Dunja Janković rođena je 1980 u Rijeci. Diplomirala je na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, a vizualne umjetnosti magistrirala u New Yorku. Bavi se stripom, ilustracijom, kolažima i glazbom. Član je HDLU Rijeka.

Dalibor Barić rođen je 1974. u Šibeniku. Multimedijalni je umjetnik, autor kratkih animiranih i eksperimentalnih filmova, glazbenih spotova, festivalskih špica, instalacija, crteža i kolaža. Također se bavi i stripom te glazbom.

Otvorenje je u petak, 22. travnja u 18 sati. Ostale dane izložba se može pogledati od 13 do 18 sati.

Što očekivati od ovakvog događanja? Javna rasprava; istaknuti intelektualci polemiziraju; tema “Stanje Kulture u medijima”. Ne znam kako drugi, ali ja sam očekivao krug od dvadesetak posjetitelja, jednoglasne žalopojke oko stanja kulture u medijima, veliku količinu intelektualno – kritičkog mrštenja, te naposljetku zaključak kako bismo svi skupa trebali više surađivati (i seljenje u birtiju shodno tom zaključku). I tu, odmah treba reći, nije bilo nikakvih iznenađenja. Zaista je sve manje – više teklo po očekivanom. Međutim, dvije stvari su odskakale od navedene stereotipne slike, a koje nam daju neke zanimljive uvide u održani intervju.

Kao prvo, koliko god se svi govornici slagali kako je stanje kulture u komercijalnim i javnim medijima u njihovoj zemlji loše, četiri “kukanja” o stanju kulture u medijima odvijala su se – u različitim tonalitetima! Naime, svi govornici su situaciju opisali kao lošu, ali čini se kao da je u svakoj od zemalja regije loše na drugačiji način: u Makedoniji skoro pa nema kulture u komercijalnim i javnim medijima, u Srbiji je ima (ali se vrši politički pritisak na autore kulturnih rubrika), u Hrvatskoj je ima sve manje (a o njoj se piše kao o događaju sa subotnje Špice), a ni u Sloveniji, iako je već u EU, situacija nije mnogo bolja – kultura se prati površno i mahom samo informativno, bez ikakvog dubljeg pristupa.

Dakle, okupljeni govornici s prostora bivše Jugoslavije pokazali su kako svaka od zemalja ima svoje probleme u tretmanu kulture u javnim i komercijalnim medijima. Taj zgodan uvid, nažalost, nije bio toliko poticajan za razvoj intervjua u smjeru neke polemike ili dijaloga: naprosto se govornici nisu uspjeli međusobno “pronaći” u komunikaciji. Tako se Ćirić i Budjevac žale na političku cenzuru, Duda se žali na nekompetentnost novinara i tranzicijski kapitalizam, a Planšak na nesavjesnost novinara pri obavljanju svog posla, ali i opasnost da bi javni mediji mogli skoro biti privatizirani. Iako se svi govornici načelno slažu, nitko ne govori o istoj stvari. Također, kako nitko ne govori o istoj stvari, govornici se ne mogu međusobno sukobiti oko toga o čemu bi trebali pričati. Sam intervju, naravno, nije ni zamišljen kao sukob ili slaganje, nego kao analiza stanja kulture u medijima u navedenim zemljama. Ipak, dobar dio intervjua je iz navedenih razloga prošao kao niz različitih monologa na sličnu temu.

Tijek odvijanja samog intervjua prikazuje u malom, ne samo situaciju u pojedinim državama, nego i moguće probleme u međusobnoj suradnji. Dok se u Makedoniji i Srbiji muče sa “staromodnim” državnim pritiskom na medije, Hrvatska i Slovenija su upoznali probleme koji se pojavljuju kada tržište, odnosno vlasnik medija, diktiraju smjer u kojem će se razvijati pisanje u medijima. Ostaje stoga i pitanje kolika je onda mogućnost zajedničkog dijaloga kulturnih i medijskih djelatnika iz pojedinih zemalja: ako već nije moguća zajednička strategija borbe protiv pritiska “više sile”, je li moguće barem međusobno razumijevanje i potpomaganje? Postoji li točka susreta između različitih strana?

Odgovor na to pitanje daje drugi zanimljiv fenomen ovog intervjua: naime, unatoč tome što je svatko pričao o različitim kontekstima s drugačijeg polazišta, postojala je jedna točka oko koje su se svi implicitno slagali – to je bilo pitanje značaja kulture. Iako to jednostavno pitanje “zašto je kultura bitna?” (odnosno “zašto bi uopće kultura trebala biti u ikakvim medijima?”) nije nikad eksplicitno isplivalo u samoj raspravi, stav svih govornika je, barem meni, bio kristalno jasan – kultura je bitna, bitna je za društvo u cjelini, i ne smije biti medijski svedena na folklor i na zanimaciju nekolicine dokonih freakova. Taj stav nije bio u centru pažnje, ali bi se otkrio u ponekim digresijicama, praktički omaškama: recimo, kad bi Duda usput napomenuo kako nam kvalitetni stručni časopisi nisu dosta jer nije bitno samo zadovoljiti potrebe jedne kulturofilske grupice, nego je bitno hoćemo li unijeti kulturu široj populaciji. Zašto bi to bilo bitno? Odgovor indirektno daje Ćirić: iako postoje stručni kanali za raspravu o kulturi, u njima ne postoji provokacija, ni kulturna ni novinarska. Dakle, tu smo! Razlog zašto je kultura bitna jest taj što je kultura praktički provokacija, mogućnost propitivanja vlastite percepcije svijeta, a novinarska kritika bi tako trebala služiti pak kao provokacija da počnemo promatrati samu kulturu na novi, drugačiji način, a ne kao folklorno – državnu ceremoniju ili kao društveni event. Čini mi se da se u tom “odosadnjivanju” umjetnosti, u gubitku dimenzije provokativnosti, krije zajednička frustracija svih četvero govornika, tj. zajednički problem sve četiri zemlje. Na toj točki su se uspjeli pronaći svi govornici i, mada nisu rekli nešto bog zna kako revolucionarno, bar su me podsjetili na to zašto se itko bavi kulturom, zašto se itko nervira oko medijske obrade kulture i zašto se itko pojavljuje na javnom intervjuu na tu temu (iako je na televiziji UEFA Euroliga!). Ono što je još važnije jest to da su govornici ostavili dojam kako se iza svih njihovih napora, iako svatko od njih djeluje u različitom kontekstu, krije isti cilj. Vjerujem da taj cilj može pružiti podlogu na kojoj će se odvijati međusobni dijalog. Sam intervju je stoga na kraju bio značajan jer je prikazao i mimoilaženje djelatnika različitih država, ali i mogućnost njihovog okupljanja.

Pojavili su se i motivi studentske blokade, Margaret Thatcher, a i spomenuta je cijela vodeća četvorka prve engleske nogometne lige. Ali dobro, ti momenti će možda jednom ući u akademsko – urbane legende, a što se same teme tiče, zasad toliko o kulturi u medijima.

N.I.: Upravo stoga što ga u samom tijelu knjige nema. Napulj je sanjano mjesto, poput Calvinovih Città imaginarie, poput platonističke ideje možda. Govori stanovitu prazninu i manjak, neuspjeh svakog završavanja. Ima nešto vulgarno u zadovoljstvu sa vlastitim završenim tekstom. Međutim, ta vulgarnost je istodobno i zalog figuriranja teksta u ekonomiji tekstova i autora, tj. drugačije rečeno, u kulturi.

N.I.: Oscar Wilde je nemoguć u svijetu u kojem su nogometaši i manekenke uzor života, a wikipedia uzor znanja. Wilde je govorio otprilike da Engleska još nije spremna za njega i to je proročanski u jednom posebnom smislu: danas, sto godina kasnije, svijet je spreman za anti-dandyje koji odgovaraju na utvaru Wildea.

N.I.: Populistički odgovor je pred nama posljednjih dvadeset godina, u svakodnevnici novina, publikacija o Gotima i Stepincu, da spomenem samo neke. Doista se može žaliti za antikom, kad povijest nije bila važna u onom smislu u kojem je postala važna u XIX. stoljeću.

N.I.: Fašizam je diskreditiran u ime političke korektnosti (“pa ipak smo mi svijet”) ali zbog toga nije nestao iz svakodnevnog ponašanja. I on je, kao i populistička povijest s kojom često ide zajedno, stalno pred nama i u nama, u obliku mikrofašizma među ostalim. To samo po sebi nije ništa novo ni posebno značajno, iako poziva na stalnu borbu. Postaje značajno kad se mikrofašistički stavovi ustanove kao norma neke kulture, kad isključivanje na svim razinama postaje način života i pisanja.

N.I.: Samome sebi. Neki su mi tekstovi bili ponuđeni, ali uvijek sam, najprije, pisao samome sebi, ne stoga što mi drugi nisu važni, nego stoga što mi često kriteriji drugih djeluju upitno. Ako ispitujem neke izvjesnosti u tekstovima o kojima pišem, ne mogu svoje ispitivanje ograničiti samo na te tekstove. To ne znači da sam sam sebi neizvjestan nego da su i moje izvjesnosti jednako tako podložne ispitivanju kao i izvjesnosti drugih. Ne čita se nekažnjeno Marka Aurelija: gnušam se onih koji su sposobni, vrlo akribično, učeno i često ispravno pronicati tekstove drugih suspendirajući pritom pronicanje samog sebe kao subjekta koji proniče.

N.I.: Ovo “viša” mi djeluje jako devetnaestostoljetno. Pisanje, kao što je govorio Sartre, ne spašava nigdje i nikoga ali pomaže živjeti. Ne bih odijelio opasnosti od prednosti: kad se piše o tekstovima, opasnosti (od vlastitih pogrešaka do sasvim prizemnih agresija od strane drugih) su istodobno prednosti jer otvaraju prilike koje možda ne bi bile viđene. Da nastavim sa Sartreom, pisanje nije mač – opet jedna devetnaestostoljetna, ali ustrajna himera, posebno živahna u današnje vrijeme: zanimljivo je kako mnogi današnji kritičari, teoretičari i pisci insistirajući na političkom impaktu tekstova o kojima govore, čak i s najboljim namjerama i najkorektnijim stavovima promoviraju totalitaristički pogled na svijet.

N.I.: Ono što sam govorio i pisao znači samo da je pomna analiza nekog teksta neozbiljna bez dubinskog poznavanja jezika na kojem je napisana. Razumljivo je da ova, kako ti kažeš, teza, izaziva urlike i cvilež naše intelektualne estrade: intelektualna estrada je simulakrum intelekta i sasvim je logično da se bavi simulakrumom analize na simulakrumu teksta. Ne mogu vjerovati tekstovima koji navode Derridu iz internetskih kanibalizacija ili prijevoda, pozivaju se na njega, brišući pritom sve što je on opetovano rekao o prevođenju i kanibalizaciji. Ozbiljnost analize je u poniznosti koja znači uzdizanje do razine onog što se analizira, a ne skupljanje svega u bezdanu otpadaka globalizacije, tj. internetu. Ne radi se o spuštanju Derride npr. na svoju razinu, nego o uzdizanju sebe do Derridine razine, do polja gdje dijalog doista počinje, tj. prestaje biti simulakrum dijaloga.

N.I.: Da, trend ali da li nazvati nešto trendom išta objašnjava? U svakom su vremenu neka imena u svim ustima: jednom Schopenhauer, jednom Nietzsche, jednom Sartre. To nije ništa novo. Kao ni ono što Foucault (evo ga opet, hehe) zove rijetkošću misli. U toj posvemašnjoj rijetkosti misli koja je isto posvudašnja, citati tih autora zvuče kao zazivanja ili inkantacije svećenika, vračeva i derviša. Praznina je podnošljiva ako na njoj sjedi Deleuze ili neki drugi autoritet; zaziv se miješa u zboru drugih praznina. To zborsko zazivanje je simulacija dijaloga o kojoj sam maločas govorio. I, što je još zabavnije, simulacija kritičnosti i kritike.

N.I.: Opet nema ništa samo po sebi loše u citatnosti. Gdje počinje pretjerivanje? S jedne strane, citatnost je postojala oduvijek: Platon i Montaigne citiraju na veliko. I nikome ne pada napamet reći da pretjeruju. S druge, ima epoha koje su obilježene originalnošću, kao romantizam na primjer. Problem postmoderne (opet, što je to?) je, djelomice, i u opreci s romantizmom koja, kao i svaka opreka, čuva u citatnosti trag originalnosti. Otuda rad u napetosti, vidljiv kod dobrih pisaca. A kod nas dobrih pisaca ima jako, jako malo. Kao stanovnici Maconda u Cien años de soledad, mi živimo u fatamorgani književnosti. Možda stoga što živimo, unatoč internetu i globalizaciji, jednu lokalnu stogodišnju prazninu, rijetkost i samoću.

N.I.: Moja fascinacija antikom dolazi iz djetinjstva. Kao dijete, čitao sam udžbenike iz povijesti mojih starijih rođaka, obožavao sam biblioteku jednog od mojih prastričeva povjesničara. Poput barbara u IV. stoljeću, kad sam bio jako mali, fascinirale su me kamene ruševine, Salona npr. čije su ruševine bile u blizini te biblioteke. Kasnije, čitao sam tekstove i još mislim ono što sam davno mislio: dao bih život da mogu napisati rečenicu poput Tacitove.

N.I.: Pišem, kao što sam rekao, samome sebi, stoga moja “ljubav” prema Yourcenar može biti jedino osobna. To je užitak teksta, užitak čitanja. Yourcenar nije moja jedina “ljubav”, već jedna od njih, o kojoj sam opetovano pisao. Ali ja jednakom “ljubavlju” volim i mnoge druge pisce. U stvari, teško mi je zamisliti književnost (u antičkom smislu litterae, svega što je napisano) bez “ljubavi”. Sumnjičav sam prema tehnokratima književnosti za koje ona predstavlja dokazni materijal.

Hadrijanovi memoari su rijedak primjer klasičnog pisanja: klasičnog u smislu klasike (antike i klasičnog kao uzoritog) te u smislu klasicizma (discipline pisanja). Sa recimo Genetovim Querelle ili Journal d’un voleur (Genet i Yourcenar su manje više suvremenici), HM opasuje polje koje bi se moglo nazvati platformom queer pisanja. Možda. Pojam queer pisanja je beznadežno inficiran politikom, što samo po sebi nije ni loše ni dobro; postaje loše kad se ta politika otkriva totalitarnom, tj. kad se kontingentna polja konstruiraju kao otpaci ili agresivni susjedi.

N.I.: Baš zato što čitam klasike ne mogu preporučiti ni jednog budućeg klasika. Ne stoga što mislim da ih nema (ima novih autora koji mi se sviđaju) nego stoga što se neugodno osjećam prorokujući u budućnost za koju više volim da ostane potpuno otvorena. Imenujem li nekog budućim klasikom i to se obistini, dobivam naknadnu potvrdu vlastite pronicljivosti, što je tužno. Ali i oduzimam budućnosti sposobnost da proizvodi prave događaje, što je odvratno. Zapravo, iako kod nas ima mnogo onih koji zaposjedaju prošlost, ima ih još više, na svim poljima pa i na kulturnom, koji zaposjedaju budućnost, koji govore u ime budućnosti. I njihov govor, progresivan inače, odlično se slaže sa zazivima i inkantacijama nad prazninom o kojima sam maločas govorio.

N.I.:  Da na to odgovorim, trebao bih znati što je tranzicija i što je intelektualac. A to ne znam. Mogao bih lako zazvati nekog velikog autora i proizvesti simulakrum odgovora… ne.

N.I.: Na tekst koji se piše i samo na to. Sve drugo je sekundarno, puka ekonomija razmjene prizemnih interesa.

N.I.: Ponovit ću ono što sam rekao i napisao: sistem je dobar onoliko koliko su dobri ljudi koji ga provode. A isti ljudi su ustanovili bolonjski sistem i sad ga pokušavaju demontirati, kao obijesna djeca nezadovoljna igračkom. To je kao u starom vicu o bordelu: kad bordel ne ide, ne mijenjaju se kreveti i zastori nego kurve. Bolonja ili ne bolonja, uvijek će ostati jedna stvar: izravno suočavanje s problemom znanja i znanjem problema, i kod nastavnika i kod studenata, te otvorenost mogućnosti da to suočavanje nešto promijeni u onom koji se suočava. Ali i, kao tamna strana otvorenosti, zatvorenost promjenama i odbijanje suočavanja. Osim hvalevrijednih dnevnopolitičkih ciljeva (ne mislim to pejorativno), studentska blokada upozorila je upravo na tu zatvorenost i to odbijanje suočavanja, i to nažalost katkad sasvim nesvjesno i neizravno. Ali zbog toga nije manje dragocjena: studentska blokada, barem na mom fakultetu, je najznačajniji događaj koji se na njemu zbio u posljednje vrijeme.

N.I.: U tome ne vidim ništa loše ukoliko ono što zoveš “studies” uspije interiorizirati prethodno znanje: ženski studiji koji isključuju logiku i argumentaciju, kulturalni studiji koji isključuju filologiju (izabirem dva primjera iz mnogih što je naravno nepravedno) samo su simulakrum onog što bi trebao biti studium i postaju odlično rasadište, pravo sjemenište simulakruma intelektualca i njihovih pseudokritičkih dijaloga.