S obzirom na opseg događanja na različitim društvenim mrežama posljednjih godina, u ovom ćemo se tekstu ograničiti na dvije – Facebook i X. Na primjeru tih dviju mreža pokazat ćemo kako su se njihovi prioriteti i algoritmi mijenjali te kako te promjene korespondiraju s pojačanom cirkulacijom dezinformacija i manipulativnog sadržaja. Trendovi koje pritom opisujemo prisutni su i na drugim mrežama, poput Instagrama i TikToka.

Od mreže za druženje do generatora kaosa

Počnimo s Facebookom, daleko najstarijom među društvenim mrežama koje su još uvijek u širokoj upotrebi. Prema istraživanju Katherine Schaeffer (2024), iako je Facebook i dalje najraširenija društvena mreža u Sjedinjenim Državama, njegovi korisnici sve su stariji. Najveći udio korisnika danas je u dobnoj skupini od 30 do 49 godina, među kojima 75 % barem povremeno koristi tu mrežu. Međutim, navike korištenja drastično su se promijenile u odnosu na razdoblje od prije 20 godina.

Dok je Facebook u početku služio ponajprije mladima kao komunikacijsko sredstvo za dogovaranje izlazaka, druženja i dijeljenje fotografija iz privatnog života, danas je ovu platformu teško definirati zbog niza različitih funkcionalnosti – Messenger (aplikacija za slanje poruka i video pozive), Marketplace (platforma za prodaju), Pages (stranice) i Groups (platforma najsličnija internetskom forumu) samo su neke od funkcija zbog kojih korisnici i dalje gravitiraju ovoj, danas već ostarjeloj, društvenoj mreži. 

Najproblematičnija funkcija u kontekstu širenja dezinformacija i dalje je Feed (izvorno News Feed), jedna od najstarijih Facebookovih funkcija, pokrenuta davne 2006. godine, koja određuje što će korisnici vidjeti kad otvore početnu stranicu. U početku je Feed korisnicima prikazivao aktivnosti njihovih prijatelja, fotografije koje objavljuju i slično. S vremenom se fokus sve više pomicao prema vijestima i objavama službenih stranica.

Početkom 2010-ih radilo se uglavnom o legitimnim izvorima – novinama, televiziji i news portalima – no Facebookova taktika manipulacije formatom sadržaja već je tada počela utjecati na distribuciju vijesti. Sve više je prioritizirao sadržaj koji bi korisnike zadržao na njihovoj platformi i ograničavao dijeljenje linkova. Sredinom 2010-ih prioritizacija video sadržaja radikalno je transformirala novinske redakcije, koje su stihijski ulagale velika sredstva u produkciju videa kako bi se bolje pozicionirale na Facebooku, nauštrb drugih odjela poput istraživačkog novinarstva.

Danas Feedom dominiraju sumnjivi izvori informacija – od objava u grupama koje su sve češće izvorišta teorija zavjere, do stranica (Pages) koje masovno generiraju i šire senzacionalističke dezinformacije i manipulativne sadržaje radi monetizacije. Upravo je pandemijska 2020. bila ključna za masovni rast količine dezinformacija na Facebooku, što smo mogli vidjeti i u Hrvatskoj. Istraživanje Debunka iz 2022. pronašlo je više od 1330 Facebook grupa na prostoru Balkana koje šire dezinformacije o Rusiji, NATO-u, LGBTQIA+ osobama i koronavirusu. No čak i te masovne dezinformacijske mreže iz razdoblja prije 2022. pokazuju se kao zastarjelima s obzirom na radikalan rast AI generiranog sadržaja koji sve više preuzima primat na Facebooku. 

Monetizacija manipulacije

Povrh samog razvoja i popularizacije alata poput ChatGPT-a, dvije stvari su pritom ključne – prva je odluka Mete da nakon pobjede Donalda Trumpa na izborima 2024. prekine suradnju s nezavisnim fact-checkerima, a druga je njihova poslovna strategija usmjerena na popularizaciju vlastitih AI alata u svim proizvodima, od Facebooka, Instagrama do WhatsAppa. Ovaj tekst se ne bavi kompleksnošću i širim utjecajem AI tehnologije, ali za razumijevanje efekata tih alata na društvene mreže poput Facebooka važno je razumijeti i ekonomski pritisak koji vlada u tehnološkom sektoru da se ti alati šire i postanu ključni za funkcioniranje ne samo njihovih proizvoda, već i čitave globalne ekonomije. 

Otkako je OpenAI 2022. izbacio ChatGPT, sve velike tehnološke kompanije investiraju enormna sredstva u vlastite AI alate kako bi pokazale investitorima da su spremne preuzeti vodstvo u toj novoj tehnološkoj revoluciji. Odnos između uloženog i stvarnih rezultata tu je manje bitan. Poput tech kompanija iz 2010-ih, kao što su Uber, Airbnb i WeWork, niti jedna AI kompanija u koje se danas ulažu milijarde nije profitabilna, no investitori ulažu enormna sredstva u nadi da će jedna od njih pobjediti i vratiti im uloženo. Facebook je tako počeo aktivno promovirati AI-generiran sadržaj u svome Feedu, isto kao što je prije desetak godina “gurao” video. 

Za sad je to dovelo do iznimno bizarnih i grotesknih situacija, poput širenja sadržaja kao što je “shrimp Jesus” – serija AI-generiranih slika Isusa sastavljanog od gomile škampa. Takve slike se šire spam stranicama na Facebooku i često imaju na stotine komentara korisnika. Istraživanje medijske platforme 404 media pokazalo je da se radi o monetizaciji Facebookove promocije AI sadržaja – te objave sadrže poveznice na stranice prepune Google AdSense oglasa, na koje klikaju naivni korisnici željni bizarnih slika Isusa. S obzirom na tisuće objava i milijune reakcija, grupe povezane s takvim kampanjama zarađuju ozbiljan novac manipulacijom AI sadržajem. 

Monetizacija nije jedini problem ovog fenomena. Kompanije poput Mete agresivnim forsiranjem AI sadržaja korisnicima koji nisu navikli razlikovati stvarno od generiranog postepeno brišu granicu između stvarnog i nestvarnog. I dok je shrimp Jesus bizaran, ali sam po sebi relativno bezazlen fenomen, manipulativan AI sadržaj je postao rutinski propagandni alat u globalnim sukobima, uključujući i ratove u Ukrajini i Gazi.

S obzirom na novu politiku Mete koja je odustala od nezavisnih fact-checkera na Facebooku i Instagramu, procjena točnosti informacija sada pada na same korisnike i volontere koji drugim korisnicima moraju objašnjavati da se ne radi o vjerodostojnim sadržajima. Koliko je taj model edukacije (ne)uspješan nažalost možemo vidjeti kroz primjer stotina milijuna interakcija s AI-generiranim sadržajem na Facebooku, koje su u svojem istraživanju iz 2024. godine analizirali Renee DiResta i Josh A. Goldstein.

Muskova informacijska distopija 

Iako Isus-škamp možda zvuči kao vrhunac apsurda 2020-ih, situacija na X-u (bivšem Twitteru) je daleko kaotičnija. Otkako je Elon Musk preuzeo Twitter 2022., mreža je postala personifikacija najbogatijeg čovjeka na svijetu koji se nakon kupnje izravno uključio u američku političku sferu – najprije investicijom od 288 milijuna dolara koje je donirao Trumpovoj predsjedničkoj kampanji, a potom kroz tzv. DOGE, grupaciju u koju je regrutirao vojsku stažista i zaposlenika svojih kompanija, uključujući i X, s ciljem dekonstruiranja ključnih birokratskih funkcija američke savezne vlade.

Nakon čistki u kojima su tisuće zaposlenika dobile otkaze, a neke ključne agencije poput USAID-a u potpunosti ugašene, Musk najavljuje da će njihove funkcije preuzeti AI. Preciznije, želi da taj AI, koji bi trebao obavljati birokratske funkcije jedne države, bude upravo “njegov” AI s X-a – Grok. 

Grok se na X-u pojavio kao bot krajem 2023. U početku je bio dostupan samo premium korisnicima, a do 2025. postao je dostupan svima. Rane verzije Groka često su davale odgovore koje su konzervativni korisnici X-a označavali kao  “woke ideologiju”. Početkom lipnja 2025. Musk se ozbiljnije zainteresirao za taj “problem” nakon što je Grok korisnicima dao točne odgovore o terorističkim napadima koje su izveli desni ekstremisti, citirajući službene američke izvore. To je rezultiralo ažuriranjem Grokovog koda, u kojem je AI poprimio antisemitske obrasce, sam sebe nazivajući “MechaHitlerom” te reproducirajući sadržaje temeljene na Muskovim vlastitim objavama.

Nakon nekoliko sati divljanja, tokom kojih je Grok slavio Hitlera i širio antisemitske teorije, ta verzija je ugašena, no ovaj skandal bez presedana prošao je bez ikakvih sankcija od strane država i organizacija poput EU-a, koje su prethodnih godina isticale regulaciju društvenih mreža i umjetne inteligencije te naglašavale borbu protiv antisemitizma. Jedva tjedan dana nakon tog incidenta, Musk je najavio ugovor vrijedan 200 milijuna dolara s američkim Ministarstvom obrane (u međuvremenu preimenovano u Ministarstvo rata, op. ur.), kojem će Grok pružati AI usluge. 

Što nam ostaje?

Ovi primjeri tek su djelić šire slike koja opisuje stanje na ove dvije društvene mreže sredinom 2020-ih. Facebook i bivši Twitter, platforme koje su aktivne preko dvadeset godina, postale su personifikacije svojih vlasnika koji ih oblikuju po vlastitom uzoru te koriste algoritme i nove AI tehnologije kako bi promovirali vlastite interese. Gdje su u svemu tome sami korisnici? Iz primjera Isus-škampa na Facebooku vidimo da je korisnicima sve teže razlikovati stvarno od nestvarnog, a sve je veći i broj botova koje je također teško razlikovati od stvarnih ljudi.

Pokret ka decentraliziranim društvenim mrežama koji je dobio zamah 2022. nakon prodaje Twittera također je usporio. Mastodon, najuspješniji decentralizirani protokol, nije se uspio probiti van niše IT stručnjaka, a najpoznatija Mastodon instanca je Truth Social, društvena mreža Donalda Trumpa.

Bluesky se nametnuo kao alternativa za liberale i lijevo orijentirane korisnike, no zasad se ne može usporediti s Twitterom prije prodaje. Iako mreža još nije razvila vlastiti decentralizirani protokol, minimalno koristi algoritme za rangiranje sadržaja te korisnicima nudi pomalo anahrono iskustvo u kojem se objave prikazuju kronološki. Instagram i TikTok postali su marketinški najunosnije mreže kojima dominiraju sponzorirani postovi i web shopovi, ali bi im zbog specifičnosti formata kratkih videa trebalo posvetiti zaseban tekst.

Na kraju ostaje pitanje mogu li se korisnici društvenih mreža “spasiti” od ogromne količine dezinformacija koje istovremeno šire i ljudi i AI botovi?

Iz zakonodavne perspektive, regulative poput Digital Services Acta (DSA) pružaju okvir za sankcije, tako da Europska komisija ima alate za nadzor X-a, Facebooka, Instagrama i TikToka. Međutim, zbog neujednačenih kapaciteta državnih tijela s jedne strane i velikih tehnoloških kompanija s druge, prakse i algoritmi društvenih mreža mogu se tijekom trajanja istraga više puta izmjeniti. Tako je istraga Komisije protiv X-a zbog kršenja DSA trajala više od dvije godine, a vidjeli smo da su se manipulativne prakse na toj mreži značajno pogoršale od 2023. Stoga i dalje pri svakom korištenju društvenih mreža preuzimamo rizik da ćemo naići na nekog Isusa-škampa ili MechaHitlera.

Tekst je izvorno objavljen u publikaciji Odgovorno novinarstvo: Kompendij dobrih praksi borbe protiv dezinformacija, a ovdje ga prenosimo u prilagođenoj verziji.

U Zagrebu je održala plenarno predavanje na međunarodnom skupu Digitalna povijest umjetnosti – Metode, prakse, epistemologija V: Kritički pristupi izvorima u (digitalnoj) povijesti umjetnosti, koji se održao od 16. do 17. listopada u organizaciji Instituta za povijest umjetnosti te u suradnji sa Sveučilišnim računskim centrom (SRCE) i Digitalnom istraživačkom infrastrukturom za umjetnost i humanistiku u Republici Hrvatskoj (DARIAH-HR).

S Chiarom razgovaramo o njenom istraživanju problema povezanih s pristranostima koje se pojavljuju u stvaranju i analizi digitalne baštine današnjice te nepravdama koje proizlaze iz proizvodnje predmeta baštine i epistemologija u okolišima koji se temelje na umjetnoj inteligenciji i društvenim medijima. Chiara nudi i ideju popravka, odnosno obnove digitalnog okoliša koja se kreće prema pravednijoj i uključivoj budućnosti.

Arheologinja ste, ali svoje područje istraživanja povezujete s nečim što nije uobičajeno za arheologe, a to je analitika podataka. Kako ste došli do povezivanja ta dva različita područja?

Po struci sam arheologinja. Završila sam preddiplomski i diplomski studij arheologije, točnije srednjovjekovne arheologije, a zatim doktorirala u području javne arheologije na Institutu za arheologiju UCL-a. Tada sam se počela zanimati za načine kako ljudi doživljavaju i opažaju prošlost. Zbog važnosti i središnje uloge koju digitalne metode i digitalni mediji imaju u našim životima, privuklo me proučavanje javnog iskustva prošlosti koje se odvija i u offline i u online svijetu. Zatim sam se počela usavršavati u računalnim pristupima analizi podataka.

Nakon toga, moje se istraživanje usmjerilo na razvoj novih metodologija za analizu podataka na većoj razini kako bismo razumjeli načine na koje javnost koristi prošlost, te kulturne i društvene vrijednosti koje različiti ljudi pridaju prošlosti i implikacije koje to ima za upravljanje baštinom i interpretaciju baštine.

Na kojim ste platformama i medijima pronalazili podatke?

To uvelike ovisi o istraživačkom pitanju. Nedavno sam se više bavila nacionalističkim i antagonističkim načinima korištenja prošlosti. Zbog toga sam se fokusirala na društvene mreže, ali i na druge vrste internetskih medija, kao i izvanmrežne oblike angažmana koji se koriste. Koristila sam podatke s nekadašnjeg Twittera, a koristit ću i podatke s X-a u svom novom projektu. Također, prikupljala sam i podatke s Facebooka, Flickra te ih kombinirala s tradicionalnijim metodama društvenog istraživanja, primjerice anketama i terenskom etnografijom jer analiza isključivo digitalnih materijala, odnosno podataka s društvenih mreža, rijetko omogućuje dubinsko razumijevanje. Stoga je upotreba više metoda često najbolji pristup za odgovor na istraživačka pitanja.

U svom istraživanju nacionalizma koristila sam podatke s društvenih mreža iz dva razloga. Prvo, jer su to bili prostori u kojima se fenomen populističkog nacionalizma odvijao. Drugi razlog je taj što oni omogućuju prikupljanje podataka u velikom obujmu kako bi se identificirali rijetki trenuci u kojima korisnici spontano izražavaju svoje stavove o naciji pozivajući se na prošlost. Takve je informacije vrlo teško naći kada osobe izravno ispitujete jer su njihovi odgovori podložni pristranostima.

Koliko su sadržaji koji tematiziraju antiku ili srednji vijek prisutni na platformama poput Twittera i Facebooka? Često ta razdoblja doživljavamo kao udaljenu prošlost, koja nema veze s našim suvremenim životom.

Mislim da je korisno razlikovati dvije razine. Ako govorimo o vrlo intenzivnom, dubokom i kontinuiranom interesu za prošlost, to je naravno rjeđe. No ako govorimo o interesu koji je dio svakodnevice – primjerice, ljudi šeću pse pokraj arheološkog lokaliteta, ili idu s obitelji u muzej koji je posvećen Rimskom Carstvu ili srednjem vijeku – to se događa često. Na internetu se mogu pronaći tragovi različitih oblika iskustva prošlosti. U smislu onoga što osobe spominju da su radile, ali i njihovih predodžbi o prošlosti.

Ljudi se ponekad pozivaju na prošlost, primjerice kroz povijesne analogije, kada trebaju potkrijepiti svoje argumente o sadašnjosti. To je ono što Kuhn definira kao povijesnu svijest. Osobe koriste znanje koje imaju, uključujući povijesno znanje, kako bi objasnili sadašnjost i budućnost. A kako stječu to povijesno znanje? U školi, ali i izvan škole – posjetima lokalitetima, čitanjem knjiga, gledanjem televizije. Sve to dolazi u obzir i tragovi svega toga se mogu pronaći na internetu.

Koje se povijesne periode koristi u konstruiranju nacionalnih i nacionalističkih pripovijesti, online ili offline?

Postoji nekoliko različitih razdoblja i ona uvelike ovise o geopolitičkom i kulturnom kontekstu. No ako se fokusiramo na Europu i Sjevernu Ameriku, vidimo da su mnogi mitovi koji hrane nacionalističke ideje povezani s onim što ljudi percipiraju kao svoje podrijetlo. To je često Rimsko Carstvo ili razdoblja prije i poslije njega – klasično razdoblje i rano srednjovjekovlje. No naravno, nisu to jedina razdoblja. Još su važnije teme koje se pojavljuju. Razdoblja se koriste u relaciji s određenim temama: imperijalizam, podrijetlo, civilizacija, a one se prikazuju na način koji može biti koristan određenoj naciji.

U svojoj knjizi Heritage and Nationalism: Understanding populism through big data, spominjete binarne suprotnosti koje nastaju u prikazivanju prošlosti. Možete li navesti primjer u britanskom ili talijanskom kontekstu?

Vrlo često kada se pojedinci pozivaju na prošlost, promatraju je kroz opozicije. Suprotstavljaju jedno razdoblje onome što je bilo prije ili poslije. U kontekstu Ujedinjenog Kraljevstva i Brexita, studiji slučaja o kojoj govorim u knjizi, zagovornici Brexita uspoređivali su Europsku Uniju s Rimskim Carstvom i pozivali ljude da odbace EU kao što je Budika odbacila Rimsko Carstvo. Dakle, postoji napetost i opozicija između Budike, koja predstavlja željezno doba, i Rimskog Carstva, dominantne sile koja dolazi s kontinenta i koja želi nametnuti svoja pravila. Tu se vidi poistovjećivanje s autohtonim, “izvornim” željeznodobnim svijetom koji je bio slobodan i pokušao se obraniti od ove dominantne vanjske sile.

Drugi primjer, povezan s ekskluzivnim nacionalizmom u Italiji, jest ideja poistovjećivanja s Rimskim Carstvom i snažno povezivanje s tim mitom o podrijetlu, naglašavajući njegovu civilizacijsku ulogu prema onome što talijanski nacionalisti smatraju “barbarskim” narodima izvan Italije. I ovdje vidimo istu dualnost i opoziciju korištenja prošlosti u nacionalističke svrhe, ali odigranu na suprotan način na jednoj i drugoj strani Kanala.

Tko objavljuje takve podatke na internetu i na društvenim mrežama? Postoje li specifične skupine ili pojedinci koji su odgovorni za takvu vrstu antagonizirajućeg diskursa koji se služi dalekom prošlošću?

To potencijalno može učiniti svatko tko je bio izložen informacijama o prošlosti ili ju je osobno doživio. To je dio našeg znanja i pozadine, korištenje prošlosti kako bismo razumjeli sadašnjost ili se usmjerili prema budućnosti. Dakle, svatko može izraziti svoje političke stavove i pritom se pozvati na prošlost. Obično ne postoji jedna osoba koja to radi namjerno ili sustavnije od drugih. Ipak, znamo da politički lideri i aktivisti vrlo dobro razumiju moć takvih mitova i koriste ih na drugačijoj razini.

Na primjer, zastava Svetog Jurja u Ujedinjenom Kraljevstvu, koju danas često koriste desničarski pokreti, vrlo je prisutna i u online vizualnim sadržajima. Bilo bi također zanimljivo istražiti kako se prošlost koristi u vijestima za koje znamo da su lažne, a koje se šire na društvenim mrežama s političkim ciljevima. Ipak, mnogo je rašireniji slučaj kada obični građani, korisnici društvenih mreža razgovaraju o raznim temama i pritom spominju prošlost.

Slično je i u Hrvatskoj u kojoj se ove godine obilježava 1100. godina hrvatskog kraljevstva, iako povjesničari i arheolozi smatraju da o tom razdoblju i o kraljevstvu znamo vrlo malo i da nemamo dovoljno podataka o tome kralju i njegovoj krunidbi. Kako se nositi s problemom prenošenja svojih istraživanja javnosti?

Mislim da je to vrlo teško jer je političkim skupinama i političarima potpuno jasno kakvu ulogu imaju kultura i povijest u legitimizacijskoj moći. Zato je, primjerice u Ujedinjenom Kraljevstvu, ali i u mnogim drugim zemljama svijeta, obrazovanje iz povijesti i njezin kurikulum toliko osjetljiva tema i nešto što nove vlade gotovo uvijek žele oblikovati na vlastiti način. To je snažan mehanizam kojim se određenim porukama daje vidljivost i prostor, a drugima ne.

Teško je reći kako istraživač ili muzejski radnik može odgovoriti na takav pritisak jer ako ste javno financirani i radite unutar određenog institucionalnog, političkog ili pravnog okvira, možda ne možete uvijek jasno ili otvoreno reagirati ili zauzeti stav koji je previše suprotan određenim programima. Mislim da to ovisi o tome koliko prostora za djelovanje imate i kako tumačite svoju poziciju unutar određene organizacije. Ipak, pojedinci se moraju truditi koliko god mogu da nađu načina za prenošenje znanstveno utvrđenih informacija.

Do sada smo se bavili s isključivim nacionalizmom. Postoje li pozitivni primjeri korištenja antike i srednjeg vijeka za izgradnju uključivog identiteta?

Morala bih razmisliti, ali pretpostavljam da bi to bilo moguće u slučajevima kada postoji ponos na vlastitu naciju, ali i otvorenost prema drugima, i kada se povijesni primjeri koriste kako bi poduprli takav stav. Primjer Cheddar Mana korišten je kako bi se argumentiralo u korist imigracije i protiv nereda u Ujedinjenom Kraljevstvu prošlog ljeta.

Cheddar Man je mezolitički pojedinac koji je umro prije 10 000 godina u južnoj Engleskoj i vrlo je vjerojatno bio tamne kože. Na TikToku sam pronašla osobu koja je podsjećala prosvjednike protiv imigranata na Cheddar Manov slučaj i navodila ih je da prestanu tvrditi da jedini imaju pravo živjeti u Ujedinjenom Kraljevstvu jer su bijele boje kože i jer su tobože ovdje bili prvi. Time se na duhovit način pokušalo pokazati da sama činjenica da ste bijelac ne daje pravo da budete jedini koji pripadate ovoj zemlji, te da trebamo prihvatiti drugačiji način razmišljanja, a Cheddar Man je bio jedan od argumenata. Dakle, takvi primjeri itekako postoje.

U svom predavanju spomenuli ste svakodnevno iskustvo povijesti. Takvo svakodnevno iskustvo suprotstavlja se konceptu historiografije koja je centralizirana u institucijama poput akademije ili muzeja. Ali što ako se, vikend povjesničari, počnu baviti historiogarfskim interpretacijama koje nisu u skladu sa znanstvenim činjenicama, pa onda nastaju pripovijesti poput one o čudovištu iz Loch Nessa ili izvanzemaljskom podrijetlu Stonehengea?

Mislim da to uvelike ovisi o pojedincima. Postoje oni koji imaju duboko zanimanje i znanje o određenim povijesnim temama, i oni koji ga nemaju, ili ga imaju, ali žele interpretirati priču u određenom smjeru. Rekla bih da je važno tko se zanima za prošlost, tko posjećuje muzeje, arheološka nalazišta, itd. Znamo da i danas postoji određena podjela – status i društvena klasa određuju tko posjećuje muzeje i bave li se “službenim” oblicima povijesti ili ne.

Zanimljivo je i istraživanje Emme Waterton u Australiji, koje pokazuje kako se kapital i društvena klasa preklapaju s načinima na koje ljudi konzumiraju baštinu. Waterton je otkrila da su upravo klasa i status najviše utjecali na dodir s institucionaliziranim oblicima povijesti. Zatim, mlađi stanovnici iz urbanih sredina skloniji su međunarodnim oblicima baštine, ne samo institucionalno priznate, nego i globalne, u odnosu na one povezane s nacionalnim identitetom. Dakle, postoji kombinacija čimbenika koja sačinjava vrlo kompliciranu cjelinu. Teško ju je pojednostaviti jer se razlikuje od zemlje do zemlje. Ipak, neke društvene dimenzije, poput ovih koje sam spomenula, ostaju vrlo važne u određivanju kako pojedinci konzumiraju prošlost.

U svom predavanju istaknuli ste nepravde u podatkovnim sustavima i “mračnu trijadu”: nevidljivost, instrumentalizaciju (weaponization) i dezinformacije. Spomenuli ste da je značaj dezinformacija ponekad precijenjen. Zašto tako mislite?

Nisam htjela reći da dezinformacije ne postoje ili da nisu važne, nego da ne čine cjelinu problema kada raspravljamo o nepravdama u ekosustavu digitalne baštine. Željela sam naglasiti da su jednako važni i drugi oblici nepravde, primjerice kada se selektivno biraju točne informacije koje se uklapaju u određene ideologije i vrijednosti, te način na koji se točne ili netočne informacije koriste za poticanje sukoba, to je ono što nazivamo “instrumentalizacijom” informacija.

Šire gledano, istraživanja pokazuju da dezinformacije, namjerno proizvedene informacije s ciljem obmane, čine zapravo vrlo mali postotak ukupnog sadržaja na internetu. Također sam htjela istaknuti da je razlog zašto smo privučeni dezinformacijama to što su te informacije napravljene kako bi nam bile kognitivno privlačne. Dakle, htjela sam demistificirati i nijansirati mit da su dezinformacije posvuda i da ničemu online ne možemo vjerovati. One postoje, ozbiljan su problem i moramo ih rješavati, ali treba ih smjestiti u širi kontekst i istodobno obratiti pozornost na druge oblike nepravde u ekosustavu digitalne baštine.

Kada govorimo o online prostoru i nepravdi u podatkovnim sustavima, postoji percepcija da je sve na internetu dostupno, vidljivo i pristupačno. No vi pokazujete da je sadržaj koji je online zapravo uređen. Tko uređuje te informacije?

Na samim počecima korištenja velikih podataka u društvenim istraživanjima zastupala se ideja da nam teorija više ne treba. Nešto poput: “Odbacimo teoriju jer ćemo samo analizirati podatke i dobit ćemo odgovore – teorija nam nije potrebna!” No uskoro je postalo jasno da web podaci, a posebno podaci s društvenih mreža, nisu “sirovi”, oni su već “skuhani” ili “pred-kuhani”. Uređuju ih mnogi akteri. Prvo, same društvene mreže. One imaju komercijalne ciljeve i zanima ih profit. Stvaraju infrastrukturu putem koje pojedinci mogu komunicirati na način koji mogu unovčiti, oblikuju korisničko iskustvo s tim ciljem na umu. Kompanije odlučuju kakve vrste podataka prikupljaju i koji se podaci ustupaju trećim stranama da se njihovo iskustvo korištenja društvenih mreža unovči. Dakle, one imaju veliku ulogu u oblikovanju podataka, a onda i korisnika.

Zatim su tu sami korisnici. Svako od nas odlučuje o postavkama privatnosti, o tome kako i što objavljuje i kako koristi društvene mreže. Time svjesno ili nesvjesno stvaramo određene vrste podataka, u slučaju baštine, određene predmete baštine i vrijednosti. Na kraju, tu su istraživači i ostale treće strane kao što su kompanije, kreatori politika, itd. Oni podatke izvlače, analiziraju i pretvaraju u nešto novo – znanstvene članke, profit, politike. Time i oni uređuju podatke. Štoviše, ti procesi utječu i na to kako će društvene mreže u budućnosti dizajnirati svoje platforme i politike. Dakle, to je kružni proces u kojem brojni akteri utječu jedni na druge.

U vašem je predavanju postojao i dio nazvan “obnova”. Što možemo učiniti kako bismo popravili nepravdu u ekosustavu digitalne baštine?

Predložila sam tri moguća načina obnove. Prvo, potrebno je osigurati da istražujemo vrste vidljivosti i nevidljivosti koje se pojavljuju prilikom oblikovanja digitalnog angažmana s prošlošću na internetu. Posebno je korisno biti vrlo otvoren u pogledu aktera, glasova i pripovijesti koje ističemo te onih koje možda utišavamo.

Drugi oblik obnove odnosi se na detaljno, analitičko proučavanje uzročnih mehanizama koji dovode do pojave antagonizma povezanog s baštinom na internetu. Postoji niz stvari za koje mislimo da bi ga mogle uzrokovati, ali nitko još nije proučio učinke međudjelovanja čimbenika koji se odnose na pojedinačnog korisnika, čimbenika povezanih sa sadržajem o baštini i jezičnim obilježjima teksta, te čimbenika koji se odnose na komunikacijski kontekst. Kako interakcija ove tri skupine čimbenika potiče širenje neprijateljstva na internetu? To je pitanje na koje nastojimo odgovoriti u sklopu novog projekta pod nazivom Weaponised Pasts, koji financira Zaklada Leverhulme, a koji vodim u suradnji s kolegama sa Sveučilišta u Edinburghu i Sveučilišta u Trentu. Istraživački tim je interdisciplinaran i uključuje arheologe, psihologe i kognitivne znanstvenike.

Treći i posljednji oblik obnove jest obrazovanje: stvaranje tehno-moralnog okvira putem kojeg možemo educirati ljude o praksama rada s podacima o baštini i o “mračnoj trijadi” nepravde u digitalnim ekosustavima baštine – nevidljivostima, dezinformacijama i instrumentalizacijom.

Ovaj neočekivano hegelijanski uvid naišao je na osudu i podsmijeh javnosti i medija, iako se iz njega možda moglo štošta naučiti – ako ni o čemu drugom onda barem o imperijalnom cinizmu. Ipak, za potrebe ovog teksta usredotočit ćemo se samo na otvoreno pitanje odnosa stvarnosti i istine. Kao što neimenovani dužnosnik daje naslutiti, klasični modeli proizvodnje i medijacije informacija, temeljeni na ideji konsenzualne stvarnosti i racionalnog subjekta, nalaze se u krizi.

Sposobnost institucija i medija da strukturiraju zajednički horizont značenja čini se sve slabijom. No za razliku od dužnosnika koji je stvarnost promatrao kao predmet političkog djelovanja, objašnjenja aktualne epistemičke krize gotovo se isključivo iscrpljuju u algoritamskoj logici digitalnih medija i navodnoj nedostatnosti medijske pismenosti. Drugim riječima, složen strukturalni problem reducira se na individualne nedostatke i tehnološki determinizam.

Kako bismo izbjegli tehnološki redukcionizam, nužno je preoblikovati način na koji govorimo o suvremenoj informacijskoj, odnosno epistemičkoj krizi. Potrebno je analizirati kako algoritamski mediji strukturiraju javni prostor te koje ekonomske i materijalne pretpostavke takva infrastruktura podrazumijeva. Umjesto da tehnologiju promatramo kao neutralan alat ili izvor svih problema, valja je razumjeti kao sastavni dio šire mreže društvenih, političkih i klasnih odnosa koji zajednički uvjetuju načine na koje se proizvodi, širi i vrednuje ono što nazivamo istinom.

Epistemička kriza i slom povjerenja

Da bi konkretnije opisali nastanak aktualne epistemičke krize, vratimo se prvo nekoliko koraka unatrag. Ako se 2004. činilo skandaloznim da visoki državni dužnosnik eksplicitno tvrdi kako stvarnost više nije mjerilo istine, onda je 2016. bila godina u kojoj je ta logika postala društveno opipljiva. Dugotrajne posljedice neoliberalnih politika – rastuće nejednakosti, slabljenje socijalne sigurnosti, pad povjerenja u institucije itd. – tada su postale toliko vidljive da ih više nisu mogli ignorirati ni pripadnici privilegiranih slojeva, takozvane profesionalno-menadžerske klase. Brexit i prvi izbor Donalda Trumpa za predsjednika SAD-a doživljeni su kao snažni potresi koji su uzdrmali dotadašnju vjeru u stabilnost institucija liberalne demokracije, pogotovo medije. Odgovornost za taj “tektonski pomak” ubrzo je, i simptomatično, u brojnim vodećim medijima pripisana sprezi intencionalnih dezinformacijskih kampanji vođenih od strane zločudnih aktera i društvenih platformi – primjerice, afera Cambridge Analytica služila je kao obrazac.

Uslijedio je val medijske samorefleksije. Tako je primjerice New York Times nizao analize o “post-istini” i “alternativnim činjenicama”, dok je Guardian otvarao pitanja o klasnoj strukturi društva i granicama uredničke neutralnosti, uključujući i doprinos budućeg američkog potpredsjednika. Reakcija nije izostala ni sa strane tehnoloških kompanija. Našavši se usred takozvanog techlasha, Facebook i Google počinju uvoditi alate i procedure za moderiranje i označavanje “provjerenih informacija”; čime su implicitno preuzeli ulogu autoriteta nad time što se u digitalnom prostoru priznaje kao istinito.

U reakcionarnim krugovima – od alt-right populista do libertarijanskih tehnolibertarijanaca – to se pitanje ubrzo pretvorilo u napad na samu ideju regulacije, maskiranu pod retorikom slobode govora. Ukratko, mediji i druge institucije pokušavale su objasniti kako je moguće da su previdjeli višestruke krize koje su već nagrizale liberalno-demokratski poredak, dok su se tehnološke kompanije pod prijetnjom regulacija cinički posipale pepelom i uložile minimalna sredstva u moderiranje i fact-checking.

Mnogi mainstream mediji također su pokušavali reafirmirati vlastiti autoritet predstavljajući se kao posljednji branioci razuma i “objektivnih činjenica” spram dezinformacijske divljine interneta. No taj pokušaj “reprofesionalizacije” bio je uglavnom neuspješan, u prvom redu zbog toga što nije ozbiljno uzimao u obzir kompleksne sistemske uzroke nepovjerenja. Istovremeno, razvijao se paralelni medijski prostor koji svoj legitimitet gradi upravo suprotstavljanjem službenim narativima. Taj uglavnom ekstremno desno orijentirani prostor iskoristio je infrastrukturu digitalnih platformi – algoritamsko favoriziranje polarizirajućih sadržaja, crowdfunding, SEO – kako bi dosegnuo široku publiku.

Platforme i društvene mreže postale su alat za izgradnju alternativnog autoriteta, često pod sloganima “neovisnosti”, “slobode govora” i “borbe protiv establišmenta”. Nedosljedni i ponekad politički instrumentalizirani odgovori službenih institucija na pandemiju koronavirusa dodatno su potpirili ovu dinamiku i potaknuli traženje alternativnih izvora za orijentaciju u svijetu koji je postojao sve više nerazumljiv.

Tehnološki solucionizam i algoritamska logika značenja

Budući da se izgradnja tog “alternativnog” medijskog sustava velikim dijelom odvijala na digitalnim platformama, umjesto sustavne kritike neoliberalizma, profitnih medija i prodiranja tržišnih imperativa u sve sfere društvenog života, u liberalnim institucijama prevladao je oblik onoga što teoretičar Evgeny Morozov naziva “tehnološki solucionizam”, vjerovanje da se kompleksni društveni problemi mogu objasniti i riješiti  unutar okvira digitalne infrastrukture. Tako su izrazi poput “lažne vijesti”, “teorije zavjere”, “dezinformacije” i “eho-komore” postali glavni alati za tumačenje sve dublje krize znanja i povjerenja. 

Dakle, epistemička kriza koja je izbila 2016. nije bila samo “kriza istine” izazvana lažnim vijestima i algoritmima, već rezultat dugotrajnog slabljenja povjerenja u medije, politički angažman i institucije. Iako digitalne platforme i nove tehnologije zasigurno utječu na društvene odnose, taj se utjecaj ne može svesti na jednostavan uzrok i posljedicu – tehnologija nije ni neutralna ni autonomna, već dio šireg socioekonomskog konteksta. Ključno je stoga pitanje: kako misliti ulogu tehnologije u epistemičkoj krizi bez da padnemo u zamku tehnološkog solucionizma ili tehnodeterminističke paranoje?

Kao što je to dao naslutiti naš neimenovani dužnosnik iz uvoda – ali i filozofske tradicije pragmatističke orijentacije – činjenice nisu vječni i objektivni odrazi stvarnosti, već proizvodi kolektivnog rada epistemičkih zajednica, čija se “istinitost” potvrđuje kroz praktičnu djelotvornost u konkretnim situacijama. Upravo u ovoj točki leži specifična moć digitalnih prostora: za razliku od masovnih medija s centraliziranim kanalima distribucije, uređivačkom strukturom i klasičnom proizvodnjom konsenzusa, novi medijski ekosustav omogućuje brzo i efikasno formiranje zajednica okupljenih oko alternativnih vizija stvarnosti, neovisno o njihovoj empirijskoj utemeljenosti.

Platforme, forumi i messaging servisi, kao i mreže pseudomedijskih portala, funkcioniraju kao paralelni sustavi za proizvodnju značenja, neopterećenih tradicionalnim kriterijima provjere informacija. Međutim, namjera ovog teksta nije predstaviti te zajednice kao eho-komore nastale zbog nedostatne medijske pismenosti, unatoč svim sličnostima. Funkcija tih zajednica nije samo epistemička, već afektivna i materijalna: nude osjećaj pripadnosti, interpretativne okvire, predloške za političko djelovanje, kao i prilike za ostvarivanje materijalnih interesa.

Vajb, zajednice i ekonomija prijevare

Proizvodnja značenja i stvaranje zajednica ne odvija se na neutralnom terenu ili u nekoj idealnoj javnoj sferi, već u prostoru strukturiranom algoritamskom logikom velikih tehnoloških kompanija. Algoritmi ne igraju samo ulogu filtera koji oblikuju vidljivost sadržaja, već strukturiraju načine identifikacije, percepcije i izražavanja. U takvom informacijskom okruženju, navigacija sadržajem sve se manje temelji na svjesnom ili racionalnom odabiru, a sve više na afektivnim signalima i brzim orijentacijskim obrascima – to jest, heuristikama koje omogućuju brzo donošenje dojma o vjerodostojnosti, tonu ili “namjeri” sadržaja. 

Primjer digitalne heuristike je koncept vibea – afektivnog signala koji prenosi značenje bez diskurzivne artikulacije. Platforme poput TikToka, Spotifyja i Netflixa odavno funkcioniraju po toj logici: sadržaj se sve češće preporučuje ne prema žanru, već prema osjećaju koji proizvodi – od “teen angst thursday afternoon” ili “ethereal and crying” Spotify daylista do sličnih tonalitetnih Netflix preporuka. Vibe zamjenjuje žanr, autorstvo, ali i ideološku poziciju, kao metriku evaluacije. U takvom informacijskom ekosustavu prevladavaju estetski kodirane subkulture – od “core” stilova do memičkih identiteta – a afektivna prepoznatljivost postaje ključna za vidljivost.

Drugim riječima, algoritamska logika online prostora zamućuje granice između stvarnog i fikcionalnog, originalnog i generiranog, ljudskog i neljudskog autorstva. Generativni alati za slike, video, glazbu i tekst dodatno brišu te granice. Razlika između istinitog i neistinitog gubi jasne konture; sadržaj je uvjerljiv samo ako nosi vajb autentičnosti. Raskrinkavanje dezinformacija u takvom epistemičkom režimu ima minimalan učinak, ostaje nam samo estetski kompas vajba.

Ovdje dolazimo do ključnog, ali često zanemarenog aspekta epistemičke krize: njezine materijalne osnove. Dok se mnogo pažnje posvećuje ideološkim manipulacijama i geopolitičkim strategijama, znatno se rjeđe problematizira činjenica da je proizvodnja dezinformacija često profitabilna djelatnost, savršeno uklopljena u ekonomije prijevare koje počivaju na narativima – poput kriptovaluta, meme dionica ili špekulativnih tržišta financijskog kapitala. Prijevare i skemovi (engl. scam) pritom nisu patologija digitalnih platformi, već njihova strukturna logika, oblikovana dinamikom financijalizacije i špekulativnih modela rasta. Pogonjen oglašivačkim modelima, SEO optimizacijom i gamificiranim sustavima nagrađivanja, informacijski ekosustav platformi konstruira uvjete u kojima epistemička nesigurnost funkcionira kao materijalni resurs.

Fyre Festival bio je luksuzni glazbeni festival koji se trebao održati 2017. na Bahamima, a reklamiran je kao “Woodstock za milenijalce”. Pokrenuo ga je mladi američki poduzetnik Billy McFarland. Kampanja se temeljila na influencerima i glamuroznim videozapisima koji su obećavali ekskluzivno iskustvo: privatne vile, catering, jahte i nastupe slavnih izvođača. U stvarnosti, festival nije bio organiziran, a posjetitelje su dočekali šatori za katastrofe i kruh sa sirom umjesto gurmanskih obroka.

Međutim, festival je u svom neuspjehu postao mem. Točnije rečeno, profitabilan mem. Inspirirao je Netflixov dokumentarac, suvenire, kao i neizbježne NFT-ove. Fyre nije anomalija, već primjer digitalne ekonomije koja kapitalizira na monetizaciji pažnje i špekulativnoj ekonomiji. Ponekad čak i samo raskrinkavanje prijevare povećava njezinu tržišnu vrijednost. Dezinformacije stoga nisu devijacija, nego žanrovska forma sadržaja; prijevara nije iznimka, nego poslovni model.

Jezik, politika i mogućnost obnove stvarnosti

Prema tome, produkcija značenja danas se odvija unutar informacijskog okvira koji više ne jamči zajednički referentni prostor, već ga zamjenjuje korporativno strukturirana infrastruktura vidljivosti. Granice onoga što se uopće može izreći i čuti određuju logike optimizacije, angažmana i monetizacije. Čak i sam jezik sve rjeđe funkcionira kao sredstvo komunikacije, već kao signal pripadnosti – algoritamski prepoznatljiv kod dizajniran za cirkulaciju, a ne za razumijevanje.

Kako upozorava Naomi Klein u svojoj najrecentnijoj knjizi Doppelganger, takav pomak ima duboke političke implikacije: govor više ne pretpostavlja dijalog, već funkcionira kao performativna gesta unutar zatvorenog sustava afektivnog prepoznavanja. Referirajući se na poznati “bla, bla, bla” komentar aktivistkinje Grete Thunberg, Klein napominje da to nije bila puka ironijska gesta prema ispraznoj retorici moći, nego pokušaj obrane jezika – štednja riječi za prostore u kojima one još uvijek mogu nešto značiti. U tome se možda krije i ključno pitanje aktualne epistemičke krize: kako ponovno uspostaviti uvjete u kojima jezik ne samo da cirkulira, već komunicira, artikulira, povezuje i, najvažnije, mijenja stvarnost. 

U tom smislu, zadatak nije nostalgična obnova izgubljenog konsenzusa, nego izgradnja novih epistemičkih praksi koje ne uzmiču pred fragmentacijom stvarnosti, već je prepoznaju kao politički teren. Jer jedino u uvjetima u kojima istina ponovno može imati posljedice postaje moguće govoriti ne samo o obnovi stvarnosti, nego o njezinoj transformaciji. Drugim riječima, trebamo graditi zajednice temeljene na stvarnosti upravo zbog toga da bi stvarnost mogli promijeniti.

Tekst je izvorno objavljen u publikaciji Odgovorno novinarstvo: Kompendij dobrih praksi borbe protiv dezinformacija, a ovdje ga prenosimo u proširenoj verziji.

Projekt se financira kroz bespovratna sredstva iz sredstava Mehanizma za oporavak i otpornost, dodijeljena od strane Agencije za elektroničke medije. Izneseni stavovi i mišljenja su autorova i ne odražavaju nužno službena stajališta Europske unije ili Europske komisije, kao ni stajališta Agencije za elektroničke medije. Europska unija i Europska komisija ni Agencija za elektroničke medije ne mogu se smatrati odgovornima za njih.

Upravo tim se pitanjima bavi zbornik Odgovorno novinarstvo: kompendij dobrih praksi borbe protiv dezinformacija, proizašao iz istoimenog projekta koji su od kolovoza 2023. do rujna 2025. provodili Savez udruga Rojca (Radio Rojc), K-zona (VoxFeminae.net) i Kurziv – Platforma za pitanja kulture, medija i društva (Kulturpunkt.hr).

Polazište publikacije jest da novinarstvo ne smije stati na pukom prenošenju činjenica. Ono mora nastojati ponuditi kontekst, tumačenje i društvenu relevantnost – sve ono što omogućuje javnosti ne samo da nešto sazna, nego i da razumije svijet u kojem živi. U tom smislu, provjera činjenica nije odvojena specijalizacija, nego temeljna dimenzija novinarske odgovornosti. No u današnjem okruženju, obilježenom urušavanjem institucionalne podrške i snažnim pritiscima tržišta, fact-checking se često svodi na zakašnjelu i nevidljivu korekciju.

Kompendij okuplja autore i autorice koji iz različitih perspektiva rasvjetljavaju uvjete u kojima je zajednička stvarnost postala prijeporna. Prvi dio publikacije fokusira se na destabilizaciju znanja i gubitak zajedničkih referentnih okvira: Paško Bilić analizira institucionalne, tržišne i tehnološke procese urušavanja društvene uloge medija, a Matko Vlahović promatra kulturne i jezične pomake koji oblikuju našu percepciju stvarnosti. Jelena Berković otvara pitanje što zapravo znači odgovorno novinarstvo i kakvi su institucionalni temelji povjerenja u informacije, dok Petar Vidov razmatra transformacije javne sfere pod utjecajem društvenih mreža i algoritamske logike. Jelena Prtorić i Dario Pavičić, pak, pišu o izazovima data novinarstva i generativne umjetne inteligencije u borbi protiv dezinformacija.

Drugi dio publikacije fokusira se na diskurzivne konstrukcije koje oblikuju percepciju društvene stvarnosti, osobito u odnosu na marginalizirane skupine. Tijana Cvjetićanin piše o rodno i identitetski uvjetovanim dezinformacijama koje reproduciraju stereotipe i društvene nejednakosti, a Sara Gurdulić na primjeru projekta FemFacts razlaže rodno osjetljiv pristup fact-checkingu. Helena Popović analizira obrasce izvještavanja o migrantima u hrvatskim medijima, dok Marija Krstanović u mreži pojmova e-ERIM prepoznaje alat za razgradnju ustaljenih narativa o migracijama. Publikaciju zaključuje tekst Vlade Vincea o transformacijama društvenih mreža i njihovom utjecaju na javni prostor.

Kompendij Odgovorno novinarstvo ne nudi gotova rješenja niti katalog “ispravnih” odgovora na dezinformacije, već otvara prostor za kritičko promišljanje uvjeta u kojima se proizvode informacije i načina na koji ih razumijemo. Odgovorno novinarstvo, u tom smislu, uključuje više od puke provjere činjenica – ono podrazumijeva propitivanje struktura moći, jezika i diskurzivnih obrazaca koji oblikuju javnu stvarnost.

Takva je strategija, kako pokazuju i veze autorice plana Beatrix von Storch s Trumpovim krugom, oblikovana prema američkom modelu kulturne polarizacije, s ciljem da AfD više ne bude izolirana, nego da postane jedina stranka s kojom konzervativci mogu koalirati nakon sljedećih izbora.

Ono što dokument čini posebno zanimljivim nije samo njegova cinična jasnoća, nego i ono što otkriva o ulozi medijsko-informacijskih poremećaja u oblikovanju društvene polarizacije, odnosno o učinkovitosti alata koje koristimo za njihovo prevladavanje.

Polarizacija kao okidač informacijskih poremećaja

U društvu u kojem podjele oblikuju način na koji ljudi primaju i tumače informacije, činjenice prestaju djelovati kao neutralan arbitar i postaju oružje u političkoj borbi. To pokazuje istraživanje objavljeno 2021. u časopisu American Political Science Review, koje je analiziralo navike 2.300 američkih korisnika tadašnjeg Twittera. Studija je pokazala da je širenje lažnih vijesti puno više povezano s političkom polarizacijom i stranačkom lojalnošću nego s neznanjem ili nedostatkom medijske pismenosti. 

Glavni motiv dijeljenja sadržaja na društvenim mrežama – bilo da je riječ o točnim ili lažnim vijestima – jest potvrđivanje vlastitih političkih stavova i diskreditacija protivničkog tabora. Istraživanje je također otkrilo asimetriju u dijeljenju fake newsa. Naime, republikanci dijele više takvog sadržaja, no ne zato što su neinformirani, nego zato što se za sadržaj koji demokrate prikazuje negativno moraju obratiti izvorima koji obiluju lažnim vijestima, dok demokrati takav sadržaj mogu pronaći u mainstream medijima. Posljedica je da građani u fragmentiranom medijskom polju konzumiraju i dijele vijesti na način koji potvrđuje njihovu političku pripadnost, a ne stvarnost u cjelini.

Time se stvara začarani krug: politička polarizacija potiče širenje dezinformacija, a one u povratnoj sprezi produbljuju podjele i dovode do daljnjeg slabljenja povjerenja u medije i institucije koje bi trebale biti temelji društvenog poretka.

Ograničeni dosezi regulacije

Nadalje, međunarodno istraživanje The Polarizing Impact of Political Disinformation and Hate Speech: A Cross-country Configural Narrative, provedeno u 177 zemalja, pokazalo je da političke dezinformacije i govor mržnje igraju presudnu ulogu u poticanju polarizacije. Primjenom teorije kompleksnosti autori su utvrdili da ne postoji jedinstven uzrok, već različite kombinacije čimbenika – od stranih i domaćih dezinformacijskih kampanja do uloge političkih stranaka, države i digitalnih platformi – koje mogu voditi većoj ili manjoj razini društvene fragmentacije. 

Ključni je nalaz da se prisutnost govora mržnje gotovo uvijek povezuje s visokom polarizacijom, dok je uloga različitih regulatornih mjera dvosmislena: monitoring sadržaja na društvenim mrežama, blokiranje određenih stranica ili platformi te novinarski alati poput fact-checkinga u nekim slučajevima mogu ograničiti širenje dezinformacija i smanjiti polarizaciju, ali u drugim, osobito u kombinaciji s govorom mržnje, mogu imati suprotan učinak.

Naprimjer, kada netko podijeli lažnu tvrdnju da 90 posto imigranata nikada ne radi, tradicionalni fact-checking odgovara točnim statistikama. Ali problem nije što ta osoba nema pristup točnim podacima – problem je što točni podaci ne služe njihovom političkom cilju prikaza imigracije kao problema. Oni namjerno biraju “korisne” neistine umjesto dostupnih istina. Također, kada fact-checkeri ispravljaju lažnu tvrdnju omiljenog političara nekog čitatelja, taj čitatelj rijetko pomisli da je bio u zabludi. Umjesto toga, često postane još uvjereniji u svoju poziciju i pomisli da je to dokaz pristranosti fact-checkera. Ispravljanje netočnih informacija u javnom prostoru tako može dodatno ojačati početno uvjerenje pojedinaca.

Tradicionalne metode borbe protiv dezinformacija počivaju na nekoliko pretpostavki koje se u praksi često ne potvrđuju. Prva je da je širenje dezinformacija ponajprije posljedica manjka točnih informacija, a ne selektivne recepcije sadržaja motivirane političkim ciljevima. Druga je da će ljudi promijeniti mišljenje kada im se ponude uvjerljivi dokazi. Treća je da je provjera činjenica neutralan postupak koji je nemoguće koristiti u političke svrhe. Istraživanja, međutim, pokazuju suprotno: ljudi uglavnom biraju informacije koje potvrđuju njihov svjetonazor, često odbijaju ispravke koje doživljavaju kao prijetnju vlastitom identitetu, a sam proces provjere točnosti nerijetko postaje predmet političkog spora.

Prokušani recepti i političke strategije

Ova globalna perspektiva pokazuje da AfD-ova strategija nije autohtona, već dio isprobane “kuharice” za destabilizaciju demokracije. Ekstremno desni pokreti – od Trumpove Amerike do Bolsonarovog Brazila – naučili su koristiti postojeće alate za borbu protiv dezinformacija kao argument u svoju korist, prikazujući ih kao dokaz urote elita i medijske pristranosti. AfD u tom smislu samo nastavlja obrasce u kojima se metode zamišljene kao zaštita demokratskog poretka izvrću u instrumente njegova rušenja.

Da je strategija više nego efektna pokazuje anketa RTL/ntv objavljena mjesec dana nakon što je dokument procurio u javnost, prema kojoj je AfD prvi put pretekao konzervativni CDU/CSU i s 26 posto podrške postao najpopularnija politička stranka u Njemačkoj. Demografija koju eksplicitno nastoji pridobiti – radnici, stanovništvo ruralnih krajeva, mladi te ruski i istočni Nijemci – ujedno su skupine u kojima se stranka pokazuje najranjivijom, jer bi ih političke opcije s naglaskom na ekonomska, a ne identitetska pitanja, mogle pridobiti. Upravo je to u svojim kampanjama u berlinskom Lichtenbergu prepoznala kandidatkinja Die Linke Ines Schwerdtner. Interni dokument time otkriva i ono čega se AfD najviše pribojava: politika koje odbijaju ući u kulturni rat koji ekstremna desnica nameće i unutar kojeg se želi predstaviti kao “razumna” alternativa.

Konačno, osnovni problem nisu same dezinformacije, nego politički i društveni uvjeti koji čine polarizaciju profitabilnom. Strategija funkcionira jer uspješno iskorištava postojeće podjele i ekonomske teškoće, pretvarajući ih u identitetske sukobe koji mobiliziraju glasače. Ekonomska nejednakost, regionalne razlike i osjećaj političke marginaliziranosti stvaraju plodno tlo za rast populizma, dok se prevladavajuće metode borbe protiv dezinformacija uglavnom bave simptomima tog stanja – lažnim tvrdnjama i manipulacijama u javnom prostoru – no teško mogu utjecati na njihove uzroke. AfD je ovim dokumentom otkrio svoje karte, a otvoreno ostaje pitanje kako će se društvo nositi s posljedicama strategije koja iz kulturnog rata lako prelazi u stvarno, fizičko nasilje.

Projekt se financira kroz bespovratna sredstva iz sredstava Mehanizma za oporavak i otpornost, dodijeljena od strane Agencije za elektroničke medije. Izneseni stavovi i mišljenja su autorova i ne odražavaju nužno službena stajališta Europske unije ili Europske komisije, kao ni stajališta Agencije za elektroničke medije. Europska unija i Europska komisija ni Agencija za elektroničke medije ne mogu se smatrati odgovornima za njih.

U okviru svog djelovanja, udruga Faktograf je i nakladnik Klimatskog portala, medijskog projekta posvećenog razotkrivanju dezinformacija vezanih uz klimatske promjene. Upravo na tom području posljednjih je godina vidljiv porast teorija zavjere koje negiraju postojanje klimatskih promjena, umanjuju znanstveni konsenzus ili klimatsku znanost prikazuju kao ideološki pristranu i korumpiranu. Takvi narativi, rasprostranjeni osobito kroz društvene mreže i rubne medije, potiču nepovjerenje prema znanstvenim činjenicama i otežavaju javnu raspravu o nužnim mjerama za suočavanje s klimatskom krizom. Kao odgovor na taj trend, Klimatski portal usmjeren je na pružanje relevantnih i kvalitetno obrađenih informacija o klimatskim promjenama i mogućnostima prilagodbe.

Kao ilustracija načina na koji se takvi narativi oblikuju i šire, u svibnju je u izdanju Faktografa objavljena studija slučaja autorice Tajane Broz pod naslovom Akcija “hahači”: Napadi na klimatski portal skriveni iza nasmiješenog lica. Tema ove studije su taktike, odnosno pokušaji diskreditacije klimatske krize i njene vidljivosti kroz rad Klimatskog portala, s naglaskom na događaje iz ožujka i travnja 2024. godine. Portal je pokrenut iste godine s ciljem borbe protiv dezinformacija o klimatskim promjenama i klimatskoj znanosti, nudeći pritom relevantne i jasno obrađene informacije o klimatskoj krizi te tehnološkim mogućnostima prilagodbe i ublažavanja njezinih posljedica.  

Kako pojašnjava Broz u studiji, napad na Klimatski portal razvija se kroz dvije linije, a slijedi logiku istovjetnih, ranijih napada na Faktograf vezanih uz pandemiju Covida-19. Slične obrasce – od organiziranih pritisaka i kampanja diskreditacije do prelijevanja dezinformacijskih narativa s jedne teme na drugu – ranije su zabilježile i druge analize. Primjerice, Dezinformacijske kampanje – pogonsko gorivo za napade i mržnju te Proizvodnja sumnje i hajka na znanost pokazuju kako su akteri iz pandemijskog razdoblja postupno preusmjerili fokus s javnozdravstvenih pitanja na klimatsku krizu.

Prva linija odvija se pisanjem uvredljivih i prijetećih komentara na Facebooku te slanjem mailova nadležnim institucijama kojima se upozorava na djelovanje portala. Navedene akcije provode anonimni profili na društvenim mrežama koji na objave Klimatskog portala na Facebooku reagiraju s “Haha emojijima”. 

Prema novinaru Georgu Driveru “Haha emoji” (engl. Grinning Squinting Face), kolokvijalno preimenovan u “hahač”, postao je “emoji ismijavanja i oružje trolova u doba kulturnih ratova”. Njegovo korištenje, ističe Driver, naročito se veže uz ismijavanje tema poput pandemije Covida-19 i klimatskih promjena. Reakcije “Haha emojijima” na društvenim mrežama Klimatskog portala, navodi Broz, često su popraćene dodatnim vrijeđanjima i prijetnjama u komentarima te putem privatnih poruka. 

Osim reakcije na objave na društvenim mrežama, “hahači” su pokrenuli akciju slanja mailova Ministarstvu kulture i medija i Agenciji za elektroničke medije. Među najzastuljenijim korisnicima, odnosno Facebook profilima koji provode ovaj napad nalaze se stranica “Capakova zamjenica” i Rubni portal, javna Facebook grupa Osviješteni građani i pojedinci poput poduzetnika Nenada Bakića, urednika portala Liberal.hr Marija Nakića i Hane Matić, dopredsjednice Udruge Spasimo male obiteljske iznajmljivače.

Suočena s huškačkim komentarima i reakcijama, redakcija Klimatskog portal odlučila je promijeniti politiku moderacije na društvenim mrežama u odnosu na Faktografovu, s ciljem “otvaranja prostora onima koji su zainteresirani za konstruktivnu raspravu o klimi i klimatskim promjenama”. Povod promjeni politike moderacije utemeljen je na Faktografovu iskustvu sa skrivanjem komentara, umjesto blokiranju korisnika. Navedena politika rezultirala je nizom komentara korisnika koji trolaju, prijete i/ili vrijeđaju udaljavajući pojedince zainteresirane za neku temu, pojašnjava Broz. Redakcija Klimatskog portala zbog toga je odlučila blokirati korisnike u slučaju “otvorenog vrijeđanja, govora mržnje i prekidanja konstruktivne razmjene mišljenja i rasprave.” 

Odluka o blokiranju potaknula je negativne reakcije ranije spomenutih korisnika koji se okupljaju oko diskreditacije informacija iznesenih na Klimatskom portalu. Kako navodi Broz, Ministarstvu kulture i medija pristigla je jedna pritužba na Klimatski portal koja je proslijeđena Agenciji za elektorničke medije (AEM). U međuvremenu, tijekom travnja i svibnja 2024. AEM-u dospijeva devet pritužbi na Klimatski portal. Kako navodi Broz u studiji, zamjenik predsjednika Vijeća Robert Tomljenović ih je odbacio uz obrazloženje:

“Sadržaj prigovora većinom se odnosio na društvene mreže, odnosno nezadovoljstvo dotičnih građana činjenicom da im je Klimatski portal na svojim društvenim mrežama onemogućio komentiranje, s tvrdnjom da je riječ o cenzuri i onemogućavanju slobode govora. AEM je u odgovorima odbio sve  te pritužbe, navodeći da se Klimatski portal u potpunosti pridržava pravila predmetnog NPOO natječaja, da ni na koji način ne ugrožava slobodu izražavanja te da ne provodi cenzuru.”

Uz to, Agencija za elektroničke medije navodi da niz priupljenih pritužbi “u prigovorima koriste šprancu” i da je riječ o “forvardušama, jer su prigovori bili gotovo identični, većinom pisani u ženskom rodu, te su nam tako i neki zabrinuti muški građani pisali u ženskom rodu”. Iako nema dokaza o formalnoj koordinaciji, “značajan dio spomenutih aktera međusobno [se] prati te jedan drugome komentiraju objave vezane za Klimatski portal”, poručuje Broz.

Druga linija napada razvila se kroz dugotrajno predstavljanje fact-checkinga kao ideološki pristranog alata cenzure, kao narativa vezanog uz financiranje nezavisnih medija te kroz narativ o nepouzdanosti klimatske znanosti. Narativ o fact-checkingu kao ideološki pristranoj cenzuri razvijen je tijekom pandemije koronavirusa, a utemeljen je na dezinformacijama vezanima uz Metin Third Party Fact-Checking program i proširen na sve fact-checking medije, neovisno o njihovu sudjelovanju u programu. 

Financijski narativ oko Klimatskog portala izgrađen je na proturječjima pripisivanim i Faktografu. S obzirom na to da je Klimatski portal financiran sredstvima iz Europskih fondova koje dodijeljuju hrvatske institucije, povezuje se s direktnim pokroviteljstvom predsjednika vlade, Andrejem Plenkovićem. Kako ističe Broz, radi se o dezinformaciji čije je proturječje utememeljeno na činjenici da Plenković već treći mandat vodi vladu koja se pozicionira kao vlada desnog centra, dok se Faktograf opetovano opzužuje za “pripadnost ideološkoj ljevici pa i za marksizam”. 

Treći narativ, o nepouzdanosti klimatske znanosti “uključuje tvrdnje da znanstveni konsenzus o klimatskim promjenama ne postoji te tvrdnje da je klimatska znanost korumpirana i pristrana” uz teorije zavjere. Ova druga linija napada primarno se očituje kroz reakcije i objave na rubnim medijima te profilima utjecajnih osoba. Glavni akteri kroz čije se objave kreirao zajednički javni narativ i davao poticaj drugim korisnicima, su saborski zastupnik stranke Most Marin Miletić i ranije spomenuti Nenad Bakić. Profilima utjecajnih osoba pridružuju se mediji poput portala Narod.hr, Liberal.hr i anonimna stranica Crodex.net. 

Zaključno, Broz ističe da su predstavljeni napadi na Klimatski portal nastavak širenja štetnih narativa i dezinformacija usmjerenih na portal Faktograf i novinarsku praksu fact-checkinga. Među ključnim akterima ukazuje na zabrinjavajuć doseg njihovog javnog djelovanja te ulogu drugih medija u napadima na Klimatski portal. Upozoravajući na dugoročnu štetnost i nesigurnu klimu u kojoj su novinari prisiljeni raditi, Broz ističe: “Anti-medijski narativi koje pojedini akteri šire i podržavaju te kontinuirana dehumanizacija novinara za koje smatraju da su ideološki pristrani, stvaraju društvenu atmosferu koja može prerasti u otvoreno neprijateljstvo pa i nasilje”. 

Drugim riječima, podsmjehivanje na društvenim mrežama rješivo je uspostavom strožeg tipa moderacije, no huškanje na neovisne medije i dehumanizacija novinara koja ih nerijetko prati ostavit će dugotrajnije i ozbiljnije posljedice na medijski pejzaž u Hrvatskoj. Kada se tome doda i činjenica da klimatske dezinformacije potkopavaju znanstveni konsenzus i odgađaju djelovanje na klimatsku krizu, posljedice se ne zaustavljaju na medijskom polju, nego prijete i okolišu i društvu u cjelini.

Projekt se financira kroz bespovratna sredstva iz sredstava Mehanizma za oporavak i otpornost, dodijeljena od strane Agencije za elektroničke medije. Izneseni stavovi i mišljenja su autorova i ne odražavaju nužno službena stajališta Europske unije ili Europske komisije, kao ni stajališta Agencije za elektroničke medije. Europska unija i Europska komisija ni Agencija za elektroničke medije ne mogu se smatrati odgovornima za njih.

Kako bismo razumjeli distribuciju i utjecaj dezinformacija, bitno je znati što pod tim pojmom zapravo podrazumijevamo. U članku Disinformation and Episodes of Regime Transformation, objavljenom 2023. u izdanju V-Dem Instituta Sveučilišta u Göteborgu, autori dezinformacije definiraju kao podvrstu “misinformacija” (u hrvatskom se oba engleska pojma misinformation i disinformation obično prevode kao dezinformacija). Riječ je o tvrdnjama koje nisu u skladu s provjerljivim činjenica ili ih iskrivljuju. Dezinformacije, kao specifični oblik “misinformacija”, šire se namjerno.

Politička polarizacija i demokratski otpor

Ova distinkcija je korisna za istraživanje distribucije dezinformacija, zato jer je čin namjere ključan za njihovo razumijevanje. Primjeri namjernog širenja dezinformacija uključuju ruske dezinformacijske kampanje prije napada na Ukrajinu 2022. ili širenje lažnih informacija o krađi na američkih izborima 2020. – u oba slučaja se radi o kampanjama koje su dezinformacije širile namjerno, a ne slučajno, a njihova istinitost je bila provjerljiva.

U istom članku autori primjećuju da, unatoč značajnom rastu distribucije dezinformacija i jačanju zabrinutosti oko njihovog širenja, i dalje se vrlo malo komparativnih istraživanja bavi tim pitanjem, a istraživanja koja imamo primarno se bave autokracijama poput Rusije i Kine. Ta istraživanja se fokusiraju na pristup autokratskih vlada kontroli i distribuciji informacija, bez značajnih analiza utjecaja tih procesa na dugoročne političke posljedice, odnosno na stabilnost režima.

S druge strane, istraživanja dezinformacija u demokracijama se prvenstveno bave utjecajem na individualne građane, odnosno glasače. Istraživanja širenja dezinformacija u demokracijama nam tako mogu pokazati utjecaj na glasačke preferencije, ali još uvijek ne postoji konsenzus oko utjecaja širenja dezinformacija na demokratske sustave kao takve, odnosno postoji li dugoročni rizik transformacije demokratskih sustava u autokratske zbog distribucije dezinformacija.

Na temelju vlastite komparativne analize, autori pokazuju da širenje dezinformacija umanjuje učestalost “demokratizacijskih” epizoda u autokratskim režimima, dok u demokratskim sustavima potiču razvoj autokratskih obrazaca, ali ne dovode do potpunog raspada demokratskog funkcioniranja. Umjesto toga, u demokratskim sustavima širenje dezinformacija pojačava političku polarizaciju, tako da s jedne strane dovodi do autokratskih tendencija, koje istovremeno izazivaju demokratski otpor s druge strane. 

Autoritarni obrasci dezinformacija

Za razumijevanje suvremenog širenja dezinformacija korisno je razumijeti historijske primjere dezinformacijskog djelovanja u autoritarnim režimima poput SSSR-a. Konstantin Sonin u članku The Reverse Cargo Cult: Why Authoritarian Governments Lie to Their People na primjeru Američke nacionalne izložbe u Moskvi 1959. pokazuje kako dezinformacije mogu djelovati čak i kada se šire kroz distribuciju istinitih informacija.

Sonin opisuje utjecaj izložbe američkih kućanskih aparata prikazanih moskovskoj publici tokom perioda zbližavanja SAD-a i SSSR-a nakon Staljinove smrti. Amerikanci su na izložbi izložili moderne kućanske aparate poput perilica za suđe i hladnjaka, uređaja koje su sovjetski građani prvi put mogli vidjeti na toj izložbi. Domaćini su kao odgovor izložili vlastite kućanske aparate, nastojeći pokazati kako sovjetska tehnika nimalo ne kaska za američkom. Iako su do kasnih pedesetih mnoga američka kućanstva već koristila izložene aparate, sovjetska usporedba je vlastitim građanima sugerirala da su američki proizvodi jednako nedostupni njihovim građanima, kao i sovjetski. Dezinformacija se tako širila kroz lažnu ekvivalenciju: sovjetskim građanima nije rečeno da amerikanci ne mogu proizvesti kućanske aparate, već im je sugerirano da američka vlada laže o dostupnosti tih uređaja jednako kao i sovjetska. 

Sonin u svom članku koristi model Bayesovog teorema da analizira uspješnost propagandnog utjecaja na domaću publiku u autoritarnim režimima. Na primjeru Američke nacionalne izložbe u Moskvi pokazuje kako se takvi događaji koriste za olikovanje poželjnih stavova prema unutarnjem stanju s jedne, i prema stranoj državi s druge strane. Sonin kroz svoju analizu sugerira da je ključ dezinformacijskog djelovanja uvjeriti publiku u lažnu ekvivalenciju, neovisno o meritumu stvari.

Fiktivni izbori u autoritarnom režimu tako postaju ekvivalent stvarnim izborima u demokratskoj državi: “ako se izbori u našoj zemlji mogu namjestiti, sigurno su namješteni i svugdje drugdje”. Whataboutism – strategija odgovaranja na optužbu kontraoptužbom umjesto obrane od prvobitne optužbe – postaje dezinformacijski modus operandi koji se sve više primjenjuje i u demokratskim sustavima. Tako kandidati na izborima na istinite optužbe ne odgovaraju izravno nego uzvraćaju napadom, često iznoseći lažne optužbe protiv svog protivnika kako bi kod građana stvorili dojam “da su svi oni jednaki”. 

No kako autoritarni režimi distribuiraju dezinformacije? Institute of Geoeconomics (IOG), think-tank iz Tokija, analizirao je mehanizam konsolidacije medijskog tržišta tokom četiri mandata Viktora Orbána na čelu vlade u Mađarskoj. Prema njihovoj analizi, proces medijske konsolidacije u Mađarskoj odvijao se u tri etape: preuzimanje kontrole nad javnim medijima, osnivanje i konsolidacija konzervativnih medija te konačno pritisak i preuzimanje neovisnih medija.

Ključnu ulogu pritom je imala fondacija KESMA, osnovana posebnim zakonskimi okvirom koji ju je izuzeo od antimonopolske regulative, a zahvaljujući vezama s Orbánom i strankom Fidesz postepeno je preuzela preko 400 medija u Mađarskoj. Preuzimanja su često praćena sudskim i ekonomskim pritiscima na vlasnike neovisnih medija, poput slučaja Hír TV-a koji je nakon trogodišnjeg napada vlasti na Lajosa Simicsku, tajkuna i nekadašnjeg Orbánovog saveznika, završio u rukama KESMA-e.

Nakon konsolidacije, mediji pod kontrolom KESMA-e šire dezinformacije o nizu tema relevantnih za unutarnju Mađarsku politiku, uključujući anti-imigrantske teorije zavjere o zamjeni stanovništva i djelovanju američkog milijardera mađarskog porijekla Georgea Sorosa. Jedan od primjera je dezinformacijska kampanja iz 2018. kada je list Magyar Idők objavio priču da Europska Komisija i UNHCR izbjeglicama dijele prepaid kartice financirane Sorosevim novcem. Iako su informacije fabricirane, odnosno radilo se o manipulaciji na temelju starih i nepovezanih inicijativa UNHCR-a i MasterCarda, priča se brzo proširila. Istraživanja pokazuju da je širenje dezinformacija u Mađarskoj smanjilo povjerenje u medije (25 % Mađara vjeruje medijima prema istraživanju iz 2022.) i produbilo političku polarizaciju. 

Međutim, unatoč tome što je većina ovih istraživanja objavljena relativno nedavno, zbog tehnoloških promjena i političkih previranja u SAD-u i drugim zapadnim demokracijama, znanstvene analize pomalo kaskaju za stvarnim događanjima. Istraživanja su primarno fokusirana na distribuciju dezinformacija od strane autoritarnih režima ili političkih aktera u demokratskim sustavima s autoritarnim tendencijama.

Prema otpornijem medijskom sustavu

Jedan od novijih koncepata u razumijevanju suvremenog širenja dezinformacija zove se disordered discourse (poremećeni diskurs) o kojem je nedavno na University of Cambridge Disinformation Summitu govorio Eliot Higgins, osnivač istraživačke web stranice Bellingcat. Prema Higginsu, poremećeni diskurs je u potpunosti zarobio američko društvo nakon što je Republikanska stranka predvođena Donaldom Trumpom u potpunosti preuzela laganje kao osnovu svog djelovanja. U situaciji u kojoj istina više nije relevantna za funkcioniranje vlasti, a laž, odnosno vjerovanje u laž, postaje izraz političkog podčinjenja vlasti, sama javna sfera se počinje rušiti pod pritiskom međusobno suprotstavljenih stvarnosti.

Prema Higginsovoj analizi, demokratski sustavi ne mogu funkcionirati ako se ključni politički sudionici ne mogu složiti oko osnovnih činjenica o svijetu koji ih okružuje, a institucije koje bi nam trebale nuditi neovisne i provjerene informacije postaju oruđe u bitci za moć. U SAD-u se to jasno može vidjeti zadnjih mjeseci tokom kojih se ključne javnozdravstvene i statističke institucije nasilno gase zato što pružaju informacije s kojima se vlast ne slaže. Prema Higginsu poremećeni diskurs nije američki fenomen, a slabosti zbog kojih se tamo rasplamsao – nekontrolirano širenje dezinformacija društvenim medijima, oslabljene demokratske institucije, polarizirano društvo – prisutne su i u drugim zapadnim demokracijama. 

Higgins ne nudi jednostavna rješenja za ovaj rastući problem. Zbog dubine i raširenosti problema, on vjeruje da nas jedino promišljeno i usmjereno educiranje mladih može vratiti s kursa poremećenog na neki smisleni diskurs, u kojem je moguć barem osnovni konsenzus o činjenicama. Prema njemu, suvremeni kurikulum mora uključivati ne samo medijski odgoj i poticanje kritičkog mišljenja, već i praktične vještine poput pisanja, snimanja i objavljivanja kako bi jednog dana mogli odgovorno sudjelovati u izgradnji informacijskog sistema koji će biti otporniji na dezinformacije od onog koji nas danas okružuje.

Projekt se financira kroz bespovratna sredstva iz sredstava Mehanizma za oporavak i otpornost, dodijeljena od strane Agencije za elektroničke medije. Izneseni stavovi i mišljenja su autorova i ne odražavaju nužno službena stajališta Europske unije ili Europske komisije, kao ni stajališta Agencije za elektroničke medije. Europska unija i Europska komisija ni Agencija za elektroničke medije ne mogu se smatrati odgovornima za njih.

Za početak, dezinformacije nisu ništa novo. Prema definiciji koju nudi Hrvatska enciklopedija, radi se o namjerno krivo danoj obavijesti ili lažnom sadržaju koji se širi radi obmanjivanja, ali i o netočnoj vijesti nastaloj zbog neprovjeravanja podataka, a njihova je prisutnost stara koliko i sam jezik kojim prenosimo informacije. Ne moraju uvijek imati pozadinski motiv – mogu nastati iz previda, omaške ili pogreške u prenošenju. Svoj današnji značaj pojam dezinformacije dobiva tek s razvojem masovnih medija – tiska, radija i televizije – koji su omogućili široko širenje kako točnih, tako i netočnih informacija. 

Pojava interneta dodatno je promijenila tu sliku: informacijski tok više nije jednosmjeran, a pluralizacija izvora dovela je do toga da distribucija i razmjena (dez)informacija više nisu privilegij države i velikih medijskih kuća. Danas svatko može postati izvor viralne dezinformacije – bilo njezinim svjesnim kreiranjem i „lansiranjem“, bilo nesvjesnim dijeljenjem. Na prvi pogled to može izgledati banalno, čak i antiklimaktično. No, kako je još davno upozorio Konrad Paul Liessmann, većinu informacija, bilo točnih bilo netočnih, jednostavno zaboravljamo zbog puke količine i nepovezanosti sadržaja kojem smo izloženi:

“Porast informacijskih i komunikacijskih mogućnosti, to puko mnoštvo dojmova, tonova, brojki i slika skrivenih pod krinkom informacije, koje danas zapljuskuju prosječnog gradskog žitelja, vodi k tome da se razlike najprije pomute, a ako ipak postanu vidljive, tada s obzirom na kasniji događaj više ne tvore nikakvu razliku, jer se iz kapacitetskih razloga mogu opažati samo periferno, ili ih u pravilu smjesta valja iznova zaboraviti.” ¹

Iz tog razloga Liessmann zaključuje da našem civilizacijskom trenutku najviše odgovara naslov dezinformacijsko društvo. Ipak, posljednjih godina postajemo sve svjesniji da nemaju sve dezinformacije jednaku težinu. Uz  lokalizirane i izolirane primjere, digitalni prostor prožet je i dezinformacijskim kampanjama koje svoje motive mogu pronaći, primjerice, u političkoj propagandi, difamaciji javnih osoba ili obmani potrošača lažnim svojstvima nekog proizvoda ili usluge. Budući da je informiranost građana ključna za demokraciju i temeljna zadaća novinarstva, razumljivo je da upravo takve kampanje izazivaju posebnu pažnju medija i politike.

Učinkovitost fact-checkinga najčešće se procjenjuje prema njegovoj sposobnosti da ispravi dezinformacije već prisutne u javnom prostoru. No činjenica da takvi sadržaji često ostaju dostupni i nakon objave demantija, te da im je vidljivost višestruko veća od same provjere, znatno umanjuje očekivane učinke ove metode. Najizravniji doprinos fact-checking ima kada korisnik aktivno pretražuje sumnjiv sadržaj kako bi provjerio njegovu vjerodostojnost – što se, međutim, događa rijetko, a dodatno je otežano rezultatima koje generira umjetna inteligencija. Bilo da je riječ o previdu ili svjesnom prešućivanju, ograničen doseg fact-checkinga ostaje činjenica koja u raspravama često ostaje u drugom planu.

Čak i ako zanemarimo taj problem, odnosno prihvatimo ga kao nešto što će se možda riješiti u budućnosti u kojoj će svaka dezinformacija biti popraćena vidljivim ispravkom, ostaju i druga ograničenja. Jedno od njih je pretpostavka da će ljudi, jednom kad budu suočeni s činjenicama, spremno odbaciti svoja prethodna uvjerenja. Takav pogled zanemaruje čitav niz razloga, interesa i motiva zbog kojih se određene neistine prihvaćaju ili ponavljaju. Nietzsche je davno primijetio da čovjek voli istinu uglavnom onoliko koliko mu je korisna, te da se prema istinama odnosi različito ovisno o vlastitom interesu. 

U tom smislu fact-checking osobito reduciran učinak ima u sferi politike, koja je po svojoj naravi prostor sukobljenih interesa. Miopijski fokus na netočnosti, laži i spinove u političkoj komunikaciji,  bez uzimanja u obzir konteksta i svrhe poruke, može dodatno estradizirati i banalizirati politiku – svesti je na šou doskočica i podvala. Pritom se zaboravlja da sadržaj ne mora nužno sadržavati laž kako bi bio obmanjujući: netočnost je tek jedan od instrumenata manipulacije, i to prilično rudimentaran, lako provjerljiv i prokazljiv u odnosu na cenzuru, autocenzuru, prešućivanje, preuveličavanje i sofisticiranije retoričke smicalice.  

Prisjetimo se Sokratovih triju sita – istine, dobrote i važnosti. Istina je već donekle adresirana, o dobru će još biti riječi, no što je s važnošću? Jedna od najuočljivijih karakteristika većine fact-checking portala upravo je šarolikost njihova sadržaja. Razlog tome je jednostavan: dezinformacije koje se provjeravaju dolaze iz niza različitih izvora, ponajprije s društvenih mreža i medijskih portala. To je razumljivo, jer se upravo ondje okuplja najveći broj korisnika, a time se i dezinformacije najbrže šire. No ako je vidljivost glavni kriterij, postavlja se pitanje jesu li sve dezinformacije jednako važne za razotkrivanje. Kada se ozbiljne manipulacije i trivijalne netočnosti stavljaju na istu razinu – na fact-checking portalima kao i drugdje – gubi se osjećaj za razliku između bitnog i sporednog, što na kraju dovodi do veće zbunjenosti publike.

Jedan od pristupa koji obećava širi i dugotrajniji utjecaj od samog razotkrivanja pojedinačnih laži i obmana već se razvija unutar fact-checking zajednice – riječ je o tzv. prebunkingu. Za razliku od klasičnog debunkinga, koji reagira na sadržaje što već kruže javnim prostorom, prebunking nastoji unaprijed osnažiti korisnike kako bi samostalno prepoznavali manipulativne prakse i sigurnije se kretali digitalnim okruženjem. To uključuje razvijanje vještina poput provjere vjerodostojnosti izvora, prepoznavanja tragova koji upućuju na obmanu, kritičke procjene objektivnosti i znanstvene utemeljenosti sadržaja te razlikovanja između činjenica, mišljenja i propagande.

Osim na razini pojedinačnih tvrdnji, prebunking se može primijeniti i na razini širih narativa, primjerice kroz prepoznavanje obrazaca kojima se nastoje oblikovati tumačenja političkih sukoba ili društvenih kriza. Njegova je svrha, ukratko, ponuditi kontekst i orijentir prije nego što dezinformacije dobiju priliku ukorijeniti se u javnom prostoru.

Na tu se logiku nadovezuje i koncept “internetske higijene” koji koristi Kate Wagner, a kojim se naglašava potreba za ponovnim obrazovanjem korisnika kako bi postali samostalniji i otporniji na dezinformacije. Takva re-edukacija posebno je važna u uvjetima platformizacije, koja potiče pasivnu konzumaciju sadržaja i smanjuje ne samo potrebu, nego i mogućnost za razvijanjem digitalnih i informacijskih vještina. Ukratko, sigurno, smisleno i kritički usmjereno kretanje kroz digitalni prostor zahtijeva kompetencije koje su posljednjih desetljeća postupno erodirale, a širenje umjetne inteligencije taj će problem vjerojatno samo dodatno produbiti.

Rješenje, međutim, ne može biti ograničeno samo na osnaživanje publike; jednako je nužno da i sami mediji primjenjuju visoke standarde provjere i odgovornosti. Vjerodostojnost se ne može svesti samo na ispravljanje netočnosti koje dolaze “izvana”, ona zahtijeva i kritički odnos prema vlastitom radu, izboru izvora i načinu oblikovanja priča. Drugim riječima, ti standardi moraju obvezivati i same medije – ne samo one o kojima izvještavaju ili publiku kojoj se obraćaju.

1. Liessmann, K. P. (2008). Teorija neobrazovanosti: zablude društva znanja. Zagreb: Naklada Jesenski i Turk. ↩︎

Projekt se financira kroz bespovratna sredstva iz sredstava Mehanizma za oporavak i otpornost, dodijeljena od strane Agencije za elektroničke medije. Izneseni stavovi i mišljenja su autorova i ne odražavaju nužno službena stajališta Europske unije ili Europske komisije, kao ni stajališta Agencije za elektroničke medije. Europska unija i Europska komisija ni Agencija za elektroničke medije ne mogu se smatrati odgovornima za njih.

Autor u njemu obznanjuje da se prijavio na Javni poziv za predlaganje programa u kulturi Grada Zagreba za 2026. godinu, a kao vlastiti doprinos području kulturno-umjetničkog amaterizma najavljuje performans Osam sati sna, zamišljen kao izvedba spavanja pred publikom. Nije pritom jasno radi li se o osmosatnom spavanju, kratkom sjedenju ili nekoj trećoj radnji, no iz teksta je razvidno da autor sadržaj sam po sebi ne smatra relevantnim, već ga oblikuje u skladu s tezom da “treba samo duboka poruka u kombinaciji s nekim banalnim ili besmislenim činom koji može izvesti bilo tko”.

Pod “bilo kim” Šarić misli, između ostalog, i na umjetnike_ce poput Tomislava Gotovca i Sanje Iveković, čiji su radovi obilježili povijest suvremene umjetnosti u Hrvatskoj i šire. U ovom tekstu njihova se praksa, međutim, ne diskreditira samo proizvoljnim baratanjem činjenicama i izvlačenjem pojedinih brojki ili projekata iz konteksta, već se iznose i tvrdnje koje su činjenično pogrešne. Naime, govoreći o umjetničkom radu Sanje Iveković, Šarić piše: 

“U vrijeme Jugoslavije 1979. izvela je umjetničko djelo u kojem je javno pušila cigaretu i pila viski dok je bila trudna, naglašavajući ‘društvene pritiske, tabue i ženska prava’.”

Ova tvrdnja nije točna. Sanja Iveković je 1979. izvela performans Trokut, koji opisuje i sam autor u nastavku teksta, no autorica pritom nije bila trudna niti se trudnoća igdje spominje u dokumentaciji o tom radu.

Performans Trokut Sanja Iveković izvela je 10. svibnja 1979. u vrijeme službenog posjeta predsjednika Jugoslavije Josipa Broza Tita Zagrebu. Iz sigurnosnih je razloga svim stanovnicima ulica kojima je prolazila parada bilo naloženo da se drže podalje od prozora i balkona te da ih zatvore i spuste rolete. Iveković se oglušila o naredbu i inscenirala izvedbu koju je opisala kao komunikaciju između tri osobe: sebe, zaštitara na krovu nebodera nasuprot njezina balkona u Savskoj 1 i policajca na ulici.

Odjevena u američku majicu, umjetnica je sjedila s nogama podignutima na stolac, čitala knjigu T. B. Bottomorea Elite i društvo, pila viski, pušila cigarete i simulirala masturbaciju. Nakon dvadesetak minuta na vratima se pojavio policajac koji je naredio da se “osobe i predmeti uklone s balkona” i time je performans završio. Rad je prvi put javno predstavljen 1981. godine u katalogu izložbe performansa Sanje Iveković nastalih 1970-ih, u izdanju zagrebačke Galerije suvremene umjetnosti.

Motiv trudnoće u umjetničkom radu Sanje Iveković pojavljuje se više od dva desetljeća kasnije, s projektom Lady Rosa of Luxembourg, izvedenom 2001. godine u okviru izložbe Luxembourg et les Luxembourgeois. Riječ je o replici spomenika Gëlle Fra (Zlatna žena) iz 1923. godine, podignutog u čast luksemburškim vojnicima poginulima u Prvome svjetskom ratu, na čijem se vrhu nalazi figura Nike koja simbolizira pobjedu.

U svojoj je intervenciji umjetnica umjesto generičke alegorijske figure žene postavila povijesnu ličnost, revolucionarku Rosu Luxemburg, dok je figuru Nike pretvorila u trudnicu, a postolje opasala natpisima koji kombiniraju univerzalne vrijednosti (otpor, pravda, sloboda, nezavisnost) s pojmovima kulture i kapitala, te izrazima koji upućuju na stereotipne i reduktivne uloge dodijeljene ženama (kurva, drolja, madona, djevica). Projekt je izazvao burne reakcije: u javnosti i medijima, na lokaciji spomenika kroz intervencije prolaznika, pa čak i u parlamentu, gdje se raspravljalo o “ugroženom” nacionalnom identitetu.

Sanja Iveković jedina je hrvatska umjetnica koja je imala samostalnu izložbu u njujorškom Muzeju moderne umjetnosti 2011. godine, a na svoju prvu sveobuhvatnu retrospektivu u rodnom Zagrebu čekala je još dvanaest godina. Izložba, koju je kurirala Zdenka Badovinac, najprije je 2022. bila postavljena u bečkom Kunsthalleu, a zagrebačka verzija otvorena je 2023. u Muzeju suvremene umjetnosti. Kao dio postava produciran je i novi rad Trudna memorija, koji se nastavlja na umjetnički projekt Lady Rosa of Luxembourg. Rad se sastoji od pozlaćene skulpture trudne žene i postolja oko kojega su ispisani termini koji variraju od univerzalnih vrijednosti do uvredljivih stereotipa, te imena 91 žene proglašene narodnim heroinama Narodnooslobodilačke borbe.

Skulptura je više puta vandalizirana: prvi put na Dan antifašističke borbe, kada su preko imena narodnih heroina ispisane poruke mržnje, a drugi put 10. travnja, na dan proglašenja kvislinške države NDH pod okriljem nacističke Njemačke i fašističke Italije. Tada je na postament bačeno zapaljivo sredstvo koje je izazvalo ozbiljna oštećenja dijela skulpture. Ovi napadi, usmjereni upravo na spomenik posvećen borkinjama NOB-a, nose jasan pečat povijesnog revizionizma i pokušaja brisanja antifašističkog nasljeđa koji ponovno dominiraju javnim prostorom. 

Uz fabriciranu tvrdnju o radu Sanje Iveković i općenito omalovažavanje performansa kao umjetničke forme, tekst sadrži i niz drugih netočnih ili poluinformacija kojima se stvara iskrivljena slika kulturnog polja i načina na koji ono funkcionira. Među ostalim, u tekstu se tvrdi “Tomašević joj je dao samo 9000 eura 2024. godine”, sugerirajući da je riječ o osobnoj odluci gradonačelnika i o dodjeli sredstava samoj umjetnici. 

Točan je podatak da je Grad Zagreb 2024. godine putem javnog poziva Kultura i umjetnost u zajednici dodijelio 9.000 eura Institutu Sanja Iveković, a sredstva su namijenjena projektu Ulična šuma umjetnice Nike Radić, provedenom u suradnji sa Zbirkom Richter. Projekt se sastojao od šetnji i radionica u gradskoj četvrti Črnomerec, koje su uključivale i zajedničko sađenje stabala te umjetničke intervencije u javnom prostoru. Tvrdnja da je riječ o osobnoj odluci gradonačelnika ili izravnom financiranju Sanje Iveković stoga je netočna: sredstva se ne dodjeljuju osobama, nego organizacijama, i to na temelju preporuka stručnog povjerenstva. 

Jednako pogrešno interpretirana je i kategorija kulturno-umjetničkog amaterizma, za koju se autor prijavio sugerirajući da se u tom području sredstva mogu dobiti za izvedbu performansa koji “ne traži nikakav talent”. Umjesto proizvoljne procjene autora, natječajni kriteriji daju precizne upute: u toj se kategoriji financiraju organizirani oblici amaterskog stvaralaštva poput zborova, ansambala i folklornih društava, a vrednuju se kontinuitet i kvaliteta rada, brojnost članstva, sudjelovanje na smotrama i festivalima te doprinos očuvanju i razvoju kulturne baštine u lokalnoj zajednici.

Slično nerazumijevanje pokazuje i kada tvrdi da prijava zahtijeva “reference od kolega umjetnika”. Umjesto osobnih mišljenja ili preporuka kako ih autor tumači, u prijavama se traže dokazi o prethodnom radu i rezultatima, od realiziranih programa do sudjelovanja na relevantnim manifestacijama. Riječ je, ukratko, o tvrdnjama koje pokazuju elementarno nerazumijevanje kulturnog polja i osnovnih procedura na kojima ono počiva. Njihovo ustrajno ponavljanje u javnom prostoru oblikuje percepciju nezavisne kulture kao područja proizvoljnih i nelegitimnih praksi te time sustavno podriva njezin društveni legitimitet.

1. Arhivirano ovdje ↩︎

Projekt se financira kroz bespovratna sredstva iz sredstava Mehanizma za oporavak i otpornost, dodijeljena od strane Agencije za elektroničke medije. Izneseni stavovi i mišljenja su autoričina i ne odražavaju nužno službena stajališta Europske unije ili Europske komisije, kao ni stajališta Agencije za elektroničke medije. Europska unija i Europska komisija ni Agencija za elektroničke medije ne mogu se smatrati odgovornima za njih.

Među suradničkim institucijama i organizacijama u Jadranskoj mreži nalaze se Sveučilište u Dubrovniku, nekoliko sastavnica zagrebačkog sveučilišta (FPZG, FFZG, FER), akteri u području medijske pismenosti i borbe protiv dezinformacija poput Gonga, Faktografa i slovenskog portala Oštro, ali i veći medijski akteri poput AFP-a i N1. Ciljevi ove europske istraživačke mreže su, prema navodu s mrežne stranice, borba protiv dezinformacija, promicanje medijske pismenosti i praćenje politika online platformi i digitalnih medija, a ta tri cilja predstavljala su ujedno i tematske cjeline triju panel-rasprava u sklopu ovog cjelodnevnog događaja.

Od teorija zavjere do AI halucinacija

U fokusu prve rasprave bila je važnost istraživačkog pristupa u razumijevanju i suzbijanju dezinformacija, pri čemu je osobito naglašena uloga mainstream medija u njihovu širenju – što se povezalo s općenito niskom kvalitetom medijskih sadržaja obilježenih senzacionalizmom, površnošću i trivijalnostima. Rasprava je pritom otvorila i širi pogled na društvene i tehnološke uvjete koji pogoduju gubitku povjerenja u informacije, kao i na promjene u načinu na koji se istina konstruira i doživljava u digitalnom okruženju.

Nebojša Blanuša s FPZG-a istaknuo je kako se u brzo mijenjajućem digitalnom kontekstu postojeće teorije zavjera spajaju u određeni amalgam, odnosno superteorije zavjera, dok se u zajednicama koje ih promiču pojavljuje i narativ o kraju vremena. Takvi narativi, ističe, mogu potaknuti populizam, kao i autoritarne tendencije koje postoje već dulji niz godina.

Jan Šnajder s FER-a je u raspravu uveo i rast generativne umjetne inteligencije, odnosno tzv. AI revoluciju s kraja 2022, kao novu okolnost koja bi mogla zakomplicirati i produbiti postojeće probleme. AI postaje sve koherentniji, ističe, a ljudi istinu obično asociraju s koherencijom. Shodno tome, politička instrumentalizacija umjetne inteligencije vjerojatno neće ostati na dezinformacijama i deep fake sadržajima, već će služiti i za uvjerljiviju artikulaciju bilo kojeg političkog narativa, programa ili cilja –  čime se otvara prostor za daljnju političku polarizaciju.

U tom kontekstu važno je spomenuti i to da u svojoj obradi ogromnih količina podataka na internetu, umjetna inteligencija zapravo ne samo da integrira i reproducira, između ostalog, dezinformacije i neprovjerene izvore, nego ponekad sama generira lažne izvore u svrhu pružanja rješenja za zadani problem – fenomen poznat kao AI halucinacije. Na tom planu nešto kasnije u raspravi Šnajder je dodatno podcrtao i potrebu za integracijom sadržaja o umjetnoj inteligenciji u obrazovni sustav kako bi se osvijestile mogućnosti korištenja tih alata, ali i načina na koje pomoću tih alata i sami možemo biti iskorišteni u digitalnoj sferi. Međutim, na neki način se iskorištavanje već događa; naši digitalni tragovi se iskorištavaju, bez našeg znanja ili privole, za usavršavanje AI alata, odnosno za deep machine learning i generiranje AI odgovora na bilo čije pitanje.

Borba za novinarski legitimitet

Druga je rasprava otvorila srodnu temu medijske pismenosti, ali nije otišla puno dalje od predvidljivih i uobičajenih zaključaka o potrebi za razlikovanjem činjenica i mišljenja, kao i profesionalnog novinarstva naspram ostalih sadržaja. Nasuprot tome, treći panel, koji se bavio fact-checkingom, unio je više dinamike u cijeli događaj. Sudionici, uglavnom medijski praktičari, prenijeli su svoja iskustva s provjerom vjerodostojnosti informacija, kao i sa stanjem u nezavisnom medijskom sektoru, na kojem teret takvih zadataka najčešće i završi.

Isabelle Wirth iz APF-a i Žana Erznožnik s portala Oštro složile su se u tome da je fact-checking zaseban oblik novinarstva koji kao takav treba biti prepoznat i vrednovan. Ana Brakus iz Faktografa nadovezala se vlastitim iskustvom u sektoru, istaknuvši kako taj portal može podržati istraživački novinarski rad upravo zato što se bavi i fact-checkingom – koji institucije trenutno prepoznaju i financiraju, često nauštrb drugih oblika novinarstva. Drugim riječima, da Faktograf nije profiliran kao fact-checking medij, izostali bi i vrijedni istraživački doprinosi. 

Erznožnik je upozorila da se fact-checkeri suočavaju sa sve češćim prozivkama da služe kao paravan za cenzuru, a jedna takva došla je i od Marka Zuckerberga, koji je početkom godine najavio ukidanje fact-checkinga na platformama Mete. Domagoj Maričić iz HAKOM-a istaknuo je kako se narativ o cenzuri često povezuje s Europskim aktom o digitalnim uslugama (DSA), koji predviđa regulaciju ilegalnog sadržaja putem suradnje između regulatornih tijela na nacionalnim razinama (u Hrvatskoj je to AEM), velikih digitalnih platformi i tzv. trusted flaggera – organizacija koje su specijalizirane za prepoznavanje i prijavu ilegalnih sadržaja na velikim platformama, i čije prijave same platforme moraju prioritizirati i obraditi.

Slijepe točke europske digitalne politike

Unatoč tome što dezinformacije same po sebi nisu ilegalan sadržaj, fact-checking se sve više promatra u kontekstu novog europskog pravnog okvira za digitalno okruženje. Međutim, organizacije civilnog društva koje imaju kapaciteta za prepoznavanje ilegalnog i opasnog sadržaja rijetko se prijavljuju za status trusted flaggera, jer znaju da će ih dio javnosti zbog same suradnje percipirati kao cenzore.

S druge strane, izgleda da je AEM započeo s provedbom novih obveza koje proizlaze iz europske digitalne regulative. U tu svrhu pokrenuta je Platforma za javnu objavu podataka o vlasništvu i izvorima financiranja medija, čije je osnivanje bilo predviđeno Europskim aktom o slobodi medija (EMFA), i o čijem se opsegu i implementaciji u Hrvatskoj ovdje pisalo krajem veljače.

Ipak, dok su obvezujuće regulative kao DSA, DMA ili EMFA usmjerene prvenstveno na pružatelje medijskih usluga, posrednike i medijski sektor u užem smislu, inicijativa Komisije koja je rezultirala uspostavom Europskog opservatorija za digitalne medije je usmjerena na korisnike digitalnih sadržaja – na promicanje medijske pismenosti, osvještavanje važnosti provjere izvora i vjerodostojnosti informacija te prepoznavanje propagandnih i populističkih narativa.

Projekt Be Online Smart (zašto ne Be Smart Online?) pokrenut je, shodno tim načelima i ciljevima, educiranju mladih o načinima na koje algoritmi oblikuju digitalno okruženje. U edukativnim brošurama istaknuti su neki rizici, poput toga da algoritmi mogu doprinijeti širenju dezinformacija, kao i to da nas zadržavaju u “mjehuriću”, nudeći personalizirano iskustvo prilagođeno našim preferencijama.

Međutim, time se uopće ne adresira povećan ekonomski rizik za potrošače u algoritamski prilagođenom digitalnom okruženju, nego samo rizici za pojedince kao političke subjekte, odnosno građane. Inače, ekonomska i materijalna strana priče o digitalnoj sferi previđa se dosta često; u tekućoj AI revoluciji, kao i tijekom pojave kriptovaluta, malo tko je razmišljao o materijalnoj i ekološkoj cijeni tih inovacija.

Cijenu masovne upotrebe generativne umjetne inteligencije, kojoj su za rad potrebni golemi sustavi, tzv. AI data centers, platit će zajednice globalnog Juga, i to enormnom količinom pitke vode koja je potrebna da se takvi sustavi štite od pregrijavanja. Te je probleme, među ostalim, opisala novinarka Karen Hao u intervjuu za Democracy Now! prilikom promocije svoje nove knjige Empire of AI, dovodeći revoluciju u domeni umjetne inteligencije u svezu s postojećim geopolitičkim odnosima moći.

Događaji poput ove konferencije u organizaciji ADMO-a upućuju na to da se rasprave o temama kao što su medijska pismenost, umjetna inteligencija i digitalni ekosustav svakako trebaju produbiti. Međutim, stavljanjem svega u okvir jednog događaja zapravo nijedna od otvorenih tema nije dobila pažnju koju zaslužuje. Spontane interakcije u obliku nadovezivanja između samih sudionika gotovo da uopće nije bil, a povrh svega toga, ostaje i dojam da je više prostora moglo biti posvećeno predstavljanju brojnih istraživanja koja je ADMO proveo u protekle tri godine, od kojih mnoga imaju praktične implikacije i mogu služiti kao polazišta za fokusirane i konkretnije razgovore. 

Projekt se financira kroz bespovratna sredstva iz sredstava Mehanizma za oporavak i otpornost, dodijeljena od strane Agencije za elektroničke medije. Izneseni stavovi i mišljenja su autorova i ne odražavaju nužno službena stajališta Europske unije ili Europske komisije, kao ni stajališta Agencije za elektroničke medije. Europska unija i Europska komisija ni Agencija za elektroničke medije ne mogu se smatrati odgovornima za njih.