dejan petrović – Kulturpunkt

Dubrovčani su marginalizirani građani

admin — Fri, 01 Jul 2011 15:04:35 +0000

Razgovarala: Dea Vidović

KP: Art radionica Lazareti je 2009. godine zajedno sa 17 drugih organizacija osvojila posebno priznanje koje se dodjeljuje u okviru Nagrade za društvenu integraciju Zaklade Erste. S kojim ste projektom aplicirali na natječaj?

S. C.: Aplicirali smo projektom Kulturnog i društvenog centra Karantena koji obuhvaća sve naše temeljne aktivnosti – radionice, edukativni program, dijeljenje prostora s drugim korisnicima koji nemaju dovoljno sredstava da osiguraju svoje prostore za djelovanje te poticanje različitih formi građanskih inicijativa. Naš je Centar jedini prostor u Dubrovniku u kojem se može kreirati nešto što nije isključivo namijenjeno turističkoj konzumaciji. To je prostor u kojem svi građani mogu provoditi svoje aktivnosti, naravno ukoliko se njihova misija poklapa s našim osnovnim načelima koja zagovaraju vrijednosti jednakosti i ravnopravnosti. Prostor je dakle otvoren za sve inicijative. Dubrovniku je takav prostor potreban, jer su, kao što sam već istaknula, svi prostorni resursi u Dubrovniku pod udarom i opsadom komercijalne i turističke eksploatacije, a bez prave ideje i vizije kamo ta eksploatacija vodi i kakve će joj biti dugoročne posljedice, pogotovo na lokalno stanovništvo.

Na natječaj smo aplicirali na prijedlog Dejana Petrovića, voditelja Nagrade za društvenu integraciju, kojeg smo sreli u Dubrovniku kada je Zaklade Erste organizirala Info dane o Nagradi za društvenu integraciju. Nismo vjerovali da ćemo dobiti Nagradu, s obzirom da ima toliko drugih specifičnih projekata koji odgovaraju na vrlo specifične potrebe, dok je naš projekt postavljen vrlo široko i ne bavi se jednom marginaliziranom skupinom, nego sve građane Dubrovnika smatra marginaliziranim u kontekstu stvaranja grada kao komercijalne atrakcije i masovne turističke destinacije. Mislim da je žiri koji je 2009. godine odlučivao o nagradama prepoznao taj projekt upravo u tom kontekstu. Jer da djelujemo u nekom drugom gradu vjerojatno ne bismo bili dobili Nagradu za jedan zapravo najobičniji društveni centar, ali u kontekstu Dubrovnika taj je prostor od posebne važnosti.

KP: Art radionica Lazareti je dobila Nagradu u iznosu od 10 tisuća eura. No, pored financijske podrške dobili ste i priliku sudjelovati u nekim drugim programima Zaklade Erste koji se provode u okviru ove Nagrade. Koliko je za ARL bila značajna ova Nagrada?

S. C.: Financijska podrška je “uletila” u sjajnom momentu, u trenutku kada je počela tzv. financijska globalna kriza i kada su se počeli rezati budžeti za kulturu, a pogotovo za nezavisnu kulturu, kako na nacionalnoj tako i na lokalnim razinama. Sredstva su nam pomogla da tu godinu izguramo do kraja, da zatvorimo budžet naše organizacije i realiziramo sve planirane aktivnosti. S druge strane, Nagrada nam je pomogla u smislu prepoznavanja važnosti našeg djelovanja u lokalnoj sredini. Naime, u Dubrovniku, a vjerujem i u ostatku Hrvatske, je uvijek važnije priznanje koje dođe izvan zemlje. Lokalna sredina često ne prepoznaje kvalitete i potencijale koje ima i tek kad te netko prizna sa strane, onda si ti najednom neka faca. Dakle, Nagrada nam je pomogla, jer smo dobili afirmaciju izvana, što je podiglo vidljivost i kvalitetu percepcije našeg djelovanja, a ujedno je to bio i još jedan argument više i poticaj za ići dalje.

Osim toga, dobili smo priliku sudjelovati na radionicama i seminarima koje je Zaklade Erste organizirala za sve dobitnike Nagrade. To je dobar dio cijele priče koji svakako treba dalje razvijati. Smatram da se mogu spojiti organizacije koje na prvi pogled nisu slične niti se bave srodnim problemima, ali bi možda spoj i sinergijsko djelovanje neke kulturne organizacije i onih koji se bave osobama s posebnim potrebama, ili zlostavljanim ženama ili problemima Roma, mogli napraviti i otvoriti totalno inovativne pristupe i za jedne i za druge.

Pozdrav kruzeru – ispraćaj posljednjeg kruzera u sezoni, 2005.

KP: Kako procjenjuješ važnost i ulogu ove Nagrade u našoj regiji te što sve veći broj prijavljenih projekata za ovu Nagradu govori o društvima u regiji?

S. C.: Specifičnost je upravo u tome što je riječ o nagradi. To nije neki financirani program ili projekt. To je doista nagrada za neki projekt koji već provodiš, koji već radiš. Smatram da je važna jer se zaista bavi široko postavljenim pitanjem društvene integracije o kojoj se sve više i više razgovora. Po broju prijavljenih projekata se vidi koliko ovo polje angažmana ide naprijed. Pritom ne mislim da je veći broj prijavljenih projekata zato što svima trebaju neka financijska sredstva da bi realizirali svoje projekte, nego i zato što je vijest došla do onih koji se zaista bave društvenom integracijom marginaliziranih ili čak isključenih skupina na svim mogućim lokalnim razinama, ali i zato što je potreba za ovakvim tipom djelovanja sve veća – postoje zaista konkretni problemi koji se rješavaju konkretnim akcijama, a ne samo nekom pričom ili načelima. Dakle, sve je veći broj projekata koji se prijavljuju, jer je sve veća potreba da se djeluje u polju društvene integracije, budući da državne institucije nisu u potpunosti iznašle mehanizme i načine kojima bi odgovorili na ove probleme i potrebe u društvu. Još uvijek postoji jako puno marginaliziranih skupina, pa je problem društvene integracije zaista problem. Ti se problemi ne mogu riješiti zakonom, niti odlukom da će se, na primjer, u nekom gradu postaviti rampe za invalide. Time se problemi ne rješavaju. Problem će biti riješen tek kada ti građani postanu sastavni dio društva, a ne još uvijek marginalizirane ili izdvojene skupine.

KP: ARL primarno djeluje u području nezavisne kulture i umjetnosti. Na temelju vašeg dugogodišnjeg iskustva koliko kulturne aktivnosti mogu doprinositi društvenoj integraciji marginaliziranih građana?

S. C.: Osim nekakvih banalnih i općih načela o tome da kultura širi horizonte i otvara nove prostore i spaja ljude, mislim da je kultura neki tip posrednika koji na neposredan način neposredno progovara i komunicira. Teme koje se tako otvaraju do krajnjih korisnika dolaze preko posrednika, ali učinci mogu biti efektniji jer te direktno “bubne”, jer do tebe dođe “drito” i neposrednim iščitavanjem ili prepoznavanjem. Mislim da bi se sve moglo bolje i lakše iskomunicirati kroz kulturne i umjetničke aktivnosti, jer svaki problem i predmet ima neki kreativni potencijal koji treba još više upregnuti. No to sprezanje kulture, umjetnosti i problema marginaliziranih skupina neće nikada ponuditi finalnu soluciju; budući da se radi o konstantnim otvorenim procesima – društvu i kulturi.

***

U bloku o Nagradi za društvenu integraciju pročitajte izvještaj s dodjele u Pragu te razgovore s članicom žirija Andreom Feldman, projektnim menadžerom Nagrade Dejanom Petrovićem, Nevom Tölle iz Autonomne ženske kuće Zagreb i Moranom Komljenović iz Fade Ina.

Integracija nevidljivih mora biti imperativ

admin — Thu, 30 Jun 2011 14:37:04 +0000

Razgovarala: Dea Vidović

KP: Zašto je Zaklada Erste pokrenula Nagradu za društvenu integraciju?

D. P.: Kada sam došao u Fondaciju započeo sam s ovim projektom kao idejom. Došao sam iz NGO sektora i ono što mi je uvek nedostajalo je da me neko prizna i kaže mi da sam posao dobro obavio. Međutim, to uglavnom niko nikada ne radi, čak ni donatori koji daju pare misle da su time sve obavili. Smatram da priznanje jako puno znači. Zapravo smo Nagradu započeli s idejom da promovišemo organizacije koje se bave društvenom integracijom. Imali smo dva cilja. S jedne strane smo željeli kreirati prostor da organizacije budu vidljivije, a s druge strane smo hteli da podignemo svest šireg građanstva o neophodnosti društvene integracije. Naše društvo se ne može dalje razvijati ukoliko se ne integrišu i oni koji su na marginama društva.

KP: Nagradu ste pokrenuli kao pilot projekt koji ste proveli u četiri zemlje – Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj, Srbiji i Sloveniji. Zašto ste projekt započeli s navedene četiri zemlje i na koji način se projekt proširio na sada već dvanaest zemalja?

D. P.: Počeli smo s relativno malim fondom u regionu bivše Jugoslavije, jer sam ja vodio Nagradu i bilo mi je mnogo lakše da počnem s projektom u regionu gde znam ljude i gde mnoge stvari mogu lakše da obavim. Kada smo nakon pilot projekta shvatili da je sve dobro prihvaćeno, da su se organizacije u velikom broju odazvale na poziv i kada smo posle s njima krenuli da radimo, onda smo odlučili da sledeće godine projekt proširimo i na ostatak bivše Jugoslavije i Rumuniju. Ove godine smo uključili još četiri zemlje – Češku, Slovačku, Mađarsku i Moldaviju. No, sad se postavlja pitanje – šta dalje? Lično sam na nekoj prekretnici u razmišljanju gde treba stati. Pritom naravno ne mislim na ukidanje Nagrade, nego na to da stanemo s povećavanjem broja zemalja. Mislim da ćemo se zadržati u ovom regionu i da ćemo uključiti još eventualno dve-tri zemlje – Austriju u kojoj nam je sedište te Bugarsku i Albaniju. Nagradni fond bi trebao da ostane isti ili možda malo veći. Osim toga, stalnim uključivanjem novih zemalja otežava se i direktni rad s organizacijama, jer ih je sve više i onda je teže raditi jedan na jedan. A upravo spomenuti direktni rad s organizacijama je ono na što se ponosimo – mi smo jedna od retkih Fondacija koja ima vrlo direktan i blizak kontakt s nevladinim organizacijama s kojima radimo.

KP: Kako ste odlučivali o zemljama koje ćete uključiti u projekt?

D. P.: Imamo jedan vrlo jednostavan princip – reč je o zemljama u kojima je i sama Fondacija prisutna. Kao najveći pojedinačni vlasnik deonica Erste grupe smatramo da je naša obaveza da sredstva koja su kroz rad Erste Banke iz tih zemalja izašla, potom vratimo u te zemlje kroz projekte koje Fondacija sprovodi. Smatrali smo da ne bi bilo u redu da te pare utrošimo u nekoj zemlji gde nas nema, nego da potrošimo i uložimo sredstva u region gde smo vrlo aktivni.

KP: Budući da je na natječaj u ovom trećem ciklusu pristiglo ukupno 1850 prijava iz dvanaest različitih zemalja, je li moguće uočiti neke razlike između projekata po zemljama?

D. P.: Još nemam tako dobar uvid u rad organizacija u Češkoj, Slovačkoj i Mađaraskoj, jer je aplikacioni proces jedna stvar, a druga je kad se ode na teren i priča s ljudima. Mislim da postoje problemi koji su zastupljeni u svim zemljama, ali postoje i problemi koji su specifični za određene zemlje. U Rumuniji je npr. specifičan problem dece koja ostaju sama po kućama jer njihovi roditelji odlaze u inostranstvo na rad. To u zemljama bivše Jugoslavije nije slučaj, barem meni nije poznato da deca ostaju sama i da stariji brat od 13 godina i njegova sestra od 6-7 godina žive sami, dok su im roditelji u Španiji ili Italiji. To je u Rumuniji vrlo čest slučaj što je veliki problem. U zemljama bivše Jugoslavije su problemi relativno slični, pri čemu je pristup izvođenju projekata vrlo interesantan – reč je o vrlo inovativnim i snalažljivim ljudima, dok recimo u Češkoj i Slovačkoj nema mnogo inovativnosti.

Neva Tölle iz Autonomne ženske kuće Zagreb prima Nagradu za društvenu integraciju © Davor Konjikušić

KP: Na temelju kojih kriterija odabirete pobjedničke projekte?

D. P.: U početku je ovo trebala biti Nagrada za inovativnost. Onda smo je promenili u Nagradu za društvenu integraciju, ali je inovativnost ostala jedan od glavnih faktora u biranju projekata. Ako imate sto organizacija koje se bave istom tematikom postavlja se pitanje kako izabrati i kako reći ovaj je projekt bolji od drugih? Tu je za nas inovativan pristup od presudne važnosti. Također nam je važan i način na koji se radi s korisnicima, zato što se vrlo često radi s korisnicima kojima se daje usluga, ali se oni ne uključuju u sam rad na projektu. A mi se trudimo da promovišemo uključivanje samih korisnika u rad na projektima. Važna nam je i održivost čitave organizacije i projekta, jer lepo je ako imate veliku ideju, ali ako niste smislili način na koji ćete način sve to da održite, onda je to malo problematično. To su neke glavne odrednice kada se biraju projekti. No, mi se prilagođavamo. Naime, ovaj se projekat promenio 200% otkako smo počeli da radimo. Moramo da se prilagođavamo. Mi učimo isto od nevladinih organizacija i na osnovu toga menjamo ovaj projekat.

KP: Nagrada za društvenu integraciju nije zamišljena samo kao novčana nagrada. Na koje sve načine pokušavate pomoći organizacijama u njihovom radu?

D. P.: Kada smo počeli prvo smo hteli promovisati nevladine organizacije. Većina tih organizacija su male ili srednje veličine i one nemaju dovoljno ljudi da rade posebno PR, marketing i drugo, već dve-tri osobe rade sve. Onda smo videli da postoji ogromna potreba da im neko pomogne u samom promovisanju, pa smo odlučili da platimo PR agencije koje će s njima raditi. Dakle, mi platimo agencije a onda one besplatno rade s nevladinim organizacijama koliko god je potrebno. Iako mi svima nudimo ovu mogućnost ne koriste ju svi, nego samo one organizacije koje to žele. Mogu reći da je bilo dosta uspeha, jer je puno njih kroz promovisanje i intervjue na televiziji postalo mnogo vidljivije, a na osnovu toga su se otvorile i neke nove mogućnosti da prikupe sredstva za daljnji rad. Pored toga smo od prošlog ciklusa počeli da radimo na podizanju kapaciteta samih organizacija, tj. da im pružamo pomoć za podizanje kapaciteta. Tako smo organizovali radionice na temu društvenog preduzetništva, jer smatramo da je to budućnost u financiranju samog nevladinog sektora. Verovatno ćemo ove godine organizovati i neke radionice vezane uz social media pošto je i to jedan način da se promoviše ne samo organizacija, nego i čitava tematika. Organizovali smo i profesionalni PR trening za organizacije u kojima one prolaze jednodnevnu obuku – uče kako da se ponašaju ispred kamere, kako da daju intervjue, kako da pišu press release i slično. To su neke od radionica koje smo do sada radili, a u ovoj novoj grupi pobednika ćemo videti šta je njoj najpotrebnije, pa ćemo odgovoriti na te potrebe.

Pored toga reagujemo i ad hoc na potrebe. Prve godine, kada smo tek počeli da radimo, zvali su nas iz beogradskog Centra za decu ulice i rekli nam da su ih izbacili iz prostora. Preko člana našeg odbora koji je u tom momentu bio u vladajućoj stranci u Srbiji uspeli smo da dođemo do gradonačelnika i da obezbedimo prostor koji nam je Grad dao. I u Crnoj Gori smo imali jedan slučaj kada je Marijana Mugoša, jedna od naših pobednica koja je slepa i ima psa vodiča, ostala bez posla. Naime, ona je radila u gradskoj upravi i gradonačelnik ju je izbacio na ulicu jer je došla sa svojim psom vodičem koji joj je neophodan za svakodnevni život. Kada se to dogodilo jako smo se angažovali, pisali smo pisma i Đukanoviću i Vujanoviću i svima koji su bili u crnogorskoj Vladi, a celu smo priču gurnuli i u medije. Na kraju je sud presudio u njenu korist i ona je vraćena na posao. Ne želim da kažem da je sve to bila naša zasluga, ali ako smo barem malo pomogli bilo bi dobro. U takvim situacijama smatram da mi kao Fondacija možemo da imamo veliki uticaj, jer je nekoj organizaciji sigurno lakše kada iza nje neko stane. Lično se angažujemo da se stvarno poguraju te neke aktivističke stvari. No, to sve radimo od slučaja do slučaja, dakle nije urađeno planski.

KP: Zašto ste odlučili Nagradu za društvenu integraciju dodjeljivati bijenalno?

D. P.: Prva i druga nagrada nisu bile bijenalne. Počeli smo 2007, a Nagrada je dodeljena u februaru 2008. Te iste godine smo u septembru počeli s novim ciklusom. No, kako je bilo suviše blizu nismo imali vremena da radimo s organizacijama i da se fokusiramo na rad s pobednicima. Jednogodišnji ciklus je prekratak, jer puno vremena odlazi na organizaciju svega – prijavu i evaluaciju, pa nemamo vremena da se fokusiramo na sam rad s organizacijama. Tako smo odlučili Nagradu postaviti bijenalno, što će nam u ovom ciklusu omogućiti da direktno radimo s pobednicima od juna 2011. do septembra 2012. U tom ćemo se periodu usmeriti na rad s ovogodišnjim pobednicima, podizanju njihovih kapaciteta, ali i svesti stanovništva o važnosti društvene integracije. Dakle, da bismo uradili ono što smo obećali da ćemo da uradimo moramo da radimo svake druge godine.

KP: Možete li nam opisati proces od raspisivanja natječaja do same dodjele nagrada?

D. P.: Reč je o procesu koji se menjao. Drago mi je da nismo tvrdoglavi i da ne kažemo – evo to je ovako i nikako drugačije. Kada smo počeli da radimo unutar Fondacije su tri njena člana/zaposlenika čitali prijavnice. Shvatili smo da to nije najbolji način, pa smo sledeće godine formirali dve grupe koje su bile internacionalni žiri. Međutim, shvatili smo da ni ta internacionalna skrining grupa nije najbolji pristup, pa smo odlučili da osnujemo nekoliko skrining grupa po zemljama. Tako smo npr. imali posebne grupe za Mađarsku i Kosovo, dok smo zemlje bivše Jugoslavije u kojima se govore slični jezici grupirali u jednu zajedničku grupu koja je bila sačinjena od ljudi iz Srbije, Hrvatske i Bosne i Hercegovine, i koja je onda čitala projekte. Tako je ove godine mnogo više ljudi bilo uključeno u celi proces. Kada su skrining grupe odabrale projekte, mi smo obišli 132 projekta i na terenu proverili postoje li ti projekti, da li rade onako kako piše u prijavi, da li rade više ili manje. S našim komentarima su odabrani projekti predani žiriju koji je odlučio o 31 pobedniku. Mogu reći da je ovaj pristup vrlo dobar, tako da smo u ovom ciklusu imali proces koji je već puno toga pokazao i pre nego što su projekti došli do žirija.

Andreas Treichl, predsjednik Upravnog odbora Zaklade Erste, i dobitnici ovogodišnje Nagrade © Davor Konjikušić

KP: Nagrade su prvi put dodijeljene u Ljubljani, potom Bukureštu i sada u Pragu. Kako odabirete gradove u kojima će biti održana svečana dodjela nagrada?

D. P.: Prve godine smo hteli ceremoniju da uradimo u Zagrebu, Sarajevu, Beogradu ili Ljubljani. Kako je Ljubljana tada predsedavala Evropskom unijom odlučili smo se za Ljubljanu, jer smo mislili da će to najviše da doprinose vidljivosti organizacija. Na žalost bilo je potpuno suprotno, jer se tada u Ljubljani održavao neki evropski samit i svi mediji su bili tamo. No, to su stvari koje ne možemo unapred planirati. Onda smo odlučili da pokušamo povezati našu banku s nevladinim sektorom. Ideja je bila da Erste bankama pokažemo šta se radi u zemlji u kojoj deluju, ne bi li se i one uključile u financiranje pojedinih organizacija. Najveće banke imamo u Češkoj, Slovačkoj i Rumuniji. Pošto je u prošlom ciklusu Rumunija bila uključena u Nagradu odlučili smo da kao najveća zemlja bude domaćin ceremonije, a ove godine, s uključivanjem Češke u Nagradu, da Prag bude grad domaćin. Sledeći grad domaćin će biti Beč, jer planiramo u nagradu uključiti i Austriju.

KP: Hrvatska umjetnica Sanja Iveković idejna je autorica simbola Nagrade za društvenu integraciju. Radi se o statui ježa s kojom je moguće rukovati samo u rukavicama. Kako je došlo do ove suradnje i kako objašnjavate ovu simboliku ježa i rukavica?

D. P.: Raspisali smo konkurs na koji smo pozvali pet umetnika iz nekoliko zemalja u regionu, a među njima i Sanju Iveković. Svi su napravili neke skulpture koje su bile manje-više već viđene, a Sanja čak nije ni napravila nagradu, nego je samo rekla svoju ideje – jež i rukavice. Nama je ideja bila odlična i zajedno s njom smo krenuli da je razvijamo. To je stvarno genijalan simbol koji prikazuje ono što se dešava na terenu. Kako je to sama Sanja Iveković objasnila – društvena integracija je vrlo bolna kako za one koji rade s njom, tako i za one koji gledaju sa strane. Ali ako se s njom rukuje pažljivo, ona može biti vrlo plodotvorna i nagrađujuća. Zato se nagrada daje i prima s rukavicama, jer je bez njih niko ne može primiti pošto je vrlo teška i bode.

KP: Kako Zaklada Erste, nakon trećeg ciklusa, procjenjuje postignute učinke Nagrade za društvenu integraciju? Jesu li rezultati već vidljivi?

D. P.: Mislim da sam dovoljno samokritičan kada je u pitanju Nagrada. Barem se trudim da budem, mada je teško biti sa svojim detetom. Smatram da možemo mnogo više da uradimo na podizanju svesti građanstva. Mislim da je to nešto na čemu moramo da radimo jako puno. Što se tiče rada s nevladinim organizacijama mi smo stvarno u bliskom kontaktu. Pomažemo ih financijski koliko možemo. Neke od njih i van ovog fonda koji im dajemo za nagradu. Mislim da bismo mogli mnogo više da radimo i mnogo više da organizujemo radionice za podizanje kapaciteta organizacija i to je nešto na čemu ću se angažovati u narednih godinu dana u cilju da to bude profesionalnije i mnogo više usmereno prema potrebama samih organizacija. Dakle, namera je u saradnji s organizacijama raditi pripreme, a ne uraditi radionicu i onda ih pozvati da dođu. Naime, kada smo radili radionicu društvenog preduzetništva imali smo neke organizacije koje nisu niti čule za tu tematiku, a neke su bile već daleko poodmakle u samom razvoju društvenog preduzetništva. Tako da je radionica bila negde u sredini i nije bila dovoljno interesantna ni jednima ni drugima što je bio problem. Znači, treba raditi s njima i treba izabrati grupu kojoj je to interesantno. Ne treba sve zvati na sve. To je nešto što smo naučili iz iskustva. Nemam ništa protiv toga da učimo na vlastitom iskustvu i radit ću na tome da to popravimo.

***

U bloku o Nagradi za društvenu integraciju pročitajte izvještaj s dodjele u Pragu te razgovore s Andreom Feldman, članicom žirija, Nevom Tölle iz Autonomne ženske kuće Zagreb, Srđanom Cvijetić iz Art radionice Lazareti i Moranom Komljenović iz Fade Ina.

Uporan rad na društvenoj integraciji

admin — Thu, 30 Jun 2011 10:25:08 +0000

Piše: Dea Vidović

Zaklada Erste osnovana je 2003. godine kako bi doprinijela društvenom razvoju Austrije te regija Centralne i Jugoistočne Europe. U namjeri da okupi različite pojedince i grupe koji će razmjenjivati znanja i informacije o dramatičnim transformacijama posljednjih dvadeset turbulentnih godina Zaklada svoj interes usmjerava prema podršci i razvoju društvene participacije i civilnog društva. No, kao i svaka druga zaklada koja stimulira, podržava i pomaže humanitarne, obrazovne, kulturne i druge društvene inicijative, tako i ova ima svoje prioritete koji ulaze u njeno specifično područje interesa. Tako je Zaklada Erste svoja tri ključna strateška programska usmjerenja postavila na društveni razvoj, kulturu i Europu. Dakako, navedena područja su dovoljno široka i sveobuhvatna da potencijalnim korisnicima potpora ne govore mnogo, pa je jedan od načina praćenja interesa Zaklade Erste razmatranje programa i projekata koje su podržali u posljednjih osam godina. Želimo li pobliže i preciznije ispitati stremljenja ove Zaklade, najefikasnijim se čini pažnju usredotočiti prema Nagradi za društvenu integraciju, jer je riječ o precizno razrađenom projektu koji se razvija iz godine u godinu.

Zaklada Erste je Nagradu za društvenu integraciju pokrenula u okviru svoga Programa Socijalnih pitanja s ciljem oblikovanja društva koje će omogućiti ravnopravno sudjelovanje svih pojedinaca te ujedno promovirati solidarnost i jednake mogućnosti, ali i podići svijest o važnosti preuzimanja odgovornosti. Nagrada odaje priznanje i promovira organizacije i projekte usmjerene prema uključivanju marginaliziranih pojedinaca i grupa čiji je položaj u društvu nepovoljan. Ove je godine, 20. lipnja, Zaklada treći put dodijelila Nagradu za društvenu integraciju. Nakon što su prva dva ciklusa bila koncipirana na godišnjoj razini, Zaklada je odlučila Nagradi dati bijenalni karakter kako bi imala dovoljno vremena za aktivnosti koje u okviru ovoga projekta provodi u direktnoj komunikaciji s pobjednicima organizirajući različite tipove edukacijskih programa (podizanje kapaciteta organizacija, medijski treninzi i sl). Na natječaj su se mogli prijaviti neprofitne organizacije, javne ustanove, organizacije civilnoga društva, privatne inicijative, religijske zajednice i mediji. Nagrada je prvi puta dodijeljena 2007. godine, a od tada je povećan broj zemalja u kojima se nagrada dodjeljuje, kao i broj prijavljenih projekata, ali i sredstva koja Zaklada ulaže u ovaj projekt. Tako je prve godine Nagrada, pokrenuta kao pilot projekt, uključila svega četiri zemlje – Hrvatsku, Sloveniju, Bosnu i Hercegovinu te Srbiju, da bi ove godine u natjecanju sudjelovalo čak dvanaest zemalja – proširila se i na Češku, Mađarsku, Makedoniju, Moldaviju, Crnu Goru, Rumunjsku, Kosovo i Slovačku. Na raspisani natječaj za Nagradu u 2011. prijavljeno je 1850 projekata, od kojih su stručnjaci iz svih zemalja uključenih u natjecanje u uži krug odabrali 132 projekata, među kojima i 12 projekata iz Hrvatske, pri čemu su prva i treća nagrada dodijeljene upravo hrvatskim organizacijama. Pored Autonomne ženske kuće Zagreb koja je osvojila prvu nagradu u iznosu od 40 tisuća eura za projekt Sklonište i savjetovalište za žene i djecu žrtve nasilja, treću nagradu u iznosu od 25 tisuća eura osvojio je projekt Ruže sv. Franje – prihvatilište za beskućnike u Rijeci Franjevačkog svjetovnog reda Mjesno bratstvo Trsat iz Rijeke. Pored prve tri nagrade, dodijeljena su i posebna priznanja za još 28 projekata u iznosu po 16 tisuća eura za svaku organizaciju, među kojima je i projekt ronjenja za ljude s posebnim potrebama Ronilačkog kluba GeRonimo iz Zagreba. Također je dodijeljeno i šest posebnih nagrada (svaka u iznosu od 15 tisuća eura) – od toga su dvije dodijeljene odlukom žirija, dvije glasanjem 132 organizacije koje su ušle u uži krug (jedna od njih je Udruga za kreativni razvoj Merlin iz Pule), dok su dvije nagrade dodijeljene na temelju glasova zaposlenika Erste Grupe. Sveukupna financijska podrška koja je uložena u ovom trećem ciklusu Nagrade za društvenu integraciju Zaklade Erste iznosi 613 tisuća eura. Pobjednike je odabrao međunarodni stručni žiri sastavljen od 18 priznatih stručnjaka, a iz Hrvatske je kao članica žirija sudjelovala Andrea Feldman.

Svečana dodjela Nagrade za društvenu integraciju održana je u Studiju Barrandov u Pragu koji je bio ovogodišnji grad domaćin. Pored svečane dodjele nagrada Zaklada Erste je organizirala i jednodnevnu konferenciju za 650 sudionika u namjeri da se organizacije koje se bave različitim tipovima društvene integracije međusobno upoznaju i razmjene svoja znanja i iskustva. No, konferencija je također omogućila i samoj Zakladi da dođe u kontakt s brojnim organizacijama koje djeluju u ovom polju. U direktnoj komunikaciji s brojnim predstavnicima okupljenih organizacija Zaklada je bolje upoznala njihove probleme na temelju čega će biti u mogućnosti kreirati buduće aktivnosti. Naime, kako je na jednom od održanih panela u sklopu ove konferencije istaknuo Dejan Petrović, projektni menadžer Nagrade za društvenu integraciju, Zaklada Erste ne želi svoju podršku organizacijama svesti samo na dodjeljivanje novčanih nagrada, već dati podršku sve većem broju organizacija u njihovoj borbi da kreiraju društvo jednako za sve pojedince. Tome je jedna od sudionica konferencije nadodala i važnu ulogu koju Zaklada može imati u povezivanju organizacija ne samo s drugim sličnim grupama, već i s drugim zakladama, biznismenima i kompanijama među kojima treba podizati svijest o važnosti odgovornog poslovanja i pružanja podrške raznovrsnim i sve mnogobrojnijim inicijativama koje nastoje osigurati društvenu integraciju pojedinaca čiji je položaj u suvremenom društvu nepovoljan, a za koje državne institucije nemaju sluha. Takva afirmacija i ohrabrivanje organizacija civilnoga društva da nastave s radom u sferi društvene integracije iznimno je važan aspekt ove Nagrade.

Međutim, Nagrada za društvenu integraciju je jedna od rijetkih koja dodjeljuje financijsku potporu za već realizirane projekte, što ovu Nagradu čini posebno važnom i specifičnom. Naime, upravo novčana nagrada organizacijama civilnoga društva omogućava dobivanje sredstava koja mogu iskoristiti u svrhe koje uopće nisu propisane od strane Zaklade i koje će omogućiti daljnji kontinuiran i produktivan rad organizacija. Naime, traženje različitih izvora financijske podrške neizbježan je i nezaobilazan dio svakodnevnog rada organizacija civilnoga društva koje uključuje njihovo prilagođavanje prioritetima i kriterijima koje različiti financijski izvori (lokalni, nacionalni i/ili međunarodni) postavljaju pred njih i zbog kojih danas većina organizacija civilnoga društva djeluje prema poslovnim modelima. Stoga ne treba čuditi da je Geert Lovnik još 1997. godine primjetio da organizacijski model NGO-a u zapadnoeuropskim zemljama funkcionira prema zakonitostima menadžmenta, društvenih kodova i medijskih strategija koje su uvezene iz Sjedinjenih Američkih Država, a koje su se u posljednjih desetak godina itekako počele širiti i prema zemljama iza nekadašnje Željezne zavjese. Iz tih razloga organizacije civilnoga društva svoju odgovornost moraju ostvariti na dvije razine: s jedne strane ona mora biti usmjerena prema društvu, a s druge prema subjektima financiranja. Stoga je iskorak bilo koje fondacije/zaklade prema izgradnji okvira koji će nagraditi dosadašnji rad i djelovanje organizacija civilnoga društva snažan, ozbiljan i vrijedan mehanizam podrške koji može doprinijeti afirmaciji daljnjeg razvoja organizacija, a onda i društva u cjelini. Upravo ove aspekte ističu ne samo djelatnici Zaklade Erste (više u intervjuu s Dejanom Petrovićem) i članovi žirija (vidi razgovor s Andreom Feldman), nego i sami korisnici, odnosno organizacije koje se natječu za Nagradu (više u razgovoru s Nevom Tölle iz Autonomne ženske kuće Zagreb, Moranom Komljenović iz Fade Ina, i Srđanom Cvijetić iz Art radionice Lazareti).

Korištenjem vlastitog kapitala Zaklada Erste omogućuje dugoročnu politiku društvenog razvitka koja najčešće izostaje u javnim politikama zemalja ovih regija. Takvo nastojanje omogućava pokušaj izgradnje primjerenih odgovora na društvene izazove našeg vremena, a popratnim aktivnostima koje su generirane oko Nagrade Zaklada Erste nastoji zauzeti važnu ulogu u izgradnji partnerstva i povezivanju različitih subjekata iz ovog područja društvenog djelovanja. Ključni zadatak koji Zaklada treba ostvariti je ustrajnost razvijanja svoje dugoročne politike koja će doprinijeti rješavanju uzroka različitih društvenih problema, i snažno opiranje isključivo kratkoročnom saniranju posljedica. Tek ukoliko ustraje u takvom nastojanju, uz započeto kontinuirano osluškivanje potreba građana i organizacija civilnoga društva te kreiranje odgovora na detektirane posljedice, ali i kroz brojne edukacijske programe koji su već pokrenuti, Zaklada će utjecati na razvoj solidarnosti među građanima i doprinijeti društvenoj integraciji marginaliziranih i zanemarenih pojedinaca i grupa. Stoga, otvaranje novih problematika, fleksibilnost i sposobnost brze i učinkovite prilagodbe potrebama društva mora biti neizostavna vrijednost koju Zaklada mora nastaviti njegovati i brižno graditi kako bi istinski doprinijela društvu.

Na fotografiji: Dobitnici ovogodišnje Nagrade za društvenu integraciju Zaklade Erste © Davor Konjikušić

Želimo pomoći onima kojima je pomoć zaista potrebna

admin — Tue, 21 Oct 2008 13:10:30 +0000

Razgovarao: Stjepan Jureković

Nagradu u iznosu od 295.000 eura dodjeljujete u 8 zemalja – Sloveniji, Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj, Crnoj gori, Srbiji, Makedoniji, Kosovu i Rumunjskoj. Zašto ste se odlučili za nagradu i zašto konkretno baš u ovim zemljama?

D.P.: Ukupan iznos od 295 000 eura bit će dijeljen za projekte dvadeset organizacija. Prva nagrada iznosi 40 000, druga 30 000, treća 20 000, a ostale nagrade su u visini od 10 000 do 15 000 eura. Ideja nagrade je širenje i podizanje svijesti građanstva na male i srednje organizacije koje se bave socijalnom integracijom. Najvidljiviji projekti koje one rade su rijetko primijećeni. Razlog tome vjerojatno leži u činjenici da kod nas, u našoj regiji, mediji gotovo da i ne pokrivaju društvenu integraciju. Donekle to prate državne medijske kuće, ali zato što to moraju raditi. Naša ideja je bila da u društvu na neki način pokušamo podići nivo svijesti da takvi projekti postoje, da postoje takve organizacije i općenito, da postoje oni koji su gurnuti na margine društva.

Što se tiče zemalja uključenih u projekt, prošle godine smo kao pilot projekt uzeli četiri zemlje – Hrvatsku, Sloveniju, Bosnu i Hercegovinu te Srbiju. Iznenadilo nas je koliko je velik broj prijava stigao na poziv, imali smo zaista neočekivano dobar odaziv, te smo odlučili da ove godine proširimo projekt na još četiri zemlje.

Kakvi projekti ulaze u konkurenciju?

D.P.: Dakle, u konkurenciju ulaze svi projekti koji se bave integracijom onih koji su gurnuti na margine društva. To su primjerice osobe s posebnim potrebama, osobe s invaliditetom, projekti koji se bave ovisnicima, djecom ili manjinama. Općenito govoreći, projekti usmjereni na integraciju onih kojima je stvarno potrebna pomoć.

Koji su kriteriji nagrađivanja i koji su uopće ciljevi ovakvog angažmana i ovakvog djelovanja?

D.P.: Žiri čini šesnaest članova od čega je 12 članova iz regije. Oni rade na svakoj aplikaciji ponaosob i na svakoj se radi drugačije. Nije moguće postaviti iste krterije za sve projekte, recimo oni koji se događaju u Zagrebu i nekoj ruralnoj sredini ne podliježu istim kriterijima. Gleda se tko ga izvodi; gdje; koliko je sudionika; koliko su oni kojima je projekt namijenjen uključeni u sam projekt; je li i koliko okrenut prema njima; generalna održivost projekta. Dakle, ne razmatra se projekt sam po sebi, već sve što on podrazumijeva. Koliko je projekt inovativan, radi li se o nekom novom pristupu rješavanju problema… Na samom kraju, obilazimo sve projekte koji ulaze u uži izbor.

Kako biste ocijenili prošlogodišnje nagrađene projekte?

D.P.: Moram iskreno priznati da smo prošle godine bili pozitivno iznenađeni brojem prijavljenih projekata. Očekivali smo ih oko 100 do 150, a pristiglo ih je preko 400 od kojih je najviše bilo iz Hrvatske. Bilo je tu raznih projekata, neke smo morali odmah odbaciti jer su bili tek u procesu razvoja, a projekti koje mi nagrađujemo moraju već pokazivati određene rezultate, trebaju biti u procesu realizacije. Pozivam sve koji su se prijavili prošle godine da se jave i ove jer su do sada već vjerojatno stigli do nekih konkretnijih rezultata.

Dakle, mi smo prije svega bili zatečeni brojem. Ako je bilo nekih propusta to je bilo iz tog razloga. Ove godine smo ostavili više prostora između samog kraja aplikacijskog procesa do sastanka žirija i ceremonije tako da imamo neki duži period za detaljno proučavanje aplikacija.

Kakvo je vaše iskustvo s kulturnim projektima i njihovim djelovanjem u ovom području?

D.P.: Ovo je prvenstveno nagrada za socijalnu integraciju i one koji se bave ovakvim projektima. Što se tiče kulturnih projekata, bilo je dosta projekata koji koriste umjetnost ili kulturu kao sredstvo socijalne integracije što je po meni jako bitno i to je jedan od najboljih načina za socijalnu integraciju. Mislim da se kroz umjetnost i kulturu može na jedan novi način pristupiti integracijiama. Na primjer, kroz radionice se puno bolje radi i djeluje. Iz tog smo razloga u žiri i pozvali ljude koji dolaze iz područja kulture i umjetnosti, a ne samo ljude koji su okretnuti sociljanom pravcu. Na taj senačin nadamo postići neku ravnotežu pri odabiru pravih projeata.

Žiri čini šesnaest čalnova iz osam zemalja uključenih u natječaj. Na temelju čega ste birali članove?

D.P.: Mi smo pokušali napraviti neki presjek – između medija, ljudi aktivnih u civilnom sektoru, ljudi koji se bave socijalnim projektima i onih koji dolaze iz kulturne i umjetničke sfere. Naprimjer, članovi žirija su Jasmila Žbanić, redateljica iz Sarajeva, zatim konceptualni umjetnik Erzen Shkololli s Kosova, a s druge pak strane tu je Andrea Feldman iz Hrvatske koja je bila direktorica Soros fondacije, a poslije je radila za Idemo – Institut za demokraciju. Medijski predstavnik je Veran Matić s B92.

Napravili smo dakle grupu ljudi koja će moći realno sagledati projekt sa svih strana. Imamo još predstavnika iz Velike Britanije i SAD-a koji će pak ponuditi neki drugačiji pogled jer ljudi iz regije gledaju na jedan, a oni izvana na neki sasvim drugačiji način. Imamo i jednog predstavnika koji je regionalni stručnjak, predstavnik Caritasa iz Austrije, netko tko može cijelu stvar sagledati kao regiju, a ne po zemljama…

Po vašem mišljenju, kakav upliv nagrada ima, a kakav bi trebala imati?

D.P.: Svi se fokusiraju na novac, a to smatram najmanje važnim. Novac se potroši, al on ne riješava egzistencijalni problem nekog NGO-a.

Prošle godine smo primjerice imali Centar za integraciju mladih iz Beograda koji je bio izbačen na ulicu. Ljudi iz centra su se, naime, bavili s djecom ulice, djecom koja spavaju po haustorima, ulicama i kanalizacijskim kanalima, a centar je bilo mjesto gdje su ta djeca mogla doći preko dana oprati se, oprati veš, pojesti nešto. To nije bilo prenočište, ta su se djeca noću morala vratiti na ulicu, ali barem preko dana imala su neko mjesto gdje se mogu srediti, ugrijati. Zbog niskih temperatura počelo ih je dolaziti puno i stanari su ih izbacili na ulicu, uključujući i organizatore. Stanari su pozvali policiju u stan u kojem je bila smještena organizacija i istjerala ih sve van. Mi smo preko kontakata koje smo imali pokušali rješiti tu situaciju. Veran Matić s B92 im je osigurao privremeni smještaj, a stupili smo i u kontakt s gradonačelnikom koji im je uspio osigurati prostor tako da su već u ožujku uselili u nove prostorije, a uz daljnju pomoć i intervenciju osigurali smo im da od 1. siječnja 2009. budu na budžetu grada.

To je dakle neki drugi vid pomoći koja se ovim projektom osigurava. Mi smo im pomogli da dođu do sredstava za djelovanje tijekom tri mjeseca dok ne dođu na budžet grada. Ostale organizacije nam se nisu javljale, no to ne znači da im nije trebala pomoć koju bismo im mi također pokušali osigurati. Dakle organizacijama koje su u nekom užem krugu, a lista će se svake godine dopunjavati, ujedno su i organizacije kojima ćemo pomagati na više načina.

Smatrate li da nagrada može imati utjecaj i na druge organizacije te kako vidite da ona pomaže razvoju civilnog društva općenito?

D.P.: Ono što bismo mi željeli vidjeti jest da se druge organizacije koriste primjerima dobre prakse. Uvijek će se provući neki projekt kojeg nismo dobro obradili, te zbog količine prijava može doći i do previda. No, cilj nam je da se s njima radi, da se one medijski pojavljuju i promoviraju svoje djelovanje, a time i nagradu. Ono što je problem jest nezainteresiranost medija. Nama je cilj pomoći projektima da budu što vidljiviji. Kako djelovati, umrežavati organizacije koje se bave sličnim projektima, pomagati manjim organizacijama. Ovo nije projekt koji donosi rezultate unutar godinu – dvije dana, već na dugoročnom razdoblju, rezultati će se vidjeti tek kroz desetak ili petnaestak godina.

Iz Hrvatske je bilo najviše projekata prijavljenih prošle godine. Kako to komentirate?

D.P.: Hrvatska ima dosta razvijeno civilno društvo, no problem sa civilnim sektorom kod nas je što su se strani donatori povukli i sada se dogodio vakuum – gdje naći sponzore, kako se održati. Ljudi se pitaju kako doći do sredstava. Pozivam ljude da se prijave ne zato što će time dobiti sredtva već zato što će time pomoći na podizanju svijesti u društvu. A mogu nam se obratiti za pomoć i mimo nagrade.