Boris Greiner u predgovoru ističe kako Bićanić “ne portretira ni apartmane ni goste, nego gostima po apartmanima ostavlja razna iznenađenja, apsurdne objekte koje galerijski sustav proglašava duhovitim instalacijama, a neupućeni gosti zaboravljenim neupotrebljivostima. Ipak, ne želeći svojim apartmanskim intervencijama preplašiti goste, narušiti uspješnost obiteljskog posla, dokazana ocjenom 9,1, Dino ih ukloni prije nego što oni dođu. Koristi se njima u propagandne svrhe, simulira uobičajeno reklamiranje apartmana predstavljanjem interijera, informativnu brošuru (artistbook) puni fotografijama svojih radova u autentičnom apartmanskom postavu.”

Dino Bićanić (1980. Bihać, BiH) diplomirao je kiparstvo na Umjetničkoj akademiji u Splitu u klasi prof. Kažimira Hraste 2007. godine. Izlagao je na mnogim samostalnim i skupnim izložbama. Dobitnik je Nagrade Ljevaonice Ujević na 14. Trijenalu hrvatskog kiparstva i jedne od tri jednakovrijedne nagrade na 39. Splitskom salonu. Ima realiziranu javnu skulpturu u gradu Hvaru. Finalist je Nagrade Radoslav Putar 2020.

Više informacija o izložbi pronađite ovdje.

Izložba koja se sastoji iz dva segmenta, serije autoportreta slikanih kavenim talogom na papirnim salvetama i serije crteža članova njegove obitelji na plahtama korištenim za obiteljske apartmane. Nastala je u maniri crteža i akvarela s majstorskim poznavanjem medija, i uvjerljivim prijenosom emotivne atmosfere. Ono što ove crteže i akvarele izmiče iz klasičnih kanona navedenih medija, vrlo je osoban i životno uvjetovan je odabir materijala na kojima su rađeni.

Dino Bićanić (1980.,Bihać, BiH) diplomirao je kiparstvo na Umjetničkoj akademiji u Splitu u klasi prof. Kažimira Hraste 2007. godine. Izlagao je na brojnim samostalnim i skupnim izložbama, a dobitnik je i jedne od tri nagrade na 39. Splitskom salonu. 

Dino Bićanić (1980., Bihać, BiH) završio je Školu likovnih umjetnosti u Splitu, a 2007. godine diplomirao na Odsjeku za kiparstvo Umjetničke akademije Sveučilišta u Splitu, u klasi prof. Kažimira Hraste. Redovito izlaže na skupnim i samostalnim izložbama od 2006. godine. Dobitnik je jedne od tri jednakovrijedne nagrade ovogodišnjeg 39. Splitskog salona. Živi i radi u Hvaru.

Kustosica izložbe je Jasminka Babić.

Izložba je otvorena od 12. siječnja do 28. siječnja

Piše: Ivana Vukušić

Ove godine najvažnija umjetnička manifestacija grada Splita – Splitski salon, otvorena je grandiozno i sa stilom. Nakon dugog niza godina elitističkog pristupa organizaciji Salona, na način da se samo odabranim umjetnicima upućivalo pozive, ovaj put sa svježim licima u sastavu organizacijskog tima Hrvatske udruge likovnih umjetnika pod predsjedavanjem Vice Tomasovića, a pod palicom dvojice kustosa, Dalibora Prančevića i Bože Kesića, jednog umjetnika, Borisa Šituma, te ostalih suradnika i asistenata, Salon je okupio gotovo polovicu članova HULU-a Split i predstavio njihove radove. Poziv je bio upućen svim članovima, a nazivom “Prikazi podijeljenosti / Representations of Split” ostvarena je mala jezična manipulacija koja je aludirala na (podijeljenu) umjetničku scenu grada Splita, koju je suprotno nazivu ova manifestacija pokušala ujediniti. Zadnjih godina može se osjetiti nedostatak dijaloga među akterima scene te odvajanje u grupacije što dovodi do negativnih naboja u javnosti. Naravno, zbog kompleksnosti takvog pristupa konceptu manifestacije, dogodili su se i propusti. Nužnost i potreba da se splitska scena predstavi, naveli su kustose da radove ne selektiraju, a posljedično su nastali i problemi u samom postavu izložbe. Zbog nedavne afere oko podruma Dioklecijanove palače i pokušaja cenzuriranja manifestacije Adria Art Annale, upravo su oni bili prvi izbor organizacijskog tima za lokaciju Salona, uz Galeriju Kula, Salon Galić i atrij Galerije umjetnina. U protivnom, kako je navedeno u članku Slobodne Dalmacije u razgovoru s timom, Salon bi vjerojatno bio preseljen u Sinj. Također, podrumi su kao dugogodišnji izložbeni prostor splitskog Salona ipak kultna lokacija koja ima vrijednost i značenje u predstavljanju lokalne umjetničke scene. Uz navedene lokacije, određeni dio radova je intervenirao i u javni prostor. U ovom trenutku upućujem kritiku zbog nedostatka uputa ili popratnih materijala koji bi ukazali na dislocirane sredine. 

Splitska umjetnička scena – tendencija i recepcija 

Prvo pitanje koje se nameće samo od sebe a otvara i mnoga druga pitanja, jest sama svrha manifestacije, kome je ona namijenjena – sceni samoj i/ili publici, i koliko je u toj namjeri uspjela? Referirajući se na naziv kustoskog kolektiva WHW – što, kako i za koga?, upravo su mi se ova tri pitanja konkretizirala kao ona koja objedinjuju format, postav i svrhu splitskog Salona. Na samom otvaranju prisustvovao je veliki broj posjetitelja, pojedinaca kojima je struka usko vezana uz likovnu scenu, ali dakako i znatiželjnika koji su došli posjetiti prestižnu splitsku manifestaciju. Međutim, koliko se tih posjetitelja ponovo vratilo i pomno sagledalo radove? Posljednjih dana lokacije izložbe posjećivalo je mali broj posjetitelja, a svakako je bilo zanimljivo osluškivati njihove komentare koji nam uvelike govore o recepciji i doživljaju suvremene umjetničke scene. No, čija je uloga da se pojedincima približi suvremena umjetnost – umjetnika, kustosa i/ili likovnih kritičara, pitanje je koje se nastavlja na prethodna. Iako je to tema za neku d(r)ugu raspravu, teško je primijetiti da se kustoskim konceptom i o tome promislilo. Zbog svojevrsne kustoske antikoncepcije, ostavivši prostor za recepciju otvorenim, te želje da radovi ne budu dodatno pojašnjeni, posjetitelji su prepušteni doživjeti djelo prema vlastitom nahođenju. Koliko je taj koncept uistinu promišljen, a koliko se nametnuo sam po sebi, također je tema za raspravu. Namjerna nejasnoća koncepta i demokratičnost u pristupu postavu i recepciji otvorila je polje za veliki broj nadolazećih rasprava, a splitski Salon je zamišljen kao “platforma na kojoj se sagledava heterogenost suvremenosti u domeni lokalnog umjetničkog izraza” – kako poručuju organizatori. 

Kada govorimo o splitskoj umjetničkoj sceni teško je artikulirati stav koji bi objedinio sve ono što se na njoj događa ili pak ne događa. Velik je broj umjetnika predstavljenih na Salonu čije mjesto stvaranja uopće nije vezano uz grad Split, pa se postavlja pitanje što je uopće scena i kolika je njena pojavnost u gradu? Je li ona nekakva kulturna univerzalija ili živi organizam grada? Učmalost sredine u kojoj se formira splitska scena proizlazi iz različitih rakursa – ekonomskog, političkog, socio-kulturnog, te se očituje u korpusu i prezentnosti same scene. Problemi na koje umjetnici nailaze u produkciji odnosno realizaciji ideje rada često sputavaju i degradiraju stvaralački zanos, što je tema velikog broja radova ovog Salona. Ako se samo prisjetimo sveopćeg kaosa koji je nastao kada je pisana kulturna strategija grada nije ni čudno što u javnosti dolazi do konfuzije. Nedostatak izlagačkog prostora, ateljea, umjetničkih programa, projekata i rezidencija sigurno utječu na kvalitetu i produktivnost umjetničke sredine. Uz samu podijeljenost scene koja se osjeća u izričaju, stvaralačkom pristupu, a koju ovaj Salon tematizira i prikazuje, osnovna problematika je kroničan nedostatak kritičkog dijaloga među njenim akterima. 

Također, proboja u tradiciju i dogmu, provokacije, radikalnosti i progresivnosti u tematici radova i umjetničkom izričaju spomenutih aktera, gotovo da i nema. Možda je to ogled konfuzne današnjice gdje smo konstantno zatrpani informacijama i opterećeni borbom za egzistenciju no to ne bi smjelo biti opravdanje. Baš u ovom trenutku, iz ove pozicije, moramo upregnuti snage i provocirati, polemizirati, postavljati još više pitanja, zapletati se u odgovorima, komunicirati, misliti i otvarati dijaloge, bilo to aktivnim djelovanjem u zajednici, vlastitim stvaralaštvom u bilo kojoj domeni, okruglim stolovima, edukacijom itd. Sve je dopušteno, a interdisciplinarnost je nužna. Nažalost, upravo su nedostatak sinergije raznih disciplina i eksperimentiranja doveli do letargije i manjka kritičnosti. Podijeljenost nije nužno loša, više je riječ o različitostima koje su prirodne. Ovim tekstom a priori nemam namjeru skretati pažnju na negativnosti jer mlađe generacije itekako rade, splitska umjetnička scena se polako uzdrmava i kreativnog zanosa ne nedostaje. No, je li to dovoljno? Ono što se može zamijetiti jest manjkavost u promišljanju rada, neartikuliranost u stavovima i ograđivanje od potencijalne kritike sredine. 

Postav – tehnička problematika i prezentacija

Ulaskom u glavni izložbeni prostor Salona, same podrume Dioklecijanove palače, postaje nam razumljivo koliko je on neadekvatan za postav. Vlaga, nedostatak kvalitetnog osvjetljenja, voda koja curi sa svih strana, životinjski izmet, nemogućnost korištenja infrastrukture zbog rizika oštećivanja, onemogućavanje rada i represija nadležnih institucija koje određene izložbene prostore smatraju svojim vlasništvom kojim mogu upravljati diktatorski, umanjili su kvalitetu prezentacije radova, a samim time i recepcije. Korespondencija radova i prostora također je izostala. Prvi dojam jest da su u istočnom krilu podruma postavljeni radovi uglavnom konceptualnog karaktera, a u zapadnom krilu oni figurativnog, iako prolazeći kroz daljnji postav primjećujemo namjeru da ne prevladava jedan tip u određenom prostoru. Tematika na koju nailazimo u velikom broju radova raznolika je, no ipak se može svesti na nekoliko nazivnika – turistifikacija, kulturna politika, unutarnje borbe pojedinca, položaj umjetnika u društvu i slično. 

Budući da su podrumi kao izložbeni prostor najveći i postavom najbrojniji izdvojit ću nekoliko radova koji su se tu istakli. Rad koji se nalazi na samom izlazu iz zapadnog krila podruma – Sarkofag Sv. Dujma, Pelin i med, različitost genetskog koda Dijane Ive Sesartić prikazuje objekt u obliku sarkofaga u kombiniranoj tehnici voska na podlozi od pčelinjih saća koje potom prekrivaju sam sarkofag. Preciznost i slojevitost rada koja odgovara na temu salona, asocirajući na pjesmu splitskog autora Dina Dvornika Pelin i med te povijesni kontekst, način na koji je rad smješten u prostoru, izvrstan je primjer promišljenosti koja zadovoljava i uokviruje sve potrebne aspekte – zanatski, estetski i semantički. Nadalje, od umjetnika mlađe generacije izdvojila bih Bez naziva 009 kipara Dragoslava Dragičevića, oku privlačnu instalaciju u prostoru nastalu u kombiniranoj tehnici kartona i mramora, zasebno postavljenu u jednu od podrumskih soba. Na podu uočavamo gomilu oblika izrezanih iz kartona koji prikazuju fasadu kuća te jedan mramorni objekt koji predstavlja cijelu kuću. Dragičević često u svojim radovima tematizira odnos sebe kao umjetnika naspram okoline koja ga okružuje pa tako i u ovom radu možemo iščitati podijeljenost autora predstavljenog puninom mramorne kuće, aludirajući među ostalim na kamen s otoka Brača odakle je Dragoslav porijeklom, naspram “šuplje” okoline. Radi li se o neaktivnim umjetnicima koje autor možda želi akcentuirati, na posjetitelju je da dokuči.

Diskurzivni element video rada naziva Baba Darka Škrobonje u trajanju od otprilike 5 minuta ostavlja nas duboko potresenima ljudskim pričama koje su prepune oprečnih apsurdnosti. Darko u ovom radu spaja snimku njegove bake dok nožem guli kožu zeca s audio zapisom razgovora s unukom sudionika Drugog svjetskog rata koji prepričava tragičnu sudbinu svoga djeda. Inače, iako je Škrobonja još uvijek student, svojom produktivnošću je aktivniji na umjetničkom polju od nekih kolega koji su na salonu predstavljeni. Izuzetno simpatična je instalacija Dina Bićanića nazvana Dopunska nastava – niz redova školskih klupa koje oponašaju učionicu s podrumskih zidom kao pozadinom. Na klupe su postavljeni razni predmeti koje je autor izradio poput: slušalica napravljenih od žvakaće gume, komada cigle na koji su nacrtane tipke predstavljajući mobitel, opuška cigarete izrađenog od drva. Osobno razočaranje mi predstavlja rad Brodotrogir Vilima Halbartha čija pretjerana pretencioznost izražava megalomaniju autora postava. Naizgled zanimljivu instalaciju cijevi broda postavljenih u jednoj od podrumskih soba uz snimku varioca škvera Brodotrogir, uništio je pretjerano izražen i napadan postav objekata spram prostora te je tako zašao i u ostale prostorije i time narušio autonomnost susjednih radova.

Suradnja i interakcije Salona

Od ostalih noviteta koji su se u sklopu salona dogodili skrećem pažnju na suradnju Salona s emisijom Grid community radija KLFM. U njoj je u nizu razgovora s akterima umjetničke scene, uz koordinaciju samih kustosa, dokumentirana njihova radna biografija i najavljene buduće akcije. Slušatelji se tako putem podcasta postavljenih na web stranici radija imaju priliku upoznati s kustoskim dvojcem salona, zatim s kustoskim kolektivom Our, Ninom Jurić – organizatoricom festivala Nus, te Duškom Boban, inicijatoricom revitalizacije kamenog kioska na Marjanu gdje u okviru Salona izlaže svoje analogne fotografije s prikazima moderne arhitekture grada Splita. Hvalevrijedan projekt kojim se želi osnažiti kulturna ponuda grada, što prema lokalnom stanovništvu tako i građanima, kiosk na Marjanu je zamišljen kao platforma za buduće projekte i suradnje u kulturi i umjetnosti gdje su svi protagonisti scene pozvani da sudjeluju.

Definitivno najbitniji dio postava Salona Galić je arhiv žive memorije u kojem se prikazuje stotinjak splitskih umjetnika i desetak povjesničara umjetnosti koji u kratkim videozapisima iznose svoje misli i stavove o splitskoj umjetničkoj sceni te ulozi umjetnika u današnjem svijetu. Posjetitelji mogu izabrati umjetnika i poslušati njegovu analizu same scene što je izuzetno važno za stvaranje odnosa umjetnik-djelo-posjetitelj. Sama količina videa i znatiželja da upozna protagoniste navodi posjetitelja na povratak u Salon.

39. Splitski salon kao društveno zbivanje, kako ga je novinar Sandi Vidulić okarakterizirao, a što on uistinu jest, tako je ipak osvijestio potrebu da se nadiđu podjele kako bi se pojedini akteri umjetničke scene zbližili i ostvarili komunikaciju, a potom i da se potencira umjetnička produkcija. Na tom tragu zaključujem ovaj tekst mišlju Nicolasa Bourriauda: “Kao ljudsko djelovanje utemeljeno na razmjeni, umjetnost je istovremeno i objekt i subjekt etike: tim više što je, za razliku od ostalih djelatnosti, njezina jedina funkcija da se izloži toj razmjeni. Umjetnost je stanje susreta”.

Performans traje od utorka, 10. ožujka, do petka, 13. ožujka, od 8 do 20 sati s nekoliko vremenskih pauza.

U petak, 13. ožujka u 19 sati bit će održani Razgovori u Prozorima: pitanje publike u kojima sudjeluju Dino Bičanić, umjetnik, i Nada Beroš, muzejska savjetnica, voditeljica Odjela za pedagošku aktivnost MSU-a.

Dino Bićanić (1980, Bihać, BiH) diplomirao je kiparstvo na Umjetničkoj akademiji u Splitu u klasi prof. Kažimira Hraste 2007. god. Izlagao je na tri samostalne izložbe (Salon Galić u Splitu, 2013; Čovjek koji gleda televiziju, Hvar, 2008; Premijere 01 u Splitu, 2008.) i na više skupnih izložbi: Splitski salon 2013. i 2009; Trijenale hrvatskog kiparstva, Gliptoteka HAZU  2012. i 2006; Dimenzije humora, Zagreb, Split, Pula, 2012, Osijek 2011; Mogućnosti skulpture, Split, 2009; Normalizacija – posvećeno Nikoli Tesli, Galerija Nova, Zagreb, 2006. 

Razumijevanje se u pitanjima humora s druge strane ukazuje kao ključni moment koji potiče na razmišljanje o relacijama lokalnih i globalnih kodiranja smiješnoga, kao i o odnosima njegovih profanih, popularnih oblika s onim edukacijski zahtjevnijim, višim izričajima što je opet, uvijek u zavisnosi od kulturoloških matrica (političkih, psiholoških, tehnoloških) unutar kojih se humorni sadržaji formuliraju.