Izložba je sastavni dio programskih aktivnosti Arhiva Srba u Hrvatskoj te nastoji vratiti glas i “pravo glasa” Jovanki Broz, kao i svim ženama koje su prakticirale svoja prava za ravnopravnost u NOB-u, ali čija se borba uvijek mora nanovo voditi. Tim će povodom Vida TV 9. travnja objaviti dio dosad nepoznatog razgovora s Jovankom Broz koji je 2010. u video formatu snimio novinar i diplomat Dragan Bisenić.

Jovanka Broz (1924. – 2013.) bila je partizanka, Srpkinja iz Hrvatske, prva dama Jugoslavije, a nakon sredine sedamdesetih godina 20. stoljeća živjela je u nekoj vrsti izolacije. Izložbom Glas Jovanke Broz, SNV i Fondacija Jovanka Broz te ostali partneri, povodom 80-godišnjice završetka Drugog svjetskog rata te nedugo nakon 100-godišnjice rođenja Jovanke Broz, obilježavaju život ove antifašistkinje.

U sklopu izložbe predstavljeni su njezini privatni predmeti, osobni i drugi dokumenti, fotografije kao i brojni artefakti, slike i skulpture, iz bogatog arhivskog gradiva koje za izložbu posuđuju Fondacija Jovanka Broz, Muzej Jugoslavije, Arhiv Jugoslavije te materijali iz novinskih i televizijskih arhiva kao što su Filmske novosti, Radio-televizija Srbije i GFC Produkcija. 

Više detalja pronađite ovdje.

Tribinu organiziraju Centar za mirovne studije, Platforma za međunarodnu građansku solidarnost Hrvatske – CROSOL i Inicijativa „Dobrodošli!“ u suradnji s Human Rights Film Festivalom. 

Tribinu moderira novinar i kolumnist Novog lista Tihomir Ponoš, a gvorit će prof. dr. Dejan Jović s Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu, dr. sc. Senada Šelo Šabić s Instituta za razvoj i međunarodne odnose i Vesna Teršelič, mirovna aktivistkinja i dobitnica alternativne Nobelove nagrade za mir. 

Cilj tribine je raspraviti trenutne vanjskopolitičke aspekte rata u Siriji, Iraku i Afganistanu, a posebno u svjetlu nedavne rezolucije Vijeća sigurnosti o mogućoj vojnoj intervenciji u Siriji pod okriljem UN-a, aktiviranja članka 42.7 Ugovora Europske unije od stane Francuske kao i svakodnevnih nepredvidivih razvoja situacije – kao nedavno rušenje vojnog borbenog aviona Rusije od strane Turske. 

Svi ovi izazovi na tribini će se sagledati i u kontekstu velike humanitarno-izbjegličke krize koja je pogodila Europu i opasnostima koje vrebaju za nastavak masovnih povreda ljudskih prava stanovništva sa područja Bliskog istoka. Osvrnut ćemo se i na pitanja sve učestalijih terorističkih napada izvan i u  Europi, te na koji način se današnje države mogu nositi sa izazovima terorizma imajući na umu kako “borba protiv terorizma” može dovesti do još većih povreda ljudskih prava. “Rat protiv terorizma” koji je objavio bivši predsjednik SAD-a George Bush 2001. godine nažalost je doveo do  eskalacije nasilja i povreda ljudskih prava. Nastavak tog rata proglasila je i Francuska te se stvara pitanje ima li svijet odlučnosti promijeniti način borbe protiv terorizma i smanjiti globalne pojave nasilja. Je li već počeo Treći svjetski rat te jesmo li smo zakasnili u prevenciji rasplamsavanja nasilja i povreda ljudskih prava?

Svi detalji se nalaze na Facebook eventu, kao i na web stranicama Centra za mirovne studije.

O doprinosima izgradnji aktivnog i održivog mira i vlastitoj motivaciji za društveni angažman uvodno će govoriti Dejan Jović s Fakulteta političkih znanosti, glumac i aktivist Vilim Matula te novinarka Maja Sever. Mirovne studije predstavit će Iva Zenzerović Šloser, voditeljica programa, te voditelji kolegija i bivši polaznici, a bit će prikazan i film o Mirovnim studijima nastao u sklopu radne godine 2011/2012. Tribinu će moderirati Bojana Klepač Pogrmilović, novinarka, umjetnica i sudionica Mirovnih studija.

Mirovni studiji program su neformalnog obrazovanja za mir, namijenjen građanima koji žele biti aktivni u svojim zajednicama. Temelje se na vrijednostima izgradnje mira, ljudskih prava i nenasilja, a provode se pri Centru za mirovne studije u kontinuitetu od 1997. godine. Kroz program Mirovnih studija prenose se neposredna aktivistička iskustva nenasilnog građanskog otpora, iskustva rada na izgradnji trajnog i održivog mira, promicanju i zaštiti ljudskih prava, suzbijanju diskriminacije i drugih oblika nenasilnog djelovanja.

Od 20. rujna do 5. listopada traju upisi na Mirovne studije. Više informacija možete pronaći ovdje.

U panelu koji je moderirao Tin Gazivoda sudjelovali su Bodo Weber, Dejan Jović, Denisa Sarajlić-Maglić, Vedran Džihić i Manuel Sarrazin.

Zastupnik njemačkog parlamenta Manuel Sarrazin istaknuo je kako, usprkos ekonomskoj krizi i ostalim problemima, ukoliko želimo preživjeti u globaliziranom svijetu moramo održati Evropsku Uniju ovakvom kakva jest. Razlog tome nalazi u slabim kapacitetima nacionalnih zemalja da ozbiljnije konkuriraju na globalnom tržištu čime se nameće nužnost organiziranja na supranacionalnoj razini. Problematičnim smatra i razdoblje koje će nastupiti nakon primanja Hrvatske u EU te očekuje da će biti potrebno iznaći nove modele suradnje i stvoriti nove kriterije kako ostale balkanske države ne bi zastale u integracijskim procesima. Novi transnacionalni sporazumi između zemalja u regiji trebaju biti stvoreni kako veze između država članica EU i onih koje to još nisu ne bi bile prekinute, ali kako bi zemlje članice povukle i katalizirale ulazak ostalih zemalja Zapadnog Balkana. Dodao je kako bi neulazak Bosne i Hercegovine u Evropsku Uniju značio ogroman geopolitički poraz.

Dejan Jović smatra kako proširenja EU ovise o ideološkoj podjeli oko toga što je Evropa i gdje su joj granice. Konzervativna Evropa danas kao primarne zahtjeve pred buduće zemlje članice postavlja pitanja sigurnosti i napretka, povijesti i kulturnih praksi, što znači da se ne može govoriti o zamoru proširenja, već o njegovim uvjetima. Ovakve zahtjeve teško će zadovoljiti nekršćanske zemlje kao što su Turska, Albanija i Kosovo, no ne i Bosna i Hercegovina budući da se ona još uvijek prema podacima sa zadnjeg popisa stanovništva vodi kao predominantno kršćanska zemlja. U svjetlu naziva akademije i pokušaja predviđanja što bi se moglo dogoditi do 2020. godine, Jović smatra kako bi do tada u Evropsku Uniju mogli ući Island i Crna Gora iz razloga kako bi se pokazalo sebi i drugima da proširenje nije zastalo. Ono što bi moglo uslijediti u ostalim balkanskim zemljama je osjećaj nepravde i zaboravljenosti jer sad kada te zemlje žele u EU, Unija ne želi njih. Nadovezujući se na početak izlaganja, Jović predviđa kako bi u takvoj situaciji ključnu ulogu mogla imati Turska koja bi oko sebe u određenom obliku mogla okupiti muslimanske zemlje.

Denisa Sarajlić-Maglić istaknula je kako je suština Evropske Unije u integraciji dok je ona Bosne i Hercegovine u dezintegraciji. Poseban problem predstavlja bosansko-hercegovački Ustav koji je diskriminatoran jer navodi samo tri konstitutivna naroda. Promjena pak Ustava nemoguća je bez promjene Daytonskog sporazuma, što je zadaća koje se nitko ne želi prihvatiti. Također smatra kako je glavni problem u postojanju jakih nevidljivih političkih elita koje naređuju političarima što činiti, a kojima najviše odgovara održavanje statusa quo što se postiže manipulacijom nacionalističkom retorikom kroz legitimne izbore. Posuđujući termin Larryja Dimonda “elite-packed democracies”, objašnjava kako su u BiH elite monopolizirale politički prostor te kako ne postoje mehanizmi kojima bi civilno društvo moglo izvršiti pritisak i promijeniti situaciju. Ovakvoj konstelaciji moći opcija ulaska u Evropsku Uniju nije najprivlačnija alternativa, zadaće prema Bruxellesu izvršavaju se reda radi dok se cijeli proces približavanja više koči, negoli potiče. Ipak, Sarajlić-Maglić Bosnu i Hercegovinu vidi samo u Evropskoj Uniji na kojoj je zadaća da iznađe načine kako takvo što postići.

Vedran Džihić započeo je s neispunjenim obećanjima EU prema Kosovu kao što su nemogućnost sprečavanja sukoba na sjeveru te uspostava viznog režima. Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju još uvijek nije potpisan dok pet zemalja članica Evropske Unije nije priznalo Kosovo. Poseban problem vidi u samom pristupu EU prema balkanskikm zemljama. Naime, procesi proširenja Unije dizajnirani su na način da i EU i zemlja koja pristupa od toga imaju koristi. U slučaju balkanskih zemalja, a posebice Kosova te Bosne i Hercegovine tome nije slučaj jer se EU koncentira na benefite ulaska za obične građane dok političke elite više gube no što dobivaju, a zbog čega ustraju na nacionalizmu i korupciji. Pored toga, Kosovo ne kontorilira čitav svoj teritorij, već uz nemire na sjeveru postoji nekoliko međunarodnih vojski koje bi trebale držati situaciju pod kontorolom, a među kojima je EULEX, kojeg lokalno stanovništvo optužuje za pasivnost iz čega je i proizašao negativan imidž EU u zemlji. Smatra kako bi EU trebala staviti veći pritisak na Kosovo i na Srbiju ne bi li se situacija na sjeveru što prije razriješila jer bez konsenzusa neće biti ulaska u EU ni za jedne ni za druge. Pri tome i sama EU mora ustrajati na procesu proširenja i maknuti se od političkih i skrivenih elita, jer će se u protivnom stvoriti opasnija situacija i na Kosovu i u Bosni i Hercegovini.

Bodo Weber govorio je o potrebi promjene paketa pretpristupnih mjera zbog specifičnosti zemalja na Balkanu. Naime, Unija primjenjuje gotovo iste kriterije na zemlje Balkana kao što je primjenjivala na zemlje Centralne Evrope koje nisu imale ni etničke nemire niti iskustvo rata. Poseban problem vidi u politici EU prema zemljama Balkana koja svoj imidž gradi na dobrobiti članstva u EU koje će građani u perspektivi uživati. Umjesto takvog pristupa, potrebno je analizirati situaciju i dopuniti pakete pretpristupnih mjera. Budući da je primarni interes Evropske Unije u zemljama Balkana sigurnosni, u postkonfliktnim zemljama sigurnost je potrebno osigurati na nešto ozbiljniji i studiozniji način od pukog usklađivanja Acquisa.

Ovaj element je ključan za razumijevanje gibanja u hrvatskom političkom polju tijekom zadnjih dvadeset godina koje su obilježili, uvjetno rečeno, sukobi između konzervativaca i liberala. Naslanjajući se na svoj rad o propasti Jugoslavije kao države koja je odumrla, Jović je objasnio zašto tranziciju iz rata u mir smatra još nedovršenim procesom. U prvim godinama samostalnosti koje su značajno promijenile odnose moći u društvu, javni je diskurs obilježio snažan narativ koji je opravdao privatizaciju državnog kapitala uslijed transformacije ekonomije. Rat su neki članovi hrvatske političke elite, kaže Jović, sukladno konzervativnoj ideologiji koju su gajili, smatrali mogućim i poželjnim. Nacionalni identitet izgrađen je na specifičnoj situaciji u kojoj se Hrvatska može u isto vrijeme smatrati žrtvom i pobjednicom. Iz toga slijedi da su se konzervativne političke snage u taktičkim borbama za osvajanje vlasti mogle poslužiti perpetuacijom dvaju općih mjesta uz hipostazu kolektivnog subjekta. Iz pozicije žrtve postavlja se pitanje: “Gdje je Europa bila kad smo je trebali?” Iz pozicije pobjednika samo se odrješito tvrdi: “Pobjednicima nitko ne naređuje.” Instrumentalizacija tih dviju pozicija danas ne dolazi do izražaja kao prije, ali one predstavljaju potencijalnu opasnost uzevši u obzir snažnu tendenciju da se hrvatski identitet nastavlja izgrađivati na sjećanju i slavljenju posljednjeg rata. Taj proces je kodificiran donošenjem Deklaracije o Domovinskom ratu 2001. godine.  Zalaganje za mir i slavljenje rata izvor je brojnih kontradikcija. Za uvođenje petog elementa u promišljanje hrvatske tranzicije Jović opravdanje pronalazi u činjenici da je tranzitoloska literatura koja tematizira tranzicijski proces na području Jugoslavije prilično oskudna. Rat koji ju je obilježio teško se uklapao u apriorno pozitivno konotiran pojam kakvim je u počecima njegova uvođenja zamišljen. Akademske analize se, sukladno primarnim konotacijama pojma tranzicije, radije koncentriraju na zemlje Višegradske skupine.

Vrijedna spomena je Jovićeva usporedba između tranzicije i Europske Unije koje, barem u liberalnoj viziji, obilježavaju četiri načela: 1) sloboda, 2) sigurnost, 3) jednakost i 4) napredak. Europska Unija se razvijala kao organizacija u poslijeratnom stanju da bi zauzdala nacionalizme europskih naroda, dok tranzicija predstavlja integraciju zemalja u pacificirani zapadni poredak. Ili, kako kaže Jović, nema alternative liberalizmu. I tako se vraćamo na već spomenuta ograničenja dominantne paradigme kojima Jović ne može pobjeći: tranzicija ima nedvosmislen teleološki karakter. Tranzitolozi postaju ideološka funkcija praktičara tranzicije koji, uz nadzor nad infrastrukturom u ekonomskoj i političkoj sferi, opisuju stanje koje sami proizvode.

Na okruglom stolu će govoriti: Mirjana Bilopavlović, Goran Božičević, Dejan Jović i Vesna Teršelič.

Više informacija potražite ovdje.

Politolog Dejan Jović predavač je na University of Sterling, gostujući profesor na zagrebačkom Fakultetu političkih znanosti i jedan od uglednih stručnjaka za razdoblje raspada Jugoslavije te društvenih i političkih okolnosti koje su mu prethodile, ali i dobar poznavatelj aktualne situacije u društvima bivših republika. Na konferenciji Exit Europe Jović je sudjelovao u raspravi o kulturi u postjugoslavenskom kontekstu.

KP: Kako je situacija u kulturi utjecala na raspad Jugoslavije?

D. J.:  Ima dosta zanimljivih teorija o tome u kojoj je mjeri kultura povezana s procesom stvaranja ili rastvaranja država. Nekima od tih stvari u svojoj se knjizi Stvaranje nacije, razaranje nacije na sjajan način pozabavio Andrew Wachtel, iznijevši ideju da bez aktivnog stvaranja kulture, uključujući nacionalnu kulturu, nije moguće zamisliti političke zajednice. To onda za sobom povlači i tezu da se od sredine 60-ih, a naročito kasnije, namjerno nije stvarala jugoslavenska kultura, nego su se stvarale i poticale posebne nacionalne kulture i lokalne, regionalne kulture. Jugoslavenska se kultura smatrala politički nekorektnim pojmom, jer je, s jedne strane jako asocirala na staljinističke ideje centralizacije, s druge pak na ideje iz međuratnog perioda koje je karakterizirao pokušaj stvaranja jugoslavenske nacije.

Jugoslavenski su komunisti odbacivali i jedno i drugo pa su kulturalna pitanja prebacivali u nadležnost republika, nije postojalo jugoslavensko ministarstvo kulture, nisu postojali jugoslavenski udžbenici, nije postojala jugoslavenska televizija… No nisu postojali niti značajni aspekti jugoslavenskog identiteta, ni jugoslavenski narod u političkom smislu, ali nije bilo ni ambicije da se stvori, niti u etničkom, niti u političkom smislu. Nije bilo ni jugoslavenskih izbora tako da ste čak imali Predsjedništvo SFRJ u kojem su sjedili samo predstavnici pojedinih republika i pokrajina od kojih niti jedan nije po definiciji mogao biti ništa drugo nego ono što je dominantno u njegovoj republici ili pokrajini. Nikad se nije dogodilo da je neki Jugoslaven postao član Predsjedništva SFRJ. Dakle stvorene su institucionalne pretpostavke da se ne izgradi ništa što podsjeća na jugoslavensku kulturu.

Prema Wachtelu, to je glavni razlog raspada i on u raznim svojim tekstovima polazi od propasti ideje stvaranja zajedničkih jezgri u udžbenicima. Postojao je takav pokušaj krajem 60-ih i početkom 70-ih, ali je propao. Političke se elite oko toga nisu mogle dogovoriti jer su odbacivale koncept stvaranja jugoslavenske kulture kao takve. Nasuprot tome važno je naglasiti da je ipak postojao rastući trend de facto jugoslavenske kulture koja se javljala nasuprot političkoj eliti, nasuprot političkom sistemu i kao izraz otpora vladajućem poretku.

KP: Govorimo li o konkretnim primjerima tog otpora, mislite li na pojave poput glazbe Novog vala?



D. J.: Na primjer, ali i u sarajevskoj kulturi koja je na tome naročito insistirala, prisjetimo se recimo Bregovićevih pokušaja da namjerno spoji Hej Slaveni s Lijepom našom i srpskim nacionalnim pjesmama, govorimo o njegovoj Pljuni i zapjevaj moja Jugoslavijo. Govorimo li o tom stvaranju naročite jugoslavenske kulture kroz niz međusobnih utjecaja, moramo znati da oni nemaju podršku političke elite, nego obratno – na njih se gleda s velikom sumnjičavošću. Tako dolazi do paradoksalne situacije da politička elita ne podržava stvaranje jugoslavenske kulture, ali ona bez obzira na to nastaje. I to ne samo da nastaje jugoslavenska kultura, nego, uzmete li rezultate popisa stanovništva, uvjerit ćete se da se 1981. godine utrostručuje broj ljudi koji se deklariraju kao Jugoslaveni. To je potpuno paradoksalno i očiti je izraz otpora sistemu i njegovu djelovanju. No Wachtel upozorava da je sve to ipak bilo nedovoljno, i da je takav pothvat nemoguć mimo državnog aparata. Osim toga, kad gledamo ono što se događa nakon pada Jugoslavije mi vidimo da države vrlo aktivno djeluju na unificiranju i stvaranju konstitutivnih elemenata.

KP: No, što se u trenutku raspada Jugoslavije dogodilo s tom jugoslavenskom kulturom koja je nastala usprkos političkim okolnostima?

D. J.: Događa se žestoko nasilje nad njom. Dolazi do nasilja novih vladara koji ne žele nikakve utjecaje, a kamoli ideje stvaranja nacionalne jugoslavenske kulture. Recimo po dolasku nacionalističkih snaga na vlasti odmah se dekretom ukida uvoz novina s jednog na drugi kraj države, čak i u biblioteke, pa čak ni sada ne možete u Hrvatskoj naći Politiku ili Borbu, poželite li ih istraživati. Također, dolazi do favoriziranja potpuno drugačije kulturne politike koja insistira na nacionalizaciji i upotrebi folklora i tradicionalističkih elemenata kako u Srbiji tako Hrvatskoj. U Srbiji imate recimo potpuno istjerivanje rokera s televizija, tako da s televizija recimo odlazi Duca Marković koja je promovirala taj tip kulture, a umjesto nje dolaze folk-pjevači i neki sasvim drugačiji ljudi. O tome Eric Gordy piše u svojoj knjizi Kultura vlasti u Srbiji. Namjernom državnom akcijom favoriziraju se oni koji asociraju na tradicionalnu kulturu posebno ako pjevaju nacionalne i domoljubne pjesme.

Ista se stvar događa i u Hrvatskoj, primjerice s Ksenijom Urličić, koja je članica središnjeg odbora HDZ-a, a istodobno urednica na televiziji i koja favorizira glazbenike poput Škore i Thompsona, usmjeravajući kulturnu politiku u smjeru kroatizacije. Nije niti nužno da to bude glazba s tradicionalističkim elementima, to mogu biti i bendovi kao Parni valjak, dok god ne “vuku” u suprotnom pravcu – no to nikako ne smiju biti likovi kao Balašević, Bijelo dugme ili, ne daj bože, Bregović. Moramo shvatiti da se to događa nasilno na način koji opisuje Stef Jansen u svojoj knjizi Antinacionalizam, objašnjavajući da je ogroman broj ljudi iskazivao otpor prema takvoj politici, ali nisu imali nikakvih političkih instrumenata da to pokažu.

KP: I, na kraju krajeva, suočeni su i s prijetnjom direktnog fizičkog nasilja…

D. J.: Tako je. Rat koji dolazi kao posljedica tih procesa naročito je nasilna realizacija takve politike, pokrenuta i vođena od strane političkih elita, a nasuprot trendovima koji su postojali u društvu. Čak i u trenu kad počinje prva pucnjava u Sarajevu postoji masa ljudi koja govori o Jugoslaviji i traži smjenu Vlade, no njih se naprosto ignorira. Pogledate li karakter tog rata, najviše su stradali krajevi koji su bili etnički izmiješani, a koji su bili simboli suživota i Jugoslavenstva – Vukovar, Mostar, Sarajevo, pa i cijela BiH… Utoliko to i nije bio srpsko-hrvatski rat, nego koordinirana akcija srpskog i hrvatskog ekstremnog nacionalizma protiv jugoslavenske ideje. Pogledate li to tako, neće vas začuditi što su se lakše dogovarali nacionalistički vođe, nego što su jedni i drugi mogli išta dogovoriti s čovjekom koji je u to vrijeme bio simbol jugoslavenske politike, Antom Markovićem.

KP: Kakva je kulturna situacija danas na snazi u bivšim jugoslavenskim republikama?

D. J.: U velikoj mjeri se nasuprot nacionalnoj politici događaju međusobna povezivanja, koja politika trenutno ne zabranjuje, ali ignorira. To je i dobra pozicija, jer ono što nacionalna politika podržava ljudi će ionako prije ili kasnije početi odbacivati. To je potpuno logičan trend koji smo mogli primijetiti i u Jugoslaviji, a događa se i sada. Danas imate mladu generaciju koja posjećuje Zagreb odnosno Beograd, neovisno o stavovima svojih roditelja. Pa to čak često rade na diskretan način, ne želeći da to znaju primjerice njihovi nastavnici. No, to sasvim sigurno nije pojedinačna, nego masovna pojava. Ljudi od Slovenije do Srbije recimo gledaju hrvatsku televiziju, interesira ih politički život, kupuju novine koje izlaze u Hrvatskoj. Postoji trend komunikacije na nekoj osnovnoj razini. Do toga dolazi iz dva razloga – kod starije generacije pojavljuje se neka vrsta nostalgije za ranijim vremenima, koja je jednim djelom politička, a drugim nije. Svatko s vremenom postaje nostalgičan prema svojoj mladosti, kakva god bila i u kojem god režimu živjeli. Jedan broj ljudi vođen je i logikom – prije Jugoslavije bio je rat i nakon Jugoslavije bio je rat, uspomena ta dva razdoblja i sve što su eventualno izgubili u tim ratovima logično čini ljude nostalgičnima na razdoblje mira i stabilnosti.

Međutim, pojavljuje se i mlada generacija koja ne pamti Jugoslaviju i kod koje vidimo nepolitičan, a često i antipolitičan interes, sličan onome u zadnjim godinama Jugoslavije. To je prije svega kulturalan, identitetski i osoban trend. Kod mladih se pojavljuje otpor prema onome što ih uče u školama i onome oficijelnom diskursu. U Hrvatskoj tako imate istovremenu obnovu projugoslavenskih i ustaških nostalgija kod mladih. Imamo dakle dvije tendencije kod mlade generacije koje nisu dio oficijelnog diskursa. Razlog je u tome što je jednostavno nepodnošljiva situacija u kojoj se smatra da postoji samo jedna mogućnost, u kojoj nemate alternativu. Oni traže upravo to – bilo da se radi o jednoj ili drugoj alternativi oficijelnom diskursu. Dapače mnogi će iskazivati istodobnu naklonosti objema alternativama, pa će tako ići na Thompsonov i Cecin koncert.

KP: Kad već spominjete Cecu, kako tumačite taj fenomen turbofolka koji smo skloni banalizirati, no zapravo ga slabo razumijemo. On prelazi granice nacionalnih kultura kao jedan jugoslavenski pa i širi fenomen prema kojem snažnu naklonost iskazuju ljudi koji s druge strane često ispoljavaju visoku razinu etničke netrpeljivosti. Kako je to moguće?

D. J.: To je s jedne strane izraz otpora o kojem sam govorio, a s druge je prisutan i element humora. Mnogim ljudima je ta glazba jednostavno zabavna i smiješna i ne shvaćaju ozbiljno ideje da se rat može ponoviti pa su tako i Cecu prestali povezivati s Arkanom. Ja uvijek kad čujem nju pomislim i na Arkana, jer ona je toliko bila povezana s njim, a involvirana je bila i u Miloševićev režim. Možda su zato bolji primjeri neki drugi koji nisu direktno povezani sa svime što se događalo 90-ih. Činjenica da više nitko niti u Srbiji niti u Hrvatskoj ne razmišlja o obnovi Jugoslavije kao političke zajednice jednostavno je relaksirala ljude pa je znatiželja prevladala strah i otpor. Osim toga, kad govorimo o mladima, to su znatiželjne osobe koje govore jezicima koji su uzajamno savršeno razumljivi, ali se govore na malo drugačiji način, što je osobito šarmantno i zanimljivo. Jedni su od drugih od rođenja odvojeni “željeznim zidom” pa nije čudno da imaju veliki interes za tu drugu kulturu.

KP: Je li onda turbofolk nova jugoslavenska supkultura?

D. J.:  Jednim dijelom da – postoje ljudi koji slušaju samo to i zatvoreni su za sve drugo, a imate onih koji slušaju sve pa onda i to.

KP: Kako očekujete da će eventualni ulazak republika bivše Jugoslavije u Europsku uniju djelovati na nacionalne kulture?

D. J.: Za početak će biti lakše komunicirati što će povećati inicijalni interes za drugu kulturu, a s vremenom će se na tu kulturu početi gledati kao i na svaku drugu. No tu je i nezaobilazan aspekt zajedničke povijesti, jezika, uspomena i to je nemoguće zanemariti. Možda imamo različite uspomene na neki događaj, ali svejedno se sjećamo istog događaja. Moja kolegica, Ildiko Erdei napisala je izvanredan članak o uspješnosti organizacije Titovih pionira, za koje smatra da su bili najuspješnija jugoslavenska organizacija svih vremena, jer danas gdje god nađete ljude koji su bili pioniri pričat će vam o toj organizaciji s velikim veseljem i neće imati nikakvu negativnu asocijaciju. Svi mi koji smo tada živjeli imamo svoje uspomene, pa čak i vojska kao jedna represivna organizacija sistema, kod ljudi obično umjesto strašnih asocijacija izaziva zabavne uspomene.