Na slici Daj se smiri I (akrilik na platnu, 140×90 cm) fokus je na povezanosti čovjeka i prirode, u ovom slučaju umjetnika i psa. Ovdje je ujedno pas u ulozi onog koji daje mir i poziva na smirenost. Daj se smiri II (3D laserski ispis u staklu, 5x5x8 cm) je autoprtret, nastaou Bangkoku, koji prikazuje Kraškovićevu zahvalu, pozdrav i veliko poštovanje upućeno Tajlandskom narodu i njihovoj kulturi utemeljenoj u budizmu. Autor u predgovoru ističe kako su radovi različite tematike i izvedeni u različitim medijima, ali da oba govore o čežnji i potrebi za unutarnjim mirom. Također oba djela povezuje prikaz potrebe da se mir prima ili dijeli sa okolinom, to jest drugim ljudima ili prirodom općenito.

Blizu kraja (epoxy, poliuretan, aluminijska šipka, akrilik) je rad koji čini grupa skulptura koje prikazuju 13 živih i jednu mrtvu kunu u prirodnoj veličini. Radi se o diorami koja je postavljena na pod galerije. Svaka pojedina skulptura kuna, drugačija je kako u boji, tako i u karakteru. U skladu s time svaka kuna se na drugačiji način suočava sa smrću člana svoje družine. U ovom radu bavim se kontrastom života i smrti, koji se isprepliću sa kontrastom materijalnosti i duhovnosti. Sam naziv sugerira i pitanje sa kojim su suoćene stilizirane kune, ali također svaka asocijacija na hrvatsku valutu nije slučajna, navodi Krašković u opisu rada.

Plava kuverta (akrilik na platnu, 140×90 cm) nastala je kao reakcija i protest samog umjetnika spram prekomjerne količine korupcije u Republici Hrvatskoj. RH je naime prema svim statističkim pokazateljima među najgorim zemljama u Evropi kada govorimo o mitu i korupciji. Ova slika može funkcionirati i kao asocijacija na uručenje sudskog poziva, službenog pisma, ovrhe i slično, no nije nužno, jer promatrač može promišljati na različite načine što se to nalazi u pismu, te tko ga komu i zašto uopće daje, navodi se u predgovoru izložbi.

Denis Krašković (1972., Zagreb) je u rodnom gradu maturirao na Školi za primijenjenu umjetnost i dizajn, gdje je i predavao na Kiparskom odsjeku od 1996. do 2007. godine. 1994. diplomirao je na Kiparskom odsjeku Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu. Od 2007. do 2017. g. bio je profesor na Likovnom odsjeku Umjetničke akademije u Osijeku. 2010. Magistrirao je na Akademiji za likovno umetnost u Ljubljani. 2015. godine bio je gost profesor na Kiparskom odsjeku Akademije za Glazbu i vizualne umjetnosti u Pečuhu. Dobitnik je više nagrada, između ostalih i Grand prix Salona mladih u Zagrebu 2000. godine. Izlagao je na brojnim samostalnim i skupnim izložbama u Hrvatskoj i inozemstvu. Autor je 14 javnih skulptura, između ostalih Kit na zagrebačkom jezeru Jarun, Janje i Morž ispred Arene Zagreb, te Neandertalac I i Neandertalac II u Krapini.

Izložba ostaje otvorena do 9. lipnja svaki dan od 18 do 21h.

Denis Krašković, zagrebački kipar ali i umjetnik otvoren za razne medije, ovaj se put u Dubrovniku predstavlja crtežima, grafikama i videoradom. Denis je autor više javnih skulptura (Kit, Morž, Janje, Neandertalac…) i u sretnoj tradiciji Ivana Kožarića njegove javne skulpture uistinu komuniciraju, utječu na prepoznatljivost ambijenta kojem su pridružene, osvajaju prostor. Cijeli taj proces događa se nenametljivo jer je u autorovom likovnom izrazu uočljiva odsutnost bilo koje vrste agresivnosti – inzistira na oblini forme, skromnosti teme, jednostavnosti izraza, čistim i jasnim bojama. U ustrajanju na figurativnosti i jednostavnosti koncepta dovedenoj do maksimuma, koja se vrlo često u interpretacijama Denisovog rada povezuje s principom igre, krije se i pozitivna “tvrdoglavost” i samouvjerenost u vlastiti odabir. Bez sumnje u neophodnost stvaralaštva, potpuno otvoren mnogolikim podražajima vanjskog svijeta, Denis poput srednjovjekovnog trubadura slavi ljubav i život. U tom smislu, videorad Ništa nas ne smije iznenaditi (2016.), u kojem umjetnik slika u idiličnom ambijentu šume, ali ga u tome neprestano ometa crna lopta koja ga udara po licu i cijelom tijelu, funkcionira kao manifest ustrajnosti u odabiru stvaranja, dakako obilato začinjen humorom imanentnim autoru.

“Da izbjegnemo (moguće) nesporazume, naslov izložbe zadao je samome sebi, a time i meni, slikar, kipar i video umjetnik Denis Krašković, ponesen nevidljivim krilima apstraktnog Pegaza (koji je, logično, također moguć) u sublimna bespuća nepredmetne (ne bespredmetne) zbiljnosti, prije no što ih jednom za svagda napusti. Po vlastitoj odluci/konceptu. Vjerovali ili ne. Iznenađeni? Da li je suvremenu publiku uopće moguće ičim iznenaditi? Sve je moguće, kad Autor tako odluči.

Primjerice, moguće je, pa čak i veoma vjerojatno, i to da posred vlastitog “apstrakcionističog” ciklusa Slikar podmetne naivnom promatraču nešto slično deskriptivno naslikanom smokvinom listu, priljepljenom k tome na plohu lišenu treće dimenzije pomoću sedam crnih (također naslikanih) komada izolirband – trake ili čega li već, a sve u cilju da prikrije izdaju svijeta figuracije u korist strogo nepredmetnog svijeta Slike, na kojoj, u stvari, ništa nije takvim kao što se čini. U ne-mogućoj misiji spašavanja izgubljene zemlje Figuracije rabljeni su kompromisni hibridni termini poput asocijativne geometrije, organske ili pak biomorfne apstrakcije, uz kulinarsko – geološko – psychedelic – arhitektonske primisli. Tako i ovdje vrebaju osebujni crijevasto-zavojničasti oblici, meta-arhitektura gljivogrudih, tortastih struktura, koje mogu asocirati na više toga, no Kreator nam je to najstrože zabranio. Zabranjeno voće prognane Figure! Hedonistički upotpunjeno čistom ružičastom, zelenom, duginim bojama, obrisa stripovski opisanih crnom linijom. 

Ima tu i tragova “pittura immediata” (Peter Weibel, Medijatizirano slikarstvo), isječaka kao-filmske- trake/tračnica, utjecaja eksperimentalnog i animiranog filma, stripa, videa – čime se Autor i eksplicite bavi, pa si dopušta da i u ovakav “apstrakcionistički” postav umetne video uradak s nazivom “Ništa me ne može iznenaditi”, u kojemu se Apstraktni Slikar pojavljuje i likom i djelom. Pored diskretnih britanskih i američkih slikarsko-skulptorskih utjecaja koji su ne samo mogući već gdjekad i poželjni, u ova inače tegobna post-postmoderna vremena, valja nam barem spomenuti dašak interferencije između Kraškovića i generacijskih suboraca Friščića i Zlobeca (Ibidem: Vedri jahači ili Konj je moguć ). Ako je Konj moguć, Sve je moguće. 

Prometejski Slikar odnosno Skulptor, sputan okovima zakona Figuracije, kida (te) okove i uživa u sve-mogućim (ako!) modalitetima apstrakcionizma, po n-ti put, “posljednji put”! Božanski Pitagora, Sokrat, Platon uzdižu se uvijek iznova iz tmine nestvarne “stvarnosti” do carstva apstrakcije. Jezdeći na Pegazovim neosedlanim leđima”, napisao je u predgovoru izložbe Branko Cerovac.

Izložba je otvorena do 23. prosinca.

Razumijevanje se u pitanjima humora s druge strane ukazuje kao ključni moment koji potiče na razmišljanje o relacijama lokalnih i globalnih kodiranja smiješnoga, kao i o odnosima njegovih profanih, popularnih oblika s onim edukacijski zahtjevnijim, višim izričajima što je opet, uvijek u zavisnosi od kulturoloških matrica (političkih, psiholoških, tehnoloških) unutar kojih se humorni sadržaji formuliraju.

Epistemologija umjetnosti ukazuje na mijene shvaćanja kanona, pravila, lijepog – dobrog, te shodno tome i uobičajenih parova suprotnosti: dobro – zlo, lijepo – ružno, istinito – lažno, stvarno – nestvarno, autentično – neautentično kojima se na nerijetko ekstremno radikalan način bavi većina umjetnika predstavljenih na ovoj izložbi.

Teza ovoga projekta jest da se u izvanrednim okolnostima političkih i ideoloških prevrata, smjena vlasti, kakve su umjetnici od 1990. do danas proživjeli u nekoliko navrata do krajnosti zaoštravaju i paradoksi etičkog i estetičkog vrednovanja umjetničkih djela, pristupa, poetika, postupaka, a da je umjetnik dužan preispitivati na području plastičkog znaka i vizualnog mišljenja ethos vlastitog djelovanja, tima i naslijeđene metafizičke, estetičke i transestetičke pretpostavke ugrađene u same kategorije na koje se umjetnost, ne samo akademska, najčešće prešutno poziva. Postavlja se pitanje: Što se dešava s lijepim, dobrim te istinom u tim previranjima i smjenama? Koji je telos umjetničkog djelovanja? – u relaciji  i  interakciji s društvenim dešavanjima i zahtjevima trenutka?

Sudjeluju: Sandro Đukić, Danko & Friščići, Antun Božičević, Davor Mezak, Marko Marković, Rade Jarak, Igor Zlobec, Marijan Crtalić, Denis Krašković, Sven Klobučar, Dinko Domačinović, Ivan Marušić, Frane Rogić, Tanja Vujasinović, Domagoj Sušac, Vladimir Frelih, Dragan Matić, Igor Grubić i Sound system greenzone studio. Kustos je Branko Cerovac.