Središnja tema ovogodišnjeg izdanja, gubitak/tugovanje, povezana je s desetom obljetnicom smrti osnivača festivala, intermedijalnog umjetnika Željka Zorice Šiša, te promišljanjem i sjećanjem na njegov rad i specifičan pristup umjetnosti. Tako će festival otvoriti pitanja vezana za osjećaj gubitka zbog izgubljenih značajnih ljudi, pojava i stvari.

Izložbeni program otvorit će se 7. listopada u 19 sati u Galeriji Događanja. U tehnikama od performansa i ready-madea, preko instalacija i umjetničkih knjiga, do asemblaža, fotografija, animacija i slika, predstavit će se dvanaest umjetnica i umjetnika. Osim “prvih” radova u KIC-u će se od 10. listopada moći vidjeti i devet radova tzv. “drugih”, medijski i žanrovski već etabliranih izlagača i izlagačica.

Iz izvedbenog segmenta programa organizatori ističu participativni performans Radnička tužbalica Vladimira Šojata iz beogradske umjetničke grupe artterror te Kitove Anamarije Levak, kombinaciju stand-upa, pripovijedanja, poezije, glasa i pokreta. Glazbeni dio programa posvećen je koncertu i pjesničkom recitalu Vibora Čeriča i Stanislava Habjana Kafka i sin koji će se održati 11. listopada u 20 sati u koncertnoj dvorani u KNAP-u.

U diskurzivnom dijelu programa u razgovoru pod vodstvom Josipe Bubaš predstavit će se ovogodišnje autorice i autore, a održat će se i Žalovanje i borba za društvenu pravdu – razgovor s Eminom Bužinkić, Marijanom Hameršak i Mirjanom Bijelić koji će moderirati selma banich. Na programu je i razgovor o prostornim resursima nezavisne kulture u Hrvatskoj. U njemu će sudjelovati Antonija Cvitan Vuletić (Platforma Doma mladih), Domagoj Šavor (Mreža društveno-kulturnih centara), Denis Mikšić (KA-Matrix) i Janja Sesar (Pogon).

U radioničkom će se programu istraživati glas kao medij zajednice (radionica Naricanje prvih), dok će polaznici_e radionice Transformacija tugovanja pod vodstvom Kristine Kamale Babine učiti prikazati svoja transformirana sjećanja pomoću recikliranog i ručno rađenog papira od biljnih vlakana.

Ulaz na sve programe je besplatan, dok se za radionice potrebno prijaviti e-mailom na festivalprvih@gmail.com.

Detaljniji program Festivala prvih, kao i detalje o mjestu i vremenu svih segmenata programa možete pronaći ovdje.

“Audio i video materijale predstavljene instalacijom snimali su Dina Gligo, Denis Mikšić, Vedran Gligo i Antonio Krstić u pogonima Tvornice turbina Karlovac pod vodstvom zagrebačkog multimedijskog umjetnika Tina Dožića. Prikupljeni audio materijali će osim kao zvučna podloga na izložbi / instalaciji TV WALL biti postavljeni i za slobodan mrežni download te će se korisititi kao soundtrack glitch dokumentarca koji zajednički producira ekipa Formata C i udruge KA-MATRIX” stoji u najavi.

Sve zainteresirane za sudjelovanje u postavljanju izložbe/instalacije organizatori pozivaju da se jave na mail, telefon 095 444 6880 ili putem Facebook eventa/kontakta.

Više informacija možete pronaći ovdje.

“Svjedoci smo sve veće migracije stanovništva, posebice mladih, koji iz različitih razloga napuštaju Karlovac te odlaze živjeti i raditi u druge gradove u Hrvatskoj, Europi i šire. Koji su razlozi za odlazak, je li to samo trend koji proživljava cijela Europa ili zaista u našem gradu nema uvjeta za kvalitetan život”, neka su od pitanja kojima će se tribina baviti. 

Prvi dio tribine održan je u studenom s učenicima karlovačke gimnazije, a nastavkom razgovora nastoji se dobiti odgovore od građana koji su razlozi za odlazak ili ostanak u Karlovcu te detektirati povezanost odlaska/ostanka i razvoja publike kulturnih sadržaja u gradu.

Javna tribina na Maloj sceni HD provodi se u formi participativne javne raspravae kroz dva uvodna “okrugla stola” – male grupe koje će nakon grupnog rada prodiskutirati o motivacijama za ostanak i razlozima za odlazak iz Karlovca.

Oba okrugla stola će istražiti mogućnosti i izazova kroz provođenje slobodnog vremena mladih i odraslih, školovanje i zaposlenje.

Tribinu će moderirati Aleksandra Podrebarac i Denis Mikšić.

Sudjelovanje na tribini je otvoreno za sve zainteresirane građane.

Razgovarao: Lujo Parežanin

U četvrtak, 24. kolovoza završila je Ulična galerija u organizaciji karlovačke udruge KA-MATRIX, jedne od najvažnijih članica gradske nezavisne scene. Treće ovogodišnje izdanje ove manifestacije javnosti je donijelo vrijedan umjetnički i edukacijski program koji obuhvaća radionicu izrade mobila od recikliranih materijala, akcijsko slikanje i videoinstalaciju praćenu plesnim performansom.

Međutim, njenim završetkom u Karlovcu ovih dana nipošto ne nastupa zatišje u kulturnim događanjima. Štoviše, Galerija je tek prva u vrlo sadržajnom nizu povezanih manifestacija: već dan kasnije započinju Dani Radićeve proizišli, kako stoji u njihovoj službenoj najavi, iz nekolicine civilnih akcija pod nazivom Okupacija Radićeve, koji za cilj imaju periodičko oživljavanje Ulice Stjepana Radića kao najvažnijeg gradskog javnog prostora.

Dani su eklektična manifestacija koja obuhvaća sadržaje najrazličitijih tipova i namjena, odajući dojam inkluzivnosti primjeren ideji “okupacije” javnog prostora i njegove funkcionalizacije u društvenu i kulturnu korist građana. Tako se na njihovu programu istovremeno nalaze i likovne radionice za djecu, izložbe, cirkuske izvedbe, eksperimentalni performansi, a dio sadržaja rezultat je suradnje s još jednim važnim događanjem – Karlovac Dance Festivalom, koji započinje na isti dan.

Pored vrlo zanimljivog “domaćeg” programa, ljetna edicija KDF-a proširuje horizont nezavisnokulturnih inicijativa u Karlovcu i na međunarodnu suradnju, pokazujući organizacijsku kapacitiranost da omogući javnu i otvorenu recepciju aktualnih umjetničkih praksi iz inozemstva. S obzirom na KDF-ovu pristupačnost, njegovo kombiniranje rekreativno-izvedbenih sadržaja poput akrobatike na svili s eksperimentalnim zvučnim i plesnim improvizacijama, kao i na suradnju s Danima Radićeve, ne čudi da europska mreža za promociju festivala u kulturi EFFE i njemu pripisuje odrednicu inkluzivnosti.

Uzmu li se u obzir i druga događanja, poput festivala Art&KA u organizaciji udruge Carpe Diem ili Filmske revije mladeži i Four River Film Festivala, koji se zajedno održavaju od 12. do 16. rujna, čini se da je u slučaju Karlovca riječ o vrlo aktivnoj kulturnoj sceni koja je izrazito upućena na revitalizaciju grada.

Nadovezujući se na razgovor sa članicama platforme F12, za opće dojmove o stanju i kontekstu nezavisne scene, njezinu odnosu prema gradu i poteškoćama u djelovanju obratili smo se predstavnicima udruge KA-MATRIX, u čije ime nam se javio Denis Mikšić. Kako su se njegovi odgovori pokazali vrlo opsežnima i informativnima, prenosimo ih ovdje u cijelosti u formi intervjua.

KP: Kakva je KA-MATRIX-ova suradnja s drugim karlovačkim udrugama i akterima na nezavisnoj sceni u organizaciji Ulične galerije i drugih aktivnosti? Koje su teškoće s kojima se susrećete na bilo kojoj razini – programskoj, produkcijskoj itd.?

S lokalnim udrugama na provedbi programa surađujemo, kao što je, uostalom, praksa i u drugim dijelovima države, na različite načine. Naoko, činilo bi se da nezavisna scena mora djelovati jedinstveno u svemu, no to i nije tako u praksi. S obzirom na to da u Karlovcu djeluje deset do petnaest udruga u nezavisnoj kulturi, partnere pronalazimo često po “osjećaju”, sličnom pristupu estetici, društvenim afinitetima, komunikacijskim, generacijskim pa i prijateljskim razinama i odnosima. Sve to utječe na suradnje i partnerstva. Uz dio lokalnih organizacija u jako dobrim smo odnosima s organizacijama, inicijativama i pojedincima iz drugih dijelova zemlje i šire – često i boljima nego na lokalnoj razini.

Karlovac je specifična sredina, relativno velik grad (u nacionalnim okvirima), a vrlo blizu Zagrebu, pa maltene funkcionira kao predgrađe. Velik broj Karlovčana radi i/ili živi u Zagrebu, među njima i mnogo mladih koji su stasali i do pred koju godinu intenzivno surađivali s KA-MATRIXOM i radili kroz nas. Mladi koji su sudjelovali u programima naše udruge sad već završavaju fakultete u Zagrebu (Rijeci, Puli itd.) i ne planiraju se (osim u slučaju neke jako dobre ponude) vraćati u Karlovac. To je permanentno pitanje svih karlovačkih organizacija, pa tako i onih koje se bave nezavisnom kulturom.

S druge strane, uvijek se pronađe prostora za suradnju, jer je valjda svima jasno da je potrebno prevladati neke male osobne razlike. U ovom deficitu ne možemo ni očekivati broj istomišljenika kao u nekoj svjetskoj metropoli – radiš i surađuješ s onima s kojima možeš i tu je potrebno manje ili više kompromisa.

Što se tiče teškoća, najveći je problem upravo taj, nedostatak broja ljudi, a slobodno se može reći da nema dovoljno mladih zainteresiranih za “drugačije razmišljanje i djelovanje”. Definitivno se osjeti taj nedostatak visokoškolskih institucija koje će se baviti društvenim znanostima i/ili umjetničkih akademija koje će kontinuirano “proizvoditi” nove snage iz kojih će se proporcionalno “regrutirati” novi aktivni i progresivni mladi kadrovi.

KP: Kakav je odnos grada prema vama, dobivate li podršku s obzirom da je riječ o javnim i otvorenim događanjima?

Dosadašnja provedba je, pak, za razliku od drugih sredina, vrlo jednostavna. To je možda prednost manjeg grada gdje se svi poznaju, a lokalne strukture javne uprave prepoznaju i u jednoj mjeri pomažu razvoj kulture, pa tako i one nezavisne, osobito ako se radi o nezavisnoj sceni mladih. Karlovac se tijekom posljednjih desetak godina u jednoj mjeri jako otvorio po pitanju mladih, osobito na deklarativnoj razini. Ako se ne traži ozbiljnija financijska potpora, programi mladih i za mlade se odobravaju i potpomažu, počevši od razine nositelja u lokalnoj upravi, preko upravnih odjela do nižepozicioniranih djelatnika. Unatoč stalnoj želji za podizanjem razina potpore u usporedbi s dobrim dijelom gradova i mjesta, može se reći da je situacija poprilično dobra. Da se ne zavaravamo, to je sve rezultat mukotrpnog, upornog i svakodnevnog rada lokalnih udruga civilnoga društva koje su tijekom posljednjih dvadeset pet godina uspjele postići kakav-takav status i počele se tretirati donekle kao pouzdan i stabilan partner. Daleko je to od idealne pozicije, no stanje je ipak nešto bolje nego prije desetak godina.

KP: Ostvarujete li međunarodnu/regionalnu suradnju, na kakvim projektima i kakva su vam iskustva po tom pitanju?

Međunarodna suradnja u jednoj mjeri postoji, no čini se da ovdje puno više znači komunikacija i suradnja na nacionalnoj razini. Organizacije su povezane kroz formalne saveze, Mrežu mladih Hrvatske, Savez udruga Klubtura te neformalne, ali vrlo čvrste i solidarne mreže, ponajviše bazirane na sličnim kulturološko-esteskim i vrijednosnim temeljima. Primjerice, plesna scena intenzivno surađuje sa zagrebačkim udrugama i inicijativama, “elektroničari” odlaze ili ugošćavaju svoje prijatelje i DJ kolektive, street art scena naočigled raste i jako je povezana s drugim sredinama, a DIY bendovi i pojedinci su gotovo dio iste priče u Karlovcu, Zagrebu, Rijeci, Zadru ili Puli.

KP: Kakav je dojam o odjeku i ulozi nezavisne kulture u Karlovcu? Postoji li nekakav koherentni kulturni mainstream prema kojem se pozicionirate? Za kraj, čini li vam se da vaš trud prema kulturnoj revitalizaciji grada doprinosi dolasku ljudi u Karlovac?

Sa svojim usponima i usporavanjima karlovačka nezavisna scena važna je u više aspekata: može se reći da u najvećoj mjeri otvara vrata komunikaciji Karlovca s drugim sredinama bez nekog (malo)građanskog lokalnog (samo)izolacionizma; pomiče granice lokalne kulturne ponude i predstavlja publici nove i drugačije kulturne, umjetnike i društvene prakse; zapošljava velik broj lokalne ekipe koja bi u suprotnom vlastitu egzistenciju i profesionalni razvoj tražila u nekoj drugoj sredini; brine se i otvara interes za promišljanje, upravljanje i programiranje postojećih i novih javnih prostora u gradu. Redovita je ta usporedba institucionalne kulturne scene koja ima, zahvaljujući zakonskoj regulativi, infrastrukturnu, financijsku, a samim time i egzistencijalnu sigurnost i stalnu nestabilnost nezavisnog sektora. Ne može se tu govoriti o konkurenciji, no djelomično dolazi do frustracije jer nezavisni kulturnjaci proizvode programe i/ili ih dovode i organiziraju u puno težim i nestabilnijim uvjetima od onih u kojima rade institucije (koje imaju proračunska sredstva i prednost pri raspodjeli programskih). 

Iz sadašnje perspektive teško se može reći da trud kako nezavisne, tako i institucionalne kulture doprinosi dolasku ljudi u Karlovac, mada se o tome dosta priča. Prije bi se moglo reći da nezavisni kulturnjaci danas rade to što žele i što misle da je ispravno bez obzira na sve. Tako bi nekako trebala izgledati i lokalna priča – napraviti poticajno, zanimljivo i ugodno okružje u kome se živi. S vremenom će to zasigurno prepoznati i ljudi van Karlovca, turisti ili slučajni prolaznici. Razmišljati o uspostavljanju odnosa da dobijemo interesantan turistički proizvod a da pri tom ne razmišljamo na prvo mjestu o lokalnoj sredini je krivo, Grad u kojem je ugodno i u kojem vole živjeti lokalni stanovnici je preduvjet da postane zanimljiv i onima koji tu ne žive.

Na tome tragu, čini se, kreće se jedan paralelni proces tijekom ljetnih mjeseci: uz angažman Grada, gradskih tvrtki i ustanova u kulturi na uspostavi nekog karlovačkog kulturno-turističkog proizvoda, raste i jača i broj inicijativa koje na poprilično kaotičan i nekoordiniran način “sve nešto rade”. Podosta je tu kopiranja, preuzimanja tuđih ideja, modifikacija i improvizacije, no čini se da taj kaos ide u nekom pravcu i da je iz godine u godinu sve ozbiljniji i kompaktniji. Teško je za povjerovati da će Karlovac dobiti neki opći program tipa Špancirfesta, što nije ni potrebno. Moguće je da je baš ta kaotičnost, povremena sprega s ustanovama, te česta nezavisnost i svojeglavost udruga put ka novom i autentičnom lokalnom kulturnom proizvodu.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Zamagljene slike budućnosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Piše: Tatjana Tomić

Potrebno je uvijek iznova objašnjavati što antifašizam kao pojam znači, u svojem najširem i najužem smislu. Tome je svjedočio jedanaesti pulski Antifa Festival udruge Monte Paradiso koji je održan 15. i 16. studenoga u prostorima udruge. Kad je 2004. godine dvoje klinaca napadnuto noževima ispred Društvenog centra Rojc, organiziran je odlično podržan mimohod građana protiv svake vrste nasilja. Danas, deset godina kasnije, nasilje se sakrilo u takozvane festivale demokracije, a govor mržnje obukao u afirmativnu ambalažu. Antifa Festival preuzeo je posljednjih godina koncept u kojem se na edukativnoj i glazbenoj fronti razokriva represija društva u kojemu živimo i među rijetkim je mjestima u Istri u kojima se o toj represiji otvoreno razgovara.

Edukativni dio festivala, većinom preuzet od Antifašističkih dana, projekta udruge Škatula iz Rijeke koji se provodi u suradnji s mrežom Clubture, sastojao se od predstavljanja projekta Naslijeđe borbe, predavanja o antifašizmu u postjugoslavenskom filmu, tribine o jačanju desnice i desničarskih političarki, te predstavljanja zagrebačkih White angelsa i Mreže antifašistkinja Zagreb.  

Projekt Naslijeđe borbe udruga KA-Matrix iz Karlovca, Škatule iz Rijeke, Info-zone/KUM-a iz Splita i Monte Paradisa, koji se također provodi u suradnji s Clubtureom, uz izložbu fotografija spomeničke baštine antifašističke borbe, predstavio je Denis Mikšić. Projekt je nazvao spojem potrebe propitivanja naslijeđa antifašističke borbe i odnosa spram spomeničke baštine te pokušaja da se spomenici ponovno počnu koristiti kao javni prostori što su nekada i bili. S obzirom na to da je do 1990-ih u Hrvatskoj postojalo više od 6000 spomenika, a da ih je do 2000-ih devastirano više od 3500, ne iznenađuje da se uz udruge nezavisne kulture u projekt uključio i značajan broj stručnjaka koji rade ili surađuju u nizu relevatnih institucija (Hrvatski muzej arhitekture, Muzej za umjetnost i obrt), konzervatorskih odjela, kustosa, kao i članovi Saveza antifašističkih boraca. Izrazit interes za spomenike dolazi i izvan zemlje, iz zemalja regije, Europe i šire.

Naslijeđe borbe odvijalo se u tri faze, kroz radionice fotografiranja spomenika i postavljanja dokumentiranog materijala na Internet, okrugle stolove i prezentacije na izložbama. Organizatorima je ubrzo postalo jasno da je otvaranjem teme mjesta sjećanja na antifašističku borbu dotaknuta neuralgična točka hrvatskog društva u kojoj se spajaju nemali ponos na tekovine antifašizma, radikalne strategije zatiranja istih i briga za očuvanje arhitekturalnih bisera kao što je devastirani spomenik Vojina Bakića na Petrovoj gori. Često pitanje postavljeno u razgovorima sa stručnjacima i aktivistima bilo je “što sa spomenicima?”. Primjer jednog od značajnijih jest Spomenik antifašističke borbe u centru Karlovca, rad autora Vanje Radauša i arhitekta Drage Iblera čija je plastika u bronci nestala 1990-ih. Jedan od ponuđenih odgovora bio je da ostane takav kakav jest jer je i sam devastacijom postao po drugi put “svjedokom vremena”. 

Jedan od ciljeva projekta izrada je online registra trenutnog stanja spomeničke baštine u tri grada i županije u kojima su održane fotoradionice, u Karlovcu, Rijeci i Puli, putem Google Mape. Početna ideja spajanja umjetnika, aktivista i stručnjaka mogla bi prerasti u ozbiljan posao kad bi se u projekt uključile i ostale županije, pa čak i zemlje regije. “U planu je formiranje šire platforme koja će okupljati udruge koje se bave pitanjima kao što su redefiniranje ljevice i desnice u suvremenom društvu, antifašizam danas, umjetnička, javna i povijesna revalorizacija spomenika antifašizma i nezavisna kulturna produkcija. Platforma će se iz više aspekata baviti korištenjem javnih spomeničkih prostora, počevši od dokumentacije, zagovaranja zaštite i uređenja, te prenamjene u kulturne i društvene objekte”, rekao je Mikšić.

Predavanje o antifašizmu u postjugoslavenskom filmu postavilo je pitanje bi li nam antifašističke teme pomogle u suočavanju s prošlošću. Damir Batarelo iz udruge Škatula, kroatist Saša Stanić i filmski kritičar Dragan Rubeša ustvrdili su da politički korektno korištenje tema iz Drugog svjetskog rata praktički ne postoji, osim na marginaliziranim mjestima amaterskog filma, poput filma Igora Šaponje Šjora Rina Smajla. Spomenut je i dokumentarni film Gorana Devića Sretna zemlja iz 2008. u kojem se, zaključeno je na tribini, ide do izjednačavanja antifašista i ustaša kao ideoloških dogmi na istoj ravni, gdje se zaboravlja da iz ustiju jednih konstantno izlazi društveno tolerirarni govor mržnje. Na taj se način izlažemo zlu pod izlikom da omogućujemo objema stranama da se čuju. I dok je u Italiji antifašistički film vrlo isplativ i označava uspješno suočavanje s traumama, američka se filmografija diči političkom korektnošću, poput Eastwoodovih Zastava naših očeva i Pisama s Iwo Jime. U hrvatskom se filmu antifašizam može naći u tragovima, i to shvaćen u širem smislu, kao kod Matanićevih Finih mrtvih djevojaka ili Schmidtovih Metastaza, istaknuto je na tribini. 

O političarkama na desnici bilo je riječi na tribini pod nazivom Žene protiv žena, organiziranoj u kontekstu recentnog vala revitalizacije desničarkog diskursa u kojem su Željka Markić, Ruža Tomašić i Kristina Ćurković postale predstavnice “muške” politike ekstremne desnice. Suprotno očekivanjima da bi se žene političarke trebale baviti progresivnim temama i zaštitom ženskih prava zbog medijske i političke istrošenosti muških figura, ove su žene isplivale na površinu hrvatskog političkog i javnog života sa zahtjevima potpuno suprotnim težnjama feminizma. Kolika je ironija da se upravo žene kojima je feminizam omogućio ulazak u politiku sada bore protiv njega, istaknuli su Damir Baterelo, kulturologinja Dunja Matić (udruga Kombinat) i Mirna Ravnić iz udruge Druga Rijeka. Kada Ruža Tomašić u Europskom parlamentu glasa protiv zahtjeva da se ženama zajamči jednaka plaća te protiv zabrane otpuštanja tijekom porodiljnog dopusta jer u tim zahtjevima prepoznaje “rodnu ideologiju i podmetanje prava na pobačaj” ili kada Željka Markić obrazlaže zašto brak nije za homoseksualce jer “zna se što je brak”, a što “opasan stil života”, što je točno na snazi? Diskurs govora desnice postaje afirmativan, nije protiv nečega već za nešto, i to za obranu ugroženog nacionalnog identiteta od bilo koje vrste fiktivnog neprijatelja, bilo koje vrste različitosti u koju je moguće uprijeti prstom. Dokle god ljudi pritisnuti kaosom otkaza i ekonomskom nesigurnošću nemaju vremena za kritičko promišljanje društvenih procesa, ovakav će govor nastojati još više ideološki polarizirati društvo. “S takvom vrstom govora jednostavno nije moguće održavati dijalog”, rekle su Matić i Ravnić, zaključivši da će hrvatsko društvo u klimi revitalizacije desnice morati pričekati da se generacijski potroše frustracije nagomilane od Domovinskog rata.

Drugačije strategije otpora ponudili su navijači NK Zagreb White angels koji su na navijačku scenu donijeli antifaštička, antirasistička i antihomofobna uvjerenja. Svojim akcijama u Zagrebu otvaraju mjesto za novo promišljanje i podržavanje nogometa, direktnu demokraciju koriste kao način donošenja odluka unutar svoje udruge, u svom se radu suočavaju s kapitalizmom i klijentelizmom unutar uprava nogometnih klubova, kao i nacionalizmom, fašizmom i rasizmom na domaćim stadionima. Jednom tjedno igraju nogomet s azilantima smještenima u Dugavama, s njima putuju na turnire i organiziraju godišnji malonogometni turnir. Zlatko Nikolić iz Bijelih anđela kratko je predstavio i rad Mreže antifašistkinja Zagreb najavivši i nadolazeći Marš solidarnosti, 22. studenog u Zagrebu.

U glazbenom dijelu festivala koji je uobičajeno bolje posjećen, u klubu Monte Paradisa nastupili su Summoning morbid head (Rijeka), Left to starve (Karlovac/Duga Resa), Bosonogo djetinjstvo (Zadar), Reanimacija (Pula), Shin (Zagreb) i Jaded (Zagreb). Antifa Festival završio je videoprojekcijom u ime sjećanja na ubijenog Vanju Khutorskoja Kostoloma, legendu moskovske antifašističke pankerske scene, kojeg su nakon par neuspjelih pokušaja ubojstva, skinheadi nacisti ubili pištoljem, pucajući mu u leđa. Kako nasilje nije samo ono očito, mada ga njegove žrtve čine vidljivijim, tako stalno treba ponavljati što je antifašizam, što on za nas znači i na kojim idejama počiva. Tako bi se moglo razotkriti i svo ono simboličko nasilje u kojemu se davimo u ovoj zadnjoj, ali ne i posljednjoj krizi.

Izložba se sastoji od tri međusobno prožeta prostora sjećanja, tri zasebne cjeline unutar jednog prostora koji različitim pristupima istražuju sjećanje kao suodnos individualnog, kolektivnog i materijalnog, istovremeno tražeći povezanost s javnim prostorom i civilnim društvom. 

Kont – spomenik suvremene prošlosti propituje mogućnost spomenika danas kroz kolekciju sjećanja sačinjenu od fotografija, bilježnica, pisanih bilješki, audio intervjua do zvuka i vode. Flesh and Stone je izbor fotografija s dugogodišnjeg istraživačkog rada  na mjestima sjećanja koji bilježe interakciju ljudi s raznim spomenicima i memorijalnim objektima. Naslijeđe borbe dokumentira spomeničku baštinu partizanskog ustanka i mjesta fašističkog terora te načine na koje je naslijeđe borbe tretirano u različitim dijelovima Hrvatske danas, fokusirajući se na antifašističke spomenike Istre, Rijeke i Karlovaca kao dio projekta Naslijeđe borbe.

Izložba će biti održana u Galeriji S.K.C. u Palachu i na pješačkom mostu ispred hotela Continental, a otvorena je od 8. do 15. svibnja.

U okviru projekta KA-operativa predviđeno je održavanje više edukacija i studijskih posjeta te drugih aktivnosti jačanja mreže, no možda najvažniji zadatak koji si je mreža postavila jest pokretanje komunikacije s lokalnom upravom kako bi se unaprijedila pozicija nezavisne kulturne scene i kulture mladih u Karlovcu. Organizacije uključene u mrežu KA-operativa žele aktivno sudjelovati u kreiranju gradske kulturne politike, u prvom planu kako bi potaknuli otvaranje i uređenje prostora za aktivnosti nezavisne kulture.

Povodom osnivanja KA-operative i organiziranja javne tribine na temu potrebe dodjeljivanja, otvaranja i upravljanja javnog prostora namijenjenog karlovačkoj sceni, zamolili smo koordinatora mreže Domagoja Šavora i asistenta na projektu Denisa Mikšića da ukratko predstave mrežu.  

KP: Zašto i kako nastaje KA-operativa? 

DM: Potreba za boljim okvirom za bavljenje nezavisnom kulturom u Karlovcu postoji već čitav niz godina. Uz nepostojanje lokalne kulturne politike direktan povod za povezivanje više organizacija tijekom protekle godine bilo je nepostojanje infrastrukture za programe nezavisne kulturne scene u Karlovcu, koji se gotovo u potpunosti odvijaju tijekom ljetnih mjeseci dok se s hladnijim vremenom aktivnosti sporadično odvijaju u za to neadekvatnim prostorima. 

DŠ: Ono što nas je dodatno potaknulo da oformimo mrežu je prisutnost dovoljnog broja organizacija koje redovito rade programe i događanja nezavisne kulture, a godinama se bore s problemom prostora za djelovanje. Prvenstveno je to klupski prostor, a također i izvedbeni prostor, rezidencijalni prostor itd. Osim toga se stvorilo nezadovoljstvo načinima prepoznatljivosti i marginalizacije nezavisne kulture koja zapravo svojim sadržajima u Karlovcu konkurira u odnosu na one u institucijama. Jedan od važnih aspekata u cijeloj priči su i kriteriji financiranja programa nezavisne kulture. 

KP: Koje udruge i inicijative su se do sada uključile u KA-operativu i koji su njihovi programski fokusi?  

DŠ: Trenutno je u mrežu uključeno 10 organizacija i jedna neformalna inicijativa iz različitih nezavisno-kulturnih sfera, od organizatora festivala, koncerata, partija, performansa do organizacija s višegodišnjim iskustvom u zagovaranju i lokalnim politikama. Početne partnerske organizacije su udruge Studio 8, Free Dance, Carpe Diem, Poluga i Domaći, a naknadno su se priključili Kinoklub Karlovac, Eko Pan, Ka-Matrix, Kajda, Izvan fokusa i neformalna skupina karlovačkih breakera.

KP: Obraća li se primarno KA-operativa Gradu Karlovcu ili je ona i platforma putem koje će se karlovačka nezavisna scena promovirati “prema van”, tj. lakše surađivati s udrugama i pojedincima u Hrvatskoj i regiji? 

DM: Prva ideja KA-operative upravo je povezivanje aktera na lokalnoj sceni te artikulacija svojih potreba prema lokalnoj upravi, ali i široj javnosti. Iako se već gotovo deset godina u okviru raznih festivalskih događanja u Karlovac dovode programi s nezavisne kulturne scene sam termin nezavisna kultura upravo je stavljen na lokalnu agendu početkom godine kroz više-manje sustavno djelovanje nekoliko organizacija. Dio organizacija uključenih u mrežu duže vrijeme surađuje s udrugama, inicijativama i pojedincima iz Hrvatske i šire no i dalje nam se čini da je ta interakcija s drugim sredinama nedovoljno vidljiva i prepoznata u Karlovcu. Prometna, organizacijska i informativna povezanost s drugim sredinama u Hrvatskoj i regiji nedovoljno se koristi pa, što se tiče suradnje, više se radi o “ekscesima” nego pravilu.

KP: Prilikom predstavljanja inicijative napomenuli ste kako je dio aktivnosti već održan početkom godine. Možete li istaknuti neke od njih i naznačiti smjer kretanja KA-operative u ovoj godini? 

DŠ: Prvih par mjeseci ove godine smo proveli u okrupnjavanju mreže, u kojem smo od početnih pet članica narasli na sadašnjih jedanaest. U veljači smo odradili radionicu o javnim politikama gdje smo se dotakli i zagovaračkih alata, dok smo u ožujku posjetili AKC Mediku gdje smo odslušali i o povijesti i modelu upravljanja zagrebačkog Pogona. U ostatku godine nas čeka posjet Puli i Rojcu, strateško planiranje mreže, radionica zagovaranja i jedno vikend događanje koncertnog tipa u koji su uključeni članovi mreže. Nakon što se formira nova gradska vlast počet ćemo i kontinuirano se sastajati s njima na mjesečnoj razini i rješavati tekuća pitanja i potrebe organizacija u nezavisnoj kulturi. Pisani trag našeg cijelog ovogodišnjeg procesa prezentirat ćemo krajem godine putem pisma preporuke gradskim vlastima na temu stanja nezavisne kulture i koraka koje je važno poduzeti kao bi se situacija poboljšala.

KP: Koji su problemi u Karlovcu gorući i kojima se KA-operativa mora najprije posvetiti? 

DŠ: Vjerojatno najznačajniji pomak napravilo je naše otvoreno pismo gradskim vlastima i ostatku javnosti po pitanju uređenja male scene Hrvatskog doma. Tu smo postigli dobre rezultate kritizirajući ishitrenost odlučivanja gradske uprave te zahtijevajući transparentnost. Osigurali smo pomak u dijalogu koji se još uvijek nastavlja kroz seriju radionica u organizaciji gradske uprave, uveli smo termin centra za nezavisnu kulturu, prezentirali model upravljanja u vidu javne ustanove koji je prihvaćen kao najbolji te napravili procjene potreba za prostorima organizacija u nezavisnoj kulturi. Trenutno nam je glavna preokupacija organizacija javne tribine koja će se održati krajem travnja, a na kojoj ćemo predstaviti problematiku organizacija u vidu prostora za djelovanje, a koja će se simbolički održati na maloj sceni Hrvatskog doma. Kontaktirati ćemo i kandidate na lokalnim izborima, predstavnike odjela za društvene djelatnosti, medije i sve zainteresirane i nadamo se da ćemo svojim prezentiranjem još više otvoriti oči budućim gradskim vlastodršcima.

DM: Uz samo pitanje infrastrukture problematika se širi na općenitu poziciju neinstitucionalne kulture u gradu, počevši od traženja prostora z produkciju pa sve do nepostojanja gradske kulturne politike. Zbog navedenih problema postoji potreba za mogućnosti provedbe programa tijekom cijele godine, mogućnosti smještaja i rada umjetnika na rezidencijalnim programima u za to adekvatnim uvjetima, kontinuitet programskih sadržaja, razvoj publike, a sve to uz jasan i transparentan model upravljanja. 

KP: Za 30. travnja najavljena je javna tribina s temom potrebe dodjeljivanja, otvaranja i upravljanja javnog prostora namijenjenog nezavisnoj kulturnoj sceni. S obzirom na dosadašnje upravljanje Grada Hrvatskim domom i reakcija nezavisne scene na donesene odluke, možete li nas izvijestiti o trenutnoj situaciji s tim prostorom? 

DM: Situacija s Hrvatskim domom je i dalje prilično zamršena. Formalno je i dalje na snazi ugovor kojim Grad Karlovac daje zgradu u koncesiju Hrvatskoj seljačkoj stranci na 99 godina dok je upravo u procesu potpisivanje ugovora između Grada i gradske tvrtke Mladost d.o.o. o upravljanju dijelom zgrade, klubom Mala Scena.

Prostor Male Scene (radi se o pozornici velike dvorane Hrvatskog doma) i pripadajuće prostorije obnovljeni su početkom godine na što su se također oglasile i udruge okupljene u KA-operativu. Komentari su bili na sam početak procesa obnove o kome je javnost bila izviještena tek kad su radovi počeli, o detaljima izvedbe nisu konzultirani relevantni akteri na lokalnoj sceni, niti su bili definirani namjena, model upravljanja, rukovođenja i programiranja. Nakon reakcije od strane udruga i dijela medija krenula je komunikacija između Grada i javnosti putem nekoliko savjetovanja što je rezultiralo nacrtom Pravilnika o korištenju Male Scene na koji se zainteresirana javnost može očitati i poslati komentare i prijedloge do 3. svibnja. Otvaranje Male Scene, kao i upravljanje prostorom od strane gradske tvrtke Mladost d.o.o. treba biti samo prijelazna faza u obnovu ostalih prostora Hrvatskoga doma kao ustanove namijenjene djelovanju i razvoju nezavisne kulturne scene. 

Petra Novak  / Foto: KAportal

D. M.: Zanimanje za nezavisnu glazbenu scenu vežem još za rane 80-te kad su me film Rude Boy o turneji grupe Clash i nedugo zatim, koncert grupe Idoli, zainteresirali za punk i new wave koji je u to vrijeme u Karlovcu bio i popularniji od punka. Sljedeći obrat dogodio kroz prve kontakte s ljubljanskim hardcore punk kolektivom i članovima grupe UBR. Distribuirao sam po Karlovcu njihove EP-je, nakon čega su mi poslali prve hardcore fanzine koji su na potpuno drugačiji način pristupali punku nego što je to bilo uobičajeno u mainstream medijima. U tim fanzinima često su se promišljalo kako je na punk sceni manje važan izgled, a važnije je ono što se radi (tek dosta godina kasnije počeo se koristiti termin “aktivizam”). Odlazak u Ljubljanu, u tadašnji klub FV bio je kulturološki šok, počevši od ekipe koja se tamo okupljala do stvari koje su radili. Uz već navedene UBR, za FV se vežu najznačajniji koncerti 1980-ih, počevši od Rattus, Youth Brigade, Pandemonium, benda Borghesia. U to je vrijeme s radom počinjao je i Laibach te se slušao Radio Študent. Nama se ljubljanska scena činila kao pravi raj: tamošnja ekipa znatno je bolje znala iskoristiti mogućnosti organiziranja zahvaljujućim državnim institucijama. U Zagrebu bi se ponekad organizirali koncerti u Kulušiću ili RANS Moša Pijade (današnji Boogaloo), no to nije bila niti sjena onoga što se događalo u Ljubljani.

Uskoro smo krenuli s osnivanjem prvih bendova, izradom fanzina, krenula je organizacija koncerata od kojih ću izdvojiti nastupe hardcore benda Acrania i Slavische Blatter, benda inspiriranog upravo Laibachom, Borghesiom i Swansima. Radilo se više o umjetničkom projektu, koji je prerastao sam bend, a u kojem je idejni pokretač Josip Mlinac spajao zvuk/buku, video art, slikanje i kazalište. Iz ove perspektive ta sva nastojanja mogu izgledati smiješno i pomalo naivno, održavanje koncert u maloj galeriji, jeftina produkcija i loši instrumenti, ali mora se priznati određena hrabrost i inicijativa jer tako nešto ovdje još nije bilo viđeno. Uz Slawische Blatter svirao sam u bendu Dogs Nose koji iza sebe ima tek nekoliko koncerata na kojima smo nastupali s Acraniom. Naime, dijelili smo bubnjara Srkija koji je kasnije svirao s Motusom i karlovačkim Carl Hunter. Glavni karlovački fanzini bili su Corpus Delicti, koji je s prijateljima radio moj brat Vedran Mikšić, za koji sam i ja pisao te Black Side koji je radio Duško Buić – Dule, također jedno od dugovječnih imena s lokalne hardcore scene.

KP: Sudeći prema rečenom, čini se kako je karlovačka hardcore punk scena krajem 1980-ih bila dosta aktivna. Što se sa scenom događa ratnih i poratnih 1990-ih te u kojem se smjeru razvija do početka 2000-ih? 

D. M: Dok je Karlovac bio pod direktnom ratnom opasnošću i na dometu artiljerije, istovremeno se odvijala prava renesansa hardcore, punk i metal bendova. Sviralo se uglavnom u bivšem kinu Luxor, a na koncerte je dolazilo petstotinjak ljudi. Koncerte je i onda bilo prilično teško organizirati, ali su vlasnici prostora stalno radili neke gitarijade koje su često nalikovale na hardcore punk i metal festivale na kojima tu i tamo upadne neki bend koji svira obrade Olivera Dragojevića, Majki, Iron Maidena i slično. Pogotovo je to bilo neobično jer je u publici bilo najviše pankera, metalaca, skinsa, protogrungera koji su jedva čekali da nastupi neki bend na koji će napraviti lom. Tako smo 1993. osnovali Scud. Izdvojio bih još i partnerski sastav Amorphosa i nikad prežaljene grindere Flaster of Disaster s kojima smo često svirali u Karlovcu, Zagrebu i Sloveniji.

Sredinom devedesetih grupa mladih ljudi osnovala je udrugu Studentski kulturni centar Braća Radić i reaktivirala klub u Hrvatskom domu koji se još od osamdesetih zove Mala Scena, a dobio je ime po tome što je u stvari pozornica velike dvorane. Događanja na Maloj Sceni smo pratili u fanzinu PLAN99 pokrenutom krajem 1998. godine. Fanzin je kasnije preimenovan u PLAN.et magazin.

Godine 2000. nastavili smo sa širenjem aktivnosti oko scene pa su tako organizirani prvi graffiti sessioni, odlasci u manje gradove Karlovačke županije gdje smo radili skate/graffiti/hiphop događanja. Naše aktivnosti nisu bile velike, ali su, bar se nadam, bile zanimljive i zabavne klincima u mjestima gdje se još uvijek osjećalo da je rat netom završio.

U početku sam kroz SKUC surađivao s Udrugom za kreativni razvoj “Domaći“, da bi se uskoro i zaposlio u Domaćima.

KP: Možeš li opisati početke Udruge za kreativni razvoj – Domaći? Tko je sve sudjelovao u osnivanju udruge i koja je bila osnovna koncepcija?

D. M.: Domaći su nastali kao svojevrsni spin-off socio-obrazovnih programa međunarodne humanitarne organizacije Catholic Relief Services – CRS. Udruga je osnovana 2001. godine i prve tri godine je od CRS-a imala osiguranu financijsku potporu za hladni pogon i implementaciju programa povezivanja i suradnje roditelja i škola u nekoliko županija. U drugoj godini postojanja udruge započelo se s prikupljanjem sredstava od drugih donatora kao i širenja programa, te je 2002. godine došlo do ideje za osnivanje Centra za mlade u Karlovcu. Nakon istraživanja potreba, krenulo se u prikupljanje sredstava za centar te pregovore s gradskim vlastima oko dodjele prostora. Taj proces bio je poprilično mučan i težak. Nakon iskazanog interesa i prvotnih obećanja od strane gradskih vlasti kako će nam biti dodijeljen prostor u napuštenoj vojarni u samom centru grada, na Trgu bana Jelačića, osigurali smo veći iznos sredstava od stranih donatora. No, tada su krenuli problemi. Kako bismo ostvarili donaciju, trebali smo potpisati i ugovor s Gradom Karlovcem kao vlasnikom prostora. Krenula su doslovno izmotavanja u pravom smislu riječi tako da nakon nekoliko mjeseci “natezanja” i “zavlačenja” ugovor nije potpisan, a dio sredstava vraćen je donatoru. Na sreću, zahvaljujući razumijevanju i interesu ravnatelja Prirodoslovne škole, ušli smo u derutni prostor nekadašnje kožare u gradskoj četvrti Gaza gdje je s dijelom preostalih sredstava uređen Centar za mlade na Gazi. Očito je model Centra bio ideja za otvaranje Knjižnice za mlade te drugog Centra za mlade u četvrti Grabrik od strane Grada Karlovca.

Smjernice razvoja Domaćih odlučujemo na strateškim planiranja, a ponajviše su uvjetovane interesima samih članova. Tako se može vidjeti kako se od rada s roditeljima i školama u dijelu Karlovačke županije okrenulo k radu na novim medijima, nezavisnoj kulturi, programima neformalne edukacije i osmišljavanju programa provođenja slobodnog vremena u Centru za mlade na Gazi.

Od 2004. godine uključili smo se u Savez udruga Klubtura. Godine 2006. smo s partnerskim organizacijama pokrenuli Mrežu internetskih radija Stanica MIR, aktivno smo počeli sudjelovati u radu Mreže mladih Hrvatske te iste godine počinje i naš projekt/festival nezavisne kulture Nepokoreni Grad.

KP: Centar za mlade na Gazi korisnicima nudi stalni svakodnevni program te brojna zasebna događanja. Možeš li kazati nešto više o programskoj koncepciji centra?  

D. M.: Aktivnosti su od početaka vrlo raznolike i podložne su interesima, kako samih korisnika, tako i članova udruge. Tijekom godina neke su se aktivnosti dodavale, neke su otpadale. Na početku smo krenuli s informatičkim tečajevima, tečajevima oblikovanja keramike, projekcijama i radionicama vezanim za razvoj civilnog društva. Kasnije su krenule kreativne radionice pa sada imamo i tečaj krojenja i šivanja. Centar često služi i kao spavaonica za goste, bendove ili predavače koji nisu zahtjevni po pitanju smještaja. Kako je čisto, toplo i uredno i imamo dobro uređen sanitarni čvor s tuš kabinom, centar može ispuniti i te potrebe, što štedi dosta sredstava. Od ostalih aktivnosti kojima smo se bavili, tu je studio Slobodnog internetskog radija – stanica MIR i video studio s obzirom na to da se povremeno bavimo video produkcijom. Također, često se održavaju radionice razmjene vještina s najrazličitijim namjenama: od hobi elektronike, popravka bicikla do DJ radionica. Surađujemo i s Udrugom mladih Poluga odnosno njihovim LED kolektivom koji povremeno koriste prostor centra za DJ i VJ edukacije ili vježbanje. Ne smijemo zaboraviti i vrlo aktivnu udrugu EKO Pan koja također ima svoje središte na Gazi i u centru provodi različite aktivnosti: od djelovanja Zelenog telefona, edukacija za srednjoškolce po pitanju očuvanja okoliša, održivog razvoja, zaštite voda i sl. Uglavnom, dosta šarena ponuda i namjena.

NG LED ontour 2011

KP: Nakon Centra za mlade na Gazi, u Karlovcu je otvoren još jedan centar za mlade, u naselju Grabrik. Ipak, višenamjenskog klupskog prostora i dalje nema. 

D. M.: Nedugo nakon osnivanja Centra za mlade na Gazi uređen je i Studentski centar nedaleko lokacije na kojoj smo prvotno htjeli otvoriti centar, da bi nakon toga bio otvoren i Centar za mlade u gradskoj četvrti Grabrik. Iako su programi oba mjesta za mlade popunjeni, smatram da je prije osnivanja drugog centra za mlade trebalo osposobiti neke druge lokacije, obzirom da je onaj na Gazi već bio otvoren. Sada imamo dva centra za mlade, od kojih Centar za mlade na Gazi i dalje nije prepoznat niti podržan od strane lokalne samouprave. Najveći je problem što Karlovac i dalje nema klub koji bi bio jedna od bitnih točaka za nezavisnu kulturu u gradu. Nedostaje prostor za prezentacijske tipove umjetnosti u širem smislu, odnosno organizaciju javnih događanja, ne samo koncerata i partija nego i performansa, predstava, instalacija. Zbog nedostatka adekvatnog prostora, programi nezavisne kulture gotovo se isključivo održavaju tijekom ljetnih mjeseci i na otvorenom. Tako su nastali festival nezavisne kulture Nepokoreni grad, LED festival, ArtiKA, etno/jazz festival i drugi. Iz godine u godinu raste broj ljetnih događanja na otvorenom ili u nekim recikliranim prostorima, koja se održavaju u napuštenom hotelu, staroj gradskoj jezgri i ostalim lokacijama, što organizaciju čini kompliciranom i gdje cijela logistička potpora nije riješena. Zbog toga  produkcija  festivala često ispadne skuplja od samog sadržaja.

KP: Koje su posljedice politike ignoriranja prostornih potreba nezavisne kulture? Postoji li mogućnost adaptacije neke od napuštenih zgrada u Karlovcu? 

D. M.: Prostor Hrvatskog doma jedan je od mnogih koji bi mogli zadovoljiti takvo nešto, s obzirom na to da ima “dovoljno kvadrata” i prostorija. To je i bio projekt udruge Domaći iz 2005. godine kad smo pregovarali s inozemnim donatorima koji su bili spremni i zainteresirani  za investiranje i uređivanje objekata namijenjenih programima nezavisne kulture.  No, opet je zapelo u pregovorima, projekt nije krenuo, a zgrada i danas izgleda derutno i prepuštena je propadanju.

Hrvatski dom nekadašnja je fiskulturna dvorana, sagrađena između dva rata. Do početka 1990-ih godina njome je upravljao Savez socijalističke omladine Hrvatske, a tamo je djelovao Klub mladih Bratstvo i jedinstvo, Student servis, teretana, prostorija za vježbanje bendova, glazbeni studio, video klub i dr. Uglavnom, djelomično je imao funkciju koju bi trebao imati Centar za nezavisnu kulturu i mlade. Krajem 1980-ih prostor je zatvoren za organizaciju kulturnih događanja, a početkom 1990-ih je Hrvatska seljačka stranka s gradom sklopila ugovor o upravljanju zgradom na 99 godina. HSS je tada dio tog prostora dodijelio udruzi Studentski kulturni centar Braća Radić, koja je tamo pokrenula programe kao što su tonski studio, koncerti, organizacija društvenih tribina i povremene studentske zabave. Dio zgrade iznajmljen je privatnim investitorima za potrebe disko kluba i kafića, no evo, danas tamo nema gotovo ništa. Nekoliko prostorija koristi HSS za svoje urede, dok se tek nekoliko prostorija koristi za probe bendova. Povremeno se koristi dio na kojem je bila nekadašnja Mala Scena, i to za punk koncerte ili techno partije. Tamo se odvijalo i nekoliko programa u sklopu Nepokorenog grada. Jedan od većih problema karlovačke nezavisne kulturne scene nepostojanje je zajednički definirane namjere i poruke prema Gradu te se, u većini slučajeva, organizacije Gradu obraćaju samostalno ili kao suradnja tek dvije do tri udruge.

Osim toga, što se prostora tiče, u gradu ima nekoliko pozicija koje su niz godina neiskorištene, bez obzira što građani i lokalni mediji javno govore o tome. Pod tim smatram vojarne u užem gradskom području, bivši hotel Central, Hrvatski dom, Stari grad Dubovac koji je reprezentativna i povijesna lokacija. To su sve potpuno ili nedovoljno neiskorištene lokacije, prepuštene polaganom propadanju. Razloge slabijeg odaziva publike na pojedina događanja nezavisne kulture treba tražiti upravo u tome što publika, u nedostatku kluba, nema naviku odlaska na drugačiji program od uobičajenog odlaska u kafić ili neki od lokalnih pubova. Tako nešto zahtijeva više godina stalnih programa kroz koje će građani steći naviku odlaska na koncert, predstavu ili večer elektroničke glazbe, iako se ne radi o popularnom imenu s mainstream scene.

KP: U kreiranju i usvajanju Gradskog programa za mlade sudjelovali ste 2008. godine te ste unutar tih aktivnosti zagovarali otvaranje Centra za mlade i nezavisnu kulturu. Kako je tekao taj proces i što se od planiranog na kraju realiziralo? 

D. M.: S obzirom na to da su rad i djelovanje s mladima i za mlade kao jedna od smjernica udruge Domaći, pokrenuli smo, u suradnji s Gradom, proces izrade Gradskog programa za mlade. U tom je procesu kroz ankete, okrugle stolove i radionice napravljena baza za takav program. Program je 2008. godine usvojilo Gradsko vijeće te je tako postao službeni gradski dokument. U njemu je, u poglavlju broj pet, koje se tiče slobodnog vremena i kulture mladih, predviđeno otvaranje Centra za mlade i nezavisnu kulturu. Program je napravljen za razdoblje od 2008. do 2012. godine, no do danas, nažalost, ništa nije napravljeno po pitanju Centra za nezavisnu kulturu i mlade. Najveći problem je nepostojanje političke volje i želje da se takva institucija osnuje jer bi, u protivnom, tako nešto bilo i napravljeno.

Danas centar vjerojatno ne bi izgledao onako kako je zamišljen na radionicama, te ga ne bi činilo više multifunkcijskih dvorana, odvojenih prostora za koncerte, partije, performanse i kino projekcije, no ovako u Karlovcu ne postoji niti osnovni klupski prostor. Jedna od zgrada koje bi se mogle adaptirati u klub je upravo više puta spominjani Hrvatski dom što je 2009. godine naznačio i sam gradonačelnik, te nadovezao kako nema potrebe za razmišljanjem o drugim prostorima jer Hrvatski dom ispunjava sve potrebe.

KP: Hrvatski dom tek je jedna od lokacija oživljenih festivalom Nepokoreni grad, kojem je fokusu stavljanje neiskorištenih prostora u privremenu funkciju. U tom smislu, možeš li reći nešto više o festivalu? 

D. M.: Da, to je bila osnovna ideja pri pokretanju Nepokorenog grada. Nije nam bio cilj organizirati isključivo događanja ili prezentacije, što bi uostalom i bilo puno jednostavnije organizirati u objektima kao što su sportske dvorane ili Gradskom kazalištu Zorin dom. Glavna ideja festivala je usmjeriti pažnju i potaknuti građane na razmišljanje i djelovanje vezano za potrebu postojanja prostora za nezavisnu kulturnu scenu te mogućnost prenamjene postojećih i neiskorištenih objekata koji propadaju. Nažalost, ti prostori su danas već u puno lošijem stanju nego 2006. godine kada smo krenuli s Nepokorenim gradom, što iziskuje još veća ulaganja za moguću prenamjenu i ostvarivanje formata festivala.

Na organizaciju ovakvog tipa festivala nezavisne kulture potaknula su nas slična događanja u Zagrebu, ponajprije Operacija grad te Media Mediteranea u Puli. Htjeli smo na jednom mjestu okupiti razne izvođače i aktere na nezavisnoj kulturnoj sceni koji promišljaju prostor grada. Ovaj festival pokušava, uz nastupe raznih gostiju iz drugih sredina dati i odgovor na pitanje: što grad čini gradom? Grad nisu samo zgrade, nego građani i događanja. Događanja koja obilježavaju urbanu scenu bilo je sve manje. Zanimljivo da je bilo sve manje i tzv. mainstream kulturne ponude, a onoga što se naziva underground, podzemnom, alternativnom, street, nezavisnom kulturom kronično nedostaje. Ta kulturna scena zna biti, kroz svoje programe, puno kritičnija jer direktno ne ovisi o centrima financiranja i upravljanja i često ima socijalni element. Želja nam je bila pokazati da grad koji promišlja “drugačije” i dalje postoji, kao i “gradska ekipa” koja ovdje nešto radi. Ime festivala preuzeli smo od istoimene serije s početka 1980-ih.

KP: Na koje sve načine festival Nepokoreni grad afirmira zajednicu i grad kao scenu te ukazuje na nedostatak prostora za nezavisnu kulturu pored tolikih gradskih nekretnina koje neiskorištene propadaju? 

D. M.: Na početku, kao i danas, ideja je bila oživjeti neke neiskorištene objekte i prostore – napuštena parkirališta, vojarne, hotele ili napušteni Hrvatski dom. Radi se o mjestima na gradskom šetalištu, Promenadi. Upravo smo tamo doveli plesne predstave kakve se inače rijetko organiziraju na otvorenom. Idućih godina povezali smo se s Tvornicom lutaka iz Zagreba i krenuli s malim dječjim predstavama i performansima. Godine 2007. inicirali smo i korištenje napuštenog hotela Korana u suradnji s ekipom mladih lokalnih DJ-a koji su u to vrijeme osnovali udrugu i krenuli s LED inicijativom – Lokalnom elektroničkom defenzivom. LED se predstavio na nekoliko izdanja Nepokorenog grada, a onda su počeli samostalno organizirati LED festival, koji je većinom usmjeren na elektroničku glazbu i, uopće, propitivanju položaja današnje elektroničke glazbene scene. Nastavili smo s dobrom suradnjom i pomažemo jedni drugima pri organiziranju nekih aktivnosti, a neki članovi LED kolektiva, odnosno Poluge, članovi su i Domaćih. Primjerice, ove godine je Nepokoreni grad završio 28. lipnja, a 29. lipnja je započeo LED festival, tako da su Karlovčani imali tri vikenda ispunjena različitim sadržajima nezavisne kulture. Godine 2011. na Nepokorenom gradu uveli smo večer na kojoj nastupaju hardcore punk bendovi u čemu nam uvelike pomažu prijatelji iz Pule, Rijeke i Zagreba, dok smo prije bili usmjerni isključivo na elektroniku. Glazbeni dio također čine mali ulični koncerti, uglavnom one man bendova ili akustičnih sastava koji ne iziskuju zahtjevnu produkciju, pa su tako nastupali Bebe na vole, pulski Toovar, hiphoperi iz Slavonskog Broda, akustični gipsy bend i mnogi drugi. Sva događanja uglavnom radimo na otvorenom kako bi kroz sedam dana festivala oživjeli nekoliko točaka grada.

KP: Dakle, ovakav tip kulture Karlovčanima se nudi uglavnom preko ljeta. Kako se nezavisna kulturna scena snalazi tijekom ostalih godišnjih doba?

D. M: U nekoliko kafića organiziraju se DJ večeri i manji nastupi lokalnih bendova, a LED ekipa povremeno organizira partije na Starom gradu Dubovcu. Takva događanja definitivno ne zadovoljavaju potrebe. Kafići nisu glazbeno scenski prostori pa su organizatori ograničeni i željama i razumijevanjem vlasnika prostora. Bez obzira radilo se o malom kafiću ili dvorani, prostor je privatan i vlasnik ima neka svoja pravila. Razumljivo je da mu je na prvom mjestu zarada pa program koji dolazi s nezavisne kulturne scene, bez obzira radi li se o koncertu, partiju, performansu, elektroničkoj glazbi, možda neće biti atraktivan njegovim mušterijama, odnosno publici od koje on živi.

KP: Udruga Domaći pokrenula je niz medijskih projekta. Možeš nabrojati nekoliko najuspješnijih? 

D. M.: Medijski projekti krenuli su s PLANet magazinom koji je počeo izlaziti kao bilten SKUC-a Braća Radić i Male Scene. S obzirom da sam PLANet radio u SKUC-u, nastavio sam ga raditi kroz Domaće. PLANet je bio vezan uz naše projekte, ali je pratio i događanja na nezavisnoj sceni u Hrvatskoj, ponajviše udruga s kojima surađujemo u drugim gradovima – u Zagrebu, Rijeci i Puli. Tako se najčešće moglo čitati o događanjima u organizaciji

udruga Monteparadiso, Metamedia i ZUM-a iz Pule, ekipe u Rijeci okupljene u Molekuli – Drugog mora, Amandle i Spirita, nekih programa provedenih kroz mrežu Clubture i Stanicu MIR. Redovito izvještavamo o programima u organizaciji zagrebačkih organizacija kao što su URK, Attack, Multimedijalni institut, KSeT, Confusion. Pored toga, u suradnji s portalima poput Kulturpunkta, Zamira i H-altera, prenosimo članke vezane za nezavisnu medijsku i aktivističku scenu te na taj način pružamo i drugačiji pogled na stanje na medijskoj i društvenoj sceni.

Zahvaljujući  projektu media.net proizašao je aktivistički pristup video produkciji pa smo krenuli s izradom video materijala. U suradnji s organizacijama ACT iz Čakovca, UKE iz Križevaca i Spirit iz Rijeke inicirali smo internetsku radio stanicu MIR s idejom povezivanja putem internetskih radija i stvaranje mreže. Kroz taj projekt usmjerili smo se na istraživanje slobodnih tehnologija i slobodnog softwarea, što je za ono vrijeme bilo neuobičajeno i pomalo pionirski pothvat.

KP: MIR – mreža internetskih radija čini se zanimljivom inicijativom medijskog umrežavanja nezavisne scene. Kako je zamišljen taj projekt i na kojem se polju pokazao najuspješnijim? 

D. M.: Do ideje je došlo 2004. godine pri provedbi projekta media.net, a u ozbiljniju realizaciju krenulo se na multimedijskom kampu na Krku kojeg je organizirala udruga Spirit, a koji je realiziran kroz mrežu Clubture. To je bio spoj ljetovanja, radionica i raspravljanja kroz koje se iskristalizirala ideja o povezivanju putem internetskih radija. Uskoro smo proširili mrežu na Dubrovnik, Labin i Split pa se može reći da smo imali gotovo nacionalnu pokrivenost. Svaka organizacije producirala je minimalno jedan sat programa tjedno, što stvarno nije bilo zahtjevno. Domaći su iz internetskog radija pokrenuli radijsku emisiju o civilnom društvu Sektor 3 na Hrvatskom radio Karlovcu koja ide još i danas. Emisija je krenula 2006. godine na jesen da bi 2007. nastavila s radom zahvaljujući podršci Nacionalne zaklade za razvoj civilnoga društva. Nakon šest godina postojanja emitiranja Sektor 3 lagano mijenja fokus prema dijelu civilno-društvene scene koji se bavi nezavisnom kulturom i mladima, no to neće isključiti i povremeno bavljenje drugim aktualnim temama.

Stanica MIR bila je postavljena kao eksperiment te nam je važnija bila proizvodnja od slušanost. Nekoliko godina je komunikacija dobro funkcionirala, no s vremenom su se organizacije fokusirale na svoje projekte. Suradnička platforma i dalje postoji. Svakako je značajna 2006. godina kad je oko projekta organiziran multimedijalni kamp u Labinu na kojem su se okupili članove mreže iz cijele Hrvatske, ali i stručnjaci s polja novih tehnologija i taktičkih medij iz Europe i Južne Amerike. Organizatori kampa su bili UKE iz Križevaca, Labin Art Express i Domaći.

KP: Kolika je bila slušanost emisija koje ste osmislili u sklopu projekta MIR?

D. M.: Kao što sam rekao, nije nam bilo važno koliko ljudi nas sluša, već koliko pojedinaca i organizacija proizvodi sadržaj. U tom smo smislu uspjeli jer nas se dosta uključilo u projekt. Što se tiče publike, raspon je bio od 2 do 200 slušanja, što u live streamu, što u podcastu dok su pojedini programi dostigli i 1000 slušanja u podcastu. Smatram tu brojku uspješnom za takav tip sadržaja jer se radi o nezavisnom mediju bez reklame i bez komercijalnih ili mainstream programa.

KP: Nekoliko puta si spomenuo suradnju s drugim udrugama i Savezom udruga Klubtura. Koliko je takav suradnički pristup pridonio u razvoju udruge Domaći?

D. M.: Početkom 2000-tih sudjelovali smo u projektu Media.net pokrenutom od Zamira, Fakulteta političkih znanosti i STINA-e pod sloganom “Don’t Hate the Media, Be the Media“. Kroz taj smo se projekt počeli povezivati s drugim organizacijama koje se bave nezavisnim medijima i nezavisnom kulturom.

Veliku ulogu odigralo je Savez udruga Klubtura preko koje smo razmjenjivali programe, znanje, iskustva i interese. Preuzeli smo neke ideje i načine organizacije od drugih i drugi su preuzimali know how od nas. Tu vidim najveću vrijednost umrežavanja – širenje ideja i njihovo prilagođavanje određenoj sredini. Većina programa koje ugošćujemo na Nepokorenom gradu ili u centru su programi koji se provode kroz Savez udruga ili se realiziraju s organizacijama koje smo kroz njega upoznali.

KP: S obzirom na velik broj ostvarenih programa i godine djelovanja, kako bi ocijenio utjecaj organizacije na lokalnu zajednicu?

D. M.:  S idejom pokretanja Centra za mlade na Gazi utjecali smo zasigurno na otvaranje drugog centra i Knjižnice za mlade. Osim toga, nakon Nepokorenog grada krenulo je nekoliko drugih festivala, koje se u neku ruku može smatrati spin off projektima Nepokorenog grada. Najbolji primjer za to je ekipa festivala LED, koja je prve godine nastupala u sklopu Nepokorenog grada, druge je godine već počela razmišljati o organizaciji samostalnih događanja, a Festival uličnog kazališta za djecu KIDaj direktno je izrastao iz Nepokorenog grada. Na kraju krajeva, i Gradski program za mlade bio je uvelike potaknut od strane Domaćih. Zagovaranje i djelovanje na nezavisnoj sceni često je težak i mukotrpan posao koji zna biti frustrirajući jer ponekad izgleda kao da te javnost ne razumije. Tek s odmakom od desetak godina možemo sagledati sve što smo dosada učinili te zaključiti kako smo imali utjecaj te i dalje djelujemo na lokalnu zajednicu, ali i šire.

KIDaj 2012 

KP: Uspijevate li motivirati mlađe članove da samostalno osmišljavaju nove programe?

D. M.: U Karlovcu je općeniti problem velika blizina Zagreba gdje mnogo mladih odlazi studirati te tamo po diplomi i ostaje. Za primjer mogu navesti diskusijsku grupu CZM na Gazi koja je organizirala Shout festivala – 170 godina slobodarske ideje, a čiji su članovi danas vrlo aktivni na zagrebačkom Filozofskom fakultetu. Jedan od problema Karlovca i ostalih gradova koji gravitiraju Zagrebu je neprestani odljev mladih kvalitetnih ljudi s vizijama koji ondje započinju i nastavljaju karijere. Ovaj grad s vremenom im postaje premali, problemi ih obeshrabruju pa odlaze u sredine koje im pružaju veće mogućnosti i u kojima je lakše naći istomišljenike s kojima će nešto započeti organizirati dok “kod kuće” često imaju osjećaj da se bore s vjetrenjačama.

KP: Kako onda vidiš budućnost organizacije?

D. M.: Ne vidim da će to zaustaviti naš razvoj jer novi mladi ljudi stasaju. Vjerujem da programi koje dovodimo u Karlovac, poput predstava za djecu u izvedbi nezavisnih grupa gdje ljudi od malih nogu imaju priliku vidjeti programe nezavisne kulturne produkcije, pokazuju građanima od postoji izuzetno živa i raznolika nezavisna kulturna produkcija koja kvalitetom nimalo ne zaostaje za institucionalnom i mainstream ponudom. Tako su kod nas nastupale predstave Tvornice lutaka, Škripzikla, Cirkorame, Go Go Writersa. Oni malo stariji mogu vidjeti što se događa na nezavisnoj elektroničkoj ili hardcore punk sceni.

Organizacijama civilnoga društva, pa tako i onima koje se bave nezavisnom kulturom i medijima, velika prijetnja održivosti su financije što uvelike ovisi o donatorima. Velik broj organizacija prinuđen je prilagođavati programe ciljevima koje postavljaju donatori. Lokalna samouprava nedovoljno ili nimalo ne podupire nezavisnu kulturnu scenu pa tako veliku ulogu igra entuzijazam samih djelatnika. Idealan spoj za napredak je entuzijazam aktera uz jaku potporu lokalne samouprave te razumijevanje potreba, želja i afiniteta od strane nacionalnih i međunarodnih donatora.