<?xml version="1.0" encoding="UTF-8"?><rss version="2.0"
	xmlns:content="http://purl.org/rss/1.0/modules/content/"
	xmlns:wfw="http://wellformedweb.org/CommentAPI/"
	xmlns:dc="http://purl.org/dc/elements/1.1/"
	xmlns:atom="http://www.w3.org/2005/Atom"
	xmlns:sy="http://purl.org/rss/1.0/modules/syndication/"
	xmlns:slash="http://purl.org/rss/1.0/modules/slash/"
	>

<channel>
	<title>deindustrijalizacija &#8211; Kulturpunkt</title>
	<atom:link href="https://kulturpunkt.hr/tag/deindustrijalizacija/feed/" rel="self" type="application/rss+xml" />
	<link>https://kulturpunkt.hr</link>
	<description>nezavisna kultura / suvremena umjetnost / dru&#353;tvo</description>
	<lastBuildDate>Mon, 26 Oct 2026 09:44:45 +0000</lastBuildDate>
	<language>en</language>
	<sy:updatePeriod>
	hourly	</sy:updatePeriod>
	<sy:updateFrequency>
	1	</sy:updateFrequency>
	<generator>https://wordpress.org/?v=7.1.4</generator>

<image>
	<url>https://kulturpunkt.hr/wp-content/uploads/2023/02/cropped-Kulturpunkt-baloncic-novo-32x32.png</url>
	<title>deindustrijalizacija &#8211; Kulturpunkt</title>
	<link>https://kulturpunkt.hr</link>
	<width>32</width>
	<height>32</height>
</image> 
	<item>
		<title>Baština koja visi o koncu</title>
		<link>https://kulturpunkt.hr/tema/bastina-koja-visi-o-koncu/</link>
		
		<dc:creator><![CDATA[Matea Grgurinović]]></dc:creator>
		<pubDate>Sat, 24 Oct 2026 13:53:28 +0000</pubDate>
				<category><![CDATA[Tema]]></category>
		<category><![CDATA[deindustrijalizacija]]></category>
		<category><![CDATA[društvo i prostor]]></category>
		<category><![CDATA[Sanja Potkonjak]]></category>
		<category><![CDATA[spomenka težak]]></category>
		<category><![CDATA[tea škokić]]></category>
		<category><![CDATA[tekstilna industrija]]></category>
		<category><![CDATA[tina vrdoljak ranilović]]></category>
		<category><![CDATA[varteks]]></category>
		<guid isPermaLink="false">https://kulturpunkt.hr/?p=86386</guid>

					<description><![CDATA[S Varteksom su nestala i znanja koja su se desetljećima prenosila u tvornici, a praznina koju je ostavio vidljiva je i u prostoru grada.]]></description>
										<content:encoded><![CDATA[
<p class="wp-block-paragraph">“Čini se samorazumljivim da grad i industrija rastu, zastaju i propadaju zajedno – prostorno, ljudski i u vremenu”, pišu <strong>Sanja Potkonjak</strong> i <strong>Tea Škokić</strong> u svojoj <a href="https://etno.ffzg.unizg.hr/sanja-potkonjak-i-tea-skokic-gdje-zivi-tvornica-etnografija-postindustrijskoga-grada/">knjizi</a> <em>Gdje živi tvornica?</em>. Deindustrijalizacija je “proces, ne događaj”, a život mjesta, grada ili zajednice pritom se često raskida na ono “prije i poslije”, na “kraj i početak”.</p>



<p class="wp-block-paragraph">Autorice, koje prvenstveno proučavaju propast sisačke Željezare, navode kako proces deindustrijalizacije, osim samog zatvaranja industrijskih pogona, ima i društvene učinke na zajednicu. Ti procesi ponekad su dugotrajni i spori, ponekad napadni i vidljivi, ponekad puzeći i zamagljeni. No, kakvi god oni bili, transformacija rada, zajednice i sjećanja koju je izazvalo industrijsko propadanje temeljna je za shvaćanje deindustrijalizacije.</p>



<p class="wp-block-paragraph">Tvornice tekstila i druge tvornice u kojima su radile žene pritom su često manje vidljive, “i u životu i u smrti”, iako su nerijetko propadale i bile zatvarane paralelno s velikim proizvodnim pogonima poput čeličana ili rudnika.&nbsp;</p>



<p class="wp-block-paragraph">Kako dalje pišu Potkonjak i Škokić, u manjim gradovima koji se oslanjaju na jednu industriju ili mali broj međusobno povezanih industrija koje zapošljavaju većinu radno sposobnog stanovništva s velikim jednoindustrijskim, često gigantskim tipom tvornica, nestanak industrije ne podrazumijeva tek promjenu načina proizvodnje. Ako nestanu tvornica ili industrija o kojoj ovisi većina radnih mjesta stanovnika nekoga grada, gotovo da možemo govoriti o kraju toga grada. A definitivno možemo govoriti o kraju jednog vremena – industrijskog.</p>



<p class="wp-block-paragraph">Radi se, dakle, “o dramatičnoj preobrazbi konceptualizacije rada, života, stanovanja” koja za sobom ostavlja i fizičke tragove, urušene tvorničke zgrade i infrastrukturu nekadašnjih tvornica. Takvi krajolici se tako često opisuju kao “krajolici gubitaka” i “krajolici propadanja”.</p>



<figure class="wp-block-image size-full"><img fetchpriority="high" decoding="async" width="2528" height="1635" src="https://kulturpunkt.hr/wp-content/uploads/2026/10/Screenshot-2026-10-24-at-15.18.39.png" alt="" class="wp-image-86397"/><figcaption class="wp-element-caption">Kadar iz dokumentarne emisije <em>Labirint: Legenda o Varteksu</em>. Izvor: Snimka zaslona / YouTube</figcaption></figure>



<p class="wp-block-paragraph">Nakon promišljanja <a href="https://kulturpunkt.hr/tema/zivot-nakon-tvornice/">materijalnih i nematerijalnih tragova</a> kompleksa Varteksa, usredotočujemo se na prazninu i rupu koja je nastala nakon njegova zatvaranja, kao i njegova polaganog kopnjenja koje je krenulo već prije 10, 15 godina. Prazninu u sjećanju, u znanju i arhitekturi.</p>



<p class="wp-block-paragraph"><strong>Spomenka Težak</strong>, muzejska savjetnica Povijesnog odjela u Gradskom muzeju Varaždin, Varteks opisuje kao &#8220;grad unutar grada&#8221; ili &#8220;paralelni grad&#8221;.</p>



<p class="wp-block-paragraph">Najveći šok predstavljalo joj je rušenje dijela Varteksovih zgrada kako bi se izgradio šoping centar. &#8220;To je definitivno nešto što mi se činilo nepojmljivo, pogotovo kada gledate strukturu objekata koji su činili kompleks tvornice Varteksa koji je veličine kao povijesna jezgra Varaždina&#8221;, govori nam.</p>



<p class="wp-block-paragraph">Taj dio grada vrvio je od ljudi, opisuje. Ljudi su u Varteks dolazili raditi i iz prigradskih naselja i sela. Prva velika otpuštanja u novijem razdoblju dogodila su se još 2012. i 2013. godine, ali nakon tog vala Varteks je ipak nastavio raditi. Sada, pak, nakon zatvaranja, to mjesto zjapi prazno, ispražnjeno od ljudi. </p>



<p class="wp-block-paragraph">&#8220;Meni je to strašno. Zapravo, strašno mi je bilo kada sam ušla u te napuštene objekte 2017. i 2018. kada smo pripremali <a href="https://www.gmv.hr/hr/dogadjanja/stoljece-tekstila-izlozba-u-povodu-100-obljetnice-djelovanja-varteksa,19910.html?t=i">izložbu</a> <em>Stoljeće tekstila</em> povodom 100. obljetnice djelovanja Varteksa. Zateknete nečije radno mjesto koje je isto takvo kakvo je bilo kad je ta osoba zadnji put bila na poslu i srce vam stane&#8221;, opisuje.</p>



<p class="wp-block-paragraph">Od sredine pedesetih postoji ideja o muzeju tekstila u Varaždinu, kako bi se sačuvala tekstilna baština.</p>



<p class="wp-block-paragraph">&#8220;Sada je 2026. godina i ideje se gomilaju. Mislim da Varaždin i ono što smo baštinili od Varteksa zaslužuju prezentaciju, jer je grad u velikoj mjeri nastao zahvaljujući toj tvornici&#8221;, smatra Težak. Gradski muzej Varaždin uspio je dio strojeva preuzeti od tvornice, a prikupljeno je i dosta druge građe, pa se Težak nada kako postoji osnova za prezentaciju života i rada tvornice.</p>



<p class="wp-block-paragraph">Želja da se pamćenje očuva postoji. &#8220;Meni bi bilo drago da taj prostor živi, da se na njemu ljudi kreću izvan radnog vremena&#8221;, govori nam. Dodaje i to kako bi život prostora na kojem je bio Varteks trebao biti povezan sa životom tvornice, onime što je ondje prije postojalo.&nbsp;</p>



<figure class="wp-block-image size-full"><img decoding="async" width="1289" height="1289" src="https://kulturpunkt.hr/wp-content/uploads/2026/10/spomenka-tezak_gradski-muzej-varazdin.jpg" alt="" class="wp-image-86387"/><figcaption class="wp-element-caption">Spomenka Težak. FOTO: Gradski muzej Varaždin / Facebook</figcaption></figure>



<p class="wp-block-paragraph"><strong>Dora Gorenak</strong> iz kolektiva Društvo i prostor (DiP) u svom radu bavi se pitanjima prostorne (ne)pravednosti u Hrvatskoj. Kao što smo pisali u <a href="https://kulturpunkt.hr/tema/zivot-nakon-tvornice/">prethodnom članku ovog temata</a>, DiP projektom <em>Bitno da je nekad bilo lepo</em> želi zabilježiti identitetske vrijednosti kompleksa poput Varteksa prije nego što iščeznu iz kolektivne svijesti građana.&nbsp;</p>



<p class="wp-block-paragraph">Prva rupa koju Gorenak, pak, detektira je ona u pamćenju i sjećanju između starijih i mlađih generacija. I ona sama, govori nam, dugo nije razumjela “društveno značenje i društvenu vrijednost” Varteksa. Svijest o tome došla je tek kasnije.&nbsp;</p>



<p class="wp-block-paragraph">“Taj prostor sam na neki način doživljavala kao ogradu. Znaš da je iza toga tvornica, ali mi nikada nije palo na pamet da bih zapravo mogla ući i vidjeti što je unutra. I čini mi se da je većina moje generacije na sličan način doživljavala tvornicu”, govori nam. Sada kada je ta “ograda” pala, neugodni osjećaji se gomilaju. Rupa o kojoj razgovaramo širi se, guta sve pred sobom, a njena generacija prepoznaje da se ondje događa nešto “neprimjereno” prostoru.</p>



<figure class="wp-block-image size-full"><img decoding="async" width="2560" height="1719" src="https://kulturpunkt.hr/wp-content/uploads/2026/09/drustvo-i-prostor-fb-scaled.jpeg" alt="" class="wp-image-85908"/><figcaption class="wp-element-caption">Dora Gorenak na predavanju <em>Novi život starih prostora</em>. FOTO: Drušvo i prostor / Facebook</figcaption></figure>



<p class="wp-block-paragraph">Modna dizajnerica <strong>Tina Vrdoljak Ranilović</strong> u Varteks je došla 2019. godine, tik pred kobnu pandemiju koronavirusa. Nakon što je završila njena dva desetljeća duga suradnja u I-glama, vidjela je oglas za posao u Varteksu. Tražili su šefa dizajnera. Vrdoljak Ranilović bila je zadužena za modernizaciju dizajna, od pripreme skica do samog dizajna i osnovne ideje do pripreme predmeta za proizvodnju. Želja je bila modernizirati, ubrzati, pa u konačnici i pojeftiniti cijeli proces. I nju pitamo kakvu je rupu za sobom ostavilo zatvaranja ovog giganta.</p>



<p class="wp-block-paragraph">“Bilo mi je jako žao i teško kad je Varteks ponovo počeo propadati. Naime, shvatila sam da će hrvatska industrija ostati bez nekih znanja koja su neprocjenjiva. I da će ostati bez ljudi koje nije moguće nadoknaditi. To su prije svega tehnolozi, kemijski inženjeri koji su testirali tkanine, konstruktori… Kada sam ja bila u Varteksu mi smo radili na edukaciji, ali jednostavno nismo imali dovoljno vremena obučiti nove generacije. Iako smo se trudili.”</p>



<p class="wp-block-paragraph">Opisuje kako je unutar njenog dizajnerskog tima postojao “mali <em>hub</em>” u kojem su stariji konstruktori prenosili znanja mlađima.</p>



<p class="wp-block-paragraph">“Tehnologija. Proizvodnja. Sve je to bitno. Dakle, ne samo konstrukcija. Koji konac ide gdje. Koje ljepilo na koju tkaninu. Kako se preša, kako se kroji. Kako se pripremaju gotovi paketi. Dizajn, kroj, ljepiva, konci, gumbi… Dakle, da priča bude zaokružena i kada dođe do proizvodnje da više nema grešaka, da sve funkcionira”, govori nam.</p>



<p class="wp-block-paragraph">Ističe koliko joj je žao jer smatra da su neka znanja koja su neophodna za nastavak tekstilne industrije u Hrvatskoj “nepovratno izgubljena”.</p>



<p class="wp-block-paragraph">Sako, kaput… To su zapravo neki od najkompleksniji proizvoda za izradu, pojašnjava. “Znam da su ljudi koji su u Varteksu radili na tim proizvodima otišli u mirovinu, a nove generacije nisu obučavane.”</p>



<p class="wp-block-paragraph">“Gledaj, iskreno, dizajnera poput mene ima, neki su bolji, neki lošiji. Svi mi možemo savladati dizajn za industriju. Vrlo brzo naučiš kako se dizajnira, što je ekonomično, što ne. Što se prodaje, što ne. Ali ovakvo znanje kakvo smo mi imali u Varteksu teško se nadoknađuje. Upisuje se velik broj dizajnera, ali malo ljudi želi ići u konstruktore, u tehnologiju proizvodnje”, govori nam.</p>



<p class="wp-block-paragraph">“Ne želim zvučat defetistički, ali mislim da je tekstilna industrija gubitkom Varteksa izgubila perspektivu (puno godina)”, dodaje.</p>



<figure class="wp-block-image size-full"><img decoding="async" width="1206" height="1452" src="https://kulturpunkt.hr/wp-content/uploads/2026/10/tina-vrdoljak-ranilovic.jpeg" alt="" class="wp-image-86388"/><figcaption class="wp-element-caption">Tina Vrdoljak Ranilović. FOTO: Decker&amp;Kutic / Instagram</figcaption></figure>



<p class="wp-block-paragraph">Da su izgubljene vrijedne vještine slaže se i Težak. Tvornice nastale u 19. i 20. stoljeću na tim područjima za cilj su imale i zapošljavanje ženske radne snage. Dodatno, rast Varteksa pratilo je i jačanje tekstilnog školstva, pa je bila otvorena i tekstilna škola. Nastajao je i neki drugi tip znanja koje se stvaralo oko same industrije, a o kojem često ni ne razmišljamo, poput popravaka tekstilnih strojeva koji su se u tvornici koristili.</p>



<p class="wp-block-paragraph">Vrdoljak Ranilović pitamo kakav je njen konačni dojam o zatvaranju Varteksa. Ona prvenstveno smatra da je to “još jedan poraz”. Ljudi su se vezali uz Varteks i jako im je žao što nije uspio.&nbsp;</p>



<p class="wp-block-paragraph">A kako se ona osjeća?</p>



<p class="wp-block-paragraph">“Prije svega, tužna sam. Naime, duboko u sebi uistinu sam se nadala da će Varteks imat neku ulogu, kako na hrvatskom, tako i na vanjskom tržištu. Vjerovala sam i nadala se da će se Varteksovi kvalitetni proizvodi prodavati u cijeloj Europi i zapravo na neki način postati i mjerilo kvalitete i sinonim za vrijednost za novac (<em>value-for-money</em>).”&nbsp;</p>



<p class="wp-block-paragraph">Sada je ta praznina u znanju i pamćenju utjelovljena u fizičkoj rupi koja je nastala u prostoru, samim rušenjem zgrada. &nbsp;</p>



<p class="wp-block-paragraph">Kada postoji tvornica, onda si, kako to opisuje Gorenak, “u miru s tom idejom da je tu ograda, da je iza ograde tvornica koja nešto gradi, o kojoj se priča, koja doprinosi gradu”. Ali onda tvornica propadne i zamijeni ju potpuno neadekvatan sadržaj, u ovom slučaju trgovački centri. “I onda se pitaš zbog čega su takve urbanističke forme dozvoljene i zbog čega bi bilo u redu prihvatiti da se takve stvari događaju”, ističe Gorenak. </p>



<p class="wp-block-paragraph">Za kraj, Težak dijeli anegdotu koju je nedavno čula. Jedna starija gospođa s kojom je kustosica pričala rekla joj je kako je njena obitelj kupila staru kuću u Istri za novac koji su dobili od prodaje Varteksova kaputa.</p>



<p class="wp-block-paragraph">&#8220;I onda čujete tako nešto i vidite da ta tvornica sada ne postoji. Znam da sve ima svoje vrijeme, ali da uništimo nešto što je bilo tako vrijedno i što je predstavljalo vrijednost grada i svakog čovjeka koji je u njemu živio mi je nepojmljivo.&#8221;</p>



<div style="height:20px" aria-hidden="true" class="wp-block-spacer"></div>



<p class="has-cyan-bluish-gray-color has-text-color has-link-color wp-elements-1 wp-block-paragraph" style="font-size:17px"><em>Tekst je sufinanciran sredstvima&nbsp;</em><a href="https://aem.hr/kategorija/kvalitetno-novinarstvo/" target="_blank" rel="noopener"><em>Agencije za medije</em></a><em>&nbsp;u sklopu Projekta poticanja novinarske izvrsnosti. Izneseni stavovi i mišljenja isključiva su odgovornost autorice i ne odražavaju nužno stajalište Agencije za medije.</em></p>
]]></content:encoded>
					
		
		
			</item>
		<item>
		<title>Nema stroja bez heroja</title>
		<link>https://kulturpunkt.hr/kritika/nema-stroja-bez-heroja/</link>
		
		<dc:creator><![CDATA[Timna Bjažević]]></dc:creator>
		<pubDate>Mon, 02 Mar 2026 13:45:31 +0000</pubDate>
				<category><![CDATA[Kritika]]></category>
		<category><![CDATA[alen sinkauz]]></category>
		<category><![CDATA[Andrea Matošević]]></category>
		<category><![CDATA[brodogradilište]]></category>
		<category><![CDATA[davor sanvicenti]]></category>
		<category><![CDATA[deindustrijalizacija]]></category>
		<category><![CDATA[Hrvoje Pelicarić]]></category>
		<category><![CDATA[Krešo Golik]]></category>
		<category><![CDATA[michele sambin]]></category>
		<category><![CDATA[miodrag gladović]]></category>
		<category><![CDATA[nenad sinkauz]]></category>
		<category><![CDATA[školica]]></category>
		<category><![CDATA[školica 25/26]]></category>
		<category><![CDATA[zvuk]]></category>
		<guid isPermaLink="false">https://kulturpunkt.hr/?p=82014</guid>

					<description><![CDATA[Kroz arhivske snimke i slojevitu izvedbu, performans "Ho-Ruk! Hop-Jan!" propituje mit o plodnosti industrijskog rada i tišinu koja je uslijedila nakon njegova nestanka.]]></description>
										<content:encoded><![CDATA[
<p class="wp-block-paragraph">Ako se po zvuku grad poznaje, Pula je do sredine 2010-ih zvučala poprilično drugačije no danas. U centru svega bilo je brodogradilište Uljanik – simbol industrijskog identiteta i ključni poslodavac. Ritam brodogradilišta oblikovao je dan i život grada: sirene, udarci čekića, metal o metal, zvukovi dizalica i kranova, žamor i koraci radnika. Zahvaljujući Uljaniku, koji se kroz desetljeća razvio u jedno od najpoznatijih i najcjenjenijih brodogradilišta u regiji, Pula je imala vlastitu prepoznatljivu zvučnu sliku.</p>



<p class="wp-block-paragraph">Iako je tema Uljanika kao simbola industrijskog identiteta grada obrađivana iz različitih perspektiva – ekonomske, povijesne, organizacijske ili pak filmsko-dokumentarne – antropolog i etnolog <strong>Andrea Matošević</strong> odlučio se baviti njegovom zvučnom ostavštinom: i bukom i tišinom. Godine 2022., s pulskim glazbenicima <strong>Alenom</strong> i <strong>Nenadom Sinkauzom</strong> započinje ciklus radova <em>Industrijska mapiranja</em>, koji istražuje industrijsko nasljeđe i njegove zvučne pejzaže.</p>



<p class="wp-block-paragraph"><strong>Zvučni arhiv jedne epohe</strong></p>



<p class="wp-block-paragraph">Ciklus <em>Industrijska mapiranja</em> započinje projektom <em>Sicomat </em>(2022.), zvučnom instalacijom i performansom koji se bavi industrijskom tišinom nastalom nakon gašenja proizvodnje. Polazeći od stroja za rezanje brodskog lima, autori (u suradnji s multimedijalnim umjetnicima <strong>Miodragom Gladovićem</strong>, <strong>Marijom Kalogjerom</strong> i <strong>Ivanom Marušićem Klifom</strong>) istražuju napetost između nekadašnje buke – simbola rada, napretka, ali i teškog života – i tišine koja u kontekstu deindustrijalizacije postaje znak odsutnosti i prekida. Zvuk sicomata tako postaje ishodište ritma, ali i kontrapunkt tišini: trag industrijskog pulsa u prostoru u kojem je proizvodnja zamrla.&nbsp;</p>



<p class="wp-block-paragraph">U sljedećem projektu,<em> Propulzor – partitura za brod Galeb</em> (2024.), fokus se premješta s prostora proizvodnje na simbolički objekt. Brod Galeb ovdje se tretira kao instrument i partitura, ali i kao arhiv jedne završene industrijske epohe. Koristeći arhivske snimke i zvukove broda, autori (kojima se ovaj put pridružuje medijski umjetnik i redatelj <strong>Vladislav Knežević</strong>) kondenziraju povijest rada u jedan predmet koji danas egzistira kao muzejski artefakt.</p>



<figure class="wp-block-image size-full"><img decoding="async" width="1280" height="854" src="https://kulturpunkt.hr/wp-content/uploads/2026/03/Hassan-Abdelghani-3.jpg" alt="" class="wp-image-82133"/><figcaption class="wp-element-caption">FOTO: Hassan Abdelghani </figcaption></figure>



<p class="wp-block-paragraph">Na temeljima ovih projekata nastaje treći – <em>Ho-Ruk! Hop-Jan! Kompozicije kolektiviteta rada</em>. Fokus se širi s pojedinačnih industrijskih prostora ili objekata na ritam rada kao zajednički nazivnik različitih okruženja: brodogradilišta, kamenoloma i radnih akcija. Kroz glazbu, zvuk i sliku reinterpretira se način na koji je takav kolektivni rad bio prikazivan u drugoj polovici 20. stoljeća. Premijerno izveden 18. prosinca 2025. na Maloj sceni INK-a u Puli, projekt je svoju zagrebačku izvedbu imao dva dana kasnije u kinu Kinoteka.</p>



<p class="wp-block-paragraph">Polazište projekta i ovoga puta bili su arhivska građa, filmske snimke, terenske audio snimke i istraživački materijali koje je Andrea Matošević prikupljao tijekom godina rada na temi industrijske baštine. Izvedba je strukturirana kao audiovizualni performans u kojem se naracija uživo isprepliće s glazbom i montiranim arhivskim sekvencama. Tekst koji je Matošević napisao i tijekom izvedbe čitao funkcionira kao labavi scenarij, okvir koji su u procesu oblikovali i ostali članovi tima, Alen i Nenad Sinkauz (glazba i zvuk), Miodrag Gladović (spacijalizacija<em> </em>i trombon),<strong> Michele Sambin</strong> (šalmaj i video), <strong>Davor Sanvincenti</strong> (video) te <strong>Hrvoje Pelicarić</strong> (ton majstor).&nbsp;</p>



<p class="wp-block-paragraph">Projekt je nastao u otprilike 12 dana, tijekom desetosatnih druženja autorskog tima u pulskom klubu Kotač. Zajednički su muzicirali, svaki kroz svoj medij – tekst je inspirirao glazbene motive i <em>songove</em>, a<em> </em>oni video sekvence i obratno. U razgovorima nakon zagrebačke izvedbe, svaki od autora istaknuo je ispreplitanje i sinergiju u procesu: “Važno nam je raditi o kolektivitetu rada, ali i naglašavati naš vlastiti kolektivitet – nije riječ samo o zbroju dijelova, već o prožetoj cjelini”, kaže Matošević.&nbsp;</p>



<figure class="wp-block-image size-full"><img decoding="async" width="1280" height="854" src="https://kulturpunkt.hr/wp-content/uploads/2026/03/Hassan-Abdelghani-4.jpg" alt="" class="wp-image-82134"/><figcaption class="wp-element-caption">FOTO: Hassan Abdelghani</figcaption></figure>



<p class="wp-block-paragraph">Vizualni dio Sanvincenti i Sambin satkali su od nekoliko dokumentarnih filmova i arhivskih snimaka: <em>Amerikanka</em> <strong>Zorana Tadića</strong> (1970.), <em>Pulski navozi</em> <strong>Branka Bauera</strong> (1970.), <em>Ho-ruk!</em><strong> Petra Trinajstića</strong> (1978.), <em>Hop-Jan!</em> <strong>Vlatka Filipovića</strong> (1967.), <em>Narodziny statku</em> <strong>Jana Lomnickog</strong> (1961.), <em>Organizacija rada i života omladine na radnoj akciji</em>, <em>Shipyard</em> <strong>Paula Rotha </strong>(1935.) te <em>Od 3 do 22</em> <strong>Kreše Golika</strong> (1966.).&nbsp;</p>



<p class="wp-block-paragraph">Iz tog mozaika prizora brodogradilišta, radnih akcija i tvorničke svakodnevice izdvaja se <strong>Smilja Glavaš</strong>, dvadesetdvogodišnja tekstilna radnica i središnji lik audiovizualnog performansa. Njezin dan, zabilježen u Golikovu filmu, prati ritam dana majke, supruge i radnice zagrebačke tvornice Jedinstvo. Dramaturgija njezine svakodnevice – od alarma budilice i koračanja prema poslu, preko strojeva u tvornici, šuma slavine i lupkanja tanjura, mekih zvukova djeteta, do gašenja lampe i navijanja budilice za novi dan – uokviruje rad i prevodi se u dramaturški luk montiranih sekvenci.</p>



<p class="wp-block-paragraph"><strong>Topliji pogled u prošlost</strong></p>



<p class="wp-block-paragraph">O vizualnom rješenju detaljnije je govorio Davor Sanvincenti, koji je sve filmove montirao u kvadratnom formatu 1:1. Ističe kako mu je bilo bitno “da je platno čisti film, da stvori osjećaj prozora u to vrijeme, poput 6&#215;6 kamera iz 60-ih koje imaju određenu toplinu koju filmski format ili video nema – nije spektakl, intimnije je”. Takav estetski odabir, uz jednostavnu scenografiju platna obgrljenog glazbenicima, uistinu “miče suvišnost” i uranja gledatelja_icu u alternativnu prošlost – život i svakodnevicu radnika kakvu su 60-ih i 70-ih filmovi prikazivali, sada rekonstruiranu kroz novi kontekst.&nbsp;</p>



<figure class="wp-block-image size-full"><img decoding="async" width="2048" height="1365" src="https://kulturpunkt.hr/wp-content/uploads/2026/03/Manuel-Angelini-2.jpg" alt="" class="wp-image-82135"/><figcaption class="wp-element-caption">FOTO: Manuel Angelini</figcaption></figure>



<p class="wp-block-paragraph">Zvučna slika izvedbe slojevito se gradi između komponiranog, improviziranog i arhivskog materijala. Braća Sinkauz koriste električnu, akustičnu i bas gitaru, efekte, ritam-mašinu i analogni sintisajzer, kombinirajući gotove <em>songove </em>s otvorenijim, (polu)improviziranim dionicama “zakucanog trajanja i tipologije zvuka”, kako ih opisuje Nenad. U zvuk se upisuju šumovi iz filmova, ali i terenske snimke Uljanika koje je Alen zabilježio još 2007. godine, a potom ih digitalno preradio u materijal koji se može izvoditi uživo. Povremeno se zvučnoj slici pridružuje i Michele Sambin, glasom i šalmajem, pretečom klarineta, dok Miodrag Gladović, pomoću višekanalnog sustava, premješta zvuk po zvučnicima u dvorani te se u jednom trenutku čak uključuje i trombonom.</p>



<p class="wp-block-paragraph">Da nisam naknadno dobila tekst izvedbe, teško bih pohvatala količinu referenci i slojeva koji se u performansu preklapaju. Upravo je ta gustoća ono što povremeno najviše “grebe”: prenapučenost zna biti dezorijentirajuća, a slike koje tekst proizvodi djeluju poput kratkih bljeskova misli. Tekst, snažno obojen sarkazmom i cinizmom, već u uvodu uspostavlja jasnu perspektivu o tome kako je propast industrije &#8220;privrede [kao vitalnog organa]” pogodila ljude koji su istodobno i bili sama industrija – “išupaj srce, riješio si se ljudi”.&nbsp;</p>



<p class="wp-block-paragraph">Industrijski ritam pritom se misli organski, kroz cirkulaciju i puls: svakodnevni hod radnika_ca prema tvornicama proizvodi zvuk kolektivnog tijela, “benigni šum kolektivnog srca”. Taj osjećaj ritma i protoka glazba boji nervozno i distopijski. Čak i statičniji, krupni kadrovi Golikove Smilje u tramvaju zvuče nemirno. Pitomiji početni kadrovi postupno ubrzavaju kako se nižu prizori radnika_ca u tramvajima, na biciklima, u užurbanom hodu prema tvornicama, a glazba cijelu sliku dodatno zaoštrava, gotovo kao <em>soundtrack Metropolisa </em>podebljan <em>beatovima </em>koji daju klupski prizvuk, ogrnut punkersko-<em>noiserskim</em> veom.&nbsp;</p>



<p class="wp-block-paragraph"><strong>Glas industrije</strong></p>



<p class="wp-block-paragraph">Dalje u performansu tekst odlazi i na meta razinu, komentirajući Golikov “propust”, odnosno izostanak Smiljina glasa u njegovu djelu snimljenom u maniri nijemog filma. No, kao što “Golik” iz Matoševićeva teksta argumentira, Smiljin glas je u “vršku njenih prstiju, u vještini i brzini ‘snovanja’ stroja, u predanosti radu kao i u nježnostima prema djetetu”. Njen glas je, dakle, ritmičnost i zvučnost njena rada. Na pitanje imaginarnog &#8220;Golika&#8221; kako će to proći kod postkolonijalnih teoretičara_ki, istraživača_ica postsocijalizma, feministica i feminista, autori odgovaraju da takvu poziciju brane svojom izvedbom. Oni prevode i daju njenoj ritmičnosti i zvučnosti novi oblik, drugi život – (re)humaniziraju je. Pretvarajući zvuk njezina rada u novo glazbeno tkivo, stvaraju emocionalno nabijeniju sliku od&nbsp; “tišine” prirodnih šumova. Trenutak tjelesnosti glasniji je nego što bi možda bio njezin glas – podsjetnik da iza ritma industrije uvijek stoji tijelo, ali i cijena koju je to tijelo platilo.&nbsp;</p>



<figure class="wp-block-image size-full"><img decoding="async" width="1280" height="854" src="https://kulturpunkt.hr/wp-content/uploads/2026/03/Hassan-Abdelghani-2.jpg" alt="" class="wp-image-82137"/><figcaption class="wp-element-caption">FOTO: Hassan Abdelghani </figcaption></figure>



<p class="wp-block-paragraph">Melankoličan <em>intermezzo</em>, tromog basa s plutajućom gitarom preko, prati depresivne vizuale: sjene radnika koji snažno zamahuju maljem ili se sizifovski spuštaju niz stepenice – kao u beskonačnoj petlji. Glazba prestaje. Čujemo ženski glas, a na platnu njen portret.&nbsp; Javlja se “jedanaesterostruka” udarnica<strong> “Sonja Erbežnik”</strong>. Stvarna Sonja bila je prva žena u FNRJ koja je izvršila petogodišnji plan za 2 godine, 8 mjeseci i 21 dan. Matoševićeva &#8220;Sonja&#8221;, pak, u svom monologu pomiče granice te jezik petogodišnjih planova, normi i udarništva namjerno gura do ruba pucanja. Predstavlja se nizom postignuća koja zvuče groteskno, poput: “savladala sam tajnu protoka vremena”, &#8220;istovremeno radim na dvadeset strojeva”, “uskoro ću ispuniti drugi petogodišnji plan”. Upravo u toj pretjeranosti Matošević ukazuje na logiku sustava koji zahtijeva nemoguće, ali ga istodobno normalizira kroz jezik uspjeha.&nbsp;</p>



<p class="wp-block-paragraph">Kada se &#8220;Sonja&#8221; izravno obrati publici i uvede suvremene figure rada – “djelatnike”, “uposlenike”, “<em>freelancere</em>” samo ukazuje na imaginarnu promjenu fokusa: mijenjaju se nazivi i ideološki okviri, ali očekivanje brzine i sagorijevanja ostaju isti. To probijanje četvrtog zida i blago usporavanje izvedbe proizvodi komičan efekt, ali i nelagodu, jer “Sonja” ne traži ni dijalog ni razumijevanje. Ona nema vremena za refleksiju – čeka je norma. Kada publici poruči da zna “kako društveni procesi dozrijevaju u jeziku”, jasno je da ironija ne ide na račun radnice, nego onih koji vjeruju da su današnje riječi, ali i stvarni uvjeti rada, slobodniji ili humaniji od onih iz socijalističkog imaginarija. Pri čemu je potonji – za razliku od jezika kapitalizma koji je namjerno zamućen kako bi prekrio <em>gore </em>uvjete rada – barem direktniji.</p>



<p class="wp-block-paragraph"><strong>Od kastracije do porinuća</strong></p>



<p class="wp-block-paragraph">U idućoj sekvenci tanka, suncem spaljena tijela, sinkronizirano odvaljuju brački kamen. To “[d]uboko, vrlo duboko zarivanje klinova, imenice muškog roda u čvrsto tijelo stijene, imenice ženskog roda” nalik je na ono što Matošević u tekstu imenuje kao <em>gang bang</em> –&nbsp; silovanje prirode. Rad u takvim uvjetima tvori specifičan prototip maskuliniteta: otvrdnuto tijelo ispijeno nasilnim iskorištavanjem prirode, plaća danak godinama i zdravljem. Dok udaraju o kamen, radnici ponavljaju: “hop-jan” u ritmu zamaha svojih maljeva koji se njišu kao klackalice,<em> hop-jan, hop-jan</em>. </p>



<p class="wp-block-paragraph">No glazba koja to prati ne imitira jačinu i gruboću udarca, već crta poetičniju, mekanu, nježnu sliku, kao da miluju kamen, “[k]ao da nema pjesme kojom se prikriva da stijena u tom grupnjaku i nije bespomoćna – krši prste, drobi šake, lomi ruke i slama noge”. Ono što naizgled predstavlja&nbsp; plodonosan čin pokazuje se kao nasilje nad tijelom i kolektivom. U tom trenutku kreće <a href="https://youtube.com/shorts/cWTZ6kUdgDE?si=IAesMoUYrWXsZeEZ"><em>Castration Song</em></a> – naslov koji ironizira mit o plodnosti i moći na kojem počiva industrijski rad.&nbsp;</p>



<figure class="wp-block-image size-full"><img decoding="async" width="2048" height="1365" src="https://kulturpunkt.hr/wp-content/uploads/2026/03/Manuel-Angelini-3.jpg" alt="" class="wp-image-82136"/><figcaption class="wp-element-caption">FOTO: Manuel Angelini</figcaption></figure>



<p class="wp-block-paragraph">U istom ključu čita se i prizor porinuća broda. Sinkronizirani zamasi drvenim trupcem i tupi ritam podbijanja drva prizivaju “porod” broda – još jedan ritual stvaranja. No taj porod nije trijumfalan, nego opasan. Zlokobni karakter <em>Castration Songa</em>, pojačan vrištanjem šalmaja, podsjeća da je industrijski mit o napretku uvijek bio isprepleten s rizikom i smrću. Opasnost i rizik dodatno se naglašavaju spominjanjem porinuća broda u Glasgowu 1883., u kojem su poginula 124 čovjeka, ilustrirajući koliko je taj ritual bio doslovno smrtonosan, a potom ga tekst suprotstavlja “još tupljem” suvremenom manjku – zvuku gašenja brodogradnje u Rijeci, Splitu, Puli i Zagrebu, odnosno “zvuku zločina”.<br></p>



<p class="wp-block-paragraph">Performans završava naglim rezom: kadrovi <em>neke </em>plaže, žamor turista i zvuk njihovih šlapa dok koračaju po kamenju. Zapravo i nije važno o kojem gradu je riječ – zvučni identitet industrijskih gradova nestaje, zamijenjen unificiranim zvukovljem turistifikacije. Dok gledamo svjetlucajuće kamenčiće, sunce koje bljeska po vrhovima valova i šarenilo turista u pozadini, čuje se svirka uličnog muzičara koji izvodi <em>The Scientist </em>grupe <strong>Coldplay</strong>. Smilja gasi svjetlo. Ritam industrije zamijenio je klopot šlapa.&nbsp;</p>



<p class="wp-block-paragraph"><em>Ho-Ruk! Hop-Jan! </em>ne pokušava govoriti u ime radnika_ca, niti rekonstruirati izgubljeni svijet rada kroz neki heroizirani ili nostalgičarski <em>pathos</em>. Kako kažu braća Sinkauz, “mi nismo tamo i nećemo fingirati, mi nismo radnici u tom smislu”. Upravo ta distanca dopušta im da slike i zvukove industrije ponovno čitaju i oblikuju na svoj način – ne kao povijesnu činjenicu ili mit, nego kao ritam, zvuk i jezik koji otvaraju novu perspektivu i način da razgovaramo o tom nasljeđu.</p>



<figure class="wp-block-image size-full"><img decoding="async" width="2048" height="1365" src="https://kulturpunkt.hr/wp-content/uploads/2026/03/Manuel-Angelini-4.jpg" alt="" class="wp-image-82138"/><figcaption class="wp-element-caption">FOTO: Manuel Angelini</figcaption></figure>



<div style="height:10px" aria-hidden="true" class="wp-block-spacer"></div>



<p class="has-text-color has-link-color wp-elements-2 wp-block-paragraph" style="color:#717984;font-size:17px"><em>Tekst je nastao u sklopu programa Kulturpunktove novinarske školice.</em></p>
]]></content:encoded>
					
		
		
			</item>
		<item>
		<title>Reflektori su tu da nas zaslijepe</title>
		<link>https://kulturpunkt.hr/tema/reflektori-su-tu-da-nas-zaslijepe/</link>
		
		<dc:creator><![CDATA[Lujo Parežanin]]></dc:creator>
		<pubDate>Fri, 28 Sep 2018 09:54:34 +0000</pubDate>
				<category><![CDATA[Tema]]></category>
		<category><![CDATA[_kulturoskop_tekst]]></category>
		<category><![CDATA[dean skira]]></category>
		<category><![CDATA[deindustrijalizacija]]></category>
		<category><![CDATA[glas istre]]></category>
		<category><![CDATA[marko bolković]]></category>
		<category><![CDATA[Svjetleći divovi]]></category>
		<category><![CDATA[udruga sonitus]]></category>
		<category><![CDATA[uljanik]]></category>
		<category><![CDATA[Visualia festival]]></category>
		<guid isPermaLink="false">https://kulturpunkthr.lin83.host25.com/kulturpunkt/?clanak=reflektori-su-tu-da-nas-zaslijepe</guid>

					<description><![CDATA[Uljanik je posljednja etapa deindustrijalizacije Pule radi nekretninskog biznisa, omogućena šutnjom onih koji bi zbog svoje javne pozicije morali biti glasni: medija i kulturnog sektora.]]></description>
										<content:encoded><![CDATA[<h2>Brodogradilište Uljanik, deindustrijalizacija</h2>
<p>Piše: Ana Orsag</p>
<p>&#8220;Svjetlo znači život. Svjetlo znači nadu. Ono usmjerava pogled i uvlači te u vizualne iluzije, transportira iz stvarnosti, reže kroz veo mraka i ruši unaprijed postavljene margine mogućeg&#8221;, izjava je nepoznatog autora u jednoj od prvih najava prvog festivala svjetlosti <a href="https://visualia-festival.com/" target="_blank" rel="noopener"><em>Visualia</em></a>. Prvo izdanje festivala otvoreno je 2013. godine zahvaljujući entuzijazmu mladog audio inženjera <strong>Marka Bolkovića</strong> i nekolicine glazbenika i 3D animatora iz udruge Sonitus koja je stasala u Rojcu, prostoru nekadašnje vojarne koja je postala kultno mjesto lokalnih alternativaca. Prvi 3D <em>mapping</em> na pulskom Forumu u sklopu prve <em>Visualije</em> naišao je na brojne probleme, a realiziran je privatnim sredstvima članova udruge, volonterski. Prema Bolkovićevim riječima, sponzori u to vrijeme nisu pokazivali interes za mogućnosti novih tehnologija i audiovizualnih umjetnosti, konzervatorima je također bilo teško objasniti čemu svjetlosni spektakli na pročeljima oronulih zgrada u centru grada, koje vape za obnovom.&nbsp;</p>
<p>Samo godinu dana kasnije situacija se dramatično mijenja i ovaj festival svjetla, zahvaljujući zelenom svjetlu lokalne vlasti, izrasta u ono po čemu ga danas znamo. Projekt svjetlećih dizalica brodogradilišta Uljanik osmislio je dizajner svjetla <strong>Dean Skira</strong>. Radi se o konceptu koji je već uvelike poznat u svijetu, a ove dizalice jedinstvene su jedino po tome što je, za razliku od ostalih svjetlećih brodogradilišta, Uljanik još uvijek u funkciji. Skira, rođeni Puljanin koji je dizajn studirao u New Yorku, devedesetih se vratio u rodni grad i osnovao uspješne firme koje su profitirale i od osvjetljavanja najvećeg kružnog toka u Hrvatskoj, onog pulskog od čak 15 000 kvadrata na koji je prošle godine potrošeno 36 milijuna kuna. Također, zbog posebnog doprinosa kulturi i turizmu nagrađen je Grbom Grada Pule, s naglaskom za izvanredan uspjeh umjetničke instalacije <em>Svjetleći divovi</em>, a uz Grb mu je dodijeljeno i rješenje o novčanom iznosu nagrade u visini od dvije prosječne pulske plaće.</p>
<p>Prema javno dostupnim <a href="http://pulainfo.hr/files/tinymce/File/Rebalans13.pdf" target="_blank" rel="noopener">podacima</a>, samo projekt <em>Svjetlećih divova</em> kojim je otvorena 2. <em>Visualia</em> koštao je preko 2 milijuna kuna, a zbog plaćanja reflektora koji su služili za osvjetljivanje sedam uljanikovih dizalica Turistička zajednica je podigla kredit. Prema <a href="http://pulainfo.hr/files/tinymce/File/Rebalans-2014.pdf" target="_blank" rel="noopener">podacima</a> iz 2014. godine, za dizalice je izdvojeno dodatnih 2 225 000 kuna, dok je u razdoblju 2015-2018. TZ za <em>Visualiju</em> izdvojila 2 044 000 kuna proračunskog novca. Do podataka o tome koliko je Grad Pula izdvojio za <em>Visualiju</em> u ovih šest godina nemoguće je doći, a pročelnica za kulturu <strong>Jasmina Nina Kamber</strong> na postavljeno je pitanje odgovorila da se radi o simboličnom iznosu od &#8220;nekih pola milijuna kuna&#8221;, koji je, prema njezinom mišljenju, premalen s obzirom na kvalitetu programa koji ovaj festival pruža. Bolković objašnjava kako je TZ najveći sponzor <em>Visualije</em> i pokriva oko 50% ukupnog budžeta, Grad pokriva 10%, a ostatak troškova pokrivaju putem privatnih sponzorstava i samofinanciranjem.&nbsp;</p>
<p>&#8220;Ljudi stalno pitaju za <em>Svjetleće divove</em>, osobno sam pričala s nekim iznajmljivačima kojima su gosti baš zbog toga došli&#8221;, kaže <strong>Sanja Cinkopan Korotaj</strong>, direktorica TZ Pula. A da su <em>Divovi</em> mnogo više od prazne turističke atrakcije potkrepljuje se činjenicom što oni u kombinaciji od 16 tisuća nijansi različitih boja svijetle svakodnevno od sumraka do ponoći. Upitana smatra li prigodnim što su dizalice svijetlile dok su radnici Uljanika bili u štrajku, odgovara: &#8220;Mislim da to ništa ne utječe na Uljanik, rekla bih da su one čak simbol nečeg živućeg. One nemaju veze sa situacijom. Nije to nešto što košta, niti njima smeta, one rade normalno.&#8221;</p>
<p>&nbsp;</p>
<p><strong>Upravu u more, škverove radnicima!</strong></p>
<p><strong>Željko Gojević</strong>, radnik pulskog Uljanika pred kojim je neizvjesna jesen u pulskom škveru, ne slaže se s direktoricom: &#8220;Taj novac se mogao milijun puta bolje i kvalitetnije upotrijebiti tako da i sam spomen tih nesretnih dizalica i reflektora budi u meni gnjev. Sramotno je da djeca nemaju besplatne obroke i udžbenike, besplatan prijevoz, organizirane besplatne posjete muzejima, kazalištu ili kinu, upoznavanje s&nbsp; institucijama, tvornicama ili Uljanikom samim&#8221;. Gojević tematiku ovako zaključuje: &#8220;Brda se tresu, reflektori se postavljaju, makovi ili prvomajski karanfili izrastaju, festivali se otvaraju i zatvaraju, a tuga sivih pulskih ulica prelazi u očaj nad našom crnom budućnosti. Reflektori su tu da nas oslijepe, a onda tako slijepe vode ravno na dno.&#8221;</p>
<p>Brodogradilište Uljanik od svog osnutka za vrijeme Austrijske monarhije preživjelo je tri državna režima, dva svjetska i jedan domovinski rat. Otvaranjem Arsenala, tj. glavne baze austrijske ratne mornarice započeo je suvremeni razvoj Pule koju je i danas, 162 godine nakon, nemoguće zamisliti bez Uljanika. No ipak, po svemu sudeći, svoj će kraj dočekati u slobodnoj zemlji, dijeleći sudbinu brojnih propalih industrija koje su najskuplje platile 28 godina hrvatske neovisnosti. Dvanaestodnevni prosvjed koji je završio početkom mjeseca pretvorio se u pokret otpora protiv lokalne vlasti, ali i one na državnoj razini.&nbsp;</p>
<p>Pedesetdvogodišnji <strong>Senad Kadrić</strong> cijeli je radni vijek proveo u Uljaniku, a ovakvu krizu ne pamti od rata u kojemu je i sam sudjelovao. Upravo je na dizalicama počeo i završio svoju priču u Uljaniku: teret s dizalica koji je jednom prilikom pao na njega slomio mu je nos i zube. Na samu spomen njihovog osvjetljivanja govori: &#8220;Glupost, bezveze troše i peru novac, a sve su dizalice tehnički neispravne. Svjetlo nam nije smetalo dok smo radili noćne, ali znaš kako je to ružno izgledalo izbliza, a oni su od toga napravili neki brend, atrakciju za turiste&#8221;. Prisjeća se kako je nekad postojala uhodana ekipa, dizaličari su imali najveće plaće, dok je danas sedam šefova na jednog radnika, nema narudžbi, nema posla. Svi su mlađi otišli raditi u inozemstvo, ostali su samo oni kojima je ostalo malo do mirovine. Kaže da problem u Uljaniku nije višak radnika već višak administracije i nesposobnost uprave.</p>
<p>Zanimljiva je koincidencija kako su prvi uspješan generalni štrajk uljanikovci organizirali prije točno sto godina. Učestali prosvjedi između svjetskih ratova bili su posljedica povećane nezaposlenosti zbog koje je bilo sve teže očuvati socijalni mir. U socijalističkom periodu naveliko se počinje izvoziti za strano tržište, uvedene su škole za budući kadar, otvaraju se radničke menze, domovi i odmarališta te se rješava stambeno pitanje radnika. <strong>Josip Iskra</strong>, umirovljeni uljanikovac i urednik svih izdanja Uljanikovih biltena u intervjuu koji je nedavno dao za <em>Glas Istre</em> prisjetio se radničkih štrajkova iz vremena socijalizma. U kolektivnoj memoriji posebno se pamti štrajk iz 1967. kada su zbog velike gospodarske reforme koja je zahvatila područje cijele bivše države smanjene plaće radnicima u proizvodnji. U Uljaniku je odmah uslijedio četverosatni štrajk, a prema usmenoj predaji, članovi uprave koji su donijeli štetnu odluku na račun radnika toga su dana letjeli u more. Posljedica ovoga čina bila je kolektivna ostavka uprave, a 1967. zauvijek je iza Uljanikovih zidina zapamćena kao godina radničkog bunta.&nbsp;</p>
<p>&nbsp;</p>
<p><strong>Pula – grad svjetlosti?</strong></p>
<p>&#8220;Nešto što će sigurno promijeniti izgled našega grada, nešto što će biti ljepše nego što je danas i nešto po čemu će Pula opet biti poznata, kao što je bila u vrijeme Rimskog carstva kad je uz Rim i Pula bila grad svjetlosti&#8221;. Ovim je riječima, umjesto s Parizom, Pulu s Rimom usporedio&nbsp;gradonačelnik <strong>Boris Miletić</strong> kada su <em>Svjetleći divovi</em> premijerno zasjali povodom Dana Grada 2014.&nbsp;</p>
<p>U isto vrijeme kada je Pula, prema riječima direktorice TZ-a Sanje Cinkopan Korotaj, dobivala novi brend i turističku atrakciju koja će zauvijek promijeniti vizuru grada, gasio se jedan drugi brend koji ga je zauvijek zadužio. Radi se o nekoć slavnoj pulskoj modnoj kući Arena Trikotaži. Osnovana 1948, hranila je i oblačila generacije Puležana i jedina je proizvodila trikotažne odjevne predmete u Hrvatskoj. Njihovi proizvodi izvozili su se po cijeloj Jugoslaviji, a Arenine prodavaonice postojale u svim većim gradovima u Hrvatskoj. U isto to vrijeme kada je gradonačelnik na konferenciji za medije predstavljajući <em>Svjetleće divove</em> zamijenio Rim i Pariz, samo stotinjak metara dalje u netom obećanom gradu svjetla, osamdesetak preostalih radnika Arene štrajkalo je ispred sablasno prazne tvornice na pulskoj rivi već treći mjesec za redom zbog plaća koje im nisu isplaćene šest mjeseci.&nbsp;</p>
<p>Osim plaća, misteriozno im je nestala i interna štednja u vrijednosti od oko šest milijuna kuna koju su godinama uplaćivali. Do danas se nije saznalo gdje je nestao njihov novac, a za propast Arene nitko nikada nije odgovarao. Zanimljiva je i činjenica da su se neki članovi uprave ovog nekadašnjeg pulskog modnog diva preselili u susjedstvo – na visoke pozicije u pulskom brodogradilištu Uljanik. Vrijedna nekretnina na pulskog rivi, mjestu nekadašnje Arena Trikotaže počela se prodavati rapidnom brzinom, a danas je na tom mjestu Kuća istarskog maslinovog ulja i noćni klub. Na ovogodišnjoj, šestoj <em>Visualiji</em>, premijerno je ispred nekadašnje najdugovječnije istarske modne kuće zasvijetlilo tri metra široko i pet metara visoko <strong>Skirino</strong> jaje. Kako stoji u najavi, umjetnička instalacija pod nazivom <em>Eggo Trick</em> &#8220;metaforičko je značenje podložno individualnoj interpretaciji&#8221;.&nbsp;</p>
<p><strong>Emil Jurcan</strong>, predsjednik Udruženja hrvatskih arhitekata, ističe da je većina javnih intervencija u gradskom prostoru kojima se gradska vlast ponosi upravo &#8211; svjetlosna. &#8220;Dizajn svjetla je neusporedivo jeftiniji od izgradnje bilo kakve građevine, a više djeluje na osjetila i sudjeluje u proizvodnji spektakla. Jasno mi je da nekoga tko se bavi menadžmentom ne zanima urbanizam koji se bavi političkom idejom grada. No, ako imaš mogućnost uvoza led lampi iz Kine po vrlo povoljnoj cijeni, novac koji bi utrošio na izgradnju jedne javne građevine koja bi obilježila tvoj mandat, možeš uložiti u to da četiri mandata stvaraš vizualne efekte po gradu.&#8221;</p>
<p>&nbsp;</p>
<p><strong>Zatvoriti oči pred svjetlosti</strong></p>
<p>Da se mrak nadvio nad pulskim brodogradilištem neposredno prije pojave svjetlećih dizalica svjedoči novinar <em>Glasa Istre</em> <strong>Paolo Gregorović</strong>. Njemu je prije šest godina po odluci urednika <strong>Ranka Borovečkog</strong> zabranjeno pisati o Uljaniku zbog teksta u kojem je upozoravao na gubitak od 444 milijuna kuna. U vrijeme osvjetljavanja dizalica Uljanik je preuzela nova generacija menadžera na čelu s <strong>Giannijem Rossandom</strong>, gubitci su se gomilali, kasnilo se s isporukama, stvarali su se ogromni penali, a brodogradilište se sve više zaduživalo. I dok je ono sve više propadalo, cvalo je poslovanje tvrtke bivših direktora, Uljanik plovidbe, jer za njih Uljanik gradi brodove ispod cijene i na njima gubi milijune. Da ne bi sve stalo na tome, Gianni Rossanda zajedno s još 14 menadžera od kojih je većina bliska ili su aktivni u IDS-u <a href="https://www.radnicki.org/previranja-u-uljaniku/" target="_blank" rel="noopener">osniva</a> još jednu tvrtku – Arsenal Koncept, i po svemu sudeći, pripremljen je teren za još jednu epizodu deindustrijalizacije u Hrvatskoj koja u slučaju Pule znači konačan kraj procesa uništavanja poduzeća (Mljekara Pula, Puljanka, Arena Trikotaža&#8230;) zbog nekretninskog biznisa. <strong>Danko Končar</strong> već je spreman da uz pomoć države i lokalnih vlasti preuzme i zemljište 162 godine starog brodogradilišta koje predstavlja posljednji trag nekad snažne nacionalne industrije.&nbsp;</p>
<p>U lokalnim medijima o svemu ovom i dalje šutnja, pa zato ne čudi činjenica da o situaciji u Istri najmanje znaju sami Istrijani. Kontrola medija posljedica je 28 godina apsolutističke vladavine jedne političke stranke, zbog čega se sustavno zataškavaju afere lokalnih političara, izbjegava bilo kakva kritika režimske raspodjele proračunskog novca, rastućeg javnog sektora i bogaćenje pojedinaca na račun previranja javnog u privatno. Otud ideja o Istri kao najbogatijoj regiji u Hrvatskoj i Puli kao modernom europskom gradu punom mogućnosti za svakoga, gradu svjetla – rekao bi gradonačelnik. Njegova usporedba Pule s Rimom i poziv na povratak u antiku možda ipak nisu bili slučajni. I rimski su vladari bili vješti propagandisti, a na grad svjetlosti itekako je primjenjiv izraz &#8220;kruha i igara&#8221;. Pjesnik <strong>Juvenal</strong> njime izražava žaljenje zbog apatije građana Rima koji su izgubili svaki interes za politiku i brigu o javnim stvarima.</p>
<p>Nama, stanovnicima &#8220;grada svjetla&#8221; na sedam brežuljaka kojeg se sjećamo po industriji, radnicima, buntu, punku, <strong>Tusti</strong>, <strong>Mati Parlovu</strong> i <strong>Franciju Blaškoviću</strong>, preostaje nada da ćemo žrtvujući Uljanik zbog kolektivnog zatvaranja očiju pred svjetlošću koja nas je obasjala, nakon 28 godina, one najodgovornije kazniti višestranačjem. Jer svjetlo znači život i znači nadu. Nadu da ćemo jednoga dana izaći iz vizualnih iluzija i transportirati se u stvarnost. Čak i ako ta stvarnost predstavlja smrt grada kakvog pamtimo.&nbsp;</p>
<p><span style="font-size: small; color: #888888;">Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta <em>Zamagljene slike budućnosti</em> koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.</span></p>
]]></content:encoded>
					
		
		
			</item>
		<item>
		<title>Istraživanje i dokumentiranje urbanog propadanja</title>
		<link>https://kulturpunkt.hr/vijesti/vizualne_umjetnosti/istrazivanje-i-dokumentiranje-urbanog-propadanja/</link>
		
		<dc:creator><![CDATA[Martina Domladovac]]></dc:creator>
		<pubDate>Tue, 16 Feb 2016 15:00:00 +0000</pubDate>
				<category><![CDATA[Vizualne umjetnosti]]></category>
		<category><![CDATA[abandoned croatia]]></category>
		<category><![CDATA[beyond ruin porn]]></category>
		<category><![CDATA[deindustrijalizacija]]></category>
		<category><![CDATA[deurbanizacija]]></category>
		<category><![CDATA[urbano istraživanje]]></category>
		<guid isPermaLink="false">https://kulturpunkthr.lin83.host25.com/kulturpunkt/?clanak=istrazivanje-i-dokumentiranje-urbanog-propadanja</guid>

					<description><![CDATA[<p>Izložba <em>Beyond Ruin Porn</em> problematizira estetsku i društvenu vrijednost fotografija napuštene infrastrukture, nastalih u procesu urbanog istraživanja.</p>]]></description>
										<content:encoded><![CDATA[<p>Piše: Martina Domladovac</p>
<p>Urbano istraživanje i fotografiranje ruševina suvremeni je pokret istraživanja napuštenih, često industrijskih građevina, ali i druge infrastrukture u trenucima zapuštenosti i propadanja. Pokret koji često uključuje ulaske u opasne i nestabilne prostore, te neovlašteno ulaženje na privatne posjede, posebno je postao popularan u postindustrijskim društvima, a manje ili više ozbiljni &#8220;istraživači&#8221; najčešće su motivirani isključivo znatiželjom. Fotografije ruševina nastale u tom procesu posebno su popularne zbog čega ih se ponekad naziva &#8220;pornografijom ruševina&#8221; (ruin porn), kako bi se naglasila njihova nepostojeća estetska ili društvena vrijednost, unatoč kojoj ih volimo gledati, pritom se osjećajući malo posramljeno. Upravo to problematizira izložba <em>Više od pornografije ruševina</em> (<em>Beyond Ruin Porn</em>), trenutno predstavljena u newyorškoj <a href="http://www.frontroom.org/" target="_blank" rel="noopener">Front Room galeriji</a>.&nbsp;</p>
<p>Fotografije ove grupne izložbe sadrže sve elemente &#8220;pornografije ruševina&#8221;, ali i &#8220;socijalno relevantne, povijesne i povijesno umjetničke reference, kao i veća filozofska i kulturna pitanja&#8221;, stoji u <a href="http://www.frontroom.org/beyondruinpornpress.htm" target="_blank" rel="noopener">opisu</a> izložbe. Ističe se također kako ne postoji prikladan popularan naziv kojim bi se opisale socio-kultourno, politički i umjetnički vrijedni radovi ovog žanra, nastali u nekoliko proteklih desetljeća.&nbsp;</p>
<p>Da fotografije urbanog propadanja, kao i proces njihovog nastanka, nisu samo &#8220;lijepe slike&#8221; romantičnih entuzijasta, pokazuje i na izložbi predstavljen rad <strong>Paula Raphaelsona</strong>. On je istraživao tvornicu šećera u Brooklynu, nekad najveću rafineriju šećera na svijetu, čija bi se jedina preostala zgrada trebala transformirati u elitne stanove. Veliku transformaciju svoje sredine bilježe i neki detroitski umjetnici, kao što je <strong>Seph Lawless</strong>, koji fotografiranjem urbanog odumiranja grada upozorava na posljedice propadanja industrije i svih socijalnih problema koji iz toga proizlaze. U hrvatskom kontekstu, neki od autora koji se bave ovim problemom su <strong>Nela Laptoš</strong> i <strong>Goran Kerić</strong>, dvojac koji svoje fotografije objavljuje na stranici <a href="http://abandonedcroatia.tumblr.com/" target="_blank" rel="noopener">Abandoned Croatia</a>,&nbsp;<strong>Josip Kovač Levantin</strong>, <strong>Mihovil Pirnat</strong> i <strong>Matija Pucak</strong>, koji su se predstavili izložbom <a href="http://kulturpunkt.hr/content/pustolovine-na-neocekivanim-mjestima" target="_blank" rel="noopener"><em>Urbano istraživanje</em></a> u galeriji Greta 2015. godine, te mladi umjetnik <strong>Pavle Kocanjer</strong> koji se predstavio videom <em>Abandoned Karlovac</em>. Radovi svih spomenutih autora predstavljaju specifičan dokument procesa urbanog propadanja, te osim sadržaja koji prezenitaju, daju uvid u socijalan kontekst u kojem su nastali, te kao takvi zaslužuju kritičku afirmaciju.</p>
]]></content:encoded>
					
		
		
			</item>
	</channel>
</rss>
