nalik onoj koju je Tom Tykwer izveo u odličnom kratkom filmu Der Mensch Im Ding, dovoljna je da se uvjerite da ne postoje samo pojedinci i njihove obitelji, suprotno onome što je svojevremeno govorila Čelična Maggie, već i nadindividualni fenomen kojeg zovemo društvo. Podjela rada reducirala je individualno znanje. Postoje ljudi koji uređaje izrađuju, ljudi koji se njima koriste i ljudi koji poznaju njihovu konstrukciju i dizajn. Nitko živ ne zna kako funkcioniraju svi aparati kojima raspolaže naše društvo. I ne samo to! Danas postoji niz uređaja toliko složenih da nijedan pojedinac ne može u detalje znati sve tajne njihove konstrukcije. Primjer je karikaturalan, ali poslužit će naglašavanju poučka: rad i znanje djelomični su u odnosu na jedinke, a potpuni samo ako se uzmu u obzir svi članovi društva. Mrežna struktura društvene i ekonomske proizvodnje podrazumijeva rad koji se, budući da nije svodiv na najamni odnos i izmiče monetarnoj sferi tržišne razmjene, ne prepoznaje kao takav. Sukladno tome, nije plaćen. Primjera rada koji nije prepoznat kao rad je mnogo, a najbolji je, iz niza razloga, bespoštedno rintanje kućanica. Radikalna rekonceptualizacija pojma u holističkom pravcu, koja traži institucionalno ovjeru, rad priznaje kao živu kreativnu aktivnost svih njegovih članova. Takva promjena u doživljavanju svijeta značajno bi utjecala na tektoniku gibanja političke i ekonomske ploče. Početak bi sigurno bio ostvarivanje već dobro razrađene zamisli o zajamčenom univerzalnom dohotku, glavnom izvor prihoda dovoljnom za pristojan život, koji bi se mogao dopunjavati. Strah marljivih malih pčelica da bi se društvo rascijepilo na one koji bi sudjelovali u društvenom naporu i one koje bi dane brojali kao Dude iz Velikog Lebowskog, prema relevantnim istraživanjima, nije opravdan. Nade koje se polažu u zajamčeni društveni dohodak kao jedan od reformskih zahvata revolucionarnog potencijala čine se, s druge strane, sasvim opravdanim. Pregradnja društva kojom bi strašan jaz između zaposlenih i nezaposlenih bio premošten mogla bi doći na dnevni red usred razornih efekata sistemske krize kapitalizma. Koliko god ta mogućnost bila mala, usred teških dana koji se naziru, utješno je nadati se da bi se mogla ostvariti.

Višeglava stvorenja

admin — Tue, 14 Sep 2010 17:56:19 +0000

Zagrebački anarhistički pokret – ZAP nastaje iz Zagrebačke anarho-pacifističke organizacije – ZAPO koji svoje sjedište tijekom devedesetih nalaze u prostorima Antiratne kampanje. Ključna aktivnost ZAP-a bila je usmjerena na izdavačku djelatnost i objavljivanje newslettera, fanzina i časopisa, među kojima su najvažniji bili Comunitas, Nećemo i ne damo te Zaginflatch. Marko Strpić i Marko Vuković iskustvo prikupljeno kroz djelovanje ZAP-a prenose na Autonomnu tvornicu kulture – Attack, organizaciju koja nastaje upravo na inicijativu Marka Strpića i Vesne Janković, a kojoj se pored Marka Vukovića ubrzo pridružuju i mnogi drugi pojedinci i grupe. U razgovoru koji slijedi, Strpić i Vuković prisjećaju se svojih aktivističkih dana.

KP: Početkom devedesetih ste bili uključeni u Zagrebački anarhistički pokret. Možete li predstaviti rad ovog pokreta?

M. S: Prije Zagrebačkog anarhističkog pokreta – ZAP-a, postojala je Zagrebačka anarho-pacifistička organizacija – ZAPO koju je pokrenula starija generacija, i to je zapravo prva inkarnacija ZAP-a, koja je nastala negdje u isto vrijeme kada i Antiratna kampanja. Mada su postajale i neke akcije prije, one nisu bile formalne. Radilo se o skupini koja se okupljala na Mažurancu i još par ljudi koji su odlučili nešto raditi kroz neku anarhističku organizaciju. Napravili su neke anti-ratne demonstracije u ljeto 1991. ZAPO je tijekom 1992. pristupio formalno Antiratnoj kampanji, ali kada je počeo rat 70% tih ljudi je pobjeglo, pa je ovdje ostala šačica ljudi. Negdje 1993. godine su neki ljudi došli studirati u Zagreb, neki su već bili tu i tako smo se počeli družiti u Tkalčićevoj ulici, gdje je bilo tadašnje središte Antiratne kampanje. Odgovarali smo kolektivno na bezbroj pisama koja su nam stizala. Ljudi su ispitivali o ratu, o nama kao pokretu, o anarhizmu u takvim okolnostima i slično. Čitali smo časopise, dobivali fanzine, gradili neku svoju bazu. Prve akcije smo počeli organizirati tijekom 1994., a godinu dana ranije je tiskan Preko zidova nacionalizama i rata, što je zapravo bila prva veća stvar koju smo napravili, a koja je bila komunicirana s ekipom s područja bivše Jugoslavije. 1994./1995. se dogodila smjena generacija, i gotovo više nikoga nije bilo iz prve generacije, a Zagrebačka anarhističko-pacifistička organizacija je promijenila ime, jer smo odlučili da nismo ni pacifisti, a ni organizacija. I tako nastaje Zagrebački anarhistički pokret.

M. V.: U to vrijeme okupljanja u Tkalčićevoj postojala je grupa ljudi koji su bili spremni identificirati se s anarhizmom i reći – ja sam anarhist i hoću radit u tom smjeru. I bila je gomila ljudi koji su ili bili anarhisti u svojoj studentskoj prošlosti ili su i ostali anarhisti ali se nisu bili voljni identificirati kao anarhisti, ali im je bilo fora da postoji mjesto i vrijeme, par dana u tjednu kada su se, kao grupa anonimnih alkoholičara, mogli okupljati. Osim njih dolazila je gomila stranaca čiji je background bio usidren u anarhizmu, a u Hrvatsku su došli pomagati izbjeglicama. Tkalčićeva, odnosno središte Antiratne kampanje, je za njih bio neki hanging place gdje su mogli doći pronjuškati što zapravo znači biti ovdje, u Zagrebu i Hrvatskoj. Okupljala se i gomila potpuno mladih ljudi koji su se htjeli informirati. Tako da možemo reći da je to bilo neko socijalno mjesto. Nije bilo ni programa, niti nekog načina prihvaćanja i priključivanja novih ljudi. Baš je bilo mjesto za druženje, socijalizaciju i informiranje. Svatko je imao neku ideju što bi htio raditi i onda bi nagovarao druge da mu pomognu to ostvariti. Tada je postojao veliki interes iz inozemstva da se podrži bilo kakva anarhistička aktivnost. Za to su najviše bili zainteresirani Talijani. Ljudi su nam slali svoje časopise, pitali su kako mogu pomoći, tražili su informacije o tome kako se raspala Jugoslavija i slično.

KP: Antiratna kampanja, a onda i Zagrebačka anarhističko-pacifistička organizacija, odnosno kasnije Zagrebački anarhistički pokret nastaju u ratno vrijeme. Što je za vas predstavljala Antiratna kampanja i koliko je utjecala na ono što ste vi radili u okviru ZAP-a?

M. S.: Nije lako shvatiti kontekst cijele te priče. U kontakt s Antiratnom kampanjom sam došao zato što sam u to ratno vrijeme kao klinac razmišljao drugačije – nisam brijao na nacionalizam i cijela ta ratna priča me nije zanimala na taj način na koji je zanimala većinu ljudi. Stoga sam Antiratnu kampanju prepoznao kao siguran prostor gdje sam mogao doći i pričati s normalnim ljudima o normalnim stvarima i gdje me nitko neće pitati koje sam nacionalnosti. Uostalom, tamo sam mogao jednako razgovarati i o glazbi i o politici. Tako da su Antiratna kampanja kao prostor, a onda i ZAP unutar ARK-a, predstavljali ljudima neko sigurno utočište. Ljudi koji su se okupili oko Antiratne kampanje su htjeli stvoriti neki prostor koji će odvojiti ljude od svega toga. Bila je to neka vrsta grupe za psihološku samopomoć. Dođeš i družiš se s ljudima koji su u istim govnima kao i ti.

M. V.: Postojao je veliki utjecaj Antiratne kampanje na ono što smo mi radili. Ako gledaš na anarhizam kao aktivnost koja ima ultimativni cilj promijeniti društveno uređenje to te može iskreno zatresti. Postoji potencijal toga da revolucionarna organizacija to može. ZAP-ove aktivnosti su bile individualne. To je bila kao produžena ruka cijele atmosfere i konteksta. Nije bila organizirana, čak niti osviještena. Većina ljudi nije imala svijest o svojoj stvarnoj poziciji. Bili su vođeni sindromom Indijanca s Trnja. Ima jedan “frajer” koji se krajem 80-ih i početkom 90-ih povlačio po svim koncertima i alternativnim događanjima u Zagrebu i okolo po Hrvatskoj. I on je u doslovnom smislu bio Indijanac, izgledao je kao Indijanac i “brijao” je da je Indijanac. Zamislite koja je to želja da se teleportiraš odavde. Tako da mi se čini da se cijeli taj sustav htio teleportirati odavde. Pa ipak, Antiratna kampanja se nije htjela teleportirati, nego je htjela utjecati, ali impact koji je imala gotovo je isti. To je bila grupa ljudi koji su na neki način bili freakovi i za njih osobno bi možda bilo najbolje da ih je netko zbilja teleportirao iz situacije u kojoj su se našli.

KP: Možete li naznačiti neke prijelomne trenutke u svom djelovanju unutar Zagrebačkog anarhističkog pokreta? Kako se ZAP razvijao kroz devedesete?

M. S.: Čini mi se da smo 1995. konkretizirali neke stvari, to jest da je nas par koji smo radili nešto konkretno uspjelo nagovoriti druge ljude da se nešto zavrti i da se nas više angažira na tome, točnije da se ne temelji samo na druženju, nego da komuniciramo i s ljudima izvan granica države. Nakon Preko zidova nacionalizama i rata, počeli su izlaziti i Nećemo i ne damo, što nije bio samo naš doprinos i inicijativa, nego nešto što je došlo iz inozemstva, jer kao što smo već istaknuli dosta je stranaca zalazilo u prostor u Tkalčićevoj i svi oni su donijeli sa sobom neke ideje i razmišljanja, pa onda i inicijative. Počeli smo raditi newslettere, jer je to bio puno jednostavniji i kraći način za prenošenje informacija koje bismo inače prenosili ljudima pišući im rukom individualna pisma. Tada je već izlazio i Comunitas, fanzin ZAP-a koji se uglavnom bavio anarhističkom teorijom i aktualnostima. Do 1995. on je izlazio periodički ali u dužim vremenskim razmacima, tipa izašao je 1991., pa 1992. i onda 1994. Tako da smo u to doba, zavrtili i Comunitas koji je počeo živjeti sa svojim usponima i padovima. Kako je došao utjecaj sa zapada počeli smo se baviti McDonald’s-om i prije nego smo stupili u kontakt s ekipom koja je u Engleskoj završila na sudu. Naime, postojala je jedna grupa koja je, uvjetno rečeno, “napala” McDonald’s na svečanom otvorenju na kojem su bili svi političari, kao što su Zdravko Tomac, Vesna Pusić i drugi. Sjećam se Tomca kako jede hamburger i s nevjericom nas gleda kako dijelimo letke protiv McDonald’s-a. On jednostavno nije mogao vjerovati što se događa, kao – što vi hoćete, pa napokon je došao zapad i kod nas, u Srbiji je McDonald’s došao prije nego kod nas, evo sad smo i mi ostvarili taj desetljetni san. Onda su iz svega toga, kako su se stvari zakotrljale, ljudi počeli sve više dolaziti u prostor. U jednom smo trenutku imali grupu od 40-ak ljudi koji su stalno tamo “visili”. Odlučili smo sve materijale koje smo imali staviti u jedan prostor. Antiratna kampanja je imala jednu prostoriju na ulazu koja je bila prostrana ali zatrpana smećem. Mi smo ju raščistili i napravili tamo info-shop i knjižnicu. Tako da je to postao prostor gdje su se ljudi skupljali i gdje se radilo. Sredinom 90-ih je najveća aktivnost bila izdavaštvo. Nije bilo ničega, nije postojalo ništa i nitko nije ništa objavljivao. Bilo je jedino muzičkih izdanja, a nas je zanimalo više od toga.

KP: Nezadovoljni izdavačkom djelatnošću tog vremena, počinjete sami izdavati/objavljivati fanzine/newslettere. Pored već spomenutog Comunitasa, započeli ste s objavljivanjem Nećemo i ne damo, na hrvatskom jeziku, kao i s objavljivanjem newslettera Zaginflatch na engleskom jeziku. Možete li objasniti koncept ovih newslettera – kako ste odlučivali što je sadržaj jednog, odnosno drugog?

M. V.: U ZAP-u nije postojala nikakva formalna organizacija niti podjela odgovornosti, ali je u praksi ona ipak postojala. To je naravno proizlazilo iz toga što je svaka ideja bila nečija individualna inicijativa u koju su se onda uključivali drugi ljudi. Primjerice Nećemo i ne damo smo pokrenuli nas dvojica kao nešto potpuno nezavisno, a kako je u to vrijeme u ZAP-u krenula priča i s newsletterom Zaginflatch, shvatili smo da nema logike da radimo dva newslettera, pa smo odlučili da jedan bude na hrvatskom, a drugi na engleskom. Stvari su funkcionirale na toj razini, to je bio vrhunac formalnosti.

M. S: Newsletter po definiciji nosi vijesti. Većinom smo bili fokusirani na to da se newsletteri napune informacijama koje se tiču neposredno aktivnosti državne represije prema aktivnostima, ali u širem kontekstu ne samo aktivističkim aktivnostima, nego svim aktivistima koji su bile na neki način protiv državne politike tada. Naravno, prenosili smo informacije i o aktivnostima koje smo mi radili, ali i svi oni za koje smo čuli, a da su imali veze s ovim prostorom. Kada bi to ispunili onda bi vidjeli koliko nam je prostora ostalo. U početku se dešavalo da je urednik ostao taj koji se “grbi” da napiše komentar nekih konkretnih, a nerijetko i političkih događanja. To je vrijeme prije interneta, i ovakav tip komunikacije je bio iznimno važan. Imali smo ZaMir s BBS sustavom mailova. Newsletteri su bila jako važni i zbog kontakata – bili su to kontakti svega i svačega, tko god je nešto radio i objavljivao. Tu i tamo smo recenzirali nekakvo izdanje ili objavili informaciju da je nešto objavljeno. To su bile kratke crtice, a ne opsežne recenzije. Oba fanzina/newslettera su izlazila na formatu A5, samo presavijeno, znači A4 presavinut na 4 stranice, pa smo to povećali na A3. Ovisno o tome koliko smo novaca imali.

KP: Na koji način ste financirali ta izdanja i kako ste vršili njihovu distribuciju?

M. S: U to smo vrijeme radili majice koje smo prodavali. Npr. napravili bismo 100 majica, prodali ih i tako prikupili potrebna sredstva. To je bio temeljni izvor financiranja. Tu i tamo ako je netko imao nešto novaca ubacio bi ih u kasicu. Ali, to je bilo jako rijetko. Znalo se dogoditi recimo da neki skvot u inozemstvu napravi neki benefit koncert pa skupi novac i pošalje ga nama. Ali ta sredstva nikada nismo koristili za ova dva newslettera, već smo ih ulagali u objavljivanje Comunitasa, jer je to bio časopis koji smo htjeli redovito izdavati, a kako smo ga tiskali onda su i troškovi za njega bili veći.

M. V.: Dakle, ova dva newslettera smo fotokopirali na kopirkama na raznim mjestima. U to vrijeme je poštarina bila prilično jeftina, a osim toga, poštanske markice smo mazali s voskom i lijepili selotejpom, pa smo molili ljude da nam vrate markice kako bi ih koristili više puta dok se ne izližu. Snalazili smo se na različite načine.

M. S: No, sve te gerilske metode nisu mi ostavile neku trauma i nemam osjećaj da je to bilo vrijeme kronične besparice. Kakva god situacija bila, uvijek smo nekako uspjeli napraviti dovoljno primjeraka da se izdanja dijele.

M. V.: S obzirom na to kako smo radili i u kojoj smo situaciji bili, možemo reći da smo objavljivali u prilično veliki nakladama, gotovo uvijek po 500 komada, a najviše je bilo 2 tisuće primjeraka, što je doista bila velika naklada za nešto što radiš bez novaca, i što distribuiraš od ruke do ruke.

M. S.: Tih je newslettera bilo po svuda, jer je jedan dio distribucije išao i preko velike mreže tih malih nezavisnih distribucija koja je tada postojala i koje su “valjale” fanzine. Ako je bio neki koncert uvijek si znao da će negdje na stolu biti novi broj.

M. V.: Bilo je to takvo vrijeme u kojemu je način distirbucije bio stvarno izniman. Pisala su se klasična, old school, pisma. Ljudi su imali potrebu komunicirati šire od svog kruga ljudi u lokalnoj sredini, bilo da su imali svoje bendove ili iz nekog sasvim drugog razloga. Tako da se u takvoj postojećoj mreži i brzo i relativno lako mogao distribuirati i svaki novi broj naših newslettera.

KP: Zagrebački anarhistički pokret stoji i iza prvog skvotiranja u Zagrebu. Naravno mislimo na Kuglanu iza Autobusnog kolodvora. Kako je došlo do ideje skvotiranja i kako ste ga organizirali?

M. S.: ZAP je okupio grupu ljudi koja je bila svjesna da se želja za skvotiranjem može i praktično isprobati pa tako i pronaći metodu kojom se to može postići. Stvorila se dakle jedna grupa, nekih 40-ak ljudi, koja je bila dovoljno čvrsta da posluži kao baza za djelovanje, tj. za skvotiranje, kojoj se onda pridružila jedna puno šira grupa ljudi, pa nas je u konačnici bilo nekih 200-tinjak. Prostor Kuglane kao prostor koji ćemo skvotirati je našla i predložila Tina, jedna cura iz Makarske. Bila je studentica fizike koja je napustila studij. Bila je jako energična i jako frustrirana ratom što ju je potaklo na aktivizam. Kada je čula da se mašta o skvotiranju jedan je dan došla u ZAP i rekla – obišla sam grad i znam gdje ćemo, bila sam tamo i sve ispitala.

M. V.: Mi smo već prije bili u skvotovima u inozemstvu i živjeli u njima. A gotovo na dohvat ruke nam je bilo iskustvo Metelkove, koja je bila skvotirana godinu dana ranije. Kada je Grad Ljubljana htio u tom prostoru napraviti nešto komercijalno, naša generacija u Ljubljani je skvotirala dvije zgrade, jednu za život/stanovanje, a drugu za klub. Imali smo direktnu vezu s ljudima iz Metelkove, a onda i njihovu podršku, pa su taj vikend došli u Zagreb kako bi nam pomogli.

M. S.: Nama to jest bilo prvo direktno iskustvo i prvi pokušaj u Zagrebu. S druge strane mi nismo niti razmišljali toliko o tome. Kada sada uzmem neke tekstove iz toga vremena koje sam pisao, i kada se prisjetim naših razgovora, smiješno mi je koliko smo bili naivni tada. Smatrali smo da radimo nešto super – budući da je zgrada ionako bila napuštena, očekivali smo da će doći čovjek iz Gredelja i reći nam – Jao super, vi mladi, pa bolje da nešto radite nego da se drogirate. Nismo razmišljali o medijima, nisu nam bili ni na kraju pameti. A njima je to odjednom postala vijest. Svaki dan je bilo sve više novinara, pa su se onda pojavile i kamere. A kako nitko od nas nije imao iskustva s medijima, nismo ih znali ni primiti. To je bilo na neku foru potpuno nepripremljeno. Nitko od nas nije tako razmišljao niti imao dovoljno iskustva u tim stvarima da bi se uopće mogli pripremiti. Nije bilo kočnica, to je sve bilo vrlo spontano. U to vrijeme stvarnost je bila toliko čemerna kao da danas netko kaže – Ajmo na Mjesec. Ne govorim da je to neki ogroman događaj, ali mentalno je to bio ogroman korak. Iz nekog stanja uma – ne, to se ne može, do uspjeha. Do tada smo imali osjećaj da koliko god radili i trudili se da nema pomaka.

KP: Koliko je ovo iskustvo skvotiranja bilo važno za sve ono što ste kasnije organizirali i radili, ne samo vi, nego i svi oni koji su se okupili oko vas u Kuglani?

M. V.: Ovo je bila prva kolektivna akcija koja je imala udar i koja je ostavila traga, ne samo na nama nego na širokom krugu ljudi. Dogodila se neka skroz zanimljiva interakcija među nama samima, ali i iskustvo s policijom i vlasnicima prostora je također bilo važno.

M. S.: Možemo čak reći da je i došlo do određenog oštećenja ako govorimo o ovoj anarhističkoj priči. Dakle, kada danas govorimo o anarhizmu, o njemu ne možemo govoriti a da takve prakse ne povežemo s udrugama. Naime, kada smo ušli u pregovore s tvornicom Gredelj, vlasnikom prostora, rekli su nam da bi postojala mogućnost dobivanja prostora da imamo neku udrugu. Iz osjećaja da se ništa ne može, najednom se pokazalo da se ipak nešto može, ali da je sve lakše ako imaš udrugu. Tako da smo odjednom i mi, i masa drugih osnovali kojekakve udruge, pa je tako nekoliko godina kasnije nastao i Attack!, kao udruga jer smo mislili da bez takvog tipa formaliziranog djelovanja nije moguće ništa napraviti. Naravno, ne mislim da je to nužno loše za svakoga, ali je loše jer sve stavlja u jedna kalup.

KP: Attack! ste pokrenuli 1997. godine, tako da je između skvotiranja Kuglane i prvih Attackovih akcija prošlo tri godine. Što ste sve pokrenuli i u čemu ste sudjelovali u međuvremenu?

M. S.: Radili smo plakate i letke, i družili se. Vrtili smo se oko tog info-shopa, bavili se izdavaštvom, širili letke i zapravo smo vjerovali da se niti ne može napraviti više. Nismo se usuđivali raditi demonstracije jer je to bilo komplicirano i gotovo nemoguće, trebalo ih je prijaviti policiji i vidjeli smo milijardu ograničenja za neke takve akcije. Sudjelovali smo u ARK-ovim akcijama. Zapravo do 1997. i nije bilo baš nekih velikih akcija.

M. V.: Što se tiče konteksta interneta, imali smo web stranicu. Prvu je imao Arkzin, a onda smo mi imali svoju. Web stranicu smo pokrenuli paralelno s Ex-yu-a-listom. To je sve bilo negdje 1996./1997. Većina aktivnosti i energije se svodila na to da postoji fizičko mjesto. Bilo je jako puno komunikacije s ljudima koji su dolazili i puno komunikacije prema van. Puno je energije odlazilo i na keriranje materijala – na pisanje i prevođenje. Znači ljudi su ili pisali svoje osobne stvari ili su prevodili i izdavali.

M. S: No, ni to pisanje i prevođenje nije bilo bez vraga. Nije nam bilo svejedno izaći na ulicu i dijeliti Preko zidova nacionalizama i rata, jer nikada nisi znao hoće li te netko klepiti po glavi ili reći – Bravo! Jednom su čovjeku prijetili pištoljem u policiji, a to je imalo veze s dolaskom Pape. Kad god je Papa dolazio mi smo bili na informativnom razgovoru.

KP: Spomenuli ste Ex-yu-a-listu. O kakvoj je listi riječ?

M. V.: Ex-yu-a-lista je bila distribucijska emailing lista. Nastala je na mom kompjutoru tako što sam imao jedan prastari kompjuter spojen na Zamir BBS i nekih 30-ak frendova s područja bivše Jugoslavije s kojima sam razmjenjivao poruke i povremeno im slao cirkularne mailove s novostima o tome što se događa u Hrvatskoj, svojevrsni e-newsletter. Prelomilo se kad sam shvatio da se radi o super mediju za komunikaciju. Prvo je sve išlo preko mog email accounta a poslije smo uz pomoć Zamira uveli i software koji je bio otvoren i drugim ljudima. To je bio jedini način komuniciranja među anarhistima u bivšoj Jugoslaviji. Ex-yu-a-lista je funkcionirala kao nešto između informativne liste i foruma.

M. S.: Bio je to neki tip hanging placea koji smo imali u fizičkom prostoru u Tkalčićevoj, samo što se odigravala u virtualnom prostoru i uključivala je prostor cijele bivše Jugoslavije. Za mnoge je ta lista bila važna, posebno za one koji su živjeli u manjim gradovima, u kojima su imali svega nekoliko istomišljenika, pa im je bilo od presudne važnosti imati mogućnosti komunicirati sa sličnima iz drugih krajeva.

KP: Iz te komunikacije preko Ex-yu-a-liste, kao i newslettera Nećemo i ne damo došli ste na ideju da biste se mogli nalaziti s istomišljenicima iz Jugoslavije te s njima razgovarati o zajedničkim problemima i raditi na njima. Možete li se prisjetiti tih prvih sastanaka i okupljanja i koliko su oni bili korisni za vaše daljnje aktivnosti?

M. V.: Prvi sastanak smo napravili u ARK-u 1996. Bilo nas je negdje 50-ak i to je bilo dosta veliko i zanimljivo, bez neke strukture i ideje što i kako. Bilo je ljudi s nekim idejama koji su i potegli tih par tema. No, to i jest bila naša zamisao – da se nađemo i družimo pa ćemo onda vidjeti što će iz toga izaći i što ćemo raditi.

M. S.: Bilo je doista tako otvoreno i neformalno, ali istovremeno se jako dobro znalo tko će doći, tko će gdje spavati itd. Dakle, ipak je postojala svojevrsna organizacijska nijansa.

M. V.: U Zagrebu smo se dogovorili da ćemo sljedeći sastanak napraviti u Mađarskoj, jer je bio veliki problem, gotovo nemoguće, dobiti vize za ljude iz Srbije. A Mađarska je bila na pola puta, i nikome nije trebala viza. No, problem je bio što u Mađarskoj nismo imali infrastrukturu. Jedan je sastanak bio na nekom jezeru na granici s Ukrajinom, i još jedan u pograničnom mjestu poviše Osijeka. Ova dva susreta u Mađarskoj su opsegom bila puno manja od onog zagrebačkog, jer je trebalo puno novaca i truda da se okupe ljudi, osigura spavanje i hrana. Mi smo recimo na prvi susret u Mađarsku došli auto-stopom, a mjesto su nam preporučili budimpeštanski anarhisti koji su također došli na susret.

M. S.: Izdvojio bih jedan kasniji sastanak koji je možda bio najvažniji. Naravno, svi su sastanci bili važni na svoj način, pa tako i ova dva u Mađarskoj koji iako su bili neka vrsta eksperimenta, ipak su bili važno iskustvo. Uostalom, iz svih tih sastanaka je nastala ideja da se napravi sastanak u Zelenkovcu u Bosni. Bilo je to je već 2000. kada je Ex-yu-a lista bila na svom vrhuncu i kada je okupila oko 150 aktivista koji su skoro svi došli na taj sastanak u Zelenkovcu. Tamo smo sjedili, pričali i radili u malim grupama, pa smo navečer imali velike zajedničke sastanke na kojima bi razgovarali što su male grupe radile.

M. V.: Po meni je najveći efekt ovog, kao i ranijih sastanaka taj što su svi ljudi dobili osobno pročišćenje i nabrijavanje. To je bilo prekrasno iskustvo, otići negdje s grupom ljudi s kojima možeš razgovarati o stvarima koje nas muče, a hoće li to nekoga stvarno aktivirati bilo je manje važno. Najvažnije je bilo što si morao biti “nabrijan” da bi uopće tamo došao, a od tamo si odlazio još “nabrijaniji” i “energiziraniji”. Uostalom, ti su sastanci i okupljanja svima dali osjećaj da nismo sami, već da smo dio nekog većeg pokreta. Također su nam dali priliku da artikuliramo svoje ideje i misli.

KP: Možete li se osvrnuti na društvenu i političku situaciju devedesetih koja je na neki način doprinijela tome da vas se kritizira kao nositelje anarhističke ideologije koji su se zalagali za ljudska prava što nije bila uobičajena praksa anarhista?

M. S.: Postojali su oni i postojali smo mi. Imao si diktaturu i nas koji nismo dio te diktature. Imaš nacionalizam i Tuđmana, dnevne novine i zapravo nemaš nikakvu televiziju nego HTV i Hloverku koja čita proglase.

M. V.: Mislim da je to bio osjećaj većine mladih ljudi u 90-ima, samo se nekima to manifestiralo na jedan način, a nekima na drugi. Taj je period bio kulturološki strašno skučen i bilo je puno agresije u društvu koja se osjećala. Svi su to osjećali, pa vjerojatno čak i Tuđman, samo što je njega puklo na drugu foru. To je artikulacija koju bi svatko tko je bio u ZAP-u imao. Čak i moje prijatelje koji nisu bili anarhisti su mučile iste ove stvari. Samo eto, mi u ZAP-u smo možda pronašli neki mali mehanizam obračuna. A zapravo smo bili smiješni, čak i iz anarhističke pozicije. Nas je klasična anarhistička struja mogla jako kritizirati zbog naše političke pozicije u tom trenutku. Npr. zalagali smo se za ljudska prava, a anarhistička kritika formalne politike obrane ljudskih prava je jaka, dakle klasična anarhistička škola se sukobljava s tim konceptom. Nama to nije palo na pamet, jer u tom trenutku je obrana ljudskih prava bila jedina logična opcija djelovanja. S tim i sličnim detaljima uostalom nismo nikada raščistili. Jedino što jesmo raščišćavali je bilo pitanje izbora. Anarhisti se oduvijek međusobno kolju oko pitanja izbora – ići na izbore ili ne? Načelno nismo vjerovali u zastupnike kao reprezentativno tijelo, ali smo razmatrali da budemo oportunisti i glasamo za one koji su manje problematični. Dalo bi se dakle iz vizure klasičnog anarhizma uputiti puno kritika našem djelovanju i tome da nismo bili pravi anarhisti, da nismo bili dosljedni. Ali svi smo se svejedno identificirali s anarhizmom.

KP: Alternativnih kulturnih događanja je tijekom devedesetih bila jako malo. Što je uopće bilo u ponudi, kako je izgledala alternativna kulturna mapa Zagreba u tom vremenu?

M. S.: Mi smo stalno bili u Ljubljani, jer u Zagrebu nije bilo koncerata. URK je nešto radio u Rupi na Filozofskom fakultetu, ali sve je to bilo sporadično. Pogotovo je sredina 90-ih bila katastrofalna.

M. V.: Doživio sam klupsku scenu s kraja osamdesetih, ali kako je vrijeme prolazilo ti su klubovi u devedesetima nestajali jedan za drugim. Na kraju se sviralo i družilo po kafićima. Cijela atmosfera je bila otužna. Mislim da je to opće nezadovoljstvo dovelo do fizičkog stvaranja Attacka. Možda čak i osobno nezadovoljstvo jer svatko je nezadovoljan kada osjeća da je zakinut. Čini mi se da Attackova reakcija proizlazi iz tog zrenja kroz godine i ojačavanja pozicija alternativne kulture, bilo kroz URK ili neke druge i slične aktivnosti. Došlo je dakle do neke točke gdje se situacija morala prelomiti.

KP: Attack nastaje u jesen 1997. i vrlo brzo biva medijski prepoznat i podržan. Na koji ste način komunicirali u javnosti i kako ste uopće došli do publike?

M. S.: Mi smo slučajno bili na tom mjestu, u tom trenutku i s tom idejom da se nešto napravi. Koliko god je to sve bilo povezano, mi nismo razmišljali o tome na taj način. Živo se sjećam razgovora na terasi između Dejan Kršića, Vesne Janković i mene kada smo raspravljali o tome što ćemo i kako napraviti. Bilo je to u ljeto 1997. a već u 10. mjesecu smo se našli s nekih 20-ak ljudi i za 10 dana napravili akciju, stajali na cesti, prodavali članarinu i oblijepili grad plakatima. Nismo znali što će se točno dogoditi, jedino što smo znali je da je sazrela situacija za nešto. Attack je odjednom postao inkubator za mnoge projekte.

M. V.: Attack je bio medijski prepoznat. Dijelom je to došlo i iz iskustva Arkzina kao taktičkog medija što nam je pomoglo oko artikulacije. Međutim, nitko se od nas u Attacku nije svjesno bavio medijima. Čini mi se da su novinari također bili istraumatizirani situacijom u društvu, pa su se lako zainteresirali za Attack koji je bio drugačiji. Vjerojatno su rekli idemo to pokazati uredniku pa možda prođe. I očito je prošlo. Da nije bilo tih par novinara u medijima, mislim da cijela priča s Attackom ne bi tako lako prošla.

Kada smo prodavali članske iskaznice, zapravo smo prodavali maglu na ulici, a ipak je došlo 500 ljudi i učlanilo se u ništa. U javnost smo izašli s gotovo političkim programom – izjavili smo da ništa ne valja, da ćemo sve to preokrenuti i osvojiti prostor za svoju djecu! Uz to smo pokrenuli seriju buvljaka kao javnih događanja u javnom prostoru, tj. na ulici. Tako smo, dok smo prodavali i dijelili članske iskaznice skupili oko 500 adresa ljudi kojima smo rekli da ćemo im javiti kada nešto budemo radili. Tako smo ih sve pozvali na prvi buvljak koji smo organizirali i mnogi su se odazvali. Vesna Janković je tada odigrala glavnu ulogu, jer je ona znala što i kako reći i napraviti, i bila je puno artikuliranija od svih nas. S vremenom smo shvatili kako stvari funkcioniraju i počeli smo osvajati prostor za prostorom, i počeli smo se povezivati s masom ljudi. Ali sama srž bili su Vesna Janković i Marko Strpić. Oni su išli okolo i doslovce cimali ljude za rukav da se pokrenu i da se nešto radi.

U to vrijeme su s nama počeli surađivati ljudi koje do tada nismo poznavali, što je bilo sjajno jer su s njima stigle i neke nove ideje. Na buvljaku i s članarinama smo skupili novce za najam prostora za jedan mjesec. Računali smo da ćemo novce za sljedeći mjesec već nekako skupiti. Kako smo dobili puno medijske pažnje, osim ljudi počele su se učlanjivati i udruge. Tada smo odlučili objaviti imena svih udruga koje su bile u članstvu, a među njima su bile Antiratna kampanja, Centar sa žrtve rata, ZAP i Kontra. Kada smo došli u prostor gazda nam je rekao da on nije znao tko smo mi, tj. da ne želi da mu po prostoru hodaju nekakve anarho-lezbače. Iz tih smo razloga za buvljak napravili natpise – Ja sam anarho-lezbača, pa je kulturni događaj postao politički. Dobili smo veliku medijsku pažnju, i postalo je sasvim jasno da nismo samo kulturna inicijativa, nego politička i socijalna.

KP: Od samih početaka oko Attacka su se okupljali brojni pojedinci koje ste sve uključivali u procese donošenja odluka. Kako ste funkcionirali u tako postavljenim pravilima igre, tko je na kraju preuzimao odgovornost, kako ste dijelili zadatke?

M. S.: Bilo bi doista teško poimence nabrojati sve ljude koji su potrošili vremena i dio sebe dali Attacku. Pojedinci su bili profesionalci u svom polju djelovanja, i onda su na tom području i pomagali. Recimo dizajner Ruta je napravio izvrstan logotip, francuski ključ, koji je u samom startu jasno reflektirao naš identitet. Uključivali su se mnogi i svi su bili voljni nešto dati, bez ičega zauzvrat. Tako je na sastancima znalo biti od 30 do 70 ljudi. Danas mi je jasno da je jedna od grešaka koju smo napravili, a koja nam je tada bila potpuni imperativ da drugačije ne može i ne smije funkcionirati, to što smo rekli da se sve odluke donose konsenzusom i da svi članovi Attacka imaju pravo odlučivati. To je super i bio je izvrstan eksperiment, ali s druge je strane bio mukotrpan, dugotrajan i iscrpljujući proces. Pogotovo kada su dio grupe postali ljudi koji su shvatili da se to može zloupotrijebiti i uopće ih nije zanimao taj princip. Recimo imali smo pravilo da se u prostoru ne može piti, jer smo mislili da će to narušiti dinamiku rada koju smo pokušavali postići, a također smo smatrali da ima dosta mjesta za opijanje, da takvih mjesta nije falilo, nego upravo onih na kojima se može raditi nešto drugo. No, pojedinci su htjeli raspravljati o toj odluci, što je mislim bilo prilično nepotrebno. Kako god, ta mogućnost sudjelovanja svih, koliko god bila iscrpljujuća, ipak je svima dala prostor da sudjeluju i uključila je mnogo ljudi, jer su svi bili ravnopravni. Nisu važni samo tamo neki Marko ili Vesna, nego i mali Ivica koji je tu došao.

Što se pak tiče samog programa i organiziranja, nastojali smo uvući što je više moguće ljudi. Gotovo nasumce bi ponudili nekome performans koji organiziramo u četvrtak i pitali ga želi li to organizirati. Neki su tako prvi put organizirali, i samo bi ih usmjerili na one koji su imali nekakvog iskustva. Pokazalo se da je to dobar način da se ljudi uključe i da im takav princip odgovara.

Mislim da je u Attack dolazilo puno ljudi jer je bila dobra energija. Mnogi nisu niti ulazili u neka odlučivanja, nisu ih zanimali mikro-detalji, u smislu rasprave hoće li se piti u prostoru ili ne. Više je to bilo neko ugodno mjesto za diskusiju. Najaktivniji u Attacku su bili ljudi koji su bili za neformalna organiziranja i anarhizam, i oni su ulagali najviše energije pa su tako najviše i kormilarili u kojem će se smjeru ići. S druge strane, bilo je jako puno ljudi koji su imali iskustva s nevladine scene i unijeli su puno elemenata u to. Grupa anarhista nikada ne bi razgovarala na principu – evo tebi mikrofon, sad ti pričaš, mi šutimo i slično. To je baš priča nevladine scene. To je bilo višeglavo stvorenje kojim su kormilarili ljudi koji su davali najviše energije. Ali to je bila interna stvar, a ono što se vani osjećalo je ipak odisalo kao neka kompaktnija slika, mada mi je teško zamisliti kako je netko tada vidio Attack, u biti o tome nisam puno ni razmišljao.

KP: Još od prvih akcija, skupljanja članarine i organiziranja buvljaka, Attack izlazi u javni prostor. Ulice i trgovi postaju Attackova ključna pozornica za aktivizam i društveni angažman, a mnoge su akcije bile duboko ukorijenjen u kontekst i bile su kritika društva i politike. Koje ste sve akcije organizirali?

M. V.: Na intimnoj razini su za mene biciklističke akcije Kritične mase bile jako oslobađajuće. Ekspedicija biciklista koja blokira promet u Zagrebu na kraju 90-ih je bila samoubilačka akcija. Kritična masa je spontano organizirani događaj za koji se samo oglašavalo vrijeme i mjesto. Očekivalo se od ljudi da samoinicijativno dođu biciklima i sudjeluju u prometu. Posljedica je toga da se biciklima blokira promet, u biti da biciklisti postaju ravnopravni sudionici u prometu. Prvi put se odazvalo oko 100 ljudi. Meni je to bilo lijepo jer je to bio klasični građanski neposluh, vrlo nedužan. Rezultat toga su bile potpuno čiste ulice grada. No, to je moj intimni doživljaj. Mislim da je samom Attacku, njegovoj vidljivosti i prepoznatosti, puno više značila akcija Knjiga i društvo – 22% Igora Grubića. On je došao sa idejom da bi radio nešto u Attacku. Tako je nastala ta akcija 22%. Attack je imao dosta ljudi koji su mogli s Igorom odraditi tu manifestaciju koja je uključivala 22 akcije na 22 lokacije. Sama manifestacija je bila posebno zanimljiva jer se događala u vrijeme kada je bilo aktualno pitanje PDV-a na knjige i kada su se mnogi nezavisni izdavači angažirali oko toga.

M. S.: To je imalo velikog odjeka jer je uključilo tu scenu kulturne produkcije, a s druge strane Igor Grubić je bio taj koji je to inicirao i odradio je veliki dio posla. Attack mu je bio dobra platforma i pokret u koji bi se to moglo ugurati, pa mu je Attack pomogao. Također je bio bitan i politički moment koji je u Attacku postojao, a koji je ova akcija također artikulirala. Nakon toga je izašla knjižica i to je ostalo dokumentirano. Akcija 22% je odjeknula tako jako jer je bila percipirana kao inkluzivna za ljude koji su već formirali neku scenu. Mislim da je upravo u tome njegova najveća težina, i da zbog toga i u današnjim vremenima ima veliki odjek.

KP: Attack je pokrenuo i Festival alternativnog kazališnog izričaja – FAKI.

M. S.: FAKI je zapravo nastao iz neke druge stvari koju smo mi izreciklirali. Vesna Janković nam je jednom prilikom ispričala kako su oni u 80-ima radili nešto što se zvalo Ulične intervencije. Mi smo rekli – ajde neka se to zove Intervencije četvrtkom, pa smo svaki četvrtak izvodili performanse na cesti, pa smo radili neke performanse koje su ljudi smislili ili koje smo naprosto iskopirali iz prošlosti. Bilo je tu i gluposti, ali i sjajnih prijedloga. A sve smo uredno prijavljivali policiji kao performans. Jednom smo imali Šarene demonstracije na kojima je nekih 100 ljudi hodalo u krug s transparentima na kojima ništa nije pisalo, nego je sve bilo bezveze šareno. Bilo je fućkanja i urlanja. To je bio period kada smo radili performanse svaki tjedan dok nam ne daju prostor.

Imao je Mario Kovač jedan sjajan performans Šum u komunikaciji. Troje ljudi je sjedilo zatvorenih ušiju, očiju i usta i cijelo se vrijeme čuo šum s radija. U jednom trenutku počinje svirati himna i oni ustaju i stoje, a kada završi himna počinje šum i oni opet sjedaju. U jednom trenutku iz mase od oko 500 ljudi koji su stajali okolo i gledali, prišao je jedan stariji čovjek i to baš u trenutku kada je zasvirala himna. Shvatio je da sada svi gledaju u njega, pa je on brzo stao u ravninu s izvođačima, stavio ruku na srce i čekao dok himna ne završi.

KP: Ideje koje je Attack promovirao, kao i akcije/događanja koja su realizirana mahom nisu bile autohtoni proizvodi već uvoz iz inozemstva, a ipak je Attack prilično iskakao iz mase ujednačene, tradicionalne, nacionalističke i konzumerističke ponude tog vremena.

M. V.: Attack je sam sebe izmislio. Govorili smo da ne radimo nešto novo i ne otkrivamo toplu vodu. Mi smo znali da to postoji negdje drugdje, ako ništa imali smo prijatelje u Metelkovoj. Uzimali smo druge za primjer, gledali kod njih što je dobro, a što ne te pokušavali slične pa čak i iste stvari napraviti unutar svoje zajednice. Svoju smo poziciju o tome zašto to radimo gradili kroz newslettere koje smo izdavali kao Attack i na taj način smo objašnjavali sve što smo organizirali i pucali smo na taj sentiment što je dobro na zapadu treba i kod nas biti – npr. tvornice se preuređuju u kulturne objekte, pa i mi to hoćemo imati ovdje.

Mislim da se Attacku može uputiti najoštrija kritika baš na razini njegove kulturne produkcije. Taj moment se jest dogodio, ali ne u potpunosti. Bilo je par događaja tipa izložba Tvornica igračaka, Faki – festival alternativnog kazališnog izričaja, ali zapravo kulturna i umjetnička praksa nije bila dominantna. Čini mi se da se baš tu nismo uspjeli osloniti na ljude koji su postojali i već radili. Nismo bili dovoljno lukavi, niti otvoreni.

M. S.: Čini mi se da su ljudi više prilazili Attacku, nego što je Attack sam gradio svoje kulturne prakse. Imali smo jednu ideološku raspravu u kojoj smo se pitali jesmo li mi neka kišobran organizacija ili smo inkubator koji nekome tko nema podršku daje podršku. Tu smo dosta raspravljali i zbog organizacije je to otišlo u smjeru da nismo bili producenti. Mada možemo reći da jesmo producirali, jer kada bi netko došao do nas s idejom koju je htio realizirati, mi smo mu pomagali na razini resursa – rješavali smo prostor, osiguravali novce, sređivali dozvole i slično. Nismo mi bili ti koji su organizirali punk koncert, već su ga drugi radili u Attackovom okrilju.

KP: Attack se 2000. useljava u tvornicu Jedinstvo nakon akcije Juriš na Jedinstvo. No, upravo tada dolazi i do smjene generacija, tj. vaša ekipa se polako povlači. Što se dogodilo?

M. S.: Dok se nismo preselili u Jedinstvo intenzivno smo radili iz stanova i različitih prostora, dok nije otvoren klub, odnosno dok nismo ušli u tvornicu Jedinstvo gdje smo imali i info-shop i cyber cafe, dnevni prostor itd. Međutim, to je bio podrumski prostor koji je plavio i s vremenom nam je pukao film. 2000. je neka točka u kojoj Autonomna tvornica kulture – Attack prestaje egzistirati kao neki formalni identitet, i nastavljaju živjeti Attack te Autonomna tvornica kulture kao dva odvojena subjekta. To je koincidiralo s novom generacijom koja je stvari preuzela u svoje ruke.

M. V.: Meni je ta smjena generacija super jer mislim da je Zagrebu potrebno tako nešto. Attack je jedna od rijetkih organizacija u kojoj se uopće događaju smjene generacija. U jednom sam trenutku osobno osjetio da više ne pripadam toj grupi, i bilo bi mi žao da se našim odlaskom sve ugasilo. Super je da Attack kao grupa ljudi toliko dugo postoji. Bilo mi je užasno žao kada se zatvorio klub u Jedinstvu, kakav god on bio, jer mi je falio taj prostor i ta energija i drago mi je da se priča nastavila. Nakon podjele grupe na dva pravna subjekta ostao sam djelomično aktivan u onom formalnije organiziranom, Autonomnoj tvornici kulture. Tu sam bio podrška projektima koji su trebali strukturu a prije svega mislim na časopise Libra Libera i Komikaze. Ostala je i jedna osobna bitka koju je trebalo odraditi a to je tužba HDS ZAMP za kršenje autorskih prava. Podnijeli su prekršajnu i krivičnu prijavu protiv Autonomne tvornice kulture te tužbu na trgovačkom sudu. Pošto sam bio uvjeren da je tužba nepravedna, imao sam volje i energije za višegodišnje natezanje po sudovima i policijskim ispitivanjima. Nakon 9 godina i ta priča je, nadam se, zaključena.

Foto: Demonstracije održane 19. lipnja 1991. u organizaciji Zagrebačke anarho-pacifističke organizacije – ZAPO

KIČMA 2010

admin — Tue, 08 Jun 2010 08:01:01 +0000

Piše: Zdravko Tovilović

Kao i do sada sajam/festival Kičma su zajednički organizirali udruga parNas i nakladnička kuća V.B.Z., kojima se i ove godine kao programski partner pridružila Gradska knjižnica Rijeka. Početna ideja bila je skromna, reći će Matija Budimir, jedan od ParNasovih entuzijasta i pokretača ove manifestacije, ali u ovom kratkom periodu dogodio se rast tako da je ovogodišnja Kičma, unatoč sveopćem recesijskom ozračju, uspjela u Rijeku dovesti respektabilan broj izdavača koji su, s popustima od 10 do 80 posto, ponudili više od 8000 naslova.

Krešimir Vogrinc, direktor Kičme na otvorenju

Iako sadržajno prilično raznoliko, ni ovogodišnje izdanje sajma/festivala nije značajno odstupalo od provjerene programske koncepcije u okviru koje se, pored predstavljanja pisaca i knjiga, dobar dio pažnje usmjerava na časopise koji, premda životareći na marginama književnog mainstreama, vrlo često predstavljaju utočište kvalitetne pisane riječi i prostor u kojem pisci početnici imaju priliku objaviti svoje prve uratke.

Književni program treće Kičme otvoren je poezijom, a pjesnika i pjesnikinja različitih generacija i poetskih usmjerenja na ovogodišnjem festivalu nije nedostajalo. U ugodnoj atmosferi kluba KUNS predstavljena je zbirka pjesama Južne životinje Irene Matijašević kojom tematski dominiraju pitanja položaja žene u različitim prostornim i vremenskim okvirima. Sama zbirka sastoji se od nekoliko ciklusa koncipiranih kroz niz različitih aspekata karakterističnih “ženskih pitanja”, koje autorica problematizira i nastoji opisati različitim literarnim strategijama. Prema riječima autorice, što se više zalazi u sadržaj knjige same pjesme dobivaju sve veću dubinu i nalaze svoj smisao u sintezi čovjeka i prirode, a kao karakteristika autoričinog rukopisa može se dodati i balansiranje između opreka ljudsko – životinjsko, toplo – hladno te racionalno – emotivno.

Darija Žilić i Irena Matijašević

Sljedeća večer bila je obilježena prilično drukčijim poetskim senzibilitetom. U zanimljivo odabranom ambijentu Astronomskog centra Rijeka mlada riječka pjesnikinja Jelena Tondini poznatija kao J-Zlo predstavila je svoju prvu zbirku poezije TreŠ, objavljenu 2008. U svojevrsnoj večeri treš-stiha pod zvijezdama nizali su se duhoviti i satirični osvrti na različite aktualnosti i društvene teme, da bi pred kraj autorica pročitala i nekoliko još neobjavljenih pjesama koje karakterizira stanovita doza melankolije i u kojima se raspoznaje pomak prema intimnijim temama.

Antologičarski dio pjesničkog segmenta ovogodišnje Kičme započeo je antologijom perzijskog pjesništva od 10. stoljeća do danas Budi biser, biser budi Ebtehaja Navaeya, u izdanju V.B.Z.-a, a nastavio se dan kasnije predstavljanjem antologije hrvatskog pjesništva od 1989. do 2009. godine pod nazivom U nebo i u niks autora Ervina Jahića, također u izdanju V.B.Z.-a. koju su u atriju HKD-a uz autora predstavili još i akademik Tonko Maroević te pjesnik i kritičar Branko Maleš. Kao jedno od glavnih obilježja ove antologije istaknut je pluralizam zastupljenih poetika s osnovnim naglaskom na društvena zbivanja. Maroević je naglasio kako je vrijeme iz kojeg datiraju obuhvaćene pjesme zasićeno mnogim važnim događajima i društvenim promjenama, od rata, stvaranja nove države, promjene društveno-ekonomskog modela…, dodajući kako ta činjenica nije dovela do unifikacije pjesničkog izričaja, a i sam izbor tema teško je svediv na neku zajedničku kategoriju. Zastupljeni autori pripadaju širokom generacijskom rasponu tako da ćemo u ovoj knjizi naići, primjerice na Vesnu Parun, ali i na neke vrlo mlade autorice. Pozicionirajući trenutno stanje hrvatske poezije, Maleš je naglasio kako ona možda ne proživljava svoje najbolje doba, ali se zasigurno nalazi u svojoj zreloj pluralističkoj fazi. Neki od zastupljenih autora su i pročitali svoje pjesme pa su tako na pozornicu izašli Ivan Rogić Nehajev, Ivan Herceg, Sanjin Sorel te Zoran Kršul.

Pjesnički dio festivala zaključen je svojevrsnom večeri bardova hrvatske poezije pod nazivom Goranovci, na kojoj su Zvonimir Mrkonjić, Branimir Bošnjak, Ivan Rogić Nehajev, Branko Maleš i Milorad Stojević čitali izbor iz vlastite poezije.

Gordan Nuhanović i Srećko Horvat

Glasovi ispod površine, naziv je djela Alojza Majetića i Daniele Trputec koje je publici predstavio Branislav Glumac. Valja naglasiti kako je riječ o romanu koji je u potpunosti nastao na blogu i kojega, kako je naglasio Glumac, ne bi ni bilo da se autori nisu upoznali i zbližili preko interneta. Hoće li ovaj kuriozitet biti dodatni povod čitateljima da posegnu za ovom knjigom tek ćemo vidjeti. Kratka i dinamična bila je i prezentacija novog romana Gordana Nuhanovića Vjerojatno zauvijek u kojem se, isprepliću intimna priča o nevoljama muškarca koji odlazi od obitelji, i vješto naznačena slika društvenog zaleđa koja romanu dodaje širu dimenziju. Prema riječima Srećka Horvata roman je stilski dotjeran, a karakterizira ga autorov specifičan smisao za ironiju i humor kojim u naizgled tragičnim situacijama dodaje neočekivanu vizuru tako da one, bez nepotrebne patetizacije, postaju komične. Nakon uspješnog prvog romana Nebo su preplavili galebovi iz 2007. Zoran Tomić ove je godine izdao zbirku priča Pričine i umišljaji. Kako je i sam autor pojasnio, pričine su najvećim dijelom autobiografske i odnose se na autorovo odrastanje na splitskoj periferiji dok se umišljaji bave problematiziranjem “crne hrvatske stvarnosti” i onih problema koji su se u Hrvatskoj pojavili nakon Domovinskoga rata. Autor nije niti u pričinama zaobišao polemiziranje oko urbanizacije i privatizacije prostora u krugu Kaštelanskog zaljeva koji je za njega konkretno mjesto odrastanja, ali i simboličko mjesto žudnje za onim nečim uvijek boljim i ljepšim. Tomićevu novu zbirku priča predstavila je Kristina Posilović koja je na kraju napomenula kako inteligentan humor, dobro osmišljeni dijalozi, dijalekt i žargon čine Tomićeve priče životnima i opipljivima. Proznu sekciju ovogodišnje Kičme zatvorio je već dobro poznati Hotel Zagorje Ivane Bodrožić Simić kojeg je predstavio urednik Drago Glamuzina, naglasivši kako je riječ o djelu koje je obilježilo prvi dio ovogodišnje književne scene, odnosno djelu koje je naišlo na odličan prijem i kod publike i kod kritike. Riječ je o romanu koji karakterizira potresna emocionalnost, ali je lišen svake patetike.

Ljubomir Stefanović, Branislav Oblučar, Slađan Lipovec, Branko Čegec

Iako je, za razliku od proteklih godina, u ovogodišnjem programskom dijelu Kičme segment “č” bio nešto manje zastupljen, kako brojem predstavljenih časopisa tako i opsegom predstavljanja, časopisi nisu gurnuti u drugi plan. Od domaćih izdanja u fokusu su bili Novi Kamov, Tema i Quorum dok je zrenjaninska Ulaznica potvrdila međunarodni karakter festivala. Moderatori predstavljanja Slađan Lipovec i Branislav Oblučar, ujedno urednici u Quorumu i dobri poznavatelji “scene” otvorili su raspravu pitanjima o krizi, odnosno letargiji u književno-tržišnim sferama. Diskusija je, dakako, nakon ovakvog otvaranja krenula sumornim tonovima dotičući se standardnih problema financija, distribucije, plasmana i općenito dolaska do publike. Ovi su problemi kao što je rekao glavni urednik Teme Branko Čegec, nevezani uz recesiju – kriza u svijetu časopisa je konstantno stanje. Naveden je podatak kako Ministarstvo kulture RH potpomaže izlaženje čak 96 domaćih časopisa pri čemu ni ljudi iz branše ne bi mogli nabrojiti niti trećinu, što govori o apsurdnosti situacije jer nitko ne dobije novac s kojim može funkcionirati. Svima je jasno, naglasio je Čegec, kako jedan književni časopis nikako ne može funkcionirati tržišno, nadovezujući se s pričom o Temi koja se u početku naplaćivala, no kad su Čegecu iz jedne knjižare poručili da im je ona prevelika formatom, dakle zauzima previše mjesta na polici, a prejeftina, odnosno da na njoj ne zarade dovoljno, on ju je odlučio dijeliti besplatno. No, u međuvremenu su mu iz Ministarstva kulture srezali sredstva na pola u odnosu na količinu s početka izlaženja, pa je bio prisiljen ponovno početi naplaćivati primjerke. Nešto optimističniji bio je Ljubomir Stefanović, glavni urednik Novog Kamova koji je opisujući programsku koncepciju časopisa naglasio kako bi časopisi, unatoč poteškoćama, trebali biti medij za nove ideje, teme s margina, mjesto na kojem novi autori objavljuju svoje prve radove. Upravo je s tim motivom osnovan jedan od najdugovječnijih časopisa u regiji, zrenjaninska Ulaznica, koja izlazi od 1967. i čiji je moto “mrtvi ne mogu unutra – ulaznica je život”, ističući svoju orijentiranost mladim “živim” autorima. Još jedna dodirna točka i jedan od potencijalnih načina izlaska iz krize jest orijentacija na regiju, odnosno regionalna suradnja. U pretposljednjem broju Ulaznice objavljen je tako temat o riječkom Katapultu, a između ostalog i nekoliko pjesama riječke autorice iz Katapultovog inkubatora Željke Horvat, koja je neke od objavljenih pjesama i pročitala. Regionalna suradnja, objavljivanje na internetu te entuzijazam (koji ponekad mora graničiti s mazohizmom) urednika preduvjeti su opstanka i napretka književnih časopisa, složili su se sudionici ove rasprave.

Dodanu vrijednost sajmu donijeli su i poseban program predstavljanja književnosti za djecu te predstavljanja publicističkih izdanja od kojih ćemo izdvojiti dvije biografske knjige o Stjepanu Mesiću iz pera novinara Novog lista Ivice Đikića i Borisa Pavelića, o kojima je uz Slavka Goldsteina i moderatora Ervina Jahića govorio i sam doživotni bivši predsjednik.

Na posljetku pohvala organizatorima koji su i ove godine vlastiti entuzijazam i osjećaj za kvalitetnu književnost uspjeli pretočiti u bogat i zanimljiv program, uz želju da riječka Kičma nastavi čvrsto i uspravno stajati i narednih godina.

***

Fotografije su preuzete iz Galerije sjama knjiga i časopisa Kičma

Stvaralaštvo, a ne cendranje

admin — Thu, 04 Mar 2010 11:33:02 +0000

Nataša Govedić je redovna kazališna kritičarka Novog lista i urednica za kazalište u dvotjedniku Zarez. Dugi niz godina uređuje feministički časopis Treća te predaje na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, u Centru za ženske studije i na Mirovnim studijima. Dosada je objavila osam knjiga.

U svojoj zadnjoj knjizi Emocionalna predanost i politika afekata Govedić se bavi pitanjima socijalnog stišavanja, discipliniranja afekata koji u konačnici rezultiraju političkom kulturom apatije. Knjiga ukazuje da bez velike emocionalne posvećenosti nema autorskih vokacija te kroz niz primjera iz kazališnog, književnog i muzičkog života jasno uspostavlja vezu između afektivnih intenziteta, povjerenja u stvaralačke procese i u konačnici – reformatorske spoznaje koja upozorava na emocionalnu dezorijentiranost. Autorica suprotstavlja sentimentalnost i emocionalnost koje nužno proizlaze iz političke skriptiranosti “naučenih” sentimenata spram više nego potrebne neizvjesnosti, kaotičnosti i konfliktnosti stvarnog tijeka emocionalnih energija. Knjiga je svojevrstan manual svima onima koji se, kako autorica kaže, bave istraživanjem nepodobnih intenziteta.

KP: S obzirom na tvoju zadnju knjigu Emocionalna predanost i politika afekata, možda bi za početak bilo dobro da nam kažeš što je “emocionalna predanost” i što je s politikom afekata? Kako se definiraju i mogu li se uopće definirati te jesu li i koliko ti termini kulturološki obojeni, determinirani?

N.G.: Emocionalna predanost je ono što se nekad zvalo strast, pasija, naša najdublja žudnja, Faustovo”Hoću, pa makar propao” ili Antigonino “Propadam jer tako hoću” ili Hamletovo “Neću i ne možete me natjerati”. Psihologija u toj strahovito jakoj i često ne do kraja objašnjivoj emocionalnoj predanosti ljudske vrste vidi motor učenja, jednu od mogućih definicija darovitosti, ali i preduvjet bilo kakvog postizanja stanja visoke koncentracije, dakle preduvjet stvaralaštva. Znanstvenog i umjetničkog. Etika u emocionalnoj predanosti vidi mogućnost najjačeg ljudskog angažmana. Predanost bi se dakle mogla odrediti kao izručenost jakim energetskim reakcijama ili afektima, slušanje njihove kompleksne dinamike, koja nužno ima i ogromnu kognitivnu vrijednost. Ovo posljednje je čak i izmjereno, dokazano i ovjereno u neurologiji. Kad nam je uistinu stalo do nečega, postižemo izvrsne rezultate, u stanju smo izdržati frustracije, ustrajati, boriti se. Zato održavanje “predanosti” nije lak posao.

Politika afekata je sve ono što se tiče javne kontrole i distribucije doličnosti ponašanja, dakle dijametralno je suprotna emocionalnoj predanosti. Politika afekata kaže da ne smijemo plakati u autobusu (ali ni na pogrebu oko toga nije uputno pretjerivati); ne smijemo se javno oduševljavati jer ćemo ispasti ridikulozni (“smanji doživljaj” je tipična socijalna preporuka); ne smijemo pokazati ljutnju; ne smijemo pokazati dirnutost; ne smijemo prštati ni od kakve miline. Moramo biti hladni. Cool. Malo ispod točke smrzavanja, u letargiji, apatiji i hibernaciji. Budući su nam emocije politički i medijski zabranjene, onda na kraju implodiramo ili eksplodiramo. Razbolimo se ili počinimo zločin. Ili preživljavamo na različitim psihofarmatskim regulatorima emocija, kao što je recimo u našim krajevima najčešće alkohol.

U kazalištu je drugačije. Tamo glumac smije odvrnuti emocionalne ventile. Zato mu i dolazimo.

KP: U jednom dijelu knjige govoriš da strah od emocija ima veze sa strahom od kritičkih evaluacija, ali samo kritičari i glumci krše pravila i krše taj strah?

N.G.: Strah je vrsta razornog političkog virusa na koji imamo slabu, preslabu otpornost. Taj se virus sastoji od različitih omjera dogme, povlačenja u sebe i fantaziranja o bolnim posljedicama. Zbog njega ljudi radije ne učine ništa, nego da učine nešto “dobro” ili nešto “loše”. Kad kritički razmislimo o takvom izboru, vidimo da u konačnici to sveto “ništa” nije bila neutralna pozicija, nego pokušaj izbjegavanja bilo kakvog rizika ili bilo kakvog nekonvencionalnijeg pozicioniranja. Kritika je, s druge strane, svjesno preuzimanje različitih rizika, baš kao što je to i izvedba. Zato obje mogu djelovati i kao cjepivo protiv straha.

KP: Knjiga je bogata referencama iz kako recentnih tako i klasičnih književnih, filmskih i pogotovo kazališnih ostvarenja, ali se svugdje jasno baviš glumcem, likom, subjektom. Subjekt je tema i tvog doktorskog rada, subjekt i etika, etičnost, etično. Možeš li nas malo uvesti u svoju fascinaciju?

N.G.: Nisam sigurna da mogu, jer evo upravo pišem novu knjigu o subjektnosti, dakle izvjesno je da si u pravu, to traje kao filozofska tema koja me proganja upravo zato što je nikako ne mogu “zauzdati”, ne nazirem joj konačne obrise. Subjektnost je u svakom slučaju nešto što nema veze ni s individualizmom ni s narcizmom, već s time kako objasniti i potaknuti ljudsku “neubrojivost” u različite sustave discipliniranja, ušutkavanja, ponavljanja postojećih obrazaca. Subjektnost mi je zanimljiva kao inovacija, afektivni neposluh, mašta, otpor dominantnim fikcijama, destabiliziranje hijerarhija. Ta subjektnost ima veze s retoričkom figurom parezije, koju definiramo kao “opasno iskreni govor”, razotkrivanje, raskrinkavanje.

Što se etike tiče, vrijedi citirati Wittgensteina: “Etika je ono što se ne može izreći.” Čim je izrazimo, ona se pretvara u moral, u običaj i pravilo. Etika, izgleda, postoji u djelovanju, pa i u mišljenju tog djelovanja, ali ne u sistematizaciji “dobrote”.

KP: Kakv je tvoj stav prema beletristici?

N.G.: Književni tekstovi i iskustvo čitanja jako su važan dio moje svakodnevice, od djetinjstva do danas. No uslijed toga koliko se posljednjih petnaestak godina bavim teorijom i kazalištem, ne stignem pročitati sve što me zanima od beletrističkih naslova. A i onda kad dospijem, odmah sve mentalno prebacujem u kazalište. Recimo, odmah vidim Kuharovo putovanje Anthony Burdaina kao HNK-ovu predstavu (svaka zemlja postaje jedna loža s tavicom; to bi konačno bila korisna upotreba HNK-ova nečuveno visokog budžeta) ili vidim roman Dubravke Ugrešić Baba Jaga je snijela jaje kao predložak za dramatizaciju u kojoj bi recimo nastupile Ana Karić, MTilena Dravić i Milena Zupančič.

Ali upravo predajem za tisak zbirku priča za djecu pod nazivom Mačnuti, a ne samo mućnuti glavom! Priče o mačkama (izdavač: Aora, Zagreb, 2010), koja je nastala kroz višegodišnje pripovijedanje mojoj kćeri. Točnije rečeno, nastala je iz moje trostruko snažne, dakle: književne, aktivističke i majčinske potrebe da stvorim narativne modele koji izlaze iz klišeja o vitezu koji ubija aždaju. Inače, ta knjiga je prvi od sedam nastavaka koje kanim napisati. Toliko o neodoljivom zovu beletristike.

KP: Kako promatraš i ocjenjuješ politički angažirane predstave, književne predloške? Nije li takvih malo previše na našim scenama, u Hrvatskoj, na Balkanu?

N.G.: Ja sam sigurna da je politički angažiranih predstava premalo, ali moramo se prvo dogovoriti oko značenja tog pojma. Osim Frljićevih, Šeparovićevih i Kovačevih radova, u Hrvatskoj ne vidim hrabrost da se izravno prozove politička mašina laži i zataškavanja zločina. Istovremeno postoje sjajne kompanije, glumice i glumci, performeri i performerice, redateljice i redatelji koji se bave politički relevantnim pitanjima ljudskog stradanja: Anica Tomić i Jelena Kovačić, Boris Bakal i Katarina Pejović, Vilim Matula, BADco., Dalibor Martinis – da nabrojim samo neke. Svi oni pripadaju takozvanoj nezavisnoj sceni. Oficijelna produkcija, dakle ono što se igra redovito po institucijama, izrazito su politički oportunističke predstave, koje zagovaraju defetizam ili laku zabavu. Ali mislim da nezavisna scena polako nalazi načina igrati svoje radove i nadigrati strukture. Katkad na ulici, a katkad bo’me i na međunarodnoj pozornici.

KP: Koje su predstave, koji su redatelji i koje su teme prigodne za današnje vrijeme? Može li se govoriti o tome da se nešto treba, a nešto ipak ne treba gledati i čitati?

N.G.: Nisam na strani zabrana, preporuka i naloga. Publika je pametna, bira ono što joj treba, čak i kad to nekome sa strane zvuči neprobavljivo. U Japanu su trenutno jako popularni SMS romani, čiji je nastanak povezan s brzim razvojem telefonije. Ti romani imaju i preko 400 stranica, koje svaki dan čita gomila ljudi, dakle očito je da zadovoljavaju neke duboke potrebe svojih čitateljica i čitatelja. Što se mene tiče, ne koristim mobitel, ali ne bih nikome “preporučila” da ga izbaci iz uporabe. S druge strane, mislim da bismo trebali govoriti o ekologiji medija i o tome do koje su se mjere i državne i privatne televizije pretvorile u sredstava stalne opresije i degradacije svojih gledatelja (i službenika). No zabavno je što ljudi uslijed njihove nekvalitete već razvijaju vrlo zanimljive mehanizme nošenja s Velikim Bratom. Više ne kažu: “gledam televiziju”. Kažu: “upaljen mi je televizor”. Pozornost je negdje drugdje.

KP: Kakav je i postoji li odnos umjetničkog djela i političkih uvjerenja kod naših autora? Je li došlo i kod nas vrijeme za političke korektnosti? Kakav je tvoj stav prema političkoj korektnosti na sceni, u književnosti?

N.G.: Politička korektnost je jako korisna kao neka vrsta bontona. Svi njezini kritičari ukazuju na potencijalne opasnosti “kontrole jezika” i na vladino licemjere oko toga što država političku korektnost koristi kao paravan za nastavljanje diskriminacije drugim sredstvima. I u pravu su, ali na policiji bih se radije susrela s policajcem koji se zna pristojno obratiti azilantu ili gay-osobi ili Romkinji, nego s policajcem koji je politički nekorektan, odnosno provodi jezično nasilje i za to ne snosi nikakve sankcije. Mnoga aktivistička iskustva pokazuju da je jezično nasilje dobra najava i česti pokazatelj fizičkog nasilja, dakle ako politička korektnost smanjuje tenzije u autobusima, u školama, u bolnicama i na drugim mjestima gdje se susrećemo s drugim ljudima, onda je držim jednom od korisnijih strategija prevencije konflikta.

U umjetnosti je politička korektnost besmislena, jednako koliko je besmislen i bonton.

KP: Pozicija glumca koji se ne bavi sapunicama je poprilično nezahvalna kao i pozicija kritičara (u smislu vidljivosti). Performativni karakter i njegove vrijednosti gube na svom značaju u uniformiranim zajednicama kojima je nacija prva i posljednja tema. Kako opstati, kako opstaješ?

N.G.: Usmjeravam svu svoju energiju na stvaralaštvo, a ne na cendranje.

KP: Što je queer tema? Kod nas će većina ljudi ovaj pojam povezati samo Queer festivalom. A meni se čini da je svako govorenje o osjećanjima, svako izgovaranje osjećaja, upravo queer?

N.G.: Možda si u pravu. Ako je normativno šutjeti o osjećajima, onda je definitivno queer govoriti o njima. Sviđa mi se tvoja definicija. Sviđa mi se i knjiga Michaela Warnera “Nevolje s normalnim” (1999) u kojoj se navode različite religijske, medijske, državne i obiteljske strategije posramljivanja svih onih koji se usuđuju imati “zabranjene” osjećaje. Općenito su strah i sram najviše poticane, najuvježbanije i najpreporučenije emocije kad je u pitanju domaća institucionalna propaganda. Zato mi je zanimljiva pedagogija emocija koja se bori za dozvole osjećanja čitavog spektra naših reakcija, čak i onda kad su u pitanju traumatske reakcije, poput žalovanja ili ogromnog bijesa. No još se teže izražavaju emocije pozitivnog spektra: one su do te mjere “potopljene” u sferu žutila i jeftinog, formulaičnog sentimentalizma, da ih je pravi poduhvat prizvati i samosvojno artikulirati. Na tu temu često predajem i držim radionice.

KP: U Emocionalnoj predanosti jedan dobar dio je povećen i Thompsonovoj poetici, a ujedno i turbofolku. Ističe li rok trajanja tom fenomenu (u konačnosti ga je i teorija prihvatila). Odakle tolika pomama za tom, uvjetno rečeno, kič ekspresijom?

N.G.: Teorija ne “prihvaća” fenomene kad ih analizira. Inače bi se studije fašizma svodile na zagovaranje fašizma, što nikako nije slučaj. Thompson nažalost nije na zalasku, baš kao ni turbofolk. Mislim da se glazbeni kritičari, sociolozi i antropolozi premalo bave ovim fenomenima, upravo zato jer su narodnjačke formule previše uznemiravajuće i nasilne. To je ujedno i razlog zašto zaslužuju podrobnu analizu. One su mnogo više od kiča: toksična doza ideologije mržnje, koja razmišlja samo u kategorijama patnje i osvete. Protiv takve ideologije nastao je i moj tekst koji spominješ.

KP: U tvojim kritikama, kao što sam već napomenuo, centralnu ulogu analize imaju glumci. Je li teško zaobići temu talenta? Što je danas, u okvirima prilično demokratizirane umjetnosti, talent? Kako ga prepoznati i cijeniti?

N.G.: Mislim da je talent spremnost da se osoba izvrgne učenju, zatim da se usudi otvoriti stvaralaštvu, onda još da izdrži kritiku i samokritiku te zatim nastavi s radom. Samo to. Kako je glasio naslov jedne predstave: Nastavljamo s kretanjem!. E pa to NASTAVLJANJE uistinu možemo smatrati talentom. U tom su procesu kritičari jaki saveznici umjetnicima, čak i onda (osobito onda) kad ukazuju na problem u izvedbi.

KP: Kao spisateljica, kritičarka i teoretičarka sigurno imaš mišljenje o tržištu knjiga, kod nas i u svijetu. Tko je kod nas čitalačka publika? S obzirom da se na knjigu gleda kao na robu, može li tržište nadjačati knjigu?

N.G.: Knjiga je oduvijek u savezništvu s tehnologijama svoje distribucije i s tržištem. Danas je problem što veliki izdavači proždiru male različitim izbjegavanjima poreza koje mali izdavači jako osjećaju i pod kojima grcaju, ali dostupnost knjiga je veća nego ikada, samim time i trijumf knjige kao prenosivog znanja. Gigapedia je također pljuska ideji monopolizacije i elitizacije ukoričenog znanja. Knjiga je izrazito vitalistički medij, bez kojeg, osobno, ne bih mogla živjeti. Rukom bih je prepisivala i učila napamet da u gradu bankrotiraju sve knjižare i propadnu sve knjižnice, uključujući i one virtualne. Ali to se sigurno neće dogoditi: tržište knjiga vrlo je živo i snalažljivo.

KP: U čemu se danas ogleda vrijednost kazališnog i/ili književnog djela? Kako kritičar treba vrednovati? Što uopće znači biti objektivan u tom smislu?

N.G.: Recesija je pokazala da “objektivne” nisu čak ni današnje cijene dionica na svjetskoj burzi, iako se usuglašavaju na internacionalnoj razini i onda vrijede za globalno tržište. I one su fikcionalne. Kritika i interpretacija ne bave se “izmjerivim” vrijednostima, pa onda nisu objektivne, već su argumentirane ili neargumentirane. Da bismo znali argumentirati, idemo u škole koje nam jamče humanističko obrazovanje. I nastavljamo učiti dokle god postojimo. I unatoč svom znanju, ipak griješimo u vrednovanjima kad god nas se mjeri povijesnim mjerilima. Ali sam taj proces bdijenja i mucanja nad predstavama vjerojatno sadrži i jaki kreativni potencijal. Svaka greška, pa onda i greška u vrednovanjima, ima u sebi zametak nekog novog otkrića. Zato se nastavlja i čitava odiseja vrednovanja i moj pojedinačni kritičarski osjećaj nedostatnosti oko obavljena posla. U tome ima utopijskog erosa. Jer ni umjetnik ni kritičar nikad ne dolaze do svog cilja. Ali uživaju u “mučenju” koje im priređuje zajednička prašuma stvaralaštva.

Fanzinski bum devedesetih

admin — Fri, 29 Jan 2010 15:07:51 +0000

Danas se mediji čine dostupnijima nego inače, interaktivnost, komentiranje, sve je to dio medijskog spektakla i način privlačenja čitatelja, a tehnološki razvoj je stvorio na stotine načina koji nam omogućavaju stvaranje vlastitog medijskog prostora ili barem prostor za pisanje.

Pa ipak, sve to je novo, ali i prilično određeno svojom formom, tehničkim mogućnostima i vezano uglavnom uz Internet. U vrijeme kada Interneta nije bilo ili kada je bio “mlad”, nazovimo to tako, postojao je cijeli jedan medijski svijet nezavisne kulture, baziran na d.i.y. (uradi sam) principima, nepisanim etičkim pravilima, a predstavljalo je glavni izvor informacija, komunikacije, prostor diskusije i razvoja raznih (supkulturnih) scena pa onda i onoga što danas zovemo nezavisnom kulturom. Naravno, riječ je o fanzinima.

Iako je ovaj uvod možda zvučao dramatično i poput kakvog uvoda u povijesnu priču, odmah na početku moram naglasiti da fanzini i danas postoje, unatoč ili paralelno uz Internet, a ovdje ćemo se osvrnuti unatrag i pokušati prikazati fanzinsku scenu tijekom devedesetih godina dvadesetog stoljeća pa sve do prvih godina dvadesetprvog stoljeća, kada broj objavljivanih fanzina pada, a neke nove forme preuzimaju tu ulogu.

Od šapirografa preko kopirke do tiska

Prvi fanzini se na ovim područjima, ili barem ono što možemo nazvati prvim fanzinima na koje se vezuje scena o kojoj će ovdje biti riječi, pojavljuju već krajem sedamdesetih godina. Iako je to bio tek pokušaj pokretanja vlastitog glasila koje je tada bilo usmjereno na punk i novi val, pokazalo se da nije niti vrijeme, niti mjesto za takve poduhvate, barem ne na način da takvo što zaživi jako široko. Naime, društvena i politička klima je bila takva da samostalno umnožavanje bilo kakve literature, pa bila ona i bezazleno glazbena, nije bilo prihvatljivo, a šapriograf (preteča fotokopirnog stroja, gotovo pa ručni tiskarski stroj) je trebalo prijaviti. Dakle, unatoč prvim pokušajima, o kojima se danas saznaje tek ponešto usmenom predajom, stvorena je tek manja mreža, gotovo potpuno skrivena. To je bio tek rani početak.Već krajem osamdesetih i početkom devedesetih godina, paralelno s pojavom fotokopiranja i novog političkog sustava, otvaraju se mogućnosti za samizdate. Međutim, upravo kada se čini da će se nešto ozbiljnije dogoditi, umjesto novog medijskog prostora dolazi rat.

I tu zapravo kreće naša priča… Rat i novonastale okolnosti su osim fizičkog razaranja značile društveno i kulturno razaranje. U jednom kratkom razdoblju se činilo da je sve prestalo postojati, a za scenu koja je stvarala fanzine, sretala se na festivalima i koncertima, prestala su sva događanja koja su je okupljala. No, sve to je bilo tek zatišje pred buru. S jedne strane se dogodio nagli rez uzrokovan ratom, a s druge strane je stvar u svoje ruke preuzimala nova generacija ljudi. Upravo u tome možemo pronaći neke od razloga velikog fanzinskog “buma” koji se dogodio u devedesetima.

Već 1992. i 1993. godine postaje jasno da se događa nešto zanimljivo, jer se pojavljuju novi fanzini, a oni koji su izlazili i ranije samo su nastavili sa svojim radom. Warhead, Glans Penissis, Fecal Forces, Make a Change, United Blood, In medias res, Infectious i nekolicina drugih predstavljali su pravo osvježenje. Mahom je bila riječ o fanzinima koji su pokrivali d.i.y., anarho, punk i hardcore scenu, pa onda sve to pomiješano u jednu supkulturu u različitim omjerima, ovisno o pozadini i interesu samih urednika, a kako je često bila riječ o jednoj osobi, onda je bilo lako odrediti uređivačku politiku i što očekivati od pojedinog fanzina.

U to vrijeme (a zapravo i kasnije uz neke manje promjene), većina fanzina je imala sličan sadržaj, a recept za “uspješan” fazin je bio: red razgovora s bendovima (uglavnom prijateljima i domaćim bendovima te ponekim iz drugih zemalja), prikaz scena u gradovima (pošalju prijatelji), recenzije kazeta, ploča i fanzina (CD je još uvijek bio SF), hrpa flyera, neka osobna razmišljanja o društvu, politici, sceni i ostalom, te ponekad strip. Upravo takva forma je jasno govorila o potrebama te scene i medijskoj bljuzgi koju je nudio mainstream. Iako se može činiti šturim, sadržaj je bio sastavljen iz ključnih elemenata za daljnju komunikaciju, koja se, pogađate, odvijala putem pisama. Tako je svaki razgovor s bendom imao i odgovarajuću adresu pa je bilo moguće pozvati ih da sviraju, naručiti izdanja, napraviti razgovor za svoj fanzin ili jednostavno saznati za nekoga tko radi nešto zanimljivo. Flyeri su bili tu zbog svoje osnove funkcije – oglašavanja izdanja, fanzina, festivala, a estetski su se sasvim dobro uklapali u cut&paste dizajn. Osim što su bili zgodan i neizbježan dodatak fanzinima, putovali su i pismima, pa ako ste od nekoga naručili fanzin, onda je bilo izvjesno da će uz njega doći i prava mala hrpa flyera. Svi su svima radili reklamu, uzajamno slali flyere i ostale besplatne materijale, poput newslettera… Ključna je bila komunikacija i širenje informacija o sceni, novim izdanjima. Sve je gurao entuzijazam, želja za nečim drugačijim…

Iako se uvijek govorilo o sceni, zapravo su fanzini pratili i stvarali supkulturu (pa čak i više njih), ali i nove političke poglede, jer se već u prvim danima ovog novog fenomena počela događati određena profilacija različitih fanzina pa su neki postali više “politički i angažirani”, dok su drugi bili više “muzički”, “art“, “osobni” ili “strip” fanzini. Svi ovi nazivi su pod navodnicima iz dva razloga. Prvi je taj da je riječ o gotovo “službenoj” kategorizaciji i terminologiji koja se koristila pri opisu fanzina u recenzijama. Drugi razlog je to da se malo koji fanzin mogao tako jednostavno kategorizirati, jer bi često bila riječ o kombinaciji svega toga ili nekoliko navedenih kategorija.

Uglavnom, svaki fanzin je objavljivao recenzije drugih fanzina i ako ste čitali nekoliko različitih naslova, bilo je lako saznati što je novo objavljeno i zbog ove jednostavne kategorizacije shvatiti o čemu je točno riječ, a onda i naručiti fanzin ili poslati svoj u zamjenu, što je bio omiljeni način “trgovanja”. Iako je standardna cijena bila 5 kuna za fanzin (tek toliko da se pokriju troškovi kopiranja, poštarine i par sitnih troškova oko produkcije), sve fanzine je bilo moguće dobiti u zamjenu za nešto. Uostalom, nije tu bila riječ o zaradi, ljudi su radili fanzine jer su i sami željeli čitati o onome o čemu nitko drugi ne bi pisao ili ne bi pisao na upućen i zanimljiv način. A zanimala ih je glazba, drugi fanzini, majice, zakrpe, knjige… Sve se moglo trampiti, često nije bila važna vrijednost onoga što se trampi, iako je bilo jasno da ćeš za knjigu dobiti nekoliko fanzina, a nakon što napraviš nekoliko takvih razmjena, shvatiš da si pokrenuo distribuciju jer sad imaš po nekoliko kopija fanzina, nekoliko kazeta i hrpu zakrpa pa ćeš sve to staviti na stol tijekom prvog sljedećeg koncerta ili ćeš napraviti distribucijsku listu (“distro-listu”, da budemo terminološki dosljedni) i poslati je zajedno s gomilom flyera u pismima.

Te prve godine fanzinske produkcije pokrenule su pravu lavinu fanzina i negdje polovicom devedesetih godina pa sve do kraja desetljeća traje vrhunac fanzinske scene tako da u tom razdoblju izlazi i najviše fanzina. Gotovo da nije bilo grada ili mjesta u kojem nije izlazio neki fanzin, a ako ljudi nisu radili svoje fanzine, onda su pisali za njih… U pokušaju da napravim popis fanzina koji su izlazili u tom vremenu, došao sam do broja 180, iako je vrlo vjerojatno da to nije konačan broj. Mnogi nisu doživjeli više od jednog ili dva broja, a neki su imali i desetak brojeva pa čak i više desetaka brojeva te su više ili manje redovito izlazili. Ono što se zapravo dogodilo od samih početaka, kada su fanzini šapirografirani pa do devedesetih, kada je fotokopiranje postala uobičajena stvar, dovelo je do tolikog razvoja scene da su pojedini fanzini tiskani u nakladama kojima bi pozavidjeli i mnogi izdavači knjiga, jer bi se naklade od 500 ili 1000 komada lako rasprodale.

Različiti, a opet toliko slični

No, nije naklada bila ključna za fanzine, već njihov sadržaj, koji je, unatoč svim pokušajima izlaženja iz zadanih okvira, ipak uvijek bio okrenut “sceni”, čak i onda kada je bila riječ o “osobnim” fanzinima.

Većina fanzina je, kao što je ranije rečeno, nastala kao dio punk/hardcore glazbene scene, koja je osim same glazbe tematizirala i neka društvena pitanja na jednostavan, vrlo subjektivan i iskren način. Ovdje moram naglasiti da je prilično teško govoriti o ovome s jasnim odmakom jer sam kao autor fanzina aktivno sudjelovao u svemu o čemu pišem. Pa ipak, to mi možda daje mogućnost biti kritičniji prema onome što se događalo i objavljivalo.

Dakle, većina fanzina je zadovoljavala sličnu formu, no razlike su bile očite, ne samo zbog već spomenute kategorizacije, već i zbog činjenice da su neki fanzini težili tome da ne budu toliko “muzički”. U tom pokušaju stvaranja političkog i društveno angažiranog, najviše su se provlačile ideje vegetarijanstva (i znatno manje veganstva) kao političkog i etičkog izbora, razne anarhističke ideje i prakse, osobna promišljanja društva i života, za što je posebno otvoren prostor u kolumnama, raspravljalo se o punku kao supkulturi ili kontrakulturi ili tek svakodnevnim životnim problemima. I dok su ove diskusije bile izrazito važne za samu scenu, izvan nje nisu imale neku posebnu važnost, osim možda posredno kroz kasniji angažman nekih od aktera same scene. Primjerice, moglo bi se reći da je pitanje prava životinja i vege prehrane kao etičkog izbora uvelike proizašlo iz fanzinske scene, no to samo još jednom dokazuje kako mainstream stalno preuzima i prilagođava sadržaje koji su svojstveni supkulturama ili koji se prvotno pojavljuju u njima da bi kasnije postali mainstream.

Unatoč određenoj uniformiranosti fanzinske scene, barem u onom osnovnom, površnom smislu, “osobni” fanzini su otvorili jedno novo područje. Najčešće su sadržajno bili sastavljeni vrlo dnevnički, opisivali bi pojedine dane, izlete, događaje, ali na vrlo osoban način, a s druge strane bi sadržavali i kratke priče (koje su često bile autobiografske ili bi se ispreplitale s istinitim događajima), poeziju, crteže, fotografije ili tek goli tekst. Osim razlike u sadržaju postojala je razlika i u dizajnu, pa je uglavnom (iako ne uvijek) izostajala punk ikonografija.

Međutim, ono što je bio gotovo klasičan politički aktivizam, a bilo je snažno vezano uz fanzinsku scenu su dva projekta koji ipak odlaze nešto dalje od same “scene” i unatoč tome što možda nisu imali jači društveni odjek, njihov doseg je vjerojatno bio veći od svega ostalog.

U vrijeme rata u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, nije postojala nikakva komunikacija između (zapravo nikad službeno) u rat uključenih zemalja – telefonske linije nisu funkcionirale, novine nisu dolazile, a nije bilo niti Interneta… U to vrijeme razne anarhističke inicijative, tada još povezane sa supkulturama pokreću zajednički projekt pod nazivom Preko zidova nacionalizama i rata, a koji je zapravo bio fanzin, gotovo pa novina, čiji se prvi broj pojavio 1993. Pisali su tu autori iz Srbije, Hrvatske, BiH, Makedonije i Slovenije u pokušaju da probiju informacijsku blokadu i stvore komunikacijske kanale. Tiskano je 5000 kopija koje su distribuirane u svim spomenutim zemljama i to je bio prvi zajednički veći projekt. Kasniji brojevi nikad nisu ugledali svjetlo dana zbog raznih organizacijskih i financijskih problema, osim što je jedan broj objavljen u sklopu fanzina Comunitas, koji je tijekom devedesetih objavljivala grupa Zagrebački anarhističi pokret (ZAP), koji je u samom projektu sudjelovao od početka.

To nas dovodi do drugog velikog projekta, koji je možda imao više odjeka u svijetu nego kod nas. To je ujedno i početak jednog novog razdoblja, gdje je Internet polako počeo imati sve veću ulogu, a komunikacija je sve više prelazila u virtualnu sferu, zamjenjujući pisma. U prvoj polovici devedesetih ZAP pokreće svoj newsletter Zaginflatch (na engleskom), ali i njegovu domaći verziju Nećemo i ne damo. Bile su to dvije besplatne publikacije koje su govorile o politici, društvu, supkulturi, akcijama te su slane po cijelom svijetu i regiji. Ovaj projekt ne bi zahtijevao posebnu pažnju u ovom tekstu da 1999. godine NATO nije bombardirao Srbiju, a Slobodan Milošević izbacio sve strane novinare iz Srbije. Ukratko, protok informacija je bio u potpunosti blokiran, ljudi odsječeni, a gospodari rata sasvim zadovoljni situacijom koja je bila više nego odlična za novo ratno stanje. U to vrijeme Internet je bio relativno mlad, spor i skup, ali je komunikacija e-mailom sasvim dobro funkcionirala, što je odigralo ključnu ulogu u prikupljanju informacija, dojmova, misli i uopće općeg stanja u zemlji koja je bila kolektivno kažnjena zbog politike svojih vladara. Taj komunikacijski kanal koji je uspostavljen i izvještaji koji su pristizali svakodnevno su prevođeni na engleski i objavljivani u Zaginflatchu, koji je punih mjesec i pol izlazio svaki dan, a čitanost je u to vrijeme porasla i do 30.000.

Pa ipak, sve je to bilo napravljeno prvenstveno zbog prijateljstva, povezanosti “scene” i želje da se pokaže solidarnost s prijateljima koji su se našli u situaciji da ih se kažnjava za nešto protiv čega su se borili cijeli svoj život. Ta bazična solidarnost je bila važnija od svake čitanosti, baš kao i u samom početku, bilo je važno komunicirati i ljudima koji razmišljaju slično reći da nisu sami.

Umjesto zaključka

Ovaj kratak opis fanzinske scene i njenih dosega tek približno daje do znanja da je prije nešto manje od deset godina ovdje postojao cijeli jedan “podzemni” svijet medija, koji su bili drugačiji, prilično osobni, a opet jako važni za velik dio jedne generacije, koja bi bez tih komunikacijskih kanala svakako ostala uskraćena za nešto važno.Prijateljica mi je rekla da su njoj fanzini bili važni jer je u “svojoj vukojebini” saznala da ima još puno ljudi koji su drugačiji i koji razmišljaju o istim i sličnim stvarima. I to je možda najveći “uspjeh” (ako tako to uopće možemo nazvati) fanzinske scene, koja je sama sebe stvarala, razvijala i promišljala. I na kraju, ono što nije manje važno, sve je ostalo zapisano i dobrim dijelom arhivirano.