Predstava Funny Games, kroz leću neuspjeha u formiranju odnosa, uprizoruje igru između izvođača i publike, te plesača i glumice. Publika promatra intimni odnos para koji se bori “za pozornost i empatiju gledatelja, u arhetipskom labirintu smiješnih muško-ženskih igara”, stoji u popratnom tekstu. Pritom par koji igraju Ivana Buljan Legati i Šimun Stankov, pokušava manipulirati publikom, aludirajući na razigranu dinamiku intimnih odnosa.

“Koreografski postupak slijedi nenarativne antičke mitove o Arijadni, stvarajući partituru u kojem se glas mita razdvaja na glas izvođačice i plesačevo tijelo, pritom ostajući ambivalentnim u svojoj prisutnosti. (…) Predstava Funny Games nastala je prepoznatljivim koreografskim rukopisom Saše Božića, koji spaja kazalište i suvremeni ples u uzbudljivu multimedijsku cjelinu”, piše u tekstu najave.

Više detalja o ulaznicama i predstavi pronađite ovdje.

Riječ je žanrovskom hibridu post punk koncerta/performansa i audio drame nastalom na temelju istoimene radijske drame u režiji Darija Harjačeka koja je 2021. osvojila BBC-evu nagradu za najbolju europsku audio dramu. Predstava se temelji na adaptaciji odabranih novela Janka Polića Kamova, odnosno tekstova predstavljenih kroz asocijativni niz nadrealnih prizora i iskaza, uz eksperimentalni muzički pristup.

Predstavu izvodi glazbeno-scenska skupina Cefas & The Gipsy koja donosi koncertni nastup albuma Kamov, potres, nastalog na temelju Kamovljeve zbirke Knjiga lakrdija. Kako stoji u najavnom tekstu, “pod provokativnim geslom ‘Obitelj je reakcija na bordel’, bend se predstavlja kao angažirani umjetnički kolektiv koji propituje granice između života i smrti, kreacije i destrukcije, sna i budnosti, opijenosti i trijeznosti.”

Bend čine Jelena Miholjević, Nikola Nedić, Laura Čerina i Dean Krivačić. Glazbu potpisuje Damir Šimunović, kostimografiju  Ana Mikulić, a oblikovanje svjetla Tomislav Maglečić.

Iduće izvedbe održat će se 21. i 22. listopada. Više detalja pronađite ovdje.

Funny Games istovremeno prikazuje igru između izvođača i publike te plesača i glumice, koja se promatra kroz prizmu nedostatka ostvarenja opipljivog odnosa. Publika je pozvana poviriti u intimu bezimenog para – dvaju izvođač(ic)a koji se u tami kazališne kutije bore za pozornost i empatiju gledatelja_ice, a koje u ovoj predstavi igraju Šimun Stankov te Ivana Buljan Legati.

Koreografski postupak se sastoji od nenarativnih antičkih mitova o Arijadni, stvarajući partituru u kojem se glas mita razdvaja na glas izvođačice i plesačevo tijelo. Korištenjem bezličnih objekata svakodnevice prilikom stvaranja scenografsko-zvučnog pejzaža, uprizoruje se neobični krajolik u kojem dominira dihotomija dvaju suprotstavljenih entiteta. Funny Games nastala je prepoznatljivim koreografskim rukopisom Saše Božića, spajajući kazalište i suvremeni ples u specifičnu multimedijsku cjelinu.

Informacije o ulaznicama i ostale detalje pronađite ovdje.

Projekt EDEN EDEN EDEN (…till hell freezes over) pokrenuo je Luka Švajda u suradnji s grupom umjetnika_ca iz Bruxellesa, Zagreba i New Yorka koju čine Stefa Govaart, Theo Livesey i Lana Hosni. Oblikovanje zvuka potpisuje noise glazbenica Leila Bordreuil, a vizuale umjetnik Marko Gutić Mižimakov. Projekt se temelji na tekstu Éden Éden Éden Pierrea Guyotata iz 1970. godine.

“Éden Éden Éden nije samo kritika kolonijalnog nasilja; to je knjizevni preslik uvjeta egzistencije u kapitalizmu. (..) EEE (…till hell freezes over) djeluje kroz zahtjev kapitala za ponavljanjem kruženja otpada ad infinitum, teleologija-bez kraja. (..) Polazeći od tripartitne sheme knjige – ratni logor, bordel i pustinja – izvedba inscenira pad tretirajući svaki dio kao dioramu.

Puneći spomenute lokacije koreografijom, vizualnošću i bukom, EEE pojačava osjećaj prolaznosti u kojem je – idealno – ‘forma razbijena sadržajem koji se raspada, a sadržaj usitnjen kolapsom forme’ (Ray Brassier). Svaka se diorama razvija kroz višemedijske prijevode. Udovi, jauci, kreštanje, buka, slina, dječji puder, cerada, termo-plastika, svinjska mast i plahte gomilaju se da zasite osjećaj, razotkrivajući opscenu osjetilnu intimnost tijela”, stoji u najavi predstave.

Ulaznice za izvedbu mogu se nabaviti ovdje.

Dodatne informacije pronađite na poveznici.

Prikazane u formi “maratona” predstave se prvi put izvode jedna za drugom, a tematski ih povezuje koncept samoće. U najavnom tekstu predstavljena kao “opsežna meditacija”, trilogija se bavi “odnosom između tijela i slobode, samosti tijela naspram samoće drugih tijela, te istraživanjem ideja seksualnosti, politike i umjetnosti propitujući razloge kako i zašto u tim idejama horizont tijela uvijek nestaje.”

Osim samoće, trilogija tematizira putovanje kroz koncept “nomadizma uma”, raspršenost ljudi i umjetničkog djela. Povezujući umjetnost, povijest i politiku, autori_ce u izvedbi uključuju niz neočekivanih veza. “Ono što jedno tijelo može učiniti za drugo u ‘Kompasu’, ‘Horizontu’ i ‘Levantu’ jest manifestirati slobodu koja se dijeli, koja se uvlači pod kožu, a krajnji cilj je horizont tijela bez straha”, stoji u tekstu najave.

Ulaznica za sve tri predstave je 15 eura, a rezervacije se šalju mailom.

Više detalja možete pronaći na službenoj stranici Pogona ili ovdje.

Zamišljena kao dio transmedijalnog proširenja N/OBE-ovog još neobjavljenog albuma klupske glazbe, predstava interpretira šest regionalnih modernističkih spomenika Narodnooslobodilačke borbe. Istražuje formalne i simboličke futurističke tendencije jugoslavenskog visokog modernizma, uspoređujući ih sa stilskim mutacijama današnje eksperimentalne glazbe i suvremenog plesa.

Predstava Monuments prvi put je predstavljena u rujnu u Zagrebačkom plesnom centru, nakon rezidencije u Art radionici Lazareti u Dubrovniku. Realizirana je u sklopu programa Pogonator koji funkcionira kao inkubator suvremenog plesa i kazališta u nezavisnoj produkciji, a podrazumijeva prostornu, programsku, tehničku i promidžbenu podršku za projekte koji se realiziraju u Velikoj dvorani Pogona Jedinstvo.

Tijekom boravka u Pogonu Jedinstvo, N/OBE i dizajner svjetla i arhitekt Ivan Lušičić Liik razvijat će audiovizualne materijale za novu verziju ovog multimedijskog scenskog djela, koje će publika moći vidjeti na izvedbi 31. listopada.

Ulaz je slobodan.

Ovogodišnje festivalsko izdanje, pod organizacijom Hrvatskog instituta za pokret i ples, svojim programom reflektira specifične izazove hrvatske plesne zajednice, preispitujući tko, zašto i za koga pleše, te kakvu ulogu ples ima u društvu. “Ova duboka promišljanja nastavljaju se u drugom bloku festivala, koji donosi teme empatije, dijaloga i tolerancije, s naglaskom na stvaranje novog svijeta”, stoji u najavi festivala.

Među istaknutim autorima ovog bloka je libanonski umjetnik Omar Rajeh, koji će 23. listopada u KIC-u prikazati svoj plesni film The Odor of Elephants After the Rain. Film je inspiriran zatvaranjem koreografskog centra Citerne Beirut, a projekciju prati i razgovor s autorom.

Nizozemski koreograf Arno Schuitemaker predstavit će svoju izvedbu After After 29. listopada u dvorani Gorgona MSU-a, s početkom u 20 sati. Ova predstava, opisuju organizatori, suočava se s distopijskim elementima suvremenog društva, istovremeno donoseći poruku ustrajnosti i mogućnosti izgradnje novih svjetova.

Hrvatska produkcijska kuća De facto obilježit će 100. izvedbu predstave Love Will Tear Us Apart autora Saše Božića i Petre Hrašćanec. Predstava tematizira što znači biti plesač u 21. stoljeću, a jubilarna stota izvedba predstavlja značajan uspjeh u kontekstu suvremenog plesa u Hrvatskoj. Svečana izvedba bit će održana 2. studenog u GDK Gavella, s početkom u 19.30 sati.

Festival će 5. studenog u Zagrebačkom plesnom centru zaključiti predstava Ara! Ara! talijanskog koreografskog dua Ginevre Panzetti i Enrica Ticconija.

Više informacija o festivalu i programu možete pronaći na službenim stranicama.

Audicija će se održati od 26. veljače do 1. ožujka 2024., od 10 do 16 sati, u bijelom studiju Zagrebačkog plesnog centra, Ilica 10/1. Više informacija o projektu možete pronaći ovdje.

Za rad na projektu bit će izabrano petero umjetnika i/ili umjetnica. Rad na projektu odvijat će se u lipnju i rujnu, s premijerom u rujnu 2024. godine.Svi zainteresirani izvođači i izvođačice svoje prijave, uz svoj životopis i fotografiju, trebaju poslati na e-mail adresu defactotheatre@gmail.com, najkasnije do 20. veljače.

Opisati Jelčićev Višnjik u Višnjiku slično je kao i opisati tipično svakodnevno iskustvo Zoom sastanka ili nastave. Svatko čami u svom kvadratiću ili curi iz njega. Kvadratići dodiruju jedni druge, a u gallery viewu svi su jednake veličine. Jedni drugima zijamo u stanove, uzglavlja, police s knjigama ne bismo li uhvatili neki zanimljiv i razotkrivajući detalj. Netko kameru drži preblizu bujajućem herpesu, nekom se većinu vremena vidi samo čelo s proširenim porama, netko koristi priliku da usput pripremi punjene paprike pa mu kap crvenog sosa padne na mobitel odnosno nama ostalima upadne u ekran, netko je ispao iz kadra jer pokušava plakati da ga se ne vidi ili iskopati nos do kraja, ali svi barem u nekom trenutku počnu tresti kameru jer se sele iz prostorije u prostoriju, premještaju iz kreveta u fotelju, sjedaju u auto budući da kasne po dijete u vrtić ili voze psa veterinaru.

Na ovom, pak, Zoom sastanku sjedimo s Ljubov Andrejevnom (Jadranka Đokić), Leonidom Gajevim (Jerko Marčić), Anjom (Lana Meniga), Varjom (Petra Svrtan), Lopahinom kojemu na ekranu stoji Lapahin (Marko Makovčić) i Petjom (Ugo Korani). U kvadratićima na Zoomu vidimo ih parcijalno, uglavnom lica, a (ideja) prostor(a) je često povezan(a) s laganom mučninom od trešnje kamere prilikom premještanja. I odnosi su reducirani na osnovno – zaljubljena tinejdžerka Anja zrači od sreće kad se u kadru pojavi Petja, koji nam odmah daje do znanja da su Anja i on “iznad ljubavi”, Ljubov Andrejevna ne izlazi iz kreveta i ispod prekrivača, spominje se tragično preminuli sin i ljubavnik parazit, Varja je zbunjena odnosom s Lopahonim, muva se po kuhinji ili hoda po snijegu, Gajev sanja spasenje u vidu generala s novcem, Lopahin je stalno u autu, između sastanaka i dražbe. Ali ta redukcija ima svoju snagu, kao pravilno pogođena linija jednostavnog crteža, umjesto teškog namaza masne boje. I kao umjetnički postupak, ona naglašava (i ponavlja) redukciju koju osjećamo upravo u toj formi komunikacije, kad smo zoomirani iz naše kože u dvodimenzionalnu površinu nas samih. 

Jelčić i ko-autori/izvođači proizveli su situaciju u nekom smislu inverznu onoj uobičajenoj za Jelčićeve predstave. Dok su u kazalištu željeli lagano i suptilno destabilizirati kazališni okvir, nježno nas zbuniti trebamo li odgovoriti Nini Violić kad nam se direktno obraća u gledalište, ponekad i poimence, iz uloge Olge ali i iz uloge Nine Violić (znamo da ne moramo, ali konvencije pristojnosti su u sukobu s kazališnom iluzijom), u ovoj situaciji nas pokušavaju uvjeriti da nismo na svom Zoom sastanku već smo se uvukli, kao muhe na zidu ili grinje u krevetu, u video poziv obitelji koja ne želi prodati višnjik. I za razliku od Jelčićevih predstava gdje dijelimo fizički prostor, i gdje se pokušava proizvesti gubitak sigurnosti u našu poziciju promatrača, u ovoj inscenaciji nas se potpuno ignorira, čak smo i zamoljeni da se ne javljamo u chat do samog kraja. Trebalo je doći do prisilnog prelaska naših života na društvene mreže i ostale komunikacijske kanale, da Jelčić isključi publiku. 

To je razumna odluka, jer sprečava šum u komunikacijskom kanalu koji ionako uvijek nastupi (ipak će se netko javiti u chat jer nije pročitao upute ili je naprosto sretan što je imao priliku “doći”). A čak i da nije tako, uključivanje bi publike bilo redundantno jer se ionako borimo s time da ne doživljavamo ovu izvedbu kao još jedan Zoom poslovni sastanak. Ali iako je riječ o drugačijem mediju, atmosfera koji se proizvodi je vrlo slična: lagano jezovit osjećaj da nisi sasvim siguran radi li se o parodiji ili o ozbiljnosti iluzionizma. Jer Jadranka Đokić leži baš kao i ti u svom krevetu kad te netko upila da se čujete samo na minuticu ili, pak, u sedamstotoj minuti sastanka “da-se-samo-kratko-dogovorimo” je li bolje staviti riječ “cijeni” ili sintagmu “uzima u obzir” u kratkom uvodniku koji kolektivno pišemo. Lana Meniga baš kao i ti zalijepi lice za mobitel dok si vežeš cipele, tako da ti svi mogu vidjeti svaki miteser, ili pak stavi mobitel na pod da joj krevet pridržava glavu jer joj ga je, više, stvarno teško držati u ruci. Radi se o sramu familijarnosti očitog i banalnog. I ako je ovo možda teorijsko “natezanje”, Jelčićeva metoda ima nešto od strategija subverzivne afirmacije koja svoju umjetničku snagu gradi na tome da nisi sasvim siguran trebaš li nešto razumjeti kao zastupanje ili dovođenje u pitanje.

U pandemijskoj situaciji u kojoj se nalaze izvedbene umjetnosti dolazi do redukcije svih pitanja na zaoštrenu tenziju, za koju se činilo da je već davno dovedena u pitanje i problematizirana – živa izvedba nasuprot snimci. Sada se čini da teorijski pokušaji problematizacije te razlike iznevjeravaju naše doživljaje. Ovo je prolongirano stanje čekanja između svjetova proizvelo ipak i neko nijansiranje u mogućnostima pandemijskih odgovora na metre razmaka u publici. Trenutni raster digitalnog odgovora kazališta na pandemiju podijelila bih, pomalo proizvoljno, u tri temeljne kategorije: 

Snimke predstava. Ovdje je riječ o cijelom spektru kod kojeg su na jednom kraju snimke primarno informativne funkcije, jer su inicijalno snimljene za potrebe dokumentacije, a na drugom kraju snimke snimljene s idejom da će ih netko gledati kao estetski doživljaj po sebi koji, ako već ne dodaje, barem ne bi trebao oduzimati gledanju. U prvom valu lockdowna ponekad su u javnost oficijalnim kanalima izlazile snimke upitne odnosno neupitno loše kvalitete, snimane krumpirom i krampom, iz prvog reda krajnje lijevo, s prstom na leći. Čini mi se da su one danas u potpunosti nestale. Dobro snimljena predstava, iako neće nadomjestiti živu izvedbu, može omogućiti kvalitetu doživljaja, ponekad čak i dragocjeniju od dekoncentriranog trpljenja iskustva uživo. Dodatna prednost dobre snimke leži u prilici da predstavu može vidjeti publika kojoj bi uživo bila nedostupna. U ovu bi kategoriju spadale i snimke predstava koje se puštaju “live” u određenom specifičnom trenutku i dostupne su ograničeno vrijeme, poput primjerice nekih predstava Shakespeare’s Globea. Zanimljiva nuspojava takvih snimki, puštanih preko Youtubea, bili su pisani komentari koji su se mogli čitati za vrijeme predstave tako da ste mogli kontinuirano pratiti struju svijesti cijelog niza komentatora o tome što je to što misle da gledaju i što je to što misle o tome što gledaju, upravo u trenutku dok to gledaju.

Ganz festival je međunarodna platforma za prezentaciju mladih autora i mjesto istraživanja suvremenih tendencija i nekonvencionalnog pristupa izvedbenim umjetnostima. Festival će otvoriti premijera međunarodnog koprodukcijskog projekta Gradnja u izvedbi devetero mladih hrvatskih izvođača, nastalog na incijativu njemačke plesne umjetnice Isabelle Schad i skupine de facto, a u suradnji s EkS-scenom i Kulturom promjene. Berlinska verzija projekta, inspirirana istoimenim Kafkinim književnim djelom, premijerno je izvedena u veljači u Ufferstudios Berlin.

Španjolska umjetnica Maria Jerez, predstavit će se s dva rada, unutar kojih razvija specifičan jezik na granici kazališta, filma, koreografije i vizualne umjetnosti. Koreografkinja An Kaler, u svom radu On orientations/one place after kombinira vizualne i izvedbene umjetnosti. Slovenska umjetnica Irena Tomažin svoje će nevjerojatne glasovne sposobnosti i korištenje tijela kao instrumenta glasa prikazati u predstavi Okus tišine.

Interdisciplinarnim radionicama, laboratorijima s etabliranim umjetnicima, usmjerenim razgovorima, istraživačkim rezidencijama, kao jednako važnim dijelovima svog programa, Ganz povezuje lokalne i međunarodne umjetnike i organizacije, promiče prijenos i razmjenu znanja između različitih generacija umjetnika i različitih područja umjetnosti i vještina. Dvojac Lightune G koji čine Bojan Gagić i Miodrag Gladović održat će radionicu luminoakustike, a Svetlana Spajić, srpska vokalna umjetnica, proglašena jednim od pet najboljih balkanskih vokala tradicijskog pjevanja, radionicu tradicionalnih balkanskih napjeva.

U suradnji s Francuskim institutom, u sklopu projekta Teatroskop, održat će se istraživačka rezidencija francuskih, slovenskih i hrvatskih umjetnika Communitas II pod vodstvom Male Kline.

Festival je dio europskog projekta APAP-Performing Europe. Ulaz na sva festivalska događanja je besplatan.