Ovaj nesvakidašnji suradnički projekt svidio mi se ne samo zato što je prožet humorom i samoironijom, već i zato što sadrži pokušaj sagledavanja umjetnosti, a samim time i svijeta, iz perspektive ponad ljudske. Znam, znam, reći ćete, svaki takav čin je neizbježno antropomorfizirajuća (samo)obmana, ali što sad, ima i gorih stvari. Kako piše Marianne Dekoven, za antropomorfizam se u pravilu optužuje one koji primjećuju naznake emocija, komunikacije, kulture ili inteligencije u drugim životinjama. Dakle, i nije neka strašna optužba. U tom smislu, možda je i najmanji pomak izvan našeg ljudskocentričnog svemira korak prema empatičnijem svijetu i solidarnijim međuvrsnim (pa i međuljudskim) odnosima.

Otprilike u isto vrijeme kada sam pisala tekst o psećim parkovima, u londonskom Wallace Collectionu otvorena je izložba Portraits of Dogs: From Gainsborough to Hockney. Kako stoji u najavi, “kroz pomno odabrane slike, skulpture, crteže, pa i preparirane komade (!?, op.a.), ova izložba naglašava jedinstvenu vezu između ljudi i njihovih psećih drugova.” Pritom je zanimljivo istaknuti kako “iz sigurnosnih razloga” psećim drugovima nije dozvoljen ulaz na izložbu (s iznimkom pasa vodiča). U svom osvrtu, Guardianov likovni kritičar Jonathan Jones opisao ju je kao “sladunjavu i očajnički dopadljivu, čime podjednako vrijeđa životinje i publiku.” Na piku mu se posebno našao viktorijanski slikar Edwin Landseer, čiji radovi zauzimaju značajan dio izložbe, a koji su, smatra Jones, toliko sentimentalni da ih “čak ni Jeff Koons ne bi mogao ironično prisvojiti.” 

Crtice iz povijesti privrženosti

Ova dva primjera dobro pokazuju različite predodžbe o položaju psa u antropocentričnom svijetu: dok prvi uzima u obzir interese i potrebe ne-ljudskih gledatelja, drugi se obraća prvenstveno ljudima, isključujući ona bića koja su tema same izložbe. Prikazi pasa u umjetnosti kroz povijest odražavaju različita poimanja ljudsko-psećih odnosa i konteksta u kojem su ti odnosi definirani, a datiraju praktički od pamtivijeka. Prije nekoliko godina u Saudijskoj Arabiji pronađeni su pećinski crteži koji prikazuju ljude u lovu sa psima, za koje su procjenjuje da su stari 8 tisuća godina. Psi se pojavljuju i u grčkoj i rimskoj umjetnosti (kao čuvari i lovci, ali i kao kućni ljubimci), dok su prikazima pasa u srednjem vijeku posvećene čitave studije (vidi: Laura D. Gelfand, ur. Our Dogs, Our Selves, 2016). Srednjovjekovni motiv mističnog lova na jednoroga, koji se pojavljuje na tapiserijama koje su se izrađivale povodom vjenčanja, redovito sadrži pse. Utjelovljujući vrline poput odanosti i milosrđa, objašnjava Jane Carroll, psi u takvim scenama usmjeravaju jednoroga – simbol čistoće i neiskvarenosti – prema Djevici Mariji, ženi odabranoj da nosi dijete Božje. 

Zanimljivi su i prikazi pasa na srednjovjekovnim grobnicama, gdje su najčešće smješteni uz noge gospodarice ili gospodara, a zauzimaju različite poze, od usnulosti do zaigranog navlačenja mrtvačkog pokrova. U tom kontekstu psi su imali alegorijsko (vjernost, žalovanje) i ponekad heraldičko značenje, ili su predstavljali zaštitnike/vodiče u svijet mrtvih. “Pas je najodanija životinja na svijetu, i voljena od strane ljudi,” zapisao je Cesare Ripa krajem 16. stoljeća u svojoj Ikonologiji (knjizi simbola koju, vjerujem, pamte svi koji su bili podvrgnuti Uvodu u ikonologiju na studiju povijesti umjetnosti). Uz to, vjeruje se da su neki od “prinožnih” pasa na  grobnicama prikazivali stvarne pse pokopanih dostojanstvenika, pri čemu je za muškarce bilo uobičajeno imati lovačke, a za žene pse malih pasmina. Primjerice, grobnica Vilima Oranskog iz 17.st. u nizozemskom gradu Delftu sadrži i skulpturu njegovog ljubimca Pompeya, koji je Vilima, kako prenosi Sophie Oosterwijk, jednom prilikom probudio usred noći i spasio od atentata. Kada je drugi atentat bio uspješan, pas je navodno uginuo od tuge samo nekoliko dana nakon svog ljudskog druga.

O boli izazvanoj smrću ljubimca progovorile su brojne umjetnice i umjetnici. Primjerice, nakon što joj je preminuo pas, Emily Dickinson je u pismu prijatelju kratko napisala: “Carlo je umro … reci mi kako dalje,” dok je Byron svom njufiću Boatswainu posvetio Epitaf psu koji je uklesan na njegovom nadgrobnom spomeniku (a mislili ste da su groblja za kućne ljubimce suvremeni fenomen!). Velika ljubiteljica pasa bila je i Edith Wharton, koja je imala groblje ljubimaca u vlastitom dvorištu. U kratkoj horor-priči Kerfol iz 1916. Wharton je pisala o ženi koja je optužena za ubojstvo muža, a koja se brani tvrdeći da su muža ubili duhovi njezinih pasa – koje je on ubio iz pakosti kako bi mu se osvetili za zlostavljačko ponašanje prema svojoj ženi. Kako objašnjava Jennifer Haytock, u ovoj priči Wharton pokazuje da zapadna kultura dezavuira i pse i žene, te da su oba oblika ugnjetavanja moralno odbojna.

Možemo spomenuti i Updikeovu dirljivu pjesmu Dog’s Death posvećenu tragičnoj smrti obiteljske psice (cinici bi je možda posprdno nazvali srcedrapajućom ili čak kičastom¹), kao i duhovite zapise E.B. Whitea, čiji se psi redovito pojavljuju u njegovim tekstovima. Primjerice, u eseju Bedfellows (1956.) White uspoređuje političke figure poput Harryja Trumana i Dwighta Eisenhowera sa svojim jazavčarom Fredom, a škotskoj terijerki Daisy, koju je pregazio taksi, posvetio je ne sasvim laskavu (“Njezin život bio je pun incidenata, ali ne i postignuća”), ali ipak ganutljivu osmrtnicu koja je objavljena u The New Yorkeru 1932. 

Svim ljubiteljicama pasa preporučila bih Shaggy Muses: The Dogs Who Inspired Virginia Woolf, Emily Dickinson, Elizabeth Barrett Browning, Edith Wharton, and Emily Brontë Maureen Adams (2007.), knjigu koja je također rezultat pokušaja nošenja autorice sa smrću ljubimca, ali i razumijevanja dubokih emocionalnih poveznica koje su slavne spisateljice uspostavile sa svojim (manje slavnim) psećim drugovima. Zanimljiva je i The Big New Yorker Book of Dogs (2012.), opsežna zbirka koja okuplja članke, kratke priče, pjesme, ilustracije i stripove posvećene psima. Osim već spomenutog E.B. Whitea, u knjizi su se, između ostalih, našle i ljubiteljica dalmatinera Anne Sexton² te Wisława Szymborska, čija je pjesma Monologue of a Dog Ensnared in History, kako tvrde neki, metafora za političko ugnjetavanje, ali zasigurno ponekad možemo uživati u umjetnosti i bez traženja simboličkog značenja! Ova impozantna knjiga broji više od 600 stranica, pa ako ste je već uzeli u ruke (ili, vjerojatnije, skinuli s Library Genesisa), vi ste očito, kako stoji u uvodnom tekstu Malcolma Gladwella, “nezdravo angažirani oko emocionalnog života pasa baš kao i mi ostali.” Znam da ja jesam, jer osim što po cijele dane gledam dog content na internetu, jako se mučim zadržati ovaj tekst u prihvatljivim gabaritima budući da mi je ova tema beskrajno zabavna. Kako je napisala Virginia Woolf u jednom pismu, “Možda ćeš me nazvati sentimentalnom, ali pas na neki način predstavlja privatnu stranu životu, zaigranu stranu.” Pa tko ne bi htio čitati o zaigranoj strani inače prilično suzdržane Virginije ili pak melankolične Emily Dickinson?! 

Psi i ljudi povezani su nevidljivim povodcima čiju kompleksnost ni same ne slutimo. Woolfin kratki i zbog tematike često marginalizirani roman Flush (1933.) predstavlja biografiju Elizabeth Barrett Browning, ali i njenog koker španijela Flusha,³ iz čije je perspektive roman i pisan, preispitujući mogućnosti ljudsko-pseće komunikacije. “Osoba i pas su tamo i pas je tamo i osoba je tamo i gdje oh gdje je njihov identitet, je identitet tamo bilo gdje,” zapisala je Gertrude Stein u svom prepoznatljivom (i teško probavljivom) stilu. Stein i njezina partnerica Alice B. Toklas imale su nekoliko pasa, od kojih je najpoznatija pudla Basket (fotografirao ju je i Man Ray!), koju su navodno svakog jutra kupale u sumpornoj vodi i neuspješno pokušavale naučiti da nosi košaru (basket) cvijeća u zubima. Ako išta, primjer Stein i Tolkas opovrgava onu teoriju da ljudi koji vole pse ne mogu biti loši ljudi.⁴

Dlakavci kao učitelji nježnosti

No, vratimo se na vizualne umjetnosti, a prije nego što se osvrnem i na domaći kontekst, voljela bih spomenuti rad u kojem se isprepliće nekoliko mojih omiljenih tema: psi, humor i žene u povijesti umjetnosti. Portret Georgie O’Keeffe (1982.) fenomenalno je djelo venezuelansko-američke kiparice Marisol Escobar, koja donosi upečatljivi portret umjetnice s njezina dva vjerna chow chowa. O’Keeffe je bila poznata ljubiteljica ove pasmine – tijekom života je imala šest chow chowova – i navodno je jednom naručila da joj se od njihove otpale dlake izradi šal. Marisol, koja je u svom radu inače problematizirala rodne uloge ispreplićući narodnu umjetnost, dadaizam i nadrealizam, skulpturu O’Keeffe napravila je na temelju fotografija koje su nastale 1977. kada je posjetila svoju mentoricu u njenom domu u New Mexicu. Kompozicija prikazuje O’Keeffe, ozbiljnog i grubog lica kako sjedi na panju, sa psima sa svake strane poput dva totema. Čitava scena odiše nekom drevnom atmosferom, prizivajući reduciranost outsider arta, a sve s natruhom odanog karikiranja umjetničina lika. Ako to nije spomenik za poželjeti, ne znam što jest!

Što se tiče hrvatske povijesti umjetnosti, ne može se reći da mi nemamo svog konja, odnosno psa, za trku. Motiv psa pojavljuje se, kao i u svjetskoj umjetnosti, u scenama lova (npr. na freski Poklonstvo kraljeva iz 15.st. Vincenta iz Kastva u crkvi sv. Marije na Škriljinah) te u portretnom slikarstvu (kao statusni simbol uz portretiranu osobu), a kasnije i kao samostalan motiv. Solidan pregled ove teme dala je izložba Pas u hrvatskoj likovnoj umjetnosti od 19. st. do danas autorica Snježane Pavičić i Dajane Vlaisavljević održana 2013. u samoborskoj Galeriji Prica. Nažalost, na internetu gotovo da i nema informacija o ovoj izložbi, ali – srećom za autoricu ovog teksta – primjerak kataloga dostupan je u Knjižnicama grada Zagreba. Tako saznajem da izložba započinje radovima osječkog slikara Huga von Hötzendorfa (prikazi lovačkih pasa, 1842./43.), a nastavlja se radovima minhenskog kruga, među kojima možemo izdvojiti Autoportret sa psom Miroslava Kraljevića (1910.), vjerojatno najpoznatiji ljudsko-pseći (auto)portret u domaćoj povijesti umjetnosti, koji prikazuje slikara uz njegovog psa Pašu u odnosu privrženosti. “Koloristički, njihov odnos je simbiotičan,” pišu Pavičić i Vlaisavljević, “topli okeri psa korespondiraju sa svjetlom slikarevom puti, dok Kraljevićevo tamno odijelo pruža Pašinim okerima zaleđe i sigurnost.” Valja spomenuti i Nastu Rojc, koja se s Kraljevićem družila u Münchenu, a čijoj sklonosti psima svjedoče slike posvećene njenom ljubimcu Brendiju, kao i brojne fotografije, bilo da je riječ o onima iz lova ili privatnih situacija. 

Od 1950-ih nadalje dolazi do pluralizacije estetskih, ideoloških i medijskih pristupa u umjetnosti, stoga se i motiv psa obrađuje na različite načine – od figuracije do apstrakcije, pa i konceptualne umjetnosti. Primjerice, Kožarićev jednostavni Pas (1961.) asocira na Picassov crtež njegovog jazavčara Lumpa iz istog razdoblja. Lump se pojavljuje i na nekim od Picassovih studija za Las Meninas, a njihovom odnosu posvećena je čitava knjiga. Nažalost, čini se da je slavni slikar bolje tretirao pse nego žene u svom životu.

S obzirom da pregled Pavičić i Vlaisavljević završava s 2013. godinom (Marijana Garašić), za kraj bih voljela spomenuti dva novija umjetnička rada. Prvi je Top Dog / Underdog (2020.) Pauline Jazvić, koji se sastoji od 20 kaširanih fotografija autoričinog kraljevskog pudla Švrće (koji, usput rečeno, ima svoj profil na Instagramu). Dosad izložen u okviru ciklusa Suvremeni umjetnici u Stalnom postavu MUO 2021. te na prošlogodišnjem Trijenalu kiparstva u HDLU-u, rad simbolizira potrebu za emocionalnom podrškom u trenucima krize. Postavljanje kaširanih Švrći na stubišta, kako je umjetnica objasnila za tportal, “vizualizira ideju hijerarhije vrijednosti, toga da u svom svijetu razumijevanja prirode homo sapiens odjeljuje bića kulture od bića nagona i radi među njima vrijednosnu razliku.” Dakle, pas nam pruža podršku i zaštitu, a mi ga i dalje smatramo “nižim” bićem.

Dok Jazvić nastavlja povijesnu liniju korištenja motiva psa kao simbola, Nikolina Butorac u visceralnom radu Mišić stane u udubljenje mog dlana (2022./23.) u središte stavlja emotivni odnos s ljubimcem, koristeći njegov gubitak kao “generator” stvaralaštva, gdje umjetnički proces vrši terapijsku funkciju za autoricu, ali i odaje počast preminulom prijatelju. Riječ je o prostornoj, participativnoj instalaciji koju čine digitalne grafike, crtež, knjiga poezije i različiti objekti koje je umjetnica koristila kada joj se pas razbolio.

Crteži i grafika prikazuju ultrazvuk i rendgen abdomena psa, a uz njih je postavljen papir s ispisanim pitanjem za posjetitelje/ice: “Jeste li ikada svjedočili da psi ili mačke mogu preuzeti neka naša stanja i naše bolesti na sebe? Ako da, prepričajte iskustvo u nekoliko rečenica.” Kako je izložba (“Kako gledati Prirode? – Umjetnost i kapitalocen“) odmicala, tako su se množili i ispisani odgovori, izražavajući empatiju ili dijeleći vlastita iskustva gubitka. U popratnom tekstu Butorac preispituje i vlastitu krivnju za bolest i smrt svog dlakavog druga, te u širem smislu, odgovornost čovječanstva za postepeno propadanje/uništavanje prirode i svih bića koja je nastanjuju. Imati psa – ili radije, biti-sa-psom – podrazumijeva, dakle, čitav niz afektivnih stanja, i čini nas možda barem malo mekšima, znatiželjnijima i otvorenijima prema bićima s kojima dijelimo planetu.

Iako, pišući o učitavanju metaforičkih značenja u The Big New Yorker Book of Dogs, Malcolm Gladwell inzistira da “psi nisu o nečemu drugome, psi su o psima,” mislim da je prilično jasno da kroz temu pasa u umjetnosti ipak možemo razmotriti različita društvena pitanja, ali i nazrijeti moguće odgovore na pitanje što to znači biti čovjekom, odnosno (ljudskom) životinjom. Psi su blaženo lišeni ironije i cinizma te nam otvaraju put prema najvećim radostima i najmračnijim tugama, kako piše Marjorie Garber u istoj knjizi, a “u ovo nemilosrdno ironično doba, možda je njihov nekritični stav prema svijetu upravo ono što nam treba.” 

¹ “Updikeova tugaljiva pjesma, piše John Homans u knjizi What’s a Dog For?, opasno se približava kiču. “No, voljeti psa znači, između ostalog, pomiriti se s kičem, ako već niste.”

² Sextonina starija kći Linda napisala je knjigu Bespotted: My Family’s Love Affair with Thirty-Eight Dalmatians, u kojoj saznajemo kako je iskustvo poroda obiteljske psice Penny pomoglo Anne da završi pjesmu “Live” (objavljena u Pulitzerom nagrađenoj zbirci Live or Die), kao i o pozitivnom učinku pasa na majčino mentalno zdravlje općenito.

³ Nekoliko godina ranije, Woolfina ljubavnica Vita Sackville-West poklonila joj je štene koker španijela, kojeg je nazvala Pinka.

⁴ Za one koje žele znati više o tome zašto su Stein i Toklas bile užasne osobe, preporučujem knjigu No Modernism Without Lesbians Diane Souhami (2020.)

Za razliku od tiskanih medija, koji su svoje online inačice počeli masovnije dobivati u zadnjem desetljeću, digitalne knjige se javljaju još ranih devedesetih. Znakovito je da je Adobe PDF format predstavio 1993. godine, dok se otvoreni format digitalne knjige afirmira koncem devedesetih. Nadalje, američke knjižnice od kraja devedesetih čine dostupnim digitalne knjige svojim korisnicima. Danas je relativno jednostavno doći do digitalnih knjiga, no i dalje veliku ulogu u omogućavanju tog pristupa igraju nezavisni projekti otvorenih online knjižnica poput Memory of The World čija je svrha sakupljanje, organizacija i dijeljenje postojećeg znanja. Takve knjižnice ne zaziru od umnožavanja, tehnološke otvorenosti i besplatno dostupnog sadržaja kao osnovnih strategija djelovanja.

No što je s knjigama umjetnika? Gube li one digitalizacijom svoju auru? Predstavlja li njihova digitalna verzija prvenstveno dokumentacijsku bilješku?

Knjige umjetnika su istovremeno umjetničko djelo i knjiga, čime umjetničko djelo biva umnoženo i široko dostupno, primjercima i cijenom. Fenomen knjige umjetnika obilježio je dvadeseto stoljeće, a jedan od istaknutijih autora je Ed Ruscha čija knjiga Dvadeset šest benzinskih postaja je 1962. godine postavila temelje žanra. Knjiga sadrži 26 benzinskih postaja na američkoj Route 66 od Los Angelesa do Oklahome, a ideja je bila ispričati priču ceste nizom fotografija koje je potrebno listati.

Za razliku od Rusche koji je u svojim knjigama redovito koristio fotografije, Dietera Rotha je, primjerice, znatno više zanimala materijalnost knjige kao objekta, pa je u nju često intervenirao rukom. Upravo zato žanr knjige umjetnika postaje sve rašireniji tijekom sedamdesetih jer kroz tu se formu izražavala dematerijalizacija umjetničkog objekta. Ipak, iako su knjige umjetnika formatom umjetničko djelo učinile dostupnijim, svejedno je nastali objekt ostao glavni nositelj značenja. Neizostavan su primjer knjige umjetnika Mladena Stilinovića, izrađene rukom, najčešće korištenjem siromašnih, lako dostupnih materijala. U razgovoru s Brankom Stipančić, objavljenom u Poletu 1975., izjavio je: “Knjige sam radio rukom, jer mislim da moje knjige ne bi štampao nitko, a kad i bi, potrošio bih više vremena tražeći i uvjeravajući nekog izdavača, nego što mi je potrebno da napravim dovoljno takvih knjiga.”

Upravo se problem adekvatnog izdavača pokazao ključnim i za knjigu Prostori, priče, geografije Ane Bilankov, multimedijske umjetnice s berlinskom adresom. Knjiga obuhvaća umjetničin opus u posljednja dva desetljeća, zbog čega ima karakter monografije, no raspored tematskih cjelina nije kronološki, a pridružene su im i četiri fikcijske priče koje potpisuje umjetnica. Knjiga je trebala izaći u jesen 2017. godine, no u završnoj fazi projekta izdavač se odlučio povući, zbog čega je najveći dio namjenskog novca za publikaciju propao. Knjiga je tako zaglavila u PDF formatu, a umjesto opsežne knjige na 228 stranica, materijalizirana je izložba Prostori, priče, geografije ili (Ne)mogućnost jedne knjige u Institutu za suvremenu umjetnost.

No svrha izložbe nije bila reprezentirati knjigu – štoviše, nijedan izloženi objekt nije podsjetio na knjigu. Fragment sadržaja knjige predstavljen je u svega nekoliko fotografija izloženih u prvoj prostoriji. Odabrane fotografije iz ciklusa predstavljaju noćne motive Berlina i Miamija. Berlinske fotografije bilježe pokušaj oživljavanja istočnog dijela grada kroz izgradnju zabavnog parka. Tako je fotografija boksača usred borbe postavljena nasuprot fotografiji četiriju brodića u obliku labudova, od kojih su dva obezglavljena ilustrativno progovorila o uspješnosti tog oživljavanja.

Za razliku od figurativnih motiva noćnog Berlina, u Miamiju su zabilježene svjetlosne kompozicije. Na jednoj je neonski datum, dok drugu čini devet apstraktnih fotografija gdje mnoštvo svjetlosnih motiva u mraku podsjeća na krijesnice, kako je zamijetila Leonida Kovač. Fotografije poput uvertire najavljuju grand finale koji posjetitelja očekuje u drugoj prostoriji. Rotirajuća disko kugla baca svoje odbljeske stvarajući začudnu atmosferu disko večeri koja nikad neće početi. Umjesto plesne groznice, u centru stoji visoki bijeli kubus na kojem se nalazi pozlaćeni USB stick s ugraviranim natpisom “the book”, osvijetljen malom lampicom da ga se ne bi zaobišlo te natkriven staklenim kubusom radi dodatne zaštite.

Iako sadržaj knjige Prostori, priče, geografije ostaje nevidljiv posjetiteljima izložbe, ona je izložena u formatu u kakvom trenutno jest. Sve vrijeme, trud i rad pohranjeni su na maleni objekt bez mogućnosti da ih se doista pojmi. Osim USB sticka, sa strane na zidu je izložena obavijest o neodržavanju planirane promocije knjige, kao i zahvale. Također osvijetljena malenom lampicom, obavijest zapravo čini jezgru izložbe jer pojašnjava zašto su namjenska sredstva dobivena od Ministarstva kulture propala iako je knjiga u potpunosti gotova.

Tako je i Maria Eichhorn, njemačka umjetnica koju prvenstveno zanimaju strukture u pozadini radnih odnosa, za svoju prvu samostalnu izložbu u Velikoj Britaniji u galeriji Chisenhale 2016. godine izložila instalaciju 5 weeks, 25 days, 175 hours. Odnosno, nije izložila ništa, već je umjesto izložbe izvjesila obavijest kojom je obznanila da za vrijeme trajanja izložbe osoblje galerije neće raditi. Sva sredstva za produkciju paradoksalno je uložila upravo u njihov nerad. Međutim, to što njena izložba nije materijalizirana ne znači da nije postojala, baš kao što činjenica da knjiga Ane Bilankov nije otisnuta ne znači da je zaista nema.

Do sada je Ana Bilankov objavila jednu knjigu umjetnice – Izmisliti prostor, 2004. godine, kao nadogradnju istoimene izložbe u Galeriji Nova. Naslov te knjige označava štošta karakteristično za njenu umjetničku praksu, od konstantnih migracija uslijed kojih dolazi do gubitka temeljnog prostora do neprestane potrage za onim prostorima između, mjestima koja često ostaju nezamijećena. A upravo međuprostori prožimaju njen rad, zbog čega i izložba u Institutu za suvremenu umjetnost funkcionira kao javni prostor u kojim je moguće ostvariti strukturu dematerijalizirane knjige.

Elektronička knjiga u ovom slučaju ne potiče samo na razmišljanje o (ne)mogućnostima elektroničke knjige umjetnika, već upućuje na znatno veći problem podržavanja umjetničke produkcije koja redovito ovisi o nepredvidivoj samovolji onih koji ih financiraju, čak i kada je sve poznato, a ugovori potpisani. Umjesto sigurnih zaključaka, umjetnici su tako prepušteni držanju figa bez obzira na to koliko projekt bio dobro napisan i tko stoji iza njega.

Prepuštenost takvoj opetovanoj lutriji vraća nas promišljanju Stilinovićevih riječi o samostalnoj izradi knjiga umjesto traženja idealnog izdavača. To nipošto ne bi trebalo značiti da umjetnik (p)ostaje prepušten sam sebi u iznalaženju sredstava ili da se ne prijavljuje na javne natječaje, već da možda najčvršći oslonac treba tražiti unutar umjetničke scene. Iako takva podrška podrazumijeva uglavnom simbolični kapital, možda je jačanje već postojećih veza način putem kojeg je moguće djelovati na mijenjanje postojećih modela financiranja.

Kao što ističe Hito Steyerl u tekstu If You Don’t Have Bread Eat Art: Contemporary Art and Derivative Fascisms, upravo su umjetnici i drugi protagonisti umjetničke scene ostvarili ključnu ulogu u financijskom i simboličnom podržavanju umjetničke produkcije. U tom svjetlu, izložbu u Institutu za suvremenu umjetnost moguće je iščitati i kao akt stvaranja javnog prostora umjesto knjige – prostora koji je umjetnici, neugodnom obratu usprkos, omogućio adekvatnu podršku njenom radu.