Razgovor će otvoriti pitanja o tome je li danas, uz stalnu proizvodnju sve površnijeg sadržaja, moguće izboriti se za kvalitetan kulturni i novinarski rad te koliko klasna nejednakost i dalje utječe na rad u ovim sektorima. Raspravljat će se o tome tjeraju li kulturne politike kulturu prema poduzetništvu i što to znači za njezin opstanak, kao i o tome kako regulirati ili barem pokušati utjecati na sustavnu potplaćenost kulturnih i medijskih radnica_ka. Na koncu, otvorit će se i pitanje solidarnosti te uloge strukovnih udruženja – rade li ona dovoljno za zaštitu prava zaposlenih u kulturi i novinarstvu?

Gošće tribine su spisateljice i novinarke Nora Verde i Barbara Matejčić, dok će razgovor moderirati spisateljica Monika Herceg.

Više o ovim temama možete pročitati i u intervjuu s Dijanom Matković.

Matković je aktivna i kao prevoditeljica; na slovenski prevodi autorice i autore kao što su Lana Bastašić, Dino Pešut, Danilo Kiš, Andrej Nikolaidis, Faruk Šehić i drugi. Piše ili je pisala za sve veće slovenske medije poput Mladine, Dnevnika i Dela. Aktivna je u sindikatu kulturnih radnika Zasuk. Godine 2013. objavila je svoju prvu knjigu zbirku priča U ime oca (V imenu očeta, Goga, 2013.). Urednica je i prevoditeljica Antologije tesnobe (LUD Literatura, 2016.), knjige o tjeskobnosti koja sadrži eseje slovenskih pisaca i autora iz bivše Jugoslavije na ovu temu. 

Prije dvije godine Dijani Matković je u Sloveniji izašao roman Zašto ne pišem, od publike i kulturnog prekarijata primljen s neskrivenim odobravanjem, o čemu svjedoče i njegova i četiri do sada tiskana slovenska izdanja i finale nagrade Kresnik za roman godine. Povod našem razgovoru je hrvatsko izdanje romana koji je nedavno u prijevodu Anite Peti-Stantić izašao u nakladi Ljevak. Vodile smo ga na specifičnoj mješavini slovensko-srpsko-hrvatskog govornog jezika koji je najbolje kolokvijalno nazvati jugoslavenskim. Za sve one koji žele o romanu Zašto ne pišem čuti iz usta same autorice vrijedi najaviti promociju ove knjige u knjižnici Bogdan Ogrizović 19. studenog u 19 sati, u sklopu projekta Prevoditelji u fokusu.

Zašto ne pišem je autofikcijska knjiga u kojoj si donijela povijest vlastite obitelji i u njoj, čini mi se, u priličnoj mjeri uspjela u književnom tekstu opisati svoj put kao učenice, radnice, studentice, prekarne radnice, partijanerice, umjetnice. Iz koje unutarnje potrebe je došla motivacija za pisanje ovog romana?

Roman započinje citatom Faruka Šehića: “Ja sam jedan, a ima nas hiljade.” Računala sam da ako napišem priču o sebi, svojim prijateljima i ljudima koji su mi bliski o tome kako je živjeti u kasnoj fazi kapitalizma i raditi prekarne poslove, a uz to još dolaziti iz niže radničke klase, da ću možda uspjeti u tome što je bila moja namjera a to je da stvorim prostor u kojemu bismo se mogli osjećati manje sami i manje krivi za to što nam u životima dešava ili ne dešava. Kapitalizam je naše zajednice razbio i učinio da se svaki od nas bori sam na svom kraju, siguran da je i sam odgovoran za sve. U romanu opisujem i period povratka u rodni kraj, na selo, nakon što me Ljubljana izbacila iz igre zbog visokih troškova života, ali i zato što u poslu nisam bila sposobna raditi kompromise – doslovno se razbolim ako moram djelovati u kontekstima na koje u etičkom smislu ne mogu pristajati.

Da bih preživjela ja sam u političkom smislu morala razumjeti zašto sam ponovno tamo gde sam počela, a ne negdje drugdje. Zašto sam nakon studija, rada u medijima i kulturi, ponovno u tom selu iz kojeg sam prije toliko godina pobjegla. Nalazila sam se u jednoj dubokoj depresiji, a depresija ima tu osobinu da sami sebe krivimo za poziciju i mjesto u društvu na kojem se nalazimo, u to nas uvjeravaju i dominantne društvene ideologije. Spoznaje koje sam u procesu analiziranja svojih životnih epizoda i pozicija osvijestila imala sam potom potrebu podijeliti s drugima. 

Još jedan, možda i snažniji razlog zašto netko piše: ili osjećaš da ćeš biti nesretan ako ne pišeš ili ti je svejedno. Kod mene je presudilo ovo prvo. Dakle pišem jer moram.

Naslov knjige je svojevrsni paradoks; i kroz cijelu se knjigu provlači motiv “odlaganja pisanja”. Autofikcijska književnost nerijetko jest prorađivanje emocionalno zahtjevnog materijala, manje je svodiva na literarno “igranje”. Naravno, ako ju se piše bez “fige u džepu”.  Možeš li se sjetiti trenutka u kojem si shvatila da više nemaš prostora za odlaganje?

Možda bih ovo što ti kažeš malo okrenula; ja sam poslije povratka u Ljubljanu zapravo tražila uvjete za pisanje – stabilnost koja će mi omogućiti pisanje romana. Kad te stabilnosti nemamo to utječe i na naše psihičko zdravlje koje je takođe uvjet za pisanje obimnog teksta kao što je roman. Svaki dan sam se pitala: “što mi treba da bih mogla pisati?” Razlozi zašto ljudi ne mogu stvarati su kompleksni i nadam se da sam dio njih uspjela razotkriti u romanu. Zanimljiv je i podatak da nas na području umjetnosti samo 15 % dolazi iz nižih radničkih klasa. Što znači da su to što čitamo u knjigama, gledamo u filmovima i u kazalištu problemi viših klasa.

Ali slažem se s tobom da je i emocionalna prorada važan preduvjet, samo što o ovim drugim razlozima potrebnim za stvaranje rjeđe govorimo. Kakogod, čin pisanja, pogotovo autofikcije, je kontraintuitivan; nitko ne želi ići tamo gdje boli. Svoje živote imamo organizirane oko toga da izbjegnemo bol. Pisanje je kao ronjenje na dah – ideš do svog limita i možda i preko, a spasioci, ako ih imaš, su tek par deset metara ispod površine vode. Teško je objasniti zašto bi to netko radio, sigurno ne bi bez jako snažnog unutrašnjeg motiva. Ja pišem da bih preživjela. To je u isto vrijeme i moj način uključivanja u društvo na koji mogu pristajati jer ne zahtijeva poniženje, suprotno, pisanje je svjedočenje o poniženjima.

Možda bi bolji naslov knjige bio Zašto ne pišu, ali mi se činilo duhovitim da napišem knjigu od 300 stranica s upravo takvim naslovom. Ako dolaziš iz niže radničke klase, radiš u prekarnim uvjetima, moraš raditi niz poslova da bi preživjela. Ja sam si u trenutku pisanja ove knjige mogla stvoriti te uvjete, bila sam u vezi u kojoj sam imala financijsku podršku za pisanje. Imala sam i podršku prijatelja, emotivnu i intelektualnu. Dakle, imala sam prije spomenute spasioce. 

Na neki način smo jedni drugima dali metodu i legitimaciju; način za razmišljanje o vlastitom položaju. Da se vratim na prethodno pitanje: pisanje je stvarno krenulo kad sam konačno shvatila u kojoj formi trebam pisati, koja će moći obuhvatiti 30 godina mog života i u isto vreme ponuditi elemente sociološke i političke analize, slično kao što to rade Édouard Louis i Didier Eribon i mnogi drugi. Sjećam se da mi jedan poznati hrvatski pisac, kad sam mu govorila da želim pisati o ograničenjima nekog tko dolazi iz niže društvene klase, rekao: “Pa zašto bi ti o tome pisala, kad je o tome već pisao Louis?” Mjesecima kasnije sam se za vrijeme pisanja sjetila šta mi je taj pisac rekao i poslala mu mejl s pitanjem zašto on misli da je samo jedna priča iz niže društvene klase dovoljna. Imamo hiljade i hiljade knjiga o tome kako žive ili kako su živjele srednja klasa i buržoazija, kako osjećaju, kako pate, kako uživaju, kako vole, a za iskustva niže klase bi nam trebao biti dovoljan jedan autor. E, pa nije!

Kroz roman citatima komuniciraš s mnogim svojim spisateljskim kolegama ili uzorima kao naprimjer piscima Danilom Kišom, Andrejem Nikolaidisom, Farukom Šehićem, Monom Eltahawy, Aleksandrom Hemonom, ali čini mi se da centralno mjesto ipak zauzima britanski kritičar i kulturni teoretičar Mark Fisher, autor već znanog nam klasika Kapitalistički realizam. Zašto je baš on bio toliko važan za tebe?

Možda mi je Fisher najbliži po svom senzibilitetu, svojoj anksioznoj depresiji kao odgovoru na anksiozno depresivno vrijeme u kojem živimo, kao i odgovor na osjećaj ontološke inferiornosti onih koji dolazimo “od drugdje” – veze koje je jako dobro razumio i iznimno artikulirao. Uprkos ili upravo zbog tog senzibiliteta on je vjerovao u utopijske projekte, vjerovao je da moramo inzistirati na zamišljanju boljeg svijeta, ili je barem to vjerovao do zadnjeg trenutka. Kao što znamo, on je 2017. sebi oduzeo život. S njim sam se prvi put upoznala kroz čitanje teksta Good for Nothing. Ne znam da li mi se ikad prije desilo, da me neko čitanje toliko uzbudilo, da sam usred čitanja stala i počela doslovno proklinjati. Otišla od stola, razmišljala, sjela, vratila se čitanju, pa ga čitala ponovo i tako dalje. Nitko prije njega nije tako dobro i precizno definirao moju poziciju i pozicije meni sličnih. Kod nas se o klasno podijeljenom društvu za vreme mog odrastanja a i studija nije nigdje pričalo, po raspadu Jugoslavije su iz biblioteka izbacili čitav niz knjiga o samoupravljanju, klasne svijesti nije bilo u programima stranaka ni u sadržajima protesta. Možda su na nekim marginama buržujska djeca intelektualizirala o Marxu, ali nitko nije kao Fisher pokazao kakav utjecaj na pojedinca ima društvena moć. Društvena moć je ona koja nas određuje mnogo više nego identiteti, o kojima u našem liberalnom vremenu toliko volimo pričati. 

Mark Fisher mi skoro svaki dan nedostaje. Često razmišljam što bi on rekao i kako bi razmišljao o nekim novijim fenomenima; nedostaje mi kao čovjeku nedostaje najbliži prijatelj, iako ga nikad nisam upoznala uživo. Možda je u knjigama destilat naših misli i s tim i nas samih, bez balasta, što stvara mogućnost takve blizine. Ali blizu su mi i drugi autori i autorke; mislim da je jedna od mojih najvećih privilegija u tome da mogu s nekima od njih komunicirati – kad ne znam kako se intelektualno, emotivno i stvaralačko nositi s tim što nam se dešava. Kako pisati i živjeti kad se bliži kraj svijeta? Barem svijeta kakvog smo do sad poznavali, naravno.

Život i rad Marka Fishera nas vodi do pitanja mentalnog zdravlja i problema sa suvremenim praksama psihoterapije, koja često ne uzima u obzir društveno-politički kontekst u kojemu smo prisiljene živjeti i raditi. Previše toga se u psihoterapiji svodi na vlastitu odgovornost za mentalna stanja, u meni to počesto proizvodi više samokrivnje, nego olakšanja. Kako ti vidiš ovaj problem?

Psihoterapija ne griješi sasvim kad se bavi sa našim djetinjstvom, roditeljima, emocijama, kao što je pisao i Fisher, ali ono što promaši je upravo djelovanje spomenute društvene moći. U pozadini naših mentalnih i emotivnih stanja je puno društvenog determinizma, i jako malo naše vlastite volje, znači ništa nam ne pomaže marljivo regulisanje emocija ako smo, na primjer, izgubili posao i ne znamo od čega ćemo živjeti. Ideja da možemo nešto promijeniti kroz dijalog na kauču, kroz pričanje o vlastitim emocijama je buržujski koncept par excellence. Psihoterapija kakvu poznajemo danas zapravo počinje sa pacijenticom, koja se u bilješkama Josefa Breuera – Freudovog mentora – pojavljuje pod imenom Anna O. Ona je patila od gomile simptoma, bjesnila, na momente nije osjećala svoju desnu stranu tijela, zaboravljala je govoriti jezike koje je prije znala, gubila je pamćenje itd. Breueru je predložila da slobodno pričaju o trenutcima kad je prvi put doživjela neki simptom, a Breuer posle toga Freudu poručuje o velikom terapeutskom uspjehu – kad god bi se Anna O. kroz pričanje sjetila nekog simptoma, taj je čudesno nestao. Što je bila laž, Breuer je rekao da je Anna O. ozdravila jer je morao prekinuti njezino liječenje zbog ljubomore svoje žene. Ona je ozdravila tek kad je pobjegla iz okoline koja ju je stezala i od koje je bježala u ludilo – u njezinom primjeru iz bečke aristokracije – i počela se baviti društvenim radom. Prevela je prvi feministički tekst A Vindication of the Rights of Woman Mary Wollstonecraft, volontirala u sirotištu i tako dalje. S društvenim angažmanom njezini su simptomi nestajali. Dakle simptomi su imali politički razlog i zbog toga ih je uspela riješiti političkim djelovanjem. 

Prijatelj Marka Fishera Jeremy Gilbert je poslije njegove smrti u eseju My Friend Mark takođe pisao da bi Fisher za ozdravljenje svoje depresije trebao angažman njegove cjelokupne zajednice, prijatelja, obitelji i jedan radikalan politički pristup. Ali takva psihoterapija još nije razvijena. Ono što na psihoterapiji danas najčešće dobijemo je samo eho dominantne društvene ideologije koja nam ponavlja da smo sami krivi za sve; a kad je sve individualizirano, ne možemo razumjeti zašto je osobno političko, dakle nema ni razloga za otpor. U tom smislu je psihoterapija često u službi prilagođavanja pojedinaca na društvo koje nas pravi bolesnima. Jedan od stvarno rijetkih iznimnih psihoterapeuta i psihijatara u Sloveniji je dr. Borut Škodlar koji je u raznim trenutcima pomagao ne samo meni, nego i drugim kolegicama i kolegama koji pišu.

U romanu u jednom trenutku pišeš “…čovjek bez zaleđa udaljen je samo mjesec ili dva od siromaštva”. Koliko je to slučaj u književnom polju?

U maju ove godine sam imala mogućnost razgovarati sa Édouardom Louisom, koji mi je rekao da iako sa svojim knjigama putuje po svijetu, surađuje sa brojnim velikim umjetnicima i tako dalje, on se i dalje svakog dana boji da će se vratiti u ono što je društvo prethodno pripremilo za njega. Dakle biti fizički radnik, živjeti težak život. Čak i ako doživiš neki bajan i velik uspjeh kao Édouard Louis i nisi viši samo mjesec ili dva od toga da pristaneš na cesti jer ne možeš plaćati najamninu i troškove, ti i dalje možeš živjeti u strahu da će ti se to desiti. To je jedna od rana koje nose ljudi koji su djetinjstvo preživjeli u nasilju siromaštva i kroz obrazovanje postali trans-klasni, dakle prešli iz jedne klase u drugu. I kao mnoge druge rane ni ta nije izlječiva na terapeutskom kauču. Kao ni kroz akt pisanja. Tko je iz pisanja ikada izašao izliječen? Ne, pisanje je intenzivnost, koja se prelije u intenzivnost u odnosima, i onda moraš ići pisati – ako imaš uslove za to – sljedeću knjigu. 

Louisu se nerijetko prigovaralo da kada piše knjigu po knjigu o članovima svoje obitelji nju eksploatira za vlastiti uspjeh u izlazak iz siromaštva. Što misliš o tome?

Ljudi koji pišu takve gluposti ne znaju o čemu govore. Ne možeš eksploatirati priče vlastitog života, one ti – kao i druge priče – kao spisatelju ili spisateljici pripadaju. Priče su zapravo jedino što imaš. U isto vreme naravno imaš i odgovornost prema ljudima o kojima pišeš, ali eksploataciju svakako ne možemo prigovarati Louisu koji s nevjerojatnim suosjećanjem prema ljudima koji su ga najviše povrijedili zapravo piše o tome kako ih eksploatira sistem. On piše upravo iz odgovornosti prema tim osobama, prema njihovim problemima o kojima dominantna klasa govori da ne postoje. Što znači da su ti ljudi u javnosti nevidljivi, pojavljuju se možda jedino u crnoj kronici. Louis im daje vidljivost, kroz svoje pisanje ljude suočava s onim što ne žele vidjeti i od čega im je muka. Ta muka, to naslućivanje nepravednog društva onda dovodi do takvih mentalnih akrobacija gde se umjesto problemima bavimo time nije li možda Louis taj koji je problematičan. Mi, osobe iz nižih društvenih klasa, s margine, moramo se uvijek opravdavati za to što pišemo i govorimo, uvijek dokazivati da nasilje o kojem pišemo zaista postoji, uvijek legitimirati svoje razloge za pisanje – to se od buržoazije nikad ne očekuje. 

Buržoazija je definirala i šta je književni kanon, a uz to iz takozvane velike umjetnosti izbacila sve političko. A na autofikciju, koja ne može biti ništa drugo no politička se gleda pogrdno jer – Šta vi imate sami sebe za opisivati? To smo radili i to ćemo i dalje raditi mi. Izvolite u našim romanima nastupati kao sluškinje, prosjaci, ludare, ali kroz naš distancirani, sveznalački pogled. Pisanje autofikcije je literarni i politički čin. Ljudi koji dolaze iz nestabilnih sredina i pišu na nestabilan način, mijenjaju i ruše žanrove, pripovjedač je prvoosobni a ne sveznalački itd. Često su naše knjige i kraće u poređenju sa knjigama “savremenih klasika” jer nismo navikli da imamo sve vrijeme i prostor na svijetu da bi izrekli svoje misli. Niti čitaoca ne smaramo s nebitnim. To što smo navikli razumjeti kao kanon su zapravo iskustva, senzibiliteti i problemi buržoazije i srednje klase. Naše pisanje unutar takve konstelacije, kao što kaže i Louis u knjizi Borbe i metamorfoze jedne žene, dakle može biti samo pisanje protiv kanona, protiv literature.

Još jedan citat iz Zašto ne pišem: “Isto se tako nas žene doista pripušta u literaturi tek onda kad je status autora, to jest autorice, u javnosti izgubio svaku vrijednost, to jest simbolički kapital.” Naime, sva ta euforija oko povijesno najvećeg priliva žena u književnost svoje korijene ima u ekonomiji i kapitalu. Pa opet pišeš: “Kada su novac i utjecaj otišli iz književnosti, došle su žene.” Osim što može biti premisa za  jednu satiričko-futurističku priču o ovoj temi, je li to danas naša realnost?

Prošlo je par godina otkako sam to pisala, sada bih možda ispostavila nešto drugo. Vrata u svijet javnosti jesu više nego ikad otvorena ženama i ljudima s margine, što i dalje ne znači da ih se i jednako tretira. Inkluzivnost i korektnost nemaju nikakvog političkog naboja, prije su sredstvo odlaganja bavljenja sa suštinskim, sistemskim problemima. Korektnost još nikome nije osigurala ručak niti je završila rat, suprotno, uloga korektnosti je nastavljanje sa svim po starom.

Istina je da trenutačno više pažnje dobiva literatura koju pišu ljudi s margina, ljudi iz ratnog okruženja, izbjeglice, oni koji na vlastitoj koži osjećaju klimatske promjene. Možda nam je stvarno i dosadilo čitati što imaju za reći privilegirani strejt muškarci – dok ne shvaćaju senzibilitet vremena o kojem pišu. Možda ljudi s margine i žene trenutačno zaista pišu bolju književnost. Kao što je to bio slučaj poslije rata 90-ih kada su autori i autorice iz BiH i Crne Gore pisali bolje od onih iz Srbije koji se nisu suočavali s onim što se događa. To se desilo tek kasnije, u filmovima kao što je bio Srpski film – jedan velik vrisak očaja zbog stanja njihovog društva koji je došao sa zakašnjenjem. 

Prevodiš književnost mahom s područja ex-Yu. Što ti je trenutno najzanimljivije na svjetskoj književnoj sceni, postoji li nešto što bi izdvojila? 

Trenutno sam toliko obuzeta pisanjem svoje sljedeće knjige da manje čitam što pišu drugi – osim u obliku eseja jer je to dio mog posla kao urednice Disenza. Ali uvijek me je zanimala književnost koja je u kontaktu s realnim, kao što je to lijepo rekao Andrej Nikolaidis, još jedan od autora koji su mi jako bitni. Ne zanimaju me lijepe rečenice zbog lijepih rečenica, besmisleno igranje riječima. To ne znači da me ne zanimaju stil i forma, suprotno. Dosta pisaca ne zna zašto pišu, istina i takvi mogu biti u pisanju dobri, na primjer najveći slovenski pisac Lojze Kovačič je bio totalni politički idiot, ali mene su uvijek zanimali oni drugi, poput Danila Kiša, Jamesa Baldwina, Andreja Nikolaidisa, Virginie Woolf, Dubravke Ugrešić, Aleksandra Hemona, Lane Bastašić i sličnih koji jako dobro razumiju društvo u kojem se nalaze i funkciju literature u tom društvu. 

Nedavno sam pročitala sjajan roman Las malas (Loše djevojke) trans spisateljice Camile Sose Villada koja dolazi iz velike tradicije argentinske književnosti, dakle piše u stilu magičnog realizma, nježne poetike s kojom podiže živote seksualnih radnica kojima je pripadala i sama, i koje doživljavaju toliko nasilja. Dakle i tu možemo vidjeti da stil zapravo ima političku svrhu. Estetički alati koriste tome da trans žene, o kojima društvo ima toliko ružnog da kaže i prema kojima je društvo nasilno, Camila Sosa Villada prikaže kao lijepe, kao najljepše na svetu. Kiš je rekao da ne vjeruje u literaturu manjina, da je književnost jedna i nedjeljiva, i s tim se slažem, ali u isto vrijeme mislim, i sad se već ponavljam, da dobra i uzbudljiva književnost trenutno dolazi od queer pisaca i spisateljica i drugih ljudi s margine koji su se u svojim životima već suočavali s katastrofama, pa im nije teško razumjeti svijet u kojemu se suočavamo s više katastrofa u isto vrijeme. To je kao slučaj one depresivne sestre u filmu Melankolija Larsa von Triera koja je toliko depresivna da ne može funkcionirati u svakodnevici. Ali kad dođe do kraja svijeta ona je jedina koja zna kako postupati, jer se vani dešava to što ona već cijelo vrijeme živi u svojoj glavi. Bit će mi kasnije žao što sam pomenula buržujskog von Triera. (smijeh) Komplikovano je.

Čini mi se da queer i feministička književnost u svijetu već duboko gazi i po nekom mainstreamu, što nipošto ne smatram lošom stvari, ali može biti i klopka. Slažeš li se?

Ako sa mainstreamom misliš to da se neke knjige dobro prodaju, to nije stvar spisatelja ili spisateljica. Njihovo je da napišu knjigu. Međutim, počelo se dešavati da su razni žiriji za dodjelu nagrada i stipendija postali osjetljiviji na to da u književnosti budu zastupljeni svi segmenti društva zbog čega se taj naš prije spomenuti privilegovan strejt muškarac osjeća kao da nešto gubi, pa se baš glasno i na sve načine žali da mu se dešava nepravda. Ali zašto od toga praviti skandal; welcome to the club! Tako smo se mi ostali osjećali stoljećima. Hajde da prvo prođe barem jedno stoljeće te nepravde, gdje netko dobije nagradu a možda nije najbolji, pa da onda opet pogledamo gdje smo i kako nastaviti. (smijeh) Karikiram, nagrade na kraju i dalje uglavnom odlaze u ruke strejt privilegovanih bijelih muškaraca. Nas ostale u najboljem slučaju samo nominiraju. Jednakopravnost i korektnost je dovoljno signalizirati.

Zašto ne pišem je zapravo bestseller na slovenskoj književnoj sceni. Izašla su već četiri izdanja romana. Kako je književna kritika, ali i publika u Sloveniji reagirala na tvoj roman?

Kritike su bile jako pozitivne. Roman se našao u finalu nagrade Kresnik za roman godine. Isprva sam mislila da će to biti knjiga za 20-ak meni sličnih ljudi, a da će me drugi oštro napadati. Moglo se desiti i da shvatim da govorim samoj sebi u bradu i da me nitko ne razumije. A desilo se suprotno, vidjela sam, da taj mehanizam u meni s pomoću kojeg se mogu povezati s drugim ljudskim bićima – radi. Bol je trivijalna. Svi osjećamo bol. Zadatak spisateljice je razvijati i njegovati upravo taj mehanizam, putem kojeg se kroz vlastitu bol povezujemo s drugim ljudima. Stalno sam dobivala i još dobivam, samo manje frekventno, pisma i poruke čitatelja i čitateljica kojima moja knjiga dosta znači. Sada, nakon objave hrvatskog izdanja, počinju pristizati dojmovi i poruke hrvatskih čitatelja, što me raduje.

Zašto ne pišem je prvi slovenski roman koji je bio odabran za književnu sekciju Berlinalea za mogućnost snimanja filma ili TV serije. Po njemu će nastati dugometražni igrani film. Reci nam malo više o tome. 

Filmska adaptacija je još uvijek work in progress, za razliku od solo pisanja knjige tu je mnogo faza u kojima projekat može i propasti. Radi se na scenariju, i ako sve bude po planu režirat će jedna slovenska redateljica koju cijenim. 

Zanimljivo mi je da radiš na novom romanu u kojemu kao jedan od motiva i tema koristiš rave kulturu i motiv aftera. Rave kulture si se dotaknula i u romanu Zašto ne pišem. 

Afterpartiji su samo pozadina dešavanja, to je zapravo roman o raspadu zajednica, o nemogućnosti bliskih odnosa, i kroz to je kritika politika identiteta, kulture strpljivosti i dominantnih diskurza koji iz njih proizlaze. Taj roman ima dva narativna vremena; jedan je after, a drugi je aftermath, znači dešavanje na afteru i posljedice tog dešavanja. 

Urednica si i autorica na slovenskom nezavisnom i neprofitnom portalu Disenz na kojemu je posljednjih nekoliko godina od njegovog osnivanja 2020. godine pokrenut cijeli niz važnih tema i pitanja prekarnog rada, lijevih politika, kulturnog i društveno-političkog polja. Što je Disenz donio u naše kulturno-društveno polje?

Volim reći da nam Disenz daje alate za kritičko i političko mišljenje i djelovanje, teorijsku podlogu s kojom možemo misliti svoje položaje. Želim da Disenz daje ono što je meni u  jednom trenutku dao Mark Fisher i njemu slični autori i autorke. Dakle one tekstove koji nam u mainstreamu fale i koji nam omogućavaju politizaciju osobnog. Taj portal kao spisateljici i pomaže i meni time što ga uređujem i što stupam u kontakt s aktualnim temama, kao i s autorima i autoricama iz Slovenije, ex-Yu a i šire. Kroz Disenz smo se ti i ja našle, jedna drugoj smo na neki način pomogle u pisanjima i radu na našim knjigama. To je zajednica na osnovu razmjene u koju mogu bez problema vjerovati.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kulturne trase društvenosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.