Ovisno o historijskom kontekstu, kratki je metar u razvoju filmske umjetnosti zadobivao veću ili manju važnost, dok se produkcija i dalje odlikuje vitalnošću i tematskom, stilskom ili autorskom heterogenošću. Forma koja naglasak nerijetko pomiče prema autorski specifičnom izričaju, čije mogućnosti teoretičari poput Mareka Hendrykowskog (Umetnost kratkog filma. Clio: 2004.) uspoređuju s potentnošću poezije u dohvaćanju cjeline iskustva, razvija se neovisno od srednjostrujaških tokova. Iako karakterističnija za eksperimentalni film i uobičajenija za dokumentarni, čak se i žanrovske konvencije igranog filma u kondenziranom obliku provode kroz kratku formu. Redukcija postupaka i jasnoća u obradi teme u svim slučajevima ostaju najvidljivija obilježja kratkog metra.

Ekonomičnost je značajka koja determinira kratki film, od unutarnje logike do cjelokupne produkcije. Posljedica toga je istovremeno više autorski uvjetovanih odluka neopterećenih izvanfilmskim (financijskim) kontekstom, ali i prisutnost kratkog filma u studentskim, radioničkim i amaterskim krugovima. Kao nezaobilazni segment svake kinematografije, kratkometražna produkcija može pružiti dobar uvid u prevladavajuće poetike, kao i generacijski uvjetovane trendove.

Hrvatsku je kratkometražnu scenu posljednjih godina postalo uvriježeno proglašavati nadmoćnom dugom metru. Tome zacijelo pridonosi niz festivala koji su kratkometražni film etablirali, a ako im programska orijentacija i nije nominalno kratkometražna, ipak se uz njega vezali, kao što je slučaj s Danima hrvatskog filma. Za našu je produkciju karakteristično da kratki metar najčešće asocira na studentski film i promeće se u poligon za diferenciranje redateljskih osobnosti, što je vidljivo i kroz specijalni program Zagreb Film Festivala – Kockice, koji prednost daje mladim autorima. Pritom češće imamo uvid u tehnički zadovoljavajuća, ali nediferencirana ostvarenja, prije zanatske vježbe, nego li cjelovite radove. Iako je festivalska prezentacija jedina mogućnost komunikacije s publikom, stoga i nezaobilazni korektiv redateljskog rada, ipak je nemoguće ne osjetiti nedostatak autorski samosvjesnih, artističkih filmova koji granice istražuju i prekoračuju, što su tendencije koje kratki film uz sebe veže.

Posljednji uvid u prevladavajuću produkciju dali su Dani hrvatskog filma (16.-20. lipnja), obuhvativši filmove koji su festivalski tretman u nekom od oblika već ostvarili. Ipak, njihovo okupljanje prema rodovskom ključu dobar je pokazatelj razvoja ili promjena tendencija koje su se preko DHF-a uglavnom i ustalile.

Zadnjih se godina, posebno u kratkom igranom filmu, zaziva ženski val. Riječ je o pojmovno nepreciznom određenju koje se periodički ponavlja svaki put kad se autorice (o kojoj god umjetnosti da se radilo) brojčano približe kolegama. U mnogo slučajeva takav je pristup umjetničkom radu žena izrazito paternalistički intoniran, a potencijal navodno ženskih tema ostavlja zarobljenim unutar tradicionalistički intoniranog diskursa. Iako smo u filmu nepobitno bili suočeni s nizom autorica koje su na specifičan način tretirale dotad podzastupljene teme, u posljednje se vrijeme stječe dojam manjka kritičnosti prema takvim pojavama. Primjerice, zanemaruje se činjenica da postavljanje ženskog lika u središte interesa ne mora nužno značiti fokus na rodnu problematiku, dok su i takvi likovi najčešće obilježen melankolično tjeskobnim stanjima, gotovo prototipskima za našu dominantnu filmsku produkciju.

Upravo je takva Tanja redateljice Jasne Nanut, čija se rezignacija preobražava u dominantni ton filma. Nemogućnost realizacije kontakta na vizualnom se planu ispoljava kroz hladne i nepristupačne eksterijere zagrebačkih kvartova. Emocionalna i socijalna deprivacija utjelovljena je kroz lik Tanje, čiju potisnutu destruktivnost ipak dokraja ne definira materijalizirani strah od prolaznosti (u liku bolesnog oca). Nenaglašena spona između psihološke skice junakinje i socijalne zbilje u koju je uronjena rezultira nekoherentnošću, nasuprot problematizaciji konzekvenci nezaposlenosti, besperspektivnosti i pritiska društvenih očekivanja (na ženu) kakvu bismo očekivali. Konvencionalna režija svrstava film u već istrošenu struju tematiziranja otuđenosti kao jedine dostupne reakcije.

Iva iz zapaženog prošlogodišnjeg filma Tomislava Šobana Kako je Iva otišla 16. rujna 2016. možda nije zanimljiviji lik od Tanje, no Šoban je svakako zanimljiviji redatelji koji se poigrava intermedijalnim i intertekstualnim momentima. Već je i naslov očita referenca na Ivu Tomislava Radića, dok će voajeristički pristup kameri sugerirati promjenu pozicije, kojom naslovna junakinja postaje objekt promatranja. Novouspostavljeni odnosi dominantne klase zamjenjuju Radićevu studiju malograđanštine. Čini se da Šoban ne poseže za elementima koji bi gledatelja naveli na zaključak ekonomske uvjetovanosti Ivina odlaska, već je on prije rezultat suvremenih trendova koji samorealizaciju smještaju uvijek negdje drugdje.

Intermedijalnost je temeljna karakteristika Šobanovog ovogodišnjeg ostvarenja Nije odgoj. Slikarstvo kao središnji narativni motiv u tkivo je filma ugrađeno modifikacijom slikarskih postupaka, od kompozicije kadra do dezintegrirane fotografije gotovo impresionističke teksture. Budući da je izvorno riječ o adaptaciji kratke priče Ružice Ašić Nije odgoj djevojaka u Češkoj, kratka književna forma interferira sa svojim filmskim pandanom u slijedu popkulturnih ili umjetničkih referenci na oba polja. Autore povezuje sličan senzibilitet prema vlastitom mediju stvaralaštva, u kojem se kao krajnji čin uspješne izgradnje kratke forme nameće autorska perspektiva. Kao što Ašić minimalistički ocrtava (pod)svijest protagonistkinje, Šoban će isto činiti igrom vizualnog koja tu svijest neprekidno reflektira.

Govorimo li o karakteristikama naše scene, Nije odgoj ne treba promatrati neovisno od filma Opet, unedogled redateljice Nikice Zdunić, budući da su oba produkt istovjetne vježbe na zagrebačkoj Akademiji. Ipak, redateljske intervencije odvode adaptacije u posve nekomplementarnim smjerovima. Na tragu spomenutog ženskog filma, ženskog senzibiliteta ili pak ženskih likova, Opet, unedogled bit će simptomatičan jer se junakinjina samosvijest, unatoč činjenici da se oslobađa sputavajuće veze, gradi isključivo kroz odnos s muškarcem, inzistirajući na emotivnom momentu kao krucijalnom za osvještenje vlastite pozicije.

Uspjeh Kokoške Une Gunjak prije nekoliko je godina potvrdio postojanje interesa za tematizaciju ratne zbilje devedesetih. Iako bismo, s obzirom na vremenski odmak, očekivali polemičnost ili dekontekstualizaciju, osim promjene tipičnih fokalizatora, koji su češće žene ili djeca, ne dopire se dalje od individualizacije kolektivne traume. Na tom je planu više pridonio dugi metar, bilo fokusom na slijepe točke kolektivne memorije (Crnci G. Devića i Z. Jurića), bilo žanrovskim pristupom (Broj 55 K. Milića). Ovogodišnji kratki filmovi ostaju zarobljeni u napetim stanjima protagonista, dok izostanak ikakve autoreferencijalnosti i svjesnosti o formi promatrane fenomene ne naglašava, već utapa u preširoko postavljen narativ. Prodor realnosti u iskonstruirani dječji svijet u Po čovika Kristine Kumrić očito sadrži dovoljno emocionalnog naboja koji će ga učiniti prividno aktualnim, unatoč pozicioniranju u specifičan društveni kontekst istraumatizirane ruralne sredine devedesetih godina. Dijana Mlađenović u filmu Grimizno pak problem silovanja u ratu unižava svodeći ga na eksces. Potencijal teme koja ostaje društveni tabu nije iskorišten, a stvarne konotacije opresivne atmosfere ostaju izvan redateljičina zanimanja.

Ne možemo negirati činjenicu da je posljednjih godina kratkometražna scena doživjela kreativni zamah, a nerijetko su u prvi plan stupila neočekivana ostvarenja, proizašla iz alternativnih kinoklubaških tokova. DHF je to ove godine naglasio organiziranjem specijalnog programa izvan konkurencije, koji je prikazao filmove nekonvencionalnog karaktera, o čemu je pisao Matej Beluhan. Budući da tzv. rubni, amaterski filmovi svojom neopterećenošću i kreativnošću nadilaze dosege dominantnih ostvarenja, u pojedinim se slučajevima njihovo strogo odvajanje čini kontraproduktivno.

Prominentni i nagrađivani filmovi jakih autorskih figura (Jušić, Turić, Tarokić, Sikavica i dr.) posebno su potencirali dojam uzleta kratkog filma. Iako su kvalitativne oscilacije uobičajene, u posljednje je vrijeme ipak teško izbjeći zasićenost stilskim ili tematskim rješenjima. Kratka forma se pak češće shvaća kao prostor realizacije fragmenata, koje bi bilo prirodnije uklopiti u širi kontekst, nego li kao konačni format koji determinira logiku odabira i kompozicije materijala. Promišljanje forme i razvoj pripadajućeg filmskog jezika čine se zanemarenima u korist sadržajnih senzacija. Fokusiranje na anomalije različitog karaktera rijetko ima čvrsto uporište u društvenoj zbilji, a češće se svodi na funkciju pojačanja osnovne narativne linije. Čak kad se umeću fantastičnu motivi (slučaj s Fabijanom Lovre Mrđena) ili nadrealistički momenti (Mliječni zub Saše Bana), koji ostvaruju začudnost, pozadinski elementi ovisnosti ili korupcije, barem asocijativno povezani s provodnim motivom, ostaju na razini dekora.

Grand prix ovogodišnjeg DHF-a osvojio je film Zvir Miroslava Sikavice, koji se na društvenu problematiku možda najkonkretnije referira, naglasivši je pseudodokumentarnim pristupom isprekidanih kadrova i naglih promjena fokusa. Pritom na mjesto neproduktivnog emocionalnog odnosa spram protagonista postavlja mogućnost racionalnog sagledavanja društvenih kompleksa sugeriranih filmom. Svaki će pojedini postupak biti u funkciji izgradnje atmosfere koja, prelamajući se na dva protagonista, poentira širu društvenu simptomatologiju.

Koncentriravši gotovo svu produkciju, Dani hrvatskog filma okupljaju sve rodove i poetike naše kratkometražne scene. Utoliko daju precizan uvid u promjene ili učvršćivanje zadanih obrazaca. Ipak, izvan kinoklubaških aktivnosti, alternativnih i konceptualnih umjetnika (spomenimo samo Toma Gotovca ili Ivana Ladisalava Galetu), rijetko se koji etablirani filmaš posvetio razvoju kratkog metra i poigravanju njegovim konvencijama. Na igranom se planu pak forma najčešće shvaća kao prezentacija vještine s ciljem otvaranja mogućnosti u dugom metru. Film se uklapa u unaprijed zadane konture, koje manje anticipiraju prepoznatljivi izričaj. Konvencionalni stil i scenaristička rješenja djeluju jednoobrazno, a paradoks kratkog filma ovdje se otkriva u praksi. Iako se otkriva kao najzahtjevnija, kratka će forma redovito preuzimati funkciju vježbe, a manje će se tragati za individualnom artističkom poetikom. Analogija s poezijom u ovom se slučaju potvrđuje na novoj razini: iako produkcijski pristupačno, samo će dovitljivost, disciplina i umjetnički napor stvoriti izvanserijsko kratkometražno djelo, koje će jednako intrigirati kondenziranim smislom kao i površinskom jednostavnošću.

Na Međunarodnom festivalu kratkometražnih filmova u Rio de Janeiru – Curta Cinema, koji se održava od 5. do 12. studenog, bit će prikazani nagrađivani film Kokoška redateljice Une Gunjak te eksperimentalni film A.D.A.M. Vladislava Kneževića. Kokoška priča o djevojčici Selmi koja u opkoljenom Sarajevu dobija kokoš na poklon, dok je A.D.A.M. eksperimentalni film o autonomnoj bespilotnoj letjelici za rudarsko istraživanje asteroida koja počinje samostalno djelovati i odbijati svaku komunikaciju s operaterima satelitske tvrtke koji je pokušavaju pratiti.

Na Festivalu kratkometražnog filma Aesthetica koji se od 6. do 9. studenog održava u Yorku u Velikoj Britaniji, bit će prikazani Pragovi redateljice Dijane Mlađenović. Film govori o nasilnim deložacijama “nepodobnih”, mahom građana srpske nacionalnosti, iz njihovih stanova za vrijeme rata u Hrvatskoj. Na 44. festivalu španjolskog i europskog kratkometražnog filma ALCINE, koji će se održati u Alcali kraj Madrida od 7. do 14. studenog, bit će prikazan film Ko da to nisi ti redatelja Ivana Sikavice. Film otkriva večernju situaciju dva para koju je zabilježila snimka malene kućne kamere. Parovi slušaju maštarije svojih partnera koje ih uzbuđuju, ali ih poslije deprimira pomisao o čemu su oni zapravo razmišljali. Naposlijetku, na Međunarodnom festivalu Notre Dame University koji će se održati u libanonskom gradu Louaizeu od 9. do 16. studenog, bit će prikazan film Lili na mjesecu redateljice Doroteje Vučić. Film govori o djevojčici Lili čije su noći ispunjene jezom. Svake noći u njezinu sobu ulazi Čudovište, a ona ne može zvati roditelje u pomoć jer je prestala govoriti.

Na Međunarodnom festivalu animacije Kuandu na Tajvanu, koji se održava od 31. listopada do 8. studenog, bit će prikazan poseban program posvećen najboljim hrvatskim animiranim filmovima poput Surogata Dušana Vukotića, Don Kihota Vlade Kristla, Satimanija Zdenka Gašparovića i Škole hodanja Borivoja Dovnikovića. Selekciju filmova potpisuju programatorica festivala Chi-Sui Wang te animator i umjetnički ravnatelj Svjetskog festivala animiranog filma – Animafest Zagreb Daniel Šuljić, koji će u sklopu festivala održati i dva predavanja – jedno o povijesti animacije u Hrvatskoj, a drugo o zvuku u animiranim filmovima. Također, u panoramskom programu bit će prikazan i slovensko-hrvatski animirani film Koyaa Cvijet Kolje Sakside.

Izvor: HAVC

Kratkometražni igrani film Danas smo pojeli zadnju kravu nastao je u sklopu radionice kratkog filma Blank_filmski inkubator. Riječ je o debitantskom filmu zagrebačke studentice komparativne književnosti i portugalskog jezika Ane Perčinlić i produkcijski najkompleksnijem Blankovom filmu, snimanom na lokacijama u Zelenjaku i Kumrovcu. Glavne uloge pripale su Mariji Majcan, Jasni Bilušić, Davor Svedružiću i psu Scaru. Priča prati obitelj u poslijeratnom malom mjestu koja nastoji preživjeti glad i neimaštinu. Kratki film Adieu N Barbare Vekarić, nagrađen na prošlogodišnjoj reviji F.R.K.A za najbolju montažu (Lea Mileta), nastao je kao redateljičin ispit iz režije na Akademiji dramske umjetnosti. U filmu glume Nataša Janjić, Silvio Vovk i Amar Bukvić. Adieu N se prikazuje u subotu 21. i u nedjelju, 22. siječnja, a Danas smo pojeli zadnju kravu u nedjelju 22. i u utorak, 24. siječnja. Oba filma konkuriraju za Mediterraneo Cinema Award, nagradu publike za najbolji kratki film.

Ištvančićev dokumentarac Album bit će prikazan 24. siječnja 2012. i jedan je od 18 naslova koji konkuriraju za nagradu Alpe Adria Cinema Award za najbolji dokumentarni film iz regije. Uz Ištvančićev film  za nagradu se natječe i slovenski film Aleksandrinke redatelja Metoda Peveca o slovenskim emigrantima prije Drugog svjetskog rata, The Boy Who Was a King Andreja Paounova, dokumentarac o bugarskom kralju Simeonu Saxe-Coburg-Gotha i njegovom životu punom prevrata te Our School rumunjskih redateljica Mone Nicoară i Mirune Coca-Cozmao o malim Romima u ruralnoj Transilvaniji i drugi. Nakon premijernog prikazivanja na prošlogodišnjem ZagrebDoxu, kada je najavljen kao ‘prvi hrvatski drugačiji dokumentarac o ratu’, ovo će biti talijanska premijera i prvo međunarodno prikazivanje Albuma u konkurenciji za nagrade. 

U okviru Popratnog programa – animirani filmovi u Trstu bit će prikazan Dove sei amor mio Veljka Popovića koji je dosad prikazan na nekoliko festivala, te nagrađen Posebnim priznanjem žirija na prošlogodišnjem izdanju Sarajevo film Festivala. Fabula Popovićeva filma građena je oko samotnog života jedne starice ispunjenog svakodnevnim ritualima i melankoličnim prisjećanjima na sretnije dane. Osim službene selekcije i popratnih programa, u okviru Festivala u Trstu se već treću godinu zaredom održava koprodukcijski skup  When East Meets West na kojem se okuplja oko dvjesto europskih filmskih profesionalaca. Od 182 prijavljena projekta iz dvadeset devet europskih zemalja, među osamnaest projekata u programu pitching foruma WEMW uvršten je projekt Dianina lista producentice i redateljice Dane Budisavljević nastao u okviru produkcijske i distribucijske kuće Hulahop.

Uz pitching, ovogodišnje izdanje WEMW-a predstavlja i dvije nove sekcije. U programu Warm-up posvećenom projektima koji su u vrlo ranoj fazi razvoja ukupno će se predstaviti jedanaest projekata, među kojima i hrvatski projekti Far Encounters producentice Dijane Mlađenovic (Kinematograf). U sekciju Follow-up posvećenu projektima koji su prethodno već predstavljeni na europskim forumima odabrano je ukupno 10 projekata, među kojima Mitch – Diary of a Schizophrenic Patient producenta Siniše Juričića (Nukleus Film) i The High Sun Ankice Jurić Tilić (Kinorama).

Festival će biti otvoren 19. siječnja projekcijom igrano-dokumentarnog filmskog triptiha Majke makedonskog redatelja Milče Mančevskog u tršćanskom Teatro Miela, a zatvoren 25. siječnja proglašenjem nagrađenih filmova i projekcijom filma Leaving, debitantskog filma nedavno preminulog Vaclava Havela.

Na fotografij: Kadar iz filma Danas smo pojeli zadnju kravu/ Izvor: HAVC

Izvor: HAVC