Velik dio intervju posvećen je upravo Deklaraciji o znanosti i visokom obrazovanju, koju je Akademska solidarnost nedavno uputila Ministarstvu znanosti, obrazovanja i sporta, a na koju se još nitko nije osvrnuo. Podsjetimo, Deklaracija je opsežan dokument koji nastoji pružiti kritički osvrt na širi društveni kontekst i posljedice koje taj kontekst ima za znanost i visoko obrazovanje, donijeti pregled poruka koje se upućuju akademskoj zajednici putem različitih normativnih i strateških dokumenata i ponuditi alternative tim porukama i polazišta za odgovorno uređivanje konkretnih mjera. Kako je i u razgovoru istaknuo Pavlić, u njoj članovi ovog sindikata traže “da se politike koje se bave, organiziraju i sistematiziraju područje visokog obrazovanja donose u konzultacijama s bazom, dakle odozdo, na način da se konzultira one koji su tim politikama pogođeni i one koji bi po prirodi stvari mogli o tome najviše znati”. 

Na pitanje o oblicima suprotstavljanja komercijalizaciji školstva, Goran Pavlić je odgovorio: “Ministarstvo očito nastavlja neke prakse koje smatramo problematičnima i koje su bile snažan mobilizacijski faktor za štrajk sveučilišnih radnika. Mi smo uvijek spremni na oblik najradikalnijih mjera, kao što je štrajk, ukoliko se pokaže da Vlada i tijela koja će se baviti novozakonskom regulativom ne pokažu razumijevanje i ne uključe sve od ovih načela u svoje razmišljanje i pokušaju to primijeniti u konkretna pravila”. 

Razgovor koji je s Goranom Pavićem vodila Jelena Šimac, možete u cjelosti pročitati ovdje. 

Izvor: Danas.hr 

Dejan Ilić i Ana Kolarić u Bilješci uz izbor tekstova osvrću se na tranzicijski kontekst unutar kojeg je obrazovanje potisnuto na marginu javnog interesa. Dominantni diskurs ustraje na njegovu prilagođavanju nejasno definiranim kriterijima tržišta rada. Iza retorike koja naglašava nužnost strukturnih reformi u polju obrazovanja krije se, kako pokazuju tekstovi okupljeni u Reči, nametanje volje jačeg, pri čemu se jači najčešće razumije u nekom tržišnom smislu, u smislu posjedovanja ili polaganja prava na društveno bogatstvo. Uzimajući to u obzir može se reći, kako to radi Michael Apple, kako je otvaranje pitanja o obrazovnoj politici “inherentno politički i etički čin”. Zajedničke pretpostavke svih tekstova  okupljenih u časopisu su da svi koji sudjeluju u obrazovanju snose ili moraju snositi jasno utvrđenu odgovornosti i da se obrazovanje razumije kao prostor unutar kojeg svi mi, kao građani jednog društva, učimo živjeti zajedno. Iz toga slijedi da obrazovanje mora biti svima dostupno i zasnovano na principima slobode i jednakosti. Tekstovi Pierrea Bourdieua i Jean-Claude Passerona, Basila Bernsteina, Michaela Applea i Petera McLarena pripadaju sociologiji obrazovanja, a tekstovi Richarda S. Petersa, Pat A. White, Amy Gutmann, Waltera Feinberga i Marthe C. Nussbaum filozofiji obrazovanja. Pored toga, Michael Apple i Peter McLaren smatraju se važnim zagovornicima kritičke pedagogije koja se temelji na idejama brazilskog edukatora Paula Freirea.

Richard S. Peters i Pat A. White u tekstovima Ciljevi obrazovanja- pojmovno istraživanje i Obrazovanje, demokracija i javni interes bave se filozofijom obrazovanja: samim pojmom obrazovanja, ciljevima obrazovanja i njegovim opravdavanjem. Obrazovanje u demokratskom društvu mora biti u javnom interesu, pa je od krucijalnog značaja tko određuje što je to javni interes. Basil Bernstein u tekstu Klasa i pedagogije: Vidljive i nevidljive ukazuje na utjecaj pedagogija u procesu društvenog formiranja identiteta unutar obrazovnog sistema. Bourdie i Passeron u članku Reprodukcija  u obrazovanju, društvu i kulturi pokazuju kako je specifična funkcija obrazovnog sistema prikrivanje njegove objektivne funkcije, odnosno objektivne istine o njegovoj povezanosti sa struktrom klasnih odnosa. Njihova analiza donosi zaključak kako školski sistem, s ideologijama i efektima proisteklim iz njegove relativne autonomije, buržoaskom društvu u njegovoj sadašnjoj fazi služi legitimizaciji društvenog poretka i nasljednom prenošenju privilegija. Michaela Applea zanimaju problemi “legitimnog znanja i “skrivenog kurikuluma”, kao i uloga nastavnika u obrazovnoj reprodukciji društvene nejednakosti. Appleov tekst Što postmodernisti zaboravljaju: Kulturni kapital i oficijelno znanje pokazuje i zašto je često neophodan teorijski eklekticizam, kako bi se pored, recimo, društvenih klasa, u središtu analize nove sociologije obrazovanja mogla naći i pitanja roda, rase, etniciteta, seksualne orijentacije. Peter McLaren, edukator i aktivist, u tekstu Multikulturalizam i postmoderna kritika: Ka pedagogiji otpora i preobražaja zagovara progresivnu pedagogiju otpora i preobražaja i nudi svoju verziju ratobornog postmodernizma za koju je karakteristična pluralna koncepcija pravde.

Tekstove iz novog broja časopisa Reč možete preuzeti ovdje.

A.J.