Platforma Corners of Europe inzistira na kolaborativnim projektima čija je ideja spojiti umjetnike iz različitih geografskih kutova Europe i drugačijih profesionalnih pozadina i umjetničkih pristupa, te u zajedničkom radu međusobno ukrstiti ljude koji se izražavaju drugačijim medijima kako bi proizveli rad koji komunicira s lokalnom zajednicom. Oni se zatim izvode na nekoliko lokacija po privremenim rezidencijama u “kutevima” Europe, svaki put s lokalnom specifičnošću.

Rad Premostiti tišinu također je koncipiran na način da svoju strukturu koristi u različitim kulturno-geografskim kontekstima. Početkom svibnja održan je u Northumerlandu, zagrebačko izdanje je drugo, a svoj put nastavlja u idućim Cornersovim rezidencijama u Ljubljani i San Sebastianu. Vizualna umjetnica i performerica Beatriz Churruca u svom radu koristi tijelo i pokret, Hrvoslava Brkušić medij izražavanja prilagođava porukama, pa tako barata filmom, vizualnim i auditivnim instalacijama i performansom, a Deirdre Cartmill kao medij koristi poeziju. Polazna točka za stvaranje ovog rada bila je činjenica da umjetnice iz Baskije, Hrvatske i Sjeverne Irske dolaze iz krajeva s traumatičnom recentnom prošlošću čije posljedice određene društvene skupine osjećaju i danas. U početku rada na projektu, nametale su se razlike između ta tri društveno-politička konteksta, ali je njihova želja bila pronaći okosnicu koja im je zajednička. Pored svih kulturnih razlika, priče proživljenih trauma pokazale su se kao univerzalne.

Svoje su pristupe i umjetničke forme ujedinile u zajedničku artikulaciju koja audio turom prati i prezentira ljude i njihove načine nošenja s emocionalnim posljedicama rata, nasilja i seksualnog zlostavljanja. Audio rad skup je fragmenata snimljenih tijekom intervjua i radionica poezije s traumatiziranim skupinama u kombinaciji s naracijom fikcionalizirane priče čiji pripovjedač progovara iz prvog lica jednine. Struktura rada je linearna i prati šest središnjih pojmova koji simboliziraju različita emocionalna stanja kroz koja su napaćeni prolazili: strah, sram, ljutnja, prihvaćanje, ljubav, sloboda. Oni su tematska okosnica na temelju koje se gradila fikcionalizirana priča emocionalnog putovanja koje žrtve proživljavaju i prema njima su montirani dijelovi snimljenih intervjua. Ti su pojmovi također dio fizičke instalacije, “ispisani” su ogledalima na mostu koja reflektiraju ambijent i simboliziraju mogućnost refleksije prolaznika i slušatelja.

Pojam mosta ovdje funkcionira dvojako – kao fizički objekt unutar javnog prostora napravljen sa specifičnom zadaćom omogućavanja prelaska prirodne prepreke i omogućavanja neometanog kretanja te kao oznaka za nužan psihološko terapeutski proces suočavanja s traumom i mogućnost njezina nadilaženja i nastavka, u kojoj je to već mjeri i na koji način moguće, normalnog života. Ta buduća normalnost nužno nosi pečat posttraumatskog i doživotno je njime obilježena, a isječci trenutnog stanja te normalnosti umjetnice su postavile na zagrebačkom Savskom mostu, jedinom isključivo pješačkom mostu u gradu.

Sudbine koje stoje iza priča zbog njihove fragmentiranosti nemoguće je u potpunosti razumjeti bez tekstualnog objašnjenja koje posjetitelji dobivaju prilikom preuzimanja slušalica. Poanta tog efekta je suočiti slušatelja s vlastitim pričama i pružiti mu komparativan materijal kao antipod, sličnost ili neki treći odnos umjesto realistične prezentacije priče svake pojedine žrtve. Zagrebačka verzija rada donosi tri priče iz Hrvatske: o vojniku koji pati od PTSP-a (dva puta ranjen, otac mu ubijen), profesorici politehnike (dvoje djece u dobi od godinu i pol i tri godine teško ranjeno, otac također) i ženi kojoj je s 13 godina granata raznijela nogu učinivši ju 80-postotnim invalidom.

Tu su i dvije baskijske priče. Prva govori o učiteljici koju muče organi vlasti ne bi li od nje dobili informacije o jednoj naoružanoj grupi, a druga je portret transrodne osobe rođene kao žena koja sad živi kao muškarac i bez medicinskih zahvata prolazi kroz proces usklađivanja vlastitog rodnog identiteta s unutrašnjim emocijama. Dva svjedočanstva dolaze iz Velike Britanije: žrtva psihičkog i fizičkog bračnog nasilja govori o načinima normalizacije života, a vojni liječnik iz svog ugla govori o Belfastu ‘1970-ih u vrijeme najžešćih sukoba u Sjevernoj Irskoj.

Iako intencija triju umjetnica nije bila predstaviti rodno uvjetovano nasilje nad ženama, što bi vjerojatno rezultiralo ženskom perspektivom, činjenica je da većinu iskaza daju žene. Jedna je od njih (žrtva obiteljskog nasilja) nastradala isključivo zbog svoje rodne uloge dok su ostale stradale pod političkim i ratnim okolnostima. Dijelovi njihovih izlaganja prepliću se s naracijom pisanom na temelju sličnih iskustava koja postavlja pitanja razlomljenosti osobnog identiteta (“Tko sam ja?”) i ponovnog traženja orijentira nakon proživljenog traumatskog iskustva (“Kojim putem da krenem?”).

Linija kojom su priče ispričane prati proces proživljavanja posttraumatskog stanja, od straha, srama i ljutnje, da bi se postepeno iz emocija patnje pretočila u izraz nade gradacijom prihvaćanja, ljubavi i slobode. To katarzično putovanje kao modus za nadilaženje trauma iskorišteno je kao nit koja vodi slušatelja kroz priču pri njegovom prelasku mosta. Iz tog se razloga inzistira na terminu prevladanih, a ne traumatiziranih osoba. Govori se o premošćivanju kritičnog stanja kako bi se usprkos tom iskustvu život mogao nastaviti umjesto da se traumatizirana osoba začahuri u stalnoj petlji vlastite traume. Reevaluacija vlastitog identiteta se pritom nameće kao nužnost, a umjetnički je rad u tom smislu kroz održane radionice poezije postao terapeutsko oruđe.

U naraciju su ubačene tekstualne reference na prostor u kojem se odvija – odraz, zvuk automobila, koraci na mostu, a ovisno o podešenoj glasnoći, zvučna slika prepliće se s ambijentalnim zvukovima na mostu – prometom, prolaznicima i žuborom Save.

Premostiti tišinu isprepliće instalaciju u javnom prostoru, zvučni rad i poeziju, a svojim procesom materijal crpi od osoba koje su proživjele duboku patnju. Njihova su iskustva na taj način iskorištena kao refleksivni materijal koji će eventualno biti od pomoći drugima, umjesto da ga se prezentira plastično, oduzimajući slušatelju mogućnost upisivanja vlastitih iskustava. Kolaborativnim se radom umjetnički izrazi ne kompiliraju i stavljaju u isti koš, već se međusobno propituju, međusobno reflektiraju i nanovo procjenjuju, nadograđuju i stvaraju novonastalo stanje za buduće izražaje koji će iznova biti potrebni i kao oruđe za rješavanje budućih trauma i kao oružje protiv njihovih uzroka.

Corners Triangle je događanje u sklopu kojeg od 24. svibnja do 5. lipnja dvadesetak domaćih i međunarodnih umjetnika izvodi različite umjetničke akcije u zagrebačkom naselju Trnje. U dva tjedna na raznim će se lokacijama ovog prisavskog naselja odviti filmske projekcije, koncerti, audio ture, izložbe i predstave. Corners of Europe je platforma posvećena istraživanju rubnih dijelova Europe, prostora izvan kulturnih, političkih i društvenih centara, koje kroz radove umjetnika nastoji povezati, a njihove priče prenijeti iz jednog mjesta u drugo. Priče koje su umjetnici čuli obilazeći zakutke Europe pretočili su u umjetničke radove, a sada se vraćaju u Zagreb, Rijeku i Ljubljanu kako bi prepričali ovdašnje, ali i neke druge priče prikupljene u brojnim drugim mjestima koje su posjetili.

Zagrebački dio CORNERS Trianglea ugostit će od 2. do 5. lipnja na Savskom pješačkom mostu instalaciju i audio turu Premostiti tišinu (Bridging the Silence) Hrvoslave Brkušić (HR), Deirdre Cartmill (GB) i Beatriz Churruce (ES). O radu i iskustvu Cornersa razgovarali smo s vizualnom, izvedbenom i filmskom umjetnicom Hrvoslavom Brkušić.

KP: Premostiti tišinu prikuplja priče iz Baskije, Sjeverne Irske i Hrvatske o pretrpljenom političkom, seksualnom ili obiteljskom nasilju. Što ih okuplja i postoji li priča zajednička svim lokalnim zajednicama koje ste istraživali?

H.B.: Projekt Premostiti tišinu je audio šetnja i instalacija na pješačkom mostu koja simbolično predstavlja emotivno putovanje ljudi koji su prošli kroz neku osobnu katarzu i pronašli vlastiti smisao življenja nakon proživljenog političkog, seksualnog, obiteljskog nasilja, te priče ljudi koji su prošli kroz iskustvo promjene spola. Okuplja ih ideja da zajedno prenesemo glas ljudi koji su unatoč proživljenom iskustvu nasilja pronašli put kako da nadvladaju traume izazvane tom situacijom i pronađu novi život. U svim lokalnim zajednicama koje smo do sad posjetile tijekom realizacije projekta, zatim i same izvedbe instalacije, naišli smo na velik broj ljudi koji su svoju žrtvu ostavili iza sebe, kao i na mnogo veći broj onih koji je još žive, ne poznavajući drugačije u svojoj svakodnevnici.

Svako nasilje i neprihvaćanje okoline u bilo kojoj zajednici je slično, ljudi su suočeni sa strahom, osudom, agresijom, utoliko je projekt univerzalan, jer bez obzira kojim jezikom pričamo, emocije svi možemo razumjeti. Činjenica što smo iz različitih zemalja i pričamo različite jezike pomogla nam je da shvatimo koliko su sve borbe slične i samim tim zajedničke. U međusobnom dijalogu dolazi do neke nove vrste slušanja i razmjenjivanja onog što nam je svima poznato kroz iskustveni jezik.

KP: Publika/slušatelji na pješačkom Savskom mostu moći će sudjelovati u audio turi i instalaciji prelazeći most. Na koji način ta fizička kretanja postaje odraz onog sto slušamo?

H.B.: Most kao mjesto izvedbe instalacije izabran je s namjerom da metaforično reflektira poruku umjetničkog dijela. Možda da potakne na izgradnju vlastitih emotivnih prijelaza. On samim tim postaje putovanje kroz različite emocije koje prolaznika mogu snaći na vlastitom putu, od straha, ljutnje, srama, prihvaćanja, opraštanja, slobode… ali i obrnuto. Audio šetnja sadrži dokumentarne priče i fikcijsku priču koju je napisala Deirdre Cartmill, koja između ostalog daje neke smjernice kretanja. Intimnost slušanja pak otvara prostor osobnog promišljanja, na taj način svaki prolaznik ima vlastiti prostor proživljavanja poslušanog, kako zvučnog, tako i fizičkog prostora, određujući sam vlastiti tempo.  

KP: Vaša instalacija raste sa svakim novim predstavljanjem, a audio ture na pješačkom Savskom mostu bit će poticaj za prikupljanje novih priča. Na koji način publika može sudjelovati u širenju arhiva?

H.B.: Tokom boravka u sredinama gdje se izvodi instalacija imamo radionicu kreativnog pisanja sa unaprijed dogovorenim grupama. U Belfastu je to bila grupa roditelja koji imaju problematične obitelji, Parents Action Support Group, zatim njihova djeca, u Blythu smo radile sa štićenicama iz NDAS – Northumberland Domestic Abuse Services, udrugom koja se bavi rješenjem problema obiteljskog nasilja, u Zagrebu ćemo raditi sa štićenicama iste takve udruge. Kroz metode i alate koje nudimo radionicom kreativnog pisanja polaznici imaju mogućnost izraziti se pisanjem poezije, što na jedan možda pomaknuti pristup otvara polaznike i do sad imamo već lijepi broj uistinu nevjerovatnih pjesama. 

Također, prolaznici koji poslušaju audio šetnju sami u jednom trenutku krenu se otvarati i prepričavati vlastita iskustva. Uz njihovu dozvolu mi ih snimamo i tako upotpunjujemo audio šetnju. Ljudi imaju potrebu doći i ohrabriti svakog sljedećeg prolaznika koji će naići. Svako takvo iskustvo mijenja percepciju i otvara nove mogućnosti. Ljudi se prepoznaju u proživljenim emocijama, nekima je dan možda drugačiji uvid u svakodnevnicu, treći su tek na početku, četvrti su ubiti oni koji provode nasilje… Sami se iznenadimo reakcijama ljudi koje variraju od pozitivnog ka negativnom, uznemiravajućem ponekad… 

Ovisi i u kojoj smo sredini, kako ljudi reagiraju, jesu li voljni participirati samo slušanjem ili negiraju da se nešto dešava na mostu. Međutim, ima jako mnogo onih koji žele razgovarati i s kojima podijelimo iskustva, tako da se sakupljanja priča dešavaju nekako spontano.

KP: Koliko je Corners utjecao na vas kao umjetnike, a što vam se čini da ste vi ostavili Cornersu i lokalnim publikama koje ste posjetili?

H.B.: Mislim da smo svi zahvalni na ovom iskustvu, iz više razloga. Prvo zato što smo dobili mogućnost da se izbijemo iz vlastite svakodnevnice, upoznamo potpuno nove sredine, prepoznamo dio nas u njima i iz toga stvaramo. Što su nam dani široki konteksti sredina u kojima smo se zatekli i naše ture su bile organizirane od strane lokalnih zajednica koje su bile voljne nas upoznati sa problematikom sredina u kojima smo se zatekli. Nakon svake ekspedicije smo se vraćali ipak malo drugačiji nego što smo odlazili. S više znanja barem. S druge strane, u kratkom vremenu trebali smo se upoznati, spoznati neka drugačija razmišljanja, razumjeti kontekst iz kojeg pojedini umjetnik dolazi, ukrstiti medije, premostiti jezične barijere, daleko jedni od drugih donositi odluke i ono najosnovnije – steći međusobno povjerenje. Te zajedno kreirati projekt nastao u uvjetima i s novim saznanjima koji su upravo nastajali dok smo bili zajedno. To je veliko iskustvo.

Ono sto smo mi ostavili Cornersu su projekti koji često komuniciraju na ulici, u javnim prostorima koji su namijenjeni svim ljudima, u interakciji s građanima. Koji prikupljaju priče iz svih tih zakutaka Europe, a i šire, i ukrštavaju ih te samim tim komuniciraju na više razina. Teško nam je još u ovom trenutku procijeniti koliko smo primili, a koliko smo dali, i možemo li uopće govoriti u tim parametrima. Svi dajemo maksimalno od sebe, a na tim distancama nekad je to teško. Umjetnost između ostalog donosi neki novi način gledanja, slušanja i promatranja svijeta oko nas. Ponudi ti još neki kut kako da primiš sve oko sebe, tjera da se propituješ, da resetiraš svoja razmišljanja, da dopustiš da se promjene. Svi radovi mahom imaju to u sebi, nove mogućnosti. Ono što nam je najveća nagrada je hvala što smo dobile od ljudi koji su participirali u našem projektu.