Piše: Bernard Koludrović

Prvi tekst ciklusa o autonomiji sveučilišta započeo sam od pojedinačnog slučaja Filozofskog fakulteta i Sveučilišta u Zagrebu, koji već mjesecima predstavlja sve probleme koji se vežu uz procese odlučivanja i utjecaja političkih struktura na znanost. U nastavku sam predstavio opažanja europskih rektora u istraživanju University Autonomy in Europe o različitim pristupima financijskoj, znanstvenoj, kadrovskoj, programskoj autonomiji te autonomiji odlučivanja. Ovom prilikom posegnuo bih za propitivanjem same strukture sveučilišta i time možemo li govoriti o odgovornosti koja ovisi o određenoj strukturi.

Rekonstrukcija sveučilišta

Govorimo li o strukturi sveučilišta, procesima odlučivanja i institucionalnoj autonomiji potrebno je pronaći prostor za nove teorije i povezivanje disciplina u drugačijem okolišu. Pogledamo li način sastavljanja rukovodećih tijela sveučilišta vidimo kako se radi o preslici discipliniranih znanosti, o strukturi koja odražava ustrojstvene jedinice. Taj model je demokratski utoliko što predstavnici određenih područja ili ustrojstvenih jedinica sudjeluju u odlučivanju na višoj razini. Demokratski se potencijal ipak ne ostvaruje u pukoj “reprezentativnosti”, koliko u stvarnom poštivanju dogovorenog seta pravila i stvarnog autonomnog odlučivanja. Na tom tragu ne vidim mogućnost opstanka tradicionalne podjele znanstvenih disciplina u vremenu koje teži povezivanju, umrežavanju i sveobuhvatnom proučavanju svih fenomena koji nas okružuju.

Ovdje ne predlažem model institucionalnog uređenja novog sveučilišta jer je teško predvidjeti interdisciplinarna povezivanja. Nije nužno ni isključiti sadašnju podjelu prema tradicionalnim disciplinama jer interdisciplinarnost ipak izvire iz postojanja pojedinačne disciplinske teorijske infrastrukture. Potrebno je propitivanje postojeće strukture kao onoga što je do sada bilo dogmatizirano, dok se u promjenama koje su zahvatile sveučilište češće podilazilo neznanstvenim interesima. Stoga nas dekonstrukcija vraća na revitalizaciju sveučilišta kao mjesta neograničene slobode propitivanja neupitnog, u kojem će struktura znanosti biti međuovisna sa strukturom odlučivanja.

Ovaj dekonstrukcijski iskorak temelji se na istovremenom odmicanju i povratku humboldtovskom modelu sveučilišta, koji je temelj većine europskih (kontinentalnih) sveučilišta, barem u idealu povezivanja obrazovanja i istraživanja. Prosvjetiteljske postavke Wilhelma von Humboldta, na temeljima filozofije Friedricha Schleiermachera, bile su prekretnica načina obrazovanja. Sloboda izbora i provedbe istraživanja, razum kao princip donošenja svih odluka, podučavanje kroz praksu i mentoriranje studenata postali su uzor sveučilištima u drugim državama te se počela napuštati skolastička paradigma.

Unatoč velikom tržišnom pritisku američkog modela, koji se pokušao kroz privatne inicijative probiti i na europsku scenu, ovaj devetnaestostoljetni pruski model i dalje opstaje. Danas ga baštinimo u (barem) tri dimenzije – autonomija znanstvenog rada, javno financiranje i paradigmatska podjela znanstvenih disciplina. Značajna privlačnost američkog modela – poslovna logika, financijske pogodnosti, drugačija struktura znanstvenog polja – kojemu je stoga teško oduzeti propulzivnost i uspješnost, ne smije biti cilj kojemo težimo, već izazov kako unaprijediti model koji imamo. Slabost humboldtovskog modela nije u njegovoj znanstvenoj neuspješnosti ili konzervativnom odnosu prema disciplinama, već u kontinuiranom urušavanju sustava javnog financiranja obrazovanja.

Pruski državni savjetnik za obrazovanje, koji je trebao postati i ministar, upustio se u misaoni eksperiment kako reformirati cjelokupnu znanost i obrazovanje te je izradio model koji postao prihvaćen širom kontinenta. Nasuprot skolastici humobldtovski model otvorio je znanost ubrzanom razvoju lišenom obaveze prema bilo čemu, pa čak i državnoj riznici. Unatoč tome sam Humboldt nije zamišljao sustav u kojem se znastvenici ponašaju kao razmaženi aristokrati samo zbog toga što im je prepuštena autonomija. Smatrao je kako je nemoguće imati obrazovanog, racionalnog i prosvjećenog predavača i znanstvenika kojem društvena odgovornost neće biti misao vodilja. Taj model polazi od interiorizacije etike, a ne od nametanja obaveza, predračuna i završnog računa.

Ne sjećam se kada su posljednji put profesori i profesorice imali vremena mentorirati svoje studente i studentice. To je u današnjim uvjetima gotovo nemoguće jer se u javna sveučilišta uvodi logika koja tamo ne pripada. Iako postoji ograničena satnica, predavači su nerijetko primorani održavati nastavu na više kolegija jer je program studija važniji od njihove kvote, a financijske restrikcije dugi niz godina spriječavaju ulazak mladih znanstvenika u predavačke i istraživačke uloge. Projektizacija znanosti, iako problematična iz niza razloga, uvela je i autocenzuru jer određene teme ili pristupi nisu dobrodošli na natječajima domaćih zaklada i resornih programa. O tome nitko ne želi javno govoriti, ali u kuloarima postoji zgražanje nad nužnim prilagodbama znanstvenih stavova i pristupa nekim temama. Progresivne teme i pristupi istraživanju u društveno-humanističkim znanostima otvoreno se smatraju “ljevičarskima” i utoliko su marginalizirane, a njihovi podnositelji prisiljeni na autocenzuru ukoliko žele osigurati sredstva za istraživanje i razvoj jednog ili dvoje mladih znanstvenih novaka.

Rekonstrukcija Humboldtovih principa vratila bi sveučilištu društvenu predvodničku ulogu jer bi svi sudionici znanosti imali slobodu misliti nemislivo. Odmak od zakonitosti tržišta, pod uvjetom da su državni rizničari svjesni potrebe ulaganja u znanost i visoko obrazovanje, oslobodio bi znanost niza partikularnih utjecaja koji su negativno utjecali na njezine rezultate jer su posredno utjecali na procese donošenja odluka.

Dekonstrukcija sveučilišta 

Polazišna točka dekonstrukcije sveučilišta svakako su Jacques Derrida (Zenice univerziteta: princip razloga i ideja univerziteta) i Peggy Kamuf (Univerzitet u dekonstrukciji) koji zagovaraju drugačije motrište sveučilišta, ali i drugačije motrište na sveučilište. Oba eseja, na našem govornom području objavljena u tematskom broju časopisa Beogradski krug 1998. godine, pokušavaju dekonstruirati ideju sveučilišta od Aristotela, Kanta, Humboldta do suvremene sveučilišne prakse. Derridin stav je usmjeren prema “novoj odgovornosti zajednice mišljenja” koja ne može biti vezana uz postojeći oblik institucionalnog djelovanja disciplina. Iako se kroz tragove u tekstu može shvatiti da on zamišlja tu praksu mišljenja kao kontingentnu, kao “kratak i paradoksalan događaj”, zapravo se radi o historijski uvjetovanom događaju, o promjenama paradigme.

Zagovaram takvu interpretaciju zbog Derridinog propisivanja nužnih uvjeta takvog transformirajućeg/transformiranog mišljenja, jer kako on kaže – potrebno je pripremiti načine pisanja, pedagošku scenu, procedure razgovora, odnose prema jezicima i drugim disciplinama, prema instituciji uopće. Problem se pojavljuje pri susretu tog mišljenja s društveno-političkim snagama i tradicionalnim institucijama. Derrida strahuje od tog susreta jer predviđa institucionalno ili političko prisvajanje “nove odgovornosti zajednice mišljenja” čime bi se potencijalna spoznajna oštrica u potpunosti otupila. Čini mi se da Derrida strahuje od poistovjećivanja mišljenja s političkom djelatnosti jer bi se time ponovno potvrdio “princip razloga” prema kojemu je mišljenje i znanje iskoristivo, tj. isplativo, ako se koristimo današnjim pojmovnikom ekonomije slobodnog tržišta.

Peggy Kamuf u eseju Univerzitet u dekonstrukciji, koji je zapravo poglavlje opsežnije studije The Divison of Literature or the University in Deconstruction, nudi niz teza o dekonstrukciji sveučilišta i na sveučilištu. Ovdje izdvajam odnos javnog uma i njezine komentare zahtjeva za diskurzivnom jednostavnošću akademske prakse koji dolaze s desnice i ljevice. Podcrtavam njezin stav kako je neophodno otvoriti sveučilište javnosti, ali ne pod cijenu oduzimanja simboličke vrijednosti koja je u njega upisana: “ono je mjesto na kojem se može misliti nemislivo, na kojem se može raspravljati o onome što se ne smije spominjati, na kojem se može osporavati neosporivo”. Instanca spoznajne slobode ovdje figurira kao agens potencijalne promjene.

Nastavno tvrdi kako bi, tako prilagođena, transgresivna teorijska tendencija morala ujedno propitivati i strukturu samog sveučilišta, ali i javne prakse svakodnevice, političnost svakodnevice. U tom smislu Kamuf se ne boji politizacije dekonstrukcije i traži da se njezini dosezi prošire na strukturalna uvjetovanja svih javnih praksi. Svedeno na razinu sveučilišta, Kamuf stvaranje novih načina promišljanja, razvoja novih teorija i razlaganje granica disciplina smatra neodvojivim procesima, međusobno povezanim s izmjenom strukture sveučilišta. U kontekstu autonomije to bi značilo kako nove prakse nužno idu ukorak s promjenom načina odlučivanja.

Pristupi Derride i Kamuf primjeri su radikalnih teorijskih praksi o sveučilištu i sa sveučilišta. Pokazuju kako je nemoguće, ili barem izrazito teško, zamisliti radikalne teorijske prakse kao funkcionalne unutar postojećih sveučilišnih struktura. Ideja homologije struktura Luciena Goldmana ovdje se pokazuje izrazito djelotvornom – nije moguće izvoditi teorijsku praksu koja se po svojoj strukturi suprotstavlja strukturi institucija, ako ih već i ne dokida.

Možda je za to dobar primjer (ne)integriranost sindikata Akademska solidarnost u obrazovne i istraživačke institucije u Hrvatskoj. Poticaj kojim je sindikat osnovan došao je od ljudi koji simbolički kruže u postojećim institucijama, ali su imali neke prednosti koje su spriječile potpunu asimiliranost u ideje koje proizvodi akademska struktura. Sindikat se pojavio kao unutarnji proboj koji je morao potražiti drugačije, izvaninstitucionalne metode organizacije i djelovanja kako bi se borio za osmišljavanje i uvođenje drugačijih principa na sveučilištu. Može se reći kako je teorijska pozicija koja je vodila djelovanje sindikata, a temeljno je direktnodemokratska i solidarna, bila moguća samo kada je u postojećoj strukturi došlo do historijskog kolebanja i društveno-političke krize te su trenutni društveni odnosi, odnosi moći, struktura au large, zahtijevali transgresiju, premda u jednom politički marginaliziranom sindikatu. 

Znanost u funkciji kapitala i ideologije

Jedan od mogućih primjera narušavanja autonomije kroz neznanstveni utjecaj odvio se prije točno četiri godine kada je završila i jedna od najvećih kriza Milanovićeve vlade – konačno se odustalo od Hidroelektrane Ombla. Politički sukob tadašnjeg prvog potpredsjednika Vlade Radimira Čačića i tadašnje ministrice zaštite okoliša i prirode Mirele Holy oko niza energetskih projekata imao je i dimenziju bitnu za temu ovog teksta. Studije o utjecaju na okoliš tada su bile deviza suradnje politike i određenih lobija. Kao što je razotkriveno u cijelom nizu tadašnjih studija o utjecaju na okoliš, postojale su određene znanstvene nejasnoće i neutemeljeni zaključci. Štoviše, u konkretnom slučaju, triput se tražila revizija studije koja je pokazivala kako postoje preveliki rizici po ekosustav ako dođe do izgradnje HE Ombla, što su i potvrdile revizije koje su radili hrvatski znanstvenici.

U tom trenutku pozivaju se strani konzultanti WSP i B&V jer postaje nužno zadovoljiti korporativni interes suprotstavljen zaštiti ekosustava i javnom interesu zaštite izvora pitke vode. U ovom slučaju hrvatski su znanstvenici pokazali kako nisu spremni ugroziti znanstvenu vjerodostojnost i javni interes. Možda to nije jedini razlog, ali sigurno su mogli iznijeti stav protiv strateški važnog državnog projekta samo zbog toga što su javno financirani i rade u javnom interesu. Indikativno je da su privatni konzultanti bili spremni iznijeti sasvim drugačije stavove, u korist naručitelja.

Znanstveni rad nikada ne može biti potpuno objektivan – kao ni bilo koja ljudska djelatnost. Sam primjer Schrödingerove mačke pokazuje kako se makropozicijska neodređenost (živa ili mrtva) ne može izračunati kvantnom jednadžbom, već se može samo empirijski potvrditi. Ako cjelokupni znanstveni rad usporedimo s kvantnom jednadžbom zaključujemo kako postoji krajnja točka u kojoj će znanstveno istraživanje ponuditi dva jednako točna rezultata. Empirijsko opažanje, kao katalizator istinitosti, nije primjenjiv uvijek i svugdje.

Zamislite samo stručnu raspravu pred Istražnim povjerenstvom Hrvatskog sabora, koje bi prema ideji predsjednika Vlade Plenkovića trebalo ustvrditi povijesne istine, a time i predložiti potencijalnu zabranu nekih simbola. Zamislite da se stav predstavnika udruga dragovoljaca Hrvatskih obrambenih snaga uzme kao istinit – “mi smo pravi antifašisti!”. Možda se takvi povijesni revizionisti nadaju kako ne znamo pogledati mačku, kao da smo zaboravili s kojim je ciljem tadašnji predsjednik Hrvatske stranke prava, Dobroslav Paraga, osnovao HOS i kojoj je ideologiji pripadao. Krajnja ironija u svemu je članak o Paragi na Wikipediji gdje piše kako se radi o “borcu za ljudska prava”. S takvim interpretativnim potencijalom težak je izazov pred znanosti koja bi trebala ostati objektivna. Jedan kratak prilog Nove TV pokazuje koliko je objektivnost u društvenim znanostima teško dostižna.

Ova dva slučaja primjeri su dva temeljna utjecaja na znanstveni rad koji ga čine nevjerodostojnim – interes i vrijednosna predrasuda. Oba su tek periferno povezana sa znanošću, ali jasno pokazuju povezanost znanstvenog rada s neznanstvenim kontekstom, ali i ovisnost o modelu sveučilišta i znanosti.

Sloboda mišljenja nemislivog

Prvi rad ovog ciklusa završio je opažanjem kako postoje dva temeljna modela organizacije sveučilišta temeljem njegova financiranja. Sveučilište koje je organizirano prema poslovnom modelu kao prioritet svojeg djelovanja postavlja zaradu. Ne možemo reći da svi programi takvog sveučilišta gube na znanstvenoj ili obrazovnoj vrijednosti, ali znanost je uvijek gubitnik kada je podređena financijskom interesu. Taj model ima prednost pružanja najboljih radnih uvjeta i na toj elitizaciji temelji svoju privlačnost. S druge strane, model javnog financiranja ostavlja sveučilišta s daleko manjim financijskim manevarskim prostorom, ali još uvijek otvara vrata znanstvene slobode temeljem autonomije. Značajna mana mu je što samo sveučilište ili znanstveni i nastavni radnici nisu uvijek u prilici istraživati teme koje ih zanimaju ili imati sve potrebne resurse na raspolaganju.

Iz oba modela organizacije izvire i drugačiji temelj odgovornosti. Poslovni model odgovornost traži prema izvršenju proračuna i akumulaciji prihoda, dok bi javno financirano sveučilište trebalo svoju odgovornost usmjeriti prema široj društvenoj zajednici. Štoviše, tu bih odgovornost preformulirao u accountability. Ne samo što bi sveučilište trebalo biti odgovorno za preuzete proračunske (javne) obaveze, ono bi trebalo te obaveze stvarati u kontekstu društvenih potreba i usmjeravanja društvenog razvoja, što bi društvo trebalo znati prepoznati i cijeniti.

Pozicija koja propisuje da sveučilište treba biti na usluzi gospodarstvu potpuno je izokrenula odgovornost prema zajednici. Iako mnogi pod tom pozicijom smatraju da se radi o efikasnom obrazovanju za trenutne i buduće potrebe tržišta rada, ona donosi i dimenziju u kojoj znanstvenik/nastavnik odgovara gospodarstveniku-kapitalistu. Tada bismo imali izgrađenu HE Ombla – protivno principima zaštite prirode i ljudi. Ovdje se ponovno vraćamo na početne teoretičare koji su prepoznali sveučilište kao prostor slobode kojim se može upravljati samo unutarnjim principima. Autonomija štiti slobodu mišljenja nemislivog samo zato što je dinamika razvoja sveučilišta u svakom trenutku ipak malo ispred razvoja društva koje zbog toga nije nužno u stanju prepoznati vrijednost nemislivog.

U posljednjem tekstu ciklusa zaokružit ću rekonstrukcijski pokušaj dekonstrukcije humboldtovskoga modela i potražiti u drugačijoj strukturi sveučilišta i procesa donošenja odluka mogućnosti za jačanje autonomije i povezane odgovornosti.

Ovo je drugi tekst iz trodijelne serije o značenju, značaju i posljedicama autonomije sveučilišta. Prvi potražite ovdje.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kultura participacije koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Ideja Krune Jošta i Denisa Mikšića uvijek se izvodi u različitoj postavi, uključujući lokalne performere i glazbenike. Na ovom je performansu sudjelovao Dragan Pajić Pajo, ikona zagrebačke noise i freejazz scene, talijanski noise duo ODRZ iz Milana i slovenski duo Hexenbrutal te drugi glazbenici. Festival FAČUK 2012 ugostit će De(kon)strukciju u postavi: Maja Kohek (Slovenija), Simon Poldauf (Slovenija), Kruno Jošt (Hrvatska).

Performans rezanja auta svojom noise i industro estetikom plijeni pažnju progovarajući o borbi s mašinom koja odzvanja ludističke ideje socijalnog pokreta iz 19 stoljeća. U aktu rezanja auta sudjeluje i publika te se cijeli performans tako ponekad pretvara u grupni bijes usmjeren prema vozilu. Zvuk rezanja auta se transformira i prenosi kao noise koncert uživo.

De(kon)strukcija će se održati u dvorišnom prostoru kluba Prostor, ulica Dr. Ivana Novaka 38, Čakovec.

Više informacija potražite ovdje.

KP: Do početka rata bavili ste se uglavnom ontologijom i filozofijom jezika, no iskustvo rata, taj upad stvarnosti, utjecao je i na promjenu  predmeta znanstvenog istraživanja. Možete li nam reći kako je zapravo došlo do tog epistemološkog reza?

U.V.: Odmah ću Vam reći: sa Derridinim prstom. Ali to traži malo dužu priču. Fenomenologija je bila moja prva filozofska ljubav. Husserl, ali posebno Husserl u francuskoj recepciji. Možda je prva iskra takve očaranosti bila u čitanju Merleau-Pontyjeve Fenomenologije percepcije, izvrsnog prijevoda kojeg je sačinio rano preminuli ugledni prevodilac Anđelko Habazin. Na studiju sam sa ushićenjem slušao predavanja profesora Kasima Prohića, francuskog đaka među sve odreda njemačkim profesorima na katedri za filozofiju. Dok sam početkom ’80-tih radio na magistarskoj tezi o Merleau-Pontyju otkrio sam Derridu i njegove rane spise o fenomenologiji. Tako me je put odveo od jednog ka drugom misliocu. Moja teza, kasnije objavljena kao knjiga, nosila je podnaslov: “Čitanje Derridinog čitanja Husserla”. Jedno od prerađenih poglavlja te knjige, objavljeno u Analecta Husserliana Vol. XXXVI, 1991, figurira u odabranim bibliografijama radova o Husserlu i Derridi (W. R. McKenna & J. C. Evans /eds. /, Derrida and Phenomenology, 1995; Derrida and Husserl. L. Lawlor The Basic Problem of Phenomenology, 2002). Kasnije sam se iz prilično velike daljine, Derridinih zrelih djela i klasika poststrukturalizma, ponovo vratio Merleau-Pontyju. Pisao sam nekih pet godina opširniji rad o tome kako bi izgledao Merleau-Pontyjev opus kada bi ga čitao Derrida kao svog velikog prethodnika. Išao sam od knjige do knjige, od jedne do druge faze autora koji je nosio titulu “najvećeg francuskog fenomenologa”. Čitati Derridinim očima, značilo je raditi na dekonstrukciji djela jednog klasika. Pritom je moja ideja-vodilja bila da sačinim makar nacrt nečega što bi se moglo nazvati arheologijom dekonstrukcije. Naime, u svom istraživanju sam otkrio da Derrida puno duguje svome velikome prethodniku, a da to praktično nigdje ne spominje. Za mene je ime Merleau-Ponty postalo ime za izvjestan simptom šutnje kod njegovog glasovitog sljedbenika. Za razliku od Foucaulta ili Lacana, kod Derride nema spominjanja velikog duga prema ovom filozofu. Želio sam da pokažem da se tu možda radi čak i o većem dugu nego kod ove dvojice, ali da ga je zbog nečega bilo teško priznati.

KP: Da li ste dokučili zbog čega?

U.V.: Moja hipoteza je bila da je dug prema Merleau-Pontyju u stvari bio prevelik. Derrida je u mnogim važnim stvarima brkao Merleau-Pontyjevu interpretaciju Husserla sa samim Husserlovim mišljenjem. Otuda izvjesno uporno “potiskivanje” ili “odsustvo” imena ovog velikog Husserlovog tumača iz Derridinih tekstova. Tim više je to čudno što brižljiva rekonstrukcija Merleau-Pontyjeve misaone putanje pokazuje da se i on na kraju našao s onu stranu fenomenologije, na mjestu gdje filozofija na sebe mora preuzeti zadaću dekonstrukcije.

Ovaj rad sam završavao kako se rat približavao. Na kraju sam počeo da žurim, negdje od jeseni 1991, baš kao da pišem testament. Završen tekst – kao doktorsku tezu kod mentora profesora Abdulaha Šarčevića čiji sam bio tada asistent na predmetu ontologija – predao sam administraciji Filozofskog fakulteta u Sarajevu nepunih mjesec dana pred izbijanje rata. Bio je to upad Stvarnog u tekst, usred moje obuzetosti čitanjem. Isprva sam mislio: Kada bi me samo pustili da završim svoje pisanje! A onda: Sada kada sam završio, zar će sve propasti? Upravo tih dana se dešavaju dvije važne stvari: Derrida dolazi u Beograd i rat počinje u Sarajevu. Moram ga susresti, po prvi put. Pozvani smo iz Sarajeva, Zoran Janković i ja, nas dvojica “deridijanaca”, kako su nas kolege zvale, koji smo godinu prije priredili prijevod Glasa i fenomena. Veoma nas čudi što su sve avionske karte rasprodane. Otkud to da toliko ljudi putuje za Beograd? Toliko o našoj vezi sa stvarnošću u doba masovne evakuacije. Polijećemo ujutro 4. aprila, ostavljamo iza sebe grad u kojem će tog dana pasti prve žrtve. Navečer prvi susret sa Derridom. Ulazimo u studio “alternativne televizije” B92, jedine kojoj je za svoga boravka francuski filozof htio dati intervju. Sjećam se, bilo je prilično mračno, sa zidova titraju brojni ekrani plavičastom svjetloću. Derrida, koji je upravo završio svoj televizijski nastup, prilazi nam u bijelom mantilu koji je poprimio fluorescentan sjaj. Na riječi iz našeg kratkog predstavljanja da dolazimo iz Sarajeva, upire prstom na najbliži ekran. Vijesti su upravo počele i pokazuje nam da je tamo rat. Sve sam to sebi već tada, a i puno puta kasnije, pa i u našoj prepisci tokom rata, mogao prepričati u vokabularu knjige Glas i fenomen. U jednom trenutku, u “treptaju oka”, stisak ruke sa nekim tko je za nas bio “najveći živi filozof”, njegova iznenadna prisutnost u “živoj sadašnjosti”, a onda je njegova ruka iskliznula prema elektronskoj slici, da bi nam pokazala dolazak smrti… Fenomenolog vjeruje da može “pokazati prstom” nešto u stvarnosti, ali Derrida koji to odbacuje kao iluziju označitelja, eto on nama pokaza, svojim kažiprstom, rat u Bosni. Gotovo u jednom trenutku, dva: najljepši trenutak o kojem smo toliko maštali i najgori trenutak kojeg smo se toliko bojali. Derrida i rat. U džepu sam nosio bilješke za sutrašnji kolokvij sa glasovitim gostom: htio sam uvjeriti sugovornike da Derrida, ako je vjeran svojoj filozofiji, ne može davati intervjue poput klasičnih autora, jer bi time ponovo rekonstruirao prioritet “žive riječ”, kojeg je na sve načine pokušavao potkopati. A susrećem ga nakon intervjua i maše mi prstom…

KP: Što je dalje s vama bilo?

Derrida i rat – tako bi se moglo zvati to razdoblje moga života! Ali kada počinjem da pišem o ratu? Možda već ’93. u kasnu jesen, kada, boreći se sa glađu, nastojim da ugrabim što više dnevnog svjetla da bih ispisao reinterpretaciju Husserlovog Bečkog predavanja iz 1935 (izašlo kao knjižica naslovljena: “Fenomenološka konstitucija evropske zajednice”, Sarajevo, 1996). Bez iskustva ratnog zatočeništva to predavanje zasigurno ne bih uspio pročitati kao jedini politički govor oca fenomenologije. Tih dana Derrida dolazi blizu, u Pečuh, i u svom govoru povodom primitka počasnog doktorata na tamošnjem univerzitetu spominje svoga prijatelja u Sarajevu. (Ovaj njegov govor je zasada objavljen samo na mađarskom jeziku: J. Derrida, Ki az anya? Dianoia, Jelenkor Kiadó, Pécs, 1997). Negdje u to doba počinjem se baviti domaćim etnonacionalizmom kao poretkom u kojem se slavi rat kao najveći kulturni događaj. Derridi dugujem svoj izoštreniji sluh za ono što se dešava u jeziku. Ali i svome vlastitom imenu koje me veoma ugrožava. Moj prilog za konferenciju na kojoj smo se trebali vidjeti prvi put nakon rata nosio je naziv: La fabuleuse textualité de l’ethno-nationalisme. Zamislite ratnog zatočenika koji usred krvoprolića uzvikuje: ah, koliko zanosne tekstualnosti posvuda! Nisam bio jedini u toj ratom pobuđenoj strasti za istraživanje. Bilo nas je u Sarajevu koji smo slične stvari radili, da kažem Lyotardovim riječima: ako već ne u dictumu onda u pictumu. Primjerice, filozofi Sadudin i Senadin Musabegović, vizualni umjetnici Jusuf Hadžifezović i Nusret Pašić. Zapravo nas trojica filozofa, svako na svoj način, bili smo privučeni onim što su radili “autistični” likovnjaci. Prva poslijeratna Pašićeva izložba se zvala Pismo, bavila se ratnim događajem upravo kao događajem, i nije se mogla “pročitati” bez Derride i Barthesa. (O tome sam pisao u prigodnoj monografiji Hidrografija, Soros centar za suvremenu umjetnost, Sarajevo, 1997.)

KP: Bavite se i dekonstrukcijom, posebno je zanimljiva vaša dekonstrukcija uloge rata, koja nije naišla na razumijevanje, upravo zbog doslovnosti kojom su je dočekali neki recipijenti…

U.V.: Hm, dekonstrukcija uloge rata… Što bi to bilo? Kao što znate, ni sam Derrida nije volio tu etiketu “dekonstrukcija” koju su mu uporno prišivali. Pa ipak može poslužiti bolje nego neke druge oznake. Upravo kod političke, kulturne, moralne, semiotičke, itd. uloge rata to je bolja oznaka nego “kritika”. Svi kritiziraju rat kao najgoru moguću stvar još od potpisivanja Briand-Kellogovog pakta iz 1928. godine. Pogotovo duboko uvriježena moralna kritika ne dopušta da se uvidi ono što sam u jednom trenutku usred rata spoznao kao sklonost ovdašnjih ljudi da, istovremeno dok se nad njime gnušaju, veličaju rat kao “najveći kulturni događaj” (recimo, po uzoru na opernu premijeru). Fenomen ratnog događaja me je privukao. Za fenomenologe, pogotovo nakon čitanja kasnog Heideggera, događaj kao događaj je tema par excellence. Ali događaj kojeg rat čini neusporedivim u njegovoj događajnosti, e to je ono što prije zapaža oko psihoanalitičara. Imao sam sreću da zajedno sa sociologom Rudolfom Stojakom učestvujem u istraživačkom projektu kojeg su u prvoj godini rata pokrenuli psihijatri sa Koševske klinike. Moja domena u tome su bili kulturni aspekti ratne traume. Sjećam se da smo tada znali časove uzbune, dok gradom zavijaju sirene, provesti nas trojica, profesor Stojak, spomenuti Janković i ja, raspravljajući o “antagonističkoj akulturaciji” kod G. Devereuxa, kojim smo bili oduševljeni. Pod njegovim utjecajem je i nastala moja “etno-psihijatrijska skica” o “ratu kao najvećem kulturnom događaju”, sa kojom sam tokom rata, a i nekoliko godina kasnije, učestvovao na stručnim seminarima i konferencijama sa psihijatrima, socijalnim radnicima i svima drugima koji se bave traumatiziranima u ratu.

U mome viđenju trauma pokriva ratni događaj koji je uistinu događaj. Njegov najkraći lakanovski opis bi bio: prodor realnog. Traumatski je, jer subjekt traume nije u mogućnosti da sa takvim događajem-incidentom izađe nakraj: ne može mu pridati smisao. Mene je ova problematika bezuspješnog “davanja smisla” (Husserlov Sinngebung) odvela ka ispitivanju kulturnih obrazaca za tumačenje stvarnosti, koje zaraćene strane nude svojim pripadnicima. Općepoznatu stvar iz psihopatologije ratne traume – da intenzitet traumatskog događaja nipošto ne odgovara traumatskoj reakciji – tumačio sam kao autističnu nemoć žrtve da sebi protumači i ispriča svoju traumatsku priču po važećim, sakrosanktnim kanonima za pričanje ratnih priča. Tada mi se ukazao pogled na upravo propali režim jugoslavenskog socijalizma kao svojevrstan epski narativni režim koji je neprestano iznova opisivao ratni Događaj NOB-a. Kada bi se išlo unazad, od jednog balkanskog rata do drugog, u relativno kratkom razdoblju modernosti obilježenog brojnim ratnim događajima, moglo bi se primijetiti da ratovi funkcioniraju kao događaji uspostavljanja novog obvezujućeg narativnog dispozitiva, te da jedan narativni režim od drugog dijele paradigmatski otkloni onog tipa kojeg je opisao Thomas Kuhn u sociologiji znanosti. Ono što je u tome bilo problematično za domaću laičku javnost, ali i za neke nesumnjivo upućene  – poput uglednog francuskog filozofa i prevodioca Habermasa, Christiana Bouchindhommea, s kojim sam polemizirao u pariškom časopisu Transeuropéennes, (№ 14/15, 1998/1999), jeste utisak da veličam i slavim rat. A upravo dominantna moralna svijest koja se toliko gnuša rata uvijek to manje-više prikriveno čini. To je svijest koja u “našem (obrambenom) ratu” ne vidi ništa loše, samo u onom “njihovom (napadačkom)”. Etnička razlika kakva danas funkcionira u regiji i kakva je u svom konkretnom obliku uspostavljena sa posljednjim ratovima povučena je ponajprije u ratu i kroz rat: razlika između nas i njih je razlika između “našeg rata” i “njihovog rata”.

Dakako, hipoteza o ratu kao “najvećem kulturnom događaju” sačinjena je tako da para uši, da provocira. To je bio moj način da nakon rata vodim rat protiv onih koji ga pritajeno slave. Tek sa takvim proziranjem, uvjeren sam, može doći do žuđene pacifikacije na ovom tlu. Zamislite poslijeratno razdoblje u kojem se političari ne busaju u prsa svojom najnovijom ratnom epopejom, u kojem veterani nisu najvažnija društvena grupa za legitimiranje aktualne državne vlasti, u kojem djeca o posljednjem ratu ne uče gotovo ništa u školi, u kojem to nije nikakva važna inspiracija za umjetnike… Ovakva se hipoteza baš ne da braniti pred običnim svijetom. Svašta sam iskusio na skupovima gdje morate računati sa reakcijama traumatiziranih. Ali otpor, pogotovo ako je razborito artikuliran, samo mi daje novu motivaciju. Zato mi je bilo najgore sa Derridom, koji mi je u našem prvom poslijeratnom susretu, čuvši čime se bavim, posve razoružao rekavši: “Pa što? Svaki rat je veliki kulturni događaj. Uzmite Drugi svjetski rat u Francuskoj i ono što se dešavalo sa egzistencijalizmom.”

Još je Husserl u Bečkom predavanju ukazao da je bit etničkog “stranost” – koju Evropa kao novi i istinski duhovni oblik ukida. Nacisti su ga natjerali da se time počne baviti. Mnogima se i dan-danas čini da se titoizam dobro nosio sa etničkim, te da je utoliko prethodni poredak bio u uzoritoj mjeri moderan i evropski. Ali drukčija se slika pruža ako se počnemo baviti rekonstrukcijom fenomena “stranog” u emancipatorskoj politici radničke klase. Figura “nečovjeka” se onda pokazuje krucijalnom. Nečovjek stanuje na svim najvažnijim mjestima “humanističkog poretka”. U sustavu, a posve izvan sustava, kao golootočki zatočenik. A taj nečovjek je stranac, tuđi samoj čovječnosti čovjeka. Njegovi glavni amblemi su posuđeni iz rata: fašista i kvisling. Oni su stranci par excellence: Nijemac/Talijan ili pak oni koji su se urotili s njima – “domaći stranci”. Nemilosrdnost prema neljudima nije nipošto vrijeđala socijalistički moral, naprotiv. Bez ovih meta političke borbe bila bi nezamisliva “borbena gotovost”, stanje stalne mobiliziranosti čitavog društva: vojske, trudbenika, žena, omladine, itd. Tako da je nakon duge obuke socijalističko društvo spremno dočekalo početak obračuna sa “domaćim strancima”: samo rijetkima je pošlo za rukom da ne budu nemilosrdni prema “neljudima”.

KP: Zanimljivo je da govorite i o fenomenu radikalnih antinacionalista. Možete li reći o čemu je zapravo riječ, u čemu se sastoji ta radikalnost, budući da se čini kako još nije živjela niti kritika nacionalizma?

Na fotografiji: Ugo Vlaisavljević