Ta se Kutinova gotovo panična osviještenost manifestira kroz komad u kojem nije ostavljen prostor za suptilnosti. Riječ je o radu koji je istovremeno krhak i grub, zaokružen i fragmentiran, kako u svojoj dramaturgiji tako i u glazbenoj podlozi, koja se povija izvedbenim potrebama. Oštre metalne ploče u precizno kontroliranim intervalima odvajaju se s magnetnog lustera i uz perkusivni tresak udaraju o tlo. Nešto dublje, u kutu dvorane, bljesak stroboskopa prati suptilno krckanje koje podsjeća na izboje žive žice.

Kroz tu se mrežu apstraktnih efekata probijaju tradicionalniji elementi komornog ansambla uz puhačke i gudačke instrumente koji razlažu gotovo melodičnu, sumorno-napetu temu u čast tjeskobom prožetog trenutka u kojem se nalazi svijet. Promatrani zasebno, stavci sadrže osvježavajuće potentnu kompozicijsku iskru koja funkcionira u okviru naglašene teatralnosti, ali su istovremeno skloni pretjeranim ponavljanjima koja narušavaju inače iznimno zanimljivu dinamiku. Posebice se ta nesigurnost i neodlučnost osjećaju u segmentu tijekom kojeg će jedan od izvođača otpale metalne krhotine uporno i strpljivo slagati na centralno montirani elektromagnet, samo da bi se ta pažljivo konstruirana arhitektura iznova raspala. Na kraju, metalne ploče ostaju razasute po podu.

Realiziran u suradnji sa Subversive Festivalom, ovaj uvodni dio programa šestog izdanja Gibanja atipično je eksplicitan u svojoj ideološkoj formi, iako je i u prošlosti po prirodi eksperimentalnih glazbenika_ca bio domom za angažirane radove. Tako će, primjerice, prošlogodišnje izdanje ugostiti Sergeja Vutuca čiji audiovizualni performans Iz kružnog toka posjetitelje slikom i zvukom tjera da svjedoče strašnom stradanju tijekom izraelskog genocida u Gazi.

Za povratak kući, biram pješačenje putevima kojima se nešto ranije u danu kretala Zvučna šetnja Cvjetnim naseljem montažerke Hrvoslave Brkušić, pokušavajući doživjeti barem djelić te interaktivne izvedbe koja otvara umjetnost prema susjedstvu i susjedstvo prema umjetnosti. Taksi, pritom, eskiviram iz praktičnih razloga. Želja mi je izbjeći rušenje lokalnog neba na glavu u susretu s vozačem naoružanim dubokim poznavanjem izopačenih stvari što se događaju u Tomaševićevim udrugama poput KONTEJNERa – omiljenoj temi opskurnih desničarskih portala, profila na društvenim mrežama i podjednako opskurnih oporbenih zastupnika zagrebačke skupštine.

Na ovaj rušilački diskurs koji udruge nezavisne kulture pretvara u vektor napada na gradsku vlast po principima nove desnice (vidi pod: flood the zone, oppo research), ne vrijedi trošiti riječi. U Gradu su pametniji, pa umjesto ignoriranja ili lansiranja odjeba, zagrebačka vlast kontinuirano uzmiče i izmiče koristeći se pragmatičnim ali u stvarnosti jalovo defenzivnim komunikacijskim strategijama, od prebacivanja loptice na Ministarstvo kulture do podcrtavanja značajnih ulaganja u sport. Taj pristup nadilazi polje kulture i zadire u širi ideološki okvir, kao što Saša Vejzagić iz Mreže antifašistkinja Zagreba precizno secira u intervjuu za H-Alter, no na vjetrometini najviše izloženima ostavlja upravo radnike_ce u kolektivima poput KONTEJNERa – mnoge od njih u pozicijama prekarnog rada – koje se javno proziva kao u kakvom nagovještaju budućeg linča.

Posljedice prepuštanja javnog prostora, a time i silnica kulturne hegemonije, konzervativnim prodorima nisu se dale naslutiti tijekom preostala četiri redovna dana Gibanja, iako se u samom programu našlo radova itekako svjesnih sličnih globalnih obrazaca ideološke borbe. Kao i u prethodnim izdanjima publici je ponuđen miks svih onih vrsta glazbe i zvukovne umjetnosti koji se nespretno guraju pod zajedničku kategoriju eksperimentalnosti a nude istinski inovativne, redovito iznenađujuće glazbene prakse. Ključ uspjeha takvog eklektičnog pristupa prvenstveno pronalazimo u radu Davorke Begović, voditeljice glazbenih programa u KONTEJNERu, koja, uz pažljivo kuriranje i izbjegavanje nepotrebne mistifikacije, nastoji približiti ponekad teško prohodne forme što širem krugu ljudi.

Zadaća otvaranja prvog pravog dana festivala u KONTEJNERovu prostoru – pod vizurom nestajućeg Vjesnika – pripala je francuskoj glazbenici s berlinskom adresom Jessici Ekomane, čiji se radovi u području računalne glazbe – posebice na izdanju Manifolds – nalaze na samoj oštrici razvoja suvremenog zvuka. Ovom prilikom, Ekomane se oslonila na svoja istraživanja polifonije, ponudivši skup treperavih i ingenioznih, ali povremeno nezgrapno povezanih elektroničkih minijatura koje svoju zanimljivost podjednako duguju zaigranim ritmičkim i melodijskim obrascima i teksturalnim intervencijama.

Kontrapunkt digitalnom svijetu u kojem obitava Ekomane te most prema kasnijim elektroničko-nojzerskim ekskurzijama dua Julien Claire (Julien Desprez i Claire Gapenne) ponudili su Noël Akchoté (gitara), Tony Buck (bubnjevi) i Vesna Pisarović (vokal). Kao što se dalo naslutiti u Močvari tijekom predstavljanja Pisarovićina albuma Poravna u studenom 2025., ovaj koncizniji format bolje nosi rastakanje i ponovno slaganje dekontekstualiziranog sevdaha, odnosno njegove forme poravna. Oslanjajući se na čvršće ritmičko fraziranje i međusobnu komunikaciju osovine Buck-Akchoté, Pisarović u izvedbi klizi od pjevnih segmenata do apstraktnih proširenih tehnika, pritom se značajno bolje snalazeći u prvima.

Kao i tijekom prethodnih nastupa, Pisarovićini izleti u vokalizacije – režanje, scatting, šaputanje – koje obično povezujemo sa slobodnom improvizacijom i radom glazbenica poput Isabelle Duthoit ili Maggie Nicols često su putovanja bez cilja, tijekom kojih naša jazz i pop glazbenica djeluje neodlučno oko smjera u kojem bi je te tehnike, kojima svakako vlada dovoljno dobro, trebale odvesti. Krajnji rezultat su segmenti koji djeluju sami sebi svrhom, vokalne egzibicije neusklađene s ostatkom repertoara i bez moćnog pečata koji bi mogla dati njihova svrsishodna primjena. Za kraj večeri, nešto drukčijim vidom improvizacije, miješanjem elektroničkih intervencija s mutiranim zvukovima električne gitare, prethodno spomenuti duo Julien Claire podignuo je tenzije do gotovo klupske razine no bez namjere da ih ikad razriješi.

Drugi je dan festivala, pak, djelovao gotovo nostalgično, usmjeren na prostorni, višekanalni zvuk koji je, početkom desetljeća, poslužio kao ishodišni raison d’être za Gibanja. Od otvaranja difuzijom monumentalnog, budizmom inspiriranog rada Kyema nedavno preminule francuske pionirke elektroničke kompozicije, dronea i ambijentalne glazbe Éliane Radigue do konkretnijih zvučnih pejzaža švedskog umjetnika zvuka BJ Nilsena, glazbi se omogućava širenje u dodatnu dimenziju, gdje prostorno pozicioniranje elemenata postaje žarišnom točkom pažnje. Iako ta prostornost nudi opasnost pretvaranja u šablonski trik, izvedbe koje je publika imala priliku iskusiti druge večeri tim se podražajima koriste suptilno i često učinkovito.

U odsutnosti bolešću spriječenog Radigueina prijatelja, skladatelja i direktora pariškog Ina GRM-a, Françoisa J. Bonneta, difuziju Kyeme u svoje ruke preuzima Miodrag Gladović. On nas vodi kroz mekane i odmjerene zvučne kretnje na granici percepcije, koje od slušatelja traže da svojim stanjem uma popuni praznine između petlji podharmoničkih, mikrotonalnih zvučnih gesti. Gladović će, nešto kasnije i u sličnom raspoloženju, izvesti svoju dosad uvjerljivo najuspješniju kompoziciju, The Last Trace (Non-Intentional), koja duboko osobnu tematiku pogrešaka, razilaženja i rastanaka pretače u osjetilno neposredan, iskustveno dirljiv doživljaj.

Upravo će ova dva komada obilježiti večer, upotpunjenu nastupom Davora Gazdea na modularnom sintesajzeru Buchla – instrumentu koji svojim predivnim tonom i toplim vibratom zamagljuje umjetnikove decentne strukturne progresije – te nešto pompozniji i tjelesno prisutniji rad BJ Nilsena čija se efektnost nažalost rasplinje u razvučenom drugom dijelu.

Sljedeću večer obilježio je povratak programskom eklekticizmu. Duo udaraljkašice Kaje Farszky i saksofonista Grgura Savića proveo nas je kroz nekoliko improviziranih segmenata koji su međusobnom estetskom distancom djelovali poput ideja u nastanku, ne još sasvim razvijenih ali dovoljno zanimljivih već i u ovoj inkubacijskoj fazi, od zaigranog dueta kinderklaviera i melodike do moćnog, poentilističkog sudara timpana i prepariranog saksofona. Posebno je, pritom, bilo zanimljivo promatrati kako Farszky i Savić pregovaraju o glazbenom jeziku, pristajući na kompromise između nešto formalnijih obrazaca akademski obilježene eksperimentalne glazbe, kojoj pripada Farszky, i otvorenosti slobodne improvizacije koju baštini Savić.

A propos društvene angažiranosti eksperimentalne umjetnosti, na nju se uvijek može računati u radovima filmašice Nicole Hewitt, ovoga puta u suradnji s kolegom Ivanom Slipčevićem i vizualnom umjetnicom Vidom Guzmić pod projektom Zvukospjevi. Ono plače ljudskim suzama odskočište pronalazi u Moru plastike, nepreglednom kompleksu staklenika koji se proteže na 40 tisuća hektara u španjolskoj pokrajini Almeriji. Kombinacijom glazbe, filma i izgovorene riječi, trojac spaja ekološke, agrarne, biološke, radničke i humanističke teme, uzdižući povijest, sadašnjost i budućnost regije na razinu pitanja koja se tiču čovječanstva u cjelini.

Ispod često humorističnih ali i mučnih skica, beatovima popločena glazbena podloga kreće se od plesnosti techna do nelagode dark ambienta, dok sugestivne no nikad plastične projekcije postaju terenom za upečatljive, često nadahnute naracije na rubu pjevnosti u kojima se izmjenjuju Hewitt i, kao posebna gošća, njena kći Billie Grace. Nakon što se računala, projektori i pojačala ugase, ostaju nam slike, zvukovi i ideje zapečene negdje duboko u podsvijesti.

Nastup škotske umjetnice Care Tolmie i engleskog producenta Riana Treanora, utemeljen u materijalu s njihova prošlogodišnjeg albuma Body Lapse, nudi sličnu silinu angažmana, ali fokus stavlja na individuu i njene limite. Suočena s Treanorovim prvo nervoznim i izlomljenim pa ekspanzivnim produkcijama, na tragu dekonstruirane plesne glazbe, Tolmie se opire glasom i pokretom, ispipavajući karakteristike vlastita uma i tijela, provodeći glas od minucioznih afektacija i narativne poezije do granica pucanja. Riječ je o nastupu koji računa na empatiju i prisutnost publike, tjerajući one okupljene oko izvođača da i sami osjete napetost tijela, krhkost glasa, ali i konačni otpust.

Iako je Farida Amadou prvenstveno prepoznata kao basistica u bučnijim granama improvizacije, na Gibanjima se pojavljuje u ulozi elektroničke glazbenice, laptopom, kontrolerima i padovima izvodeći solo djelo Darwinian 1.0. Kao refleks i odgovor na percipiranu zatvorenost eksperimentalne glazbene scene – čije potpuno razumijevanje i tumačenje traži naučeni diskurzivno-teoretski aparat, narušavajući inkluzivnost – Amadou se, kao što naslov sugerira, vraća temeljnim glazbenim principima, te poseže za zapadnoafričkim ritmovima i teksturama malijskog glazbenika Alija Farke Touréa.

U tom, po njenim riječima, primitivnom obliku, svjedočimo glazbenici koja se odriče virtuoznosti u poznatim joj formama kako bi otvorila vrata iskonske radosti muziciranja u gotovo amaterskim okvirima. Dok se Amadou kreće kroz materijal, naziru se momenti nepreciznosti i učenja, čak i šlampavosti, no oni su namjerni, a glazbeničin je instinkt nepogrešiv dok u hodu isprepliće ritmički bogatu mrežu glazbenih motiva.

Nešto ranije posljednje večeri festivala, česti zagrebački gosti, engleski gitarist Fred Frith i slovenski bubnjar Jaka Berger – koji su se, ako je vjerovati anegdoti, na jednom od ranijih KONTEJNERovih zbivanja i upoznali – proveli su nas kroz klasičniji repertoar free jazza i slobodne improvizacije. Igrajući se naizmjenično gušćim, u rocku utemeljenim figurama i labavim motivima, dvojac slaže gotovo prijemčive strukture između škriputavih akorda i podjednako nijansiranih intervencija na činelama.

Ako su tijekom prethodna četiri dana nastupi često sugerirali distancirani aktivizam i neostvarenu želju za uvlačenjem publike u fenomenološki prostor umjetnosti – bilo u ulozi svjedoka ili aktivnih dionika – američka glazbenica Felicia Chen ili Dis Fig crpi iz svoje raznolike pozadine u njujorškom eksperimentalnom undergroundu, hardcoreu i industrialu kako bi srušila sve barijere i konačno uspostavila vrlo doslovan kontakt. Pretvarajući zlokobno ali pasivnije tkanje dronea, ambienta i manipuliranih vokala u sirovi krik, Chen se u posljednjim trenucima nastupa – indikativno, i festivala – u potpunosti prepušta energiji vlastitih pjesama, rušeći se na pod među publikom i kanalizirajući mrak onog neba koje se srušilo u preplavljujuću, blistavu katarzu.

Po izlasku s posljednje večeri, ipak sjedam u taksi uz nadu da je vozač stranac ili barem blaženo nezainteresiran za lokalnopolitičku situaciju. Unatoč pritiscima i uskraćenim sredstvima za KONTEJNERov cjelogodišnji koncertni program, staviti financiranje Gibanja iz Javnih potreba u kulturi pod znak upitnika bio bi skandalozan potez čak i za poslovično plašljive članove povjerenstava. Ipak, dok mi u ušima odzvanjaju Chenini posljednji distorzijom omotani vrisak, dozvoljavam si sanjariti o gradskoj vlasti koja umjesto upornog povlačenja dolazi na nastup poput njenog, napojiti se prkosom i energijom za širi društveni otpor. Možda nagodinu.

Već ova definicija daje naslutiti da slobodna glazba nadilazi isključivo muzičke aspekte i poprima filozofsku ili, kako će to tijekom našeg razgovora nekoliko puta naglasiti improvizator i organizator Damir Prica Kafka – Capri, gotovo duhovnu dimenziju. Capri pojašnjava: “Meni je glazba uvijek bila sredstvo za izražavanje. Nije mi bilo cilj napraviti kompoziciju, to je na neki način nusprodukt moje potrebe za izražavanjem onoga što ne mogu izraziti na drugi način. To što ja sviram je vrlo, vrlo individualno, a opet kad sviraš s drugima bitna je ta komunikacija koja otvara neke nove prostore. Jako je važno da se desi moment koji se nikad nije prije desio.”

Povijesno gledano, slobodna glazba korijene vuče iz dvije tradicije. U Americi, djelovanje Ornettea Colemana, Cecila Taylora, Johna Coltranea, Alberta Aylera i njihovih suvremenika na free jazz sceni šezdesetih godina donijelo je odmicanje od harmonijskih obrazaca bebopa i korak u atonalnost koja će kasnije dovesti do proširivanja slobode muziciranja. U Europi, pak, preteče slobodno improvizirane glazbe pronalazimo u radu skladatelja suvremene glazbe s polovice dvadesetog stoljeća, prvenstveno Corneliusa Cardewa i Karlheinza Stockhausena, koji su u svoje kompozicije uveli načela slučajnosti i čije su partiture nudile prostor za muziciranje neopterećeno prethodnim uputama.

Iako će se nakon inicijalnih pokušaja slobodna improvizacija račvati u međusobno disjunktnim smjerovima, prožimajući sve od tvrde britanske scene, na kojoj su značajne uloge odigrali sastav AMM, gitarist Derek Bailey i saksofonist Evan Parker, preko apsurdističkog nizozemskog kolektiva Instant Composers Pool, pa do političko-ideološki motiviranih istraživanja čikaške organizacije AACM (Association for the Advancement of Creative Musicians), natruhe tih početnih postavki pronalazimo i u suvremenim praksama. Niti te glazbene ostavštine mogu se tako osjetiti u tradicionalnim formama improvizacije na akustičnim i električnim instrumentima, ali sve češće i u poljima računalne glazbe kao što je live coding.

Unatoč autokolonijalnom i provincijalnom refleksu koji temu slobodne improvizacije obavija negativnim afektom u lokalnom diskursu, Caprin opus svjedoči da počeci slobodne improvizacije u Jugoslaviji i Hrvatskoj nisu značajno kaskali za međunarodnom scenom. “Moje prvo glazbeno iskustvo vezano za improvizaciju i glazbu s elementima free jazza bilo je u okviru grupe Deep Throat, krajem sedamdesetih”, prisjeća se Capri.

“Grupu je osnovao skladatelj i pijanist Zoran Šilović Šilo, koji je pisao glazbu za Kugla glumište i vodio Kugla band. Punk-jazz je bio termin koji je Šilo koristio kao opis glazbe koju je izvodio Deep Throat. Zadnja postava u kojoj smo svirali Šilo (Fender Rhodes), Goran Reljić Relja (violina) i ja na alt saksofonu bila je najvećim dijelom improvizacija, vrlo energična, kaotična i atonalna; bez strukture, dogovora, zadanih tema i čvrstog ritma. Šilo je u to vrijeme bio pod utjecajem Cecila Taylora, pa je i njegovo sviranje klavira išlo u tom smjeru. Relja i ja smo se snalazili kako smo znali.”

Ipak, ključni se trenutak događa sredinom osamdesetih godina, kada Capri, tada član Haustora, i Dragan Pajić Pajo iz sastava Bordela osnivaju Cul-de-Sac koji danas djeluje kao grupa od deset članova pod imenom Cul-de-Sac / Orkestar za ubrzanu evoluciju.

“Pajo i ja smo imali potrebu za malo drugačijim glazbenim izražajem. Iskustvo s bendovima je bilo u svakom slučaju jako dobro za nas, ali nije zadovoljavalo naše potrebe, ni glazbene ni spiritualne”, objašnjava Capri. “Tako da smo 1986. godine formirali Cul-de-Sac, koji je počeo svirati potpuno improviziranu glazbu. Tu nije bilo nekih tema. Uzori su nam bili Sun Ra, Coltrane, Eric Dolphy i ta free jazz ekipa. Nastavili smo s time koliko smo i kako mogli, tako da je kroz tu grupu prošlo jako puno ljudi, između ostalih Darko Rundek i Igor Pavlica koji su u to vrijeme bili u Haustoru.”

Dolazak rata početkom devedesetih privremeno prekida djelovanje benda u Hrvatskoj, no Cul-de-Sac se neočekivano ponovno okupljaju u Nizozemskoj, jednoj od europskih prijestolnica slobodne improvizacije koja je dala velikane poput bubnjara Hana Benninka ili pijanista Mishe Melgenberga. Capri 1992. seli u Amsterdam gdje mu se između 1993. i 1994. pridružuje i Pajić:

“Tamo smo na neki način djelovali kao duo, a kasnije i kao trio s pjevačicom i trubačicom Andrejom Košavić. Ono što je možda najznačajnije je da su negdje u isto vrijeme skladatelj Marko Ciciliani i američka flautistica Anne La Berge pokrenuli večeri improvizirane glazbe u skvotu Entrepotdok. Nakon nekog vremena taj ciklus koncerata preselio se u drugi skvot, Overtoom 301, gdje se održavao svaki ponedjeljak pod nazivom Kraakgeluiden, što bi se prevelo kao “Slomljeni zvuci”. Tamo je dolazila međunarodna ekipa, i poznati i manje poznati, a funkcioniralo je na način da su ljudi svirali u ad-hoc grupama, u nekoliko grupa po večeri.”

Upravo će iskustvo s Kraakgeluidenom Pajića motivirati da, nakon povratka u Hrvatsku početkom dvijetisućitih, u Zagrebu oformi Impronedjeljke. “Ideja je bila da okupi glazbenike koje zanima slobodno improvizirana glazba, tako da je bio uključen manji krug mladih muzičara”, kaže Capri. “Dolazili su u prostor iza Močvare, tamo gdje danas Damir Bartol Indoš ima svoj studio. To je u stvari bila neka vrsta radionice i sessiona istovremeno, ali bez publike. Moglo se doći slušati, ali nisu to bili koncerti za javnost. Više su bili orijentirani na istraživanja.”

Pajićeva smrt 2014. prijetila je ujedno biti i krajem za ciklus koji je vodio od 2007. do 2011. Ipak, 2018. na nagovor kustosice, producentice i tadašnje voditeljice Izloga suvremenog zvuka Davorke Begović, Capri oživljava Impronedjeljke. Obnovljeni ciklus napušta koncept radionice i poprima oblik koncertnog serijala, usmjerenog ka dovođenju međunarodnih gostiju, ali uz zadržavanje principa kolektivizma i suradnje, posebno kroz spontano stvorene ansamble i improvizacijske sessione. Prva se dva ciklusa Impronedjeljaka tako održavaju u Studentskom centru, pod okriljem Kulture promjene, no neprijateljskim preuzimanjem SC-a 2018. Capri biva primoran pronaći drugi prostor.

Zahvaljujući voditelju glazbenog programa kluba Vinyl, Vedranu Peternelu, ciklus Impronedjeljaka smješta se u prostorima toga kluba u Bogovićevoj, dok je u isto vrijeme nekoliko koncerata održano u galeriji Greta i Kulturnom centru Mesnička. Nakon gašenja Vinyla, Impronedjeljci konačno utočište pronalaze u Močvari, gdje su, uz povremene izlete na Scenu Ribnjak te u Kontejner i Grof Melin, do danas dio redovnog klupskog programa.

“Prvi trodnevni međunarodni festival Impronedjeljak / Impromonday održan je 2021. u Močvari. Bio je to vrlo skroman festival, sudjelovalo je svega sedam inozemnih glazbenika. Cjelokupni iznos koji sam dobio za festival bio je 5000 kn. Srećom, Austrijski kulturni forum i slovenski Zavod Sploh snosili su troškove nastupa svojih glazbenika, pa je festival mogao ugostiti nekoliko inozemnih glazbenika”, prisjeća se Capri početaka festivalskog izdanka Impronedjeljaka.

Ako su počeci bili poslovično skromni i očekivano izdašno podržani, peto izdanje te manifestacije, koje se od 22. do 24. rujna ove godine održava u Močvari, ugostit će neka od najistaknutijih imena međunarodne improvizacijske scene, od legendarnih pijanista Alexandera von Schlippenbacha i Elisabeth Harnik i trubača Stevea Swella pa do mladih nada poput vibrafonista Šimuna Matišića, čije sudjelovanje Capri posebno ističe. U duhu Kraakgeluidena i izvornih Impronedjeljaka, glazbenici_e će tijekom tri dana svirati u nekoliko različitih premijernih formacija.

Upravo taj aspekt rekonfiguracija, plutanja u nepoznatom te prilika za domaće glazbenike da surađuju s često iskusnijim stranim kolegama element su koji Impronedjeljke izdvaja od drugih sličnih programa koji su se odvijali u Zagrebu i Hrvatskoj tijekom godina. Iako je pod vodstvom prvo Ivice Baričevića Bare, a zatim Mate Škugora Earwing Jazz Festival / NO Jazz u Zagreb dovodio možda i vidljivija imena džeza i slobodne improvizacije, posebno sredinom dvijetisućitih, izostala je dimenzija edukacije i kolaboracije stranih gostiju s lokalnom zajednicom na kojoj inzistira Capri.

Tako ostvarene, spontane suradnje sa sobom donose značajan rizik neuspjeha, pa su posjetitelji Impronedjeljaka kroz godine mogli svjedočiti popriličnom broju neuspjelih ili djelomično uspjelih susreta. U tom se prihvaćanju važnosti procesa i mogućnosti pogreške i nespretnosti, uostalom, kriju umjetnička dopadljivost i duboka ljudskost slobodne improvizirane glazbe.

Pregledavanjem minuciozno vođenog popisa koncerata u okviru Impronedjeljaka, koji su po Capriju do danas ugostili 170 stranih i 75 domaćih glazbenika_ca, nazire se ne samo senzibilitet prema slobodi u sviranju već i otvorenost prema različitim izričajima, perspektivama i demografijama. U slobodnoj glazbi rijetko postoje hijerarhije. Iako će Capri naglasiti važnost predstavljanja mladih glazbenika_ca, njegova selekcija pokazuje i značajni afinitet prema novim licima i osviještenost po pitanju rodne zastupljenosti. Tako su neka od najvažnijih recentnih gostovanja uključivala etablirane glazbenice Maggie Nichols, Lotte Anker i Miju Zabelku, ali i nadolazeće zvijezde poput danske saksofonistice Signe Emmeluth.

Na istom će tragu srpska saksofonistica i istraživačica Jasna Jovićević prilikom promocije knjige Dobro jutro, džezerke na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji u svibnju 2024. izdvojiti Caprin serijal najpristupačnijim mjestom za džez-glazbenice u regiji, dok će se među učestalim gošćama Impronedjeljaka istaknuti i Vesna Pisarović koja je svoj otklon od pop-glazbe pronašla u free jazzu i slobodnoj improvizaciji njemačkog saksofonista i klarinetista Petera Brötzmanna.

Unatoč prepoznatljivim imenima i, generalno gledajući, visokoj kvaliteti koncerata, za Impronedjeljke se sve većim problemom pokazuje nemogućnost stvaranja nove publike, ali i odgajanja novih generacija muzičara. Iako su slične tendencije prisutne i u značajno većim sredinama, od čikaškog Constellationa do londonskog Cafe Otoa, teško je ne primijetiti da na Impronedjeljcima ponekad vlada neugodno familijarna atmosfera. Upitan o budućnosti slobodne improvizacije u lokalnim okvirima, Capri kaže: “Stvarno je jako mali broj glazbenika, možda pet ili šest koji su stvarno zainteresirani, koji prate svjetsku improv scenu. Ne znam koji je razlog tome. Tu ima izvrsnih glazbenika, puno ljudi je završilo džez u Grazu ili u Beču. Izvrsno sviraju svoj instrument, ali rijetko se upuštaju dalje od mainstreama.”

Dojam je da postoji začarani krug u kojem manjak kritičkih pogleda na slobodnu improvizaciju i eksperimentalnu glazbu, kao simptom odumiranja glazbene kritike generalno, za sobom povlači i manjak razumijevanja a zatim i interesa, kako kod publike tako i kod izvođača. Pogled preko granice, prvenstveno prema Ljubljani, Mariboru i Cerknu, pak otkriva značajno pozitivniju sliku i kontrast koji nije endemska pojava za džez i slobodnu improvizaciju već rezultat (ne)uspjeha širih kulturnih politika.

Kako bilo, promišljanje slobodne improvizacije ostaje teško prohodnom temom, dok budućnost forme (p)ostaje podjednako ovisna o socio-ekonomskim prilikama i općem zeitgeistu koji se opasno naginje antihumanističkim, “Entartete Kunst” pozicijama. Capri nema jasne odgovore na pitanja o širim kulturnim perspektivama slobodne improvizacije, no, zasad barem, glad za sviranjem i stvaranjem i dalje postoji. Tako će, uz uzdah, otkriti da mu je iznimno teško što, zbog financijskih i prostornih ograničenja, mora odbijati glazbenike koji bi u Zagrebu željeli svirati.

Unatoč svemu, ne misli stati: “Ono što se sviralo prije 10 godina drugačije je nego ono što se svira sada. Drugačiji je pristup glazbenika. Svaki razvoj je vrlo spor, ali dešava se. Čisto kroz izričaj, glazbeni, estetski, filozofski ili spiritualni, mislim da slobodna improvizirana glazba ima i dalje veliki prostor za inovativni način djelovanja.”

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Iza scene koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Dvodnevni program započinje u utorak, 29. listopada u 20 sati, nastupom producentice i glazbenice Ivone Eterović (tonote), uz prvo zagrebačko gostovanje jedne od vodećih skladateljica i glazbenica te predavačice iz područja prostorno-zvučnog stvaralaštva, Ji Youn Kang.

U srijedu, 30. listopada, na programu je hrvatska praizvedba kompozicije Tomislava Olivera, njegova završnog rada na studijskom programu na IRCAM-u u Parizu, praćena video radom Gorana Nježića i izvedbom saksofonista Joshue Hydea. Nakon toga slijedi audiovizualni performans kanadskog umjetnika zvuka Joëla Lavoiea te eksperimentalnog filmaša Guillaumea Valléea, a program završava nastupom Marka Fella i Riana Treanora koji će izvesti višekanalnu kompoziciju nastalu tijekom zajedničke rezidencije u INA GRM-u u Parizu.

Program je realiziran pod kustoskim vodstvom muzikologinje Davorke Begović, tehničkim vodstvom inženjera elektroakustike Miodraga Gladovića, uz tehničku podršku Filipa Pacaka.

Ulaznice u pretprodaji možete nabaviti ovdje.

Više informacija o Večerima prostornog zvuka možete pročitati na stranicama organizatora.

Gibanja počinju u ponedjeljak 20. svibnja u 19 sati u Kontejneru improvizacijom najmlađeg sudionika ovogodišnjeg festivala, devetogodišnjeg Rija Sinkauza. Rio će na ksilofonu i bubnjevima nastupiti u duetu s glazbenikom i ocem Nenadom Sinkauzom na gitari i elektronici. Program se nastavlja prostorno-zvučnim istraživanjem u kojem Stijn Demeulenaere (živa elektronika), gitarist Primož Sukič i udaraljkaš Ruben Orio istražuju zvučni identitet Kontejnera i njegova okruženja, koristeći sam prostor kao dio instrumentarija. Večer će zaključiti dvije švicarske saksofonistice, eventuell., koje svojim elektroakustičkim kompozicijama i audiovizualnim radovima predstavljaju istraživanje mnogostrane prirode tišine, te razlika između auditivne i vizualne percepcije.

Drugi dan Gibanja, utorak, posvećen je višekanalnoj glazbi, a u Kontejner donosi dvije recentne narudžbe pariškog Ina GRM – Groupe de Recherches Musicales: djelo za bubnjeve i višekanalnu snimku bubnjeva Alexandrea Babela te ambijentalno djelo za violončelo i višekanalnu vrpcu Judith Hamann. Višekanalnu elektroničku kompoziciju izvest će i predstavnica austrijske eksperimentalne scene Ursula Winterauer, nakon čega slijedi DJ set omiljenih pjesama Miodraga Gladovića, na rubu ambijentalnog zvuka i plesne ritmike, miksano u ambisonic formatu.

Treći dan Gibanja, srijeda, donosi glazbu drugačijih instrumenata: koncert Jasne Veličković na Veliconu, instrumentu koji je sama osmislila i izgradila, odnosno elektroničkom sustavu koji se sastoji od magneta i metalnih predmeta koje pokreću zavojnice, te koncert trija Blasco / Voutchkova i Annette. Radi se o jedinstvenom spoju instrumenata u kojem Biliana Voutchkova koristi glas i violinu, specifična načina izvođenja, a Marche Blasco svira na Annette, 3D pisaču koji je sama izgradila. Večer zatvara mlada eksperimentalna glazbenica u usponu, Abigail Toll, s ambijentalnim, elektroakustičnim drone nastupom.

Program četvrtog dana Gibanja, 23. svibnja, održava se u klubu Močvara, a počinje poetičnim dokumentarnim filmom, portretom francuske pionirke zvuka, elektroničarke Éliane Radigue. Slijedi audiovizualni performans Kassela Jaegera i Eléonore Huisse te koncert predstavnika hrvatske suvremene scene, The Anti-Teleological Rock Combo čije prvo diskografsko izdanje izlazi u svibnju ove godine.

Nakon četiri glavna festivalska dana te dana pauze, ovogodišnja Gibanja završavaju 25. svibnja u Kontejneru zvučnom instalacijom Kathy Hinde koja istražuje zvučne složenosti i kombinacije staklenih posuda s promjenjivim razinama vode. Osim otvorenja zvučne instalacije, Hinde će na njoj izvesti i dva performansa uživo između kojih će rad predstaviti i u razgovoru s kustosicom i publikom.

Ulaznice za Gibanja mogu se kupiti online. Za festivalsku ulaznicu u pretprodaji treba izdvojiti 25 dok će za vrijeme trajanja ciklusa iznositi 30 eura. Dnevna ulaznica u pretprodaji iznosi 7, a na dan koncerata će iznositi 10 eura. Ulaznice za pojedinačne koncerte iznose 4 eura.

Više detalja o satnici možete pronaći ovdje.

Oslanjajući se na dugogodišnju praksu snimanja video eseja i eksperimentalnih filmova, Sanvincenti u suradnji s kustosicom Davorkom Begović i inženjerom elektroakustike Miodragom Gladovićem predstavlja snimke zabilježene na odabranim lokacijama u nacionalnim parkovima Risnjak u Hrvatskoj i Peneda – Gerês u Portugalu. 

Rad, posvećen Bifu, namijenjen je slušanju u intimnoj atmosferi, a više detalja o tome kako je izgledao proces bilježenja snimki, inspiraciji i postavu poslušajte u audio vodstvu. 

Izložbu možete posjetiti do 30. travnja.

Davor Sanvincenti

Od utorka 16. travnja do utorka 30. travnja, u izložbeno-izvedbenom prostoru Kontejner bit će izložena multimedijska instalacija umjetnika Davora Sanvincentija oko spava, uho diše. Zbog zahtjeva instalacije koja svojim intimnim postavom posjetiteljima omogućuje da rad dožive u samoći, neće biti službenog otvorenja izložbe.

Instalacija oko spava, uho diše čiji je naslov preuzet od skladateljice i umjetnice Maryanne Amacher, proizlazi iz terenskih zvučnih zapisa životinjskih staništa koji nastaju u višegodišnjem projektu u kojem Sanvincenti surađuje s inženjerom elektroakustike Miodragom Gladovićem. Zajednički su izradili takozvanu zvučnu zamku kako bi bilježili zvukove životinja noću te približili ljudskom uhu i oku trenutke u kojima je životinjski svijet lišen ljudske prisutnosti. “Zvučna zamka omogućila je približavanje spektru koji nam je nepoznat: ulazak u intimu zvukovlja divljih bića i njihove akustičke okoline na mikrolokacijama nacionalnih parkova Risnjak u Hrvatskoj i Peneda – Gerês u Portugalu. Snimke također daju značajan doprinos bioraznolikosti navedenih područja u odnosu na antropogenu buku i zvučno onečišćenje”, stoji u najavi. U potrebi da kroz napetost slušnog aparata isprovocira promjenu u auditivnoj percepciji, iz prikupljenih materijala Sanvincenti stvara višekanalnu audiovizualnu instalaciju kojom posjetitelja uvodi u stanje neizvjesnosti, dok ga istovremeno potiče na suosjećanje prema prirodi i životinjskom svijetu.

Kustosica izložbe je muzikologinja Davorka Begović.

Davor Sanvincenti (1979.) je multimedijalni umjetnik čije se područje djelovanja nalazi u fenomenologiji audiovizualnog i antropologiji vizualne kulture. Djeluje u medijima filma i videa, fotografije, fizičke svjetlosne i zvučne instalacije te audiovizualnog performansa. U svojim se radovima bavi konceptom iluzije, istražujući moguće granice ljudske percepcije te konstrukcije iskustva.

Više informacija o izložbi potražite ovdje.

Kvartovski objektiv u središte postavlja zagrebačku četvrt Črnomerec, a cilj ovog multidisciplinarnog projekta je uočiti i oblikovati sadržaje grada, pozitivno utjecati na značenje povijesnih, emocionalnih i drugih sačuvanih slika kako bi se potaknula pozitivna promjena odnosa prema prostoru koji nas okružuje. Program je fokusiran na medij fotografije koji je zahvaljujući razvitku tehnologije svima dostupan i jednostavan za korištenje (osobito kamere mobilnih telefona), u velikoj mjeri razumljiv te s druge strane vrlo individualan, jer svi snimaju različito. Time se potiče razumijevanje i uvažavanje različitosti u pristupu i interpretaciji teme. U odabiru programskih aktivnosti posebnu pozornost obraćamo na javni prostor kvarta kako bismo osvijestili njegovu povijesti, ali i uspostavili nove ideje za izgradnju u budućnosti te kontekstualizirali Črnomerec u širem gradskom tkivu.

Novo izdanje Gibanja u viziji kustosice i muzikologinje Davorke Begović potvrdilo je svoju dosadašnju programsku okosnicu. U svom trećem izdanju samoprozvano eksperimentalno zvučno događanje (ne festival jer se Gibanja klone i takvih, a ne samo žanrovskih odrednica) ostvarilo je potencijal za rast te pružilo neke nove dimenzije za razvoj (publike) domaće scene suvremene glazbe. Osim povećanja broja dana događanja i tiskanja programske knjižice, uvedene su i ulaznice za sve koncerte. S obzirom na dobru posjećenost koncerata čini se da je odgovor publike na ovu promjenu bio pozitivan, što je dobrodošli znak prepoznavanja i podržavanja scene od strane publike. 

Publika je tako mogla čuti suvremene eksperimentalne izričaje (koncerti predstavnika slovačke eksperimentalne glazbene scene Barbore Tomáškove i Ondreja Zajca te svjetlosno-zvučni performans udaraljkaša Sylvaina Darrifourcqa), doživjeti nove performanse  (zvučna sound art instalacija austrijanca Andreasa Trobollowitscha), ali i koncerte na kojima su predstavljeni domaći umjetnici (elektroakustička komprovizacija Pavla Jovanovića i Bojana Krhlanka nastala na prvoj rezidenciji Gibanja), kao i njihova umrežavanja sa stranim umjetnicima (audiovizualni nastup Martine Claussen u suradnji s hrvatskim umjetnikom svjetla i videa Ivanom Lušičićem Liikom). Ipak, ono što ovogodišnje izdanje Gibanja čini zanimljivim je širenje dosadašnjeg programskog fokusa na glazbu/glazbenike koji ne spadaju isključivo u domenu nezavisne i ne-institucionalne kulture, a unutar koje se zvučno događanje dosad čvrsto pozicioniralo (doduše ovo se više odnosi na percepciju publike nego na programsku koncepciju). To se može primijetiti na primjerima triju nastupa – perkusionista Jake Bergera, violinistice Dejane Sekulić te ansambla Nemø – koji zacrtavaju putanju izlaska iz žanrovske niše unutar koje smo navikli promatrati Gibanja, a prema većem povezivanju (zagrebačke) scene suvremene glazbe.

Slovenski perkusionist i improvizator Jaka Berger  izveo je kultno djelo britanskog skladatelja Corneliusa Cardewa, Treatise. Cardew je važno ime druge polovice 20. stoljeća. Inicijalno je bio povezan s europskom avangardnom strujom i s jednim od vodećih aktera te scene, Karlheinzom Stockhausenom, sve dok se u šezdesetim godinama prošlog stoljeća nije okrenuo eksperimentalnoj američkoj glazbi. Treatise se sastoji od gotovo 200 stranica grafičke partiture – to jest, glazbenog zapisa u kojem se skladatelj u potpunosti odmakao od tradicionalnog notnog zapisa te je stranice ispunio grafičkim i geometrijskim elementima bez ikakvih uputa o izvedbi. Cardew je time omogućio bilo kojem izvođaču da izvede djelo na bilo kojem instrumentu (ili na nečem drugom?) na sasvim subjektivan način, zamagljujući granice improvizacije i interpretacije. Naime, dok su europski avangardisti nastojali maksimalizirati kontrolu krajnjeg zvučnog rezultata, američka je eksperimentalna struja kompletno odustala od takvog tipa kontrole i prevrednovala odnos skladatelj-izvođač-slušatelj. Razlika između tih dviju struja nije toliko u zvuku koliko u poetici i smjeru iz kojeg su se zaputili da bi došli do sličnog rezultata, pa možemo reći da se radi o dvije strane istog novčića. 

Berger je u intimnoj atmosferi Kontejnerovog prostora također održao predavanje o skladbi i pritom je s publikom podijelio izazove koje ovo djelo stavlja pred svakog izvođača, što je idealan način za usmjeravanje i produbljivanje slušateljskog iskustva. Dubina i težina Cardewove skladbe očituje se u gotovo filozofskom pitanju prevelike slobode koja od izvođača zahtijeva odgovor na pitanje: što mogu/želim učiniti ako je sve dozvoljeno? Traženje odgovora na ovo pitanje Berger opisuje kao velik osjećaj odgovornosti u pristupu djelu i sistemu tumačenja grafičkog zapisa. Dijeljenje ovog iskustva imalo je dodatnu vrijednost jer je Berger na interpretaciji ove skladbe radio s gitaristom Keithom Roweom, koji je s Cardewom bio član AMM grupe za slobodnu improvizaciju. Kao svoj najveći izazov Berger je istaknuo napuštanje naučenih obrazaca sviranja, ali isto tako i potrebu da nanovo upozna vlastiti instrument. Izvedba na Gibanjima ujedno je bila nova prilika za tumačenje Treatisea, kojeg je već snimio na albumu s prepariranim bubnjevima (s dodanim pedalama i elektronikom), no za ovaj se koncert se odlučio na back to basics pristup te se vratio akustičnim bubnjevima s dodanim činelama (koje je naslagao jedne na druge). To je bila prva indikacija da će novo izdanje Gibanja biti drukčije. Hommage Cardewu kao ”klasiku” eksperimentalne glazbe predstavlja simbolični pogled unatrag, koji svjedoči potrebi za reevaluacijom i reinterpretacijom nasljeđa, kao i za njegovim uspoređivanjem s recentnim djelima, što je nužni korak k izgrađivanju identiteta. 

Možda još više od Bergerovog, koncert violinistice Dejane Sekulić pokazao je zamagljenost deklarativnih granica različitih scena. Program njezinog koncerta lako bi se mogao pronaći u sklopu Muzičkog biennala Zagreb (MBZ), festivala koji prati tokove suvremene glazbe, no uglavnom one s institucionalne i akademske scene. To ne znači da je ovaj koncert odudarao iz programa Gibanja, već govori u prilog tezi da razlike današnjih eksperimentalnih izričaja možemo manje sagledati u opusu ili djelovanju nekog umjetnika_ce, a više u pripadnosti određenoj sceni – institucionalnoj ili nezavisnoj – te najvažnije: njihovim različitim publikama. 

Sekulić je izvela suvremena djela skladatelja mlađe generacije poput Clare Iannotte, Alessandra Perinija i Johannesa Kreidlera (koji je već nastupio na MBZ-u 2017.) u kojima se istražuje nekonvencionalni pristup sviranju i zvuku violine te koriste različita sredstva i materijali za prepariranje – odnosno, izmjenu zvučnog idioma instrumenta. U pauzama između skladbi, Sekulić je publiku vodila kroz korake prepariranja violine, umetanja različitih predmeta (trzalice, naprstka, šivaće igle, gumenog adheziva i sl), te je istovremeno govorila o samim skladbama, što je potaklo interes i razumijevanje glazbe kao i samog procesa njenog nastanka. 

Korak dalje od izmjena na samoj violini napravio je Alessandro Perini u skladbi tog dana moje lijevo uho postalo je žaba, za koju je dizajnirao posebno 3D printano gudalo na čijim je krajevima postavio kontaktne mikrofone. Ideja je bila prikazati kako “čuje” samo gudalo i to prenijeti u prostor. Pozicije mikrofona na gudalu odgovarale su pozicijama zvučnika u stereu čime se postiglo dvodimenzionalno kretanje zvuka u prostoru. Fokus na ulogu gudala imali su i Wojtek Blecharz, koji je u skladbi Fenotip zamijenio gudalo s rolom plastične folije, te Johannes Kreidler, enfant terrible suvremene scene čija su konceptualna djela često čin provokacije s uvijek prisutnom crtom humora, a koji je u svom audiovizualnom djelu GUDALO preko senzora pokreta sinkronizirao gudalo izvođača s animiranim gudalom. Jednostavnim geometrijskim elementima imitirao je karikirano struganje po violini, a ako je bilo provokacije u ovom djelu, onda je to bila provokacija na smijeh zbog zvučnog rezultata struganja po žicama.

Najdojmljiviji nastup bio je onaj ansambla Nemø koji su izveli djelo Huga Moralesa Murguie Automatska sredstva ljudskog rada za dva operatera i modificirane strojeve. U najavi i na posterima novog izdanja Gibanja prikazan je jedan od intrigantnijih dijelova nastupa gdje se dvoje izvođača “dodaju” s njihalima, zapravo sa šest vibratora pretvorenih u njihala. Pick upovi smješteni u središtu postolja pojačavali su njihove frekvencije u trenutku kada bi njihala prošla pokraj njih. Zvučni rezultat bili su kratki i periodični metalasti tonovi različitih frekvencija koji su služili kao ritamski materijal. Upravljajući njihalima, dvoje glazbenika obučenih u distopijska radnička odijela s gas maskama razvijali su hipnotizirajuće ritamske obrasce koji su progresivno postajali sve kompleksniji i vizualno zadivljujući. Muzički jednostavna ideja zahvaljujući performativnom elementu i zanimljivom konstrukcijom generatora zvuka zahvatila je pažnju publike tokom i nakon koncerta, kada je njen veći dio prišao pogledati sve strojeve-instrumente. Dobar dio pozornice u velikoj dvorani Pogona zauzimale su bušilice koje je Morguia pretvorio u instrumente tako da je na njih montirao različite predmete. Njima su izvođači upravljali pedalama i gumbima smještenima na stolu u centru pozornice, a svojim pokretima i nizom repetitivnih ali kompleksnih radnji imitirali su automatizaciju strojeva. Djelo je nastalo prošle godine u okviru platforme iii – instrument inventors initiative, inkubatora za interdisciplinarne umjetničke prakse koje povezuju izvedbenu umjetnost, tehnološku inovaciju, teorijski rad i ljudsko iskustvo. 

Zbog svoje recentnosti, eksperimentalnog karaktera i korištenja tehnologije ovaj koncert se savršeno uklapa u programski koncept Gibanja, ali isto tako bi se ovo ili neka druga djela Moralesa Morguie, koji sebe opisuje kao skladatelja, sonologa i umjetnika zvuka, mogla pronaći na repertoaru MBZ-a ili Zavoda za eksperimentalni zvuk (ZEZ), što sugerira da scene suvremene glazbe nisu toliko odvojene koliko ih je publika navikla odvajati (npr. Jaka Berger je bio na ZEZ-ovoj rezidenciji 2022.). I sama Begović je u vrijeme dok je vodila Izlog suvremenog zvuka unutar Kulture promjene SC-a govorila o nužnom kontrapunktu akademske i nezavisne scene. Odlaskom na spomenuta događanja moguće je primijetiti da na koncerte dolaze različite publike, rijetko sam susrela isto lice na sva tri festivala. Međutim, poziv na “otvaranje (sl)uha” koji su Gibanja uputili svojoj publici korespondira onom ZEZ-ovom “slušaj drugačije!”, kao i programskoj politici MBZ-a, koji od svog osnutka 1961. u prvi plan stavlja suvremenu glazbu i eksperimentalne prakse. Pobliže promatrajući festivale na domaćoj sceni suvremene glazbe mogu se uočiti brojna sjecišta, što i jest prirodno za umjetnost koja odbija čvrste žanrovske definicije i estetska ukalupljivanja, no publika se uglavnom zadržava unutar zamišljenih granica koje se ponekad mogu definirati samo nazivom festivala. Preostaje jedan izazov – da publika uhvati korak sa scenom.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Ekosustavima uključive kulture koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Kustoski kolektiv KONTEJNER – Biro suvremene umjetničke prakse organizira međunarodno događanje KONTEJNER 3.0 od 17. do 29. listopada. Uz novootvoreni prostor KONTEJNER-a u Odranskoj 1/1, predstavljanje umjetničko-znanstvenih projekata i suvremenih umjetničkih pristupa kojima se udruga bavi održat će se i u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu, Pogonu Jedinstvo i Petom Kupeu.

Program događanja, 17. listopada otvara EMAP izložba Živi sustavi – koncepti prirodne i umjetne drugosti u kolektivnim habitatima u MSU Zagreb s početkom u 19 sati. “Međunarodna izložba Živi sustavi – koncepti prirodne i umjetne drugosti u kolektivnim habitatima kustosica Olge Majcen Linn i Tereze Teklić predstavlja selekciju osam radova koji su u zadnje tri godine producirani u sklopu europske mreže EMAP – European Media Art Platform, najveće međunarodne platforme za rezidencije medijskih umjetnika u usponu”, piše u najavi.

U srijedu, 18. listopada počinje šestodnevno eksperimentalno zvučno događanje Gibanja u Pogonu Jedinstvo. “Ovogodišnje, treće izdanje eksperimentalnog zvučnog događanja Gibanja kustosice Davorke Begović donosi dvanaest inovatvnih prostorno-zvučnih i glazbenih nastupa među kojima se posebno ističu novo djelo meksičko-nizozemskog autora Huga Moralesa Murguie za modificirane strojeve umjesto glazbenih instrumenata, jedinstvena audiovizualna suradnja glazbenica Klare Lewis i Nik Colk Void s eksperimentalnim filmskim umjetnikom Pedrom Maiom, svjetlosno-zvučni performans udaraljkaša Sylvaina Darrifourcqa, elektroakustička komprovizacija glazbenika Pavla Jovanovića i Bojana Krhlanka te kultno djelo Corneliusa Cardewa Treatise u izvedbi i interpretaciji Jake Bergera“, najavljuju u Kontejneru.

Treći segment, Realities in Transition XR Camp – Prošireni svjetovi na temu virtualne stvarnosti otvara se 24. listopada u MSU Zagreb. Iz najave događaja: “Hibridni program XR kampa uključuje izložbu, audiovizualne i performanse proširene stvarnosti, brojne radionice i uzbudljiv diskurzivni program u kustoskoj koncepciji Ane Bedenko i Tereze Teklić te propituje teme kao što su umjetna inteligencija, ideja proširene stvarnosti kao nove zadane stvarnosti, korištenje ove tehnologije u polju edukacije i umjetničkog stvaralaštva, zamišljanje drugačijeg javnog prostora, upoznavanje etabliranih XR umjetnika i onih u usponu.”

Udruga Kurziv, nakladnik portala Kulturpunkt.hr, Školicu organizira od 2009. godine kako bi mladim autorima i autoricama omogućila prostor za produkciju novinarskih tema iz područja suvremene kulture i umjetnosti te pridonijela raznolikosti medijskih uvida u njih.

Petnaesti ciklus Školice počinje 2. listopada 2023. i traje do 31. siječnja 2024. godine. Program se održava ponedjeljkom i srijedom od 18 sati u Klubu Mama i prostorima nezavisne kulture u centru Zagreba, a detaljan raspored i program polaznice_i će dobiti pri prvom susretu. 

Kulturpunktova novinarska školica sastoji se od četiri tematske cjeline: nezavisna kulturna scena (kulturne politike te prakse i modeli razvijani u polju), medijska pismenost (kritičko čitanje medija, transformacije medija i fact-checking), suvremena umjetnost (angažirane, eksperimentalne i kritičke umjetničke i kustoske prakse) te proizvodnja medijskog sadržaja (praktičan novinarski rad i objavljivanje radova). 

Četiri cjeline podijeljene su na predavanja, radionice/praktikume i mentorirani rad. Predavači_ce i voditeljice_i radionica istaknuti_e su kulturni_e radnice_i, istraživačice_i, novinarke_i te kustosice i umjetnice_i: Vesna Vuković, Lea Vene, Tihana Bertek, Miona Muštra, Una Bauer, Igor Ružić, Nebojša Slijepčević, Iva Nerina Sibila, Davorka Begović, Jaka Primorac, Luka Ostojić, Barbara Matejčić, Matija Mrakovčić, Katerina Duda i Klara Berdais. Mentorsku podršku polaznicima_ama, za vrijeme i nakon trajanja programa, pružat će uredništvo Kulturpunkta.

Prijava za edukacijski program treba sadržavati kratki životopis i kontakt podatke (e-mail, broj mobitela), motivacijsko pismo (do 1800 znakova) te kratki autorski osvrt na temu iz područja kulture (od 1800 do 2700 znakova). Prijave treba slati na adresu elektroničke pošte s naslovom “Prijava za Školicu”, najkasnije do 18. rujna 2023. u 24 sata.

Na istu adresu možete poslati sve upite vezane uz prijavu i program.

Kulturpunktova novinarska školica primit će do 15 polaznika, a svi prijavljeni će o rezultatima selekcije biti obaviješteni putem maila najkasnije do 25. rujna 2023.

Edukacijski program provodi udruga Kurziv – Platforma za pitanja kulture, medija i društva, uz potporu Grada Zagreba i Zaklade Kultura nova.