Izložba Europski autori grafike iz zbirke Muzeja moderne i suvremene umjetnosti dio je popratnog programa europskog projekta Password: Printmaking. Izložba je otvorena do 5. travnja, a u sklopu popratnog programa organizirano je predavanje Tomislava Brajnovića pod nazivom Direktna umjetnost – intervencija u povijesno kulturni prostor Belgije. Predavanje će biti održano u MMSU-u, 1. travnja u 18 sati. Povodom predavanja koje će obuhvatiti rezidencijalni boravak i proces rada tijekom trotjednog boravka u Frans Masereel Centrum u Kasterleeu (Belgija) u travnju i svibnju 2013, razgovarali smo s Tomislavom Brajnovićem.

KP: U sklopu projekta boravili ste na rezidencijalnom boravku u centru Frans Masereel (FMC) u Belgiji. Na koji način ta institucija pristupa grafici?

T.B.: Poziv na sudjelovanje u natječaju za rezidenciju Password: Printmaking objavljen je na stranicama riječkog MMSU-a koji je bio suorganizator i partner u procesu izbora umjetnika. U dodatnom objašnjenju pisalo je da se radi o projektu grafike u javnom prostoru (printmaking in public domain). Shvatio sam tu formulaciju prilično doslovno i to preveo u “otiskivanje u javnom prostoru” što mi je proširilo platformu mogućnosti. Zapravo FMC je centar koji ohrabruje pomak i eksperiment u području grafike, pomak prema drugim medijima i kombinaciju s njima, tj. propituje poziciju grafike i grafičkih tehnika u suvremenom kontekstu. 

KP: U Centru ste boravili nekoliko tjedana. Kojom ste se temom i na koji način bavili te na koji ste način propitivali grafiku?

T.B.: Na poziv sam reagirao prijedlogom pod nazivom Revizija povijesti umjetnosti, temom kojom se već duže vrijeme bavim. Polazim od stava da umjetnost osim estetskih posjeduje i etičke – duhovne vrijednosti, tj. da ju one definiraju. Ako umjetnost nije etička ili je u službi krive ideologije onda ona nije umjetnost niti je vrijedna očuvanja. To je prilično radikalno razmišljanje i nemoguće ga je u potpunosti ispravno provesti, međutim nameće mi se kao jedino ispravno. Za bolje razumijevanje onoga o čemu govorim sjetimo se Zlatnog teleta. Ono je bilo izvrstan umjetnički rad, izliveno iz zlata, imalo je veliku materijalnu vrijednost, ali bilo je pogrešno jer je bilo idol, nešto što smeta u čistom odnosu s Bogom. Kao takvo bilo je uništeno, pretvoreno u prah. Uobičajenim kriterijima povijesti umjetnosti dodajem i onaj duhovni (što bih poistovjetio s etičkim) i zapravo njega pretpostavljam svim ostalim kriterijima. 

U tom kontekstu, nasljeđe, tradicije, običaji, crkve, spomenici, amfiteatri, slavoluci, kipovi i slike dobivaju novo značenje, zapravo dovodim ih u pitanje kao vrijednosti. Što nam te tzv. vrijednosti znače ako čovjek njima dovede u pitanje najveću vrijednost, svoj opstanak na zemlji? Svjestan toga započeo sam “reviziju” tj. propitivanje povijesti i povijesti umjetnosti u potrazi za točkom skretanja s optimalne ravni ili duhovne gravitacije, kako bih ju ja nazvao. Razmišljao sam o tome kako bih tu ideju mogao prevesti u medij grafike i istovremeno izbjeći čitanje samo kroz grafički medij.

Za potrebe prijedloga projekta izradio sam pečat s riječju poništeno po uzoru na pečate koji su se koristili u poništavanju službenih spisa i dokumenata. Prijedlog je bio da nakon provedenog istraživanja i prikupljanja dokumentarnog materijala koji se trebao sastojati od reprodukcija, dokumenata, karata, razglednica, te materijale “poništim” otiskivanjem riječi poništeno preko njih u tehnici sitotiska. Kasnijom razradom ideje odlučio sam direktno intervenirati u javni prostor time što ću izraditi pečate na francuskom i holandskom jeziku i njima direktno “poništiti” pronađene materijale “inkriminirajućeg” sadržaja. 

Prva akcija izvedena je u velikom antikvarijatu gdje sam uz dozvolu vlasnika izabrao knjigu, ispečatirao slike sakralnog sadržaja u njoj i takvu ispečatiranu vratio nazad na police. Druga akcija uslijedila je na buvljaku gdje sam kod prodavača razglednica izabrao jednu, poništio ju pečatom i vratio ju nazad među ostale. To je bila mala subverzija u duhovni i kulturnopovijesni prostor Belgije koja je zapravo kolijevka europske kulture. Osim opisanih akcija intervenirao sam sitotiskom na razne dokumente koje sam pronašao u Belgiji, a dio sam u pripremi za rezidenciju donio i iz Hrvatske. Na te dokumente, a kasnije se to proširilo i na fotografije, reagirao sam tekstovima ili riječima koristeći neutralni font. Tiskao sam najčešće crnom, ali i bijelom, crvenom i zlatnom bojom. Boja je bila nositelj značenja ili kontrast u odnosu na podlogu.

KP: Predavanje koje ćete održati u MMSU Direktna umjetnost – intevencija u povijesno kulturni prostor Belgije govori upravo o tome. Možete li reći nešto više što se krije iza naslova, odnosno koje su spoznaje vezane za grafiku nastale za vrijeme vašeg boravka u Belgiji?

T.B.: Nakon iskustava direktnog otiskivanja u javnom prostoru Belgije tj. Bruxellesa i sitotisku na originalnim dokumentima koje sam pronašao, razmišljao sam o tome kako bih mogao nazvati tu strategiju. Pala mi je na pamet radikalna grupa Action directe (Direktna akcija) i iz toga se razvila ideja za novi izraz Art directe (Direktna umjetnost). Taj pojam je nekako najbolje definirao taj proces razmišljanja i prakse. Pečatiranje je zapravo slično praksi ispisivanja grafita direktno u javni prostor, a često se izvodi uz pomoć ranije pripremljenih šablona i boje ili spreja. Ima neke sličnosti i sa sitotiskom tj. s korištenjem mogućnosti maskiranja, zaustavljanja i propuštanja boje.

U slučaju takvog direktnog otiskivanja i direktne reakcije sama forma je u drugom planu, a nositelji postaju akcija i sadržaj. Sam medij grafike može zavesti, ona može postati sama sebi svrha, umjetnik može pasti u zamku dokazivanja vlastite struke i vještine, nešto što je veliki problem u svim medijima. Prije dosta vremena sam napisao kako nema umjetničkih medija niti umjetničkog materijala, pa niti umjetničkih tehnika. Umjetnik je taj koji nešto čini umjetničkim, on pretvara “neumjetničko” u umjetničko i pomiče granice. U tom kontekstu i grafika može biti i jest “novi medij”, umjetnik ju aktivira.

KP: Naslov Direktna umjetnost podsjeća na koncept direktne demokracije. Postoji li u tome neka vrsta analogije koja se želi upostaviti i ako da, na koji način? Što za vas znači direktna umjetnost u ovom kontekstu?

T.B.: Prilično je intrigantna ova Vaša analogija, no ne znam bih li to mogao povezati i izjednačiti. Skeptičan sam prema ideji direktne demokracije, zapravo mislim da je ona nemoguća. Demokracija znači vlast naroda, demokratsko glasanje i vlast većine. Direktna demokracija uključuje prevladavanje egoističnih interesa pojedinca i partikularnih interesa grupe, ali ostaje pitanje s kojim porivima, koja je to ideja nositelj, kako implementirati te odluke, tko će garantirati njihovu provedbu… Ne postoji garancija, a niti naznake da je odluka većine nužno dobar i pravedan izbor. Sistem kojemu smo danas svjedoci je upravo izraz takve nemogućnosti. 

Povijest je dokaz da su borci za istinu i ljudi koji su se držali principa najčešće bili u velikoj manjini. Umjetnik je direktno odgovoran za svoj rad i za svoje “akcije” koje proizlaze iz stava i spoznaje. Umjetnik nema prostora za demokratsko odlučivanje niti je njegov rad njemu podložan. Direktno djelovanje, ali i direktna odgovornost. Iz tih razloga inzistiram na etičkim vrijednostima umjetnika kao osobe, ali i čovjeka općenito. Te vrijednosti su garancija pravih izbora i odluka.

 With the support of the Culture Programme of the European Union