Upravo smo takav primjer imali priliku vidjeti ovog kasnog ljeta na društvenim mrežama, kada je, u kontekstu rasprava o odgodi festivala Nosi se u Benkovcu, novinar Gordan Malić na Facebooku iznio tvrdnju o stavovima mladih u Hrvatskoj. U svojoj objavi Malić tvrdi da Hrvatska nema razloga za financiranje pacifističkih udruga i antiratnih inicijativa jer, prema njegovu mišljenju, društvo ne pokazuje sklonost militarizaciji niti želju za ponavljanjem ratnih sukoba. Kao potporu toj tvrdnji navodi i nalaze neimenovanih istraživanja:

“Događa se, možda, jedan vid konzervativne kulturne revolucije, po meni sasvim razumljiv, ali sva sociološka istraživanja napominju da među mladima nema ksenofobije i netrpeljivosti, naprotiv postoji izrazita solidarnost prema drugima i osjećaj za pravdu.”

Malićeva objava prenesena je u više medija desne provenijencije (1, 2, 3) i bila je prilično zamijećena, s nizom pozitivnih reakcija, a privatni korisnici dosad su je na Facebooku podijelili 53 puta. Kako bi podupro stav da mirovne inicijative Hrvatskoj nisu potrebne, Malić navodi da baš sva sociološka istraživanja, tvrde kako među mladima nema ksenofobije i netrpeljivosti. Dakle, ne da se smanjuju ili opadaju, već da ih među mladima u hrvatskom društvu nema. Međutim, u svojoj objavi Malić ne navodi nijedno konkretno istraživanje koje bi potvrdilo tu tvrdnju.

Pregled dostupnih podataka pokazuje upravo suprotno – brojna istraživanja bilježe prisutnost diskriminacije i netrpeljivosti među mladima u Hrvatskoj. Primjerice, jedan od ključnih nalaza u istraživanju stavova mladih koje je grupa autora provela 2024. u izdanju zaklade Friedrich Ebert jest porast straha od rata i previše migranata i izbjeglica. Relativna većina mladih ne pokazuje senzibilitet prema pravima nacionalnih manjina, dok je tek 27 % ispitanika izjavilo da takav senzibilitet iskazuje.

Kada je riječ o imigrantima, Studija o mladima pokazuje da samo 11 % mladih smatra da oni obogaćuju hrvatsku kulturu. S obzirom na projekcije prema kojima bi do kraja desetljeća u Hrvatskoj moglo raditi do pola milijuna stranih radnika, autori upozoravaju na moguće društvene probleme za koje Hrvatska još nema razvijene politike. 

Pored toga, istraživanje pokazuje da 16 % mladih u  Hrvatskoj navodi da je doživjelo diskriminaciju na temelju seksualne orijentacije, a čak 24 % na temelju etniciteta. Bilo bi zanimljivo ove brojeve usporediti s postotcima seksualnih odnosno etničkih manjina u populaciji i onda provjeriti koliko mladih iz tih skupina doživljava diskriminaciju; sudeći po ovim postotcima, moglo bi se raditi o ozbiljnoj većini. 

Ipak, nalazi pokazuju da su u odnosu na 2018. stavovi mladih uglavnom progresivniji, iako to nije isto kao i tvrditi da nema ksenofobije i netrpeljivosti ili da to ne predstavlja društveni problem. Istraživanje iz 2022. o iskustvima i potrebama mladih LGBTIQ osoba pokazuje da je  u srednjoj školi njih 45 % više puta doživjelo verbalno nasilje, ali i da je petina barem jednom doživjela fizičko nasilje.

Osim toga, istraživanje političke pismenosti iz 2021., o kojem se već pisalo na Kulturpunktu, pronašlo je da skoro polovica srednjoškolaca vjeruje da je homoseksualnost poremećaj ili bolest, više od pola ukinulo bi neke medije, a ističe se i značajan jaz između isključivijih stavova učenika u odnosu na učenice po pitanju položaja i prava manjina.

Ukratko, iako postoje indikacije da se količina netrpeljivosti i ksenofobije među mladima u Hrvatskoj u proteklih nekoliko godina ipak smanjila, istraživanja i dalje pokazuju da te pojave itekako postoje, a slučajevi nasilja mladih nad mladima po rasnoj, etničkoj, vjerskoj ili seksualnoj osnovi nažalost nastavljaju izranjati u crnim kronikama, biti predmetima školskih ukora, prekršajnih i kaznenih postupaka ili ostati neprijavljeni, nezapisani i neizrečeni.

Tvrdnja da sva istraživanja pokazuju kako među mladima u Hrvatskoj nema ksenofobije i netrpeljivosti stoga je netočna, a njezino nekritičko prenošenje dodatno narušava kvalitetu javne rasprave i pridonosi stvaranju pogrešne percepcije da takvi problemi ne zahtijevaju društvenu i političku pažnju.

Projekt se financira kroz bespovratna sredstva iz sredstava Mehanizma za oporavak i otpornost, dodijeljena od strane Agencije za elektroničke medije. Izneseni stavovi i mišljenja su autorova i ne odražavaju nužno službena stajališta Europske unije ili Europske komisije, kao ni stajališta Agencije za elektroničke medije. Europska unija i Europska komisija ni Agencija za elektroničke medije ne mogu se smatrati odgovornima za njih.

Negativni trendovi potvrđeni su i u istraživanju pučke pravobraniteljice iz 2022. prema kojem se povećao postotak negativnih stavova prema Romima (u odnosu na isto istraživanje iz 2016.), dok su istovremeno prepoznati kao najdiskriminiranija skupina u RH. Nadalje, od brojnih problema navedenih u Izvješću pučke pravobraniteljice za 2023. godinu pod temom diskriminacije temeljem rasnog ili etničkog podrijetla vezano uz Rome, možda najznačajniji je segregacija u obrazovanju. Prema njenim podacima, usprkos Nacionalnoj strategiji za uključivanje Roma od 2013. do 2020. godine koja je u planu imala „do 2020. godine ukinuti sve razredne odjele koje pohađaju samo učenici pripadnici romske nacionalne manjine“, još 2018. bilo je 45 % romske djece koja su u Međimurju pohađala razrede u kojima su većina ili svi učenici Romi, a 2023. situacija je još gora. Prema podacima prikupljenim izravno od osnovnih škola, “od 24 škole iz različitih dijelova RH koje pohađaju romski učenici/e, u školskoj godini 2022./2023. u 11 škola je bilo ustrojeno ukupno 80 potpuno etnički segregiranih razreda koje je pohađalo 950 romske djece”. 

Ne samo da neka djeca provedu cijelo osnovnoškolsko obrazovanje u segregiranim razredima (u kojima je prosjek ocjena lošiji od onog u miješanim razredima i u kojima se radi po prilagođenim programima), nego neka od njih pohađaju potpuno etnički segregirane škole (npr. PŠ Strmec i OŠ Petrijanec). Jedna od akcijskih mjera provedbe aktualnog Nacionalnog plana za uključivanje Roma je do kraja 2025. smanjiti broj škola sa segregiranim razredima s 10 na osam – što znači da se rješavanje problema samo odgađa, upozorava pravobraniteljica, jer će generacije romske djece i dalje biti diskriminirane. 

Kao reakciju na ovu poražavajuću situaciju, Centar za kazalište potlačenih – POKAZ u suradnji sa skupinom mladih Romkinja iz Romske organizacije mladih Hrvatske (ROMHR) pokrenuo je inicijativu Lakši put. Fokusirajući se na probleme segregacije u školama, vršnjačkog nasilja i sistemskog rasizma spram Roma_kinja, Inicijativa planira provesti zagovaračku kampanju, kao i kampanju na društvenim mrežama pod sloganom Kvalitetna škola za sve! Josipa Lulić i Dinko Kreho iz POKAZa dodatno nam pojašnjavaju zahtjeve Inicijative: “Hrvatska je još 2010. u slučaju Oršuš&Oršuš izgubila tužbu pred Europskim sudom za ljudska prava, i obavezala se da će ukinuti segregaciju u školama. No, dogodilo se upravo suprotno: segregacija se od tada gotovo utrostručila. U duhu presude, tražimo od Hrvatske sveobuhvatan plan desegregacije, koji će podrazumijevati i znatno širu paletu mjera usmjerenih na dublje uzroke ispadanja Roma i Romkinja iz sustava obrazovanja.” 

U sklopu brojnih radionica koje Centar za kazalište potlačenih provodi u Hrvatskoj s ciljem podizanja svijesti o diskriminaciji romske djece nastala je i predstava Lakši put. “Predstavu Lakši put osmislile su i u njoj igraju glumice i glumci romske nacionalnosti, s kojima POKAZ već godinama surađuje preko ROMHR-a; te koji probleme prikazane na sceni nose i u vlastitom iskustvu. Predstava je ostvarena u formi legislativnog kazališta, što podrazumijeva ne samo interakciju s publikom, nego i prikupljanje konkretnih ideja, prijedloga i inicijativa iz publike. Prijedloge prikupljene u najrazličitijim sredinama – u rasponu od romskih naselja u Međimurju i Slavoniji, preko škola i različitih kulturnih prostora, do zagrebačkih fakulteta – diseminiramo kroz ovu kampanju”, kažu Lulić i Kreho.

Metoda rada koju POKAZ koristi u svojim kazališnim projektima – uključivanje publike u prostor dijaloga i djelovanja gdje nakon odgledane scene, odgovaraju na pitanja “Što bih ja napravio_la?” i “Postoje li alternative?” – na neki je način vidljiva i u ovoj kampanji. Građani_ke su pozvane_i da svoja iskustva, ideje i prijedloge za dokidanje segregacije u školama podjele putem anonimne ankete, te da se uključe u rad Inicijative.

Ne propustite priliku da stanete u tuđe cipele i suočite se s diskriminacijom i predrasudama, kakvima su naši mladi sugrađani_ke izloženi dok prolaze kroz svoje školovanje. Predstava je osmišljena kroz radionice Centra za kazalište potlačenih – POKAZ skupina aktivist_kinja iz romske zajednice, a bavi se problemima i preprekama s kojima se djeca i mladi romske nacionalnosti susreću u obrazovnom sustavu RH.

Kazalište potlačenih krovni je naziv za skupinu teatarskih metoda i tehnika koje je u Brazilu sedamdesetih godina, za vrijeme vojne diktature u zemlji, razvio tamošnji dramaturg i dramski pedagog Augusto Boal. Forum kazalište jedan je od najpopularnijih oblika kazališta potlačenih, a podrazumijeva prikaz kratke scene, u koju je zatim publika pozvana da na različite načine intervenira i s kojom ulazi u interakciju.

Više informacija o događaju možete pronaći ovdje.

Piše: Nebojša Zelić

Migrantske krize s kojima se Europa svako toliko suočava prvenstveno su krize humanitarizma i pravednosti. Drugim riječima, to su krize naših humanitarnih dužnosti i naših dužnosti pravednosti. Iako se neće svi teoretičari složiti s ovom podjelom, generalno jest prihvaćeno da su dužnosti pravednosti snažnije od humanitarnih i da ih je moguće zakonom nametnuti. Humanitarne dužnosti nam govore što bi bilo moralno dobro da učinimo, ali nitko nas nema pravo prisiliti na takvo djelovanje, dok nam dužnosti pravednosti govore što trebamo učiniti i treća strana nas smije prisiliti da to učinimo. Dobar primjer te razlike je doniranje u dobrotvorne svrhe i plaćanje poreza. Prvo je humanitarna dužnost, a drugo dužnost pravednosti. Također, humanitarna dužnost jest i ona koju dugujemo ljudima kao takvima bez obzira na (ne)postojanje ikakve veze među nama dok pravednost traži određeni oblik povezanosti među ljudima. Zbog kolonijalne prošlosti, suvremene globalne povezanosti, pravila u trgovini prirodnim resursima, političkih i ekonomskih veza s raznim režimima u Africi i na Bliskom istoku, migrantska kriza nije, dakle, samo kriza humanitarizma već i kriza pravednosti europskih zemalja. Podižući bodljikave žice i razne druge prepreke koje migranti plaćaju životima, europske se zemlje ponašaju nepravedno i čine loše, a ne samo nedovoljno dobro. 

Izbjegavanje dominacije jedne religije

No, migrantske su krize također pokazale i krizu poimanja važne značajke europskih liberalnih demokracija, a to je sekularizam. Sekularizam nije jednoznačan pojam i može se referirati na različite stvari. Sekularizam možemo shvatiti kao normativnu ili etičku doktrinu koja govori da smisao i svrha života mogu biti biti lišeni transcendentnog, odnosno, da čovjek može živjeti ispunjen i smislen jedan jedini život na jednom jedinom svijetu, neovisno od Boga, bogova i bilo kakvih drugih svjetova. Ovako shvaćen, sekularizam je, u stvari, samo jedna od koncepcija dobrog života koja postoji u pluralnom društvu zajedno s religijskim koncepcijama dobrog života. Međutim, kada govorimo o sekularnoj državi onda ne govorimo o ovako shvaćenom sekularizmu, već o sekularizmu kao političkom načelu. Politički sekularizam ne pretpostavlja niti ne implicira etički sekularizam. U temeljima političkog sekularizma je ideja neutralne države i načelo jednakog tretmana svih građana, neovisno od njihovih partikularnih koncepcija dobrog života kojima su odani.

Cilj političkog sekularizma je osigurati politički poredak slobodan od dominacije religije, međureligijsku jednakost, jednakost između vjernika i nevjernika te određeni vid zajedničke pripadnosti jednoj političkoj zajednici koja je šira od moralnih zajednica u koje ulaze osobe na temelju zajedničkih uvjerenja o dobrom životu. Pozivajući se na krilaticu iz 1789. godine, politički sekularizam za cilj ima osigurati jednakost, slobodu i bratstvo. Jednakost je realizirana u tome da se zakon primjenjuje jednako na sve i zato mora imati prednost nad pravilima pojedinih religija koje postoje u društvu; sloboda je realizirana tako da se nitko ne nalazi u odnosu (religijske) dominacije; dok je bratstvo realizirano kroz to da su svi pripadnici jedne zajednice koja se nalazi u prostoru izvan raznih partikularnih identiteta, a u toj političkoj zajednici svi su prije svega – građani. Politički sekularizam nije ništa više antireligijski nego što je antiateistički. Sekularna se država, u stvari, izbjegava svrstati na stranu bilo teizma bilo ateizma. Možda je i istina da je ateistima lakše izbjegavati referiranje na Boga nego religioznim građanima, ali tu se asimetriju ne može izbjeći i ne smije ju se shvatiti kao približavanje sekularizma ateizmu. Povijesno gledano, sekularizam nije toliko dugo opstao i postao glavna odlika velike većine demokratskih zemalja zato što je odgovarao ateistima, koji su u velikoj većini sekularnih država uvijek činili manjinu. Naprotiv, sekularizam je prvenstveno odgovarao vjernicima jer je omogućavao da država bude neutralna prema svim religijama i tako izbjegne sukobe i dominaciju jedne religije nad drugom. 

Privatizacija religijskog identiteta

Važan aspekt sekularizma je prihvaćanje da postoji politički prostor u kojem se nalazimo jedni s drugima u svojstvu građana koji imaju prava, dužnosti i odgovornost za zajedničke političke institucije te prema tome i odgovornost za druge građane. Takav prostor zahtijeva da bude lišen dominacije bilo kojeg identiteta koji nije zajednički i ne može biti zajednički u pluralnom društvu. U kontekstu sekularizma, naravno, govorimo o religijskim identitetima. Poanta privatizacije religijskog identiteta, termina koji je dospio na loš glas i kod progresivnih teologa, i kod multikulturalista, jednako kao i kod konzervativnih tradicionalista, upravo jest u tome da religijski identitet smjesti u privatnu sferu s kojom pojedinci mogu u potpunosti ulaziti u širi društveni prostor, ali ne mogu tražiti da političke institucije budu oblikovane na temelju tog identiteta.

S građanskog gledišta, osoba može mijenjati identitete koliko god hoće, a da to nikako ne utječe na njezin politički status. Religijski identitet jest u jednom aspektu drugačiji od nekih drugih identiteta jer vrlo često podrazumijeva odanost transcendentnom i transcendentni poredak postavlja iznad zemaljskog ili političkog. Sekularizam dopušta vjernicima da žive u zajednici, a da nisu podređeni tuđem shvaćanju transcendentnog, ali jednako tako ne dopušta nametanje svog viđenja transcendentnog drugima. Shvaćanje religije koja legitimnost političkog uređenja uvjetuje slaganjem sa svojim teološkim postavkama teško može u potpunosti biti dio sekularnog pluralnog društva. Cilj sekularizma nije da prihvaća sve načine religijskog života – neka jednostavno ne može, neka mora sumnjičavo držati na oku cijelo vrijeme, a neka ima pravo i zabraniti ili na različite načine pravno regulirati. 

Europski umjereni sekularizam?

Naravno, jedna je stvar opisivati sekularizam kao dio političke teorije, a druga je stvar njegovo funkcioniranje u političkoj praksi. Europski sekularizam nikada nije u potpunosti zaživio u skladu sa svojim teorijskim postavkama. U raznim oblicima europske su države uvijek privilegirale kršćanstvo u odnosu na druge religije i, iako nekršćanski građani imaju zagarantirana prava i slobode, nisu uspjele postići temeljnu postavku sekularizma, a to je odsutnost međureligijske dominacije. Neke države koje su po svojim politikama sekularne imaju državne crkve (na primjer Velika Britanija gdje u Domu lordova sjede biskupi Anglikanske crkve); velikim dijelom države financiraju kršćanske škole, a ne islamske; državni praznici su ujedno i kršćanski blagdani; radno vrijeme je prilagođeno kršćanskim blagdanima i običajima; u nekim državama (i regijama kao, na primjer, u Elzas-Lotaringija u Francuskoj) kršćanski kler plaća država, a političke institucije postavljaju biskupe. Nedavni masovni priljevi migranata, koji su većinom muslimani, nanovo su bacili svjetlo na ove činjenice o europskom umjerenom sekularizmu. 

Odgovor na religijski pluralizam, koji je puno dublji od onog različitih kršćanskih denominacija, često je zahtjev da muslimani prihvate sekularizam i vrijednosti koje stoje u temelju tog političkog načela. No, taj je odgovor problematičan. Naime, budući da europske države direktno ili indirektno podržavaju kršćanske vjerske institucije, djeluje nepravično zahtijevati od muslimana da doprinesu održavanju idealne sekularne države ako je ona samo mit, a ne realnost. To je oblik status quo sekularizma, koji je kombinacija apstraktnih vrijednosti i neosjetljivosti na realnost političke prakse. Muslimani bi, dakle, trebali prihvatiti one ideale odvojenosti države i religije koje sama ta država ne poštuje u odnosu prema kršćanima. 

Velika prijetnja sekularizmu, čak i status quo sekularizmu, dolazi od populističkih pokreta koji sekularizam zloupotrebljavaju za opravdanje otvorenih antiislamskih stavova ili su čak otvoreno antisekularni. Mađarski premijer Viktor Orban tako je branio bodljikavu žicu pozivajući se na kršćanski identitet, zahvaljujući pritom i pravoslavnoj braći u Srbiji na sprječavanju prolaska izbjeglica; njemačka stranka Alternative für Deutschland (AfD) otvoreno se brendirala kao antiislamska stranka, tvrdeći da je Njemačka kršćansko-sekularna država; francuska političarka Marine Le Pen u isto vrijeme traži diskriminaciju islamske zajednice i tvrdi da je jedina braniteljica sekularizma; u Hrvatskoj populistički pokreti govore o razlikama u prirodi između muslimana i katolika (iako su oni otvoreno i antisekularni). Jezik sekularizma je u populističkom diskursu dobio jasnu antiislamsku notu i u potpunosti izgubio bilo kakvo utemeljenje u vrijednostima na kojima je zasnovan. No, to nije jedino mjesto na kojem se njišu njegovi temelji – tome pridonosi i nedostatak njegove provedbe kroz zakone i politike, kao što je slučaj sa status quo sekularizmom.

Posebno je ovdje interesantan primjer Le Penine Nacionalne fronte (od ožujka 2018. službeno Nacionalno okupljanje), stranke koja je dvadeset godina otvoreno zastupala katolički tradicionalizam i nacionalni katolicizam te napadala same postavke sekularizma u francuskoj republikanskoj tradiciji, da bi sada preuzela pojam sekularizma i koristila ga da isključi određenu zajednicu iz republike. Iako status quo sekularizam nije uspješan u stvaranju međureligijske jednakosti i integraciji pripadnika raznih religija u jednu zajedničku građansku zajednicu u kojoj ne postoji sustavna dominacija, populistički pokreti koriste sekularizam za jasno isključenje onih skupina, najčešće muslimana, koje im se ne uklapaju u njihovo viđenje nacionalnog identiteta. Tako da možemo govoriti o stvaranju otvoreno antisekularnog sekularizma. Iako zvuči paradoksalno, to je nešto što treba očekivati kada populisti počinju koristiti pojam sekularizma.

Antisekularni sekularizam

Kao što ističe Jan Werner Müller, glavna odlika populizma nije demagogija i neodgovorno podilaženje biračima (to u nekoj mjeri karakterizira sve političke stranke) već jasni antipluralizam i zahtjev za moralnim predstavljanjem naroda. Ujedno, populistički pokreti oblikuju jedinstven i pojednostavljen identitet tog naroda koji je predstavljen kao homogen i iznad svega moralan. Ostali koji se ne uklapaju u tu sliku su neprijatelji naroda i moralno defektni. Populisti mogu otvoreno isključivati druge zajednice zato što oni predstavljaju volju naroda i imaju moralno pravo braniti narod i njegovu državu od neprijatelja. Također, populizam voli jasan poredak. Zato je važno da kolektivna pripadnost bude jasno određena – etnička, vjerska, rodna. Pluralnost individualnih identiteta remeti jasnu sliku naroda kojeg se moralno predstavlja. Populisti temelje svoje politike na onome što je Amartya Sen nazvao dvjema iluzijama o identitetu – prva je da je identitet singularan, a ne pluralan, i druga je da se on otkriva, a ne konstruira.

Pojedinci, dakle, trebaju otkriti svoj pravi identitet koji je određen kolektivnom pripadnošću i kojega onda populisti imaju moralno pravo predstavljati u političkoj domeni i oblikovati državne institucije u skladu s njim. Kako je istaknula Regina Ammicht-Quinn, posebno se to odnosi na ženska tijela koja su metafora države koja stvara novo potomstvo i zato njih posebno treba kontrolirati. Od zakona protiv pobačaja, otežavanja razvoda pa do zabrana pokrivala za glavu za muslimanke, populističke su politike uvijek posebno sklone kontrolirati ono što se događa sa ženskim tijelom. No, populizam jest perverzna sjena liberalne demokracije i zato se često služi njezinim jezikom pervertirajući pravo značenje pojmova koje koristi. Tako će pojam demokracije spajati sa slobodom savjesti da bi drugima pukom većinom nametnuo svoja vjerska stajališta i zanemario slobodu savjesti drugih; pojam pluralizma će koristiti da bi dao legitimnost svojim političkim ciljevima koji upravo streme ograničenju pluralizma, a pojam sekularizma će koristiti da bi isključio one vjerske zajednice koje ne vidi kao dio naroda. 

Religijski identitet za populiste je posebno važan jer religija nije samo stvar pripadnosti kao što je etnička pripadnost, već ujedno predstavlja i skup moralnih pravila, odanost krajnjem trajnom poretku koji je iznad političkog poretka. Biti narod u moralnom smislu, a ne samo u opisnom, mora sadržavati neke moralne karakteristike identiteta tog naroda. Religija savršeno ispunjava tu funkciju. Zato je potrebno i ostale značajke liberalne demokracije, kojih se populisti ne žele odreći, spojiti s tim moralnim aspektom. Jednako tako i sekularizam. Kršćanski je sekularizam u terminima populista (ako nisu potpuno otvoreno antisekularni) onaj jedini moralno vrijedan sekularizam, on ima svoje postavke u našoj kršćanskoj tradiciji. No, vjera je ujedno i dio našeg kulturnog identiteta te po potrebi može biti lišena svog metafizičkog aspekta. Kada populisti, na primjer, traže da se stave raspela u javne institucije, kao nedavno u Bavarskoj, onda tu politiku brane tvrdeći da to nije simbol vjere koja kao jedina istinita isključuje druge vjere, već samo simbol kulturnog identiteta koji kao takav nije prepreka integraciji i pluralizmu. Nešto kao jezik ili narodna nošnja. Vjera za populiste može mijenjati svoje uloge, od temeljne moralne norme pa do puke kulturne značajke. No, u svim aspektima ima jedan te isti cilj – pokazati tko ne pripada narodu i tko ne dijeli identitet naroda. 

Koliko god populisti koristili jezik sekularizma, njihovo inzistiranje na definiranju identiteta naroda kojeg trebaju oslikavati državne institucije jasno ide protiv temeljnih postavki sekularizma. Jednakost među građanima, bez obzira na njihovu vjersku pripadnost, ne postoji jer građanin treba biti određen svojim vjerskim identitetom. Sloboda je u značajnom smislu ograničena jer je jasna dominacija određenog vjerskog identiteta, dok drugi ovise o dobroj volji većine. Bratstvo je ozbiljno narušeno jer ono prvenstveno postoji samo među onima koji dijele identitet, a ne na razini cijele političke zajednice. Dakle, sve tri vrijednosti na kojima počiva sekularizam potkopane su populističkim politikama. 

Prema kritičkom sekularizmu

Jednako kao što liberalne demokracije moraju kritički propitati i mijenjati svoje ekonomske i demokratske institucije da bi opstale i suprotstavile se populizmu, tako je nužno da se kritički propita i mijenja status quo sekularizam. Puke zabrane poput zabrane pokrivanja tijela kod žena ili čak odbijanje davanja prava građanstva pokrivenoj muslimanki zbog toga što jasno pokazuje “radikalno vjersko stajalište” kao što se to događa u Francuskoj, moraju se propitati upravo iz aspekta glavne značajke sekularizma, a to je privatizacija religije. Cécile Laborde tako za Francusku predlaže “fundamentalistički katolički test” prema kojemu sekularna država ne može negirati građanstvo ženi koja nosi burku i time “predstavlja radikalni oblik svoje vjere” ako jednako tako neće zabraniti građanstvo katoličkoj redovnici na istim osnovama.

Potreban nam je kritički sekularizam koji može dosadašnje prakse privilegija ili ukinuti ili zbog jednakosti, slobode i bratstva sve vjerske zajednice u političkoj praksi podići na nivo većinskih kršćanskih zajednica jednakim financiranjem škola, klera i ostalim zakonskim regulativama. No, ono što se ne smije smetnuti s uma je da u osnovi svih politika treba biti pojedinac, a ne grupa. Grupni identitet ne može pred političkim institucijama nadjačati voljno izabran identitet pojedinca. Stremljenje ka međureligijskoj jednakosti ne može ići na štetu zaštite pojedinca unutar same religijske grupe. Sekularna država je ona koja ima jurisdikciju odrediti granicu privatnog i javnog i jednako tako ima pravo odrediti razinu autonomije pojedine religijske grupe. Odvojenost države od religije može biti shvaćena na različite načine, a jedan od načina je javno prihvaćanje određene religijske skupine, određeno zakonsko prilagođavanje njenim praksama i pružanje određene zaštite od većinske religije.

No, ta odvojenost nikako ne znači podređivanje pojedinaca vjerskim grupama. Najveća je zamka određenih multikulturalista inzistiranje na važnosti grupnih identiteta čija se zaštita postiže davanjem potpune autonomije grupi. Ako grupa sadrži prakse koje krše prava pojedinca, sekularna država ima svako pravo te prakse zabraniti neovisno o tome koliko su one značajne za vjerski identitet grupe. Isticanje grupnog identiteta jednako je opasno dolazilo ono od strane lijevih multikulturalista u ime manjinskih skupina, ili od strane desnih populista u ime većinske skupine. Dakle, jedna je stvar, na primjer, osigurati muslimanima pravo da na svoje vjerske blagdane ne rade, da kao zaposlenici javnih ustanova ističu svoje vjerske simbole ako na to imaju pravo većinski kršćani ili pak uskladiti i izjednačiti financiranje škola, a posve je druga stvar dopustiti roditeljima da ne školuju svoju žensku djecu, kažnjavaju apostazu ili homoseksualnost, odriču ženama pravo na vlasništvo, sklapanje dječjih brakova, i tako dalje. Ovu drugu vrstu ponašanja država ima ne samo pravo, nego i dužnost sankcionirati. Također, zbog pružanja jednakih mogućnosti svim građanima nema ništa problematično u određenim praksama integracije, kao što su obavezan građanski odgoj u vjerskim školama ako postoje ili školovanje na većinskom jeziku. Vjerske prakse koje su problematične, kao što je diskriminacija prema LGBT(IQ) populaciji ili ženama bilo u islamu ili u kršćanstvu, može biti opravdana samo na temelju slobode udruživanja – dakle, na temelju toga da su te osobe same pristale biti dio takve zajednice odnosno da imaju mogućnost ne biti članovi takvih religijskih zajednica – ali država se ima pravo pobrinuti, u legitimnim ograničenjima dakako, kroz obaveznu edukaciju da to udruživanje bude, koliko može, slobodno.

Jednako tako, ako postoji diskriminacija, vjerske zajednice su obavezne jasno istaknuti na kojim osnovama diskriminiraju i ta se praksa onda može i treba javno nazivati diskriminacija (mogu naravno pružiti i svoje teološko opravdanje poput katoličke crkve u vezi diskriminacije žena u zaređivanju), a sekularna država ima pravo izraziti neslaganje s tim praksama (iako ih treba tolerirati zbog slobode udruživanja) i građanima pružiti zaštitu ako odluče istupiti iz vjerske zajednice. Vezano uz diskriminaciju, važno je zaštiti jednakost mogućnosti pri zaposlenju u javnim institucijama ako ih organiziraju vjerske zajednice. Na primjer, u školama koje organiziraju vjerske zajednice, može se dopustiti da profesori koji predaju vjerske predmete ne budu članovi LGBT(IQ) populacije ako je jasno istaknuto da ta vjerska zajednica diskriminira građane na temelju seksualne orijentacije ili rodnog identiteta, ali profesori ostalih predmeta ili administrativno osoblje ne smije na temelju toga biti diskriminirano. Kada institucija ulazi u domenu javnosti ili se financira javnim novcem tada moraju za nju vrijediti ista pravila kao i za druge institucije. 

Kritičko propitivanje postojećeg sekularizma moglo bi, dakle, dopustiti neke prakse koje postojeći sekularizam ne prakticira, ali jednako tako postrožiti neke prakse koje se smatraju uobičajenima. No, ne treba od sekularizma tražiti previše. Sekularizam ne može odgovoriti na sva pitanja vezana uz vjerske prakse. Vjerske prakse nisu samo pitanje sekularne države nego i države utemeljene na ravnopravnosti, inkluzivnosti i zaštiti pojedinca. Iako sekularizam može prihvatiti, na primjer, pokrivanje žena, postoje drugi temelji na kojima se ta praksa može ograničiti, kao što su autonomija, ravnopravnost spolova i borba protiv patrijarhata. No, onda se kao razlog treba isticati to, a ne sekularizam. Ne ulazeći ovdje u valjanost takvih argumenata, želim istaknuti da je pozivanje na domaću vjersku tradiciju također podložno propitivanju na temelju tih istih vrijednosti. Određene vjersko-kulturne prakse migranata iz islamskih zemalja koje ističu populisti uistinu mogu biti problematične i ne smije se s njih skretati pogled. Međutim, treba jednako tako širom otvorenih očiju propitivati i vjersko-kulturne prakse lokalnih tradicija na koje se populisti često pozivaju. 

U suradnji s kustoskim kolektivom Što, kako i za koga / WHW, osmislili smo temat o historijskim i suvremenim migracijama kao poticaj za raspravu o drugačijoj budućnosti gdje se granice ne prelaze batinama, kroz žilet-žicu, već valjanim dokumentima i gestama dobrodošlice. Glavna paralela, ili prije opozicija ovog tematskog broja, postavljena je na relaciji historijske figure gastarbajtera i suvremenog migrantskog radnika, i na pitanjima koja se oko tih dvaju fenomena pletu.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Zamagljene slike budućnosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

U prosjeku cijelog istraživanja, 41 posto ispitanika smatra da su bili diskriminirani u posljednjih pet godina prilikom traženja posla, na poslu, prilikom traženja stana, zdravstvene zaštite i u području obrazovanja. Prema istom istraživanju, u Hrvatskoj se diskriminirano osjeća 50 posto ispitanika.

Slične rezultate pokazalo je i nacionalno istraživanje pučke pravobraniteljice o diskriminaciji iz 2016. godine, gdje su ispitanici izrazili najveću socijalnu distancu upravo prema Romima. Tako 48 posto ispitanika smatra da “Romi žive od socijalne pomoći i ne žele raditi”, a 28 posto da bi “Romi odbili klijente u uslužnim djelatnostima”. U ranijim izvješćima pravobraniteljica je također isticala problem izdvojenih, odnosno getoiziranih romska naselja, s obzirom na to da život u njima otežava integraciju i doprinosi društvenom udaljavanju od neromskog stanovništva. Također, isključenosti iz obrazovnog sustava Rome čini nedovoljno konkurentnima na tržištu rada, zbog čega najčešće rade niskokvalificirane i slabo plaćene poslove.

Slično je vidljivo i na lokalnim razinama kao što je, primjerice područje Međimurske županije. Maja Odrčić Mikulić, predsjednica Udruge Sfera koja često radi s Romima u Međimurju, kaže kako do diskriminacije dolazi zbog slabe obrazovanosti, neuključenosti u formalne oblike rada i specifičnog načina življenja. Nepovoljan socioekonomski položaj Roma uzrokovan je i duboko ukorijenjenim socijalnim problemima povezanim sa siromaštvom, a isprepleteni i međusobno uzročno-posljedično povezani, svi negativni faktori stvaraju zatvoreni krug socijalne isključenosti iz kojeg Romi ne mogu izaći bez podrške. Svakodnevne frustracije potaknute su i samim mjestom stanovanja koje je segregirano, ali i odnosom većinskog stanovništva koje je još i danas puno netolerancije i diskriminatornih stavova, ističe Odrčić Mikulić. Takvi se stavovi još više učvršćuju i zbog činjenice što Romi nemaju mogućnosti niti jednake životne šanse za obrazovanjem, a ono je prijeko potrebno kako bi se znali nositi s cijelim sustavom informatiziranog života i razumjeti određene aspekte društva kao što su primjerice zdravstveni ili mirovinski sustav.

Udruga Sfera tijekom 2016. i 2017. godine s ACT Grupom surađivala je na projektu Učim volontirati u kojem su radili s djecom iz romskog naselja Kuršanec. Glavni cilj projekta bio je poticanje djece na aktivnost, odnosno oblik odgoja za aktivno građanstvo. “Prepoznali smo da je bitno da djeca budu uključena u aktivnosti u kojima daju i pomažu i u kojima su aktivni za razliku od pasivnih primatelja usluga institucija ili zajednice”, ističe Margareta Mihalić iz ACT Grupe. Projekt se provodio u suradnji s Osnovnom školom Kuršanec, a okupljao je djecu nižih razreda osnovne škole, koja su kao dio svojih izvannastavnih aktivnosti posjetila dom za starije i nemoćne, čakovečki azil za nezbrinute pse te su učili o važnosti ekologije i čistog okoliša.

U sklopu drugog dijela programa, Mladi za male, srednjoškolci iz Treće čakovečke srednje škole osmislili su volonterske aktivnosti koje su provodili s djecom iz Kuršanca. “Uključivanje mladih u projekt bilo je važno zbog smanjenja predrasuda jedne grupe prema drugoj”, naglašava Mihalić. “Mlade smo doveli u romsko naselje, što većinsko stanovništvo uglavnom ne radi. I mladi i djeca su na te aktivnosti jako dobro reagirali”, ističe. Kao rezultat ovih aktivnosti, nastala je dvojezična slikovnica na hrvatskom i bajaškom jeziku, a u njoj su prikazana iskustva djece koja su sudjelovala u projektu. “Osim za promociju volontiranja djece općenito, dvojezična slikovnica nam je bitna i za promociju romske kulture jer se pisana riječ na bajaškom rijetko može naći. Slikovnica će osim za uspomenu malim volonterima, biti podijeljena u osnovnim školama i vrtićima u Međimurskoj županiji kako bi mogla služiti kao nastavni materijal”, ističe Mihalić. Publikacija se također besplatno može preuzeti s web adrese Volonterskog ureda Međimurja.

Posljednjih godina raste broj romskih učenika koji upisuju i završavaju srednju školu, kaže Odrčić Mikulić, što pokazuje da je najveći dio socijalnog uključivanja u rukama obrazovnog sektora. “To je dakako, još uvijek nedovoljno, te je potrebno istovremeno djelovati na sve dobne skupine zajedničkom mrežom svih relevantnih institucija s područja formalnog i neformalnog obrazovanja, zdravstva, socijalne skrbi, zapošljavanja, pravosuđa i policije, ali i kulture i društvene participacije. Pritom je vrlo važno osigurati psihosocijalnu podršku svim članovima romske zajednice kako bi razvili unutarnju motivaciju i osjećaj vlastite vrijednosti što su i preduvjeti za samoostvarenje pojedinca”, zaključuje Odrčić Mikulić, te dodaje kako je jednako tako potrebno educirati i u aktivnosti uključivati većinsko stanovništvo, budući da je nepoznavanje romske kulture i tradicije jedan od razloga njihovog socijalnog isključivanja.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Zamagljene slike budućnosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Od diskiminatornih grafita punih mržnje koji nam se kese sa zidova, jednakih takvih internetskih komentara i pjesama koje se mogu čuti s tribina pa sve do medija koji uglavnom neometano šire govor mržnje, svjedočimo sve otvorenijem ugrožavanju seksualnih, rasnih, rodnih i spolnih i drugih Ustavom zajamčenih manjinskih prava. 

GONG i Kuća ljudskih prava odlučili su doskočiti javnom govoru prepunom mržnje i diskriminacije otvaranjem internetske stranice dostajemrznje.org. Najjednostavnije, to je adresa na kojoj građani i građanke sada mogu prijaviti svaki javni govor koji “razorno djeluje na društvenu koheziju, vrijednosti pluralizma, interkulturalnosti i tolerancije prema drugima i drugačijima”, a nakon potvrde o zaprimljenoj prijavi, dobit će odgovor o pravnoj utemeljenosti njihova prigovora te koji su daljnji koraci u službenom postupanju protiv konkretnog incidenta.  

Na stranici je jasno objašnjeno što je to neprihvatljivi govor, zašto je štetan pa i zašto ga prijaviti: “Ako ne želite živjeti u društvu u kojem su mržnja i netrpeljivost prihvatljiva osnova za međuljudske odnose, i vaš je doprinos važan. Prijavom dajete svoj obol tolerantnom i pluralnom društvu, u kojemu svatko ima pravo na ljudsko dostojanstvo i može neometano uživati sva svoja ljudska prava, neovisno o svojim osobinama. Ova načela su posebno važna u javnoj komunikaciji i dužnost je svih medija pridržavati ih se”.

Prijave su, naravno, potpuno anonimne, a za prijavu je, ističu pokretači stranice, važno priložiti što više materijala koji nedvosmisleno upućuju na neprihvatljiv javni govor, koji, kako pojašnjava Dražen Hoffman iz GONG-a za Novosti, ne mora nužno biti tek iz kategorije koje pokriva Kazneni zakon već iz čitavog spektra već spektra neprihvatljivog javnog izražavanja koje pokrivaju antidiskriminacijsko zakonodavstvo, medijska regulativa, ali i brojni međunarodni standardi. 

“Želimo poslati poruku da šutnja nije rješenje, da je dovoljno držati otvorene oči i uši i da postoji netko tko će se pobrinuti za formalnopravni aspekt prijavljivanja bilo kakvih oblika poruka mržnje”, ističe Hoffman i dodaje: “No, ovo su rješenja koja služe potrebama sadašnjosti. Za budućnost, u kojoj za mržnju i diskriminaciju u javnom prostoru nema mjesta, trebat će vremena u kojemu građanska pismenost i odgoj za demokratsko građanstvo moraju imati važno mjesto. Za pluralna društva to je jedini održivi smjer”.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kultura participacije koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Muzej nasilja, javni arhiv medicinske dokumentacije osoba koje su doživjele nasilje u privatnom i javnom prostoru, gostuje u Omladinskom centru CK 13 u Novom Sadu.

Muzej nasilja angažirani je umjetnički postav koji svoje “eksponate” pronalazi u medicinskim nalazima, kao krajnjim posljedicama govora mržnje, stereotipa, predrasuda, diskriminacije i fizičkog nasilja. 

Glavni “eksponati” su rengenske snimke povreda dobivenih u javnom i privatnom prostoru, kao posljedica društvenih pojava – diskriminacije, nacionalizma, šovinizma, fašizma, nasilja u obitelji, rodno uvjetovanog nasilja, homofobije, rasizma i ksenofobije. Uz rengenske snimke, postav čine i nalazi medicinskog osoblja u formi medicinskog izvještaja, kao i osobna svjedočanstva žrtava o slučajevima nasilja. Osim izložbe, muzej se sastoji i od diskusijske platforme u sklopu koje organizira javne panele o tipovima, korijenu, uzrocima i mehanizmima nasilja u društvu, te edukativne platforme u sklopu koje se organiziraju edukacije i javna nastava.

Angažiran umjetnički postav Muzeja nasilja predstavlja autentičan javni arhiv koji dokumentira i svjedoči o povezanosti tradicionalnih, patrijarhalnih, konzervativnih, maskulinih i retrogradnih društvenih pojava sa slučajevima nasilja u svakodnevnom životu, te služi kao edukacijski materijal u formi, kao dokaz, ali i kao opomene za sve sadašnje i buduće generacije.

U novosadskom Omladinskom centru, alternativnom prostoru namijenjenom poticanju i razvoju društvenog angažmana i političkog aktivizma mladih, postav će biti otvoren 17. veljače. Projekt Muzej nasilja realizira udruga KulturPark.

U američkoj saveznoj državi New York najavljeno je uvođenje zabrana provođenja takozvane reparativne ili  konverzijske terapije (terapija promjene seksualnosti), izrazito osporavane prakse kojom se pokušava “izliječiti” homoseksualnost. Iako terapija kao takva neće biti zabranjena, nizom mjera želi se obeshrabriti i onemogućiti njeno provođenje, prvenstveno nad osobama mlađim od osamnaest godina. To bi u konačnici moglo značiti i potpuno napuštanje prakse s obzirom na to da su njima gotovo uvijek podvrgnuta djeca pod prisilom roditelja, prenosi New York Times.

Unatoč sve većem protivljenju i rastućoj političkoj opoziciji prema ovoj praksi, ona je još uvijek dozvoljena u većini Američkih saveznih država, kao i u Ujedinjenom kraljevstvu, gdje je ministrica zdravstva, unatoč predizbornim najavama Davida Camerona, izjavila kako vlada nikakvim zakonima ne namjerava ukinuti ili ograničiti terapije, čak ni ako su državno financirane. 

Američko udruženje psihologa (APA) 2009. godine utvrdilo je kako ne postoje nikakvi dokazi da pojedinci na bilo kakav način mogu smanjiti seksualnu privlačnost prema istom spolu ili istu povećati prema suprotnom. Depresija, osjećaj krivnje i srama, bespomoćnost, beznađe, stres i smanjenje samopouzdanja, samo su neki od navedenih rizika reparativnih terapija, koje u nekim slučajevima uključuju i elektro šokove, prenosi National center for lesbian rigts.

Mathew Shurka, LGBT aktivist koji je od šesnaeste do dvadeset i prve godine života pohađao reparativne terapije, podijelio je svoja iskustva, kao i razloge zašto se danas zalaže za potpunu zabranu ove prakse. “Tijekom terapije rečeno mi je da homoseksualnost ne postoji, te da osoba ne može biti LGBTQ. Homoseksualnost je uzrokovana traumom iz djetinjstva, stoga ako se izliječi trauma, inicijalna heteroseksualnost vratit će se prirodno”. Tijekom “liječenja” bilo mu je zabranjeno komunicirati s mamom i sestrama jer bi to moglo imati “feminini” utjecaj na njega.  “To je uništilo moju obitelj”, kaže Shurka, “moj dom više nije bilo mjesto u kojem sam se osjećao sigurno. Moje ocjene postale su lošije, pao sam u depresiju i razmišljao o samoubojstvu”. Kako je počeo dobivati napadaje panike nakon što mu je psihoterapeut rekao da treba stupati u spolne odnose sa što više žena, kao terapija propisana mu je Viagra.

“Samoubojstvo je jedan od glavnih uzroka smrti mladih u SAD-u, a isto je četiri do pet puta češće u LGBT zajednici. Kod osoba koje su prošle terapiju promjene spola, vjerojatnost samoubojstva veća je osam puta”, tvrdi američki aktivist. Nakon dvogodišnjeg oporavka, Shurka se autao kao gej te je danas aktivan zagovornik ukidanja terapije promjene seksualnosti kako i drugi mladi ljudi ne bi morali prolaziti isto što i on. Zadovoljan je najavljenim promjenama u New Yorku te naglašava kako je donošenje zakona direktnim nalogom kongresnika pokazatelj koliko je važno napuštanje ove prakse.

Panel diskusija LGBTI radnička prava i udruživanje, prva javna aktivnost u sklopu projekta LGBTI ravnopravnost na radnom mjestu, održala se u četvrtak, 21. siječnja na Fakultetu političkih znanosti. Projekt zajednički provode Prostor rodne i medijske kulture K-zona, Udruga Zora, Lezbijska organizacija Rijeka LORI i BRID – Baza za radničku inicijativu i demokratizaciju uz suradnju Zagreb Pridea i Trans Aida. Kao sudionika projekta predstavljen je i Klub studenata političkih znanosti.

Diskusiju je moderirala Jelena Miloš (BRID), istaknuvši kako se projektom želi otvoriti pitanje položaja LGBTI osoba na radnom mjestu, te uloge sindikata kao tipičnih zaštitnika radnika u adresiranju njihovih problema. Uvodno predavanje održao je sociolog Renato Matić (Hrvatski studiji) koji je dao opći društveni okvir položaja LGBTI osoba u Hrvatskoj. Matić ističe kako sama činjenica da se danas raspravlja o “specifičnom pravu” za razliku od borbe za život, govori o promjeni na bolje, no napominje kako se još uvijek sve radi stihijski, a trebao bi postojati razrađen sustav zaštitnih mehanizama protiv diskriminacije. 

Goran Selanec predstavio je rad na zaštiti prava LGBTI osoba Ureda pravobraniteljice za ravnopravnost spolova. Ured prati učinkovito provođenje zakona, daje pravne savjete te koristi mehanizme pravne zaštite. Selanec je upozorio kako su prava trans građana i građanki posebno ugrožena na radnom mjestu, prvenstveno zato što se trans osobe rijetko odlučuju za antidiskriminacijski sudski postupak jer on ostavlja čvrst pisani trag. Upravo zato važni su sindikati i civilne udruge koji trebaju osvijestiti ovu problematiku i davati čvrstu podršku i zaleđe diskriminiranim osobama kako bi se lakše odlučivale na sudski postupak i prekinule začarani krug ignoriranja ovog važnog problema.

Važnost sindikata u borbi za radna mjesta oslobođena diskriminacije istaknula je i Božica Žilić (Sindikata obrazovanja, medija i kulture Hrvatske), napomenuvši kako se diskriminacija na radnom mjestu ne prijavljuje zbog neosviještenosti o svojim pravima, ali još više zbog straha od negativnih posljedica. Procjenjuje se kako danas oko dvadeset posto sindikalista smatra da antidiskriminacijska zaštita prava radnika ne spada u njihovo područje djelovanja. Zato je veoma važno pitanje sindikalnog povjerenika, prve osobe kojoj će se radnik obratiti. Mora ga odabrati njegova radna skupina i prije svega on treba biti osoba od povjerenja. Osim toga, važna je i građanska i radnička solidarnost, istaknuo je Nikola Zdunić (Zagreb Pride). Predstavivši rad Rozog megafona gdje se može prijaviti diskriminacija LGBTI osoba, Zdunić je napomenuo da je neproduživanje radnog ugovora na neodređeno lak način koji poslodavci koriste kako bi se riješili zaposlenika, a da se to ne čini diskriminatorno.

Na posljetku je rad LGBTIQ inicijative AUT FFZG-a predstavila Nina Čolović koja je kao posebno ugrožene istaknula mlade koji u procesu autanja često ostaju bez podrške obitelji, što se na njih reflektira ekonomski i psihički. Problematičan je i odnos institucija prema trans osobama koje su zbog već navedenih razloga i nemogućnosti zaposlenja često prisiljene na seksualni rad, a institucije poput autonomnih ženskih kuća ili policije nisu ih u mogućnosti zaštititi već ih dodatno diskriminiraju. Kao dodatni problem navedena je getoizacija rada LGBTIQ osoba, za koje se na temelju predrasuda pretpostavlja da su sposobne obavljati samo određene poslove.

Goran Selanec je na kraju rasprave naglasio da iako je točno kako ljudi ne prijavljuju diskriminaciju jer nisu upoznati sa svojim pravima, oni koji ipak djeluju također ne znaju pravne akte na temelju kojih će podnijeti prijavu, već to čine iz duboke osobne pobude i osjećaja nepravde. U toj situaciji pravnici u Uredu pokušavaju pomoći pri određivanju diskriminacije i pravno ju formalno definirati. Poruka je to svima, da se za bilo kakvu promjenu ili napredak prvo treba usuditi djelovati.

Za prenošenje takvog javnog govora u nekim su slučajevima bili odgovorni akteri koji medijima daju izjave, ali u nekim slučajevima su i sami novinari ili urednici propustili utjecati na sadržaj i ton korištenog diskursa. Iako su u promatranom razdoblju zabilježeni izostanci uredničkih intervencija na diskriminatorne izjave u emisijama s emitiranjem uživo, još su interesantnije medijske platforme koje svojom uređivačkom politikom podržavaju takve istupe, ističe se u izvještaju o praćenju medija koju su proveli GONG i Kuća ljudskih prava, a prenosi HND.

Uzorak medija uvrštenih u praćenje sastojao se od šest dnevnih listova, šest tjednika, tri središnje televizijske informativne emisije, tri televizijske panel-emisije/talk-showa, jedne radijske emisije s emitiranjem uživo te osam internetskih portala. Svi mediji su praćeni u periodu od 1. listopada do 13. studenoga 2015, a sadržaji sa svakog od praćenih medija uključeni su u analizu tematskim kriterijem tzv. “svjetonazorskih”, odnosno vrijednosno zasićenih tema koje zauzimaju važna mjesta u hrvatskom javnom diskursu: izbjeglička kriza i migracije u Europi, rod i politička participacija, LGBTIQ osobe i njihova prava, identitet i prava nacionalnih manjina u Hrvatskoj, te povijesni revizionizam i rehabilitacija ustaškog režima.

Kada je riječ o izbjegličkoj krizi, u više navrata je primjećeno kako su se neki izborni akteri i kandidati, ali i sami mediji u izvještavanju odlučili za senzacionalistički, katastrofičarski pristup te prenošenje i podržavanje diskursa ugroze i panike, nekad karakterizirajući kretanje izbjeglica i kao “invaziju”, i to u televizijskim emisijama poput Bujice i Otvorenog te u tjedniku 7dnevno.

Teme koje povezuju rod i politiku bile su razmjerno korektno pronošene u predizbornom razdoblju, no seksističke izjave nisu izostale, kao što je bio slučaj u Otvorenom, kada je glavni odvjetnik HDZ-a Vladimir Terešak izjavio da je bivši Glavni državni odvjetnik Mladen Bajić “…kadrovski devastirao DORH, smijenio sve koji su mislili svojom glavom, poglavito muške šefove”. S druge strane, ukidanje rodnih kvota od strane Ustavnog suda, te neuravnoteženost u kandidacijskim listama i novom sastavu Sabora u mainstream medijima nisu bile tema dulje od par dana, dok se temom opsežnije bavio samo portal Libela. U kampanji su zabilježeni slučajevi medijski posredovanog zazora prema LGBTIQ osobama (ističe se najava Autohtone hrvatske stranke prava će njihova stranka nakon preuzimanja vlasti zabraniti djelovanje LGBT udruga te izbaciti obavezni zdravstveni i građanski odgoj iz škola), kao i prema pravima nacionalnih manjina u Hrvatskoj.

U određenom broju slučajeva posezalo se za strategijom diskreditacije političkih protivnika temeljem nacionalne pripadnosti, pri čemu se – bilo eksplicitno, bilo implicitno – nečije nacionalno “ne-hrvatstvo” koristilo kao sredstvo za odricanje političkog legitimiteta, navodi se u analizi.

Kada je riječ o povijesnom revizionizmu i rehabilitaciji ustaškog režima, u emisiji Bujica u nekoliko je navrata rehabilitiran i ustaški pozdrav “Za dom spremni”. “Vizualno je posebno dojmljiv” bio način na koji je u predizbornom razdoblju stranka HDSSB opremila svoju sportsko-rekreacijsku sekciju, Slavonsku sokolsku gardu, o čemu su izvijestili svi promatrani mediji. Stranka se odlučno ogradila od poveznica crnih uniformi i marševa s nacističkom ikonografijom te je ovaj aluzivni element kampanje od strane policije označen legalnim, dok se Etičko povjerenstvo DIP-a proglasilo nenadležnim budući da je postrojavanje Garde ispred Sabora održano prije početka službene kampanje.

Nedavna predizborna kampanja najkraća je od neovisnosti Republike Hrvatske i trajala je samo 16 dana. Neslužbena kampanja trajala je osjetno dulje te su još od početka listopada sve političke opcije intenzivno provodile vlastite aktivnosti promocije i pojačane konfrontacije s političkim takmacima, navodi GONG. 

GONG i Kuća ljudskih prava nastavit će praćenje medija u predstojećem razdoblju, a cjeloviti izvještaj o praćenju medija od 1. listopada do 13. studenoga možete preuzeti ovdje.