Srđana Maksimović predstavit će svoj diplomski rad pod nazivom Redukcije konstrukcije, a Ana Marguš predstavit će radove iz ciklusa Sekvence trenutka.

Iz izjave Srđane Maksimović: “Ideja koja me vodila na putu prema realizaciji diplomskog rada rodila se iz osobnog oduševljenja prema građevinama koje me pratilo još od malih nogu; neobičnosti i kolosalnosti arhitekture, impozantnosti njihovog prisustva, ali i dihotomije toga sa funkcionalnosti koja proizlazi iz svrhe pružanja utočišta. Skice i rad prikazuju privremenu konstrukciju (arhitekturu, zgradu ili arhitektonski element) koji neprestano iznova uspostavlja slobodan domišljaj, što se ne zasniva na pravilima produktivne kao i neproduktivne imaginacije. U radu konstruiram i reduciram arhitekturu na papiru, medijapanu, zidu.. Pomoću linija oblikujem slobodan nacrt jer ga postojeći sustav ili stroga pravila unaprijed ne utvrđuju. Konstrukcije se sastoje od nepovezanih preklapajućih linija, ne čine se kao da prenose nikakvu stvarnu zgradu ili strukturu već samo nagovještaju građevne elemente ili blokove te niz virtualnih lažnih zgrada. Radovi trebaju biti nesavršeni kao što u stvarnosti ništa nije savršeno te u njima iznova konstruiram usprkos novim problemima. Eksperimentiram s onim što bi se tek moglo dogoditi u stvarnosti, a događa se u mojoj imaginaciji, istraživanje onoga što u svom misaonom svijetu mogu promišljati u određenom trenutku i na određenom mjestu, vidjeti ili napraviti u svojim vizijama ili postupcima – vježba gradnje novih misaonih prostora.”

Iz teksta Antonije Mihovilović o Sekvencama trenutka: “Sve počinje iz nule. Golo i hladno. Na podu.
Boja. Pijesak. Šećer. Boja. Grebanje. Struganje. Bijelo, pa crno. Trenutak podizanja, promatranja, pa iznova. Grebanje. Premazivanje. Bojanje. Skoro pa ritualno umjetnica Ana Marguš opisuje svoj pristup radu. Bez koncepta, započinje proces čišćenja. Čišćenje same sebe od podražaja i emocija, prenoseći iste na ogoljenu pozadinu naglim, kratkim i eksplozivnim pokretima. Kako čisti sebe, tako čisti i rad. Dominantne crne i bijele plohe oživljava unoseći u njih teksturu, rezajući i urezivajući tragove u mokre nanose boja i medija. Ovime umjetnica unosi jačinu koja je napeta i u jukstapoziciji opuštajuće okoline. Sat. Dva. Tri. Dan. Rad je gotov, ali nije savršen. Još uvijek se može doraditi, ali to označava rođenje novog. Boja. Pijesak. Šećer. Boja. Grebanje. Struganje. Bijelo, pa crno. Trenutak podizanja, promatranja, pa iznova.
Grebanje. Premazivanje. Bojanje. Ciklus Sekvence trenutka čine dva diptiha GYM (160 x 240 cm) i Sfere linija (220 x 260 cm) kao i monumentalna Energija crne (280 x 180 cm) koja predstavlja i svojevrsnu poveznicu, jednu sekvencu trenutka cjeline. gDetalji nisu važni, važna je cjelina. Ne treba biti lijepo, već istinito. Rad je tu zbog rada!”

Iz najave: “Diplomski rad autora Tina Andonovskog pod nazivom Igra kao skulptura, skulptura kao igra – element igre kao polazna točka kreativnosti, stvaranja i edukacije niz je primijenjenih skulptura/objekata osmišljenih kao kreativno-didaktičke igre, formirane od plošno-istanjenih oblika, različitih materijala i boja. Objekti slaganjem potiču aktivno učenje i rješavanje problema, razvoj likovnog jezika, motoričkih sposobnosti i intrinzičnu motivaciju. Sastavljanje objekata i njihovih verzija potičemo znatiželju i imaginaciju, i omogućujemo modeliranje likovnih elemenata kroz igru. Interaktivnost skulpture omogućava slobodno oblikovanje plošno-istanjenih oblika fizičkom intervencijom i konstrukcijom, aktivnim oblikovanjem putem zabave. (Re)komponiranjem formi svaka nova verzija skulpture/objekta odražava trenutnu viziju i imaginaciju osobe koja ju oblikuje. Skulpture nastaju i dobivaju svoj život igranjem i intuitivnim oblikovanjem njegova stvaraoca.”