Studij je namijenjen svima čija istraživanja i prakse utječu na izgrađeno i programirano okruženje, strateško planiranje, infrastrukturne kapacitete te kolektivne imaginarije. Urbani studiji nude interdisciplinarno obrazovanje, a fokus je na budućnosti, umreženosti, prilagodljivosti i nepredvidljivosti, kako bi se ostvario transfer znanja i doprinos razvoju otvorenih, inkluzivnih i žilavih urbanih sustava u kontekstu raznorodnih suvremenih kriza.

Dok su navedeni fokusi prožeti kroz sve obrazovne sadržaje studija, oprimjereni su kroz praktične zadatke istraživanja i metodološkog testiranja na konkretnom problemu kroz tematski fokus generacije.

Sljedeća generacija studenata promišljat će grad-državu u odnosu na grad-luku, grad-teritorij i idealni grad. Studij traje tri semestra, a sa završenim studijem student_ica stječe 90 ECTS-a. Početak studija planiran je za početak listopada 2026. godine, a završetak u veljači 2028.

Prijave se vrše putem obrasca, a zainteresirani kandidati_kinje mogu se javiti na mailom na info@deltalab.hr.

Više detalja o natječaju i procesu prijave možete pronaći ovdje.

Rok za prijavu je 15. rujna.

Prostorom se širio miris japanskog curryja od škampa i povrća, prženih sjemenki i ukiseljenog bulgura, a ljudi su na svoje podmetače zapisivali asocijacije na pakiranje i hranu, sve s pažnjom koja se rijetko viđa. Za Ioanu i Jiye, koje su u Rijeci provele tri tjedna na rezidenciji Riso i prijateljice, upravo se u tim trenucima najbolje mogao vidjeti smisao njihova rada: hrana kao povod, ono u čemu se zajednički uživa, a sve praćeno razgovorom tijekom kojeg je lako otvoriti se.

Burta kolektiv nastao je gotovo slučajno kada su se Ioana i Jiye prije dvije godine upoznale na aplikaciji Feeld. “Moramo prvo napomenuti: naš odgovor nije sponzoriran, ali upoznale smo se na dejting aplikaciji. Vidjela sam Ioanine fotografije, zbirku kvirfeminističkih knjiga, ogromnu količinu hrane koju je kuhala, i jednu sliku naglavačke. Pomislila sam: ‘Ova osoba radi svašta, jede čudnu hranu, čita knjige’, i to me zaintrigiralo.” priča nam Jiye, dok Ioana dodaje kako su ubrzo postale dobre prijateljice, premda ljudi često misle da su skupa, što im je slatko.

Njihov rad isprepliće politiku, hranu i kvirfeministička iskustva iz dijaspore, a njihova suradnja razvila se u prijateljstvo i zajednički umjetnički jezik koji njeguje pisanje, crtanje i dijeljenje obroka. Nazvale su se Burta, po rumunjskoj riječi za trbuh, a koja opisuje topao osjećaj prejedanja.

“U Rumunjskoj ljudi često jedu previše i onda se hvataju za trbuh i žale. Kad si s nekim blizak, hvataš se za trbuh i kažeš: ‘Joj, moj trbuh (burta), prejela sam se’” objašnjava Ioana. A na korejskom, kaže Jiye, “buruda” znači “biti sit”. Ta slučajnost im je dobro “sjela” pa su objeručke prihvatile naziv. 

Uz njihovu prijavu, na rezidenciju Riso i prijateljice pristiglo je još 35 prijava iz cijelog svijeta. Članovi_ce žirija –  Ksenija Orelj iz Muzeja moderne i suvremene umjetnosti Rijeka, Ana Dumančić iz zagrebačkog studija SMAK Press i Lucian Barbua iz studija Balamuc i afterhoursworkclub iz Temišvara –  nezavisno su složili svoje short-liste, a Burta se našla na svakoj. Rezidencijalni program vodi dizajnerica Ana Labudović, koja od 2019. gradi istoimenu mikroizdavačku platformu kao mjesto susreta kulturne i nezavisne scene. Rezidencije su formalno počele 2024., a ove su godine prvi put bile otvorene kolektivima.

“Pokušala sam za prijave na ovu rezidenciju uspostaviti nekakve kriterije, odnosno uputu žiriju, koji su se ticali estetskog, komunikacijskog, community faktora. Žiri je upisivao svoje bodove u tablicu, ali su imali ‘lufta’ i da kažu što im je gut feeling, jer uvijek ima onaj neki kandidat koji se možda ne uklapa u sve parametre, ali se ističe na drugi način. To su ovog puta bile Burta. Mislim da smo totalno pogodili, pogotovo jer je kod njih prisutan taj kvirfeministički pristup radu, ali i solidarnost, razmjena znanja, otvorenost za zajednicu, ljubav ka kuhanju i hrani”, kazala je Labudović.

Za novoosnovani Burta kolektiv ovo je prva rezidencija, a kako nam Ioana objašnjava, do sada su bile navikle na odbijanja. “Kao samostalna umjetnica prijavljivala sam se na hrpu natječaja, odgovor se dobije možda jedan od pet ili čak jedan od deset puta. Rekla sam Jiye da se pravi da nas neće izabrati i da jednostavno uživa u procesu. A onda smo dobile mail: ‘Veselimo se vašem dolasku u Rijeku’.” kaže Ioana. 

“Prijatelji su me pitali: ‘Kako ti možeš biti na umjetničkoj rezidenciji? Pa ti nisi umjetnica.’ I to je na neki način istina, ja osam godina radim u organizacijama za ljudska prava dok se crtanjem bavim samo povremeno. Ovo što sada imam je potpuno drugačiji ritam života, i trebala mi je ta pauza”, govori nam Jiye te dodaje kako je, kada je shvatila da će se povremeno baviti umjetnošću, odlučila kako želi da ta umjetnost bude razumljiva i njezinoj devedesetjednogodišnjoj baki koja je do prije deset godina bila nepismena.

Njihov boravak u Rijeci dug gotovo tri tjedna uključivao je puno posla, od prikupljanja priča vezanih uz kofere, planiranja javnih događaja i rasprave o svakom detalju stvaranja knjige od nule. Svakodnevno su posjećivale studio, razgovarale s Anom i istraživale risografski tisak, ali i odlazile na tržnicu po svježe voće i povrće, u trgovine začinima, šetnje marinom i skrivenim riječkim parkovima.

“Kuhanje za 15 ljudi traje gotovo dva dana. Kupovina, guljenje, pa samo kuhanje, slaganje, čišćenje. To je osmosatni radni dan, a ljudi često misle da je ovo što se radi ‘po kući’ nešto usputno. Da, taj rad nije spektakularan, no nije baš ni nevidljiv i važan je upravo jer on nosi sve ostalo”, poručuju. 

Središnja tema zinea koji nastaje na rezidenciji rezultat je večere The Case of the Suitcase, a bavi se time kako koferi, torbe, posude i improvizirane tehnike migracije nose priče. “U početku smo mislile da će fokus zinea biti na raznim metodama i tehnikama pakiranja, tim malim znanjima koja ljudi imaju kad šalju hranu preko pola svijeta. Kod moje majke to je uvijek bilo nešto sofisticirano, vrlo pametno pakiranje, ali nikad nije prepoznato kao rad. Na kraju smo proširile temu”, priča nam Ioana kojoj je majka iz Rumunjske često slala hranu u poznatim kariranim ‘krmačama’.

Petnaestak ljudi na večeri je ispričalo svoje priče; o velikom pladnju zbog kojeg se umjesto dvosatnog leta išlo na dvodnevno putovanje vlakom da bi se pladanj naposlijetku slomio u vožnji, o švercanju dvije kile najboljeg beogradskog kajmaka preko granice usred ljeta pri čemu je kolteralna žrtva bio jedan otopljenim ledom natopljen auto, o konstantnim selidbama i bizarnim uvjetima stanodavaca, o paketima koji nikako da stignu, ali nerijetko i o majkama, češće onima koje neumorno svojoj djeci u emigraciju šalju pakete. Jiyeina majka živjela je u Indiji i skupa su letjele za Južnu Koreju, u vrijeme kada je na indijskim aerodromima bilo neobično vidjeti ženu iz istočne Azije kako putuje bez muškarca. 

“Ona je jako htjela ponijeti sa sobom nekoliko manga nazad za Koreju, međutim to se nije smjelo, pa ih je strpala u svoju ručnu torbu i preko njih prosula cijelo novo pakiranje uložaka i tampona. Kada je kontrolor prtljage otvorio njezinu torbu, posramio se prizora ženskih higijenskih potrepština, brzo torbu vratio mojoj mami i tako je ona prošla kontrolu s nekoliko komada manga”, ispričala je Jiye. 

Neke od priča koje su sudionice sa svima podijelile na večeri bit će uključene i u zine koji će, skupa s izložbom, ove subote biti predstavljen u Deltalabu. Naime, podmetači za posuđe ujedno su služili i kao svojevrsni leksikon, pa su nakon večere sudionice mogle odgovoriti na nekoliko pitanja. 

“Nisam očekivala da će nam se ljudi tako otvoriti. Mi smo samo dvije strankinje koje su ovdje došle par dana, a koje su svi u tom trenutku poznavali možda sat vremena. Ali ispunjavali su papire s takvom pažnjom da je to bilo dirljivo”, kazala je Ioana, dok je Jiye dodala da svi imaju neku svoju priču, bilo da je samo putovanje ili ipak selidba, migracija, ili makar priču o tehnikama pakiranja, naročito hrane.

Na večeri se puno govorilo i o osjećajima, onom pomalo paradoksalnom osjećaju slobode i usamljenosti uslijed konstantnih putovanja, strahu od zaboravljanja stvari pri pakiranju koji smo zgodno nazvali FOMI (Fear of missing items), o hrabrosti, nesigurnosti i anticipaciji, o tome kako su nam skoro svima u mozak ugravirane dozvoljene dimenzije za prtljagu pri letenju Ryanairom, ujedno i klasna oznaka. 

Iako se u kulturnim i ljudskopravaškim kontekstima, naročito projektima koji su rezidencijalni i interkulturalni, puno govori o “građenju zajednice” (engl. community building), obje su vrlo oprezne s tim pojmom. “Ne bih rekla da smo mi sad došle i stvorile zajednicu u tri tjedna. To je spor proces. Ali mislim da smo bile pozvane u nečiju postojeću mrežu i to je najvažnije”, kaže Ioana, dok Jiye dodaje kako im je svakako bilo važno na ovoj rezidenciji upoznati ljude i neke već postojeće zajednice.

“Često sam putovala na konferencije i živciralo me kada ljudi odu negdje i kažu: ‘Ah da, taj grad je odličan’ dok u realnosti nisu ni izašli iz hotela, a hoteli su svugdje isti. Ovom rezidencijom smo htjele izbjeći to, bilo nam je divno upoznati i Anu i njezine prijatelje, vidjeti tko i što čini ovaj grad”, zaključila je Jiye.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Iza scene koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Kako se urbanizacija, društveni izazovi i klimatska kriza nastavljaju ubrzavati, potreba za promišljanjem naših susjedstava kao održivih, uključivih i vitalnih mjesta postaje sve urgentnija. Simpozij Green Neighborhoods okuplja stručnjake posvećene urbanom planiranju, arhitekturi, krajobrazu, obrazovanju i dizajnu sustava kako bi raspravljali o višestrukoj integraciji ekoloških i društvenih razmatranja urbanog razvoja. Vizija zelenih susjedstava nadilazi dobrobiti za okoliš: ona podjednako naglašava društvenu jednakost kao i dobrobit zajednice. Stoga je fokus predavanja usklađivanje ekoloških poboljšanja s društvenim ciljevima za stvaranje susjedstava koja su ekološki održiva ali i socijalno uključiva.

Svoja predavanja vezana krovnom temom transformativnih potencijala zelene urbane obnove lučkih gradova održat će Peter Hemmersam, Arild Eriksen, Višnja Šteko, Marin Nižić i Ida Križaj Leko.

Ulaz na simpozij je slobodan.

Više informacija o simpoziju potražite ovdje.

Studij je namijenjen svima čija istraživanja i prakse utječu na izgrađeno i programirano okruženje, strateško planiranje, infrastrukturne kapacitete te kolektivne imaginarije. Urbani studiji nude interdisciplinarno obrazovanje, a fokus je na budućnosti, umreženosti, prilagodljivosti i nepredvidljivosti, kako bi se ostvario transfer znanja i doprinos razvoju otvorenih, inkluzivnih i žilavih urbanih sustava u kontekstu raznorodnih suvremenih kriza. Dok su navedeni fokusi prožeti kroz sve obrazovne sadržaje studija, oprimjereni su kroz temat nove generacije pod nazivom Waterworld Futures. 

Kurikulum Studija okuplja stručnjake iz širokog spektra znanstvenih i umjetničkih disciplina u obrazovni proces koji kombinira predavački i radionički program, istraživačku I metodološku praksu u okviru specifičnog tematskog fokusa generacije, bogati program gostujućih predavanja i mentorirani razvoj individualnih završnih radova studenata.

Studij traje tri semestra, a sa završenim studijem student_ica stječe 90 ECTS-a. Početak studija programiran je za početak listopada 2024. godine, a završetak u veljači 2026.

Prijave se vrše putem obrasca, a zainteresirani kandidati_kinje mogu se javiti na mail.

Više detalja o natječaju i procesu prijave možete pronaći ovdje.

Rok za prijavu je 15. rujna.

S obzirom da si ratovanje na internetu iz estetskih i zdravstvenih razloga ne dopuštam, naša se rasprava odvija u mojoj glavi. Teren je prigodan jer svoj ulog u raspravi o cijenama s N.N. temeljim na vrlo realnim osnovama – potencijalnom dobitku na Eurojackpotu i stalno rastućim zahtjevima svog Pinterest boarda pod naslovom kuća. U manjku mogućnosti za posjedovanje doma nisam usamljena. 

Tko su ti klijenti o kojima N.N. govori?   

Većina mojih poznanika živi u nekretnini koja pripada njihovim roditeljima ili plaća rentu. Prema podacima Eurostata za 2022., Hrvati roditeljske domove napuštaju kasnije od svih ostalih u EU (prosječna dob 33.4), dok je cijena nekretnina u Hrvatskoj u prvom kvartalu 2023. skočila za 14 %, što čini najveći skok u EU.

Razmišljam o N.N. intenzivno i često, ali u situacije u kojima će mi pasti na pamet ne bih ubrojila gledanje predstave.

Ipak, to se dogodilo 16. veljače na Nekretninama umjetničke organizacije Muzak u Rijeci. Muzak je mala kazališna družina koja u otvorenom sastavu postoji već nekoliko godina (službeno od 2019., neslužbeno i od 2017.), a okuplja kako kazališne profesionalce_ke, tako i umjetnike_ice, znanstvenike_ice i filozofe_kinje. Osim Nekretnina, Muzak je do sad pred publiku doveo dvije predstave –  birokratsku satiru Pravdan Devlahović: Dostaviti n/r g. J. (koprodukcija sa Centrom za dramsku umjetnost, 2023.) i apokaliptični spektakl Desert grows. (2018.). Kritička raščlamba socijalnih i pop-kulturnih fenomena, kao i ludistički pristup izvedbi prema kojemu pozornica postaje mjesto isprobavanja filozofskih i artističkih hipoteza, potpisno su obilježje ove umjetničke organizacije čiji se rad ne odvija in continuo nego funkcionira kao okvir za izvedbene suradnje. 

Muzak, koji ovaj put čine Nataša Antulov, Lucija Luque Akrap, Sara Salamon, Espi Tomičić i Nebojša Zelič, u prvi plan Nekretnina stavlja tekst koji oblikuje postdramski. Izvođači_ce nisu likovi, već medij koji prenosi tekst, a ulogu protagonista preuzima tržište čiji zakoni ne prepoznaju pojedince. Tekst služi kao bojište, mjesto gdje se odvija otpor protiv neumoljivih sila apstrakcije. 

U ogoljeni industrijski prostor DeltaLaba, Muzak uvodi minimalan broj elemenata – izuzev četvero izvođača, na sceni su prisutne jedne ljestve i mikrofoni. U kontrastu s reduciranom scenografijom, tekst je Nekretnina bogat – gusti, intimni monolozi i sličice osobnih povijesti transformiraju se u problemska čvorišta javnog. 

Tenzija koja pokreće tijek Nekretnina razvija se iz sukoba značenjskih režima – jezik tržišta nekretnina sudara se s jezikom življenog iskustva. Iako je klasični dramski sukob suspendiran, dinamika predstave razvija se na dvije formalne razine. Jednu liniju kretanja čini progresija od osobnog prema društvenom, dok se druga, kako je konkretnije naznačeno i diobom izvedbenog prostora na dijelove, odnosi na vrijeme – prošlo, sadašnje i buduće. 

Iako u izvedbi ne sudjeluje direktno, publika Nekretnina dio je mizanscene. Naime, sjedeća su mjesta klupice (za idejno rješenje gledališta zaslužna je Sara Salamon, a klupice je izradio Zoran Badurina), koje se dramaturški nadovezuju na koncepciju izraženu u pozivnom tekstu: “Jučer smo sjeli na klupicu na trgu i potražili poeziju u tržištu nekretnina. […] na klupici pred nama se rastvorio prazan prostor tvrdeći da je kazališni prostor, ali tako prazan mogao je biti prostor neba, soba u londonskom Grenfellu ili čaša u koju točimo prosecco.” Gledalište u predstavi sudjeluje forumski jer se prava izvedba Nekretnina ne događa negdje drugdje, ona je dio našega sada i ovdje: kako u Rijeci zbog sve češćih privatnih koncesija ostaje sve manje prostora nekomercijalne namjene, Ivex u kojem gledamo predstavu možda uskoro neće biti dostupan za događanja ove vrste.

Mašine za življenje

Dok kredom bilježi tlocrt tijela na sceni i linijski trasira sjećanja kao kretanje, izvedbena četvorka Nekretnina sukobljava praznu geometrijsku formu sa šarolikim sličicama osobnih prošlosti – metar kvadratni preinačuje se u hrkanje djeda i bake s druge strane zida, nekadašnje mjesto kreveta, dnevni raspored, zvukove i mirise. Dvije su stalne reference s kojima se tekst poigrava; Poetika prostora (1958) Gastona Bachelarda i Prema arhitekturi (1923) Le Corbusiera. Kada poniru u osobno, Muzakovci ukazuju na to da je “kuća mašina za življenje” (Le Corbusier) te je način na koji mislimo o nekretninama uvijek povezan s funkcijama koje one ostvaruju u imaginativnim konekcijama s prvim domovima, dojmovima i očekivanjima (Bachelard). 

Kao kuću, a naročito u prostoru djetinjstva, prepoznajemo i vanjski prostor. Slika livade koja je zajednički dnevni boravak kvartovskih klinaca ili misao “javni prostor – to su brbljajuće glave” (naziv za riječke dizalice koje smo u djetinjstvu gledali s prozora), javljaju se kao nastojanje da se viđenju kvadrata kao cifre destabiliziraju uporišta. 

U dramski najintenzivnijem dijelu predstave, Lucija Luque Akrap i Espi Tomičić te Nataša Antulov i Nebojša Zelič izvode dijalog dvaju parova. Priče o upoznavanju, zajedničkom životu, navikama, potrebama, radu, roditeljstvu i ljubavi, prelamaju se preko kvadrata kao materijalnog određenja odnosa. Dok se Akrap i Tomičić stišću unutar jednog metra i progovaraju o izazovima prostorom uvjetovanih kompromisa, Antulov i Zelič gledaju se s različitih strana scene i prenose priču bivših partnera koji su prekid veze i razdvojeno roditeljstvo trebali uvesti u jednadžbu tržišta nekretnina.  

O, kvadratiću!

Zbog svih livada koje su postale parkirališta, Muzakovci konfrontiraju sadašnji trenutak s pričom Deborah Levy iz zbirke Real Estate (2021) u kojoj žena koja je gomilala nekretnine zbog njih gubi na kvaliteti života, a ono što joj ostaje su upravo čisti kvadratni metri. Efekt začudnosti kod Levy u svakodnevici se pretače u otrježnjujuće podatke – dok su “mašine za življenje” u svom centru imale zajednicu, odnose i čovjeka, tržište nekretnina najlukrativnije je onda kada su nekretnine prazne. Rijeka i Hrvatska nisu imune na trendove koje spominje Levy, pa se suočavamo sa zaključkom koje će u predstavi iznijeti jedan od izvođača: “više ne mogu uživati u gradu koji toliko volim, sad taj grad trebam platiti.”

Iako Nekretnine slobodno koriste humor u oblikovanju rasprave s tržištem, predstavu će zatvoriti odmaknuvši se od ironije i cinizma. Svjetla se gase, izvođači staju, a dio scene koji označava budućnost pripada praznom kvadratu i glasu Planera koji dopire iz zvučnika. Planer poziva na djelovanje, traži nove mogućnosti za preuzimanje kontrole nad divljim zakonima kapitala.

Dok sam pisala ovaj tekst, N. N. je objavila novi oglas – “iznimna prilika” ovoga puta iznosi 5000 € po kvadratu. Nisam ljuta, kesim se. U sebi joj prenosim poruku iz budućeg vremena kojom završava predstava: “Ako ne budemo imali mjere, izgubit ćemo veličinu”. Možda bi joj tada bilo jasnije što zapravo znači kvadratni metar.

Iz najave: “Jučer smo sjeli na klupicu na trgu i potražili poeziju u tržištu nekretina. Književnost je ispunjena gradovima i domovima, sitnim predmetima i vrtovima, ali malo je pjesnikinja koje znaju opisati ulice i stanove ispražnjene od ljudi, nekretnine čija je vrijednost sakralna, stambene blokove napunjene prazninom. Sjedeći na klupici pred nama se rastvorio prazan prostor tvrdeći da je kazališni prostor, ali tako prazan mogao je biti prostor neba, soba u londonskom Grenfellu ili čaša u koju točimo prosecco. Tom praznom prostoru dana su tri kvadrata, odnosno tri kvadrata od jednog kvadratnog metra i na jedno kratko vrijeme dane su mu četiri osobe od kojih je jednoj uskraćen kvadrat. Kao u financijskim kalkulacijama, astrologiji, Maljevičevom košmaru i željama Deborah Levy, na trgu i prstima pitagorejaca, ovaj kvadrat nam je dao mogućnost. Četiri jednake stranice i četiri prava kuta, napunjeno trokutima pa i manjim tijelima. Što ćemo s tobom kvadratu, od čega te možemo osloboditi? Koliko je geomerijskih tijela ubijeno u ovih m² okupiranog područja?

S klupice gledamo u novoizgrađeni neboder u kojem nema niti jednog svjetla pa svi kriknu: jadni, jadni ulagači, izgradili su nekretninu, a nitko u njoj ne želi živjeti. Netko nam je rekao da smo budale. A onda je jedna od nas viknula: jadan, jadan grad, nitko više u njemu ne živi. Tišina odjekne praznim prostorom, odbijajući se o kućne brojeve.”

Rezervacije ulaznica je potrebno napraviti putem e-maila.

U međuvremenu se u njoj odvilo koš i još života. Od mrvica koje su dotakle samo jednu mene, mali niz: u toj sam zgradi posjećivala programe Saveza udruga Molekula kad sam tek doselila u Rijeku. Neko sam vrijeme u njoj radila. Imala probe s gitaristom, na našim počecima. Danas tamo jednom mjesečno odlazim na sastanke book cluba. Iza zgrade šećem psa. Posjećujem prijatelje. No, nisam znala tko ju je gradio, nisam znala koje sve prostore skriva, nisam znala da je cijela njena ulica nekad zaudarala po vinu. Sad, kad pišem ovaj tekst, čini mi se da zgrada Ivexa, kako ju se kolokvijalno zove (jer Ivexa odnosno Istravinoeksporta tamo više nema) reprezentira mnogošto toga što u ovom gradu ne valja – neriješeni vlasnički odnosi, izostanak planova, izostanak investitora za planove, uslijed svega navedenog propadanje i/ili čudni status quo. I iako je upravo status quo omogućio da Ivex postane važno mjesto riječke kulture, nešto mi daje naslutiti da će se on uskoro promijeniti.

Zgrada je dakle izgrađena početkom 1960-ih, na čak 6 000 kvadrata, kao pogon za doradu i preradu vina poduzeća Istravinoeksport. Projektirao ju je slavni arhitekt Lavoslav Horvat, jedan od najcjenjenijih projektanata industrijske gradnje u Jugoslaviji. No, tijekom godina je procijenjeno da zgrada nema spomeničku vrijednost što bi bila osnova za njenu zaštitu. 

Nakon godina djelovanja Istravinoeksporta, u novijoj eri obilježenoj prelaskom dijela industrijske baštine u ruke Grada Rijeke i bezidejnošću o tome u što tu baštinu prevesti (vjerojatno potaknutom i nizom realnih ekonomsko-pravnih izazova), kultura je ta koja je polako naseljavala Ivex. Na drugi kat zgrade krajem 90-ih ulaze arhitekti Randić i Turato, na prvom je katu neko vrijeme boravila Akademija primijenjenih umjetnosti, 2007. u te prostore useljava tada osnovani Savez udruga Molekula čije članske organizacije izvode razne javne programe i postaju dom alternativne, suvremene i urbane scene grada, da bi po preseljenju Molekule u Filodrammaticu i Palach 2014. godine u njihove prostore ušli umjetnice i umjetnici s nekima od kojih razgovaram i u ovom tekstu. 

Ponovno šećem po katovima prednjeg dijela zgrade. Kao jednu od važnih godina za kulturu pamtim 2017./2018. kad na drugi kat useljava RIJEKA 2020, tvrtka zadužena za provedbu projekta Europske prijestolnice kulture. Do njihovih se formiraju uredi DeltaLaba, projekta koji je u sklopu EPK razvilo Sveučilište u Rijeci, dok je nekadašnje arhitektonske urede zauzeo HNK Ivana pl. Zajca. Na prvom katu neko je vrijeme djelovao kao izvedbeni, a danas kao prostor za probe djeluje Zajc Lab istoga kazališta, u prizemlju je “Zajcovo” skladište i radiona. S druge strane hodnika galerijski je prostor DeltaLaba, a u njegovom nastavku rezidencijalni prostori nastali u sklopu Urbanih studija, sa spavaonicom za 12 osoba, dnevnim boravkom, kuhinjom i dvije kupaone. Ne zaboravimo i urede Planinarskog društva Kamenjak na prvom katu, kao i činjenicu da se u današnjem Zajc Labu ranije nalazila teretana. Zgradom je godinama upravljao Grad Rijeka, iako pod ne posve jasnim vlasničkim okolnostima, da bi prije par godina u sudskom sporu ona pripala Luci Rijeka, dioničkom društvu za usluge u pomorskom prometu, lučke usluge, skladištenje roba i špediciju. Iako je zgrada još prije desetak godina predviđena za rušenje, a na njenom je mjestu trebao nastati blok poslovno-stambenih zgrada (na natječaju iz 2013. godine pobijedilo je rješenje studija 3LHD), srećom, do 2023. ništa od planova nije se realiziralo, pa danas ovdje još uvijek imam s kim razgovarati. 

Moji su sugovornice i sugovornici dizajnerice Ana Tomić (MKF&AT) i Ana Labudović (RISO i prijatelji) te vizualni umjetnik Igor Eškinja koji prezentiraju artist-run-space ateljee na 500-tinjak kvadrata prvog kata zgrade, zatim Bruno Velčić i Andrej Kljun koji predstavljaju kolektiv okupljen oko radioničkog prostora RiUse sa stražnje strane zgrade te Vinko Golembiowski ispred Music Boxa udruge Ri Rock koji se, također u stražnjem dijelu zgrade, nalazi u njenom drugom krilu.

Sve ih pitam postoji li kohezija na razini zgrade; svi se slažu da je posljednji put potencijal za to postojao u vrijeme rada EPK, kad ju se u većoj mjeri koristilo za razne javne programe i kad je privlačila različite publike. No, ne i danas. Ana Tomić napominje da se zgrada zapravo nikad nije koristila na jednak način, da nema zajednički, javni prostor, niti se njome zajednički upravlja. Ana Labudović pak ističe činjenicu da postojanje različitih dionika stvari čini praktičnima, pa nekad nešto u RiUseu popravlja i izradi, u galeriji DeltaLaba održi program ili izložbu, a u rezidencijalni prostor smjesti umjetnike. Slično kažu i Vinko Golembiowski i RiUse ekipa.

Dakle, što se u zgradi radi? Možda je najlogičnije krenuti od Music Boxa, najstarijeg stanovnika.

Šezdesetak Music Boxovih kvadrata čine uredski/primaći prostor te dvije zvučno izolirane prostorije za probe bendova. Iako skriven u stražnjem dijelu zgrade, s neuglednim pristupnim putom zakrčenim automobilskim parkiralištem s jedne, a skladištima i kontejnerima s druge strane, Music Box djeluju prilično živo i svježe – ima svoju rasvjetu, svoje grafite, klupice na ulazu. I unutra je tako: za vrijeme mog posjeta, prostorom prolaze otac sa sinčićem koji se raspituje za najam bas gitare, dvije mlade žene uvježbavaju božićne pjesme na električnom klaviru, mladić Mateo za kojeg saznajem da je član udruge vrzma se naokolo s pitanjima. Kasno je popodne, pao je mrak, većina grada već slavi Božić, pa zbog ove izmjene lica i generacija zaključujem: Music Box na glazbenoj je sceni bitan.

Vinko Golembiowski priča mi kako je Music Box u Ivexovu zgradu uselio 2011., nakon prvog pokušaja naseljavanja jednog atomskog skloništa na riječkoj Kozali. Taj je prostor bio vlažan, gotovo je uništio opremu koja se tamo držala, nije bio zvučno izoliran, stanari su se bunili zbog buke i Grad je ubrzo ponudio ovaj začudan prizemni prostor s pogledom na skladišta i kontejnere. I njega je bilo potrebno urediti, što je dijelom učinio Grad, a dijelom sama udruga Ri Rock. Kroz godine, udruga je uložila tko zna koliko vlastitih sredstava jer su željeli funkcionalne prostorije opremljene za probe bendova, jam sessione, tečajeve (gitara, bas, bubnjevi, klavijature, pjevanje, udaraljke), grupne radionice. “To se zapravo sve ovdje i dešava. Tečajevi su se u međuvremenu iz Music Boxa prelili na cijelu udrugu Ri Rock jer smo shvatili da je naša odgovornost graditi nove naraštaje koji će pak graditi glazbenu scenu. Kao Ri Rock, već imamo istoimeni festival, radimo koncerte, ali trebaju nam i akteri na sceni koji će djelovati kroz sve te festivale, koncerte, prostore. Upravo to gradi se u Music Boxu. Jedna je linija te ‘gradnje’ ta da ljudi prostorije koriste za probe ili kao djeca dolaze na tečajeve, a druga ta da ih kroz volontiranje uključujemo u našu zajednicu. Drugo što se godinama stvara počelo je s festivalom Delta Summer Street session, koji je počeo na betonskom košarkaškom igralištu preko puta zgrade, a zatim preselio ispred samog Music Boxa. On je postao mjestom okupljanja velikog broja ljudi koji nisu bili korisnici Music Boxa nego posjetioci svega što se ovdje proizvodi. Iako smo od Delta Summer Street Sessiona, koji je u jednom momentu nabujao na serije koncerata, odustali jer je previše crpio naše kapacitete, danas od javnih događanja za neku vrstu popularizacije i promocije prostora i rada koji se u njemu dešava organiziramo i Dan otvorene probe, što također održava zajednicu. Zadnjih je godina rezultat taj da sa svojim bendovima na Danu otvorene probe nastupaju i naši nekadašnji polaznici Ri Rock akademije, s vlastitim bendovima”, priča Vinko.

Pun je optimizma. I ponosan na rad udruge. Spominje kako je ljetos volonter Filip pred ulazom u Music Box izradio “rock oazu”, prostor za odmor i druženje s klupicama i drvećem koje stvara hlad. “Music Box osnovan je da bude ‘socijalna’ pomoć mladim glazbenicima i bendovima. U tome im pomažemo na sve moguće načine: organizirali smo tečajeve kako biti u bendu, kako nastupati na bini, kako komunicirati s organizatorima koncerata, kako raditi promociju i marketing, što radi tonac a što merch guy, kako se unutar benda raspodjeljuje posao… Ovdje dajemo i informacije poput kako riješiti papire kad se na turneju putuje u inozemstvo… I jako nam je važno da se svi ti mladi budući glazbenici i glazbenice ovdje ili na jam sessionima vide, upoznaju, da znaju tko su i drugi akteri na sceni.” Pitam Vinka postoji li veza između bendova koji su nastajali u Music Boxu i nastupa na Ri Rock festivalu, vodi li jedno drugome. Odgovara s ponosom da svakako vodi. Pitam, jer ne znam, koji su trenutno kul riječki bendovi. Nabraja, od punka Krletka, Johnny Quid, Totem, Morska bolest, Žulj, od metala Nekroza, Omnivor… Mnogi su počeli u Music Boxu. “U 18 godina rada udruge napravili smo vau stvari. I ne samo to, imamo velike planove za budućnost. Upravo smo Gradu predali harrypotter debelu knjigu prijave na natječaj za upravljanje Palachom. Hrpetina je tu planova. A za Music Box? Pa evo, nisam siguran. Stalno nam je nad glavom to pitanje hoće li se zgrada rušiti. Trenutno prokišnjava, što nam stvara izuzetno velik problem. Ako se prostor uništi, neće se lako spasiti”, kaže Vinko.

Hoće li se zgradu pustiti da propadne pa je rušiti ili prodati? Dvaput se tijekom razgovora s “deltašima” spominjalo da su je ove godine obilazili iz tvrtke čije je ime postalo riječki sinonim za nekretnine i ulaganje. Riječ je o grupaciji Lürssen poznatoj po gradnji vojnih brodova i megajahti koja u Rijeci gradi luku za nautički turizam i time definitivno mijenja vizuru sadašnje rive, masovno kupuje i preuzima nekretnine, važan je partner Sveučilištu, od prije nekoliko godina je i vlasnik hotelskog lanca LRH… Iz Lürssena su obilazili i najmlađeg stanovnika zgrade, prostor RiUsea. Radiona RiUse također se nalazi u stražnjem dijelu, na 135 kvadrata. Otvorena je u proljeće 2019., uz podršku EU projekta Forget Heritage kao centar za ponovnu upotrebu u kojem od otpadnih materijala, prije svega plastike i drva, nastaju novi proizvodi. U projektnoj fazi RiUse je vodio Savez udruga Molekula, kojeg je Grad Rijeka kao svog partnera odabrao na javnom natječaju. Voditelj projekta bio je Luka Rodela, na obradi plastike radila je Tanja Blašković, a drveta Marin Šuljić. Ideja je bila ponovnom uporabom stvarati nove proizvode koji imaju praktičnu svrhu. Od projektnog novca nabavljeni su dijelovi za alate i strojeve za recikliranje plastike, bilo je zamišljeno da će se kroz rad RiUsea provlačiti istraživačko-umjetnički projekti, vršiti se edukacija, suradnja sa srednjim školama… Međutim, svjetska pandemija stopirala je te aktivnosti. 

U RiUseu nas danas dočekuju umjetnik i “praktičar” Bruno Velčić te jedan od članova zajednice koja se formirala oko RiUsea, Andrej Kljun. Prostor je u radnom smislu itekako živ: na zidovima, stolovima, policama i u kutovima mnoštvo alata za obradu drveta i željeza, strojeva kojima ne znam naziv, željeznih konstrukcija, drvnog materijala… Radiona. Nema, međutim, plastike; Bruno kaže da se stroj za obradu plastike pokvario davno i danas stoji nekorišten. On sam u prostor je došao 2020., sa svojim projektima dijelom iz polja umjetnosti, dijelom iz “realnog” građevinskog sektora. Svjedok je organskog stvaranja neke nove, neplanirane zajednice koja danas prostor koristi na drugačiji način no što je prvotno zamišljeno. “RiUse je mutirao u neku drugu ideju, zadrugarstvo svoje vrste”, kaže Velčić. On dizajnira i izrađuje konstrukcije od drveta i željeza; pitam za primjer, pokazuje željeznu konstrukciju za stepenice odmah pored stola za kojim razgovaramo, a nabraja i ograde, pergole, kućice, terase, pristupne rampe za osobe s invaliditetom. Pored njega, tu najčešće radi i stolar Šimun koji nekad izrađuje skulpture, a nekad neke sasvim praktične predmete. 

“Kroz godine, tu se šivalo predmete od kože ili starih biciklističkih guma, Morena je plela makramee, radilo se u plastici, željezu, drvu, izrađivale se drvene lule, radila se scenografija za film… Mislim da je kroz prostor prošlo 50-ak ljudi s različitim praksama, a neki od njih još ga uvijek koriste. Prešlo se iz djelatnosti ponovne uporabe, koja se pokazala kompliciranom za provedbu, u prostor u koji se može doći, stvarati, dijeliti znanje, učiti, eksperimentirati, prostor u kojem na raspolaganju imaš alat i radnu atmosferu”, nastavlja Andrej Kljun. “I to na principima solidarnosti, suradnje, dijeljenja znanja, DIY-a. Zajednicu oko RiUsea čine ljudi koji dijele ovaj specifičan interes, koji se znaju s drugih projekata ili pripadaju i nekim drugim, alternativnim, urbanim zajednicama. Rekao bih da na formiranje naših odnosa utječu ideje anarho-sindikalizma, a svakako DIY kulture. Tu ne možeš doći da ti netko nešto odradi. Ne, dođeš i radiš sam, ali možeš dobiti podršku, alate, znanje, ruku. Kada i kako? Pa radno vrijeme  prilično je fluidno, ljudi dolaze i odlaze, ovdje nitko nije stalno zaposlen, najbolje je javiti se direktno Bruni”, kaže Kljun. Velčić potvrđuje – ako se uspostavi zajednički interes ili srodnost ideja, svi su dobrodošli, prostor je otvoren. I briga za prostor također mora biti dijeljena. No daleko je to od masovnosti. Pitam ga jesu li ikad radionu kroz javna događanja pokušali popularizirati. Kaže da osim službenog otvorenja prostora takvih ambicija nije bilo. “Nisam siguran što bi točno javna događanja u ovom smislu bila, što bismo pokazali. Ne postoji ni neki plan. Ne znamo koja je budućnost zgrade. Znam da nam je prostor na raspolaganju do 5. mjeseca 2024. Ne može se zbog toga planirati. Tu smo dok jesmo”.

Tu su dok jesu i umjetnici koji vode prostore na prvom katu prednjeg dijela Ivexove zgrade. Razgovaram s nekima od njih, dvoje su starosjedioci. Otkud oni ovdje? Igor Eškinja prisjeća se da su, kad se prenijela vijest da će SU Molekula odseliti iz zgrade, svi oni bili u različitim fazama života i rada, ali da im je zajednička bila potraga za prostorom. On je tada kao atelje koristio gradski prostor u Vodovodnoj ulici, bivšu ljevaonicu, tražio je drugi, bolji. Kroz razgovore s Gradom, kroz koje je bilo važno ustanoviti da za bivši Ivex nemaju neke druge planove u bliskoj budućnosti, dogovoreno je da ako se skupi dovoljan broj onih kojima prostor treba, bivše uredske i izvedbene prostore Ivexa mogu preuzeti pod sličnim uvjetima i ugovorom kakav je s Gradom imao SU Molekula. Ekipa se formirala organski: svi si se ti umjetnici_e i dizajneri_ce znali sa scene, s javnih događanja koja su zajedno pohodili, nemali broj njih upravo u prostorima Ivexa za djelovanja SU Molekula. Tako 2014. godine na Deltu useljavaju umjetnice i umjetnici čija su imena poprilično javno znana: Igor Eškinja, Milijana Babić, Fokus grupa (Iva Kovač i Elvis Krstulović), Nemanja Cvijanović, Ana Tomić i Marino Krstačić-Furić, Sanja Stojković i Tomislav Brajnović. Dodajem da su kroz prostor prošli i Nika Rukavina i kolektiv Tipsy, pridružili su se i Nadija Mustapić, Toni Meštrović i Ana Labudović, a gotovo svi oni i danas djeluju na adresi Delta 5. 

Iz formalnih su razloga osnovali udrugu Delta 5 (koja nikad nije imala intencije da postane umjetnički kolektiv, iako s to pitanje provlači kroz dokumentarac koji je pratio naseljavanje prostora, Obilje umjetnosti Marina Lukanovića), a prva im je zajednička investicija bila prekrajanje prostora kako bi on najbolje poslužio potrebama onih koji su ga naselili. Promišljalo se tko što treba; netko je imao potrebu za manjim prostorijama, netko za većima, a jedna je postala društvena, zajednička prostorija, s namjerom da oni s manjim uredima koji povremeno imaju potrebu izvoditi veće produkcije radova to mogu u društvenoj, ali i s otvorenom mogućnošću izvedbe javnih programa. No, kako podvlači Ana Tomić, za razliku od djelovanja SU Molekule, kod njih nikad nije postojala intencija da se ovi prostori koriste za javne prezentacije njihovog rada, bar ne u onom smislu u kojem najčešće razmišljamo o javnosti programa. Nadopunjuje ju Eškinja koji kaže da, iako prostor nema funkciju javnog, on jest javan u smislu da ima otvorena vrata, a javan je i rad koji se u njemu dešava. 

Iako kolektiv dakle nisu, članovi udruge Delta 5 djeluju po kolektivu srodnim drugarskim principima. “Naravno da je u ovih 9-10 godina ostvaren niz prirodnih suradnji nas koji ovdje radimo, no ono što je bitno jest da su stvoreni zaista kvalitetni međuljudski odnosi. To nije mala stvar. Ako govorimo o zajednici u širem smislu, kad smo u prostor ulazili, zaista smo pokušali razmišljati o ljudima, ne samo tko se bavi likovnom umjetnošću pa da to bude hrpa ateljea, nego tko bi zapravo bio dio tog radnog kolektiva, da prostor bude smislena cjelina, da osobe imaju sličan senzibilitet prema urbanoj, suvremenoj kulturi. Kroz vrijeme se pokazalo da je to bila OK odluka. Bila je to neka vrsta intuicije”, kaže Eškinja. Pitam, koji su to elementi neke njihove “logističke” suradnje. Dobivam odgovor da je to niz zajedničkih odluka poput hoće li zajedno jesti i što kuhati, tko brine o higijeni, tko o tome da su svi ručnici i krpe čisti, da uvijek ima toalet papira, da se javljaju na zajednički mail. 

Ipak, kad dođe do ozbiljnijih problema, nemaju najmodavca kojem se mogu obratiti jer ugovor o najmu nemaju. Imaju usmenu potvrdu da u prostoru mogu ostati do kraja 2024. Najam još uvijek plaćaju Gradu Rijeci, iako je prostor vlasništvo Luke. “Kad smo prije dvije godine imali požar, Grad je poslao svoju inspekciju, Luka svoju, osiguravajuće kuće svoje, agencija zadužena za održavanje nekretnina svoju…  Većina njih nije ni znala da je netko u zgradi. Nama je to bio kritičan moment u smislu, desio se neki problem, a ne znaš kome se obratiti”, prisjeća se Eškinja. “Bitno je samo reći da mi ovaj prostor ne skvotiramo, plaćamo ga. No mi smo samo jedna karika u lancu problema i nejasnoća oko ove zgrade. I također, iako plaćamo povlaštenu najamninu, novac za ovaj prostor ne vučemo ni iz natječaja ni iz projekata; plaćamo je svojim novcem. Da moramo plaćati komercijalnu cijenu, morali bismo otići”, kaže Tomić. Dopunjuje Eškinja: “Kad smo došli, te 2014., ideja je bila da će se sve ovo rušiti. U međuvremenu je prošlo deset godina. Kamo sreće da prođe još deset.”

Postavljam im retoričko pitanje: koliko su prostori kao što je zgrada Ivexa bitni za razvoj urbane umjetnosti i kulture? “Kad nemaš prostor, bilo kakvo djelovanje je rascjepkano, nemaš kontinuitet razvoja jer ne možeš okupiti ljude na jednom mjestu. Mislim da je u gradu koji je imao i više takvih prostora, a više ih baš nema, jako bitno zadržati ga i razvijati kao nezavisan i nekomercijalan prostor u kojem se ljudi mogu umrežavati, okušavati, (ne)raditi”, kaže Ana Labudović. Slažem se. Riječke “rupe” u prostoru, u kojima su nicale specifične (kulturne) zajednice, nešto su po čemu je ovaj grad posljednjih desetljeća bio prepoznatljiv. Urediti te “rupe” – da. Uništiti uspostavljene zajednice – nemojte!

Reportaža je dio temata o prostorima za kulturu koji se razvijaju unutar lokalnih specifičnosti i koji se odmiču od dosada priznatih i prepoznatih modela rada na nezavisnoj kulturnoj sceni.

Radionica je organizirana u sklopu EDU programa Hrvatskog dizajnerskog društva, a namijenjena je odraslima; dizajnerima_cama, ilustratorima_cama, umjetnicima_ama i svima zainteresiranima za autonomniji rad s RISO printerom.

Radionica obuhvaća prezentaciju RISO tiska, savladavanje nekoliko pristupa radu, separaciju boja, pripremu i tisak. Polaznici_e će eksperimentirati s miješanjem boja u kontekstu vektorske i bitmap grafike i fotografije: monoton, duoton, lažni CMY(K).

RISO/Risograph je stroj ali i tehnika digitalnog dupliciranja razvijena u Japanu 80-ih. Stroj je vrsta modernog mimeografa, a samu tehniku je lakše objasniti usporedbom s popularnijim sitotiskom; boje se moraju separirati u pripremi, motiv se laserom izbuši na matricu, ona se omota na valjak s bojom koji onda prelazi preko papira.

Poželjno je poznavanje alata kao što su Photoshop i Indesign, i donošenje računala na kojem su ti alati već instalirani, poručuju organizatori.

Polaznicima_ama će biti osiguran smještaj u zajedničkom rezidencijalnom prostoru DeltaLaba uz plaćanje kotizacije za pokrivanje troškova hrane u iznosu od 20 eura.

U prijavi treba stajati kratka motivacija i biografija, kontakt i link na web/ig portfolio, a šalje se mailom.

Više detalja o radionici pronađite ovdje.

Studentice druge godine kulturalnih studija, Lana Kovačević i Tara Glavan, te učenik trećeg razreda gimnazije, Fabijan Škarić, na radionici su se bavili temama mentalnog zdravlja, utopije, osude i ranjivosti, upoznajući pritom marginalne perspektive u umjetnosti i kulturi koje su rijetko zastupljene u formalnom obrazovanju i medijima. Radionicu su tijekom ljetnih mjeseci provele Elena Apostolovski i Petra Čargonja iz nezavisne inicijative Spačke, u okviru programa Refleks udruge Drugo more. Tijekom radionice, polaznici su uz mentorstvo voditeljica osmišljavali i razvijali vlastite umjetničke radove, temeljene na onome što nalaze važnim u svojim životima i okolini.

“Naziv izložbe referira se na biblijsku priču o grešnosti koja nas poziva da pogledamo u svoju nesavršenost kao temelj empatije i jednakosti. Baci kamen prvi poziv je na suočavanje sa vlastitim strahovima, žudnjama i stanjima, te poziv na iskrenost. Također je i ponovno otkrivanje analogne i visceralne kvalitete naše emotivnosti u šumi digitalnih ‘zajednica’”, stoji u najavi izložbe.

Izložbu je nakon otvorenja moguće razgledati i u petak 27. listopada, u radnom vremenu od 12 do 20 sati. Ulaz je slobodan. Više informacija o izložbi moguće je pronaći na internetskim stranicama Drugog mora.

DeltaLab je multidisciplinarni centar Sveučilišta u Rijeci posvećen istraživanju i praksi prostornog i strateškog dizajna u kontekstu suvremenih političkih, ekoloških i tehnoloških kriza. Kroz dvije povezane osi djelovanja – interdisciplinarni sveučilišni specijalistički studij Urbani studiji, te istraživačku, konzultantsku i arhitektonsku praksu – DeltaLab kritički ispituje i pragmatično razvija prostorna i strateška rješenja s misijom stvaranja uvjeta za radikalno novu, otvorenu i otpornu budućnost. Okupljajući arhitekte, dizajnere, inženjere, poduzetnike, sociologe, kulturologe, filozofe, umjetnike, aktiviste i mnoge druge suradnike, kroz kratkoročne i srednjoročne projekte u domeni prostora, kulture, novih tehnologija i javnih politika, DeltaLab njeguje interdisciplinarnost i inovativne modele suradnje nužne za razvoj adaptabilnih struktura znanja u svijetu nepredvidljivih višestrukih kriza.

Kurikulum Urbanih studija okuplja stručnjake iz širokog spektra znanstvenih i umjetničkih disciplina u obrazovni proces koji kombinira predavački i radionički program, istraživačku i metodološku praksu u okviru specifičnog tematskog fokusa generacije, bogati program gostujućih predavanja i mentorirani razvoj individualnih završnih radova studenata. Namijenjeni svima čija istraživanja i prakse utječu na izgrađeno i programirano okruženje, strateško planiranje, infrastrukturne kapacitete te kolektivne imaginarije, Urbani studiji nude interdisciplinarno obrazovanje nužno za smislen doprinos razvoju otvorenih, inkluzivnih i otpornih urbanih sustava u kontekstu suvremenih političkih, ekoloških i tehnoloških kriza.

Fokus Urbanih studija je na hibridnosti, otpornosti, umreženosti, prilagodljivosti, kompleksnosti, nepredvidljivosti i kriznim stanjima, s ciljem razumijevanja i razvijanja dizajnom vođenih pristupa usmjerenih k izazovima urbanih budućnosti. Uz praktično obrazovanje kroz temat, studij sadrži program multidisciplinarnih predavanja i seminara, mentorirani samostalni razvoj individualnih završnih radova studenata te niz gostujućih predavanja. Više o sadržaju i strukturi Urbanih studija, kurikulumu, kao i informacije o uvjetima, školarini, pogodnostima i procesu prijave možete saznati putem digitalne brošure objavljene na linku.

Kandidati prijavu za upis, zajedno sa svim obaveznim prilozima, dostavljaju putem elektroničke pošte.

Rok za prijavu je 15. siječnja.