Znači li to da u plesu nema pauze?

Unatoč stalnoj pokretljivosti, ples je zapravo satkan od brojnih pauza dužeg ili kraćeg trajanja, odnosno manje ili više vidljivih/osjetilnih, oko kojih se isprepliću pokreti. Te pauze stabiliziraju pokret i omogućuju tranziciju, odnosno daljnje kretanje. Pauza je uostalom definirana baš time što se nastavlja kretati – ono što ulazi u pauzu, iz nje i izlazi. Bez tog prolaza, pauza nije pauza, već kraj. Iako, i kraj može biti shvaćen samo kao duža pauza. 

Pauza u plesu je doduše često nesvjesna, gotovo nenamjerna, i rapidna – a time i vanjskom oku nevidljiva – zbog čega dolazi do zaključka da se ples non-stop kreće i da u njemu pauze nema. Duže pauze izbjegavaju se zato što “ogoljuju” plesača, a to je konfrontacija i za plesača i za publiku. U duljoj pauzi, odnosno nekretanju, osvještavamo pokret koji joj prethodi, a dovedeni smo i u situaciju odluke kojim i kakvim pokretom ćemo nastaviti dalje.

Svjesnost je u plesu i poželjna i nepoželjna. Nesvjesno, ponavljamo jedne te iste obrasce, što je mehanička repeticija navike. Presvjesno, udaljujemo se od logike tijela i ulazimo u analizu pokreta koja ga zapravo koči, odnosno vraća natrag u sigurnost navike. Zakorak nakon pauze nije slučajan, ali ne mora biti niti pod punom kontrolom. Izlazak iz pauze, idealno, dolazi polusvjesno, a da bi tako bilo, pauza ne smije trajati ni prekratko ni predugo. Improvizator, australski violinist Jon Rose, citira ili parafrazira saksofonista Stevea Lacyja kada kaže da je razlika između kompozicije i improvizacije baš u tome što pri kompoziciji imamo cijeli dan za odluku što napraviti, dok u improvizaciji imamo najviše petnaestak sekundi.² 

Renomirana plesna umjetnica Rosalind Crisp o pauzi razmišlja kao o odgodi početka (“a delay“). Crisp je orijentirana na improvizaciju koju karakteriziraju odluke donesene u prostoru i vremenu, pred publikom, radije nego unaprijed zadana koreografija. U tom procesu, plesač traži pokret u hodu. Pri tom pronalaženju, početak je presudan jer stvara odnosno zacrtava putanju kretanja, a svaki zastoj omogućava novi početak. Crisp nas potiče da ne preskačemo brzopleto preko tih mikro početaka već ostanemo duže u pauzi kako bi tijekom samog performansa pronalazili nove, suptilne i neočekivane putanje. Pauza – prekid ili zastoj pokreta – omogućuje osvještavanje, a “ako osvijestimo kako nešto počinje, stvaramo mogućnost promjene.”³ Pauza, dakle, inicira kreaciju. No, ponavljam, ona ne smije trajati predugo jer ukoliko se u pauzi zadržimo predugo, zaglavit ćemo. 

Razmišljajući o pauzi kao predispoziciji daljnjeg kretanja, mogli bi i arhivu protumačiti kao vrstu vibrirajuće, odnosno pokretljive pauze – privremene stanke, radije nego trajnog zastoja. Arhiva bi u tom kontekstu bila pulsirajuća refleksija koja buja potencijalom nastavka. Andrè Lepecki zapravo i ne spominje pauzu kao takvu u svom argumentu, ali kritizira arhivske medije koji, za razliku od ljudskog tijela, zaustavljaju pokret u prošlosti, u nametnutom totalitetu, kroz redukciju. On kritizira zaustavljanje koje dovodi do iscrpljenja daljnjih mogućnosti te finalnog zastoja, poput arheoloških primjeraka koji okružuju plesače pauze. 

Za razliku od arheoloških skulptura, odnosno zauvijek zamrznutih tijela, pauza u plesu nije ledena restrikcija daljnjeg pokreta. Naprotiv, pauza je to kroz što se krećemo, odnosno to što u krajnjoj liniji omogućava daljnje (i drugačije) kretanje. Ako je tako, onda pauza kao takva nije nužno proturječna stalnom kretanju, pa zaustaviti nešto na trenutak nije nužno u konfliktu s plesom.

Zaleđeni “arheološki” arhivi, kakve stvaraju uobičajeni načini dokumentacije, vrste su zaustavljanja koje kritiziraju arhivisti plesa, baš zato što u njima više nema daha. No, da li je fotografija nužno jedna tako beživotna arhiva ili se u njoj može zadržati određena tjelesnost, promjenjiva materija? Može li arhivski medij biti pokretljiv, odnosno vibrirati daljnjom dinamikom radije nego zauvijek zaustaviti ples i njegove “neiscrpne potencijale”?⁴ Teoretičarka Laura Marks tvrdi da kroz određene eksperimentalne pristupe, medij kao što je slika može prenijeti i nastaviti taktilnost, ritam, kinestetičko iskustvo, te niz drugih fenomenoloških faktora koji obilježavaju sveukupni tjelesni doživljaj prijašnjeg pokreta.⁵ Fotografija, dakle, ne mora biti konzervirajuća i deduktivna, a mjesto joj sigurno nije u arheološkom muzeju. Ona može biti sličnija tijelu u privremenoj pauzi; sličnija pauzi koja anticipira nastavak. 

Promatranje pauze u plesu zahtijeva aktivnost sa strane promatrača koji nadopunjuju odnosno tumače pauze. Sada kad im se materija ne servira, oni su ti koji formiraju značenje, stvaraju interes. Oni su ti koji se – metaforički ili literarno – kreću oko pauze; nadopunjuju je. Tako, vjerujem, može djelovati i medij koji zaustavlja pokret u kadru i nudi mali ali intrigantni djelić cjelokupnog pokreta, zadirkujući želju za dodatkom. Moglo bi se to smatrati oblikom erotike.

Da bi nastavila pokret, fotografija mora otvoriti prostor zamišljanja, odnosno predviđanja kako bi se pokret nastavio. To zamišljanje vrsta je daha koju fotografija aktivira u tijelu promatrača. Kako kaže somatska praktičarka, Tess Guinery: “Povratak mašti označava povratak tijelu.”⁶ Fotografija tako može potaknuti osjećaj tjelesnosti i pokretljivosti, pokrenuti cijeli spektar osjetilnih reakcija, te stimulirati promatrača da svojim umom reanimira, odnosno produži ples. Fotografija tada djeluje kao portal u drugu dimenziju. 

Performans Pauza ukazuje na pauzu kao aktivno stanje, možda čak i stanje koje zahtjeva najviše aktivnosti, najviše elana. Zauzeta kao iščekivanja daljnjeg pokreta, pauza je liminalni prostor, odnosno međuprostor (pauza između nečega; pauzom do nečega). Pauza je prodor, ali i otpor neprestanom kretanju što ju čini i radikalnom (naročito u plesu). Kao prekid putanje, pauza je aktivno traženje pokreta kojim ne bismo prirodno krenuli. Lako je moguće da baš tom pauzom – tim momentalno zaustavljenim trenutkom – medijska arhiva može omogućiti, a ne zakočiti, kreativne nastavke. Dokumentacija, tim rezoniranjem, nije prekid već (pre)orijentacija – zaustavljanje kolotečine toka, intenziteta, brzine, ritma, namjere. Bez pauze nema promjene, a i promjena je, napominje Lepecki, suština plesa i njegove nemirne zaigranosti.

1.  To je moja slobodna interpretacija argumenta iznesenog u tekstu André Lepeckija, The Body as Archive: Will to Re-Enact and the Afterlives of Dances (2010). Lepecki artikulira načine na koje ples može izbjeći Orfejevu kletvu zamrzivanja u vremenu (“dance may […] escape Orpheus’s curse of being frozen in time.“, strana 29) i smatra da je adekvatan pristup arhiviranju plesa kroz tijelo u pokretu, odnosno kroz reaktivaciju i kompostiranje plesa novim performansom koji oslobađa njegove daljnje potencijale, radije nego kroz dokumentaciju koja ima birokratski afinitet te represivni učinak koji se kosi sa pokretljivošću odnosno nezaustavljivošću plesa. Ja tu stvaram, odnosno razmatram i zadirkujem, vezu između pauze i Lepeckijevog argumenta, odnosno pauze kao uhapšenog pokreta, iako riječ “pauza” kao takva nije spomenuta u izvornom tekstu, kao što ċe biti jasno u nastavku. Moje misli, rekla bi, ne kose se sa Lapeckijevima, već ih produžuju. ↩︎
2.  Ovu misao zabilježlila sam na koncertu Jona Rosea u Phoenix Central Parku, Sydney, 9. travnja 2026. ↩︎
3. Ovo je moj prijevod misli Rosalind Crisp koju sam zapisala na njezinoj radionici u Sydneyu, u srpnju 2024. U originalu: “If you notice how it starts, something starts to change.” Prijašnje misli isto su parafraza Crispinih instrukcija tijekom iste radionice. Crisp potiče: “Delay the response – absorb before you respond.” I: “Don’t skip over the beginning – the choices are in not doing.” ↩︎
4. Citat Andre Lepeckija, u originalu: “… non-exhausted creative fields of ‘impalpable possibilities’” (The Body as Archive, strana 31). ↩︎
5. Više o tom argumentu i pristupu, u Laura Marks, The Skin of the Film: Intercultural Cinema, Embodiment, and the Senses. ↩︎
6. Moj prijevod: “When imagination returns, it means we are back in our body.” Misao preuzeta sa Instagram stranice @tessguinery_art ↩︎

Pauza poziva na suživot i sukreiranje. Poput razmaka, ovaj odlomak poziva na suživot sa sljedećim odlomkom.

Točka, na primjer, nudi stanku u čitanju. Sada. Upravo sada. I opet. Sve do zadnje točke ovog teksta, kada točka pošalje ovaj tekst u suživot s nekim drugim tekstom u nekoj knjizi, na nekom drugom ekranu, nekoj trećoj adresi. 

Izvoditi pauzu znači napraviti pauzu u izvedbi. Koreografirati pauzu znači uzeti pauzu od koreografiranja. Gledati pauzu znači uzeti pauzu od gledanja.

Prostor Pauze možete posjetiti kad god želite i ostati u njemu koliko god želite.

Koreografija: Između
Ples, tekst i kostimografija: DISKOlektiv
Produkcija: idto.upri.se
Koprodukcija: Svijet i Principlay

Program je besplatan i otvoren za sve zainteresirane.

O autoru:
DISKOlektiv istražuje razigranost i ono “što jest” u ulogama plesača, koreografa, klauna, učitelja, pisca, producenta, građanina, i drugih. Ono što pronađe dijeli u formatima poput izvedbi, plesa, igre, događaja, koreografije, (društvenog) eksperimenta, instalacija, predavanja, radionica, satova, publikacija, (klaunskog) nastupa, videa, scoreova, i drugih. U Hrvatskoj je dosad surađivao s Kik Melone, Silvijom Marchig, Ivom Nerinom Sibilom, Ninom Gojić, Sonjom Pregrad, Teom Kantoci, Sindri Uču, Markom Gutićem Mižimakovim, Tamarom Curić, Larisom Navojec, Nikolinom Komljenović, BAD.co i drugima u obliku predstava, instalacija, koreografija, izvedbi, kuriranja. Dobitnik je nagrade Ksenije Hribar za originalni pristup i praksu u polju suvremene plesne umjetnosti (2023.) i nagrade Zlatna munja za rad s publikom (2024.).

Radna grupa održava se tijekom dva popodneva, u ponedjeljak, 27. travnja (od 14 do 18 sati) u Zagrebačkom plesnom centru i u utorak, 28. travnja (od 16.30 do 20 sati) u Mjesnom odboru Staro Trnje.

O formatu:

Igrat ćemo se s pauzom i pritom gledati kako možemo koristiti to u umjetničke svrhe. Počet ćemo s pauzom u radnji. Odmarat ćemo. I gledati kako iz toga izviru prijedlozi za pokret, misao, osjećaj, afekt. Također ćemo se igrati sa zaustavljanjem tijela u pokretu. Ova iskustva će nam poslužiti za daljnje proučavanje pauze. 

Napraviti pauzu od proučavanja ne znači nužno da prestajemo s proučavanjem. Iskustveno ćemo proučavati kakve sve oblike bivanja pauza od proučavanja može poprimiti. I putem ćemo napraviti još pokoju pauzu, poneko proučavanje.

Pauza je odmor, prekid, suspenzija, ušće, prijelom, spoticanje, kočnica, poveznica, spajanje, pukotina, tunel, rupa, rez, udah, izdah, detalj, prijelaz, ono između, fjaka.

Interes DISKOlektiva za pauzu potječe iz umjetničkog proučavanja dodira kao koreografije (u predstavama DISCOntact i Druge kože), krajolika kao načina plesanja i korištenja kratke pauze u treningu plesa (plesna igra Plazma). Više o tome na: https://discollective.upri.se/discollusion/ 

Prijave:

Radna grupa je otvorena svima zainteresiranima, bez obzira na prethodna znanja ili iskustva. Za prijavu je potrebno poslati nekoliko rečenica o sebi i motivaciji za sudjelovanje. Prijave se šalju putem maila koji je potrebno nasloviti “Pauza” na prijave.kurziv@gmail.com najkasnije do 26. travnja. Broj polaznica_ka je ograničen, stoga vas pozivamo da požurite s prijavama.

O voditelju:

DISKOlektiv istražuje razigranost i ono “što jest” u ulogama plesača, koreografa, klauna, učitelja, pisca, producenta, građanina, i drugih. Ono što pronađe dijeli u formatima poput izvedbi, plesa, igre, događaja, koreografije, (društvenog) eksperimenta, instalacija, predavanja, radionica, satova, publikacija, (klaunskog) nastupa, videa, scoreova, i drugih. U Hrvatskoj je dosad surađivao s Kik Melone, Silvijom Marchig, Ivom Nerinom Sibilom, Ninom Gojić, Sonjom Pregrad, Teom Kantoci, Sindri Uču, Markom Gutićem Mižimakovim, Tamarom Curić, Larisom Navojec, Nikolinom Komljenović, BAD.co i drugima u obliku predstava, instalacija, koreografija, izvedbi, kuriranja. Dobitnik je nagrade Ksenije Hribar za originalni pristup i praksu u polju suvremene plesne umjetnosti (2023.) i nagrade Zlatna munja za rad s publikom (2024.).

Program nastaje u suradnji Kurziva (nakladnika Kulturpunkta), SPID-a i Centra za dramsku umjetnost (edukativni program Mjesečnica).

Podaci o pristupačnosti:

Program je besplatan i otvoren za sve zainteresirane. Održava se u prostorima bez stepenica na ulazu. Radni jezik je BHS.

***

Program nastaje uz podršku Grada Zagreba (Gradski ured za kulturu i civilno društvo) i Zaklade Kultura nova.

ANTISEZONA KOLEKTIV⁴ + LJETO održava se od 27. lipnja do 2. srpnja na dvije lokacije, u Dvorani Gorgona u Muzeju suvremene umjetnosti i TALA PLE(j)Su.

Svaki od radova na programu na svoj “potpuno jedinstven način oformljuje plesnu i koreografsku praksu kao novu paradigmu, ulazeći u stvaranje (ili proizvodnju) izvedbenog sadržaja kolektivno, i to novookupljenim, još neuvježbanim, time ne-sigurnim, ne nužno u ekonomskom smislu produktivnim, a intencionalno interdisciplinarnim zajednicama”, piše u najavi.

Program se otvara u četvrtak, 27. lipnja u 19 sati premijernom izvedbom u formi predstave-eseja Kao što su rime s ne. Autorski kolektiv čine Ana Dubljević, Viktorija Ilioska, Dražen Dragojević i Sonja Pregrad, a izvedba nastaje unutar dvogodišnjeg istraživačkog projekta NAM ChoreoLab koji se bavi povijesnim i osobnim nasljeđima Pokreta nesvrstanih.

U sklopu projekta 4 x 4 kojim se obilježava 16. obljetnica umjetničke organizacije Kik Melone, 29. lipnja u 20 sati održava se reprizna izvedba Oh Mary Shelley autorice Silvije Marchig, a 30. lipnja u 17 sati održava se konferencijsko – metodološko – izvedbeni susret Najtužnija metoda. Ikad. Vol. 2.

Program završava u utorak, 2. srpnja u 18 sati spekulativnom modnom revijom Druge kože u izvedbi DISKOlektiva.

Ulaz na 4 x 4 konferenciju i modnu reviju Druge kože je slobodan.

Za ostale izvedbe cijena ulaznice je 8 eura, a za studente, učenike plesnih škola, umirovljenike i nezaposlene 5 eura. Za osobe s invaliditetom i osobe u pratnji te za studente Odsjeka plesa na ADU ulaz je slobodan.

Detaljni raspored potražite ovdje.

Izložba I listened to your logorrhea and it wasnt enough bavi se specifičnim umjetničkim metodologijama koje razvijaju i de/re/kontekstualiziraju muzejske principe rada i organiziranja. U sklopu izložbe izlažu i izvode DISKOlektiv, Luana Lojić i Muzej kristalne lubanje (Niko Mihaljević).

Drugog dana programa, 25. svibnja, održava se lab Literature of Moving koji vode plesne umjetnice Abby Crain i Sonja Pregrad. Program se završava u nedjelju, 26. svibnja, duracijsko izvedbenim predavanjem novomedijske umjetnice Luane Lojić nakon čega slijedi razgovor s uključenim umjetnicima i kustosicom programa Teom Kantoci.

Program je besplatan, a više informacija o njemu možete pronaći na ovoj poveznici.

KP: Utopija je provodni motiv i preokupacija bitnog dijela tvoje autorske prakse. Nastavlja li se i na koji način ovaj rad na izvedbe poput Koreografije utopije?

Rad sam inicirala iz svog višegodišnjeg koreografskog bavljenja objektom, to jest zanimanja za istovremenu objekt-nost i subjekt-nost tijela i plesa te načine na koji su upleteni identiteti, odnosi i međuovisnosti (koreografija utopije).

S jedne strane, moja autorska praksa traži artikulaciju ovakve koreografije od rada Ja gledam tebe, dok ti gledaš… s vizualnom umjetnicom Nives Sertić, preko rada s multimedijalnom grupom umjetnika Dom te Koreografije utopije, pokret br 2. S druge strane, na taj je rad utjecalo i desetogodišnje iskustvo predavanja na Odsjeku za animirani film i nove medije, gdje predajem kolegij Tijelo, pokret, prijevod, kroz koji kontinuirano sa studentima nalazim načine prevođenja interesa iz medija u medij, što otvara razne prostore pre-razumijevanja toga što bi objekt, tijelo ili koreografija mogli biti. S treće strane, moj interes je oblikovan i iskustvom djelovanja unutar hrvatske plesne zajednice, u kojoj već dvadeset godina postoji praksa kolektivnog, ne-hijerarhičnog i utopijskog djelovanja. Koreografija utopije, njen Pokret br. 1, nastajala je kao otvorena praksa unutar Prostora za ljude i ples Futur II, koji su u suradnji pokrenule obje stručne plesne udruge i koji je bio aktivističko-utopijski projekt stvaranja prostora za ples.

KP: Na nešto općenitijoj razini, iz koje ti je perspektive zanimljiv susret plesnog/umjetničkog i utopijskog, kako se za tebe utopijsko prelama kao problem u području suvremenog plesa?

Za mene je fenomenološki ples prvenstveno iskustvo otjelovljenja – iskustva sebe i svoje paradoksalne “materijalnosti”, pa time i prvo (najbliže) iskustvo drugosti. Ta se osjetljivost onda produžuje na druge i našu među-uvjetovanost, te time uvezuje politiku i poetiku. Stoga me koreografija zanima kao (utopijska) metodologija rasplitanja ili uplitanja identiteta, odnosa i međuovisnosti.

U ovom radu to razvijamo u razgovoru s kvir fenomenologijom Sare Ahmed, fenomenologijom interobjektivnosti Vivian Sobchak, te idejom landscape dramaturgije Ane Vujanović.

KP: Okrenimo se naslovu – Utopija produženog ovdje i sada. Shvatimo li to naslovno “ovdje i sada” i u društveno-političkom smislu, možemo reći da je ono uvelike poremećeno pandemijskom krizom, pa tako i kada govorimo o izvedbenim umjetnostima. Kako ovaj rad tretira to “ovdje i sada” i kako bi u tom smislu pojasnila naglasak na trajanju, koje se proteže na 11 sati?

Utopija je dio prvog offline izvedbenog bloka Antisezone 20, projekta kolektivnog samokuriranja suvremenih izvedbi kojeg sam dio, zajedno sa Anom Kreitmeyer, Silvijom Marchig i Ivom Nerinom Sibilom. Kroz period krize, u nemogućnosti realizacije projekata na način na koji smo to svi radili dosada, mi smo iz potrebe za radom pokrenule Antisezonu online+live, program tjednih online prikazivanja plesnih izvedbi i događanje napravljenih iz same situacije i izvedenih uživo. U situaciji radikaliziranih uvjeta, kao plesne umjetnice i građanke vidjele smo potrebu za opstankom plesa i izvedbe kao živih i otjelovljenih medija, za (umjetničkim) bavljenjem iskustvom realnosti koje kolektivno imamo, ali i za afirmiranjem struktura rada i financiranja u kulturi za vrijeme krize, kao i za zadržavanjem mjesta javnog i kolektivnog artikuliranja analize današnjice kroz prizmu tijela i suprisutnosti kao njenih kritičnih žarišta.

Kada su mjere popustile, odlučile smo se za realizaciju bloka uživo, u kojem će osim Utopije biti održana i premijera rada Krupni kadrovi autorice Silvije Marchig i Divert/IMRC plasnog kolektiva, te program Bliski susreti plesne vrste u kojem ćemo okupiti sudionike Antisezone online+live te se pozabaviti time kako je na tijela djelovalo ovih mjesec dana pritiska za naprasnom normalizacijom života.

Utopija produženog ovdje i sada zamišljena je davno prije pandemije (pred dvije godine), te se htjela baviti proširivanjem osnovnih koreografskih elemenata vremena i prostora kako bi (nanovo) propitala njihovu političnost. Samo umjetničko istraživanje provedeno je kroz šest mjeseci i uključilo je različite oblike rada u periodu prije, za vrijeme i nakon najveće krize. Sa sviješću o krhkosti tjelesnog zajedništva, pregovarajući odgovornosti za svačiju sigurnost ali i potrebu za mjestom zajedništva, odlučili smo se izvesti ovaj rad u ovom trenutku, sa idejom da je, upravo sada, nužno postavljati socijalne i umjetničke poligone na kojima razvijamo osjetljivost.

KP: Kolektiv je raznolik i širok, možeš li nam ga predstaviti i reći kako je tekao proces njegovog okupljanja te čime si se vodila kada si ga formirala?

Autorski tim su Lana Hosni, Teuta Gatolin i Josipa Štulić, sa kojima sam radila Dom, Tin Dožić i Andro Giunio s kojima surađujem od Koreografije utopije, pokret br. 2, te Marko Gutić Mižimakov i DISKOlektiv, koji su između ostalog sudjelovali u Pokretu br. 1. Osim njih, tu su i kompozitor te klarinetist Branimir Norac, te novomedijska umjetnica Vanda Kreutz. Htijući otvoriti rad kao pitanje o politikama koreografije te istovremeno kao intermedijalni eksperimentalni prostor, pozvala sam suradnice/ke iz dosadašnjih projekata, ali i neke druge umjetnice/ke čiji rad pratim te s kojima osjećam da imam dijalog, odnosno poveznicu. Osim što će naše izvedbe iz kojih rad izlazi biti dio samog okoliša, svaki od ovih umjetnika gradio/la je kroz istraživanje svoj “objekt produženih ovdje i sada”. Pregovarajući međusobno, strategije tih objekata činit će okoliš izvedbe. One su: mimikrija, oponašanje, prikrivanje, lukavština, iluzija, pljačkanje umjetničke banke, putovanje vremenom, darivanje, kalemljenje, podržavanje, briga, nevidljivost rada i gravitacijskih sila, parodija poze namjenjene njegovom pogledu, tijelo, nježnost, zvukovni okoliš i koreografija dodira, modaliteti (ne)pažnje, fokusi neljduskih aktera u ljudskom okolišu, kompozicije i improvizacije za trajno i za trenutno.

KP: Koreografija utopije, pokret br. 2 najavljivana je kao “prošireno koreografsko istraživanje” troje umjetnika “o modalitetima međuzavisnosti kao stvaralačkom utopijskom organizmu”. Kakav organizam se nazire u ovom velikom kolektivu, kakav tip kolektivnosti nastojite proizvesti?

Radimo s ambivalentnošću definicije kolektivnog kao objekta umjetnosti ili kategorije društvenog. Svaki objekt, tj. rad razvijao se oko individualnih umjetničkih politika i poetika, a njihova zajednička egzistencija stvara entitet utopije produženih ovdje i sada. Objekti su ovdje su mišljeni kao porozni i živi entiteti koji pristižu u “sada i ovdje” sa svojim povijestima i politikama orijentacije. Mnogostrukost i heterogenost ovih objekata, kao i objekata njihovih međuodnosa i međuprostora te odnosa s publikom, ono je što će aktivirati koreografiju, namjesto jednostruke koreografske odluke. To da, s jedne strane, oni svi zajedno nisu instrumentalizirani jednom autorskom vizijom, a da s druge nisu skup autonomnih radova, već su voljno u dodiru i svjesno, sa svojim različitim strategijama, razvijaju međuprostore i međuodnose, aktivira okoliš kao koreografiju.

KP: Proširio bih prethodno pitanje i na temu publike – kakvu vrstu interakcije nastojite potaknuti i što bi za vas značilo uspješno proizvesti prostor utopijskog susreta izvođača/ica i publike?

Utopija produženog ovdje i sada kreće iz medija plesne izvedbe, ali s namjerom da okoliš, odnosno njegovi dijelovi, bivaju mišljeni drukčije, kao instalacija, koncert, film, performans, esej… te ga se želi ostaviti otvorenim za doživljaj svakog posjetioca. Time osjetilnima postaju i vrijeme, tj. trajanje, prostori iskustava, stanja te odnosi među njima. Prostor koji se nastanjuje nije samo vizualni ni izvedbeni, on se proširuje na prostore svih prisutnih tijela i predmeta. Željela bih da to prostor-vrijeme osjetljivosti i pregovaranja odnosa bude osjetilno za i da uključi publiku, ne kao instrumentalizirano participativno kazalište, već u svrhu promišljanja druge vrste moći sudjelovanja.

KP: Tvoj rad je međunarodno umrežen i rasprostrt. Kakva je situacija u inozemstvu s obzirom na posljedice pandemijske krize, otvara li se ponovno prostor za suvremeni ples i kako umjetnici i umjetnice reagiraju na novonastalu situaciju?

Ono što je moje iskustvo prethodnih mjeseci jest da se pojavio novi osjećaj osjetljivosti i nova potreba za povezanošću i solidarnošću kroz iskustvo sličnog, pogotovo od pojedinih umjetnika i organizacija koje vode umjetnici. No paralelno se pojavila i ekstremna dimenzija prekarnosti… Situacije su trenutno vrlo različite od zemlje do zemlje, ovisno o njihovim (kulturnim, epidemioliškim ali i ostalim) politikama – od toga koje financijske mjere potpora za umjetnike su provedene, preko toga koje su regulacije javnih okupljanja na snazi, do toga na kojem mjestu unutar pojedine države stoje kultura i umjetnosti, te koji drugi problemi i borbe za prava postoje u prostoru – rasne, rodne, reproduktivne, klasne, antifašističke, ekološke i druge.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Obrisi zamišljenog zajedništva koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.