Natječaj i nagrada pokrenuti su 2017. godine s ciljem poticanja mladih umjetnica i umjetnika na promišljanje o suvremenim društveno relevantnim temama i pružanja podrške u profesionalnom razvoju kroz promociju i stručno vrednovanje. Deseto izdanje nagradnog natječaja, pod krovnom temom Šetnje liminalnim prostorima, propituje evoluciju liminalnosti u njihovim fizičkim i metaforičkim manifestacijama – od antropoloških rituala prijelaza i arhitektonskih međuprostora, do suvremenog online folklora utjelovljenog u žanrovima poput backroomsa, vaporwavea i dreamcorea – s ciljem pronalaženja radova koji kroz različite medije i hibridne procese mapiraju nepodudarna stanja disocijacije i prisutnosti, te svega onoga neuhvatljivog što lebdi na granici između opipljive zbilje i digitalne jeke.

Prijava treba sadržavati:

• ime i prezime autora ili umjetničkog kolektiva uz popis svih članova
• podatke za kontakt (e-adresa i broj telefona)
• naziv rada na hrvatskom i engleskom jeziku
• opis rada na hrvatskom i engleskom jeziku (maksimalno jedna kartica teksta, .doc, .docx ili .odt format)
• biografiju autora na hrvatskom i engleskom jeziku (maks. jedna kartica teksta, .doc, .docx ili .odt format)
• tri fotografije visoke rezolucije (JPG format, min. 300 dpi)
• skice i dokumentaciju
• popis potrebne opreme za izlaganje
• portfolio ili poveznicu na web-stranicu autora
• naznaku o načinu dopremanja rada u galeriju

Prijave s naznakom “Zlatna lubenica 10.0” šalju se na mailom na adresu mediterraneafest@gmail.com.

Stručni žiri, koji čine Oleg Šuran, Olga Majcen Linn, Ketrin Milićević Mijošek i Pavle Mijuca (dobitnik nagrade Zlatna lubenica 9.0), odabrat će do deset finalista. Njihovi će radovi biti izloženi na skupnoj izložbi u Muzeju suvremene umjetnosti Istre u Puli od 17. travnja do 17. svibnja 2026. godine na čijem će otvorenju biti proglašen_a dobitnik_ca natječaja. 

Više detalja o natječaju možete pronaći ovdje.

Rok za prijavu je 13. ožujka.

Nieuwe Instituut nudi dvije istraživačke stipendije na šest mjeseci (od siječnja 2024. do lipnja 2024.). Svaka od njih uključuje maksimalni proračun od 20.000 eura. Stipendisti_ice će imati svakodnevni pristup objektima Nieuwe Instituuta, uključujući knjižnicu, arhive, izložbe, radne prostore i prostore za prezentacije. Ostali resursi mogu biti dostupni u suradnji s drugim odjelima Nieuwe Instituuta kao i s njegovim institucionalnim partnerima.

Više informacija o pozivu za stipendiste Nieuwe Instituuta potražite ovdje. Prijave su otvorene do 10. rujna.

Digitalni vid aktivizma možda na van djeluje pomalo komforno, ali kao i bilo koja vrsta angažiranosti iziskuje puno vremena i truda. Koje su po tebi dobre i loše strane takvog aktivizma?

Odgovorit ću na ovo pitanje iz perspektive osobe koja u posljednjih nekoliko godina ima priliku da surađuje s mnoštvom civilnih inicijativa, neovisnih novinarskih platformi i neovisnih aktivistkinja u BiH, Crnoj Gori i Srbiji kroz savjetodavni rad u oblasti društvenih mreža i feminizma. Korištenje mogućnosti i adresiranje izazova koje digitalno okruženje ima za aktiviste je ono u što vjerujem i za šta se snažno zalažem. 

Odrasla sam, kao i cijela generacija, svjedočeći stalnom sužavanju digitalnih sloboda koje su imale iznimne posljedice po društvo – samoubistvo Aarona Swartza, jednog od osnivača Piratebaya u njegovoj 27. godini je samo jedna od njih. U sužavanje digitalnih sloboda ubrajam i pojavu kompanija poput Mete i Twittera, koje nam za previsoku cijenu nude alate – društvene mreže – koje i sama mnogo koristim. Biti prisutna kao aktivistkinja ili kao organizacija civilnog društva na društvenim mrežama postalo je skoro pa neophodno, a ja vjerujem da našim prisustvom možemo, bar do neke mjere, ove kompanije držati odgovornim. Naravno, bilo kakvi pomaci ka tome – budući da se radi o privatnim kompanijama – iziskuju ozbiljno organiziranje. Aktivisti i aktivistkinje iz Media Centra u BiH ili, recimo, Article 19 u Srbiji, rade na tome. 

Radujem se danu kada ću svoje bizarne korespondencije s predstavnicima Mete moći priložiti za neki policy paper, umjetnički rad ili istraživanje. Sigurna sam da nas je mnogo sa sličnim iskustvima. 

Istraživač Čedomir Markov u svojim istraživanjima kao i konkretnoj publikaciji Na šta mislimo kada kažemo aktivizam, digitalno okruženje i pažnja javnosti postavlja stvari vrlo jasno. Ja ću ih ovdje kratko prepričati. On kaže da digitalno okruženje olakšava osnovne aktivnosti civilnog društva poput komunikacije i koordinacije aktivnosti, te da doprinosi transparentnosti i pospješuje interakciju sa zainteresiranom publikom. On također kaže da, da bi se ovo koristilo uspješno, aktivisti moraju da obezbijede pažnju javnosti, a veliki izazov je što se tu takmiče s konkurentima koji posjeduju veći kapital pažnje, poput firmi ili influensera. Zadatak je utom zahtjevniji jer aktivisti imaju za cilj, koristeći digitalne alate, ostvariti isto što i u analognom svijetu: informisanje, izgradnja zajednice, mobilizacija. Ja se s Čedomirom slažem. 

Digitalni aktivizam je nešto drugo. To je, po meni, apolitična produkcija sadržaja da bi sebe označili političnim. Voljela bih kada bismo kovanicu “digitalni aktivizam” mogli baciti u smeće. U oksimorone poput “Twitter revolucije” nikada nisam vjerovala. 

Moram se kratko ovdje osvrnuti i na Vještice, platformu koju većina poznaje kao smiješnu ili iritantnu feminističku Facebook stranicu. Kada su nastale, Vještice nisu imale aktivističku namjeru, i to se nikada nije promijenilo, no, aktivistička dimenzija Vještica je prisutna jer sam ja, analogno, i aktivistkinja. To nisam znala kada sam počinjala svoj rad prije skoro deset godina, kao studentica, pod pseudonimom Flore Tristan. On je došao kao autentična potreba da prikažem žensko iskustvo, žensku riječ, u ekologiji koja to i dalje veselo ignoriše i omalovažava. To je za mene podrazumijevajuća neophodnost u akademskom poslu. Biti aktivistkinja, kao i feministkinja. Ali Vještice nikada nisu bile ni osnovni izvor mojih prihoda ni ultimativni cilj mog aktivizma. Ako neskromno posmatramo cjelokupni sistem kojem i ja i one pripadamo, Vještice su u najboljem slučaju digitalna autoetnografska protu-arhiva, muzej koji ne postoji, a u najgorem moj osobni brend koji ponekad uveseljava malu grupu ljudi. Ništa od toga ne isključuje aktivističku dimenziju online prisustva Vještica, ali je također ne čini ni pukom instancom digitalnog aktivizma. Dimenzija signaliziranja vrijednosti kroz Vještice je definitivno nešto što se može kritikovati, ali na kraju dana to samo ide meni na štetu. 

No, činjenica da je platforma prepoznata kao aktivistička i feministička omogućilo mi je da analogne aktivnosti Vještica – koje jesu progresivne i aktivističke, iako osamljene, kao uostalom većina sličnih iz BiH – komuniciram i preko nje. Svjesna sam šta mi je to omogućilo i na tome sam veoma, veoma zahvalna. 

Tako da – tl;dr – digitalni aktivizam je svrha sam sebi i po meni oduvijek individualistički i apolitičan, ali aktivističko adresiranje izazova i mogućnosti digitalnog okruženja pruža nam neophodnu mogućnost otpora, koliko online toliko i analogno. 

Vješto problematiziraš razne društvene pojave i patrijarhalne obrasce na neposredan i humorističan način. Je li za tebe humor najbolja obrana ili nježno oružje? Ili nešto treće?

Za mene je humor intervencija koju koristim nesvjesno i bez pretjerane kontrole. To znači da nekada i zakaže. 

Feministkinjama se često u mainstreamu predbacuje cijepljenost od humora i pretjerana ozbiljnost. Stranica Sve su to vještice se odlično poigrava tom percepcijom. Vicevi i šale na ovim prostorima često su mizogini i ksenofobni. Zašto je važno da budemo kritični prema humoru i da ukazujemo na jednostavno loš humor?

Neka nam to predbacuju! Treba biti ozbiljna kada se svakodnevno susrećemo s totalnom negacijom ženskog iskustva. Naša reakcija na patrijarhat mora biti ozbiljna. 

Ali, kada se radi o akciji – afirmiranje, mapiranje ženskog iskustva, akumulacija znanja i historija – humor je tu neizbježan. On dolazi iz životnosti, i ne prezentira se drugome radi afirmacije ili pobjede nad nekim percipiranim stereotipima. Utom je snažniji. 

Mizogine i ksenofobne šale i opaske su jedna primitivna vrsta humora, prva identificirana, koju su filozofi poput Platona ili Hobbesa adresirali takozvanom “teorijom superiornosti”. Ova teorija, po kojoj humor nastaje u trenutku male superiornosti nad nekim slabijim, najčešće manjinama ili ženama, je većinski napuštena do devetnaestog stoljeća, kada je i većina svijeta prestala da misli da su vrste šala koje ugnjetavaju drugoga ultimativna prezentacija dobrog humora. 

 Glavno gorivo za metle tvojih Vještica je upravo humor, ironija. No koje je tvoje gorivo? Što te svakodnevno potiče i nadahnjuje? Iscrpljuje li te ponekad stvaranje sadržaja?

Iscrpljuje. Osjećam se previše vidljivo i ranjivo otkad sam, sada već jako davno, zbog plagiranja morala prestati koristiti pseudonim. Teško mi je učestvovati u razmjeni mišljenja online, ne smatram to produktivnim, a priroda interneta je takva da ljudi žele da iskomuniciraju svoje mišljenje. Kada dođe do toga, ono često sadrži i pretpostavku da se nalazimo na binarnim pozicijama. Ne volim se dokazivati, ne volim se objašnjavati, ne volim binarnost, ne volim diskusije bazirane na afektima, nisam došla tu da se time bavim i ne dugujem nikome da to radim. Graditi zajednicu antagonistički naprosto nije moj stil. 

S druge strane, kroz rad na Vješticama dobila sam tako divne prilike, savezništva, prijateljstva, otvorila vrata mnogim zajebancijama koje bi inače ostale neispričane, jer mi inače veoma teško ide opuštanje i zezanje s ljudima. To me nadahnjuje, to je moje gorivo. 

S Vješticama si bila među pionirkama stvaranja takvog sadržaja na ovim prostorima. Poslije su uslijedile Krajnje neuračunljive, Vala, Ljeposava… Uz pomoć tih stranica detektirali/e smo mnoge pukotine u društvu i osvijestili/e se po raznim pitanjima. Prije par godina svjedočili/e smo drugačijem viralnom sadržaju, ispovijestima u sklopu pokreta Nisam tražila. Kako doživljavaš internetsko zajedništvo i solidarnost žena iz ex-yu? Smatraš li da je internet dovoljno pogodan prostor za aktivističko djelovanje?

Jako sam ponosna što je taj format Vještica postao dominantan način internet-komunikacije za žene iz ex-yu, jer u drugim zemljama to nije tako. Naravno, ovaj format mima postoji, nisam ga ja izmislila, ali on u drugim zemljama ne pripada feminističkom jeziku. Ni za to nisam zaslužna ja, već svi i sve koje su moj doprinos transformirale u prepoznatljiv dio feminističkog jezika.

Posebno mislim da je Vala, Ljeposava zakon jer su te cure prema meni pokazale toliko solidarnosti, želje za suradnjom, otvorenosti i drugarstva i kroz rad s njima sam si potvrdila da se ženska solidarnost podrazumijeva ukoliko feministička uvjerenja nisu definirana isključivo u individualističkom i antagonističkom okviru (pri čemu ih ja onda radikalno ne smatram feminističkim). Solidarnost počiva na pretpostavci povjerenja, i vjerovatno je zbog toga u ex-yu jako malo. Jer pretpostavku povjerenja vrlo rijetko itko sebi želi probati priuštiti. Kod nas se to smatra naivnošću. Također sam jako zahvalna svojim prijateljicama koje sa mnom grade Vještice kao i onima koje ih pomažu. Tu definitivno nisam usamljena. 

A u svakoj zajednici, nažalost, feminističkoj i aktivističkoj pogotovo, uvijek ima i ono drugo – individualističko blaćenje, lažna i nominalna savezništva i solidarnost iz ličnih interesa ili zajedničkih animoziteta ka trećem. Za to zaista nikada nisam imala ni zrno razumijevanja i oko toga sam uvijek bila vokalna. 

U sklopu programa Kritičke dramaturgije održat ćeš radionicu Stotinu mu demona! Budalaština kao intervencija koja će se na neki način baviti i autobiografičnošću i autofikcijom. Književnicama se nerijetko predbacuje ta tendencija u stvaralaštvu. Zašto je važno da polazimo od sebe kada se budalesamo, stvaramo, pišemo?

Prići ću ovom pitanju s druge strane – trenutno čitam Intimnost Hanifa Kureishija, knjigu koja je bila iznimno kritizirana zbog skandalozne sličnosti s autorovim životom. Poznato je koliko su različite osobe bliske Kureishiju kivne na njega zbog pisanja s pretjeranom sličnosti stvarnim događajima i likovima, a istovremeno intervencijama koje ih ipak čine fiktivnima. 

Intimnost je proglašena afirmacijom patrijarhata, apropriranjem pozicije podređenih zarad komuniciranja karikature toksične muškosti, nazvana je razmaženim preuzimanjem alata ženskog pisma. S druge strane, to je iskren i neobično nježan, duhovit i neposredan dokument intimnosti srednjovječnog muškarca i svojevrsna kritika patrijarhalnih uloga žena i muškaraca unutar nuklearne porodice, oslobođen moraliziranja kojima su muški autori često skloni. To je, recimo, za mene, koja godinama nisam uopšte čitala muške autore s uvjerenjem da mi nemaju šta reći, bio jedan važan dokument, jer nije performativan, već zaista – bio ili ne bio stvarnost – iskren. Postoji neka vrijednost u toj iskrenosti koja prevazilazi važnost znanja i čini to autobiografsko iskustvo, bilo ono fiktivno ili ne, univerzalnim i prepoznatljivim. A u toj univerzalnosti, bar za mene, otkriva se i radikalna, utješna nježnost ka životu. 

Tokom radionice, koristeći alate za stvaranje tzv. auto-bio-grafikcije Lynde Berry, autorice stripova kao što je One! Hundred! Demons! koji me djelimično inspirisao i za njen naslov, poigravat ćemo se s partikularnošću naših iskustava čineći ih u isto vrijeme univerzalnima i univerzalno urnebesnima. 

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Ekosustavima uključive kulture koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Kada se u javnom prostoru problematizira niska politička participacija mladih, mnogo se pažnje posvećuje pitanjima nedostatnog građanskog obrazovanja ili medijske pismenosti kao glavnim faktorima odgovornima za visoku razinu apatije. Iako je nedvojbeno riječ o značajnim problemima, pitanje participacije u javnom životu nije nužno posljedica političke (ne)pismenosti ili navodne nezainteresiranosti, već prije svega strukturnog i institucionalnog isključivanja mladih glasova iz javne sfere, kao i nedostatka prepoznatljivih participativnih prostora. Međutim, to ne treba značiti da je političko djelovanje mladih nepostojeće, već da vrlo vjerojatno pronalazi drugačije načine ispoljavanja. Tome u određenoj mjeri svjedoči aktivan politički diskurs koji svakodnevno nastaje u raznim online zajednicama. Daleko od toga da su apolitični, mladi su stvorili nove moduse političkog djelovanja čiji se koncepti i prakse sve više odražavaju i naziru u onome što doživljavamo kao tradicionalni javni prostor. 

Online zajednice s političkim pretenzijama postoje u brojnim oblicima i prisutne su na svim platformama. Dok se posljednjih godina mnogo pažnje posvećivalo uspjehu alternativno desničarskih trolova, o čemu smo već ranije pisali na Kulturpunktu, u međuvremenu su i progresivnije političke opcije doživjele svojevrstan bum – barem u produkciji sadržaja, ako već ne u dosegu. Međutim, dok su YouTube emisije, predavanja i razgovori, kao i brojni podcasti u dobroj mjeri tek prilagodba određenih tradicionalnih medijskih formata internetskom ekosustavu, važan element priče o digitalnom političkom djelovanju predstavljaju nove medijske forme – u prvom se redu ovdje misli na internetske memove. 

Memovi su već neko vrijeme neizostavni dio političkog diskursa, no unatoč tome se rijetko o njima raspravlja u nekom ozbiljnijem i kritičkom kontekstu, barem ne u mejnstrimu. S jedne strane to je razumljivo, memovi se poprilično uspješno opiru tržišnoj logici medija: značenje memova je prolazno i kontekstualno, ponekad i efemerno, njihova produkcija se često odvija u nišnim zajednicama čije je obrasce ponašanja teško emulirati i komodificirati, a subkulturna značenja teško dešifrirati. Iako ne postoje pouzdani podaci koji bi razjasnili stupanj utjecaja memova na zbiljske političke ishode, primjerice, na rezultate izbora, njihova sveprisutnost svakako sugerira kako je riječ o temi koju se ne treba ignorirati.

Upravo su zbog toga događaji i predavanja koji problematiziraju memove – primjerice, prošlogodišnja izložba #MEMEMANIFESTO u organizaciji Drugog mora – naročito dobrodošli. Jedno takvo predavanje pod nazivom Politika u digitalnoj kulturi: Memovi moći održao je početkom veljače politolog Matej Mikašinović-Komšo, a bilo je organizirano u suradnji Gonga i Omladinskog centra CK13 iz Novog Sada u sklopu Erasmus+ projekta Pojam – Partnerstvo za održivo jačanje aktivizma mladih. Kroz niz primjera te teorijskih i historijskih uvida, Mišković-Komšo je u svom izlaganju pružio poprilično općenit i sistemičan pregled korištenja memova u političkoj komunikaciji koji može poslužiti kao vrijedan kritički okvir.

Mikašinović-Komšo je predavanje započeo preispitivanjem koncepta političkog djelovanja. Naime, dok su tradicionalnija poimanja bila ograničena na čisto formalno sudjelovanje građana i građanki – primjerice, na jednokratne činove poput glasanja – dakle, limitirano na ono što se obično doživljava kao zasebna i hermetična politička sfera odvojena od pitanja svakodnevnog života. Unutar takvog, znatno ogoljenog, okvira shvaćanja onog političkog nužno dolazi do nezastupljenosti brojnih društvenih pozicija, čiji problemi time u javnom prostoru ostaju nevidljivi. Stoga se historijsko poimanje političkog djelovanja proširuje kako bi uključilo razne vrste neformalnog i izvaninstitucionalnog organiziranja poput aktivizma ili prosvjeda. To je u svakom slučaju omogućilo da podzastupljene skupine svoje probleme prezentiraju u javnoj sferi, ali je istovremeno takve forme djelovanja normaliziralo i pomalo otupilo. Konačno, suvremeno poimanje političko djelovanje shvaća kao proces a ne pojedinačni čin, kao “sve što može utjecati i mijenjati naše mišljenje, percepciju i ideje”.

Kao pogodan medij za takvu praksu kapilarnog utjecaja na javno mnijenje pojavljuje se Internet, medij koji zbog niskih troškova komunikacije, povezivanja i dijeljenja raznih formi sadržaja s (ne)istomišljenicima postaje važno sredstvo za participaciju u političkom životu – posebno kada je riječ o u mejnstrimu nezastupljenim političkim stavovima. Kao primjere prvog vala organiziranja putem interneta čiji su se efekti prelili u “stvaran” svijet Mikašinović-Komšo istaknuo je Arapsko proljeće, Obaminu drugu predsjedničku kampanju, prosvjede Black Lives Matter i nešto kasnije metoo pokret. No nakon početnog entuzijazma izazvanog progresivnim i demokratskim potencijalima novih oblika komunikacije, internet je svoje naličje pokazao u drugoj polovici prošlog desetljeća širenjem sfere utjecaja raznih šovinističkih i (proto)fašističkih zajednica.

Međutim, kako je Mikašinović-Komšo naglasio, spomenuti primjeri online pokreta i zajednica nisu nužno karakteristični isključivo za politiku u digitalnom prostoru, već su ponajprije omogućili lakšu facilitaciju i organiziranje već utabanih oblika političkog djelovanja. Memovi, s druge strane, pak predstavljaju oblik komunikacije koji je usko povezan s razvitkom novih medija. Svoj naziv preuzimaju iz knjige biologa – ali i kontroverzne i islamofobne javne figure – Richarda Dawkinsa Sebični gen. Dawkins je pomoću koncepta mema opisao nešto što bi trebala biti najmanja kulturalna jedinica nasljeđivanja, pandan biološkom konceptu gena, koja se prenosi ili razmnožava u određenom društvenom kontekstu. Upravo su jednostavnost i kulturna transmisija karakteristike koje su odlično opisivale novu medijsku formu. Slijedom toga, Mikašinović-Komšo je internetske memove definirao kao “ideje prezentirane kao pisani tekst, slika ili neka druga jedinica kulture”, koje se mogu spojiti u spontano nastajuću “kulturu i ideologiju”.

Memovi ideje komuniciraju uglavnom pomoću pošalica ili bliskih poruka kratkog formata. Unatoč tome što se dijele i proizvode na individualnoj razini ili unutar nišnih zajednica, predložak memova u slučaju viralne transmisije može postati prepoznatljiv dio digitalne kulture. Mikašinović-Komšo je stoga tijekom predavanja apostrofirao njihovih nekoliko zajedničkih obilježja. Primjerice, predlošci memova su nerijetko preuzeti iz nekog postojećeg kulturnog proizvoda. Sam proces kreiranja mema je zapravo aktivno kontekstualiziranje i upisivanje sadržaja u prazni predložak (remix kultura). Kontinuirano evoluiranje sadržaja i značenja ovisno o specifičnom kontekstu, namjeri i poruci koja se želi prenijeti su prema tome središnji aspekti mem kulture.

U svojim začecima memovi su bili ograničeni na male nišne zajednice osoba povezanih oko zajedničkih interesa, a zbog omogućavanja kompaktnog dijeljenja ideja ubrzo stječu svoju današnju popularnost. U originalnom kontekstu memovi uglavnom nisu imali političke pretenzije, što je još uvijek većinski slučaj. Međutim, upravo oni elementi koji su ih učinili popularnim oblikom komunikacije u spomenutim nišnim zajednicama, također postaju privlačni za potencijalno političko djelovanje i širenje ideja. Korištenje memova u političkom kontekstu Mikašinović-Komšo usporedio je s klasičnim shvaćanjem političke propagande, pa je istaknuo da “modularna i nejasna priroda [memova] omogućuje zajednicama da ih koriste poput znakova, radi nametanja ideja i uspostavljanja vlastite interpretacije stvarnosti”. Ovdje je riječ o referenci na teoriju plutajućih označitelja Ernsta Laclaua. Naime, sami predlošci memova nemaju poseban sadržaj sami po sebi te su kao takvi tek prazni označitelji – iako se pojedinim slučajevima predlošci u startu pojavljuju s političkim konotacijama kao što je bilo u slučaju alternativno desničarskoj aproprijaciji mema žapca Pepea.

Budući da su sami predlošci po sebi uglavnom – i u mjeri u kojoj je to uopće moguće – politički neutralni, oni lako mogu poslužiti za plasiranje i normaliziranje ideja koje ne spadaju u politički mejnstrim. Kako je podcrtao Mišković-Komšo, memovi su često “sredstvo otpora dominantnom političkom uređenju i percepciji svijeta”, te stoga lako mogu “predstavljati komunikaciju inače neizrečenih političkih mišljenja”. Osim potencijalnog širenja ekstremističkih ideja, proizvodnja memova također (re)producira osjećaj i identitet zajednice okupljene oko nekog više ili manje eksplicitnog cilja – zajednice koja je in on the joke. 

Upravo je humor važan element dobrog mema, kako “običnih” tako i onih političkih – “što je smješniji, to se više dijeli, a što se više dijeli, to više korisnika dolazi u kontakt s idejama u njemu”. Humor zlonamjernim akterima također otvara prostor za ambivalentnost sadržaja koji se pokušava komunicirati, tj. određeni ironijski odmak koji osobi omogućuje da, primjerice, izbjegne ozbiljnim optužbama za šovinizam i jednostavno kaže “ja se samo šalim”.  No humor nerijetko zahtijeva i vrlo dobro poznavanje predmeta kojeg ismijava, kao i čitav niz implicitnih pretpostavki i referenci zbog kojih je nešto smiješno, što dovodi do znatnog rasta spontanog osjećaja identiteta i izgradnje zajednice. Tako primjerice mem često ne treba biti razumljiv široj publici jer je njegova funkcija namijenjena određenoj skupini ljudi kao inside joke, kao nešto što Drugi ne shvaća, kao nešto što isključivo služi uspostavi kohezije u zajednici.

Takvo širenje mem političkog djelovanja nije nastalo u vakuumu već ovisi o nizu razloga – to jest, o materijalnim i kulturnim uvjetima pogodnima za ovaj tip političke participacije. Mišković-Komšo ih je istaknuo nekoliko: niska medijska pismenost, društvena polarizacija, nepovjerenje u institucije, nejasna stvarnost, sužavanje izvora informiranje, odbacivanje vodećih narativa itd. Međutim, vrijedno je napomenuti da rješenje nije u jednostavnom vraćanju povjerenja u neki romantizirani društveni konsenzus. Povjerenje u institucije ne nestaje zbog nedostatka političkog obrazovanja, već zbog nefunkcionalnosti institucija. Kako je uostalom napomenuo i predavač, memovi su više odraz stvarnosti nego što ju proizvode – iako doduše nije riječ o isključivo jednosmjernom procesu. 

Tekst je nastao u sklopu projekta I to je pitanje kulture? koji provode Udruga za promicanje kultura Kulturtreger kao nositelj i Kurziv – Platforma za pitanja kulture, medija i društva kao partner, u razdoblju od 19. kolovoza 2020. godine do 19. srpnja 2022. godine. Ukupna vrijednost projekta je 1.342.674,05 HRK, a sufinancira ga Europska unija iz Europskog socijalnog fonda u iznosu od 1.141.272,94 HRK. 

Više o Europskim strukturnim i investicijskim fondovima možete saznati ovdje, a o Europskom socijalnom fondu na ovoj poveznici.

Duh kapitalizma i menadžerska ideologija kreativnosti i fleksibilnosti doživjela je svoj vrhunac i kraj u digitanim monopolima nekolicine globalnih platformi o kojima sam prethodno pisao. Drugim riječima, tržišni je princip pobijedio, a kreativnost je postala samo prazna ljuštura novog duha kapitalizma. O učincima aktualnog društveno-povijesnog trenutka još će se dugo raspravljati jer se nanovo postavlja pitanje autonomna djelovanja uslijed očiglednih monopola, dominacije transnacionalnog kapitala i radikalno desne politike. Odnos autonomna djelovanja prema izvanjski nametnutim obrascima središnja je tema sociologije i filozofije. U analizama kulture očituje se u proučavanju kulturne industrije i reakciji kulturnih studija na ono što su, donekle opravdano, smatrali elitizmom i pesimizmom Frankfurtske škole. Frankfurtska je škola isticala manipulativni karakter kulturne industrije, a kulturni su studiji isticali autonomiju u svakodnevici i subverzivnoj interpretaciji kulturnih praksi i simboličkog sadržaja. Međutim, danas je potrebno nanovo ispitati neke od teorijskih tenzija koje su nastale između kulturnih studija i prve generacije teoretičara Frankfurtske škole. Autonomija za koju su se zalagali kulturni studiji, kako se pokazalo u digitalnom društvu, autonomija je unaprijed definiranih, profitnim motivima kontroliranih digitalnih prostora. Drugim riječima, ta je autonomija ograničena dosega jer pravila igre postavljaju dominantni interesi. S sjedne strane, riječ je o ontološkoj ravni svakodnevna života, a s druge strane o objektiviranim društvenim strukturama moći. Razrješenje te proturječnosti zahtijeva nova promišljanja, novu kritiku i nove političke projekte.

Monopoli i kreiranje želja i potreba

Ekonomske osnove digitalnih monopola neupitne su strukturne dimenzije suvremena društva. Digitalne tehnologije produbljuju postojeće klasne nejednakosti i jaz u pristupu i uporabi digitalnih tehnologija. Monopoli stvaraju zavisnost društvena djelovanja i definiraju tržište i kulturne prakse u skladu s dominantnim interesima svojih vlasnika i dioničara. U društvima poput hrvatskoga u kojem se građani još uvijek dominantno koriste tradicionalnim medijima poput televizije, digitalizacija se često nameće kao najpoželjniji smjer razvoja, iako su ishodi takvih javnih i/ili privatnih strategija najčešće nepredvidljivi. Naprimjer, reklamne kampanje tvrtke A1, nekadašnjega VIP-a, svjedoče o raširenim poimanjima digitalizacije utemeljenima na idejama tehnološkog determinizma i menadžerske ideologije o kojoj govore Boltanski, Chiapello i Stiegler. Međutim, kada se razmakne debeli sloj diskurzivna premaza, postaje jasno da se u pozadini događaju već viđeni društveni fenomeni kao što su koncentracija i centralizacija kapitala te negativne društvene eksternalije ekonomskih procesa. U prošlom smo članku analizirali eksternalije kojima digitalni kapitalizam utječe na političke procese i distribuciju lažnih vijesti. Ovdje se usmjeravamo na kulturne eksternalije koje se odnose na proizvodnju želja i potreba u monopolno-financijskom kapitalizmu, a time i proizvodnju specifičnih kulturnih praksi uporabe digitalnih tehnologija.

U takozvanim izgubljenim poglavljima objavljenima postumno gotovo 60 godina nakon objave knjige Monopoly Capital, Paul Baran i Paul Sweezy ističu blisku povezanost monopola, želja i potreba potrošača. U 1960-ima dogodile su se specifične transformacije kapitalizma jer kompanije koje imaju monopol više ne proizvode potrošne robe koje samo zadovoljavaju osnovne ljudske potrebe (eng. needs). Monopoli omogućuju kompanijama da stvaraju želje (eng. wants) za novim proizvodima, čime se stvara potražnja i stimulira daljnja proizvodnja. Monopolni proizvođači kontroliraju cijene proizvoda, određuju količinu proizvodnje odnosno ponude te stvaraju želje za novim i dorađenim proizvodima. Slična su razmišljanja Herberta Marcusea, suvremenika i osobnoga prijatelja Paula Barana (vidi Foster u popisu referenci za njihovu privatnu korespondenciju), koji je iz prve ruke promatrao i kritizirao porast konzumerizma i moći američke kulturne industrije. Marcuse se usredotočuje na socijalno-psihološke posljedice monopolnoga kapitalizma kad govori o bujanju lažnih potreba (eng. false needs) u američkom društvu. Smatrao je da je industrija zabave postala sredstvo kontrole slobodna vremena, odnosno sredstvo represivna državnog aparata koji kontrolira libidalnu energiju pojedinaca. Za Marcusea su psihopatološki fenomeni sve većega konzumerizma u razdoblju monopolna kapitala istovremeno i sociopatološki fenomeni. Kad govorimo o suvremenom monopolnom kapitalizmu mogu se vidjeti brojne paralele s 1960-ima uz nekoliko specifičnosti. Centralizacija i koncentracija kapitala izražena je među vodećim tehnološkim kompanijama kao što su Google, Apple, Facebook, Amazon i Microsoft (GAFAM). Također, dovoljno je podsjetiti se masovne histerije koja nastaje najavama novih Appleovih proizvoda poput pametnih telefona da bi se perspektiva stimuliranih želja i lažnih potreba primijenila u današnjem kontekstu.

S druge strane, specifičnosti suvremena konteksta odnose se na ulogu financijalizacije u apsorpciji ekonomskog viška, generiranju profita na tržištima kapitala te na ulogu tehnologije u suvremenim kulturnim praksama. Tehnologija podrazumijeva primjenu znanstvene i tehnološke racionalnosti i uporabu u svakodnevici. Međutim, kako bi se tehnologija proširila i dominirala svakodnevicom, potrebno je stvoriti želje i zadovoljiti osnovne potrebe društva. Monopoli kakve imamo danas nastaju kako bi se zadovoljile raširene društvene potrebe, ali pritom aktivno konstruiraju želje za novim i unaprjeđenim proizvodima. Osnovne ljudske potrebe kao što su informiranje i društveno pripadanje Google i Facebook nastoje zadovoljiti razvojem digitalnih servisa. Servisi se mahom nude besplatno kako bi se privukli korisnici, a istovremeno se vodi bespoštedna konkurencija s kompanijama koje pružaju slične servise. Kada se tržište konsolidira i uspostavi monopolna kontrola, svaka promjena digitalnih servisa neizbježno vodi strukturiranoj promjeni uporabnih navika. Promjena tehničkog dizajna algoritma mrežnoga pretraživanja ili društvenog umrežavanja vodi promjenama u ponašanju publike, korištenju digitalnih servisa, a posredno i oblicima digitalna oglašavanja. Ako žele pristup najširim publikama, oglašivači se stalno moraju prilagođavati “pravilima igre” digitalnih monopolista. Građani konzumiraju digitalne servise, odnosno algoritme i proizvode koje im ti algoritmi kontinuirano oglašavaju u povratnoj petlji između tehnologije i ekonomskog sustava proizvodnje i ponude potrošačkih dobara. Na djelu su monopolni kapitalizam i potrošačka kultura na steroidima. Stielger ju naziva “novom libidalnom ekonomijom”. Ističe da se suvremena politička ekonomija vodi logikom eksploatacije libidalne energije potrošača jer stvara nove oblike ovisnosti o potrošnji i konzumerizmu. Eksploatacija libidalne energije vodi jačanju bazičnih poriva (eng. drives) za potrošnjom.

Od sistemske kritike do kalifornijske ideologije

U poznatoj tezi o kulturnoj industriji Horkheimer i Adorno ističu manipulativni karakter industrije zabave. Kulturnu industriju oblikuje ideološki karakter jer neprestano obećava potrošačima ono što im nipošto neće dati. Uporabna vrijednost, odnosno bitak umjetnosti kulturnim industrijama postaje fetiš. Marcuse na sličan način upotrebljava Marxovu teoriju postvarenja i fetišizma rȏbā. No, uz kulturne industrije također se usmjerava na tehnološku kontrolu i dominaciju naprednog industrijskoga kapitalizma nad čovjekom i prirodom. Za Marcusea tehnologija je “veliki nosilac postvarenja”, odnosno postvarenje u njegovoj najzrelijoj i najučinkovitijoj formi. Tehnologija je uvijek politički projekt u službi kapitalizma. Izlaz iz jednodimenzionalna društva vidi u alternativnoj ulozi znanosti i tehnologije, filozofiji i umjetnosti te u novoj senzibilnosti (eng. new sensibility) i velikom odbijanju (eng. great refusal) političkoga i ekonomskoga sustava. U Eseju o oslobođenju (1969.) isticao je da društveni pokreti u svojem političkom i sociološkom vokabularu, kojim se bore za društvenu promjenu, moraju odbaciti lažnu poziciju moralne neutralnosti. Politički radikalizam za Marcusea podrazumijeva i moralni radikalizam. Štoviše, moral je preduvjet koji čovjeku omogućuje oslobođenje.

Marcuse je, kao što je poznato, emigrirao iz Njemačke pred nacističkom okupacijom te je svoju akademsku karijeru nastavio u Sjedinjenim Američkim Državama. Najprije je predavao na sveučilištu Brandeis na istočnoj obali, a zatim na Kalifornijskom sveučilištu u San Diegu na kojem je, osim idejama, fizički bio blizu glavnim središtima kontrakulturnih zbivanja. Ironija je povijesti da je mjesto kontrakulturne kritike postalo mjesto najveće tehnološke dominacije suvremena monopolno-financijskoga kapitalizma. Silicijska dolina samo je nekoliko desetaka kilometara udaljena od Sveučilišta Berkeley na kojem su se odvijali ključni prosvjedi kojima su se tražila veća građanska prava i sloboda govora. Silicijska je dolina pokretač tehnološkog razvoja, izvor ekonomske dominacije novog američkog imperijalizma. Ironično, pokreće ju sustav ideja koji svoje izvorište nalazi upravo u kontrakulturnoj kritici političko-ekonomskoga sistema. Richard Barbrook i Andy Cameron sustav ideja koji je pokrenuo globalnu ekspanziju interneta tijekom dot-com uzleta devedesetih godina dvadesetoga stoljeća nazivaju kalifornijskom ideologijom. Odlikuje ju proturječna kombinacija opuštena, slobodarskog duha hipija i poduzetničkog entuzijazma yuppieja. Jedinstvena je odlika kalifornijske ideologije duboko uvjerenje u emancipacijski potencijal tehnologije.

Važno je priznati, međutim, da se usporedbom kontrakulture šezdesetih i kalifornijske ideologije devedesetih preskače nekoliko desetljeća intelektualne povijesti i političke borbe za pravednijim društvom. Intelektualnu je povijest obilježio postmoderni napad na marksizam i tzv. velike narative u društvenim znanostima. Kulturni su studiji usmjerili oštricu kritike na tezu o pasivizaciji potrošača. Tvrdili su da su potrošači autonomni u čitanju i interpretaciji kulturnih industrija i popularne kulture. Istraživanja znanosti i tehnologije (eng. Science and Technology Studies – STS) usmjerila su se na interpretativne dimenzije tehnologije, mahom ignorirajući ekonomska pitanja kao i kulturni studiji. Društveni su se pokreti između ostalog usmjerili na rodna i ekološka pitanja šireći prostor potrage za pravednijim, uključivim društvom. Međutim, dodatna je ironija povijesne dijalektike društvenih odnosa da nam se u novim sintezama uvijek zrcale ostaci prethodnih teza i antiteza. Matko Meštrović ističe da je moderno i prosvjetiteljsko poimanje razuma danas je postalo samo povijesno specifičan razum prilagođen robnoj proizvodnji, koja je destruktivna u svakom smislu. U intelektualnom napadu postmodernizma fragmentirani su brojni veliki narativi, ali je istovremeno fragmentirana kritika kontrole i dominacije vidljiva jedino u sprezi između politike, ekonomije i kulture. Danas je spona digitalna tehnologija čime se otvara prostor za nova promišljanja i kritiku.

Obnova kritike u kapitalizmu bez duha

Umjetnička je kritika šezdesetosmaške generacije bila toliko uspješna da ju je kapitalistički sustav preuzeo kao svoj vrijednosni modus operandi. Međutim, primirje kritičke autonomije i tržišnih mehanizama pokazalo se jalovim i privremenim. Slična je sudbina zadesila politički program takozvanog trećega puta u Velikoj Britaniji kojim se pokušavalo primiriti između socijalne vrijednosti, tržište i globalizaciju. Primirje između umjetničke kritike i kapitalizma stvorilo je digitalno jednodimenzionalno društvo, kojim dominira digitalni oligopol, u kojemu su idejne alternative u defanzivi i u kojem vrijednosni vakuum kapitalizma bez duha popunjavaju ksenofobija i nacionalizam. Andrew Feenberg tvrdi da je prva generacija Frankfurtske škole razbila naivne iluzije modernog društva ukazujući na brojne iracionalne posljedice napretka i razvoja. Međutim, umjesto iracionalna razuma nije postavila nove normativne kriterije koji bi mogli zauzeti njegovo mjesto. Stoga je često lutala između relativiziranja modernog napretka i potrage za esencijalnim ljudskim i društvenim osobinama. Razum je danas institucionaliziran u tržištima, administraciji i digitalnim tehnologijama koje zajedno čine tehnosustav. Taj je sustav utemeljen na racionalnim proračunima koji nisu odvojeni od sustava vrijednosti. Štoviše, protesti protiv tehnosustava, nastavlja Feenberg, formulirani su jezikom vrijednosti koje sustav ne sadrži zbog čega je uvijek otvoren prostor za njegovo preispitivanje i promjenu. Potrebna je kombinacija angažmana na promjeni javnih politika i administracije, podizanja svijesti o negativnim političkim, kulturnim i drugim eksternalijama tržišta te obnova kritike koja će nadići neuspjele kompromise, utvrditi proturječnosti suvremena kapitalizma i pružiti novi sustav vrijednosti. Kritika mora kontinuirano raditi na obuzdavanju transnacionalna kapitala i razvijanju progresivne vizije budućnosti, koja će nadomjestiti konzumerizam, povlačenje u prošlost i nacionalizam.

Reference

Baran, P. i Sweezy, P. (2012) Some Theoretical Implications. Monthly Review. Dostupno ovdje.

Barbrook, R. i Cameron, A. (1995) Californian Ideology. Science as Culture 6(1): 44-72.

Boltanski, L. i Chiapello, E. (2017) The New Spirit Capitalism. London: Verso.

Feenberg, A. (2017) Technosystem: The Social Life of Reason. Cambridge, MA; London, UK: Harvard University Press.

Foster, J. B. (2014) The Baran Marcuse Correspondence. Monthly Review. Dostupno ovdje.

Marcuse, H. (1968) Čovjek jedne dimenzije: rasprave o ideologiji razvijenog industrijskog društva. Sarajevo: Veselin Masleša.  

Marcuse (1969) An Essay on Liberation. Beacon Press.

Meštrović, M. (2018) Praxis Inversion. European Sociological Association’s RN18 mid-term conference. Zagreb, 6. – 8. rujna 2018.

Stiegler, B. (2010) For a New critique of Political Economy. Cambridge: Polity.

Stiegler, B. (2017) The Lost Spirit of Capitalism. Cambridge: Polity

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Zamagljene slike budućnosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

“Kaotični svijet koji nas okružuje pokušavamo si objasniti određenim postupcima poput narativnosti, uvodeći tako u njega red i stabilnost. Nepregledne zbirove informacija sortiramo u kronološke slijedove kako bismo uspostavili kontrolu nad nekim sadržajem. Međutim, što učiniti kada naracija izostane, a elementi narativa postanu naizgled proturječne sekvence? Što kada ostanemo bez priče? Za početak, oslonimo se na promatranje procesa kao jednakovrijedne kategorije. On je ključna stavka za Anju Maleć i Slobodana Tomića, koji dijele zanimanje za istraživački proces i analitički pristup mediju kojim se bave. Novi mediji i digitalna kultura zajednička su polazišna platforma za autore, no njihovi se interesi odvajaju u dva različita kolosijeka: Maleć istražuje aproprijaciju i pitanje autorskih prava, dok Tomić proučava „pukotine“ i nove prostore na presjecištu fizičkog i virtualnog svijeta. Odnos autentičnog i reprodukcije; originala i kopije (koji na određen način reprezentira relaciju stvarno-digitalno); autorskih prava i kreativne slobode, samo su neka od pitanja koja u svojim istraživanjima otvaraju Maleć i Tomić, stavljajući relativno poznato uporište u naraciji u drugi plan. Njihove ideje remixaju se i nadilaze granice i prostor jednog rada, kao raznovrsni rezultati promišljanja o navedenoj tematici, i objedinjuju se u antinarativnosti, antimimetičnosti i disperziranim ponavljajućim sekvencama sadržaja”. (Iz predgovora Anje Tomljenović i Petre Šarin)

Izložba ostaje otvorena do 1. prosinca .

Varaždinski MOP festival održava se od 23. do 28. svibnja u organizaciji studentske udruge MOP i Turističke zajednice grada Varaždina te pod pokroviteljstvom Sveučilišta Sjever.

Organizatori festivala ove su godine po prvi puta udružili snage te predstavili novo ruho već prepoznatljivog godišnjeg regionalnog festivala multimedije i digitalne kulture. Dodavši mu još jedno ime, ono trenutno najpoznatijeg varaždinskog festivala, Špancir, zajedničkim snagama rade na razvoju kulturne i kreativne vidljivosti sjeverozapada Hrvatske.

Kroz šest dana trajanja Festivala, na više lokacija u varaždinskoj povijesnoj jezgri, u atraktivnim izložbenim, trgovačkim te ugostiteljskim prostorima, ali i u raznim neiskorištenim  zatvorenim prostorima i javnim površinama grada, održat će se trinaest predavanja, sedam radionica, četiri izložbe i bogat glazbeni program, a ulice grada postat će kulisa brojnih interaktivnih audio-video instalacija. 

„Peto izdanje varaždinskog festivala digitalne kulture donosi kvalitetan program u svim svojim segmentima, a naglasak je i ove godine na razmjeni znanja  i kreativnom korištenju novih tehnologija u umjetnosti, znanosti i dizajnu. Očekuju nas vrlo kvalitetna predavanja i radionice koja će održati ljudi iz struke, sa najviše iskustva u medijski interaktivnim područjima. Po prvi puta na ovom festivalu, pripremili smo i predavanja za djecu i mlade osnovnoškolskog i srednjoškolskog uzrasta“, izjavio je Fran Mubrin, direktor MOP Špancir festivala.

Između ostalog, na Festivalu će se moći poslušati predavanja predstavnika vodećih hrvatskih digitalnih i dizajnerskih agencija, kao što su 404, Degordian, UX Passion, SDDS i Five, informirati se o crowdworking projektima u Hrvatskoj i svijetu (Fatsell i Matija Raos), o glazbenim start-upovima (nuArs), uživati u bogatom glazbenom programu i još puno toga.

Sav je program besplatan te otvoren za javnost, a obuhvaća brojne izložbe, radionice, predavanja, A/V instalacije te bogat zabavni program. Detalje potražite na službenoj i Facebook stranici MOP Špancir festivala.

Od sada na Monoskopu tako možete pretražiti arhivu i besplatno preuzeti gotova sva izdanja Multimedijalnog instituta. Publikacije, knjige i katalozi proizašli iz programa i biblioteka poput past.forward, vizualni kolegij, explicit music i nova kritička teorija, kojima su autori McKenzie Wark, Michael Hardt, Antonio Negri, Jacques Rancière, Saskia Sassen, László Krasznahorkai i Étienne Balibar dostupni su ovdje. 

Multimedijalni institut (MI2) nevladina je organizacija čiji rad povezuje raznovrsnu zajednicu entuzijasta i stručnjaka na različitim kulturnim i društvenim poljima: politička teorija, filozofija, haktivizam, kritički pristup digitalnoj kulturi, informacijske slobode i digitalna zajednička dobra, kulturno umrežavanje i kulutrno-političko zagovaranje odozdo, očuvanje javnih dobara i borba za prostornu pravdu.

Izvor: Monoskop / Multimedijalni institut