HTV 3 i HR 3 pretvaraju se tada u svojevrsno političko borilište na kojemu prednost dobivaju diskursi vladajućih struktura. Vidljivo je to iz brojnih smjena zaposlenika, ukidanja emisija i sličnih naglih zaokreta u zadnjih nekoliko godina, a u skladu s političkim promjenama na državnoj razini. Kolumnist Novog lista Siniša Pavić pisao je podosta na temu mijena na HRT-u, a na upit o problemima na javnom servisu odgovara: “Zakonski, sve je u redu. Moralno, sve je upitno. No, mislim da je uvelike zakazala javnost, javnost koja u nas više i ne postoji. Zakonodavac, a onda i oni koji vode HRT, kao da su sve ove godine radili na tome da HRT više nikog ne zanima. U tom kontekstu, vjerojatno najgore prolazi kultura. U medijima ionako loše prolazi. Trojka je uškopljena s razlogom: da kritičkog promišljanja ne bude.”

Osnovan 1964. godine, Treći program Hrvatskog radija obnašao je zahtjevnu i u svakom smislu hvalevrijednu ulogu intelektualnog prostora prožetog govorno-glazbenim sadržajima, a odlikovale su ga analitičnost, dublja razrada pojedinih tema i kritički diskurs. Radijski program koji, unatoč kvaliteti svojih autora, urednika, novinara, i ostalih djelatnika, u najblistavijim trenucima dostiže tek 40 000 slušatelja, intelektualna je oaza koja se konstantno bori s egzistencijalnim problemima.

Sve se to dade iščitati i iz javnog pisma članova Hrvatskog društva pisaca, u kojemu podsjećaju: “Upravo su ljudi koji su članovi kulturnih udruga i ostali kulturnjaci konzumenti i radijskog i televizijskog trećeg programa, a sada, kad ste posve promijenili te programe, izgubili su i publiku. Za koga se onda rade novi programi? Postoje istraživanja o tome tko sluša (usprkos malom dometu odašiljača) Treći program radija: visoko-obrazovani i intelektualci. Kada sada nastupi bojkot publike prema tim programima, koje je opravdanje za potrošeni porezni novac? Desetljećima se Treći program radija temeljio na sadržaju za ciljanu i vjernu publiku – zbog nje i opstajao. Kao pisci, autori/ice, suradnici/e te slušatelji/e i gledatelji/e programa HRT-a, nadamo se da razmjeri vaše devastacije javnog medijskog prostora neće biti toliki da se ne bi mogli, s nekim novim kompetentnim, konstruktivnim i manje ostrašćenim vodstvom koje će kriterije struke staviti ispred kriterija politike, u budućnosti ispraviti.”

Osim radijskog prostora, kultura na HRT-u širi se i na televizijski medij, pa tako 2012. nastaje Treći program Hrvatske televizije koji će, osim kulture, od HR-a 3 preuzeti i probleme. Prema riječima idejnog začetnika Deana Šoše za Jutarnji List, trebao je to biti program koji “vraća mladu obrazovanu publiku prezasićenu hollywoodskim blockbusterima pred male ekrane”. Ambiciozan i pohvalan projekt koji Siniša Pavić naziva “razigranijom inačicom radijske trojke” dodatno legitimiraju tvrdnje tadašnjeg v. d.-a glavnog ravnatelja HRT-a Domagoja Novokmeta da projekt Trećeg programa nije povećao proračun HRT-a za 2012. već je nastao restrukturiranjem i preraspodjelom postojećih sredstava i kadrova.

U krugu svoje ciljane publike HTV 3 postao je jedinim pravim javnim medijskim servisom s jasnom namjenom i bez političke pristranosti slijedeći postavke svog radijskog prethodnika, ali istovremeno ga premašujući. Međutim, parlamentarnim izborima 2015. i dolaskom HDZ-a na vlast slijede nagle promjene na svim uredničkim i direktorskim pozicijama HRT-a, počevši od smjene tadašnjeg ravnatelja HRT-a Gorana Radmana te smjene nepodobnih (nestranačkih) urednika (Mirna Zidarić, Maja Sever, Tatjana Munižaba, Hrvoje Zovko). To Deana Šošu navodi na ponudu ostavke na mjesto glavnog urednika Trećeg programa. Tadašnji v. d. glavnog ravnatelja HRT-a Siniša Kovačić ostavku prihvaća, te nedugo zatim na istu poziciju postavlja Krešimira Čokolića. Čokolić je bio dugogodišnji zaposlenik HRT-a te, između ostalog, autor podužeg popisa realiziranih dokumentarnih serijala čiji su naslovi (Predsjednik Franjo Tuđman – stvaranje Hrvatske države, Zločini komunizma u Hrvatskoj) bili sugestija nadolazećih promjena na programu HTV 3.

Čokolićev kratki mandat od svega pola godine označio je zaokret u programskoj shemi Trećeg programa. Idejni počeci politički neobojanog javnog servisa naglo su promijenili kurs, pa se od sredine 2016. godine značajna pažnja i prostor počinju davati dokumentarcima katoličke ili narodno-religiozne tematike. Međutim, ono što još više zbunjuje jesu odluke o neprekidnom repriziranju istih serijala poput Zvjezdanih staza i sličnih serija iz riznice pod nazivom Ljetna shema HTV 2 2010 te, možda i razornije po program, začudni termini specijaliziranih filmskih ciklusa, koji u recentnim programskim rasporedima dobivaju termine od 2 do 7 sati ujutro. Time se filmski program marginalizira dok primjerice bezbrojni dokumentarci o ratu 90-ih i narodnoj predaji te kulturnoj baštini (uglavnom u repriznom izdanju) popunjavaju dnevni i prime time termin (izuzev primjerice termina Petog dana).

Međutim, čak ni nakon smjene Čokolića i dolaska Sanje Skorić na mjesto v. d. glavnog urednika HTV-a 3 te kasnijim imenovanjem Vlatke Kolarović na mjesto glavne urednice Trećeg programa sredinom 2018. nije došlo do značajnih promjena. Pavić promjene od 2016. sumira ovako: “To je to doba Karamarka, pa doba Petrova, doba Plenkovića – doba prosječnosti, doba kada se, ljudima koji vode Trojku, daje financijska crkavica jer koga uopće zanima kultura i tko to gleda?”.

Da su promjene u sadržaju programa o kojima smo pisali itekako prisutne, ali da ima i onih koje zanima kultura i koji prate Treći program, potvrdili su nam vjerni slušatelji Trećeg programa Hrvatskog radija. Od konkretnih primjedbi – poput onih o emisiji Razgovor s povodom u kojoj je sredinom studenog ugošćen bio Ivan Aralica, a o kojoj slušatelj Srđan Dvornik kaže: “Razgovori s povodom postaju sve luđi. Voditelj Andrija Tunjić kaže da je okupacija Vukovara bila ‘komunistička’, a gost akademik žlabra o Srbima u Hrvatskoj kao ‘srpskoj dijaspori’… U Aralici, izgleda, dobivamo novog Tomca, ali na Trećem programu to je sada dobrodošlo” – do općeg nezadovoljstva i prekida slušanja, sve se to može čuti kao odgovor na pitanje kakav je Treći danas. Slušatelji komentiraju kako je kultura prepustila mjesto nacionalističkim težnjama, pa se tako i Mirjana Jurišić žali da su “govorne emisije postale neprobavljive” i da je jedini zadovoljavajući status zadržala tek emitirana glazba.

Ono što pak izaziva najveće ogorčenje kod primarne publike Trećih programa jest nedostatak sluha za kritike i komentare studenata, novinara, intelektualaca, glazbenika – ukratko, kulturnih djelatnika i svih ostalih koji te programe prate i njima vide sve nabrojane vrline, ali i mane.

A da nije tek “šačica kulturnjaka” toga svjesna dokazuje i posljednje izvješće komisije Europske radiofuzijske unije (EBU), organizacije čiji je HRT član dugi niz godina. EBU ima za cilj javne medijske servise u Europi ojačati, međusobno povezati i učiniti temeljem za slobodno i transparentno upravljanje i korištenje medijskih sadržaja. Kao najjača europska platforma za umrežavanje javnih medijskih servisa, EBU pruža brojne pogodnosti, vrste zaštite i raznovrsnu ponudu novih programa i suradnji koje nastoje dodatno povezati europske i euroazijske javne medijske kuće. No nekako se čini da od spomenutih mogućnosti suradnji HRT, a pogotovo njegov Treći program, nije profitirao.

Komisija spomenute organizacije posjetila je HRT u siječnju 2018. godine. U javno dostupnom izvješću na stranicama te europske organizacije, navedeni su uočeni problemi i poteškoće u radu HRT-a. Izvješće savjetuje da “HRT treba razmotriti stvaranje internog vijeća koje će služiti kao nadzornik neovisnosti HRT-a. Preporuča se da se sve političke stranke moraju suzdržati od miješanja u uredničku politiku HRT-a. Izvješće također poziva zakonodavce da uključe novinare HRT-a u rasprave o novom zakonu o HRT-u i da time povećaju ulogu HRT-ovih novinara, civilnog društva i potrošača u izboru vodstva javnog servisa”.

Ovo izvješće pokazuje da problem politizacije javnih medijskih servisa izlazi izvan nacionalnih okvira i postaje europskim problemom. Sve rečeno u izvješću logično je – neizbježno je priznati da je trenutno stanje na HRT-u poprilično politički obilježeno. Ozbiljan europski javni medijski servis trebao bi se suzdržati od bivanja političkim ringom u kojem bez posla ostaju uglavnom kvalitetni kadrovi te mjestom nametanja ideologema kojem se ne nazire kraj.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Obrisi zamišljenog zajedništva koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

“Sve dok se u javnom simboličkom prostoru ne odbace svi jugoslavenski simboli nad modernim hrvatskim nacionalnim i državnim identitetom, trajno će stajati sjena jugoslavenstva kao povijesnog normativa nasuprot hrvatstvu kao provizoriju i povijesnom ekscesu. Kome nije jasno o čemu je riječ, predlažem da svaki dan sluša Treći program Hrvatskog radija i ‘postmodernu’ neojugoslavensku ‘dekonstrukciju’ i rastakanje hrvatskoga nacionalnog i kulturnog identiteta, naravno ne više novcem stanovitih zaklada već hrvatskih poreznih obveznika”, kazao je tehnički ministar kulture Zlatko Hasanbegović u intervjuu Glasu Koncila prije dvije godine.

Sabor Republike Hrvatske 4. ožujka 2016. smjenio je ravnatelja Hrvatske radiotelevizije Gorana Radmana i postavio na mjesto v.d.-a Sinišu Kovačića. Uskoro je glavni urednik Trećeg programa Hrvatske televizije Dean Šoša, koji je od 2012. sa skromnim budžetom osmislio kvalitetan program koji je premašio po gledanosti mnoge tipski srodne kanale europskih zemalja, stavio svoj mandat na raspolaganje. Protiv smjene Deana Šoše s mjesta glavnog urednika Trećeg programa HTV-a oglasili su se Društvo hrvatskih filmskih redatelja i Hrvatsko društvo filmskih kritičara te inicijativa Kulturnjaci 2016. 

Urednica Trećeg programa Hrvatskog radija Rajka Rusan odmah je po dolasku nove vlasti smijenjena, a njezino mjesto je imenovana Nevenka Dujmović. Prvi potez v.d. urednice Dujmović bio je otkaz suradnje na emisiji Okrugli stol ponedjeljkom Katarini Luketić i Hajrudinu Hromadžiću, a prema najnovijim odlukama ukinute su emisije Jutro na Trećem Ivice Prtenjače, kompletna dokumentarna produkcija kroz emisije Skrivena strana dana i Audio.doc Ljubice Letinić, te emisije Gordane Crnković posvećene regionalnoj književnosti – Lica okolice Dinka Telećana i Pojmovnik postjugoslavenske književnosti koju je vodio Boris Postnikov. 

Slijedom tih odluka, pokrenuta je inicijativa “protiv radikalnih promjena programskih shema Trećih programa Hrvatske radiotelevizije, udara na vjerodostojnost i sekularnost istih”, pod nazivom Sloboda Trećima koja je svoje djelovanje oglasila noćnom akcijom grafitiranja te prosvjednom akcijom ispred Općinskog građanskog suda na kojem je počeo proces koji je protiv novinara i kolumnista Ante Tomića pokrenuo Zlatko Hasanbegović zahtijevajući da mu plati trideset tisuća kuna za duševne boli. Hrvatsko novinarsko društvo izrazilo je prosvjed zbog, kako navode, svjesnog uništavanja programa HRT-a što ga provodi v.d. vodstvo javne radio-televizije, ističući da su događaji na trećim programima radija i televizije ravni kulturocidu. HND upozorava da v.d. vodstvo javne radio-televizije “za radikalne promjene, koje čak zadiru u jesensku shemu, nema nikakvih ovlasti'”, a priopćenjem su se javili članovi ovogodišnje Ocjenjivačke skupine za radijsko novinarstvo koji su dodijelili nagradu HND-a Marija Jurić Zagorka Ljubici Letinić. 

Kulturnjaci 2016 obratili su se otvorenim pismom Nevenki Dujmović, v.d. urednice Trećeg programa Hrvatskog radija. “Tijekom 25 godina hrvatske države, Trećem programu HR-a je u nekoliko navrata prijetila opasnost od ukidanja, a nerazumijevanje njegove osnovne namjene kontinuirano ga prati. No, unatoč svemu, pa čak i unatoč odašiljaču besramno slabog dometa – ta medijska oaza uspjela je, s većim ili manjim programskim oštećenjima, opstati unatoč boljim i lošijim fazama upravljanja”, pišu Kulturnjaci.

Emisija Jutro na Trećem najslušanija je emisija Trećeg programa s 40 000 slušatelja dnevno, a “gubitak takve platforme zasigurno će se osjetiti i utjecati na cjelokupni prostor kritičke recepcije, kulturnog dijaloga i kreativnog znanja ne samo u kontekstu radija već i unutar ostalih medija umjetničkog rada”, dok ukidanje emisija Lica okolice te Pojmovnik postjugoslavenske književnosti “pridonosi mentalnoj i duhovnoj izolaciji”. Posebno zapanjuje ukidanje dokumentarnog programa urednice Ljubice Letinić, koja “već godinama uz sebe okuplja mlade autore, koje upoznaje s mogućnostima radija i inficira ih ljubavlju za ovaj samozatajni medij na način koji ne mogu naučiti niti na jednom fakultetu, niti u jednoj redakciji”.

Nema opravdanja za programsku politiku koja nastoji srušiti sve ono što su prethodnici s mukom i trudom izgradili, politiku koja svojim ponajboljim ljudima oduzima glas, a daje ga ljudima bez ili s upitnim radijskim iskustvom i novinarskim standardom, ali snažne ideološke zacrtanosti, ističu Kulturnjaci. “Želimo naglasiti da itekako držimo do Trećeg programa Hrvatskog radija kao javnog servisa. Financiran sredstvima građana, ovaj radio zauzvrat čuva i nudi osmišljene kritičke i umjetničke sadržaje čiji zadatak nije kvantiteta nego kvaliteta, promocija raznolikosti kao društvenog blaga, te širenje horizonata njegovih slušatelja. Jasno je da kao takav Treći program Hrvatskog radija ne može, ali i ne mora konkurirati ostalim medijima, niti smije biti ideološki instrumentaliziran”. 

Otvorenim se pismom obratilo i Hrvatsko društvo pisaca koje je od Siniše Kovačića, Nevenke Dujmović i Krešimira Čokolića očekuje da se javno izjasne o motivima i ciljevima “ovakve, antikulturne i antisuvremene, uredničke politike”.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kultura participacije koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Treći program Hrvatske televizije pokrenut je 15. rujna 2012. godine. Već sama najava o pokretanju tog kanala potaknula je strahove da će uvođenje specijaliziranog programa za znanost i kulturu dovesti do getoizcije ovih sadržaja te ih izmjestiti na treći program i tako dokinuti ionako rijetke, o kvaliteti bolje i ne govoriti, emisije posvećene ovim područjima s drugih televizijskih kanala koji zahvaćaju bitno širu publiku. Strahovima usprkos to se nije dogodilo, već je Treći kanal zaživio je kao izrazito kvalitetna i osebujno zamišljena programska cjelina. Uvijek je nekako nezahvalno, bilo da se radi o laudama ili kuđenjima, naprtiti sve na pleća jednog čovjeka, ali odgovoran za uspjeh, a onda i zaslužan za pohvale u ovom konkretnom slučaju je zasigurno Dean Šoša, njegov idejni začetnik i do prije koji dan glavni urednik. Sa skromnim budžetom i ne pretjerano zahvalnom pozicijom, osmislio je kvalitetan program koji je u vrlo kratkom vremenu premašio po gledanost mnoge tipski srodne kanale zemalja u koje se volimo zagledati. 

No, smjenom ravnatelja HRT-a Gorana Radmana, i postavljanjem na mjesto v.d.-a Siniše Kovačića, Dean Šoša stavio je svoj mandat glavnog urednika Trećeg programa na raspolaganje. 

Ovakav razvoj događaja nije nimalo razveselio kulturnu javnost, sad već ionako dobrano izbombardiranu novim smjerovima i smjernicama kulturne i medijske politike, pa su se potencijalnom preusmjeravanju uredničke, a mogućno i druge, koncepcije tog programa usprotivile referentne organizacije i inicijative. Tako su se v.d.-u ravnatelja Siniši Kovačiću obratile strukovne udruge – Društvo hrvatskih filmskih redatelja i Hrvatsko društvo filmskih kritičara, a potporu Deanu Šoši na mjestu glavnog urednika Trećeg programa dala je i inicijativa Kulturnjaci 2016. 

“Prema dosadašnjim reakcijama stručne javnosti i mnogim provedenim anketama među kulturnim i javnim djelatnicima, osnivanje Trećeg programa Hrvatske radiotelevizije ocjenjivano je proteklih godina kao jedan od najvažnijih kulturnih događaja u našoj zemlji. Od pokretanja 2012, Treći program HRT-a pokazao je na primjeru kako bi trebao izgledati program “javne televizije”: depolitiziran, informativan i edukativan, usmjeren podjednako na audiovizualnu i općenito kulturnu baštinu kao i na suvremeno umjetničko stvaralaštvo, namijenjen svim naraštajima i otvoren ljudima svih svjetonazora. Zahvaljujući izvrsnom programiranju, Treći program HRT-a vratio je na javnu televiziju ono što joj je godinama nedostajalo. Bio je istodobno i kinoteka i TV-teka nudeći svakodnevno antologijske filmske i televizijske naslove, književna tribina i umjetnička galerija, parlaonica i gledaonica, ukratko audiovizualno učilište na kojem se uz provjerene kulturne i umjetničke vrijednosti, svakodnevno otkrivalo nešto nepoznato i novo. Treći program istodobno je poticao kreativce iz raznih polja, posebice one mlađe generacije, na osmišljavanje inovativnih emisija i audiovizualnih djela koja su našla svoje mjesto u njegovoj programskoj shemi, kao i komuniciranje konstruktivnih ideja o svijetu i umjetnosti danas. Hrvatsko društvo filmskih kritičara ponosi se činjenicom da je idejni začetnik, programski i operativni urednik toga programa, Dean Šoša, filmski kritičar i dugogodišnji djelatnik HRT-a – naš član.” – stoji u pismu Hrvatskog društva filmskih kritičara koje poziva “odgovorne na HRT-u da podrže kolegu Šošu u nastavljanju posla koji je sjajno započeo ulažući u njega veliko znanje, stručnost i energiju – na zadovoljstvo običnih gledatelja, novinarske struke i audiovizualne zajednice te kulturne i cijele hrvatske javnosti.” 

Društvo hrvatskih fimskih redatelja u svom pismu ističe da Treći program HRT-a sustavno radi na promicanju autorskog filma, kojem pripada i hrvatska kinematografija, pa tako senzibilizira gledatelje koji će danas i sutra činiti publiku domaćeg i europskog filma, a nasuprot općoj komercijalizaciji i trivijalizaciji medijskog prostora. Treći program sustavno predstavlja filmske klasike te tako pridonosi razvoju filmske kulture gledatelja. “Zbog svega toga, a ne sporeći pravo HRT-u da autonomno vodi kadrovsku politiku, želimo upozoriti da je Treći program jedinstvena vrijednost hrvatske kulture, televizijski program kakvog nema u širokom krugu nama susjednih zemalja. Upravo po postojanju takvog javnog programa, jedinstveni smo – i u stručnim krugovima to nerijetko s ponosom ističemo. Taj program osmislio je Dean Šoša, on je njegova vizija i njegov projekt, pokrenuo ga je od nule i stvorio s minimalnim resursima. U strpljivo građenje tog projekta uložio je velik trud, znanje i energiju. Vjerujući da nema te vlasti ili uprave kojoj može biti cilj rušiti nešto što je dobro i uspješno, pozivamo vodstvo HRT-a da ne prihvati ostavku Deana Šoše jer on je primjer odgovornog i kompetentnog urednika te je stvorio program kojim se naša kulturna zajednica ponosi.” – stav je DHFR-a.

U svom pak obraćanju v.d.-u ravnatelja Siniši Kovačiću, inicijativa Kulturnjaci 2016 ističe ogorčenost saznanjem da Šoša više nije urednik Trećeg programa Hrvatske televizije. “Iz naše vizure Treći televizijski program najreprezentativnije je zrcalo moderne i progresivne Hrvatske i neprocjenjiv zamašnjak kulturnoj i kreativnoj produkciji. Zamijeniti njegovog pokretača i urednika Deana Šošu bilo kim drugim nije ništa drugo do osvetnička egzekucija demokratskim sredstvima. S čela udruženja HNIP nedavno ste poručili: ‘Umjetnost se je mahom zatvorila u avangardno elitistički rezervat za malobrojnu publiku istomišljenika te promovira ružnoću i destrukciju umjesto klasičnih i trajnih vrijednosti istine, ljepote i dobra.’ Kako se istim idejama o umjetnosti vodila i Nacionalsocijalistička stranka u Njemačkoj 1933. sa zebnjom promatramo Vaše prve poteze i odluke na čelu predsjednika Uprave HRT-a. Stoga vas pozivamo da Deana Šošu zadržite na mjestu glavnog urednika Trećeg programa Hrvatske televizije kako bi se održao kontinuitet kvalitetnog kulturnog i znanstvenog programa otvorenog kako baštinskoj kulturi, tako i novim i mladim generacijama umjetnika i stvaraoca.” – zaključuje inicijativa Kulturnjaci 2016. 

Ostaje nam za nadati se da će ovi apeli naići na otvorene uši aktualne uprave javnog servisa.

Emitiranje Trećeg započelo je filmom Zapadno bojište, antiratnom dramom redatelja Wilhelma Pabsta iz 1930. godine, što je znakovito ne zbog teme, već godine proizvodnje. Većina emitiranih filmova su tzv. klasici, manje ili više lektirni naslovi, koji se najčešće prikazuju u obliku retrospektive pojedinačnih autora: Bustera Keatona, D. W. Griffitha, Luisa de Funesa, Prestona Sturgesa, Alfreda Hitchcocka, pionira francuskog novog vala, talijanskog neorealizma. U nešto manjoj mjeri prikazuju se i suvremeni art filmovi (poput odličnog tajvanskog filma Živjela ljubav) pretežito zapostavljenih nacionalnih kinematografija, koji često zaobilaze glamurozne europske festivale i teže dolaze do šire distribucije. Dakle, možemo zaključiti da se s filmskom shemom uglavnom igra na sigurno, ali kvalitetno sigurno. Unatoč tome što glavni urednik Trećeg programa Hrvatske televizije Dean Šoša dolazi iz filmofilskog miljea – radio je kao filmski kritičar i urednik kvalitetne emisije o filmu Posebni dodaci, koja se i danas emitira na Trećem – filmska selekcija u većoj je mjeri posljedica financijskih mogućnosti nego autonomne kreativne kontrole. Iako je pohvalno što Treći program ima vlastiti budžet za otkup prikazivačkih prava, što znači da je i u određenoj mjeri neovisan, s obzirom na ogromnu količinu etera koju treba ispuniti, dio prikazanih filmova svoju su premijeru doživjeli na prva dva kanala, pa se strateški repriziraju na Trećem unutar trajanja licence (najčešće jedna do dvije godine ili dva do tri prikazivanja).

Prošlogodišnje selekcije prvoligaških festivala poput Cannesa, Venecije, Berlina ili Sundancea trebale bi predstavljati perjanicu svake ozbiljne filmske sheme. Međutim, producent pojedinačnih filmova najčešće sva prava (kino, TV i DVD) prodaje u paketu domaćem kinodistributeru, koji ih pak preprodaje po višestruko većoj cijeni, a u tom lancu distribucije najatraktivnijih filmova najčešće postoji i više karika, poput kontinentalnih i regionalnih distributera koji samo dižu cijenu otkupa, čime recentne festivalske uspješnice prvih nekoliko godina postaju cjenovno nedostupne televizijama. Za sada se određeni broj festivalskih filmova ipak prikazuje na Prvom programu u kasnom terminu, a time se na Trećem otvara prostor za otkup recentnih filmova nacionalnih kinematografija koje inače ne bi imali prilike vidjeti jer u pravilu nisu interesantne kinodistributerima, poput suvremenog afričkog filma (i u filmskoj distribuciji postoji postkolonijalna dimenzija, pa tako afrički film u pravilu ko-produciraju i distribuiraju francuski producenti, koji su i nositelji svih prava). Osim ponekog atavističkog kukolja (Perry Mason), Treći se najviše može pohvaliti suvremenim europskim kriminalističkim serijama koje kvalitativno nadilaze žanr proceduralki: francuski Braquo i danski Rejseholdet (“Elitna postrojba Danske”) koja je započela val popularnih danskih izvoznih serija poput Borgen i Forbrydelsen.

Emisije na Trećem u najvećoj mjeri pružaju javnu platformu medijski često marginaliziranima i “neatraktivnima” – kulturnim radnicima, akademskoj i znanstvenoj zajednici. Kao što smo prethodno spomenuli, sve emisije snimane su u istom studiju, a modificiraju se samo svijetla i rekviziti. Ipak, najvidljivija posljedica ograničenog budžeta je prevalencija dijaloškog sadržaja, dakle, dvoje ili više gostiju, sjedećki ili stojećki  – pričaju. S obzirom da budžet svake emisije raste s izlaskom na teren, prijenosima ili brojem priloga, redakcija Trećeg imala je dva izbora: manji broj atraktivnijih (više “televizičnih”) emisija ili veći broj broj čisto dijaloških (pa i monoloških) emisija koje će pružati platformu većem broju gostiju i učiniti sadržaj više heterogenim (pa tako po prvi put na javnoj televiziji i arhitektura i scenska i likovna umjetnost imaju svoj regularni blok). Iako je odluka pala na potonje, ne znači da Treći na mahove nije vizualno inteligentan, od tematskih priloga Fade-Ina, profesionalizmom i netendencioznošću nekoliko pedalja ispred priloga informativnog programa Prvog i Drugog, preko animiranih jinglova koji su pružali šansu mnogim mladim autorima, pa sve do priloga za Treću rundu talentiranog mladog dokumentarista Igora Bezinovića koji su strukturirani kao kratkometražni trileri koji prenose informaciju istovremeno ekonomično i inovativno. Tako je prilog o temi kadroviranja u kulturnim institucijama ilustriran fotografijama (na crnoj podlozi) aktera zagrebačke kulturne scene – Milana Bandića, Andree Zlatar-Violić, Vesne Kusin, Duška Ljuštine, Darka Stazića (i saborskog brata mu Nenada) i mnogih drugih. Miješajući, premještajući i preklapajući fotografije vizualno su ilustrirani svi rodovi njihove višeslojne premreženosti: rodbinski, blizanački, kumski, šefovski, zamjenički, gradsko-poglavarski, pa i dramaturški.

Po izboru gostiju i kvaliteti linije argumenata, te spomenutim Bezinovićevim prilozima, Treća runda jedna je od boljih polemičkih emisija na sva tri kanala HRT-a, nekoliko klasa iznad stožernih emisija hrvatskog nacionalnog projekta – Otvorenog, Fokusa ili bilo što čega se Branimir Bilić ikada dohvatio – čija je jedina funkcija glatka reprodukcija hrvatskih ideologema putem potrošenih lica iz političke ili političarsko-analitičarske žabokrečine. Istovremeno, kada je riječ o voditeljima, Treća runda sadrži najbolje i najgore od HTV-a: solidnog i konciznog Domagoja Novokmeta i konzistentno neprofesionalnu Jelenu Jindru. Za emisiju koja želi “potaknuti raspravu o važnim društvenim temama, suprotstavljajući različita mišljenja”, ne ulaže se dovoljno voditeljskog truda da se prokažu ideološke pozicije koje generiraju ta “mišljenja”, pa se događaju lapsusi poput emisije o socijalističkoj umjetnosti u kojoj se “domoljubnoj kunsthistoričarki” Ani Munk dopušta da bez uvijanja zagovara ukidanje javnog subvencioniranja kulture bez da se njena pozicija tržišnog fundamentalizma učini eksplicitnom. Zašto je tome tako postaje jasno u emisiji o “prosvjedima” u kojoj su gostovali Darko Polšek i Mate Kapović, u kojoj Jindra u jednom trenutku Kapoviću imputira da rabi “neke teorijske argumente u stilu marksističkih papazjanija”, dok istovremeno, snishodljivim pitanjima Polšeku njegovu neoliberalnu poziciju kiti aureolom nad-ideološke nepristranosti. Napravimo mali “case study” koji eksplicira Jindrinu persiflažu. U premijernoj emisiji Treće runde tema je bila aktivizam-kao-takav, a zašto je za sinegdohu cjelokupne aktivističke scene odabran Summit praktičnih utopija postaje jasno u uvodnom prilogu – zato što je održan na Brijunima. Dok glas u offu nabraja sudionike Summita, među njih podrugljivo umetne i Titovu papigu Kokija, a aktivistički subjekt prikazan je kao jebivjetar koji se lijeno sunča i brčka u plićaku dok mašta o velikim promjenama. Vraćamo se u studio u kojemu se nalaze ravnateljica Pogona Emina Višnić i Vedrana Rudan, koja odmah zagrize Jindrin mamac – “imala sam osjećaj da su se slikali i gubili vrijeme i tulili o promjenama” – nakon čega predvidljivo pretvori emisiju u svoj one-man show. Kako bi se vratila unaprijed zacrtanom narativu dezavuiranja aktivista, Jindra postavlja uistinu imbecilno pitanje: “Jesu li aktivisti krivi što u hrvatskoj nema prosvjeda”? Umjesto da se odvoji žito od kukolja, tj. podvuče linija demarkacije između aktivizma i projektantizma, aktivizam u totalu prikazan je kao beskorisna rabota korumpiranih lijenčina.

Daleko najbolja polemička emisija na HRT-u svakako je Peti dan, a valjda zbog nehumane količine izgovorenih višestruko složenih rečenica, s Prvog je demodiran na Treći program. Za razliku od Ankice Čakardić, nova voditeljica Mima Simić manje je voditeljica, više gramatička funkcija, zapravo interpunkcija humorističnih opaski a la Zoran Šprajc koje posluže kao zarezi između četiri sugovornika: Nadežde Čačinović, Nine Raspudića, te dvije prinove – Deana Dude i Antonia Šibera. Duda je zamijenio Srećka Horvata na poziciji kontrapunkta Nini Raspudiću. Međutim on je mnogo više od toga – britak i koncizan tip koji iznosi svoje argumente bez uvijanja ili blefiranja digresijama na vlastiti intelektualni teren (u njegovom slučaju – komparatistika). Fizičar Šiber istovremeno komplementira i prizemljuje humanističku orijentaciju Dude, Raspudića i Čačinović, a takva interdisciplinarna kombinacija prati trend zbližavanja humanistike (prvenstveno filozofije) i tvrde znanosti. Kvaliteta njihovog diskursa dokazuje da je čak i u hrvatskom medijskom prostoru moguća javna uporaba uma – dok gledate Peti dan, imate osjećaj da živite u medijski zdravom društvu. Dodatan doprinos znanstvenom opismenjavanju gledateljstva i saniranju štete koju je prouzročio paranoidni new-age misticizam emisije Na rubu znanosti pruža Treći element, emisija koja se bavi fenomenima i problemima prirodnih znanosti, dok će, nadamo se, trezvena i pedantna eksplikacija velikih povijesnih događaja u Trećoj povijesti urednika i voditelja Tvrtka Jakovine poslužiti kao protuotrov vulgarno-nacionalističkom TV kalendaru.

Najveću platformu raznim rodovima umjetnosti pruža emisija Trikultura, a s temama poput festivala spekulativne znanosti Ars Electronica, predstavljanja kustoskog kolektiva WHW ili razgovora sa Sinišom Labrovićem očita je zamjena za nekadašnji Transfer – dakle, bavi se svime što je okarakterizirano kao avangardno, underground i off. Ponedjeljak je rezerviran za nove medije, popularnu kulturu i nove tehnologije, utorak za vizualne umjetnosti, srijeda za izvedbene umjetnosti i kazalište, a četvrtak je posvećen temama iz arhitekture i dizajna, čime se daje pravo na javnost i vaninstitucionalnim umjetnicima različite dobi i orijentacije. S druge strane, Intervju tjedna tridesetominutni je razgovor s “najzanimljivijim protagonistima kulturne i umjetničke scene, ne samo tjedna, već”, kako dodaje urednica i voditeljica Renate Margaretić Urlić “čak i godine, a ako budemo imali sreće – i desetljeća”. Riječ je o emisiji koja pruža medijsku platformu onima kojima medijska platforma najmanje treba: etabliranima, muzealiziranima, monografiranima, višestruko publiciranima, međunarodno priznatima, nagrađivanima i na svaki drugi način kanoniziranima ili institucionalno situiranima. Ako izuzmemo jednu gošću kojoj nisam uspio utvrditi datum rođenja, prosjek godina 28 dosadašnjih sugovornika je 59,8, s tim da samo jedan gost ima ispod 40, dok je većina već duboko zagazila u poznu dob. Akteri kulturne i umjetničke scene u svojim dvadesetima i tridesetima očito ne mogu biti “protagonisti”, još manje “najzanimljiviji protagonisti” tjedna, a kamoli tek godine ili desetljeća. Ovaj generacijski jaz ublažen je sporadičnim gostovanjem mladih uličnih umjetnika, suvremenih plesača ili mladih glazbenika, poput članova romskog hip-hop benda Euro black nation, u emisiji Dobro jutro: Kultura. Mala neugodna digresija – u prilogu o pučkim komedijama novinarka Danijela Stanojević postavlja Goranu Bogdanu šovinističko pitanje zbog kojeg bi u bilo kojoj zdravoj državi zaradila automatski otkaz: “ne unajmljuju li vas redatelji za ove komedije i zbog toga što ste vi ustvari iz Širokog Brijega, gdje ste malo drugačije odgojeni, više narodno?”.

Dakle, kada i dobiju zericu medijskog prostora, mladi umjetnici i kulturni djelatnici pometeni su u neatraktivni jutarnji termin emisije koja ionako treba od nečega sastaviti 90 minuta sadržaja, a kako bi sve završilo na neozbiljnom ćaskanju s dobrohotnim forama – ozbiljan diskurs rezerviran je očito samo za starije i etablirane – pobrinuo se ne baš toliko dinamični hipster-dendijevski duo Mirana Kurspahića i Dražena Ilinčića. Također, umjesto mlađe generacije filmskih i glazbenih kritičara koji gotovo bez iznimke rade za neprofitne medije (dakle bez naknade) kao stalni suradnici angažirani su dugovječni i situirani Boško Picula i Ante Batinović. Najam suradnika ne može biti nahođen isključivo logikom socijalne mjere, ali ona se ne smije niti posve isključiti. S obzirom da hrvatsku kulturu na životu drži čitava vojska prekarnih kulturnih radnika, javna televizija bi između dva jednako kvalitetna kadra (a na svakoj grani kritičarske branše nalazi se i daleko više mladog talenta) morala izabrati onoga koji još nije plaćen za svoj rad ili tko nema komfor zaposlenja u instituciji – dakle, nekog svježeg. U tom pogledu, heterogenost programa ojačalo bi periodičko rotiranje stalnih suradnika i selekciju novih putem audicije i natječaja. Osim sporadično u Trikulturi i Dobro jutro: Kultura, mlađe su generacije ravnopravn(ij)e u odlično koncipiranom kratkometražnom monološkom interludiju Stand up 3, u kojemu kritičari, novinari, analitičari i komentatori svih boja u okviru od pet minuta izvode kritičarske solilokvije o temama poput sajma knjiga, kadroviranja u kazališnim institucijama ili novog filma Bobe Jelčića, a za svakog Branka Kostelnika, Damira Radića i Žarka Puhovskog, tu su i mlađi glasovi poput Đina Kolege, Branimira Šutala i Borisa Postnikova.

Da sumiramo: najveća zamjerka Trećem je što bi umjesto sadržaja “za mlade” trebao pružati sadržaj koji “rade mladi”, tj. iz pasivnih gledatelja pretvoriti ih u aktivne producente sadržaja, što se radi tek u manjoj mjeri (prilozi Igora Bezinovića). Međutim, daljnji koraci u tom smjeru već su poduzeti, s obzirom da na HRT-u trenutačno postoji embargo na zapošljavanje novih ljudi, dok istovremeno postoji deficit kreativnog kadra, plan za osvježenje Trećeg outsorcing je proizvodnje što veće količine sadržaja na vanjske produkcije (poput već spomenute produkcijske kuće Fade-In).

“S obzirom da je jedan od ciljeva kuće smanjenje broja zaposlenih, sigurno se nećemo kreativno pomladiti. Pokazalo se da dosta ljudi koji nas gledaju i sami nešto proizvode – dosta gledatelja Trećeg i sami su proizvođači medijskih sadržaja. Želimo svježu krv sa same scene”, objasnio nam je glavni urednik Trećeg Dean Šoša. U tom smjeru, nedavno je objavljen natječaj za proizvodnju kviza znanja, nekoliko kratkih formata (portreti filozofa, književnih klasika i strip crtača) i možda najzanimljivije – tjedne emisije o filozofiji. Stoga, nemoguće je i nepotrebno dati neku konačnu brojčanu ocjenu Trećem: dovoljno je reći da kvaliteta sadržaja odražava kvalitetu kadra, da kvaliteta kadra konstantno evoluira i da se već sada radi o najboljem argumentu protiv neopreznog zagovaranja demontaže javne televizije, čime se u pravilu ide niz dlaku krupnom kapitalu, komercijalizaciji, medijskom jednoumlju i bastardizaciji javnog diskursa.

Na tribini će se u razgovoru s ključnim osobama nove uprave pokušati odgovoriti na pitanje kako je uz minimalna sredstva i promišljenu politiku došlo do svojevrsne male kulturne revolucije u kojoj se HTV napokon počeo profilirati kao javna televizija. Tribina će se održati 26. listopada, u Gradskoj knjižnici na trećem katu, s početkom u 20 sati. Gosti Književnog petka su Snježana Samac, Dean Šoša i Živorad Tomić, a urednik i voditelj Tonči Valentić.

Umjesto početka emitiranja, tako, dobili smo nastavak lobiranja. 

Prijava jednog od osmorice kandidata za ravnatelja HRT-a odudara ozbiljnošću, stručnošću i iscrpnošću, obavještava nas prije nekoliko dana ugledni kolumnist čitane dnevne novine: Saša Runjić, nekadašnji pokretač RTL-a, projekciju je željenog petogodišnjeg mandata razradio na 65 stranica, čak 36 više od najizglednijeg protukandidata Gorana Radmana. A to je samo nagovještaj nesvakidašnje poslovne vizije: Runjić do 2017. planira preokrenuti ustrojstvo najveće hrvatske medijske kuće u skladu s famoznim “suvremenim svjetskim standardima” i broj kanala podići na čak 11, među kojima bi četiri bila tzv. “premium”, a ostali specijalizirani za sport, kulturu, glazbu… Ambicija je potencijalnog ravnatelja takvih proporcija da se ugledni kolumnist zabrinuto pita nije li njegov program “preambiciozan za saborske zastupnike”, koji će odlučivati o jednoj od najutjecajnijih medijskih pozicija u državi. Stoga ukazuje na glavnu prednost Runjićeva plana, skoro dvostruko veću televizijsku produkciju programa: 54 sata dnevno, umjesto dosadašnjih 29. Financiranje nije problem: sredstva bi se namaknula otpuštanjem 2000 od 3200 HRT-ovih radnica i radnika. Posljednja je informacija pritom predstavljena onako kako smo već navikli da se slični podaci plasiraju; uzgredno i nonšalantno, kao zgodna zanimljivost i domišljat poslovni potez. Što je, uostalom, koja tisuća radnih mjesta u usporedbi s čak četiri “premium” programa?

Zaglušeno najavljenom eksplozijom novih kanala, televizijskih sadržaja i programskih sati, pokretanje Trećeg programa djeluje sada kao benigni prasak omanje petarde; pogotovo ako uzmemo u obzir nezgodnu činjenicu da ga, eto, nitko nije platio radnim mjestom. Baš suprotno: novi Treći potvrdio je onu rečenicu kojom je jedan HRT-ov radnik na nekoj od brojnih nedavnih tribina posvećenih eroziji hrvatskih medija prokomentirao standardne dogme o “preglomaznom”, “mastodontskom” pogonu javnog servisa: “Mi nemamo višak ljudi, mi imamo manjak posla”. Rečenica je važna zato što lapidarno izvrće ideologem o implicitnoj radničkoj krivnji za svako loše poslovanje na njegovo naličje, pa je, mutatis mutandis, primjenjiva i na druga područja: naravno da problem nije u onih 20 tisuća ljudi u državnim službama koje ovih dana nonšalantno otpisuje Vlada, nego baš u toj Vladi i u sistemu koji je nedovoljno dobar da im osigura potreban posao.

Zasjenjivanje konkretnih postignuća privremenog vodstva javne televizije spektakularnim najavama njihovih potencijalnih nasljednika samo je, međutim, dio problema javne percepcije novog programa za kulturu; s rezervom, iako manjom, treba promatrati i brojne pohvale koje su ga dočekale. Sve se, naime, tiču njegovog sadržaja: kolaps kriterija televizijske produkcije u proteklih desetak godina hegemonije komercijalne programske koncepcije doveo je, evo, dotle da je sasvim dovoljno pronaći nekoliko upućenijih i relevantnijih stručnjaka, dati im da prošvrljaju po golemoj arhivi javne televizije i dobiti program otporan na bilo kakvu kritiku. Razumljivo: komentatori i novinari koji se ovih dana oduševljavaju sporim tempom nove rumunjske kinematografije, Chaplinovim ciklusom ili četrnaestodijelnim Fassbinderovim remek-djelom inkliniraju logikom socijalne i kulturne distinktivnosti novoj programskoj koncepciji. Svi su oni, da banaliziramo stvari, nekadašnji studenti i studentice književnosti, povijesti ili sociologije, vlasnici specifičnog kulturnog kapitala, elitnije pozicionirani čak i unutar novinarskoga polja, skloniji rafiniranijim temama, detaljnijoj kontekstualizaciji, ozbiljnijim referencama: sasvim je logično da podržavaju televizijski program temeljen na filmskim klasicima i historiografskoj dokumentaristici. Oni koji su, s druge strane, proteklih godina o televizijskom sadržaju govorili isključivo u brojkama, reducirali značaj javne televizije na pitanje naplate reklamnih sekundi i promovirali razliku između “sharea” i “rejtinga” u ključno analitičko oruđe medijske kritike sada o Trećem šute. Ništa dobro ne smiju reći jer taj program predstavlja sve ono što bi na televiziji htjeli ruinirati, ništa loše jer je aura elitne kulture dovoljno moćna da unaprijed eliminira mogućnost napada: tko bi se usudio javno prigovarati emitiranju Kurosawinog filma ili dokumentarca o Andriji Mauroviću?

Upravo zato što sadržaj Trećeg nitko ne smatra problematičnim, jasno je da se značaj novog programa ne iscrpljuje na sadržajnoj razini. Njegov je ključni učinak u tome što je konačno i faktički opovrgnuo nekoliko neutemeljenih teza koje već više od desetljeća dominiraju javnom raspravom o medijima. Prvenstveno, naravno, onu o nužnosti udara na radnička prava radi povećanja kvalitete i kvantitete produkcije, tezu na kojoj se, evo, temelji i program jednog od glavnih kandidata za budućeg ravnatelja, Saše Runjića. Zatim, posve pogrešnu premisu o natjecateljskom odnosu javne i komercijalnih televizija: trenutak u kojem je v.d. glavnog urednika HRT-a Dean Šoša, predstavljajući novi program, kratko i nedvosmisleno ustvrdio da ga gledanost uopće ne zanima simbolički je okončao torturu rejting-lista i podataka o popularnosti kojom se uporno dokazivala inferiornost HRT-a u odnosu na Novu i RTL. Konačno, i ne manje važno, Treći je vratio kulturne teme u vrh hijerarhije medijskih vrijednosti, što povratno omogućava da se priča o odnosu privatnih i javne televizije konačno osovi na pravo pitanje: zašto privatni vlasnici nacionalnih koncesija ne ispunjavaju zakonom i ugovorima regulirane obaveze o emitiranju kulturnog (ali i obrazovnog, dječjeg itd.) programa? 

Chaplin je, naravno, sjajan, Posebni dodaci ležerni i zanimljivi, Žicu vrijedi pogledati još jednom. Ali najvažniji se efekt početka emitiranja Trećeg sastoji u postavljanju sasvim novih koordinata za raspravu o javnoj funkciji i odgovornosti medija. Previdjeti to, značilo bi bezrazložno zadržati podređenu poziciju u borbi protiv komercijalizacije medijskog prostora, borbi u kojoj je javno dobro proteklih godina na trenutke izgledalo zauvijek izgubljenim.

“Ukupno gledajući, prijavljen je zadovoljavajući broj uspjelih filmova u svim kategorijama, a pojavilo se i nekoliko intrigantnih novih autora”, istaknuo je umjetnički direktor te član selekcijske komisije Dean Šoša

U konkurenciji za nagrade žirija 21. DHF-a (Grand Prix, Oktavijan, Jelena Rajković, Zlatna uljanica te nagradu publike) u kategoriji igranog filma natječu se 22 naslova, dokumentarnog 17, animiranog 20 te eksperimentalnog filma 18. Na popisu namjenskih filmova našlo se 18, a u kategoriji glazbenih spotova 16 uradaka.

“Godinama se raspravljalo o tome trebaju li Dani biti festival ili smotra? Treba li  emitirati sve prijavljene filmove ili napraviti strogu selekciju? Ove godine odlučili smo se za malo strožu selekciju no inače, pa konkurencija broji nekoliko blokova manje no prošlih godina. Ipak, nismo bili prestrogi, želeći što većem broju filmova dati prigodu da stignu do gledatelja. Jer iako je filmskih festivala sve više, neki od filmova dobit će pravu šansu jedino na Danima“, poručuju članovi selekcije.

Neuspjeli filmovi, ali i neki uspjeli, imaju sličan temeljni problem: scenarij. Kratki igrani filmovi po tome su slični svojim dugometražnim srodnicima, a problem scenarija nerijetko prati i dokumentarce. Ideje su često zanimljive, kamera odlična no priča problematično ispričana i preduga.

“Možda smo jedino bili prestrogi prema iznimno brojnim dokumentarcima ‘govornog’ tipa, smatrajući kako je prije riječ o produženim reportažama negoli filmovima. Neki od tih naslova više su nego uspjeli, no čini nam se da zaslužuju neke druge, ‘televizijske dane’, zajedno sa svim ostalim televizijskim formama, od vijesti i reportaža do dokumentarnih serijala i sapunica”, stoji u obrazloženju selekcijske komisije.

O ovogodišnjim će pobjednicima odlučivati tročlani žiri – Joško Jerončić, Nikša Kušelj i Mima Simić.

Detaljne informacije o programu potražite na službenim festivalskim stranicama. 

Na fotografiji: Milan Latković i Danijel Simon, Lovrinac 

Ove godine pristigle su ukupno 232 prijave, a u natjecateljski program odabrano je 115 naslova. Ocjenjivački sud ove godine čine Alemka Lisinski, Radislav Jovanov Gonzo i Ante Tomić (Velika nagrada DHF-a), a bit će dodijeljene i nagrade Oktavijan (HDFK), Jelena Rajković (HDFR), Zlatna Uljanica (Glas Koncila) te Nagrada publike (Visoka politehnička škola u Zagrebu). U kategoriji igranog filma za titulu najboljeg natječe se 17 radova, te po 16 naslova u kategorijama dokumentarnog i animiranog filma. Konkurenciju za najbolji eksperimentalni film čini 15 uradaka, a za namjenski njih 26, dok se za najbolji glazbeni spot natječe 25 radova. Bit će dodijeljena i nagrada Salona odbijenih za najbolji prijavljeni film koji nije uvršten u konkurenciju.

U popratnom programu održat će se radionica filmske kritike Kritični dani te Market ideja – pitching forum namijenjen upoznavanju i suradnji potencijalnih autora, redatelja te produkcijskih kuća.

Kućni reklamni video – KRV program je u kojem će u prostoru Kluba SC biti prikazane reklame nastale u privatnim produkcijama. Također će biti prikazani i filmovi s prošlogodišnjeg Pula film festivala u programu pod nazivom Mala pula, ali i filmovi o skate kulturi u programu Skate pool kino. Mario Kovač, sa svojom će ekipom voditi filmski kviz Kako je počeo quiz na mom otoku.

Ove godine Dani po prvi put ugošćuju kultni Maraton kratkog filma, projekt koji okuplja zainteresirane filmaše, a njihove uratke, snimane tijekom Dana, moći ćete vidjeti na projekciji posljednjeg dana festivala. Program Kutak za trenutak, prema izboru kustosice Marte Kiš, predstavit će nagrađene animirane i eksperimentalne filmove iz proteklih festivalskih izdanja.

U sklopu festivala bit će predstavljen Homage Tomislavu Gotovcu!, program posvećen Vatroslavu Mimici, ovogodišnjem dobitniku Oktavijana HDFK-a za životno djelo, tribina prisjećanja na 1. DHF te program posvećen sjećanju na nedavno preminulog Miroslava Mikuljana.

Svečano otvorenje  20. DHF-a, održat će se 4.travnja u Kinu SC s početkom u 20.30h.  Ulaz na sva događanja je besplatan, a raspored projekcija filmova u konkurenciji kao i popis svih prijavljenih filmova potražite ovdje.

Izvor: SC