Pokrenut 1999. godine, Zarez je nastao nakon odlaska dijela redakcije Vijenca iz Matice hrvatske zbog neslaganja oko uređivačke politike i pritisaka izdavača. Novi časopis izdavala je tvrtka Druga strana d.o.o., koju su osnovali sami članovi redakcije, uz početnu potporu Instituta Otvoreno društvo.

Kroz sedamnaest godina i 430 brojeva, Zarez se etablirao kao jedno od rijetkih mjesta u domaćoj periodici koje je sustavno pratilo teme i aktere izvan fokusa mainstream medija – od nezavisne umjetničke scene i društvenog aktivizma do teorije. Pritom je otvarao prostor temama koje su se u širem medijskom polju pojavile tek kasnije, poput kritike privatizacije i urbanih transformacija, studentskih prosvjeda ili feminističkih pitanja.

U uvjetima kronične financijske nestabilnosti i oslanjanja na entuzijazam suradnika_ca, Zarez je istodobno funkcionirao kao platforma za afirmirane autore i kao prostor prvih objava mlađih i neafirmiranih autora i autorica. Heterogenost sadržaja i otvorenost prema različitim perspektivama činile su ga jednim od rijetkih medija koji je dosljedno povezivao kulturnu proizvodnju s njezinim društvenim i političkim kontekstima, zbog čega i danas predstavlja važnu referentnu točku za razumijevanje razvoja nezavisne kulture i kritičke misli u Hrvatskoj od kraja 1990-ih nadalje.

U digitalnu bazu zasad je podignuta većina brojeva – od prvog iz veljače 1999. do 346. broja iz studenog 2012. Arhiviranje je ostvareno u suradnji s Centrom za dokumentiranje nezavisne kulture, uz savjetodavnu i tehničku podršku zadruge Slobodna domena i Multimedijalnog instituta, a u planu je i dopunjavanje arhive preostalim izdanjima, sve do posljednjeg broja iz 2016. godine.

Iz najave: “iNTANGIBLE je Erasmus+ projekt kojeg provode Nacionalni muzejski kompleks MOLDOVA / Palača kulture Iași, Rumunjska (koordinator) u suradnji sa partnerima Rumunjska akademija – Ogranak Iași kroz Odsjek za etnologiju u okviru Instituta za rumunjsku filologiju “A. Philippide”, Innovation Hive iz Lariss-a – Grčka, StandOutEdu iz Nikozije, Cipar te Radiona.org iz Zagreba, Hrvatska.

Nematerijalna kulturna baština su prakse, izrazi, znanja i vještine koje zajednice, skupine, a ponekad i pojedinci, prepoznaju kao dio svoje kulturne baštine. Poštujući ovaj cilj i idući u tom smjeru, projekt iNTANGIBLE ima za cilj uspostaviti standardizirane postupke i metodologije za očuvanje i izlaganje nematerijalne kulturne baštine (eng. Intangible Cultural Heritage, skraćeno ICH) kroz suvremene metode digitalizacije.

Seminar je besplatan i namijenjen je muzejskom i galerijskom osoblju,
kustosima, djetnicima u kulturi, tehnolozima, nezavisnim djelatnicima u kulturi,
umjetnosti i inovacijama, istraživačima u društveno-humanističkim područjima te studentima i zainteresiranoj javnosti.”

Prijave na seminar vrše se putem obrasca do 22. studenog u podne, a više detalja o programu možete pronaći ovdje.

U svijetu rastuće digitalizacije i tehnologizacije, novinari i novinarke se sve više suočavaju s novim vrstama prijetnji, koje ugrožavaju ne samo njihov rad, već i sigurnost redakcije i izvora informacija – od hakiranja, otimanja zaporki i računa, curenja informacija te nadzora digitalne komunikacije. Sve je važnija sposobnost identificiranja prijetnji s kojima se mogu suočiti tijekom svog rada te poduzimanje relevantnih koraka radi smanjenja rizika prijetnji novinarima i redakcijama te zaštite izvore informacija i njihovih identiteta.

Upravo zato će se sudionike i sudionice upoznati s relevantnim sigurnosnim znanjima i praksama, zahvaljujući kojima će u digitalnom okruženju moći bolje zaštititi svoja online pretraživanja, komunikaciju i izvore informacija. Pritom će radionica posebnu pažnju posvetiti primjeni predstavljenih znanja i praksi u zamišljenim, ali realnim situacijama u kojima bi (digitalna) sigurnost novinara bila ugrožena. To će se simulirati kroz uživljavanje u ulogu istraživačkog novinara na tajnom i opasnom zadatku putem virtualne stvarnosti te raspravu o prikladnim koracima primjene praksi digitalne sigurnosti u interaktivnim scenarijima ugroze digitalne sigurnosti. 

Više o samoj radionici, kao i program, pronađite ovdje. Na radionicu se možete prijaviti do 31. listopada putem prijavnog obrasca, dostupnog ovdje.

Riječ je o digitaliziranim filmovima koji su po prvi put na ovaj način dostupni javnosti, a priliku za upoznavanje s poviješću bosanskohercegovačke kinematografije osim gledatelja u BiH ima i publika u Hrvatskoj, Srbiji, Crnoj Gori i Sloveniji.

Program otvara film Sarajevo 1920, o čijem porijeklu nema puno raspoloživih podataka – tek naslov koji je pisao na kutiji u kojoj je vrpca pronađena.

“Bilo da je nastao u doba Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca ili Kraljevine Jugoslavije, vrijednost filma Sarajevo 1920 je neosporiva. S jedne strane radi se o važnom historijskom zapisu, s druge o bitnom filmskom dokumentu, umjetnički uspjelom ostvarenju u kojem su autori pokazali puno zanatske vještine, dobar osjećaj za dramaturgiju, tempo i kompoziciju kadra […] Danas, u vrijeme divlje urbanizacije i neplanske gradnje, Sarajevo 1920 je vrijedan podsjetnik o važnosti očuvanja naše kulturno-istorijske baštine i prirodnih ljepota, ali i filmske građe”, zapisao je o filmu dramaturg Dario Bevanda.

“Ako vas zanima kako je Sarajevo izgledalo prije stotinu godina, imate jedinstvenu priliku prošetati njegovim ulicama i osjetiti atmosferu”, poručuje koordinatorica programa Asja Krsmanović.

Film Sarajevo 1920 na platformi je dostupan od 1. ožujka, a besplatno se može pogledati tijekom čitavog mjeseca.

Tekst je objavljen u okviru projekta Kinemaskop i uz podršku Hrvatskog audiovizualnog centra.

Navarrete je u svom izlaganju dala europsku perspektivu digitalizacije, navodeći pritom kao primjer Nizozemsku koja je počela s digitalizacijom devedesetih godina. U to vrijeme masovne kompjuterizacije institucija, digitalizacija se počela provoditi s ciljem poboljšanja administracije, kao i cjelovitijeg uvida u opseg nacionalne baštine, a 2008. godine došli su do procjene od oko 45 milijuna objekata u nacionalnim kolekcijama. Europska unija također različitim inicijativama potiče digitalno prikupljanje i slobodan pristup cjelokupnoj europskoj baštini. Jedna od inicijativa koja prikuplja digitaliziranu europsku baštinu i pokušava je učiniti dostupnom putem online platforme je Europeana. U sklopu Europeane pokrenuto je više projekata koji se bave različitim aspektima digitalizacije. Primjerice, cilj mreže AthenaPlus, osnovane 2013. godine, omogućavanje je pristupa mrežama kulturne baštine, obogaćivanje metapodataka, poboljšanje višejezične terminologije, te prilagođavanje podataka korisnicima s različitim potrebama. Konzorcij mreže sastoji se od ukupno 40 partnera iz 21 države članice, a pomoću Europeane veliku količinu digitaliziranog kulturnog sadržaja treba učiniti dostupnim za korisnike. Hrvatski muzeji na Europeani prisutni su sa svega 65 tisuća predmeta, od čega je gotovo 87 posto u kolekcijama Muzeja za umjetnost i obrt.

Od 2014. godine dio Europeane postao je i projekt Enumerate, s glavnim ciljem stvaranje pouzdane baze statističkih podataka o digitalizaciji, digitalnoj pohrani i internetskom pristupu kulturnoj baštini u Europi. Navarrete navodi kako prema dostupnim podacima, 45 posto muzejskih institucija ima digitalnu strategiju, no unatoč dugoj povijesti digitalizacije, još uvijek puno sadržaja nije dostupno online. Za to postoji puno razloga, od nedostatka resursa potrebnih za takve sveobuhvatne pothvate, do nerazjašnjenih vlasničkih prava. Ipak, očuvanje i sistematizacija podataka te dijeljenje znanja neupitne su prednosti digitalizacije pa brojne institucije traže nove i bolje načine komunikacije s publikom. Iako se trudi prikupljati velike količine sadržaja, čini se kako Europeana kao online baza nije baš atraktivna, pa muzeji istražuju mogućnosti drugih platformi, između ostalih i platforme kao što su Instagram ili YouTube. Također, sve popularnije postaje korištenje različitih digitalnih tehnologija za popularizaciju pojedinih radova, kolekcija ili institucija. Primjerice, u sklopu projekta Next Rembrandt muzej Rijks je u suradnji s Institutom za Nizozemski jezik i Sveučilištem Carnegie Mellon u Pittsburghu, uz pomoć softvera koji na temelju slika lica može rekonstruirati glas, proizveo snimke na kojima Rembrandt, svojim glasom, drži slikarske lekcije.

Baština za čije se očuvanje i pohranu brinu muzeji koristi se na različite načine, jednako u obrazovne i komercijalne svrhe, no pitanje koje se i dalje postavlja je – tko treba financirati prikupljanje i proizvodnju znanja koje potom svi mogu besplatno koristiti. Također, kako ćemo mjeriti korištenje i popularnost pojedinih stranica, muzeja ili radova, ako je sav sadržaj dostupan putem nekoliko klikova mišem. Odluke o financijskoj potpori muzejima donosile su se i na temelju prodanih ulaznica, pa se postavlja pitanje da li bi novo mjerilo trebala postati klikanost na online sadržaj, ili njegovo preuzimanje na osobne uređaje. Također, kada se neki rad koristi u komercijalne svrhe, često zaboravljamo da je za njegovu pohranu, restauraciju i dostupnost vjerojatno zaslužna neka institucija, no kada ta ista institucija traži financije za nastavak svog rada, zbog sve manjih sredstava za kulturu, bit će preusmjerena na traženje upravo komercijalnih izvora financiranja. Jedan od prijedloga zato je da se uz svako korištenje nekog rada, pogotovo ako je to u komercijalne svrhe, treba navesti institucija zaslužna za njegovo očuvanje i dostupnost.

U javnosti još uvijek vlada konsenzus, što i brojni europski projekti potvrđuju, da sveobuhvatno znanje o kulturi i dalje treba biti besplatno i javno dostupno. S obzirom na to da su resursi institucija ograničeni, otvaraju se posebna namjenska sredstva za digitalizaciju baštine, no jednom kad ona postane dostupna, javnost više ne obraća pažnju da briga za te radove i dalje stoji na muzejima i još uvijek “košta”, dok istovremeno muzeji više ne mogu računati na prihode od primjerice prodaje ulaznica. Muzeje se zato sve više preusmjerava na nove načine financiranja, od crowdfundinga do eksploatacije kolekcija putem muzejskih dućana, a istovremeno se zaboravlja da bi javne institucije trebale biti javno financirane. Tako bi muzeji mogli neometano vršiti svoju javnu funkciju i umjesto marketingom baviti se očuvanjem, istraživanjem i komunikacijom, te najvažnije, transferom generacijskog znanja.

Knjižnica Božidara Adžije u okviru projekta Digitalizirana zagrebačka baština pretočila je u digitalni oblik dio analognih zvučnih zapisa iz svoje zbirke Arhiv Književnog petka. Riječ je o vrijednim magnetofonskim trakama snimljenim na najdugovječnijoj zagrebačkoj književnoj tribini, u razdoblju od 1959. do 1969. godine. Pokrenuta 1955. godine s idejom popularizacije knjige, tribina je vrlo brzo prerasla književni format te, kao rijetko kulturno “glasilo” tog vremena, postala važno intelektualno okupljalište, otvoreno za polemike i rasprave o širim kulturnim i društvenim temama. Prvih jedanaest godina održava se u čitaonici Radničke biblioteke, a potom se seli na nekoliko lokacija da bi konačno završila na trećem katu Gradske knjižnice, u Galeriji Kupola gdje se održava i danas. Osim lokacija, s godinama su se mijenjali i voditelji tribine koji su, svaki sa svojim specifičnim poljem, doprinosili raznolikosti tema kojima se bavila – od književnosti i filozofije, preko lingvistike sve do baleta i radio-drame. 

Arhivska građa Knjižnice Božidara Adžije tako danas sadrži audio zapise gotovo svih značajnih hrvatskih književnih imena, istaknutih teoretičara kao i autora iz drugih jugoslavenskih zemalja. Tu su, između ostalih, snimke razgovora s Ivanom Slamnigom, Rudijem Supekom, Vanjom Sutlićem, Ivom Tijardovićem, Aleksandrom Srnecom, Gajom Petrovićem, Oskarom Davičom i Mirjanom Gross, a u knjižnici posebno ističu i gostovanja vodećih europskih figura u području kulture, umjetnosti i znanosti kao što su Jean Paul Sartre, Günter Grass i Jiŕi Menzel. “Radilo se o iznimno formalnom tipu izlaganja, gotovo akademskog karaktera, pred prepunim auditorijem čitaonice”, kaže nam Siniša Nikolić, sadašnji član redakcije Književnog petka.  Ponekad je zbog velikog interesa publike bilo potrebno iznajmiti poseban prostor, kao u slučaju gostovanja Branka Ćopića kojeg je 1959. gledalo i slušalo oko 2500 posjetitelja.

Na samom početku izlaganja s tribine bilježena su stenogramom, a od 1959. počinju se snimati magnetofonskim trakama, od kojih su u projektu Glasovi Književnog petka digitalizirane snimke sa 162 susreta. Voditelj projekta započetog u ožujku prošle godine je Ivan Jelić, informator-predmetni analitičar u Knjižnici Božidara Adžije, koja je ujedno i mjesto gdje se zapisi mogu u cijelosti i preslušati, dok su na portalu Digitalne zbirke dostupni tek isječci u trajanju u prosjeku dvije do tri minute. To je tek prvi korak u projektu očuvanja nematerijalne kulturne baštine grada, kojem predstoji digitalizacija audiokaseta snimljenih na tribinama nakon 1969. godine, a tu su i brojni tekstualni zapisi, fotografije i korespondencija koji čekaju svoje osuvremenjivanje. “Istraživanje ove bogate arhivske građe bio bi važan projekt mapiranja zagrebačke kulturne povijesti. Radi se o rekonstrukciji jednog razdoblja”, ističe Nikolić.

Iako je teško zamisliti da bi u današnjim okolnostima tribina mogla doseći nekadašnji značaj, uredništvo Književnog petka posljednjih godina i dalje nastoji dotaknuti neke neuralgične točke i teme aktualne književne produkcije, te otvoriti prostor za sučeljavanje o pitanjima suvremene umjetnosti i kulture u najširem smislu. Čini se da je pritom najviše uspjeha imalo u “preuzimanju” rasprava iz virtualnog prostora društvenih mreža, posebno onih koje se tiču pitanja roda i (ne)razumijevanja feminizma, u kojima se redovito otvarala živa polemika, iako ne uvijek željom i namjerom samih organizatora. Članovi redakcije Petka kao jedan od problema prepoznaju izrazitu segmentiranost publike, kojem nastoje doskočiti kroz promjene uredničke koncepcije, a hoće li u njima opstati načelna ideja tribine kao prostora otvorene kritičke rasprave, ostaje za vidjeti.

Digitalizacija vrijednog arhiva Književnog petka otvara i pitanje opće digitalizacije arhivske građe kao jednog od ključnih pitanja kulturnih institucija koje se postepeno prilagođavaju djelovanju u novomedijskom kontekstu. Iako je digitalizacija tek jedan aspekt arhivskog rada, ona je iznimno bitna jer osim što omogućava lakšu dostupnost i pretragu odgovarajućih informacija u bazama podataka, ključna je i za zaštitu kulturne baštine od mogućih oštećenja i gubitaka. Njezinu važnost načelno prepoznaje i Ministarstvo kulture koje u zadnjih desetak godina kreće s izradom nacionalnih strategija, programa i inicijativa, s ciljem “razvoja arhivske službe uz osiguranje uvjeta za redovito preuzimanje arhivskog gradiva”. Iz uvida u smjernice i aktivnosti vezane uz digitalizaciju u hrvatskim arhivima – od strategije digitalizacije kulturne baštine do dostupnosti digitaliziranog gradiva online – može se zaključiti da unatoč načelnom prepoznavanju trendova, stvarno stanje i realizacija ostaju daleko od postavljenih ciljeva. U tome veliku ulogu zasigurno ima i kontekst u kojemu institucionalni arhivi kao čuvari društvenog pamćenja danas djeluju, a koji odražava desetljeća neriješenih prostornih, kadrovskih i financijskih problema.

Pred još većim izazovima nalaze se organizacije civilnog društva koje posljednjih godina sve više prepoznaju potrebu za očuvanjem i sistematiziranjem organizacijske povijesti, no ta potreba nije prepoznata u pravno-institucionalnom okviru arhivske djelatnosti. Sustavno financiranje arhiviranja građe u najvećoj je mjeri rezervirano za programe javnih arhiva kao onih koji definiraju što kanonski pripada kulturnoj baštini, za razliku od svega onoga što iz njega ispada. Produkcija nezavisnih organizacija koje su gotovo potpuno isključene iz institucionalnog, akademskog i medijskog polja mahom ostaje nepraćena, a u okolnostima masovnog gubitka potpora i gašenja pogona, prijeti joj i opasnost od trajnog padanja u zaborav. U tom kontekstu sistematiziranje i digitalizacija građe predstavljaju nužan alat za povećanje vidljivosti njihova rada, no podrška od strane donatora na nacionalnoj i lokalnoj razini zasad je minimalna. Šansu za promjenom takvog stanja akteri nezavisne scene prepoznaju u udruživanju i zajedničkoj inicijativi koja za cilj ima osigurati potporu za trajno očuvanje i sustavnu valorizaciju građe stvorene izvan institucionalnog okvira. 

Hrvatska kinematografija zamah je dobila u socijalističkom razdoblju, da bi se na njoj prelomile sve produkcijske specifičnosti bivšeg sustava. Diskusija o hrvatskoj filmskoj baštini, osim predratnih filmova s naglaskom na Miletićev opus i žurnala iz ratnog razdoblja, uglavnom se referira na naslijeđe bivše države, stoga je neadekvatan tretman rezultat niza okolnosti, od nezadovoljavajućeg zakonskog i institucionalnog okvira pa sve do ideoloških konotacija. Svi akteri orijentirani na filmsku djelatnost i baštinu kao njen neodvojivi segment (HFA, HAVC, HFS, HDFR…), svjesni su opasnosti fizičkog propadanja filmske vrpce, kao i destruktivnog odnosa društva u cjelini prema filmskim artefaktima, stoga je nužno u problematiku involvirati što je moguće veći broj aktera, sve do državnih institucija kao najviše instance. Na tom se tragu, u sklopu obilježavanja Svjetskog dana audiovizualne baštine, u Hrvatskom državnom arhivu održala konferencija o hrvatskoj filmskoj baštini, u organizaciji Hrvatskog državnog arhiva i Društva hrvatskih filmskih redatelja, ne bi li se još jednom naglasile dimenzije zapuštenosti područja.

Konferencijom se nastojao pokriti širok spektar tema, uključujući iskustva iz restauratorske prakse pa sve do pozitivnih primjera tretmana baštine na europskoj razini. Kontekstualizacija rasprave i propitivanje pozicije krajnjeg korisnika, što je dosad osim deklarativno bila rijetkost, zasigurno posjeduje potencijal za progresivnije promišljanje svih aspekata. Ipak, događanje je obilježeno ponavljanjem i sažimanjem neuralgičnih točaka, u kojima je tretman filma samo jedan od simptoma posvemašnje kulturne entropije. S jedne se strane čini nužnim ukazati na međuuvjetovanost svih instanci kulturne produkcije, dok je s druge porazna činjenica da unatoč opetovanim inicijativama sličnog karaktera, stvarnog pomaka nema. Ne samo da ne postoji plan koji bi građu sustavno zahvatio, osim pojedinačnih slučajeva zaštite, restauracije i digitalizacije filmske građe, već dionici procesa i dalje koegzistenciju temelje na prebacivanju odgovornosti.

Očekivano, mnogo je pozornosti potaknuo panel Kome pripada hrvatski film – postsukcesijski i postprivatizacijski izazovi, kao fundamentalno, a godinama otvoreno pitanje, koje je konferenciju obilježilo. Već se i izborom sudionika naznačio institucionalni okvir unutar kojeg je u potrazi za zadovoljavajućim rješenjima nužno djelovati. Stoga su panelu nazočili ravnatelj HAVC-a Daniel Rafaelić, pročelnik Hrvatskog filmskog arhiva Dinko Majcen, ravnatelj Zagreb filma Vinko Brešan, Jugoslav Pantelić, direktor Jugoslavenske kinoteke, ustanove međunarodne reputacije kakva u našem kontekstu nedostaje, te Vinko Grubišić, privatni producent kojem se osporava pravo vlasništva nad filmovima nastalim prije privatizacije Jadran filma. Simptomatična činjenica, koja nenamjerno ilustrira odnos državnih institucija prema kulturi općenito, a filmu tj. filmskoj baštini specifično, jest izostanak najavljenog predstavnika Ministarstva kulture, državnog tajnika Krešimira Partla. Događanje je time zadobilo novi, gotovo performativni vid, demonstrirajući zorno konstelacije glavnih protagonista. Ignorancija državne uprave, kad je u pitanju interes javnosti, permanentno je stanje, a odsustvo u ovom slučaju mnogo efektnije od birokratskih izmotavanja.

Izuzev pozitivnih iskustava Zagreb filma i Jugoslavenske kinoteke, panel je opetovano zapadao u neproduktivno isticanje zakonskih nedorečenosti i izostanka stvarne koordinacije, bez rješenja koja bi nadilazila dobre želje sudionika. Rafaelić je još jednom skrenuo pozornost na položaj Hrvatskog filmskog arhiva, čije je osamostaljenje nerealizirani cilj nacionalne strategije promicanja audiovizualnog stvaralaštva do 2014. I u novoj se nacionalnoj strategiji samostalnost Filmskog arhiva navodi strukturnim preduvjetom za daljnji rad na restauraciji i zaštiti baštine.

Neadekvatan položaj Filmskog arhiva, nekadašnje Hrvatske kinoteke, pod nadležnošću HDA, nedostatna financijska potpora i izostanak kulturne politike koja bi ulogu Filmskog arhiva odredila unutar sveobuhvatnog procesa redefiniranja odnosa prema filmskoj baštini, suština su svih daljnjih nedostatnosti. Nepostojanje samostalne institucije kojoj sastavnice gravitiraju, što ne isključuje nužno prikazivačku djelatnost, negativna je specifičnost našeg društva. Dijelom je to zasigurno posljedica izostanka svijesti o statusu filma u cjelokupnoj kulturnoj produkciji, odakle onda, utemeljeno na implicitnom konsenzusu o prioritetima, proizlazi institucionalno zanemarivanje. Sam se pojam filmske baštine upotrebljava intuitivno, bez određenja svojstava koja neki film čine baštinskim ili utjecaja koji reflektira na određeni društveno-kulturni krug.

Zaštita i očuvanje tradicijskih filmova, kompleksno je društveno pitanje, a načini realizacije rezultat konsenzusa, radilo se o dotacijama, privatno-javnim partnerstvima ili direktnim državnim intervencijama. Ono što se kod nas propušta učiniti, a što odgovara pretpostavci o minornom statusu filma u odnosu na neke druge baštinske aspekte ili činjenici da se čitavo područje nerijetko sagledava isključivo kroz lukrativnu prizmu, učinila je Srbija, na što je podsjetio Jugoslav Pantelić. U onom trenutku kad je određen broj filmova proglašen kulturnim dobrom, oni automatski potpadaju pod legislativu koja definira odnos prema djelima takvog značaja, a koja najčešće obvezuje i državu i eventualne vlasnike dobara.

U Hrvatskoj već na nekoliko primjera možemo zamijetiti različit tretman filma, pri čemu je javno ili privatno vlasništvo crta diferencijacije. Zagreb film kao ustanova u kulturi kojoj je osnivač Grad Zagreb, uz financijsku potporu Grada i Hrvatskog audiovizualnog centra, te stručnu suradnju s Hrvatskim filmskim arhivom, godinama obnavlja fond. Konačni je cilj potpuna digitalizacija građe, što bi krajnjem korisniku pojednostavilo pristup. Značaj Zagrebačke škole crtanog filma, čiji opus tvori najveći udio fonda, najbolje ocrtava odnos filma i ostalih umjetničkih praksi. Međusobnim interferencijama oblikovali su zajednički kulturni prostor, a u modificiranim formama to čine do danas.

Međutim, širokoj javnosti najvidljivija kategorija je cjelovečernji igrani film, koji se nerijetko doživljava kao sinonim za produkciju u cjelini. Dugometražni film dometom i utjecajem najintenzivnije oblikuje filmsku kulturu. Nekad vodeći producent, Jadran film, formalno posjeduje većinu hrvatskih dugometražnih ostvarenja nastalih u jugoslavenskom razdoblju. Netransparentan privatizacijski proces doveo je u pitanje vlasništvo nad filmovima u trenutku kad se struktura poduzeća promijenila, kao što je otvorio i dubioznu mogućnost podvrgavanja nacionalne kinematografije privatnim interesima. Vinko Grubišić, pozivajući se na dopise Ministarstva kulture, tvrdi da trenutna struktura Jadran filma neosporno polaže pravo na te filmove. No, sve da je to i točno, takav je stav u direktnoj suprotnosti sa Zakonom o arhivskom gradivu i arhivima, koji građu nastalu do 1991. godine proglašava javnom.

Osporavanje vlasništva ima šire konotacije jer onemogućava priljev novaca za nužnu restauraciju građe. Sva se kompleksnost problematike reflektira na pitanju vlasništva, odnosno nereguliranih ili barem proizvoljno interpretiranih obveza koje odatle proizlaze. Izostanak strukovnog i društveno-političkog konsenzusa oko načina na koji se film treba tretirati, kao i decidirano određene obveze vlasnika, rezultiraju šizofrenom situacijom, u kojoj procedura zaštite, restauracije, digitalizacije i distribucije materijala ne postoji kao cjelovit proces. Više je potencijalnih rješenja, međutim to je točka nužnog uključivanja države, a hoće li pritom vlasnik prava biti obvezan uložiti u troškove restauracije ili će ga država kreditirati, odnosno, on će u slučaju neisplativosti na nju prenijeti građu, stvar je kasnijeg dogovora.

Grubišić tvrdi da Jadran film trenutno ulaže golema sredstva u obnovu fonda, upućujući na vlastiti digitalni restauracijski centar, čije rezultate nažalost nemamo prilike vidjeti. Najavljivani projekt digitalizacije klasika hrvatske kinematografije, u suradnji Hrvatskog Telekoma, HDA, Jadran filma i Croatia filma, iz neznanih razloga nikad nije dokraja realiziran. Grubišić se od svake eventualne odgovornosti agresivno brani, posežući za nesuvislom argumentacijom sufinanciranja produkcije danas, bez da se producentska prava dovode u pitanje. Odbijanje racionalnog sagledavanja vlastite pozicije, kao i negacija društvene transformacije, za koju kao jedan od aktera mora snositi odgovornost, većinskog vlasnika Jadran filma diskvalificira kao ozbiljnog sugovornika.

Nadležnost Filmskog arhiva iscrpljuje se u zakonski uvjetovanoj zaštiti i pohrani materijala, dok restauracija i izrada zaštitne kopije obveznog primjerka ne znače i mogućnost korištenja tih kopija. Pročelnik Hrvatskog filmskog arhiva, Dinko Majcen, takvu ulogu ne smatra upitnom, već pitanja distribucije, vlasničkog prava i digitalizacije gradiva kao preduvjeta široke uporabe prepušta drugim instancama. I baš je tu ključ nemogućnosti komunikacije, u kojoj svaka strana opravdava vlastite poteze, ne riskirajući status koji je u međuvremenu zadobila. Bez najviše instance koja će proces koordinirati, zakonski regulirati i usuglasiti obveze sudionika, svaka će se zajednička inicijativa zaustaviti na sličnoj raspravi. Pritom zapanjuje položaj Ministarstva kulture čija ignorancija podupire destrukciju čitavog jednog segmenta kulture, uz zanemarivanje činjenice da propast filma kao fizičkog artefakta, u slučaju da se ne načini digitalna verzija, rezultira njegovim potpunim zatiranjem.

Pomak vidljiv na konferenciji je otvaranje zajednice krajnjem korisniku i izmicanje iz diskursa samodostatnosti. Čitava je pak rasprava o zaštiti i restauraciji gradiva usmjerena prema distribucijskim tokovima koji bi minimalizirali komercijalnu eksploataciju u korist zainteresiranih gledatelja. Stoga su buduće inicijative poput osnivanja digitalnog repozitorija ono na što bismo se kao društvo trebali fokusirati, odbijajući prihvatiti stanje u kojoj filmsku tradiciju nije moguće dohvatiti.

Suvremeno digitalno doba širopojasnog interneta i baražna paljba uvijek sve boljih, luksuznijih i dostupnijih digitalnih izdanja inozemnih filmskih djela ubrzano i nepovratno kvare našu omladinu. Kvar ovdje ne proizlazi tek iz upravo besramno lake legalne (ali i ilegalne) dostupnosti suvremenih, već i klasičnih djela njemačke, ruske, engleske, američke i ostalih svjetskih kinematografija. Digitalni razmaženjaci mlađih generacija suočeni su s – moglo bi se reći – nakaradnim bogatstvom opcija: kada, kako i koliko gledati klasična svjetska filmska djela koja ih zanimaju. Možda im se prohtjelo gledati klasične znanstvenofantastične filmove snimane u SSSR-u? Dovoljno je otvoriti službenu internetsku stranicu Mosfilma ili njihov Youtube kanal i po volji se naužiti klasika kao što su Solaris (Солярис, Andrej Tarkovski, 1972), Ivan Vasiljevič mijenja profesiju (Иван Васильевич меняет профессию, Leonid Gajdaj, 1973) i Kin-dza-dza! (Кин-дза-дза!, Georgij Danelija, 1986). Ako im se ushtjedne nešto konzervativnija opcija uživanja u inozemnim DVD ili Blu Ray izdanjima, mogu se okrenuti online trgovinama i poručiti po fizičku kopiju filma kao što je primjerice Hitchcockova Vrtoglavica (Vertigo, 1958). 

Međutim, s čime će se suočiti ovi znatiželjnici ako svoje filmofilske oči okrenu prema hrvatskoj produkciji? Ostanimo u 1958. godini kada je u kinodistribuciju krenula Vrtoglavica, jedan od klasika američke kinematografije. Naime, upravo je te 1958. godine, tada jugoslavenska, a danas hrvatska kinematografija proizvela vlastiti klasik: H-8 Nikole Tanhofera. Osim očitoga, Vrtoglavicu i H-8 ponajprije razlikuje činjenica da je jednoga moguće legalno kupiti u DVD izdanju, dok drugoga nije. Posljedično, Vrtoglavica je za razliku od H-8 dostupna i za posudbu u sustavu gradskih knjižnica Zagreba. To ne znači da hrvatski gledatelji baš nikako ne mogu doći do filma H-8: može ga se pogledati u Hrvatskom državnom arhivu, tj. njegovom filmskom odjelu, na njega je zasigurno moguće nabasati gledanjem programa nacionalne ili privatnih televizija, ali i praćenjem programa nezavisnih kinodvorana u Republici Hrvatskoj.

Ali, to nije dovoljno. Dok svijetom hara pošast digitalizacije hrvatski građani poput ubogara s margina promatraju progres i prose od kontingentnih vjetrova televizijskih i kinematografskih programa da pred njih nanesu hrvatski film. Ukoliko proširimo ovu sliku, zamjećujemo da se problem ne tiče tek domaćih aktera – nedostatak adekvatnih digitalnih distribucijskih puteva efektivno zapečaćuje našu kinematografiju prema svijetu i od nje čini smrdljivu grobnicu, a ne čarobni repozitorij filmski posredovanog povijesnog znanja, vještine i lokalnih stilskih specifičnosti. 

Naročito upadljiva digitalno-distribucijska rupa hrvatskog filma povijesno je razdoblje od 1945. do 1991. u kojem su – uz neke promjene u modelu – dugometražnu produkciju mahom vodila državna poduzeća (o promjenama u upravljačkim modelima jugoslavenskog producentskog sustava vidjeti Škrabalove knjige 101 godina filma u Hrvatskoj i Hrvatska filmska povijest ukratko). Radi se o razdoblju od 46 godina za vrijeme kojeg je snimljeno 185 dugometražnih igranih filmova – svakako veći dio cjelokupne povijesti hrvatske kinematografije. Međutim, ta su djela slabo do nikako dostupna na DVD nosačima filmskog zapisa.

Zašto je tomu tako? Jadran film – najveća hrvatska producentska kuća iz jugoslavenskog razdoblja – bila je početna točka za dosadašnje pokušaje da se iznađe odgovor na ovo pitanje. Naime, Jadran film nakon svoje je privatizacije devedesetih godina pravno naslijedio najveći dio hrvatske dugometražne igranofilmske baštine snimane za Jugoslavije. Ili, je li? Iz opširne i vrlo informativne serije članaka koje je o privatizaciji Jadran filma za portal Lupiga napisao Miroslav Pavičević ustanovljavamo da u ugovorima o prodaji Jadran filma nije nedvosmisleno navedeno da država uz nekretnine i opremu poduzeća prodaje i prava na filmove. Novi se vlasnik pak s ovime ne slaže. 2012. godine skupina je autora filmova angažirala odvjetnika Zorana Bauera, sina redatelja Branka Bauera, da se pozabavi privatizacijom Jadran filma i konačno pokuša razriješiti nastalu pat poziciju. Situacija je, međutim, ostala visjeti u zraku i nisu postignuta nikakva operativna rješenja. Novi je vlasnik de facto ostao nositelj producentskih prava i u skladu s time nastavio ubirati producentsku naknadu za distribuciju. 

Po svemu sudeći, novi vlasnik ne posjeduje kapitalna sredstva i/ili volju da restaurira filmski materijal i da ga u širem opsegu pripusti u digitalnu distribuciju (filmsku građu Jadran filma trenutačno javnim novcem restaurira filmski odjel Hrvatskog državnog arhiva). Međutim, to ne znači da u prošlosti nije sudjelovao u ovakvim inicijativama trećih strana: primjerice, Hrvatski telekom u sklopu je svojeg programa MaxTv Digiteka restaurirao i digitalizirao filmove Breza (Ante Babaja, 1967) i Vuk samotnjak (Obrad Gluščević, 1972), a filmovi su Mala pljačka vlaka (Dejan Šorak, 1984), Breza, Samo jednom se ljubi (Rajko Grlić, 1981), U gori raste zelen bor (Antun Vrdoljak, 1971), Banović Strahinja (Vatroslav Mimica, 1981), Oficir s ružom (Dejan Šorak, 1987), Seljačka buna (Vatroslav Mimica, 1975) i Okupacija u 26 slika (Lordan Zafranović, 1978) učinjeni dostupnima na DVD-u po bagatelnoj cijeni od 9,90 kn u sklopu izdanja Zlatna kolekcija hrvatskog filma Jutarnjeg lista. Na žalost, oba su projekta zaustavljena i ne postoje naznake da bi mogli obuhvatiti i ostale filmove na koje Jadran film drži producentska prava.

Unatoč manjku inicijative u Jadran filmu za samostalni projekt restauracije, digitalizacije i digitalne distribucije vlastite filmske imovine, ne čini se da uporno okrivljavanje novih vlasnika omogućuje konstruktivno razrješavanje ovog problema. To iz dva glavna razloga. Prvo, u 142. članku Zakona o autorskom pravu i srodnim pravima stoji: „Prava filmskog producenta traju 50 godina od stvaranja prve fiksacije videograma. Ako je u tom razdoblju videogram bio zakonito izdan ili zakonito priopćen javnosti, prava filmskog producenta traju 50 godina od takva prvog izdanja ili takva prvog priopćavanja, ovisno o tome koje je bilo ranije.“ 

Naime, ako je upravo producentsko pravo Jadran filma odlučujuća kočnica digitalne distribucije hrvatskog filma iz jugoslavenskog razdoblja – zašto se onda digitalno ne distribuira čak ni filmove za koje su Jadran filmu po Zakonu o autorskom pravu i srodnim pravima nakon 50 godina već istekla producentska prava? Vrativši se na Tanhoferov klasik H-8 čiji je distribucijski put započeo prije upravo 58 godina – zašto ovaj film ne možemo nabaviti ni u gradskim knjižnicama (ovo pitanje regulira članak 140. Zakona), ni u slobodnoj prodaji? 

Drugo, umjesto upornog fokusiranja na ono što očigledno ne funkcionira, možda bi upravo posvećivanje pažnje akterima i inicijativama koji se na terenu aktivno bave restauriranjem, digitaliziranjem i digitalnom diseminacijom hrvatskog filma moglo polučiti bolje rezultate. Zato, odlučili smo popisati i kada je to bilo moguće kontaktirati neke od tih aktera i ukratko predstaviti njihove dosadašnje napore, probleme i planove za buduće djelovanje na planu digitalne distribucije hrvatskog filma.

Prva je postaja na ovome putu Hrvatski filmski savez. Krovna udruga neprofesijskih filmskih i video udruga osnovana 1963. godine kao Kinosavez Hrvatske, a koja se između ostaloga bavi i nakladništvom stručne literature o filmu, izdavanjem Hrvatskog filmskog ljetopisa i Zapisa, naročitu pažnju posvećuje eksperimentalnom i avangardnom filmu. U sklopu svojeg digitalno-distribucijskog djelovanja HFS je izdao 13 velikih DVD izdanja (i još nekoliko posebnih izdanja) koja uključuju kompilacije kratkometražnih filmova i neka dugometražna djela. Glavna su izdanja numerirana redom izlaženja i ona su kako slijedi: 1. Ivan Martinac: Monolog o Splitu; 2. Rani eksperimentalni film i video u Hrvatskoj; 3. Hrvatski eksperimentalni film i video 1980-ih; 4. Hrvatski eksperimentalni film i video 1990-ih; 5. Željko Kipke: Šest lakih komada; 6. dugometražni film Slučajni život (1969) Ante Peterlića; 7. Zdravko Mustać: BOUQUET; 8. dugometražni film Živa istina (1972) Tomislava Radića; 9. Iz produkcije FAS-a: Kratki i nezavisni 1967-1971; 10. Miroslav Mikuljan: Druga obala; 11. Mladen Stilinović: Početnica 1, 2, 3; 12. dugometražni film Lov na jelene (1972) Fadila Hadžića; 13. Splitska škola filma.

Razgovor s Dianom Nenadić, voditeljicom izdavačke djelatnosti HFS-a, ovdje se pokazao vrlo otrežnjujućim – ponajviše zbog njezinog vrlo fokusiranog i pragmatičnog pristupa poslu koji obavlja. Nenadić u digitalnom izdavačkom djelovanju HFS-a kao prioritet vrlo nedvosmisleno ističe želju da se zaboravljenu, zapuštenu i zanemarenu filmsku građu učini dostupnom javnosti. Prvih je nekoliko HFS-ovih DVD izdanja proizvedeno u maloj nakladi od svega 150 komada, a primjerke se primarno nastojalo razdijeliti zainteresiranim domaćim i inozemnim djelatnicima u struci. Nakon što su ova izdanja razgrabljena, HFS nastavlja sa svojom izdavačkom djelatnošću i DVD-i su široj javnosti dostupni za kupnju u kinu Tuškanac, kinu Europa – i ovisno o inicijativi pojedinih knjižnica – u knjižničarskim sustavima pojedinih gradova. HFS je digitalnu distribuciju ovih izdanja isprva financirao uštedama i prenamjenom svojih redovnih sredstava, a nakon postupnog širenja djelatnosti – i kroz programska natječajna sredstva.

Zbog oskudnih financijskih sredstava i želje da se barem preliminarno digitalizira i učini dostupnim čim veći broj filmova, HFS je generalno morao odustati od skupljih restauracijskih postupaka i digitalnog skeniranja filma sličicu po sličicu. Međutim, iako su završne digitalne verzije ponekad niže kvalitete nego što bi bile u optimalnim financijskim uvjetima – Nenadić smatra da prednosti tog djelovanja uvelike nadilaze njegove nedostatke. Naime, postiže se onaj osnovni cilj – široka dostupnost filmova – što ni u kojem slučaju ne sprječava kasnije dodatne restauracijske i skuplje digitalizacijske postupke. Digitalna izdanja ovih filmova omogućuju hrvatskim i stranim studentima, profesorima i filmskim profesionalcima uvid u eksperimentalni i avangardni dio naše kinematografske povijesti koji bi bez ovakvog sustavnog pothvata, svakako (za)ostao u zaboravu. Što se tiče širih institucijskih problema u distribuciji starijeg hrvatskog filma općenito, Nenadić smatra da je nužan jedan sustavni projekt digitalizacije i restauracije, temeljen na jasno sređenim vlasničkim odnosima. Pozicija HAVC-a u smislu njegove rascijepljenosti između uloge financiranja aktualne filmske produkcije, ali i istovremenog pokušaja da se brine o hrvatskoj filmskoj baštini ne čini se odveć sretnim rješenjem. Djelatnost spašavanja i digitalne distribucije hrvatskog filma trenutačno se ne čini ugrađenom u sustav, već marginaliziranom. 

HFS planira nastaviti svoju digitalnu izdavačku djelatnost i najavljuje se kompilacijsko izdanje filmova Tomislava Gotovca pod radnim nazivom Strukturalna tetralogija, a radi se i na restauraciji kratkih filmova i videoradova Ivana Ladislava Galete. Prisutni su i prijedlozi dodatnog osnaživanja internetske stranice HFS-a kroz postavljanje kratkih inserata ili pojedinih čitavih filmova u otvoreni dostup.

Zagreb film, jugoslavenski gorostas animiranog filma, osnovan je 1953. godine i od tada je proizveo na stotine animiranih, dokumentarnih, reklamnih, edukativnih i neke igrane filmove. Jedan od vrhunaca djelovanja ove institucije nagrada je američke filmske akademije Oskar 1961. godine u kategoriji najboljeg kratkog animiranog filma za Surogat Dušana Vukotića. Od 1990. godine, Zagreb film je u vlasništvu Grada Zagreba – tj. nije privatiziran – za što aktualni ravnatelj Vinko Brešan smatra da se pokazalo: „dobrim rješenjem s obzirom na očuvanje baštine i brige za nekomercijalnu promociju hrvatske kulture“.

Što se tiče digitalnih izdanja Zagreb film je do sada na DVD-u izdao svoju međunarodno uspješnu animiranu seriju Profesor Baltazar i DVD izdanja: The Best of Zagreb Film, Dragulji Zagreb filma, Dušan Vukotić, Borivoj Dovniković – Bordo, Restaurirani dokumentarni filmovi Krste Papića. Također, preko platforme Carnet, osnovne i srednje škole mogu pristupiti ZF-ovim naslovima iz obrazovnog programa. Riječima ravnatelja Brešana, Zagreb film digitalizacijom svojeg arhiva sustavno se bavi već 20 godina i proces još uvijek traje. S digitalnom restauracijom, ustanova je započela 2008. godine i od tada prosječno restaurira oko 120 minuta filma godišnje. Do sada je restaurirano preko 20 sati materijala i 140 naslova. Trenutno se radi na restauraciji desetak naslova i u periodu od 2017-2020 u planu je izdavanja DVD box setova: Zagrebačke škole crtanog filma, te dokumentarnih filmova i antologijskih kratkometražnih naslova. Također, u planu je i video on demand distribucija naslova Zagreb filma.

O samom procesu restauracije i digitalne distribucije Brešan piše sljedeće: „Proces restauracije podliježe Zakonu o javnoj nabavi, te se svake godine na pozivne Natječaje javljaju tvrtke koje se time bave. Cijene su tu različite. Ima i drugih primjera. Naime, restauracija serije Profesor Balthazar Ustanovu Zagreb film nije koštala ništa jer je Ugovorom o poslovno tehničkoj suradnji s DVDlab-om iz Rima kompenzirana cijena restauracije za prava distribucije iste serije za talijansko govorno područje do 2019. godine. Ritam restauracije i brzina ovise o sredstvima koje Ustanova Zagreb film skuplja preko Javnih natječaja za potrebe u kulturi (Grad Zagreb, HAVC). Ustanova Zagreb film nije profitna tvrtka te joj naš razlog postojanja nije ostvarivanje dobiti već isključivo skrb za nacionalnu baštinu te promocija iste.“

Privatna tvrtka Croatia film bila je pravo malo iznenađenje ovoga istraživanja. Pod imenom Croatia film poduzeće radi od 1954. godine, bavi se izdavanjem filmskog časopisa Filmski vjesnik, uvozi i distribuira, a od kraja 60-ih godina i proizvodi filmove. Jedan od najpopularnijih filmova hrvatske kinematografije Tko pjeva zlo ne misli (1970) Kreše Golika producirao je upravo Croatia film. Croatia film iz društvenog je vlasništva pretvoren u dioničko društvo početkom devedesetih. Nakon suočavanja s privatizacijskom močvarom Jadran filma i mirijadom razloga kojima se nastojalo opravdati zanemarivanje naslijeđenog filmskog fonda, začuđuje da Croatia film, također privatno poduzeće, u digitalnoj distribuciji svojih filmova snimljenih za vrijeme Jugoslavije jednostavno – uspijeva. Tako, u simpatičnoj su trgovini „Hlapićev dućan“ u Katančićevoj ulici kod sjedišta tvrtke, osim raznih predmeta ukrašenih animiranim likovima iz Hlapićevog svijeta, po cijeni od 69 kuna dostupna DVD izdanja: Družba Pere Kvržice (Vladimir Tadej, 1970), Tajna starog tavana (Vladimir Tadej, 1984), Tko pjeva zlo ne misli, Vlak u snijegu (Mate Relja, 1976), Čudesna šuma (Milan Blažeković, 1986), Čarobnjakov šešir (Milan Blažeković, 1989) i postsocijalističke Čudnovate zgode šegrta Hlapića (Milan Blažeković, 1997). Na žalost, do vremena izdavanja ovog članka nismo bili u mogućnosti dobiti službeni odgovor Croatia filma o dodatnim pojedinostima ovog digitalno-distribucijskog djelovanja i budućim planovima – međutim – u neslužbenom smo razgovoru s gospođom koja radi u Hlapićevom dućanu došli do podatka da prodaja DVD-a ide dobro i da se događaju i ponovljena izdanja. 

Hrvatski filmski arhiv, osnovan 1979. pod nazivom Hrvatska kinoteka, odjel je Hrvatskog državnog arhiva, a za ovaj je tekst neobično važan dosadašnji filmsko-izdavački aspekt njegove djelatnosti. Hrvatski državni arhiv i Hrvatski filmski arhiv u javnu su distribuciju pustili vrijedna DVD izdanja filmskih djela iz razdoblja, Škrabalovom terminologijom – od „pretpovijesti“ hrvatskog filma do početaka organizirane kinematografije u NDH i njezine propasti 1945. Ova izdanja obuhvaćaju prvi hrvatski dugometražni igrani film Lisinski (1944) Oktavijana Miletića i kompilacijske DVD-e: Amaterski filmovi 1. dio, kratki igrani filmovi Oktavijana Miletića; Amaterski filmovi 2. dio, kratki igrani filmovi Oktavijana Miletića; Zagreb na filmu 1915. – 1945., 1. dio; Zagreb na filmu 1915. – 1945., 2. dio (izdanja su dostupna i u sustavu KGZ). Međutim, posljednje je od ovih izdanja, Zagreb na filmu 2, staro četiri godine – i ne čini se da će uslijediti nova. Da bi se  odgovorilo na pitanje „zašto?“ koje se samo nameće – stvari valja promotriti iz jedne šire perspektive. Ta perspektiva obuhvaća (barem) dva dodatna velika aktera – Hrvatski audiovizualni centar i Ministarstvo kulture Republike Hrvatske – koji zajedno s Hrvatskim državnim arhivom nastoje razriješiti pitanje financiranja Hrvatskog filmskog arhiva i pitanje osamostaljenja HFA od HDA.

Riječima Dinka Majcena, pročelnika HFA: „Filmski arhiv djeluje u sastavu Hrvatskog državnog arhiva, a smješten je od svog osnutka u neprikladne uvjete (bivša tvornica olova), te već 37 godina nema adekvatne uvjete za rad. Sredstva za rad osiguravaju se putem resornog Ministarstva kulture – materijalna sredstva putem HDA, a sredstva za stručni rad putem posebnih programa. Do sredstava za zaštitu gradiva dolazimo prijavljujući tzv. posebne programe zaštite AV baštine na natječaje Ministarstva kulture, te Hrvatskog audiovizualnog centra o čijim odlukama ovisi hoće li sredstava uopće biti i koliko.“

O činjenici da HFA posljednjih godina od HAVC-a ne dobiva navedena sredstva za zaštitu gradiva, Majcen ustanovljava sljedeće: „HDA/HFA 2015. se i 2016. godine javio na natječaj, no odbijeni smo uz jednu rečenicu umjetničkih savjetnika, koja glasi: ‘Pitanje Hrvatske Kinoteke čiji status i dalje nije riješen’. Iz obrazloženja umjetničkih savjetnika za komplementarne djelatnosti za rok u 2014. razvidno je kako isti smatraju da bi izvor financiranja zaštite AV baštine trebala biti sredstva osigurana kao zasebna stavka u okviru državnog proračuna za zaštitu kulturnih dobara. Ujedno, smatraju da sadašnji status Kinoteke u okviru HDA ne zadovoljava potrebe audiovizualne zajednice, no da inicijativu za odvajanje Kinoteke iz sustava HDA trebaju pokrenuti zaposlenici HDA u HFA, a HAVC će pružiti podršku javnom raspravom o tome.“

U HAVC-ovom posljednjem Nacionalnom programu promicanja audiovizualnog stvaralaštva 2010. – 2014. (novi je još uvijek u izradi) stoji sljedeće: „Klasični hrvatski film je velikim dijelom nerestauriran, a kamoli digitaliziran ili raspoloživ na novim formatima. Nedostupnost hrvatskoga kinotečnog blaga ne zakida samo hrvatsku javnost za dodir s domicilnim filmskim vrijednostima već nas odvaja od slike vlastite prošlosti pridonoseći ukupnomu memorijskom deficitu hrvatskoga društva. Hrvatska kinoteka nalazi se u neodgovarajućem financijskom i institucionalnom položaju te, unatoč naporima, nema mogućnosti ispuniti ovu prazninu. Rješavanje ovih okolnosti valja promatrati kao prioritet.“ (12. str.)

Nastavljajući se na ovu ocjenu stanja, unutar trećeg strateškog cilja HAVC-a naslovljenog Očuvanje audiovizualne baštine i unaprjeđenje javne dostupnosti kulturno vrijednoga domaćeg i svjetskog naslijeđa prvi je posebni cilj: „dovršavanje nacionalnog projekta Hrvatske kinoteke rješavanjem njezina neodgovarajućega rezidentnog statusa u sklopu Hrvatskoga državnog arhiva te osiguranje dodatnih spremišnih prostora kao i sredstava nužno potrebnih za očuvanje i obnovu domicilne građe i adekvatnoga kataloga svjetske klasike“ (43. str.) 

Za ukupnost audiovizualnog sektora u Republici Hrvatskoj od siječnja 2008. godine brine se HAVC, a Ministarstvo kulture 2010. godine usvaja njegov Nacionalni program promicanja audiovizualnog stvaralaštva 2010. – 2014. O izvođenju ovog programa u Strateškom planu Ministarstva kulture 2016. – 2018. (Revidirana verzija, ožujak 2016) u okviru posebnog cilja 1.4. Unaprjeđenje audiovizualnih djelatnosti i medija zaključuje se sljedeće: „Tri godine od donošenja Nacionalnog programa konstatirano je da su ostvarena četiri od pet ciljeva akcijskog programa (…) Jedini cilj akcijskog programa koji nije ostvaren u razdoblju od donošenja Nacionalnog programa jest osamostaljenje Hrvatske kinoteke i osiguranje adekvatne zaštite, restauracije i prezentacije hrvatske audiovizualne baštine, kao važnog uloga za budućnost i preduvjeta za razvijanje opće audiovizualne kulture što pretpostavlja javnu dostupnost klasičnog filma jer je on i dalje uglavnom nerestauriran i nedigitaliziran te kao takav nije raspoloživ na novim formatima. Premda su se u posljednje dvije godine dogodili pozitivni pomaci na senzibilizaciji javnosti o važnosti stvaranja pravih uvjeta za očuvanje, restauraciju i javnu dostupnost audiovizualne baštine, Kinoteka Hrvatske tj. Hrvatski filmski arhiv se i dalje nalazi u neadekvatnom institucionalnom položaju u sklopu Državnog arhiva Hrvatske i pati zbog neadekvatne razine financiranja svojih redovitih djelatnosti (pohrana, očuvanje i restauracija) budući da su sredstva koja dobiva na godišnjoj razini od Hrvatskog audiovizualnog centra kroz Javni poziv za komplementarne djelatnosti (2.400.000 HRK u 2013. godini) neadekvatna za svrsishodno obavljanje njene osnovne djelatnosti te daljnji razvitak u skladu s proklamiranim ciljem omogućavanja javne dostupnosti vrijedne audiovizualne baštine.“ (28. str.)

U prethodnom se Strateškom planu Ministarstva kulture 2014. – 2016. o istoj temi u okviru istog posebnog cilja 1.4. zaključuje: „U Hrvatskoj se podjednako osjećaju nedostatci na razini opće audiovizualne  kulture.  Za  poticanje  filmske  kulture  manjka  klasični  film  koji  je uglavnom  nerestauriran  i  nedigitaliziran  te  kao  takav  nije  raspoloživ  na  novim formatima.  Kinoteka  Hrvatske  nalazi  se  u  neodgovarajućem  financijskom  i institucionalnom  položaju,  te  unatoč  naporima,  nema  mogućnosti  ispuniti  ovu prazninu.“ (24. str.)

Strateški plan Ministarstva kulture 2013. – 2016. i Strateški plan Ministarstva kulture 2012. – 2014. (Revidirana verzija, siječanj 2012.) posjeduju navlas istu formulaciju. U Strateškom planu Ministarstva kulture 2011. – 2013. (Izmijenjena i dopunjena verzija) također ista formulacija, ali sada u okviru posebnog cilja 2.4. Stariji strateški planovi trenutačno nisu dostupni na internetskoj stranici Ministarstva kulture.

Zaključno, riječima pročelnika HFA: „Smatram da je u osnovi bitno odrediti što se želi. Da li u RH treba postojati filmski arhiv, kinoteka ili institut za film ili neka druga institucija. Nadalje temeljem toga što se želi, odrediti kontinuirani izvor financiranja djelatnosti i zaštite AV gradiva izravno, a ne putem institucije zadužene za AV industriju. Da li će se navedeno odvijati u sadašnjem organizacijskom obliku ili samostalno je zapravo po mom mišljenju potpuno irelevantno. Ono što je bitno jest zaštititi AV baštinu koju imamo, te ju učiniti dostupnom u današnjem digitalnom dobu. Bez osiguranja uvjeta za navedeno, sutra ćemo ostati bez tih filmskih djela, te neće biti ni potrebe za raspravom treba li Kinoteka biti dio HDA ili ne, jer neće biti ni potrebe za postojanjem iste. Trošenje energije na potpuno nebitnu stvar nas je i dovelo u slijepu ulicu.“

Na žalost, do trenutka objavljivanja ovoga članka nismo dobili odgovor Ministarstva kulture o razlozima višegodišnjeg zastoja na izvršavanju strateškog projekta osamostaljenja HFA.

Iz do sada izloženoga jasno je da u RH trenutačno postoji i strateška svijest na razini državnih institucija, ali i osobna predlagačka inicijativa da se hrvatski film kroz digitalne nosače AV zapisa učini dostupnim domaćoj i svjetskoj javnosti. Međutim, isto je tako jasno da državne institucije vlastitu stratešku svijest i osobnu inicijativu trećih aktera ipak u praksi ne podupiru na sustavan način. Akteri poput Hrvatskog filmskog saveza, Zagreb filma i Croatia filma koji unatoč sustavnim ograničenjima ipak rade i doprinose digitalnoj distribuciji hrvatskog filma čineći ga dostupnim zainteresiranoj javnosti predstavljaju vrh avangardnog koplja. Ne valja zdvajati nad sramotnom činjenicom što smo u našem nacionalnom kontekstu avangardnim prisiljeni označavati sporu i nepovjerljivu implementaciju već dvadesetak godina stare tehnologije DVD-a, a da uopće ne govorimo o svjetlosnim godinama udaljenim konceptima poput korištenja internetske diseminacije ili usvajanja aktualnog Blu-Ray standarda. Međutim, ono nad čime zaista valja zdvajati, činjenica je da državne institucije kaskaju čak i za ovom, iz globalnog rakursa, zakašnjelom avangardom. Osnivanjem HAVC-a država u praksi ozbiljuje svoju stratešku svijest o nužnosti institucionalne potpore našoj suvremenoj kinematografskoj djelatnosti – ali istovremeno – djelatnost zaštite onoga što smo kao društvo i/ili nacija do sada proizveli i prikupili okrutno se gura u stranu, a bogatu se filmsku baštinu zapečaćuje u prašnjava spremišta bivše tvornice olova. Ova se baština mora nadisati zraka – općiti s našom aktualnošću i kroz lako nam dostupne nosače AV zapisa konstantno predavati svoja teškom mukom stečena povijesna saznanja! 

U trenutku globalnog prijelaza na digitalnu tehnologiju preduvjet ostvarenja kvalitetne kino mreže postaje digitalizacija kinoprikazivača, koji su zbog karakterističnog repertoara bili u nepovoljnijem položaju. Oblikovanje nacionalnih kulturnih politika moralo se suočiti s tim izazovima, dok su europski programi pružili operativnu ili financijsku pomoć (npr. program Media, danas dio programa Kreativna Europa). Naravno da Hrvatska nije bila iznimka, a digitalizacija nezavisnih kinoprikazivača definirana je kao jedan od strateških ciljeva Nacionalnog programa audiovizualnog stvaralaštva 2010.-2014., čija je realizacija postala preduvjet ostalih planova, poput uspostave devastirane kino mreže, povezivanja i suradnje nezavisnih kinoprikazivača s ciljem uspješnog promoviranja europskog i hrvatskog filma, odnosno alternative komercijalno isplativom i stoga prevladavajućem sadržaju.

Gledano iz današnje perspektive, nemoguće je ne osjetiti standard koji, iako nam se čini samorazumljiv, postoji odnedavna. Uzevši u obzir broj festivala, opremljene kino dvorane diljem zemlje, promociju i relativne uspjehe hrvatskog filma na svjetskim festivalima, ne možemo ne ustvrditi da film sve češće postaje predmet zanimanja širih društvenih krugova. Sama činjenica da ostvarenja postaju dostupna izvan frekventnih sredina, kao i inzistiranje na dodatnim edukacijskim sadržajima, smjer je, koji ukoliko opstane, može polučiti uspjehe i oblikovati čitave generacije u aktivnom pristupu filmskoj umjetnosti.

Digitalizacija nezavisnih kinoprikazivača u suradnji Hrvatskog audiovizualnog centra i Ministarstva kulture uz podršku lokalnih samouprava, započela je 2011. i do kraja 2013. godine digitalizirano je 28 kinodvorana. Ministarstvo kulture se pritom obvezalo financirati 60 do 70 posto troškova, dok su ostatak pokrivali ili sami kinoprikazivači ili lokalna/područna samouprava. HAVC je osmislio projekt, kao i obveze uključenih kinoprikazivača, ne bi li se ostvarila kvalitetna kino mreža po uzoru na europsku organizaciju Europa Cinemas. Digitalizacija kontinuirano traje i danas, na temelju prijava pojedinih gradova na godišnji Poziv za predlaganje programa javnih potreba u kulturi. U 2015. godini Ministarstvo kulture sufinanciralo je digitalizaciju još 15 kinodvorana, dok su se za digitalizaciju u 2016. godini prijavile još dvije kinodvorane, poručuju iz Ministarstva kulture. Ukupan broj digitaliziranih kino dvorana danas je 48, što svi akteri redom smatraju impresivnom brojkom.

Financirani kinoprikazivači potpisali su ugovor kojim se narednih 5 godina obvezuju poštivati programske obveze, poput prikazivanja europskog i hrvatskog filma te razvijanja dodatnih edukacijskih i kulturnih sadržaja. Time su stvoreni preduvjeti za sljedeću fazu, razvoj i proširenje kino djelatnosti da bi u kulturno depriviranim sredinama kino postalo središte zajednice, nudeći široku paletu različito intoniranog sadržaja. U srži jest ideja obogaćivanja kulturne ponude uz zastupljenost kako komercijalnih, tako i manje atraktivnih programa. Mali kinoprikazivači pritom su primorani osmisliti načine prezentacije europskog i hrvatskog filma u sredinama u kojima ne postoji razvijen interes za filmove van uhodane holivudske produkcije.

No, dok smo s jedne strane suočeni s pozitivnim trendovima, često u skladu s praksama razvijenijih društava, oni se negativni segmenti gotovo ne problematiziraju, postajući tek kulise uspješnih projekata. Iako su brojne dosad izolirane sredine napokon ostvarile mogućnost kulturnog razvoja, za koji je možda prerano prognozirati dugoročnu uspješnost, problematičnom ostaje činjenica da kulturni razvoj pojedine sredine, a tako i onaj kinoprikazivački, zavisi od niza partikularnih faktora. Kulturne ustanove u neravnopravnom su položaju i svoj daljnji prosperitet mogu graditi isključivo na programima podrške različitih institucija. Pritom su baš kina nerijetko vezana uz pučka učilišta ili kulturne centre, stoga se njegovo funkcioniranje mora uravnotežiti sa svim drugim djelatnostima. Problem je u zavisnosti od lokalnih samouprava koje u različitim omjerima participiraju u kulturnom razvoju zajednica. Dok će u nekim sredinama financijska potpora biti izdašnija, u drugim se kultura ne smatra prioritetnom ili barem ne svi oblici kulturne djelatnosti. I u Nacionalnom projektu digitalizacije preduvjet za dobivanje potpore bila je živa kino djelatnost, razvijena infrastruktura, posjećenost i vrsta kino repertoara, ali i spremnost lokalne samouprave da u određenom postotku sufinancira digitalizaciju. Oni kinoprikazivači koji su u starim uvjetima uspješno funkcionirali zahvaljujući ili potpori lokalne zajednice ili angažmanu pojedinaca, bili su u značajnoj prednosti. Iako je logično podržati već uspješne projekte, očito nedostaje sustav osmišljene potpore iz različitih razloga manje uspješnim sredinama. HAVC je svjestan situacije i nastoji inicijativama pružiti podršku, no bez angažmana zainteresiranih pojedinaca napredak se ne može očekivati: “Budućnost svake pojedinačne kino dvorane u lokalnoj zajednici osim o pristupanju projektu digitalizacije i potpori lokalne samouprave, ovisi i o entuzijazmu stručnih pojedinaca koji su željni da se “projekt kino” realizira. Nažalost, to je segment na koji ne možemo utjecati. Naravno da je idealna i željena situacija da svaki grad i mjesto imaju svoje kino, međutim kino program se na razne načine može osigurati u lokalnoj zajednici, postoje gradovi i mjesta u kojima nema ni idealnog infrastrukturnog preduvjeta, a projekcije kvalitetnog filmskog programa se događaju i publika raste. Veliki dio je na državnoj kino strategiji, lokalnoj potpori, ali gdje nema istaknute motivacije pojedinaca da dovedu film u grad, tamo neće biti ni kina”.

Međutim, oni najproblematičniji, oslabljeni lošim financijskim stanjem, nezainteresiranošću lokalne zajednice i posljedično gubitkom publike, u početku su diskvalificirani jer nisu zadovoljavali postavljene preduvjete. Budući da kina nezahvaćena projektom u digitalizacijskom valu više nisu mogla konkurirati, njihova je djelatnost potpuno ugašena (npr. Zaprešić i Duga Resa) ili su projekcije tek povremene. Iako je svaki slučaj specifičan i nemoguće je objediniti krajnje uzroke zatvaranja, visoki troškovi kino djelatnosti i nedostatak financijske potpore, glavni su razlozi. Uglavnom je riječ o kino dvoranama koje djeluju unutar pučkih učilišta, kojima kino djelatnost nije primarna, stoga o angažmanu zaposlenih pojedinaca ovisi mogućnost održivosti. Kako ističu, problem su visoki troškovi održavanja dvorana, kao i potražnja distributera, koju teško mogu namiriti od prodaje kino ulaznica. Danas sa zastarjelom opremom nije moguće pratiti recentnu produkciju. Iako postoje pokušaji infrastrukturne obnove posredstvom Ministarstva kulture i samouprava, ustanove su nerijetko primorane odrediti prioritete. Zbog nedostatka osoblja ne postoje naznake angažmana oko alternativnih izvora financiranja. Na široj se razini kinoprikazivački sektor očito ne doživljava ravnopravnim ostalim kulturnim formama, stoga je često ili komercijaliziran ili marginaliziran u korist drugih koncepata. Tome zasigurno pridonosi i medijski potpomognuto poistovjećivanje kina s blockbusterima, dok su se stvarni potencijali istisnuli iz iskonstruirane slike. Iz kolektivne memorije pak nestaje ideja kina kao mjesta okupljanja, stoga za brojne gradove čija su kina odavno ugašena ne postoji perspektiva. Odabrane zajednice aktivno konzumiraju kulturni sadržaj, dok one druge u tišini propadaju.

Iskustva su ipak različita i pojedina se kina nisu oslanjala isključivo na javne pozive HAVC-a i Ministarstva kulture, već su se financijski nastojala osigurati iz drugih izvora. Možda je najbolji primjer samostalne realizacije ciljeva Pučko otvoreno učilište Slatina, čije se kino digitaliziralo uz pomoć europskih sredstava kroz projekt ART CBC Slatina-Csurgó-Voćin-Virovitica, koji se financirao sredstvima IPA prekograničnog programa Mađarska-Hrvatska. Ovim projektom ne samo da je od propadanja spašeno kino, već je omogućena regionalna kulturna razmjena i suradnja. Riječima ravnateljice POU Slatina, Danijele Fabric Fabijanac: “Svi ciljevi projekta su u potpunosti ostvareni: obnovljena je slatinska kino dvorana, sustav grijanja, nova sjedala te je dvorana opremljena suvremenom opremom za kino-projekcije i filmskim platnom. … S obzirom da smo jedino kino u Virovitičko-podravskoj županiji i sama Županija prepoznala je naš rad te nam i financijski pomaže u našem radu”. Dio je kinoprikazivača osigurao potporu europskog programa Media, uz pomoć Media deska Hrvatska, koji pruža operativnu pomoć, prenoseći europska iskustva i pomažući akterima u uspješnom dohvaćanju sredstava. Zahvaljujući sličnim programima više je načina ostvarivanja financijske podrške, no čitava se problematika prelama na nepovoljnim okolnostima manje razvijenih sredina, koje zbog neravnomjernog ulaganja u kulturne djelatnosti, teško mogu doseći preduvjete za uspješno konkuriranje na natječajima. Nesustavna institucionalna potpora i oslanjanje na individualnu inicijativu problem je koji nadilazi okvire digitalizacije. Međutim, svaki projekt sličnoga tipa iznova podcrtava nejednake mogućnosti zajednica. Dok pojedinačne inicijative ukazuju na neiskorištene potencijale, konkretan razvoj svakog, pa tako i  audiovizualnog područja, moguć je samo dubokim zahvatima uz koordinaciju paralelnih sustava, od obrazovanja do kulture.

Izuzmemo li veće gradove s profiliranom publikom u kojima heterogeni interesi jamče opstanak svih područja, iskustva digitaliziranih kinoprikazivača u manjim sredinama osciliraju između ambicioznosti u kreiranju sadržaja i poteškoća s financijskom održivošću primjenjivanih modela. Budući da je sufinanciranje značilo obvezivanje na HAVC-ove programske smjernice zbog razvoja senzibiliteta za audiovizualno područje u cjelini, pojedini kinoprikazivači susreću se s nezainteresiranošću publike za nefilmska događanja ili pak neigrane filmske forme. Iako je zadiranje u autonomiju uvijek dubiozno, činjenica jest da korištenje javnih sredstava zahtijeva odgovornost, ali i učinkovita sredstva kontrole. Ako je dugoročni plan stvoriti kino mrežu kao generator različitih gledateljskih potreba, onda financijska dobit ne može biti kriterij sastavljanja programa. Različiti kinoprikazivači imaju različita iskustva s nezavisnim filmom. Dok je dio kinoprikazivača (uglavnom u većim gradovima) nastavio redovitu djelatnost baziranu na neprofitnim ostvarenjima, uz olakšane uvjete rada, kinoprikazivači u manjim sredinama i dalje balansiraju između vlastitog i interesa publike, uz nastojanje pronalaska zadovoljavajućeg rješenja. Iskustvo kina Galerija u Varaždinu najbolje pokazuje taj nesrazmjer: “Kriteriji koje smo morali ispuniti zapravo su isti oni koje smo već raditi – program baziran na europskom, hrvatskom, nezavisnom, baštinskom filmu, programi za škole, posebni programi. Nije nam bilo teško prebaciti se na nove smjernice jer smo ih otpočetka slijedili. Sreća je da pokraj Varaždina postoji komercijalno kino jer nam to omogućava veću slobodu u odabiru programa”.

Situacija je pak dijametralno suprotna u sredinama u kojima je interes za nezavisni film potrebno tek pobuditi. Tu na kinoprikazivačima ostaje da na mikrorazini uspostavljaju ono što u efikasnom obliku nedostaje na makrorazini, a to je suradnja institucija i organizacija edukativnih sadržaja ne bi li se postupno izgradilo razumijevanje drugih tipova filmske umjetnosti. Pitanje kako zagarantirati redovite prihode ostaje otvoreno, no ujedno ovisi o općem konsenzusu kakvo društvo želimo biti i koje ekonomsko političke modele pritom želimo implementirati.

Sličan je stav HAVC-a: “Nezavisan, europski i hrvatski film nikada neće i ne treba komercijalno parirati hollywoodskim blockbusterima, međutim, neosporna je činjenica da je to iznimno važan audiovizualan segment za koji niti jedna sredina ne bi trebala biti zakinuta, pogotovo u nezavisnim kino dvoranama koja su na ovaj ili onaj način subvencionirana proračunskim sredstvima. Interes publike za takvim sadržajima je potrebno postupno graditi i odgajati publiku, iz generacije u generaciju za drugačiji film, film koji promišlja, preispituje izaziva i širi perceptivne, estetske i intelektualne horizonte svoje publike”.

No da se napor nakon isteka obveza ne bi urušio u komercijalno isplativom programu, a svi pokušaji izgradnje navika gledatelja propali, nezavisni kinoprikazivači organizirali su se u udrugu Kino mreža, Hrvatsku mrežu neovisnih kinoprikazivača. Razmjena iskustava, obrazovanje članova i sukreiranje filmskih programa poput Ženijalnog vikenda olakšava orijentaciju i konkretno pomaže kinoprikazivačima u dosezanju željenog standarda. Prevladavajući stav jest da je pomake u navikama gledatelja moguće osjetiti. Očito je jedino daljnjim inzistiranjem na različitim aspektima filmske umjetnosti, osmišljenom prezentacijom i interdisciplinarnim događanjima moguće kino pretvoriti u živo mjesto razmjene iskustava i stvoriti temelje za aktivno promišljanje filma.

Projekt digitalizacije u kratkom je roku doživio zamah i ostvario početne projekcije. Dosezanje iduće faze koja bi značila pozicioniranje kina kao centara kulturne raznolikosti, ono je što se kontinuiranim radom treba postići. Često ponavljana mantra da će digitalizacijom profitirati prije svega manja mjesta, neminovno se pokazuje točnom. Čak ako i postoje problemi s ignorancijom publike prema tipu sadržaja koji kinoprikazivačima propisuje HAVC, već je stvaranje navike odlaženja u kino preduvjet  interesa za drugačiji tip filmskog stvaralaštva. Iako bismo u inzistiranju na programskim smjernicama mogli prepoznati trag paternalističkog pristupa, današnja prevlast kvantitete nad kvalitetom, u ostvarivanju relevantnog repertoara iziskuje podršku kako kinoprikazivačima, tako i publici.

Nejednake inkluzivne mogućnosti problem su na svim razinama. Prevelik oslonac na individualne inicijative čini se nusproduktom neosviještenih društvenih potreba u kreaciji politika. Koncept javnog dobra i prava javnosti na ravnopravan tretman, prema tome i pristup kulturnim i obrazovnim sadržajima, gubi se iz javnog diskursa. Poplava informacija stvara kakofonijsku atmosferu koja prikriva nepostojanje esencijalnog sadržaja. Uvjereni da je sve dostupno i zavisno od našeg htijenja, iz vida se gubi činjenica da se relevantan sadržaj nerijetko getoizira izvan dohvata većine građana. Projekti poput ovog daju naslutiti da se paradigma postupno može mijenjati, no bez sustavnog i ravnopravnog razvoja marginaliziranih sredina i dalje će se perpetuirati nejednakost. Uostalom, jedan zainteresirani gledatelj dovoljan je za opravdanje uloženih proračunskih sredstava u težnji da se poticanjem intelektualnih i kreativnih dosega približimo samosvjesnom i svrhovitom društvu.

Nacionalni knjižnički servis za osobe s oštećenim vidom i fizičkim poteškoćama (NLS) pri Kongresnoj knjižnici u Washingtonu, najvećoj knjižnici na svijetu, usred je velikog projekta digitalizacije svoje muzičke kolekcije na Brailleovom pismu. Glazbeni zapisi oslanjaju se na sistem pisanja i čitanja namijenjen slijepim ili slabovidnim osobama, kojeg je 1824. godine osmislio Louis Braille. 

Svako slovo abecede, pravopisni znakovi, brojevi i ostala pravila pisanja i čitanja su u Brailleovom pismu osmišljeni sistemom od šest točaka klasificiranih brojevima od 1 do 6, te organiziranih u dva stupca po tri točke koje mogu biti ispupčene ili udubljene. Svakoj noti odgovara određena kombinacija te se čita dodirom ruku, odnosno prelaženjem prstima s lijeva na desno po papiru.

Glazba na Brailleovom pismu NLS-a dio je njihova programa slobodne knjižnice – bilo da se radi o Motownu, Jimiju Hendrixu, Mauriceu Ravelu ili Djangu Reinhardtu, svako područje glazbe pokriveno je s preko 30 tisuća transkripcija i partitura. Glazbena sekcija NLS-a svoj rad ujedno i sustavno dokumentira zapisima na blogu na kojem se nalaze i poveznice na druge arhive diljem svijeta, poput kanadskog Braille Jymico Inc., danske Note, njemačkog DZB-a, talijanske, švicarske ili britanske knjižnice za slijepe i slabovidne.

Proces digitalizacije partitura i notnih zapisa na Brailleovom pismu poprilično je kompliciran i osjetljiv: nakon što posebnim skenerom uparenim s optičkim čitačem pisma bude generirana inicijalna kopija, za svaki komad zapisa treba fizički provjeriti ima li odgovarajuće odnose među točkama. Greške su česte s obzirom na stanje papira ili grafičke partiture koji ne dozvoljavaju standarnu notaciju.

Za sada digitalizirana glazba NLS-a dostupna je na portalu za preuzimanje BARD.