Nakon više od devet desetljeća, ističe se najavi, međunarodna će književna publika zahvaljujući ovom prijevodu moći čitati jedno od Krležinih najvažnijih djela nefikcionalne proze.

Za engleski prijevod zaslužan je jedan od vodećih prevodilaca s južnoslavenskih jezika Will Firth, koji će zagrebačkoj publici knjigu predstaviti uz književnog teoretičara Deana Dudu i izdavača Ivana Sršena. Razgovor će moderirati Srđan Sandić, a ulomke iz engleskog prijevoda čitat će glumac Marko Cindrić.

KP: Možete li, ukratko, iznijeti kronologiju “događaja” vezanih uz krizu upravljanja Filozofskim fakultetom, čisto da podvučemo crtu?

Mislite da ima smisla još jednom ponavljati? Nisam siguran. Kome, uostalom? Oni koje stvar na Filozofskom zanima, ionako već znaju sve. Oni koje ne zanima, kao što su, na primjer, članovi Senata Sveučilišta u Zagrebu, imaju pametnijeg posla. Oni kojima se srce i um zažari kad vide “klerofašizam” u tekstu ili njegovoj opremi, znaju unaprijed o čemu se radi jer im je svijet definiran upravo onako kako ga vide i žele vidjeti. Oni pak koji ciničnim uvidom stvari svode na “a gdje ste bili dosad?” jesu uglavnom fejsbuk šehidi ili socijalni padobranci gnjevni pred vlastitom tastaturom.

Na Filozofskom je suspendirana institucionalna demokracija na najbrutalniji mogući način i to zato jer se mislilo da se proces demokratskog razrješenja dekana poodmakle, prekomjerne radne dobi jednostavno rješava rasturanjem Studentskog zbora i izgonom studentskih predstavnika iz Fakultetskog vijeća, što je trebalo zaustaviti demokratski proces, osigurati nov odnos snaga i zajamčiti status quo. Zatim se oglasilo Ministarstvo znanosti i obrazovanja, dekan je razriješen, ali nije povučena nestatutarna odluka Senata o studentskim delegatima u Vijeću. E sad, što je bilo prije toga, kakve to veze ima s KBF-om, rektorskim mandatom Damira Borasa, ponudom dvopredmetne “suradnje”, kao i odakle je i zašto pokrenuta ta inicijativa, mislim da je suvišno i ponavljati i tumačiti.

Zato bih “događaje” vezao isključivo uz način upravljanja fakultetom, uz činjenicu da se u demokratskom političkom okviru toleriraju i, štoviše, zagovaraju i zatim provode oktroirane odluke i nezakonita rješenja. Riječ je zapravo o brutalnoj suspenziji osnovnih radničkih i studentskih prava vezanih uz sudjelovanje u procesu upravljanja vlastitom institucijom. Što reći o profilu koji ne želi ispoštovati odluku kvalificirane većine i ponuditi mandat na raspolaganje ili v. d.-u dekana koji nema minimum podrške u središnjem upravljačkom tijelu fakulteta, ali zato “rješava krizu” u instituciji? Ili o nametnutim v. d. prodekanima koji zdušno prakticiraju svoju nametnutost? Iz pristojnosti govorimo o “demokratskom deficitu”. Zato mi se čini da je konačni ishod ove krize, da ne kažem pobjeda onih koji demokratski misle, da se institucija vrati u ruke njezinih legitimnih tijela i demokratski izabranih predstavnika ili čelnika, ono nešto poput “Tvornice radnicima!” svojedobno. O ostalim, možda i važnijim ili društveno/medijski atraktivnijim aspektima govorilo je niz mojih kolegica i kolega u mnogobrojnim intervjuima i medijskim nastupima.

KP: Kako bi, da je kojim slučajem implementirana, u praksi funkcionirala predložena “meka integracija” Katoličkog bogoslovnog fakulteta i Filozofskog fakulteta? Kako komentirate izjavu Nenada Zakošeka s Fakulteta političkih znanosti da bi, prema pravilima bolonjskog procesa, suradnje između visokoobrazovnih institucija svakako moralo biti, odnosno, da citiram: “Sveučilište je nedovoljno integrirano. Teško je birati studije, predmete i to administrativno provesti”. Dodao je i da u ovim raspravama nema mjesta za “tešku ideološku artiljeriju”? Što bi, u situaciji u kojoj jedna visokoobrazovna i znanstvena institucija praktički paralizirana, uopće bila “teška ideološka artiljerija”?

O problemu su, barem ovih zadnjih šest-sedam mjeseci, govorili mnogi. Govorili su napamet, govorili po sluhu, govorili koještarije i u pravilu zatrpavali kanale poluinformacijama, kao što je to bilo u Dujmovićevoj emisiji u kojoj su gostovali Zakošek i Tonči Matulić. KBF je, barem u ovom krugu, završena priča i nema veze s integriranim sveučilištem, ali ako izbjegavate srž problema, onda, naravno, izvlačite iz rukava načelne stvari i bolonjske adute. Potonji su uobičajeni izgovor za sve i sva. Kao što Matulić s KBF-a neprestano ponavlja da “inicijativa za suradnjom” nije došla s njihove strane. Tko je onda pokrenuo stvar i s kakvom namjerom, da ne kažem legitimacijom?

Složio bih se da nema mjesta za “tešku ideološku artiljeriju”, ali nisam baš siguran da sam čuo njezine plotune, ako podrazumijevamo što Zakošekova sintagma uobičajeno znači u domaćem kontekstu. Doduše, razina rasprave je takva da “samouprava”, “sekularnost”, “demokratsko upravljanje”, “javna institucija”, “nezakonita odluka” ili “sudjelovanje u upravljanju” slabo utječu na “ideološki” libido i ostaju u perifernom vidu ili se zaborave u drugom koraku. To su kao slabi označitelji, sitnice, trice i kučine, “klerofašizam” je, naravno, više seksi. Ali ako nemate stabilnu unutarnju organizaciju i dobru mobilizaciju, neće vam puno pomoći razmetanje jakim označiteljima.

KP: Na koji se način sve to reflektira na neometano obrazovno, znanstveno i administrativno funkcioniranje Filozofskog fakulteta?

Posljedice ćemo tek u cjelini vidjeti, osobito nakon što bude javno dostupno poslovanje Filozofskog fakulteta u posljednjih deset mjeseci. Uobičajena akademska djelatnost odvija se bez problema. Zanimljivija je jedna druga stvar: studenti i nastavnici okupljeni u ovoj borbi uspjeli su nadići feudalna, burgovska, sitnokonkurentska ograničenja vlastitih odsjeka, njihovo sudjelovanje u podjeli plijena, bila to radna mjesta, projekti ili nešto slično. Mnogi prvi put vide Filozofski fakultet kao cjelinu, jedinstvenu i svoju instituciju. To je izniman dobitak ove mobilizacije, dobar ulog za dalje.

KP: Bernard Koludrović piše da je aktualna “bitka za Filozofski” odraz važnosti autonomije znanosti i visokog obrazovanja te promišljanja ustrojstva suvremenog sveučilišta (u odnosu prema humboldtovskom modelu) i suštinski je povezana s procesima donošenja odluka, odnosno samom autonomijom”. Slažete li se da su na djelu povezani procesi?

Slažem se da treba osmisliti sustav upravljanja koji se mora temeljiti isključivo na javnom interesu, ali to nije moguće uspostaviti odmah. Zato uvijek “I cento passi” Modena City Ramblersa kao slika, ako hoćete, što nam je činiti, pa zvalo se to Humboldt 2.0 ili posthumboldtovsko sveučilište. Ali da se ne igramo frazama, proces donošenja odluka je pitka demokratska formulacija, plemenita u namjeri, rekao bih, kao što je na primjer “savjetovanje sa zainteresiranom javnosti”. Može li biti jamac donošenja dobrih, ispravnih, najboljih odluka ili će prije funkcionirati kao demokratska legitimacija partikularnih interesa pojedinih grupacija koje drže poluge moći i trže javno obrazovanje kao da je njihovo? Riječ je o uvjetima proizvodnje odluka, dakle, igramo li svi čistih ruku?

KP: Što je uopće dovelo do izbora Damira Borasa, a onda i Vlatka Previšića na mjesto dekana? Što je prethodilo pripremi terena za njihov uspon? Odnosno, sada vidimo da su političko organiziranje i politička borba na fakultetima itekako važni za funkcioniranje tih institucija, a u većini slučajeva se čini da se, primjerice, izbori za dekane i studentske predstavnike odvijaju gotovo mehanički, bez prevelikog interesa radnika i studenata, a javnosti pogotovo?

Svaka borba, ako riječ nije preteška, započinje u sferi rada. Odnosi u procesu proizvodnje, što god bio finalni produkt, ključ su za razumijevanje političkih problema. S druge strane, demokracije ima onoliko koliko ste je spremni konzumirati i u njoj sudjelovati. Ako nema sudjelovanja i ako se glava okreće, eto vam na horizontu svakovrsnih likova. Pokazalo se da demokracija u instituciji nema jamstava, osobito su joj zakoni i statuti slaba jamstva kad je riječ o situaciji na Filozofskom. Akademija je još jednom potvrdila da je zaspala u feudalnom snu časti i privilegija, da ne poznaje solidarnost, da nije spremna ni za kakav oblik društvene odgovornosti. Uostalom, zašto bi akademsko plemstvo bilo odgovorno društvu? To je preteško, profiti su nikakvi, a posla i odgovornosti preko svake mjere. Dajte mi novce za projekt, isplatite mi putne naloge i briga me tko i kako upravlja – to je ukratko vladajuća perspektiva, ništa posebno ni novo.

KP: Kako komentirate izostanak reakcije resornog ministarstva? Postoji li uopće bilo kakva relevantna komunikacija između ministarstva znanosti i obrazovanja i Inicijative članova Vijeća Filozofskog fakulteta i njihovih zamjenika?

Očekivana šutnja. Barišićevim izborom je dovršena zgrada ekipe koja multiplicira svoju moć, rukopis je prepoznatljiv. Naravno, uz uobičajeno stajalište da bi bilo kakvo miješanje značilo udar na autonomiju Sveučilišta. Je li Šustarova odluka u Previšićevu slučaju bila udar na autonomiju ili je ukazala na nezakonitost pa se Sveučilište brže bolje prenulo i bez trunke samokritike ili, ne daj vraže, samorefleksije, postupilo u skladu s preporukom Ministarstva? Zahtijevani upravni nadzor nad zakonitošću odluka Senata nije okončan, a hoće li biti ikad – to nitko ne zna, čak ni oni koji su ga dužni provesti. Toliko o funkcioniranju sistema.

Htio bih dodati još nešto kad spominjete Ministarstvo znanosti i obrazovanja. Filozofski fakultet, kako god to zvučalo, “ima” troje saborskih zastupnika – Vesnu Pusić, Bojana Glavaševića i Milorada Pupovca, dakle troje kolega nastavnika sjedi u Saboru, kontaktira s Vladom, radi u odborima itd. Osim dva, za javnost efektna, motiva o slobodi izrečena u vjetar, nismo dobili ništa osim šutnje. Jesmo li im trebali pokucati na vrata ili je logičnije obrnuto? I to je sistem.

KP: Što nas, nakon što je rektor Boras odbio priznati odluke s posljednje sjednice Fakultetskog vijeća Filozofskog fakulteta, očekuje dalje?

Očekuje nas nastavak u kojemu će se te odluke, prije ili kasnije, proceduralno potvrditi. Slijedi, dakle, duga borba u instituciji. Ništa se ne rješava preko noći, bit će iscrpljujuće, sve do trenutka kad im netko napokon ne dojavi da su odavno izgubili. Pobijediti ne mogu, a što im to prije postane jasno, bit će svima bolje. Filozofski je naš, rekli bi studenti, samo ekipi u rektoratu i njihovim satelitima u instituciji to još nitko nije dojavio. Velika je odgovornost na novoj upravi, osobito ako u njoj budu sudjelovali ljudi koji su svih ovih mjeseci pokazali koliko im je stalo do demokratskog upravljanja Filozofskim fakultetom. To je drugi korak, jednako važan kao i ovo dosad.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Zamagljene slike budućnosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Za početak, možda vrijedi istaknuti da je pohvalno što u javni diskurs oko Sveučilišta napokon ulaze argumenti profesionalaca iz pravničke struke. Ne zato što se s relevantnim argumentima nismo ranije susretali u istupima onih direktno involviranih pa im zbog nismo bili skloni vjerovati, već zato što kad mehanizmi vlasti postanu instrumenti samovolje, pravni je okvir – tako nas uče načela demokratske države – jedino što nas štiti od institucionalnog kaosa.

Ako za fundament rasprave o Sveučilištu uzmemo Zakon o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju te Statut Sveučilišta u Zagrebu, kako je istaknuo Bjeliš, a u tome ga podržao i Josipović, onda iz njih, unatoč određenim manjkavostima, treba crpiti sve relevantne argumente. Prema tome, situacija kakva je sada na Filozofskom fakultetu je sljedeća: Vijeće Filozofskog fakulteta, njegovo najviše upravno tijelo, temeljito je nagriženo nelegalnim i protustaturnim odlukama Senata Sveučilišta u Zagrebu, njegovog najvišeg upravnog tijela. Senat je, kaže Josipović, glasao o suspenziji dekana Vlatka Previšića koji je već de facto stekao uvjete za mirovinu i samim time de iure nije mogao nastaviti obnašati dužnost dekana. Dalje, time je rektoru otvoren prostor da za obnašatelja dužnosti dekana postavi Željka Holjevca, umjesto da ga, prema Statutu, među svojim članovima imenuje Vijeće fakulteta. Ono što je potom učinio rektor Damir Boras, a o tome smo već izvještavali, nema nikakve veze s praksom ni procedurom, kao ni sa zakonom i statutom: imenovao je obnašatelje dužnosti prodekana koji su pak automatizmom postali članovi Vijeća Filozofskog fakulteta. Nigdje se ne može naći uputa koja bi rekla da prestankom mandata dekana prestaje i mandat prodekana. Njihovo razrješenje moguće je tek na dekanov prijedlog ili zahtjev samih prodekana, a potvrda takvog postupka u ingerenciji je Vijeća pojedinog fakulteta, a ne Senata Sveučilišta. Donedavni su prodekani, čiji je mandat i dalje trajao, tako imenovanjem obnašatelja dužnosti jednostavno – razriješeni.

“Što se pak Studentskog zbora tiče, odnosno studentskih predstavnika u Vijeću, oni imaju izborni legitimitet i pravno i statutarno ih ništa ne može spriječiti da sudjeluju u radu tog tijela. Za sve propuste koji su se u tom izbornom procesu eventualno desili, odgovoran je dekan, a ne Senat ili rektor. Trebali bi se održati dopunski izbori za dodatna dva člana Studentskog zbora, kao bi studentska populacija imala ravnomjernu zastupljenost”, rekao je Josipović. Karlo Jurak, studentski predstavnik u Vijeću Filozofskog fakulteta, iz publike je pak upozorio da čak i da je odluka Senata o raspuštanju Studentskog zbora bila legalna, ona ne bi imala nikakvu težinu za studentske predstavnike u Vijeću jer između njih i Studentskog zbora ne stoji znak jednakosti. Odnosno studenti prema Statutu u Vijeću fakulteta moraju imati svoje predstavnike i ne može ih se naprosto iz njega izbaciti.

Na pitanje što i kako dalje, Josipović je rekao da bi se legalno izabrani predstavnici studenata morali prema toj spornoj odluci Senata odnositi kao da ona jednostavno ne postoji, no nije, nažalost, rekao – kako. Obnašatelja dužnosti dekana Holjevca ništa ne sprečava da, kao i njegov prethodnik, angažira zaštitare koji će studentima fizički priječiti ulazak na Vijeće. Također, nije jasno niti kako bi se uopće trebalo odnositi prema Vijeću u kojem – kao što je gore navedeno – nelegalno sjedi čak petero ljudi.

Sporan je i dokument izvršenog upravnog nadzora Ministarstva znanosti i obrazovanja, od kojega se i krenula razvijati ova situacija, a za koji je Nicole Kwiatkowski, inače odvjetnica koja dobila prvu nepravomoćnu presudu u slučaju Franak, rekla da je “u njemu izloženo neko nesuvislo mišljenje oko izbora za Studentski zbor”. U tom se smislu očekuju i konkretni pravni postupci, a neki su već i učinjeni: kako je objasnio odvjetnik Anto Nobilo, njegov ured Upravnom je sudu u ime Inicijative članova Vijeća Filozofskog fakulteta i njihovih zamjenika uručio tužbu protiv Senata kojom se traži da se sporni akti proglase ništavnim. “Ti ništavni pravni akti”, istaknuo je Nobilo, “po meni su napad na ideje studentske participacije u upravljanju sveučilištem i prema njima se treba odnositi kao da jednostavno ne postoje”.

Kako će se prema svemu tome postaviti novi ministar znanosti i obrazovanja Pavo Barišić – znanstvenik i profesor nadnaravnih sposobnosti koji na četiri sveučilišta predaje na čak 19 kolegija – za sada se ne zna. Inače, Barišića je pred nekoliko godina skupina kolega optužila za plagiijat i prijavila Odboru za etiku u znanosti i visokom obrazovanju; glavni urednik časopisa u kojemu je objavio taj navodni plagijat je Ante Čović, inače Borasov prorektor za organizaciju, kadrovski razvoj i međusveučilišnu suradnju Sveučilišta u Zagrebu i profesor na Odsjeku za filozofiju Filozofskog fakulteta. Barišić pak s delegatom u Senatu Sveučilišta Mislavom Ježićem i njegovim sinom Franom Ljudevitom Ježićem, inače postdoktorandom na spomenutom Odsjeku za filozofiju, potom s rektorom Damirom Borasom pa i novoizabranim premijerom Andrejem Plenkovićem sjedi u predsjedništvu nečega što se zove Hrvatska paneuropska unija. Ako se vratimo na pitanje s početka paragrafa – kako će se Barišić postaviti prema situaciji na Sveučilištu – s obzirom na moto te neobične organizacije – “grčka mudrost, rimsko pravo, kršćanska vjera” – sasvim je izgledno da će se već nekako dogovoriti.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kultura participacije koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Iako je recepcija djela Antonija Gramscija u socijalističkoj Jugoslavji započela rano, vrlo brzo je i utihnula, obnavljajući se kasnije rubno i uglavnom kroz posredovana čitanja. U trenutnoj hrvatskoj i europskoj konstelaciji kada desnica preuzima poluge hegemonije kroz medije, obrazovanje i kulturu, istodobno prozivajući Gramscija za ideje društvenog inženjeringa, razlozi povratku Gramscijevoj misli su više i nego evidentni.

O “gramšijevskim temama” u srijedu, 27. travnja od 19 sati diskutirat će Dean Duda s Odsjeka za komparativnu književnost Filozofskog fakulteta u Zagrebu, Katarina Peović Vuković s Odsjeka za kulturalne studije Filozofskog fakulteta u Rijeci i Tibor Rutar s Odsjeka za sociologiju Filozofskog fakulteta u Ljubljani i tamošnjem Institutu za radničke studije. Diskusiju će moderirati Luka Bogdanić i Tomislav Medak. 

Održana je prva javna tribina Akademije dramske umjetnosti iz ciklusa Politički leksikon, pod nazivom Širenje područja borbe: Kultura. Gosti tribine bili su Katarina Luketić, Dean Duda i Marko Pogačar, a razgovor je moderirao akademski glumac i donedavni student Adrian Pezdirc. 

Povod razgovoru bio je odgledani dokumentarno-igrani film Ane Hjort Guttu Tiden går (Vrijeme prolazi). Film prati studenticu umjetnosti koja se u sklopu performativnog projekta priključuje Romkinji beskućnici u prošnji na ulici, a redateljica njime propituje odnos umjetnosti i politike te moć umjetnosti da doprinese stvarnoj promjeni. Sugovornici rasprave složili su se kako su pitanja “drugih” u suvremenim likovnim praksama prilika za samopromociju i često djela koja vidimo u galerijskim prostorima ne predstavljaju pokušaj da se nekome pomogne ili dovede do neke promjene. Vrlo često sve što doznajemo o drugome, saznajemo kroz oči umjetnika. Trebamo imati na umu da ne postoji izravan način prikazivanja stvarnosti – umjetnost uvijek nešto reprezentira te u tom kontekstu možemo pričati jedino o politikama reprezentacije. Također, iluzorno je govoriti o slobodi umjetnosti jer ona nikad nije slobodna od društvene stvarnosti i politika prikazivanja. Pogačar je pritom naglasio kako je za bilo kakav angažman potrebna minimalna razina političke pismenosti, a situacija koju smo vidjeli u filmu predstavlja pokaznu vježbu politički nepismene umjetničke intervencije unaprijed osuđene na propast.

Na pitanje da li je danas moguće u društvu djelovati kroz institucije te imaju li one pravo voditi političku debatu oko društva u kojem se nalazimo, Duda odgovara da su upravo institucije, ako su javne – dužne javno djelovati. One nisu javne samo zato što se financiraju javnim novcem, njihova funkcija je da proizvode javnost, da prate glas javnosti svojim radom, učinkom svojeg obrazovanja, legitimacijom nastavnika i legitimacijom svojih studenata. Ako će javne institucije zbog svoje akademske autonomije djelovati samo prema unutra onda je potreba za njima – nikakva. Humanističke znanosti izbačene su iz javnog prostora zato što sustavno već dvadeset i pet godina, odustajući od javnog života, režu granu na kojoj sjede.

Umjetnost i kultura te institucije kao njihovi glavni eksponenti duboko su ideologizirane i politizirane sfere i od toga ne treba bježati, naglašava Pogačar: “Za mene neki minimum angažmana u umjetnosti je apsorbirati, kritički se prema tome postaviti i ne pristajati na puko perpetuiranje nametnutih dominantnih hegemonijskih obrazaca, najčešće one aktualne vlasti”. Luketić se pak dotaknula nacionalizma koji je, kako tvrdi, “isključivo pitanje kulture. Angažman u kulturi ‘na desnici’ bio je puno snažniji, a upravo je kultura puno češće prenosila ideje nacionalizma nego im je pružala otpor”.

Za “krizu kulture” kojoj navodno sada svjedočimo, Duda kaže kako možemo pričati isključivo o krizi kulturne politike. Ključno je pitanje, naglašava Duda, gradi li se kulturnim politikama infrastruktura kako bi se kultura demokratski dalje mogla proizvoditi ili se grade zidovi i škarama režu jedan po jedan dio kulturnog sektora da bi ostali samo oni s kojima se može lako manipulirati. Govoreći o krizi misli se isključivo o krizi kulturne infrastrukture, a ona nam se dogodila još početkom devedesetih, rezanjem dijela kulturnih predmeta u osnovnoškolskom obrazovanju. “Ponovno se događa da jedna politička elita kroji sliku kulture prema svojim parametrima, a to isključuje velik dio ljudi. Mislim da je trenutno za hrvatsku kulturu najvažnija obrana pluralizma, odnosno svih lica kulture bez obzira da li se s njima slažete”, istaknula je Luketić.

Govorilo se i o već usuglašenoj ideji kontinuirane nacionalizacije javnog prostora koja traje još od početka osamdesetih, a problematično je upravo što se kultura time počela baviti tek u trenutku njenog eskaliranja. Luketić smatra kako je prostor za otpor takvim politikama uvijek postojao, no ljudi često osluškuju političku situaciju i prema tome modificiraju svoje ponašanje kako bi se uklopili u zadani okvir kulturne paradigme. Na pitanje koje su mogućnosti otpora kulturnim politikama u ovom trenutku, Pogačar odgovara da im se možemo oduprijeti jedino snažnim frontom, a za njega je potrebno pronalaženje “najmanjeg zajedničkog nazivnika”. “Sektašenje nam sada ne može pomoći”, zaključuje.

Na kraju se raspravljalo i o studentskom angažmanu, odnosno zašto studenti danas nisu više politički aktivni, na što je Duda zaključio da je političnost nešto na čemu se radi, “studenti možda nisu politični, ali smo mi u prilici da ih napravimo političnima, na način minimalnog demokratskog uloga. Postoje razni načini otpora, a iz proizvodnje znanja izaći će i sve druge akcije”.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kultura participacije koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Studenti Akademije dramske umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu organiziraju ciklus javnih tribina pod nazivom Politički leksikon. Tribine su zamišljene kao otvaranje novog foruma za raspravu o aktualnim društvenim problemima s jasnom namjerom njihove politizacije. “Uzimajući u obzir kulturni, znanstveni i obrazovni profil Akademije dramske umjetnosti”, najavljuju organizatori, teme tribina tih se aspekata direktno tiču. Prva je tribina, 14. travnja, posvećena kulturi, sljedeća, 21. travnja, obrazovanju, a 28. travnja raspravljat će se o medijima.

“Nasuprot čestoj praksi svođenja društvenih problema na korumpiranog obnašatelja vlasti ili zagovaranje transparentnosti kao lijeka za sve tegobe, pokušat ćemo na tribinama ključne probleme sagledati iz sistemske perspektive”. Drugim riječima, zadatak je tribina osvijetliti sistemsku logiku koja stoji u podlozi svih reformskih paketa bilo koje vlade, a čije se posljedice osjećaju u svakodnevnom umjetničkom i znanstvenom radu. “Takvim zahvatom mnoštvo naizgled nepovezanih fenomena – kontinuirano zagovaranje mjera štednje, povećana birokratizacija akademskog i umjetničkog rada, pogoršavanje radnih uvjeta u svim sferama društvene proizvodnje, sve intenzivnije banaliziranje medijskog diskursa, progresivno smanjivanje opsega javnih dobara – dobiva svoje strukturno značenje, odnosno prepoznati problemi prestaju biti eksces nesavjesnih i nemoralnih političara i postaju dio šire logike funkcioniranja neoliberalnog kapitalizma”.

Organizatori tim problemima žele prići iz raznih perspektiva pritom ne fingirajući neutralnost i objektivnost kojima su sve opcije načelno jednake. Svaka će tribina započeti projekcijom filma o odabranoj temi, nakon koje će sugovornici i sugovornice s iskustvom i prepoznatljivim angažmanom u području svog djelovanja (teoriji, sveučilišnoj nastavi, kulturi, umjetnosti, medijima, aktivizmu), uz studentsko moderiranje, održati kraće izlaganje, nakon čega je predviđena rasprava s publikom. Pozvane su sve studentice i studenti, profesorice i profesori, zainteresirane građanke i građani. U konktestu ponovnog održavanja plenuma na Filozofskom fakultetu (sljedeći je zakazan za srijedu, 13. travnja), ova je serija tribina dobar zalog da se prostor za artikuliranje aktualnih tema i mogućnost šireg civilnog organiziranja neće – urušiti.

Prva tribina pod nazivom Širenje područja borbe: Kultura održat će se u četvrtak, 14. travnja, u 20 sati u Kazališnoj dvorani Akademije (Trg maršala Tita 5). U raspravi sudjeluju Katarina Luketić, Dean Duda i Marko Pogačar, uz moderaturu akademskog glumca i donedavnog studenta Adriana Pezdirca. 

Raspravi će prethoditi projekcija norveškog dokumentarno-igranog filma Ane Hjort Guttu Tiden går (Vrijeme prolazi). U ovom kompleksnom radu u trajanju od 47 minuta, studentica umjetnosti u sklopu performativnog projekta priključuje se Romkinji beskućnici koja prosi na ulici. Pokušaji da skrene pozornost na društvene i ekonomske prepreke s kojima se beskućnici susreću, studenticu vode u krizu identiteta, kao i propitivanje definicije umjetnosti s obzirom da pokreće lavinu kritika svojih kolega i profesora. Film redateljice Guttu propituje odnos umjetnosti i politike te moć umjetnosti da doprinese stvarnoj promjeni.

Predstava Hrvatskog narodnog kazališta Ivan pl. Zajc u Rijeci Hrvatska rapsodija Sebastijana Horvata i Milana Markovića Mattisa premijerno je izvedena 18. rujna 2015. Naslov je dobila prema noveli Miroslava Krleže jer je Krleža, “bilježeći surovu stvarnost Prvoga svjetskog rata i anticipirajući revoluciju koja bi trebala izbrisati otprije postojeće, a ratom produbljene socijalne razlike (…) stvorio scenski krik koji izmiče uobičajenim dramskim konvencijama”. Hrvatska rapsodija, lirska proza u dramskoj tehnici, smještena je u pretrpani vagon “trećeg razreda madžarske državne željeznice”.

Predstava renomiranog slovenskog redatelja Sebastijana Horvata i dramaturga Milana Markovića govori o “drugom trenutku, o drugoj vrsti putovanja. Dok su ‘putnici trećeg razreda’ danas zaustavljeni bodljikavom žicom negdje na granicama Europske unije, predstava (…) govori o nama: hrvatskom (europskom) društvu koje te putnike ne želi vidjeti. Poslije stoljetnog sna glembajevska Europa se budi u trenutku kada brodovi davljenika isplivavaju na njenim obalama, kamioni mrtvih ljudi bivaju ostavljeni na njenim putovima i milijuni očajnika lutaju njenim gradovima; trenutak koji nije moguće percipirati ni na jedan drugi način nego kao noćnu moru”, stoji na službenim stranicama HNK Rijeka.

Hrvatska raspodija odnedavno se zove Nad grobom glupe Europe jer je Razred za književnost Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti napravio “cjeloviti i sistematski uvid u prerađeni tekst, dostavljen nam u ispisu i snimku predstave koju ste nam dostavili na CD-u, te zaključio da se u konkretnom slučaju ne radi o uprizorenju djela Miroslava Krleže, Hrvatska rapsodija, a niti o predstavi koja bi bila bazirana na motivima iz njegovog djela”, kako se navodi u dopisu Hrvatske autorske agencije koja je, shodno zaključku Razreda za književnost HAZU-a, odlučila da predmetna predstava više ne može biti na repertoaru pod imenom Miroslava Krleže, jer se ne radi o njegovom djelu.

Povodom zabrane korištenja naslova Krležine Hrvatske raspodije, prije izvedbe predstave u srijedu, 13. travnja u 18 sati u kazališnom foyeru bit će održan okrugli stol naslovljen Bliže Krleži od Krleže samog, na kojem će se raspravljati o odnosu dramskog odnosno književnog teksta i njegove inscenacije.

Tragom dopisa Hrvatske autorske agencije, HNK Rijeka želi još jednom provjeriti gradivo o suvremenom kazalištu (neki ga nazivaju i postdramskim) te se zapitati o specifičnim obavezama kazališne izvedbe prema svojoj aktualnosti, dakle i konkretnoj zajednici u kojoj i za koju nastaje. Je li zadatak kazališne predstave književnog odnosno dramskog djela kanonskog autora njegov vjerni “prikaz” ili prijedlog moguće “komunikacije” odnosno “pregovaranja” s tekstom i “svijetom” toga djela? Na okrugli stol posebno su pozvani učenici viših razreda srednje škole te studenti Sveučilišta u Rijeci, kao i profesori književnosti u srednjim školama. 

Sudionici rasprave, koju će moderirati dramaturg i teatrolog Marin Blažević, komparatisti su književnosti, teatrolozi i kulturolozi, profesori Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, Lada Čale Feldman i Dean Duda, te autori same predstave, redatelj Sebastijan Horvat i dramaturg Milan Marković Matthis.

O romanu će, uz autoricu, u petak, 18. prosinca od 19 sati govoriti Dean Duda i Leonida Kovač. Knjigu je objavio Profil, uredio Robert Perišić, a dijelove iz romana moja ti čitat će Senka Bulić.

Uvodna rečenica je otprilike bila uvodna točka, ali i završni dojam Tribine Trećeg programa, održane 2. lipnja u Knjižnici Bogdana Ogrizovića, pod nazivom Čemu još uopće kultura?. Naime, na njoj su sudjelovali intelektualci koji imaju što za reći o stvarnom stanju kulturne proizvodnje i recepcije u Republici Hrvatskoj, no tribina se vrtila oko točaka zadanih najavom događanja: “više nego nedostatna sredstva od 0.5 posto državnog proračuna, koliko se na godinu izdvaja za kulturu, neuvjerljiva kulturna politika, oskudna umjetnička proizvodnja i prava mala vojska administrativaca koja često više odmaže nego pomaže kulturnom pogonu, gurnuli su ovu plemenitu djelatnost na rub egzistencije, a Zagreb i Hrvatsku u provincijalnu zonu europskih kulturnih aktualnosti…”.

Niti u jednom trenutku ove se tvrdnje nije dovelo u pitanje, a kamoli propitalo njihove uvjete, pogotovo one o oskudnoj umjetničkoj proizvodnji, vojski administrativaca koji kulturi odmažu te provincijalizmu domaćih kulturnih aktivnosti. Svatko imalo uključen u spomenute aktivnosti odbacio bi te tvrdnje kao nepotpune te možda ponudio razradu materijalnih uvjeta u kojima do takvih zaključaka dolazi. Ni riječi o osuđenosti na projektno financiranje, problemima sa zatvaranjem financijskih konstrukcija, nesigurnim poslovima, niskim plaćama u odnosu na količinu rada, percepciji rada u kulturi kao angažmana ili volonterstva, organizacijama u kulturi kao paralelnim institucijama, zakonskoj nezaštićenosti… 

Razlog tomu bio je zasigurno sastav govornika. Sveučilišni profesor Dean Duda, znanstvenica pri Institutu za razvoj i međunarodne odnose te bivša državna tajnica za kulturu u vladi HDZ-a Nina Obuljen Koržinek, vlasnica kazališta Mala scena Vitomira Lončar i menadžer festivala INmusic Zoran Marić teško bi i mogli reći koju o spomenutim problemima jer se s njima, jednostavno, ne susreću. Pravednosti radi, treba istaknuti da je u pogledu kulturnih politika Obuljen Koržinek bila najkonkretnija te kao lošu početnu poziciju istaknula naslijeđeni socijalistički sustav koji nije mijenjan u bitnome, kvalitetne ljude kojima nije dano da upravljaju te zapošljavanje ljudi s nedostatnim kompetencijama, činjenicu da je početak lipnja i da iz MInistarstva kulture još uvijek nisu poslani ugovori za financiranje, potrebu profesionalizacije sustava upravljanja te suradnju i dijalog s dionicima kojih se odluke direktno tiču (primjeri osnivanja HAVC-a i Zaklade Kultura Nova).

Svi su se govornici složili da su nepotizam, lobiranje i nekompetentnost najveći problemi današnjeg kulturnog sustava, no predlaganjem rješenja za te probleme pozabavio se jedino Dean Duda koji je zaključio da reforme kulture ne može biti bez reforme obrazovanja, i obrnuto. Država, između ostalog, postoji da integrira kulturu u sve slojeve društva, vertikalno i horizontalno, rekao je, te istaknuo da u partitokratskom sustavu gdje je kadrovska politika važnija od kulturne politike jedini način koji nam preostaje jest graditi kulturu odozdo. Osnovnoškolsko obrazovanje je obavezno i u prirodnoj suradnji kulture i prosvjete Duda vidi mogući pomak, kao i u masovnom i kolektivnom razmišljanju o tome što kultura jest, izvan nadležnog Ministarstva, radnih grupa, internetskih savjetovanja.

Direktor INmusica nije se proslavio zaključcima da se za sva kulturna događanja plaća ulaznica, pa tako i za njegov festival, da publika od četvero ljudi nije publika te da bi svi morali biti komercijalni, dakle ostvarivati profit, da bi uopće smjeli raditi. Pri kraju se povela rasprava o promjeni tehnološke platforme, novim medijma i digitalizaciji kao prednostima ili prijetnjama kulturi, no bilo je malo neobično slušati u 2015. godini o potrebama prilagođavanja novim tehnologijama, kao da to vrijeme tek dolazi. Tribina je završila predstavljanjem programa Vitomire Lončar koji bi provela kad bi bila ministrica kulture, no vaša je izvjestiteljica u tom trenutku tribinu napustila pa ne može reći koje su sve sjajne ideje iznesene. Uz inzistiranje buduće ministrice na strategijama, vizijama, misijama, izvrsnosti i liderstvu kao temeljima neke buduće kulturne politike, ostao je previđen i usamljen glas Deana Dude o tome da je kultura u svojoj biti i temeljnom određenju inkluzivna te da se kao takva mora razvijati ne bi li postala i ostala važan faktor društvenoga života.

Snimku tribine možete poslušati ovdje.

“Treba odmah otvoreno kazati da su Radnici i seljaci mračna knjiga puna optimizma”, kaže Dejan Ilić, izdavač knjige, o novom Ivančićevom naslovu. 

O tome radi li se ovdje o pričama ili esejima ili nečem trećem, je li knjiga zapravo pamflet i što autor misli o tome, otkud i zašto ovakvo djelo u Ivančićevu opusu te o drugim zanimljivim temama razgovarat će Viktor Ivančić, izdavač Dejan Ilić (Fabrika knjiga), profesor s Filološkog fakulteta Univerziteta u Beogradu Predrag Brebanović i Dean Duda, profesor s Odsjeka za komparativnu književnost Filozofskog fakulteta u Zagrebu.

Tribina će se održati u utorak, 20. siječnja u 19 sati.