Kako je izgledao prvi kontakt s prostorom u kojem ste radili, njegovim mogućnostima i ograničenjima? Uvedite nas malo u početak procesa i njegov tijek.

Jaka Berger: Ja sam navikao na situacije u kojima moraš stalno da improvizuješ. Obojica smo doneli sve što imamo jer nitko ne zna što će se desiti. Došli smo s punim kolima opreme, a onda su se stvari pročistile. Imali smo razne ideje, možda i da snimamo ovaj ambijent šume i radimo s time, ali na kraju se samo od sebe desi ono što možeš napraviti. Kod muzike stvari idu tako da imaš neku ideju, ali na kraju sama muzika kaže što je dobro, a što ne. Tek kad čuješ možeš znati što radi, a onda stvari prođu kroz neki proces redukcije – tako smo nekako i mi radili na ovoj rezidenciji. Prva stvar koja nas je oduševila je da ni Branimir ni ja od korone nismo svirali svoje instrumente. Ja sam ovaj bubanj postavio nakon godinu dana. Kad smo krenuli svirati – ja bubanj, on bas – baš smo prvi put nakon dugo vremena imali osmijeh na licu. Kad radiš s kompjuterom i sintesajzerima moraš puno razmišljati i kalibrirati i onda samo stisneš “play” i sve radi. Drugačiji je proces od sviranja, u kojem si prisutan i samo izgineš. Taj prvi dan je bio sjajan.

Branimir Štivić: Da, i to što osjetiš taj zvuk u prostoru i kako vibrira u njemu, to je jako važno!

Ja sam išao s idejom da ću raditi s projekcijama, rasvjetom i videosemplovima i svirati bas u isto vrijeme. Polako sam s vremenom shvatio da to nema smisla i da moram reducirati stvari. Ako sviram bas, nisam više u Abletonu, nisam više za kontrolerima, ne mogu kontrolirati sve live.

Jaka: To je bila prva stvar. Ja imam bubanj i synth. Modularni synth mi je postao drugi instrument, a bubanj mi je primarni. Kod mene je jasno što mogu, a Branimir je donio puno opreme s kojom može raditi razne stvari. Prvo smo to reducirali, na način da je na kraju, nažalost, ispao bas. Ako radiš pjesme, treba ti vrijeme, trebaš da složiš aranžman, da ga uvježbaš. U tjedan dana to ne možeš napraviti. Na kraju su vizuali ostavljeni za nakon rezidencije, kada napravimo muziku. Branimir ima puno više posla od mene. [smijeh]

Meni je jako važan faktor reciklaža. Obojica se doma dosta bavimo recikliranim materijalima. Branimir ima puno videoklipova tradicionalne muzike iz cijelog svijeta, koje stavlja u loopove, što je blisko onome što ja radim s audiom. Imam puno samplera u modularnom synthu, iz rada s tim materijalom su proizišle ideje za ta dva songa u kojima sviramo muziku a da nije samo “šraufanje” elektronike. Reciklaža je neka provodna linija koja je utjecala na sve što je nastalo ovdje.

U kojim trenucima bi se vam se stvari najviše “otvarale” tijekom rada? Na što ste najviše reagirali, jedan u odnosu na drugog, ali i na okolinu?

Branimir: Meni je odlično što je Jaka ustvari bubnjar. Kako sviram bas, dosta mi je bitno da su perkusivni elementi živi i da igraju. Nekako smo se tu odmah našli, ali i s tim nekim tradicionalnim i tribal elementima koje oboje volimo i skupljamo.

Jaka: Ja puno sviram improvizirane muzike i free jazza i nekih eksperimentalnih stvari. Ima puno dobrih muzičara s kojima surađujem, ali mi u poslednje vreme fali aranžirana muzika. Također nisam svirao s basistom jer ovi bendovi u kojima sviram imaju puno elektronike pa su basovi na matricama. Ova interakcija, kad je Branimir svirao bas, je bila baš super. Ali ima i puno nekih apstraktnih stvari u tome što Branimir radi. Recimo, kad radi s vizualima, baš razmišlja kao ja kad radim improviziranu muziku. Također, kako radi neke ambiental stvari, kako čuje, kakav pogled ima na svijet. Dobro smo se syncali i u pogledu relacije sounda i vizuala.

Prostor puno utječe na to što će se desiti. Recimo, već to što si u gradu, a ne negdje na selu; u šumi, a ne negdje u centru – sve to ima svoj neki sound na koji drugačije reagiraš, i to nam je bio neki interesantan moment.

LP: Kako pristupate instrumentima i sredstvima koja ste ovdje koristili? Jaka, što ti je interesantno u zvukovnim mogućnostima bubnjeva, a kako pak koristiš synth?

Jaka: Meni je bubanj instrument na kojem mogu izginut. Kad sjednem na tu stolicu i počnem da sviram, nema nekog mindflowa, nema misli – samo jesam. Neki meditacijski moment. Mislim da na svim instrumentima na kojima trebaš da sviraš ti se to dogodi. Kad praviš pjesme ili songove ili neki aranžirani materijal, da, trebaš da naučiš, da napraviš neke partove i onda reproduciraš tu ideju. Dakle, svaki put sviraš isti komad. Ali, još uvek mi se desi da nestanem u soundu i onom što sviram. Drugi fazon mi je da puno sviram improvizirane muzike, gdje trebam da reagiram u tom trenutku. Bude puno situacija – i sa Branimirom je bilo tako – da se na svirci dobijem s ljudima koje sam tek upoznao ili sam eventualno prije pogledao neki njihov YouTube video ili čuo neki materijal. Ali to ne znači da će to da se desi na koncertu. Ono što mi je interesantno je što na bubnjevima, bez obzira što imam taj neki zadani zvuk, mogu biti s nekim u tom trenutku jer imam svoj language, neki sound koji pravim i kojim mogu odgovoriti na to što muzika treba. U smislu improvizacije mi je važno da ne razmišljam previše, tako da mi je važna ta neka odsutnost mindflowa, da si kao neki promatrač onog što se streama. A modularni synth mi je u zadnjih nekoliko godina postao zamjena kompjutera jer je kompjuter mašina kojoj trebaš sve da kažeš, nema nikakvog života niti će te iznenaditi u procesu. Kad sam počeo s modularnim synthom, prvo sam želio upotrebiti granularnu sintezu u realnom času jer su u poslednjih nekoliko godina u svetu modularnih synthova napravili module i samplere koji mogu praviti granularnu sintezu u realnom času. Ja sada napravim neki zvuk i mogu ga odmah granulirati. U zadnjoj godini, kako više pokušavam raditi live muziku s modularom, skužio sam da sam baš fan samplera jer njime mogu reciklirati neki organski zvuk kao što je zvuk bubnja. Modularom također puno interaktiram s instrumentima. Ove godine su mi izašle tri ploče na kojima ga preko samplera pokušavam uvesti u free impro kontekst. Sam proces kad radim neku žanrovsku muziku, ako ga usporedim s kompjuterom na kojem satima i satima klikam mišem, ovdje upalim mašinu i već za pet 5 minuta imam neki beat i neki materijal. Fizički mi je prisutno to na čemu radim, gumbovi i kontrole, a onda me još iznenade uređaji – u tom trenutku se desi nešto što nisam predvidio.

Branimire, što ti je bilo zanimljivo u Jakinom pristupu bubnju. Što ti je najinteresantnije u interakciji vizualnog i zvučnog?

Branimir: Kod Jake je najzanimljivije što ritam nastaje na licu mjesta, taj proces je instantan. Ja da bih došao do ritma na računalu, trebam ga utipkati, moram imati neku ideju što će to biti. Onda to ide u loop preko kojeg slažem nove slojeve, ali ritam ostaje takav kakav je. Ako nije nešto automatizirano i generativno, računalo je ravno skroz. Raditi s čovjekom uživo, makar to bilo na modularima i na nekim mašinama, i dalje je neki živi proces. Što se tiče zvuka i videa, raditi zvuk na računalu mi je nužno zlo. Odlučio sam se raditi na taj način jer mi je to u ovom trenu u životu dostupno. Nekako sam se više usmjerio na programiranje, na Maxu, na TouchDesigner i neke stvari koje su više na programerskoj strani, nego na hardver, ali tu mogu kombinirati videosintezu, neko sampleanje videa, što mi dok izvodim omogućuje da uđem u taj materijal i da jamam s njime. Sa zvukom je to više kao – sad sam isproducirao nešto pa ću malo levele mijenjati, malo ću trake uživo korigirati, ali s videom mogu zapravo ući u to. U sklopu ove rezidencije sam radio sa sequenceanjem videa, kratkim loopovima od pola sekunde, sekundu, dvije, i ustvari sa “sviranjem” videa. To mi je zanimljivo – ako pustim zvuk koji je u samom videu, dobijem instantnu poveznicu između slike i zvuka. Ako je recimo u nekom found footage materijalu ili u filmu, to je pozadinski zvuk, ali se ja onda njime mogu ritmički igrati i dodavati ga na neki zvuk koji nastaje u prostoru.

Kako biste, svaki iz svoje perspektive, opisali to do čega ste došli u sklopu rezidencije?

Jaka: Baš to što si rekao, Brane. Tebi je video ono što je meni muzika, ti nestaneš kad praviš video, u kojem je zvuk sekundarni. Kompjuter u tvojem radu postaje bolji instrument kad ga se primijeni na video. Jedna stvar mi je fascinantna kod onoga što Branimir radi u ovom kotekstu. Obično to izgleda tako da vizualci slažu video na muziku, a ti si ostavio sound na tom found footageu i počeo si o videu razmišljati na muzički način, što je totalni hibrid. Ne znam nikog drugog koji tome pristupa na taj način. Mislim da je važno da se sve na ovoj radionici desilo organski, ali i ima neke veze s muzikom u tradicionalnom smislu – imamo neki dub, neki afro moment, neke drone i neke ambiental momente koji su vezani na videe koje je Branimir donio, koji su opet reciklirani materijal “tradicionalne” muzike. Do tvog pitanja nismo ni razmišljali što radimo. [smijeh]

Branimir: Mislim da ćemo znati što radimo kad konačno to izvedemo i kad se sve malo slegne. I dalje smo u djelićima, nekako još uvijek nemam širu sliku.

Jaka: Da, mislim da je sličan proces i za muziku i za video, kad te pitaju što si mislio. Pa, ništa nisam mislio. Kad radiš nešto takvo, izgineš kao osoba i nešto se desi što je dobro. Ne razmišljaš zašto je dobro. Možeš nakon toga filozofirati o tome – to je sada ono razdoblje i ova neka filozofija, avangarda ili što. Ali kad se desi u tom trenutku, nema tebe, nema ničeg osim zvuka i slike; ako radi, radi – ako ne, ne. Mislim da smo obojica bili dosta intuitivni u ovom procesu, nitko nije imao problem odbaciti neki materijal ako ne valja. Super mi je što imamo neki sync, slažemo se oko toga što radi, a što ne; obojica kad čujemo i vidimo neki materijal znamo da li funkcionira. Nije bilo nikakvih kleševa i u tom smislu mi je bilo lagano raditi, spontano i bez ikakve frke.

Jeste li polazili od ideje da za ZEZ napravite neko definirano muzičko “djelo”? Od kojih parametara ste krenuli?

Branimir i Jaka: Jesmo… [smijeh]

Branimir: …s točnom minutažom od 45 minuta!

Jaka: Znali smo da trebamo da napravimo ovu svirku, da treba da se desi nešto između 40 i 60 minuta  da zafilamo tu tišinu. Moglo je biti nešto puno apstraktnije jer smo ipak na festivalu eksperimentalnog zvuka, ali mi ćemo svirati dub! [smijeh]

Kakvu težinu pridajete fiksiranju ovakvog procesa u neko konačno djelo ili izvedbu?

Branimir: Kad je kraj, onda je kraj. Ne nužno da ta priča mora sad završiti, da je tako sad uklesano, nego jednostavno ne volim ulaziti u bolesno dotjerivanje. Devedeset posto toga je izašlo već na početku, a dalje samo neke finese dotjeruješ. Ali opet, kad izlažem, kad radim instalacije ili performanse, nikad mi nije gotovo jer puštam taj rad da se samo organski razvija. Čak i kad izložim neki komad u galeriji, ako tako odlučim, nakon tjedan dana dođem i ispremještam ga cijelog. I u glazbi je svaka izvedba drugačija i materijal nikad nije definitivno završen.

Jaka: Da, to je živa stvar – to što imamo se desilo sada i ovdje, u ovim danima. Donijeli smo baš ove odluke, a ne neke druge. Moglo bi se to što imamo baš fiksirati – netko bi mogao reći okej, to je to, to je fiksno; imamo neki uvod, onda imamo dva songa, i imamo kraj. Svi ti dijelovi govore nešto svoje, ali imaju i neku relaciju među sobom. Međutim, tijekom procesa smo pričali o puno stvari. Prvi dan smo bili oduševljeni idejom da ćemo svirati bas i bubanj. Drugi dan opustili smo sve to i pokušali elektronikom ali tokom procesa izabrali put između ovih ideja. Sve se odlučivalo u momentu, ali u ovom trenutku, da, fiksirali smo ono što će se desiti na koncertu. Ima nekih momenata gdje plivamo u tome, a imamo i točno definirane dijelove. Ali to ne znači da ćemo najesen na Sonici u Ljubljani napraviti sve isto. Proći će par mjeseci između, komunicirat ćemo i napraviti možda i nešto novo jer imamo puno mogućnosti. Sviđa mi se to o čemu i Branimir priča – da je stvar živa. Može zvučati fiksirano, ali živa je. Jedan fakt ostaje – to što smo sada spremili će biti tako kako je. Kada sam s nekim improvizatorima, možemo svirati sat vremena, imati pauzu, i sljedećih sat vremena će biti totalno druga muzika. Kad radiš s mašinama, nije baš tako. Da Branimir koristi kompjuter kao instrument, da može improvizirati s elektronskim elementima, to bi bila druga priča. Ali ovako mora biti donekle fiksirano. Sve naravno ovisi o tome tko sve sudjeluje – da imamo još jednog muzičara, Branimir bi se mogao više posvetiti videu, a ja možda ne bih nosio rock bubanj, nego preparirani, na kojem bih mogao koristiti neki drugi language. Ovako smo izabrali neki glomazniji zvuk.

Što rezidencije poput ovih donose vašem radu i na koji način olakšavaju ili oblikuju radni proces?

Branimir: Meni je super što se mogu odvojiti od ostalih projekta. Trajalo to pet dana, tjedan ili dva tjedna, ja radim to i fokus mi je samo na tome. Inače uvijek paralelno radim više stvari pa kvaliteta opada, ovako je fokus veći. Ovo mi je prva suradnička rezidencija. Nekad kad sam solo na rezidenciji, u toj sam poziciji da nešto mora izaći, da nešto moram prezentirati. I onda razmišljam – pa solo sam, ako zapnem, neće mi nitko uletjeti i spasiti me novom idejom. Imaš ograničeno vrijeme i nešto mora izaći, nešto moraš isforsirati. Kad je suradnja, onda se dobacuješ i to mi se čini puno lakše, iako me bilo malo strah – što ako se spoje ljudi koji se ne slažu? Moglo je ispati svakako, imaš li ti kakvih iskustava?

Jaka: Imam takvih i onakvih iskustva. U Sloveniji u polju improvizirane muzike imamo puno mitinga na kojima nema publike, nema programa, ničega. Okupimo se i pričamo i sviramo. Što se desi, desi se. Tamo imaš drugačiji fokus jer se odmakneš od svakodnevnog života, upoznaš neke nove ljude koji te inspiriraju. U nekim drugim momentima, da, može se desit i obratno jer se ljudi karakterno ili idejno ne slažu. I iz toga nešto nastane – možda nije najprijatnije iskustvo, ali nešto se desi. Ali to ne možeš da znaš – kad si s nekim kog ne poznaš, bilo što se može desiti. Prvo je bitno da se ponašaš kao čovjek i da se u nekom procesu trudiš pronaći zajednički jezik. Najgore je kad stvari postanu osobne – “ja hoću da sviraš to” ili “ja hoću da to bude tako”. Moraš praviti kompromise i pokušati da se nešto desi u tom procesu. Ovdje je bilo puno distrakcija, prostor možda nije idealan i da nas dvojica nismo kliknuli, bio bi nightmare. Ali ništa nije bilo bitno kad smo krenuli raditi, muzika i dobra konekcija napravila je svoje.

Koje su ključne potrebe glazbenih i vizualnih umjetnika u vašim sredinama?

Branimir: to su sigurno prostori za izlaganja i za izvedbe. To je nešto osnovno – ako imaš gdje izvoditi i publiku koja će cijeniti, naravno da će te to poticati. Druga stvar je naravno novac, za produkciju i za život. Prostora kod nas ima, ali što kad prođeš jedan krug kroz godinu-dvije? Zasitiš se toga, publika je ista. Bilo bi lijepo moći otići vani i dobiti drugu perspektivu.

Jaka: U kontekstu rezidencija najvažnije je da se ostvare neki uvjeti da ne trebaš razmišljati gdje ćeš jesti, gdje ćeš spavati i što će se desiti. U ovom kontekstu, gdje imamo neku organizaciju, neki festival, neku produkciju, ti trebaš prostor s uvjetima da ne brineš o drugim stvarima i da se izoliraš. Imamo primjer da smo u gradu s milijun stanovnika, ima neka scena, a nema jednog prostora gdje nas dvojica možemo biti tjedan dana bez distrakcija. Kad smo kod toga, naša muzika bi bila potpuno drugačija da smo radili u drugačijim uvjetima, da imamo više mira, tišine iz koje može izlaziti nešto drugo. Ovaj prostor je surov, i takva je ova muzika. U ovom kontekstu, nas dvojica ćemo i dalje nešto raditi jer smo se skontali na nekim nivoima i ako bismo ovo preselili u bolje uvjete, sve to bismo mogli odvesti dalje sad kad znamo koliko široko možemo zamišljati ovo. Nije ovo kritika ovog iskustva, više želim reći da je ono što smo napravili refleksija ovog prostora. Kad smo pričali o redukciji, puno toga je imalo veze s ovim prostorom – s time gdje smo se mogli uštekati u struju, jesmo li mogli imati projekcije, kakav smo razglas mogli koristiti itd. Ne trebamo mi Cankarjev dom – dovoljni su osnovni, jednostavni uvjeti.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kultura na prekretnici koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Cura i Dečko je ime dvojca koji čine Ivan Marojević i Vanesa Petrac, muzički i privatni par aktivan u različitim oblicima na ovdašnjoj sceni improvizirane glazbe. Marojević i Petrac su dio stalne “postave” kolektiva Nomad Jam, ali također rade i na nizu vlastitih projekata – što zajedničkih poput Tu za to, što individualnih – koji su, prema njihovim vlastitim riječima, uvijek u orbiti njihovog središnjeg glazbenog identiteta, Cure i Dečka. Surađuju sa širokim krugom glazbenica i glazbenika, ali i sa suvremenoplesnom scenom, osobito kolektivom Škvadra. U njihovom je pristupu improvizaciji upadljivo slobodno igranje različitim stilskim slojevima i spretno unošenje pop estetike u glazbeni eksperiment, zbog čega su s uspjehom nastupili i na prošlogodišnjoj Sine Linei. Od petka, 24. siječnja do subote, 25. siječnja u vlastitom će stanu održati 24-satni improvizacijski jam, u kojem će ugostiti niz glazbenica i glazbenika, poput Roka Crnića, Melite Lovričević, Lea Beslaća, Die Zoone i drugih, uz prijenos uživo na njihovom Facebook profilu i YouTube kanalu. Tim smo povodom zabilježili jednu njihovu izvedbu i razgovarali o tom ambicioznom projektu, važnosti improvizacije za njihov rad te međusobnim sličnostima, ali i različitostima kada je riječ o njihovim pojedinačnim pristupima glazbi.

Podcast je snimio, zvučno obradio i pripremio Lujo Parežanin.

Vizual: Klasja Habjan

Podcast je dijelom projekta Kultura kritičkog slušanja podržanog od strane Ministarstva kulture.

No usprkos trenutnom beznađu, scena se i dalje ne da, živa je i kvalitetna, raznorodna i raznovrsna. Upravo je to pokazao i dvodnevni program ovogodišnje Sine Linee, koja se održala u četvrtak i petak, 24. i 25. listopada, u podrumu Kulturnog centra Mesnička, predstavivši šest programa sasvim različitih stilistika. Jedini koji se posebno istaknuo, u potpunosti podbacivši, je Villi. Zanimljiv setup koji je sadržavao i kazetofon, odnosno kazete sa snimkama glazbe radiopostaja s nekog neodređenog prostora Kariba, koje je njegov otac snimio prije 40 godina, obećavao je. Međutim, u realizaciji se pokazao formom nezgrapan, a muzički nedovoljno iskorišten.

Još jedan program koji je posegnuo ispod prašine obiteljskog ormara je i suradnja Ane Horvat i Ivane Pinjušić Bužančić čija je baza rada bila reinterpretacija, odnosno poigravanje sa i oko metrike čitane poezije Karin Boye, nedovoljno poznate švedske međuratne književnice čija je poezija ispala s police djeda jedne od izvođačica. Horvat, koja je kao akademski obrazovana skladateljica već dulje vrijeme prisutna i na sceni eksperimentalne glazbene scene, ujedno je i jedna od suradnica DIY udruge Radiona, te je ovom prilikom i posegnula za instrumentima koji su nastali u njezinom kombinatu. Pinjušić Bužančić, koja prije svega ipak iza sebe ima iskustvo interpreta, ovom je duetnom kreativnom sklopu zasigurno doprinijela svježinom i spremnošću da se ti jednostavni, ali efektni instrumenti iskoriste puno hrabrije nego što je njihov pasivni inicijalni potencijal. Ova izvedba svakako je pokazala da treba poticati njihovu sve češću upotrebu, ne samo unutar scene iz koje potječu, već načelno kao još jednu, jednakovrijednu varijantu proizvodnje instrumenata. Upravo bi takvo istraživanje DIY instrumenata, pogotovo od strane izvođača koji su klasično obrazovani – a koji nose u sebi interes, razumijevanje i znanje potrebno i za alternativno u glazbi, kao što Pinjušić Bužančić ili Horvat nose – otvorilo nove mogućnosti iskorištavanja svih njihovih karakteristika, prije svega boje i timbra.

Sine Linea je ove godine ispod radara izvukla i Branimira Štivića (Die Zoone) koji se predstavio audiovizualnim radom kod kojeg je interaktivnost elemenata –  kako zvuka, tako i slike – osnovni gradbeni element. Štivić je vrlo čist u formi, tehnički higijeničar, muzički talentiran i dosljedan, no ipak ostaje dojam da je ovom izvedbom igrao malo previše na sigurno te da u ladici čuva neke bolje ideje i radove.

Drugu večer veselo je otvorio dvojac Cura i Dečko. Ovaj glazbeno-privatni par bio je – u žanrovskom smislu – iznenađenje programa. Vrlo specifičan pop background, koji u eksperimentalu ide samo kako bi naglasio vlastiti glazbeni karakter, ipak odlično se uklopio u koncept programa Sine Linee. Dobar groove, opuštena i uigrana izvedba, bili su samo kontekst za vrlo zanimljiv spoj melodike koja dolazi iz zone s jedne strane vrlo raspjevanog i melodijski bogatog sevdaha, pa sve do tonski skučenog i repetitivnog popa. Posebno treba istaknuti Curin (Vanesa Petrac) vokal koji je vrlo dobro kontroliran i čist što je nužnost kod upotrebe istog za potrebe sempliranja, dočim se Dečko (Ivan Marojević) pokazao vrlo muzikalnim i spretnim u vrlo bogatom i slojevitom kolažiranju zvukova.

Nažalost, nedovoljno dosljedni sebi bili su duo Madaktari, odnosno Miro Manojlović na udaraljkama i Marin Živković na saksofonu, čiji prvi dio nastupa nije bio dostatno profiliran, niti svojom zvučnom materijom funkcionalno prilagođen nekoj potencijalnoj razradi. Uz previše praznog hoda, dosta nedorečenosti i nezgrapnosti u kontroli samog izraza, iskustvo ovog dvojca na impro i/ili jazz sceni nažalost nije bilo prezentno ovom prilikom. Šteta, jer se u drugom dijelu nastupa, čim su počeli koristiti više tonskog materijala, a manje improvizacije na saksofonskim klapnama, pokazalo da je narasla i razina njihove međusobne komunikacije, ali i kvaliteta glazbenog produkta.

Sine Lineu su zatvorili Marina Džukljev, Richie Herbst i Miodrag Gladović, koji su ponaosob međunarodno ili barem regionalno prepoznati, a i kao trojac već imaju zajedničkog iskustva. Premda je i bilo za očekivati da će njihova izvedba biti kvalitetna, Džukljev, Herbst i Gladović su oduševili. Idejno pregnantno i snažno, potresno i meditativno, inteligentno postavljeno i formalno u odličnom odnosu sa samim sadržajem i njegovim pojedinim elementima. Ovi epiteti nisu samo nacrt perceptivnog dojma, već su oni pokušaj mapiranja glazbene ideje ili glazbenih ideja koje su se mogle nalaziti iza odlične realizacije ovoga trojca. Njihova glazba se ovaj put temeljila na zvuku orguljske klavijature za kojom je sjedila Džukljev. Odličan instrument, kao i mnogi koji su s nepravdom ostali zapostavljeni u 70-im i 80-im godinama prošloga stoljeća, a čiji zvuk – naravno uz rad Richieja Herbsta i Miodraga Gladovića – nadilazi vintage zvuk na koji smo navikli kod suvremenih pokušaja revitalizacije sličnih instrumenata. Otišlo se pak kompletno u smjeru pojačavanja efekta dronova, koji proizlaze iz materije samih električnih orgulja, a koje su Herbst i Gladović na najbolji mogući način istaknuli i prenijeli u neku drugu glazbenu zonu učinivši ovu izvedbu dobro balansiranom i zaokruženom.

Iako po izboru vlastitog naziva žanrovski neopredijeljena (“bez linije”), ova manifestacija na najbolji je način, konceptom sadržaja, izborom izvođača i programa, definirala svoju poziciju te se utjelovila po 11. put kao poligon žanrovsko-stilske slobode, ali i osobnih kreativnih prepoznavanja te ukrštavanja. Jer to upravo jest Sine Linea: iako možda po broju programa mala, samozatajna i nenametljiva, kakvom smo je uvodno opisali, istovremeno je i jedna od najvažnijih platformi zagrebačke (i hrvatske, pa čak i regionalne) eksperimentalne glazbene scene, koja svake godine, kao i sami njezini akteri, istražuje, propituje, eksperimentira, donosi nove izvođače, otkriva i vraća na scenu stare, spaja raznorodne i promišlja nove perspektive.

U Zadru je netom završio jedanaesti po redu Monoplay festival, specifičan i izniman u domaćem kontekstu kao jedini specijalizirani međunarodni festival suvremenog plesnog (i izvedbenog) sola. Festival se polako i kroz godine strpljivo izgrađivao te danas predstavlja bitno referentno mjesto suvremene plesne scene. Pri tome je značajno da, gotovo i od samog početka, koji je bio ograničen na zadarsku plesnu scenu, festival barem djelomično ustrajava i na proširenom poimanju izvedbenog sola, pa tako nije neobično vidjeti i radove koji nisu isključivo ili striktno plesni, već na granici performerskog ili fizičkog teatra.

Tako su upravo ove godine inozemnu selekciju sačinjavale dvije vrlo zanimljive predstave kojima plesnost nije osnovno ili primarno težište. Autorski solo Norvežanke s briselskom adresom Mette Edvardson Black iznimno je zanimljiva konceptualna studija glasovno-govornog “kretanja” i tjelesne prisutnosti izvođačice u prostoru izvedbe, baziran prvenstveno na dinamici ritmičko-govorne izvedbe izabranog vokabulara riječi kojeg publika vizualizira, dok je u radu poznate talijanske kazališne skupine Fanny & Aleksander te glumačkoj izvedbi Marca Cavalcollija u predstavi Him također istaknut suodnos gestualnog i vokalnog, no ipak specifično glumačkog habitusa. Potonji je realiziran kroz suodnos s filmom, s obzirom da se predstava doslovno strukturira kroz citatni dijalog tj. simultano vokalno i gestualno “prevođenje” Čarobnjaka iz Oza Viktora Fleminga čiji se slikovni zapis paralelno s glumačkom izvedbom uživo cijelo vrijeme trajanja izvedbe emitira na pozornici. 

Nasuprot ovim izvedbama, hrvatska selekcija kojoj je posvećen četvrti, pretposljednji festivalski dan, dosljedno je ukotvljena u iskustva i izvedbene granice suvremenog plesa. K tome, sva su tri rada autorski solo, što možda govori ponešto i o teškoćama plesne produkcije na domaćoj sceni. S druge strane, autorski solo kao vrlo zahtjevna i specifična forma, u čemu se slažu mnogi plesači/koreografi, uvijek predstavlja osobiti stvaralački izazov i nosi specifičnu težinu, pri čemu je ponekad od presudne važnosti prvobitni impuls ili uopće razlog za solo. 

Ivana Kalc jedna od rijetkih ustrajnih predstavnica riječke plesne scene u radu Next Big Thing (Umjetnička organizacija Kabinet) spaja, kako se ispočetka čini, sasvim odjelite sfere. Krećući iz vlastite, ne samo intimne svakodnevice i osobnog propitivanja, dolazi do šireg, tematski angažiranog konteksta, pokušavajući ispitati smisao i produktivnost te uopće vrijednost umjetničkog rada u današnjem kontekstu tržišnih imperativa ili unutar okruženja koje taj rad nije u stanju prepoznati i adekvatno vrednovati. Predstava se utoliko prema tim tržišnim i neprestanim okolišnim pritiscima, koji se frazeološki mogu svesti i na parolu “jače, brže, bolje, uspješnije” dosljedno kritički i ironijsko-cinički odnosi, posebice u središnjem, drugom dijelu (solo se sastoji od tri odjelita dijela, označena kraćom pauzom) gdje mimetičko prepoznatljivi izolirani gestualni materijal lako komunicira s publikom (poput učestalog trčanja u krug). No, u osnovi predstave je lavina pitanja koji pokreću autoricu, a onda implicitno i publiku na samopreispitivanje.

Tako je u programskom letku pod naslovom Sadržaj tvog svakodnevnog života pretiskan dijelom poetičan tekst Lydie Eccles i Crimenthlnc (Ex-Workers’ Collective) u prijevodu Envera Krivca (ujedno i autora glazbe) kojeg sačinjava nizanje različitih upitnih rečenica ili isključivo identitetsko-orijentacijskih pitanja poput sljedećih: “Koliko sati dnevno provodiš ispred televizijskog ekrana? Iza automobilskog stakla? Od čega se zaklanjaš?”, pa sve do onog posljednjeg “Osjećaš li se ponekad kao da si spreman IZGUBITI KONTROLU?”. Pri tome su jedino dvije posljednje riječi, znakovito, napisane velikim tiskanim slovima. Programski letak, naravno, može legitimno funkcionirati kao diskurzivna dopuna, pojašnjenje ili u bilo kojem drugom svojstvu u odnosu na predstavu, no čini mi se važnim i da nas sama predstava odvede ili barem približi horizontu vlastita razumijevanja. Drugim riječima, plesni je vokabular predstave, na sreću tek mjestimično, toliko preopćenit i poznat, osobito plesne varijacije “klizanja” po podu i sljubljivanja s podlogom da navedeno može značiti bilo što, ili istodobno čak biti posve lišeno ikakvog značaja.

U tom smislu najupečatljiviji su oni aspekti predstave koji doista na razini pročišćene tjelesne geste i pokreta demonstriraju zamor od pritiska ili nas suptilnije uvode u vlastitu intimnost. Promjena, inače sasvim utilitarno-minimalističkog svjetla u crvenu boju na samom završetku uz disco ples simulira ili nagoviješta određeno izbavljenje iz vlastite pat-pozicije i zagovara navedeni “gubitak kontrole” kao jedno od potencijalnih rješenja ili potrebni iskorak iz režima bilo kojeg moranja i prinude. U toj završnici, koja se na koncu vjerojatno i ne može sasvim jednoznačno tumačiti, može se nazrijeti važnost ovog sola kako za samu autoricu, tako i za publiku koja svjedoči probuđenoj snazi otpora i izvođačkoj samosvijesti.

Za razliku od Kalc, koja u svojoj izvedbi ne inzistira toliko na demonstraciji vlastite vještine plesanja i kretanja, premda navedeno nije zanemareno, u iduće dvije solo-izvedbe čiji su autori i izvođači Nastasja Štefanić i Šimun Stankov (oboje netom diplomirani plesači ADU) upravo plesačka vještina i poosobljena virtuoznost pokreta znatnije dolaze do izražaja. S obzirom na to da su oba sola zapravo nastavak istraživanja završnog diplomskog rada i da su već prošli “provjeru publike” zanimljivi su i kao ogledni primjer autorskih traganja mladih umjetnika na početku karijere. Pri tome, među njima, na stilskoj razini zapravo i nema bitnijih dodirnih točaka, dok na razini strukturacije i dramaturškog odnosa glazba-tijelo posjeduju određene sličnosti. 

Štefanić, profesionalno i violinistica, u radu Viola, ja i nas dvije poigrava se uspostavljanjem odnosa muzikalnosti tijela u odnosu na ili nasuprot glazbenom instrumentu, iskorištavajući tjelesnost i materijalnost instrumenta viole na lucidni i povremeno iznenađujući način. Pri tome i sama pozornica, ozvučena u tri ugla zvučnicima i mikrofonom, zahvaljujući mekoći, dobrom tempiranju i skladnosti pokreta te glazbenoj vještini izvođačice uistinu u cjelini postaje transformirani glazbeno-plesni prostor ili svojevrstan hibridan oblik integracijskog instrumenta. Autoričinim najavnim riječima, plesanje postaje sviranje, a sviranje plesanje. Nakon što su iscrpljene mogućnosti plesno-zvučnih varijacija i kulminacijske akceleracijsko-eksplozivistički nabijene tjelesno-zvukovne izvedbe, predstava završava obustavom pokreta, no ne i zvuka: čujemo glasno disanje iscrpljenog tijela i razabiremo odustanak od daljnjih varijacija. Za pojedine gledatelje ova je kulminacijska završnica bila ponešto prenagla ili drastična, no čini se kako Štefanić logično dosljedno završava ovaj vlastiti dijalog-duet; zadovoljivši se pronalaskom novih mogućnosti igre unutar okvira predstave, radije nego nekom dodatnom misaonom ili intelektualnom preokupacijom. 

Šimun Stankov zajedno s glazbenikom DJ-om, Branimirom Štivićem (aka Die Zoone) koji uživo ili semplira ili remiksira zvučnu podlogu koja nastaje iz plesa i pokreta, donosi dašak klupske i glazbene underground scene u kazališni prostor u kojemu to nije uobičajena praksa. Not So Simple Sample nastoji prevesti glazbene principe u plesni materijal i obratno. Improvizirani pokret tako je u neprestanoj remix situaciji po principu montaže različitih plesnih fragmenata, čiji impuls započinje ili u torzu ili nekom drugom dijelu tijela. Stankovljev plesni vokabular je pri tome vrlo samosvojan, premda ima i određene natruhe ili vidljive slojeve uličnih i hip-hop freestyle plesnih stilova, no nikada na način potpune imitacije ili prepuštanja.

Posebnost je izvedbe i blizina publike koja je i sama izravno na pozornici omeđujući tako sve tri otvorene strane odnosno zaokružujući izvedbeni prostor zatvaranjem njegova opsega tj. njegovih granica. Interakcija s publikom koja nije nametljiva, a koju Stankov provodi pretežno pogledom i izravnim približavanjem te pokojom gestom, postaje i dinamičko-ritmički akcent promjene smjera sempliranja ili obrazac pauze za novi remix. Zanimljivo je bilo vidjeti i kako publika, barem ona u prvim redovima (mahom mlađa populacija) uspijeva pratiti, ući u odnos i laganim njihanjem “dopunjavati” autorske impulse. U tome se zapravo zrcali sposobnost i vještina, ali i posebna vrsta otvorenosti, ogoljenosti i plesne “začaranosti” kojom Stankov kao izvođač, naizgled sasvim neopterećen, vrlo spontano odiše. Takva razina spontanosti i nepretenciozne otvorenosti i ležernosti svjedoči istodobno duboku koncentraciju i svjesnost izvođača, te postaje zadivljujuća i sama po sebi.

Na koncu možda bi se moglo postaviti i pitanje jesu li ova tri izvedena sola u domaćoj selekciji doista ono najbolje ili najzanimljivije proizvedeno na domaćoj plesnoj sceni prethodne godine; no kako je nemoguće imati uvid u baš sve što se izvodi, a kako je cilj samog festivala i podizanje svijesti publike te prezentacija raznolikih pristupa plesu, čini se da nema nekog posebnog razloga za skepticizam. Uostalom, otvorenost festivala upravo kvalitetnim mladim ili nedovoljno afirmiranim autorima od početka mu osigurava dodatnu prepoznatljivost i značaj.

Piše: Ivana Đerđ-Dunđerović

Posljednji izdanak nezavisne i izvaninstitucionalne kulture u Osijeku, udruga M-art, u suradnji s Muzejom likovnih umjetnosti i ove je godine uspjela realizirati manifestaciju Barutana na samom rubu istočnohrvatskog čemera i, u okvirima prethodno spomenute sintagme, zabilježiti pristojnu posjećenost kao i zanimljiv umjetnički sadržaj. Ovogodišnje izdanje ponudilo je dosljednost starom i uobičajenom izborničkom konceptu, ali unutar njega otvoreni su neki novi umjetnički streamovi i ideje koje bi trebalo osloboditi čvrstog stiska voditeljskog autoriteta i dati mu otvoreni kreativni prostor unutar kojega bi se mogao snažnije razvijati. 

Takve je nove umjetničke prakse najavio plesni trojac koji čine Ema Crnić, Gendis Putri Kartini i Šimun Stankov koji su se predstavili kratkim radovima u kojima na vrlo različite načine istražuju ponašanje tijela u dnevnoj rutini i odnosu prema perspektivi promjenjivog prostora, osobne refleksije tradicionalnog plesnog rituala i pojavnosti plesnog identiteta u zadanim i čvrstim koordinatama baštinjenog plesnog naslijeđa, kao i iskušavanje kombinatorike plesnog i glazbenog uzorkovanja. Posljednja izvedba u ovom triptihu (koji je izbornički donijela stalna Barutanina suradnica Ksenija Zec) autorski je rad Šimuna Stankova i Die Zoone i daleko je najzanimljivije ostvarenje koje u maloj i upečatljivoj formi isprobava intermedijalne principe i prijenos oblika iz glazbenog rekvizitarija u tjelesni kao i njihovu moguću rekonstrukciju. Izvedba Not so Simple Sample u isto je vrijeme nepretenciozna i dojmljiva igra izvođača i publike usložnjena od varijacija i permutacija osnovnog plesnog uzorka koji se očituje u sekvencama pokreta, a koji povremeno traži izvor ne samo u glazbenim sampleovima, već i u odrazu gledatelja.

Ipak, za umjetnički najintrigantnije minute ovoga je puta bez ikakve dvojbe zaslužna mlada Luana Lojić koja se predstavila zvučnom izvedbom What is Sound? (Što je zvuk?). Uz zvučnu instalaciju Vande Kreutz (Ne)izdrživo, spomenuta je izvedba izbornička akvizicija mladog Marka Jovića koji je i prethodne godine (pa i one prije nje) demonstrirao impresivne umjetničke koncepte koji nutritivno djeluju na krvnu sliku ove manifestacije ubrizgavajući joj dobrodošli hemoglobin.

Luana Lojić mlada je umjetnica koja se u svome radu bavi biofilijom, koju određuje kao instinktivnu vezu čovjeka i svih drugih živućih sustava, dok kao članica neformalne grupe Ljubavnice istražuje interakciju znanstvenog i fantastičnog, a u svojim performansima materijalizira zvukovne pojavnosti informacija, čestica, pokreta, pojmova i ideja. Njezin prvi nastup u sklopu Barutane zapravo je proširena audiovizualna improvizacija javne izvedbe koju je prošle godine predstavila u sklopu platforme novog zvuka Sine Linea u Galeriji Greta. Naime, i tada je pokušala objasniti pojam zvuka otvaranjem linkova na internetskim stranicama, reprodukcijom srodnih pojmova u vidu nagomilanih tabova koji su istovremeno stvarali određeni ritam.

U osječkoj izvedbi Lojić također polazi od vrlo jednostavne, gotovo svakodnevne situacije pretraživanja internetskih izvora, ali joj oni služe ne samo kako bi opisala i demonstrirala svoj umjetnički koncept, nego i kako bi autoreferencijalno opisala značenja i suzvučja onoga što rutinski činimo svakoga dana. Autorica pristupa laptopu, unosom zaporke ulazimo u privatnost njezina desktopa čije nas ikone upućuju na autoričine interese i oslikavaju njezin “intimni virtualni prostor” koji će poslužiti kao poligon njezine umjetničke refleksije. Prvo ukucava riječ “zvuk” u tražilicu, nudi nam Wikipedijinu definiciju, a zatim počinje viralna simfonija u nepreglednom cyber svemiru.

Naime, pojmovi koje autorica istražuje otkrivaju se u svom leksičkom, vizualnom ili akustičkom obliku, povezuju se u mrežu asocijacija i odmicanjem izvedbe prerastaju u informacijsku kakofoniju. Taj ples po tipkovnici i internetskom bespuću, međutim, nije jednodimenzionalan; riječi koje gledatelj brzo upija i povezuje istovremeno stvaraju zvuk pri čemu ova izvedba djeluje multiperceptivno. Prvobitni gledatelj postaje slušatelj potom informacijski recepijent da bi završio u opisu globalnog konzumenta u kojemu se asocijativno i osjetilno talože svi predočeni podaci, zvukovi i ideje. Osim toga, cijela izvedba, unatoč činjenici da svoju svježinu duguje improvizaciji, posjeduje nevjerojatan ritam jer otvoreni tabovi sa snimkama, govorima, video isječcima i glazbom uspostavljaju neobičnu melodiju koju metronomski vodi zvuk prstiju na tipkovnici. Autorica na taj način pokret “prevodi” u fonijski oblik; materijalizira ga kao zvuk ili glazbu svoje svakodnevice. U isto vrijeme ona intervenira u spomenuti akustički registar mijenjajući razinu čujnosti i vodeći na taj način svoju skladbu do samoga finala.

Upravo ta polifonija koju više i ne doživljavamo kao zvuk, već ju rutinirano prihvaćamo kao dio obične svakodnevice (jer svakoga dana radimo nešto na računalu, mobitelu ili tabletu) jezgra je izvedbe koja se može iščitavati na bezbroj načina. Prebiranje po tipkovnici baš kao i prebiranje po nepreglednosti interneta refleksija je naše novovjeke ovisnosti, opsesije informacijama čiju istinitost više ne dovodimo u pitanje jer je na dohvat ruke, besplatna i jasna. U isto vrijeme ona paradoksalno kazuje o našoj nestrpljivosti i površnosti, ali i znatiželji koju hranimo podacima, fotografijama i snimkama u toj beskonačnom lucidarskom univerzumu. Ipak, iz te kakofonije ponovo se vraćamo u poznati red našeg privatnog displaya i postavki koje, srećom ili ne, uvijek možemo promijeniti ili ugasiti, u kojima se možemo sakriti.

Odgovor na pitanje iz naslova ove izvedbe uistinu nije jednoznačan i teško je svediv na jasno mjerljive okvire. Luana Lojić multiplicira ne samo zvukove, već i značenja svega onoga što činimo svakoga dana, a odlično je što to čini tako lako, nepretenciozno, a opet izuzetno promišljeno. Njezina izvedba najbolji je primjer umjetničkog koncepta koji bi pospješio Barutaninu programsku revitalizaciju, a njezina je prisutnost u programu jasan dokaz postojanja svijesti o tome u kojem se smjeru ova, sada već dugovječna osječka manifestacija treba razvijati.