“Gavrilo Princip u mojoj drami nije ni terorista ni junak – on je pre svega žrtva” – Biljana Srbljanović.

U večernjim satima, pred nekadašnji zajednički Dan Republike, u zagrebačkom ZeKaeM-u održalo se gostovanje predstave Mali mi je ovo grob u režiji Dine Mustafića. Predstava je nastala po istoimenoj drami koju je srpska dramska spisateljica Biljana Srbljanović, nesuđena gradonačelnica prestonog grada, aktivistikinja i omražena tviterašica napisala povodom obeležavanja sto godina od Velikog rata, po narudžbi bečkog pozorišta Schauspielhaus Wien. U Austriji predstava se izvodi kao Princip (mali mi je ovo grob) u režiji Mihaila Zadara i izvodi se svakog dvadeset i osmog u mesecu. Predstava je svoju premijeru imala u Beogradu, na sceni Bitef teatra 12. marta 2014. godine i od tada gostuje u zemljama regiona.

U punoj pozorišnoj dvorani ZeKaeM-a reditelj Dino Mustafić uredio je dramski komad koji je opet probudio duhove prošlosti. U slikovitoj scenografiji, uz okačenu svinjsku polutku na sceni, pojavljuju se Princip (Milan Marić), njegov drug bombaš Nedeljko (Miloš Djurić), organizator atentata Danilo (Ermin Brav), srpski nacionalist Apis (Svetozar Cvetković), Danilova sestra Ljubica (Amila Terzimehić) i svirač violončela (Nebojša Janković). Za razliku od svih ostalih likova koji su stvarni, jedini fiktivan lik u predstavi je Ljubica. Iako je na samom kraju predstavljena kao prva žrtva sarajevskog atentata, stradavajući od Nedeljkove bombe, ona je u dramu uvedena kako bi povezala Principa i Nedeljka koji kod nje iznajmljuju sobu i tako se upoznaju.

Drama se izvodi kroz četrnaest scena koje otvaraju citati iz društveno političih dešavanja neposredno pre i posle atentana u Sarajevu, na veliki srpski praznik Vidovdan 28. juna 1914. godine. U prvom delu predstave na sceni se hronološki smenjuju činovi u kojima se isprepliću istorijografija i fikcija zahtevajući od gledaoca da se seti svojih časova istorije.

Princip je predstavljen kao ozbiljan mladić, srpkog porekla sa jugoslovenskim idealima koji uz utopijske misli ima i određenu dozu realnosti koja nedostaje njegovom drugu po oružju Nedeljku. Nedeljko je predstavljen kao brz, prek, nezreo i lak na obaraču koji poput mlađeg brata sluša Principove savete. Ljubica je mlada, razdragana i očigledno emotivno naklonjenija Principu dok je Nedeljko taj koji obraća više pažnje na nju. U tom odnosu se smenjuju humor i dinamika koji donekle razbijaju isključivost samog naslova drame. Danilo je predstavljen kao potčinjen u odnosu sa svojom majkom ali i zanesenjak u odnosu prema velikosrpskim idejama. “Veliki pravednik i mučenik”, prema rečima Ive Andrića, čiju dušu su ispunili ideali za pravdom i slobodom pa je ispao “ubica i žrtva, sudija i mučenik”. Atentator na poslednjeg kralja iz dinastije Obrenović, maja 1903. godine, oficir Crne ruke Dragutin Dimitrijević Apis je neko ko je na perfidan način za srpsku ideju ali pri tome ne vidi problem da regrutuje one koji se zalažu za ujedinjenje svih južnih slovena. On pokazuje svoje odlične demagoške sposobnosti bez utemeljenja u praksi, što daje do znanja, prilikom vrbovanja Danila za svoje ciljeve. Prilikom inicijacije Danila u Apisove redove stvara se nekakav preudohomoseksualni naboj između njih dvojice.

Predstava Bitef teatra publiku je prijatno iznenadila kada su četiri osobe u prvom redu dobile svoje uloge, jedan, dva, tri i četiri. Simpatična četvorka čita tekst, na ekavici, i uz propratni smeh svih prisutnih ostvaruju trominutni live teatar. U nastavku počinju polako da se mešaju događanja iz dalje i bliže prošlosti. Aludirajući na stalnoprisutnu beznadežnu situaciju srpskih patriota i izdajnika u jednom momentu se čuju citati ubijenog srpskog premijera Zorana Đinđića, dok se na skrpanom platnu iza leđa aktera naziru scene Sarajeva iz 1914. i Beograda 2003. godine.

“Atentat je bio balkansko ubistvo, delo krvožednosti, slično divljem kasapljenju.” – Neue Freie Presse, juni 1914.

Uz zvuke violončeliste na sceni akteri se  transformišu u mesare (kasapine) i počinju sa tranžiranjem one iste svinjske polutke koja je bila deo scenografije. Uz sataru, nož ili sekiricu u jednoj ruci i komadom mesa u drugoj počinju da pevuše citate iz perioda atentata na Franca Ferdinanda i Sofiju. Ovo slikovito pokazuje ratnu demagogiju “dobrih” namera uz krvave ruke do lakata.

Posle prilično krvave scene glumci nas uvode u završne činove drame objašnjavajući šta se sa njima na kraju desilo. Ko je kako završio i na koji način. Tu saznajemo i za kajanje mladog Principa ali samo zbog ubistva nje, supruge Ferdinanda, ali ne i vojvode.

Predstava Mali mi je ovaj grob koproducirali su Hartefakt i Bitef teatra iz Beograda, Kamerni teatra 55 i festivala MESS iz Sarajeva, kazalište Ulysses sa Briona i producentska kuća Testament films, u saradnji sa Ministarstvom kulture i informisanja Srbije u okviru projekta obeležavanja stogodišnjice početka Prvog svetskog rata. Gostujući po zemljama na prostoru bivše Jugoslavije predstava je pobrala mnogobrojne nagrade za najbolju predstavu, scenu, muziku, režiju i najbolju mladu glumicu. Kritika je na više nivoa detaljno pretresla dramski komad i dala je oprečna mišljenja o načinu interpretacije dešavanje uoči Prvog svetskog rata. U Austriji, drama je prihvaćena u skladu sa njihovim poimanjem rata u Jugoslaviji, da li je to bio građanski rat ili rat između naroda, i uz njihovo istorijsko predstavljanje Velikog rata.

Mali mi je ovo grob je pokušaj da se Princip predstavi kao čovek od krvi i mesa. Kao “revolucionar” i vizionar, kao “patriota” države u kojoj nikada neće živeti. Drsko se sokoleći, predstava je postavila pitanje da li prošlost može da se revidira i ako može ko je za to nadležan? Da li je atentat na Ferdinanda bio akt teroriste ili “rodoljuba”, posledica ideje ujedinjenja svih južnih slovena ili ideje srpske dominacije? Na ova pitanja odgovore svako od gledalaca daje, prema svojim merilima, ne mareći o predstavi.

Dan nakon izvedbe predstave, 29. studenog, s početkom u 11 sati, u ZKM-u će biti održan i okrugli stol na temu Povijest i umjetnost: nepomirljivi par?. Ovaj razgovor dovodi u odnos pitanje povijesnih činjenica s jedne strane, i umjetnosti i kulture koje se ne bave velikim povijesnim narativima već ljudskim sudbinama, strahovima, stradanjima i nadama s druge strane. Središnje pitanje ovog okruglog stola jest na koji način umjetnost i kultura doprinose razgovoru o temama poput razaranja i stradanja, nacionalističkih narativa, antiratnog nasljeđa, kulture sjećanja i odgovornosti, kao i koja je njihova uloga u osvjetljavanju i osvještavanju sadašnjosti kroz prošlost.

Na okruglom stolu će sudjelovati autorski tim predstave Mali mi je ovaj grob kao i svi zainteresirani stručnjaci u području umjetnosti i aktivizma, uz moderaturu Danijele Stanojević i Marija Mažića.

Direktor MESS-a, Dino Mustafić, u osnivanju nove plesne trupe vidi iskorak k europskoj i svjetskoj produkciji u polju suvremenog plesa te naglašava kako je MESS dosada, poput prošlogodišnje suradnje s Balet Festom Sarajevo, podupirao plesnu dimenziju kazališne izvedbe. Mustafić je, k tome, izrazio nadu da će MESS Dance Company postati platforma za razvijanje scene suvremenog plesa u BiH koja bi iznjedrila vrhunske umjetnike.

Ansambl MESS Dance Company sastoji se od 11 profesionalnih glumaca, ali i balerine, ritmičke gimnastičarke i plesačice akrobatskog rock’n rolla, te je dosad prošao radionicu ritmičke gimnastike pod vodstvom Aide Hadžić i radionicu baletana i suvremenog plesača Marka Boldina, a slijede radionice istaknutih koreografa i plesača Iztoka Kovača, Anne Reti i Matije Ferlina.

Nino Kovačić / MESS 

“Zemlja je nestala u rečima. Postali smo ‘mi’, ‘oni’…” rečenica je kojom započinje posljednje ‘zbogom’ Mirjane Karanović upućeno Jugoslaviji, u predstavit Rođeni u YU sarajevskog redatelja Dine Mustafića, sa srpskim glumcima iz Jugoslovenskog dramskog pozorišta. Zagrebačka publika, prepunivši ZeKaeM, došla je mahnuti brodu koji je već odnio putnike daleko, daleko i otpjevati mu elegično Hej, Slaveni…

Označitelj je promijenjen i sada smo, umjesto Jugoslavena, Hrvati, Srbi, Albanci, Bosanci. No, ova predstava se ne bavi označiteljima, već označenima. Pojedincima koji čine narod(e). Jedninama u množini. Bavi se glumcima ko-autorima predstave koji na pozornicu izlaze kao skup jedinstvenih matičnih brojeva građana sa činovničkog obrasca, a odlaze sa ‘zasluženim’ pravom da se, ponudivši nam vlastite narative, povuku s iste s punim imenom i prezimenom. 

Bavi se publikom koja se, u velikoj većini, kao i glumci, krčkala u istom jugo-sosu spravljenom od Partije, čempresa, tri-dana-do-mora vozom, Paula Newmana i crvenih pionirskih marama. Bavi se identitetskim i geografskim graničnim prijelazima koje su dugo, sa puškama u ruci, čuvali semantika, politika i jedna drugačija petoljetka, natopljena krvlju, užasom i mržnjom, u kojoj se, umjesto planiranja ekonomskog poslovanja države planiralo ekonomično eliminiranje neprijatelja.

Rođeni u YU nije predstava koja bježi od povijesti. Dapače, ona poput dvoje ljudi na klackalici balansira na točki gdje partikularno susreće opće, kao kada Marko Baćović duhovito govori o svom prvom seksualnom iskustvu na Titovom mimohodu kao “prvom ogromnom erotskom osećanju, a kasnije su mu objasnili da se to zove orgazam”. 

Taj se susret s kronološkim napredovanjem memorije glumaca pretvara u točku gdje jedinka drhti od groze, a radi se, naravno, o vremenu s početka devedesetih. Tu je zanimljiva scena kada mladi Radovan Vujović priča o vlastitom posjetu Zagrebu gdje na nekoj kućnoj zabavi uspije zbariti Zagrepčanku, a scena njihovog seksualnog odnosa u jednom trenutku retrogradno postaje scena ratnog silovanja, i to redateljskim postupcima kao što su promjena osvjetljenja, uvođenje prijeteće glazbe i okupljanjem glumaca oko para uz unisono skandiranje “Ubi Šiptara da Turčin nema sina / Ubi Hrvata da Šiptar nema brata / Ubi Srbina da Šiptar nema sina”. Ovakva fragmentirana i kronološki nelinearna, ali jasna struktura predstave, te autobiografski i dokumentaristički pristup redateljski su koncept Dina Mustafića kojeg je razvio uz suradnju devetero glumaca i šestero (!) dramaturga. Naime, brojne crtice koje glumci iznose na pozornici dijelovi su njihovih autobiografija za koje im redatelj ‘predaje’ pozornicu u ruke kao svojevrsnu ispovjedaonicu. Te crtice događaju se kod kuće u Srbiji uz televiziju, ležeći na plaži u Dubrovniku, u Vukovaru, pijano raspravljajući u kavani s prijateljem iz vojske, a promjena naratora, uz eventualno navođenje novog mjesta i vremena radnje, jedina je oznaka da počinje nova osobna priča. Naime, dobna razlika između najstarije glumice, Branke Petrić, rođene u doba Kraljevine Jugoslavije, i najmlađeg glumca, Radovana Vujovića, gotovo je 50 godina. Glumci ponekad ‘izlaze’ iz vlastitih autobiografija i postaju Organ Reda, Intelektualac, Nacionalist, Pevaljka, Birokrat, ukratko, tipski likovi. Redatelj katkada narative glumaca pretvara i u vizualne metafore, kao u slučaju kada Slobodan Beštić naglas čita dugačak popis ulica promijenjenih naziva, a ostatak glumaca u dezorijentiranom grču pokušava naći svoje sjedaće mjesto na pozornici. 

U takvoj atmosferi sukobljavanja osobnog i nacionalnog, krhkosti privatnih života i bešćutnost, neranjivosti vojno-birokratske mašinerije, jedno od kritičkih oruđa i mehanizama nošenja sa stvarnošću koje pojedinac može uposliti su humor i groteska. Bilo da Predrag Ejdus komentira kako bi na Svjetskom nogometnom prvenstvu 1992. godine Jugoslavija sigurno pobijedila Argentinu da njene bivše članice nisu međusobno ratovale, bilo da svi glumci, kao fini građanski zbor s notnim zapisom i tekstom u ruci, pjevaju stravičan tekst “Bit će ju-hu kada oči tvog sina / tebi u juhu ja sipam – milina!”, bilo da kao osnovnoškolci dižu dva entuzijastična osnovnoškolska prsta u zrak koji simbolički postaju prkosni srednji prst kao vizualni znak otpora. 

Simboličko je bilo i ustajanje publike na Hej, Slaveni na otvaranju ovogodišnjeg, 56. Sterijinog pozorja u Novom Sadu, u danu kada je uhapšen Ratko Mladić. Kao i zagrebačko ostajanje u sjedalima, uz poneki pljesak i smijuljenje. Vjerojatno je i pozornica, impresivna žičana konstrukcija scenografa Dragutina Broza koja se u formi ljevkastog tunela otvara prema publici, nešto htjela poručiti. Možda izlaz na svjetlo dana iz one platonovske pećine u kojoj čovjek vidi samo sjene stvari? Moguće je, pa se možda zato na pozornici nalazi samo devetero glumaca i devet običnih crvenih stolica, a sve kako bismo bez distrakcija mogli doprijeti do ‘običnih’ ljudi i njihovih mjesta na ovome svijetu. Ovakav pristup čovjeku kao pojedincu, a ne članu kolektiva istodobno je vrlo human, ali i vrlo dvojben s teorijskog i praktičnog stajališta jer ostavlja neodgovorenima mnoga pitanja kao što su: postoje li loši narodi ili samo “dobri i loši pojedinci” ( kao što je govorio svekar Branke Petrić), postoji li kolektivna krivnja, može li se i nečinjenjem činiti loše, tko je činio strahote, a tko se treba ispričati obiteljima žrtava? Na ta pitanja, nažalost, i dalje ne znam odgovor, no ima jedna zanimljiva priča. Naime, Anita Mančić u jednom trenutku u predstavi kaže “To nikad neću zaboraviti. Ako vetar može da zvuči zastrašujuće, onda je to Vukovar. Ako sutra hoćeš da vodiš rat na bilo kom mestu na planeti, idi u Vukovar. Vidi to, oslušni zvuk tog vetra, namiriši taj užas. Onda se vrati kući i razmisli da li ćeš to da radiš ili ne.” Kada je to izgovorila na otvaranju ovogodišnjeg Sterijinog pozorja u Novom Sadu, dvoranom se prolomio pljesak. S druge strane, taj isti pljesak je u Zagrebu izostao, a rečenica na koju su Hrvati ostali suzdržani izgovara žena kojoj srpske vlasti nisu odobrile vizu za Hrvatsku kako bi preminuloj sestri otišla na pogreb.

Tekst je nastao u sklopu projekta Criticize This! kojeg organiziraju Kulturtreger i Kurziv iz Hrvatske, SeeCult i Beton iz Srbije te Plima iz Crne Gore. Projekt se provodi u sklopu programa ‘Kultura 2007-2013’ Europske Komisije.
Ova publikacija se financira uz podršku sredstava Europske komisije.
Sadržaj ove publikacije isključiva je odgovornost organizatora projekta Criticize This! i ni na koji način se ne može smatrati da odražava gledišta Europske Unije.