Kultura koja mijenja i educira

Nataša Rajković i njezine suradnice su od 2004. do 2018. vodile Kulturu SC-a pod imenom Kultura promjene. U prostorima Studentskog centra organizirale su kazališne, filmske, galerijske, glazbene i multimedijske programe, održavale međunarodne suradnje, provodile svoje festivale i otvarale prostor partnerskim festivalima. Unatoč raznolikosti i velikom broju programa, u ukupnom radu Kulture promjene bila su jasno prepoznatljiva programska načela koja su bila u skladu s načelima pod kojima je Kultura SC-a djelovala od samih početaka, naročito tijekom ’70-ih i ’80-ih godina (za više detalja o radu SC-a u Jugoslaviji vidjeti zbornik Savska 25, ur. Feđa Vukić, Studentski centar u Zagrebu, 2014.). Prvo, sve aktivnosti Kulture promjene nudile su određenu kulturnu alternativu, kako popularnoj kulturi, tako i kanonskoj, visokoj. Time je SC otvorio prostor za drugačije poetike domaćih autora (pogotovo poetike koje ne nalaze mjesto na umjetničkim akademijama), ali i za gostovanja stranih i nekonvencionalnih umjetnika u svim poljima kulture. No selekcija programa nije se temeljila samo na kriteriju alternativnosti, nego i na određenoj kvaliteti, što vodi do druge osobine kulture SC-a, elitizma. Drugim riječima, cilj nije bio kreirati program prepoznatljiv i prihvatljiv “široj publici”, nego ponuditi kvalitetni program koji bi educirao mladu studentsku publiku tako što bi je upoznao s praksama kakve nisu ranije susreli. Naposljetku, SC je bio otvoren upravo studentskim radovima pa su mnogi poznati kazališni, konceptualni, likovni i ostali umjetnici svoje prve radove predstavili upravo u sklopu Kulture promjene.

Ta načela mogu se prepoznati u svim redovnim i izvanrednim djelatnostima Kulture promjene: sve izložbe, koncerti, predstave, performansi itd. bili su kvalitetna, nekonvencionalna djela i/ili studentski radovi obećavajućih mladih autorica i autora. SC-ovi festivali – Velesajam kulture, Ganz novi festival i Izlog suvremenog zvuka – također su bili poligon za mlade autore i inovativne strane umjetnike, a iako nisu svoj prestiž temeljili na poznatim imenima, imali su izgrađenu publiku i reputaciju u domaćim i međunarodnim krugovima. Naposljetku, SC je stoga bio otvoren za festivale i događanja koje su po istim načelima organizirale druge udruge. Tako su se u prostorima SC-a bez naknade održavali festival eksperimentalnog filma i videa 25FPS, Festival europske kratke priče, međunarodni festival studentskog kazališta i multimedije Test!, festival Perforacije i razni drugi programi.

Kultura promjene dosljedno je godinama provodila jasno profiliran i bogat program alternative kulture. Čak i kad je Studentski centar ušao u sanaciju i smanjio budžet za kulturu, Rajković i njezine suradnice održavale su razinu programa zahvaljujući financijskoj potpori koju su dobivale na gradskim, državnim i europskim natječajima. Značajan problem ipak su predstavljali stari, derutni prostori, a posebna je šteta bila zapuštanje Kina SC, i dalje najveće kinodvorane u Hrvatskoj, čiji bi redovni rad zahtijevao temeljitu obnovu dvorane i veliko povećanje kadra koji bi mogao voditi redovni filmski program za širu publiku. No cijena renovacije tih velikih prostora uvijek je nadilazila granice budžeta.

S obzirom na tako bitan i dugotrajan rad, smjena Nataše Rajković i kasniji odlazak skoro svih njenih suradnica predstavljali su veliku štetu ne samo za rad SC-a i studentsku kulturu, nego za kulturu cijelog grada. Da bismo razumjeli kako je i zašto sanacijska uprava smijenila svoje uzorne radnice, moramo vidjeti što je sanacija točno promijenila u samom Studentskom centru.

Stanje permanentne krize

Od 1993. kad je Studentski centar u Zagrebu prešao u posjed Sveučilišta u Zagrebu, institucija se nalazi u permanentnoj krizi zbog koje trenutno prolazi drugu sanaciju. Prva sanacija počela je 2002. zbog duga od 87,5 milijuna kuna, a završila je 2004. kad je SC poslovao s plusom od 21 milijun kuna. Druga sanacija počela je 2013. godine zbog duga od oko 120 milijuna kuna i još uvijek traje.

Prema Zakonu o sanaciji studentskih centara, “sanaciju ustanove u skladu s odlukom o sanaciji provodi ministarstvo u čijem je djelokrugu djelatnost ustanove nad kojom se provodi sanacija”. Što se tiče upravljanja centrom, “danom stupanja na snagu odluke o sanaciji ustanove ograničavaju se ovlasti tijela upravljanja ustanovom na način i u dijelu utvrđen tom odlukom”, a upravu “za vrijeme provedbe sanacije preuzima u ime Republike Hrvatske Vlada Republike Hrvatske, odnosno sanacijsko tijelo koje odlukom o sanaciji imenuje Vlada Republike Hrvatske”. Drugim riječima, Ministarstvo znanosti i obrazovanja zaduženo je provesti sanaciju, a tim procesom ne upravlja redovna uprava, nego izvanredna sanacijska uprava čija je jedina zadaća sanirati dugove.

Blago rečeno, zakonom predviđeni proces ne funkcionira. Nakon šest godina sanacijskog procesa nisu poznati ni plan ni progres sanacije, kao ni okvirni rok kad bi sanacija trebala biti gotova. O netransparentnom i sumnjivom sanacijskom procesu zagrebačkog SC-a iscrpno je pisala Ivana Perić za H-Alter, a ovdje vrijedi izdvojiti detalj: “U ožujku 2018. godine sanacijski upravitelj SC-a Mirko Bošnjak od Ministarstva znanosti je zatražio program sanacije SC-a. Program sanacije je dokument u kojem je točno navedeno kada će, u kojem iznosu i prema kojem vjerovniku biti isplaćeni dugovi iz sredstava koja SC dobije za sanaciju. Budući da Bošnjak u svojem službenom dopisu MZO-u navodi da niti on, niti SC, nemaju niti početni plan sanacije (koji je trebao biti napravljen prije nego je sanacija uopće pokrenuta) opravdana je sumnja da su novci uplaćeni za sanaciju tijekom mandata zadnjih pet ministara znanosti i obrazovanja (159 milijuna kuna) potrošeni bez ikakvog plana.”

Ishod ove sulude situacije, u kojoj sanacija traje iako se de facto ne provodi pa se ne može ni dovršiti, jest da Studentskim centrom do daljnjega upravlja od Vlade postavljena tehnička uprava koja ima pune ovlasti kao redovna uprava, ali nema zadani mandat niti ikakvu odgovornost osim sanacije dugova. No zašto bi provela sanaciju kad bi time izgubila upravu nad Studentskim centrom?

U tom kontekstu možemo sagledati obračun sanacijske uprave s Kulturom promjene. S jedne strane njihov sukob se predvidljivo vrti oko financija. Sanacijski upravitelj Mirko Bošnjak za tportal je izjavio da će provesti restrukturiranje za sve djelatnosti i službe, pa tako i za Kulturu SC-a Zagreb, “u svrhu financijske samoodrživosti na godišnjoj razini. Drugim riječima, to znači ustrojiti model poslovanja po kojem će prihodi pokrivati rashode. Za Kulturu SC-a Zagreb to ne znači otkaze ili ‘gašenje ili ukidanje kulture’, ali može značiti organizacijske promjene prema programskom zaokretu koji će studentima biti zanimljiv i financijski održiv”.

Iz perspektive sanacijske uprave, kojoj je bitna samo bilanca, javni značaj kulturnog programa SC-a ne znači mnogo ako nije financijski održiv, a ta bi se održivost trebala postići komercijalizacijom programa. No čini se da se ovaj sukob ne može svesti tek na pitanje financija. Naime, trošak SC-ove kulture bio je relativno malen u ukupnom budžetu centra, a direktni troškovi programa pokrivali su se iz raznih javnih fondova van SC-a. Stoga nije jasno zašto bi organizacijska promjena uopće bila potrebna ni kako bi “zanimljiv” programski zaokret (štogod to značilo) bio financijski održiviji od postojećeg modela. Tome valja pridodati da je sanacijska uprava putem administrativnih začkoljica i nerazumnih zahtjeva redovito vršila pritisak i otežavala svakodnevni rad Kulture promjene, a Bošnjak je i otvoreno prozvao Natašu Rajković zbog nikad dokazanog “pokušaja prikrivanja nepravilnosti u poslovanju i neodgovornom trošenju financijskih sredstava SC-a Zagreb (…)” (ibid.) Iz toga je razvidno da sanacijska uprava nije imala namjeru u suradnji s tadašnjom garniturom Kulture promjene analizirati stanje i provesti restrukturiranje, nego je pripremala teren za smjenu kadra.

Pritisak je kulminirao lani kad je kultura u Statutu SC-a degradirana s osnovne djelatnosti na službu da bi krajem srpnja 2018. Nataša Rajković bila smijenjena. Za njom ubrzo odlaze druge suradnice, a Kultura promjene mijenja ime, sastav ljudi i program. Na ovu neobrazloženu i neopravdanu čistku reagirali su i kulturnjaci i ministrica kulture Nina Obuljen Koržinek, no bez učinka. Naposljetku je Ministarstvo znanosti i obrazovanja, zaduženo i za SC i za njegovu sanaciju, opravdalo smjenu Rajković kao diskrecijsko pravo izvanredne uprave: “Sanacijski upravitelj ima ovlasti imenovanja i razrješenja voditelja ustrojstvenih jedinica te donošenje odluka u pogledu radno-pravnog statusa pojedinih zaposlenika i skupina zaposlenika.”

Natašu Rajković zamijenio je Davor Šišmanović koji je u svojim medijskim istupima najavio rez s dosadašnjom praksom, veće okretanje studentskoj publici i “dobrim vibrama“. Očito se radi o promjeni u smjeru Bošnjakove težnje za komercijalnim, financijski samoodrživim programom. Petnaest mjeseci kasnije možemo vidjeti da je doista došlo do reza s Kulturom promjene i da su se tradicionalne vrijednosti SC-a – alternativnost i kvaliteta – izgubili. No s druge strane Kultura SC-a nije ostvarila ni financijsku samoodrživost niti je privukla značajan studentski interes.

“Uspjesi” novog vodstva

O dosadašnjem radu i planovima razgovarali smo s Davorom Šišmanovićem, koji službeno obavlja funkciju pomoćnika ravnatelja SC-a u Zagrebu za Kulturu, te anonimnim izvorima u SC-u. Iz razgovora i javno dostupnih podataka saznali smo da je ubrzo nakon smjene Rajković za njom otišla i većina njenih suradnica. S njima su nestale aktivnosti koje su vodile, ali i financijske potpore koje su dobivale za te programe.

Kultura SC-a je za 22 programa u 2018. godini, dok je voditeljica bila Nataša Rajković, na javnim natječajima dobila 1,3 milijuna kuna: od Ministarstva kulture (646.500), Grada Zagreba (507.500), HAVC-a (105.000) i Hrvatskog društva filmskih radnika (39.000). Za 2019. godinu, nakon odlaska Rajković, Kultura SC-a dobila je potporu tek za 3 programa, u ukupnoj vrijednosti od 555.000 kuna, i to samo od Ministarstva kulture (405.000) i Grada Zagreba (150.000). Dakle, potpora javnih tijela van SC-a, čime je prethodna garnitura donosila novac u budžet SC-a, više je nego prepolovljena. Potporu su izgubili svi programi koje su provodile djelatnice Kulture promjene: filmski programi u MM centru, cjelokupni glazbeni program, sve inovativne kulturne prakse i međunarodna suradnja. Stoga je došlo do smanjenja broja programa, ali i njihove raznolikosti. Naime, čak 80% dobivene potpore za 2019. godinu odlazi na rad Teatra &td dok je godinu ranije &td koristio 35% sredstava. Stoga ne čudi što za novu kazališnu sezonu Šišmanović najavljuje bogat program, gdje se izdvajaju desetak premijera i gostovanje talijanskog Teatra Sotteraneo, no u drugim granama kulture najavljene aktivnosti su mnogo tanje ili nepostojeće. Premda Šišmanović navodi da se dio produkcije nastavlja financirati iz budžeta SC-a, i sam priznaje da potpora Grada i Ministarstva za rad &TD.-a u 2019. godini “nije dovoljna za jednu ozbiljnu premijeru, a mi smo ih planirali pet, da ne govorimo o redovitom repertoaru.”

S Kulturom promjene doslovno je otišao i europski projekt Re-Imagine koji je dobiven 2017. SC je bio partner u projektu, no naposljetku je izašao iz projekta, a njegovu poziciju preuzela je udruga Kontejner. Šišmanović objašnjava: “Ne bih spekulirao o razlozima, no projekt je nastavila druga udruga. Kolegica koja je to ovdje ranije vodila naprosto je to nastavila raditi negdje drugdje, a mi smo bili susretljivi i nismo joj radili nikakve probleme.” I ovdje se postavlja pitanje zašto je SC odustao od aktivnosti, već odobrenih europskih i domaćih sredstava te djelatnice koja je vodila europski projekt. Objašnjenje da pritom SC nije svojoj bivšoj djelatnici radio probleme zvuči cinično: da uprava nije radila probleme, projekt bi i dalje provodila ista djelatnica u istoj organizaciji.

Kakve je programe SC onda provodio tijekom ove godine? Šišmanović navodi razne kazališne premijere, filmski program u Studentskom domu Stjepan Radić i MM centru, ispitne predstave i cjelotjedni susret studenata svih umjetničkih akademija u Hrvatskoj, a posebno je istaknuo aktivnosti koje su proizašle iz otvorenog poziva za studente. Naime, krajem prošle godine Kultura SC-a raspisala je javni poziv za kulturne sadržaje svih oblika i vrsta, a na sudjelovanje su pozvani svi studenti, studentske udruge, umjetničke akademije i fakulteti iz cijele Hrvatske te, općenito, svi mladi ljudi. Odabrani programi su se realizirali u suradnji predlagatelja i SC-a u prostorima i na lokacijama SC-a, a Šišmanović kao pozitivne primjere navodi okupljanje ljubitelja poezije i scenaristički tečaj u Studentskom domu Stjepan Radić koji je vodio jedan student ADU-a. “Usudio bih se reći da smo se uspjeli više baviti studentima nego što je to bilo ranije”, zaključuje Šišmanović. Iz anonimnih izvora u SC-u doznajemo da ishodi poziva ipak nisu bili toliko pozitivni: na adresu SC-a došlo je tek 14 prijava, sve prijave nisu realizirane kao aktivnosti, što čini ukupan broj takvih programa relativno malim.

SC je i ranije bio otvoren za studente te su studentski programi, ispitne predstave i slične inicijative već dugo dio redovnog programa. No, za razliku od ranije garniture, nova uprava je odlučila u puno većoj mjeri prepustiti studentima kreiranje programa – studentima je doslovno poslan poziv da dođu i rade što žele. No da bi se studenti značajnije uključili u rad SC-a, nije dovoljno poslati poziv (bez ikakvih koncepcijskih i financijskih specifikacija), nego je potrebno uspostaviti direktnu komunikaciju, raditi sa studentima na projektima i, naposljetku, osigurati određenu materijalnu naknadu za bavljenje tim zahtjevnim poslom. Očekivati da će studenti entuzijasti kreirati program institucije ipak je iluzorno, tim više s obzirom na to da SC zapošljava tim profesionalaca koji su plaćeni da taj program smisle i provedu.

Iz produkcije SC-a također su ispali svi njegovi uhodani i hvaljeni festivali: Velesajam kulture, Ganz novi festival i Izlog suvremenog zvuka. Umjesto višednevnih međunarodnih festivala krajem studenog održao se novi, jednodnevni festival Kuršlus. U sklopu festivala niz izvođača je tijekom 24 sata na raznim lokacijama SC-a svirao akustičnu glazbu. Zoran Pezo, kreativni direktor Kuršlusa, na predstavljanju festivala rekao je da je Kuršlus “jedan zbilja poseban festival kakvog nigdje nema”. Možda ga nema s razlogom? Nije jasno za koju se publiku i u koju svrhu izvodila glazba u kasnim noćnim, jutarnjim, podnevnim i popodnevnim satima – dakle, većinu dana i trajanja festivala.

Osim broja vlastitih programa i festivala, smanjio se i broj partnera te prostora u kojima bi se kultura mogla odvijati. Nova uprava je zatvorila Sretnu kuću, protjerala udrugu Klubvizija iz prostora SC-a tako što joj je bez najave promijenila bravu na prostoru, i uklonila skulpturu SC Pool. Upitna je stoga i sudbina programa koje su u SC-u održavali njihovi dosadašnji partneri. Kako nam je Šišmanović potvrdio, SC ustupa svoj prostor besplatno studentskim udrugama dok ga “nevladine organizacije” mogu koristiti po cjeniku komercijalnog najma (s mogućim popustom do 50%). Prema cjeniku koji nam je Šišmanović ustupio (a koji ne pronalazimo na mrežnim stranicama SC-a), dnevni najam svakog izvedbenog prostora iznosi nekoliko tisuća kuna (pri čemu su najskuplji Francuski paviljon za 12 000 kuna po danu i Kino SC po 6 000). Očito se radi o značajnom financijskom opterećenju za udruge koje organiziraju besplatne kulturne programe. To ipak svjedoči o distanci koju sadašnja uprava SC-a ima prema kulturnim udrugama, tretirajući ih kao klijente, iako su one zapravo služile kao glavni izvor kulturne ponude van produkcije samog SC-a i iako je njihov program bio u skladu s misijom SC-a. Bez takvih programa, glavni izvor vanjskih programa (i dodatnih resursa) postaju djelatnosti studentskih udruga, kojih je relativno malo i koje su ograničene na publiku pojedinih studijskih grupa, te komercijalni sadržaji, odnosno prodajne izložbe, predavanja motivacijskih govornika i slične manifestacije koje nemaju mnogo veze ni s kulturom ni sa studentskim potrebama.

Rastrošni sanatori

Dakle, kad se sve izračuna, nova garnitura Kulture SC-a smanjila je opseg programa, izgubila veći dio javne potpore i otuđila stalnu publiku ukinutih programa, a novi programi nemaju potencijal ostvariti bitan prihod niti nadomjestiti izgubljenu potporu. S obzirom da hladni pogon košta bez obzira na broj provedenih programa, nije teško doći do zaključka da se Kultura SC-a u godinu dana drastično udaljila ne samo od načela SC-ove kulturne proizvodnje, nego i od financijske samoodrživosti. Bilo bi za očekivati da će sanacijska uprava pokazati jednaku dozu strogosti i kritičnosti prema novoj garnituri kao u slučaju Kulture promjene. No ne samo što sanacijska uprava nije riječ rekla protiv Šišmanovićevog tima, nego je odlučila krenuti u veliku, teško objašnjivu investiciju u kulturni program, konkretno u Kino SC. Naime, ove je godine sanacijska uprava digitalizirala veliku dvoranu Kina SC, a Šišmanović je potvrdio da je u planu postepeno obnavljanje dvorane koja bi služila kako filmskom programu, tako i svim programima koji iziskuju veliki prostor. U filmskom programu plan je u kinu održavati premijere hrvatskih filmova, a Šišmanović također vidi budući program Kina SC kao alternativu nedavno ugašenom Kinu Europi.

Takvi planovi iziskuju prilično velike financijske i kadrovske resurse u svrhu pokretanja velikog, posve novog programa, i to u najvećoj hrvatskoj kinodvorani koju treba temeljito obnoviti, a nije realno očekivati ostvarenje značajnih prihoda, pogotovo u trenutku kad se brojne komercijalne dvorane gase zbog drastičnog smanjenja publike. No čini se da je sanacijska uprava doista neočekivano ušla u taj megalomanski pothvat jer je dvorana već digitalizirana iz budžeta SC-a. Iako nemamo podatak o konkretnom trošku, na temelju dodijeljenih javnih potpora možemo vidjeti da Ministarstvo kulture obično sufinancira digitalizaciju kina iznosom od 300 000 kuna, što znači da je realan trošak vjerojatno i veći. Pritom Studentski centar nije dobio potporu Ministarstva za digitalizaciju, nego je to platio iz vlastitog budžeta. Nije jasno zašto sanacijska uprava uopće ulazi u takve dugoročne investicije s golemim rashodima i krajnje neizvjesnim prihodima. I, još jednom, nije jasno kako je uprava, koja je od Kulture promjene tražila kresanje troškova i financijsku samoodrživost, s novom garniturom naglo zaboravila na omjer prihoda i rashoda.

Zaključno, Šišmanovićeva Kultura SC-a je naprasno prekinula s radom prethodne garniture, no nije kreirala sadržaj niti pronašla novce kojima bi se nadomjestio gubitak ljudi, aktivnosti, ideja i izvora financiranja. Anonimni izvori iz SC-a kažu nam da ih to ne čudi jer su na rukovodeće pozicije postavljeni ljudi koji nemaju iskustvo, motivaciju, čak ni formalne uvjete za obavljanje svojih poslova (javnosti je najpoznatiji Vlatko Previšić, uzgajivač jagoda koji je imenovan glavnim kulturnim producentom). No s obzirom na pozitivnu reakciju sanacijske uprave, čini se da je ona postavila sadašnje rukovodioce Kulture SC-a upravo zbog njihovih mana, a ne unatoč njima.

U širem kontekstu, nerazumno povećano ulaganje u kulturni sektor u skladu je s netransparentno potrošenim novcima za sanaciju na razini cijelog Studentskog centra. Sanacijska uprava već sedmu godinu vodi sanacijski proces kojem se ne nazire kraj, a ne postoji ni razlog zašto bi ga aktualna uprava htjela dovršiti. Naime, dok god traje sanacija, uprava može bez velikih ograničenja voditi cijeli Studentski centar i upravljati njegovim resursima. Pritom ovo nije prvi (a vjerojatno ni posljednji) tekst koji upućuje na to da se sredstva za sanaciju ne troše planirano, transparentno ni s ikakvim ekonomskim rezonom. Podsjetimo, za sanaciju su zaduženi sanacijska uprava i MZO, a po zakonu, “odluku o prestanku sanacije ustanove donosi Vlada Republike Hrvatske na prijedlog ministra, ministarstva u čijem je djelokrugu djelatnost ustanove.” Vlada i Ministarstvo znanosti i obrazovanja drže ključ za rješenje sanacije, otključavanje Studentskog centra i njegovog kulturnog sektora koji je desetljećima služio kao jedan od glavnih izvora alternativne i kvalitetne kulture u Zagrebu. Daljnja “sanacija” značila bi izvjesno gašenje kulturnih aktivnosti u skoroj budućnosti čime bi Zagreb izgubio veliki izvor suvremene kulture u samom centru grada.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Obrisi zamišljenog zajedništva koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Za Kulturu Studentskog centra u Zagrebu, kojom sada konačno mirno vlada ekipa sanacijskog upravitelja Mirka Bošnjaka predvođena Davorom Šišmanovićem, službeno je nastupilo novo razdoblje nakon uspješne demontaže Kulture promjene. Bitka je dobivena, a sada preostaje ono što svaki okupator koji drži do sebe mora učiniti: napraviti vlastitu žurku.

Da je logika neopterećene zabave programski temelj nove Kulture SC-a dalo se naslutiti iz bizarnih smjernica za njezin razvoj koje je Šišmanovićih prošle godine predstavljao po medijima. Podsjećamo, novi je voditelj kao jedan od temelja svoje vizije tada istaknuo “usmjerenost na povratak publike u prostore SC-a, kao mjesta gdje će, prvenstveno, rado dolaziti svi oni zbog kojih Studentski centar i postoji, zatim svi oni čiji su mladost i studiranje bili obilježeni kulturnim događanjima i druženjima u &TD-u, Galeriji SC, Klubu SC, MM-u, SKUC-u…, ali i svi ostali žitelji metropole željni ‘dobre vibre’.”

Takva je antikoncepcija – uočljiva, uostalom, i u vulgarnom tretmanu dosadašnjeg programa, koji se nedavno manifestirao i izgonom Klubvizije iz SC-a – krajem veljače konačno doživjela i svoju materijalizaciju. U prostorijama &TD-a Šišmanović i njegovi suradnici predstavili su nam kako konkretno izgleda dobrovibrirajući program kulture koji, za razliku valjda od svojeg prethodnika, udovoljava “potrebama studentske populacije”. A izgleda onako kako biste i očekivali od programa bez ikakve preciznije koncepcijske osnove – nikako, u skladu s bezličnim i banaliziranim predodžbama kulture kojima barataju novi vladari SC-a. Predstavljen u mainstream medijima kao “ambiciozan” i “bogat“, program Kulture SC-a za 2019. godinu, ukratko, prije djeluje kao lonac nepovezanog sadržaja u kojem se kao “središnja” izdvajaju bolno prvoloptaška događanja.

Jer kako drugačije opisati, primjerice, predstavljanje ciklusa filmova Ive Gregurevića, najavljenog za ožujak, kao krunu filmskog programa SC-a, nakon što je iz njegovih prostorija u Savskoj na primitivan način protjeran vrijedan Klubvizijin laboratorij? To ziheraštvo je, čini se, obilježje novog filmskog programa u cjelini – sada pod vodstvom Zvonimira Rumboldta – jer i popis filmova iz prvog tromjesečja (Projekt Florida, Iskupljenje u New Yorku, Smrt Staljina, Iz ništavila, Noć u Parizu, 150 miligrama, Laponska krv, Fokstrot) predstavlja samu sredinu euroameričke festivalske srednje struje. Zanimljivo, riječ je redom o filmovima iz kataloga distributerske kuće Discovery, koje je moguće lako i jeftino otkupiti, što upućuje na dubinu selektorskog posla koji će se u SC-u odsad obavljati, ali i otvara pitanje zašto se u međunarodnom programu prikazuju isključivo filmovi jednog distributera.

Za odvijanje filmskog programa ključna je reaktivacija Kina Forum u sklopu Studentskog doma Stjepan Radić, koje će nakon pet godina nastaviti s radom. Potez je to koji je – kao i najavljena reanimacija preostalih prostora u Radiću poput SKUC-a Pauk – načelno dobrodošao, no Kulturpunkt doznaje da se on odvija nauštrb očuvanja infrastrukture izgrađene u MM centru. Naime, kako nam je potvrdilo Ministarstvo kulture, Uprava SC-a dala je premjestiti vrijedni DCP projektor iz MM centra u Forum. Kako nam pojašnjava Marina Kožul iz udruge 25FPS, MM je time ostao bez uređaja za prikazivanje filmova prema “europskom globalnom standardu digitaliziranih kina” kojeg se kinoprikazivači pridržavaju “kad prikazuju filmove u digitalnom formatu kako bi postigli najvišu prikazivačku kvalitetu te stabilnost zvuka i slike”. Riječ je pritom o uređaju nabavljenom upravo u sklopu projekta digitalizacije MM centra za 2016. godinu koji je Ministarstvo kulture sufinanciralo s 300 000 kuna. U ugovoru koji su Ministarstvo i SC sklopili, nažalost, nije navedeno koje će kino konkretno biti digitalizirano, dok iz Ministarstva kulture poručuju da “nema zapreke za premještanje spomenutog DCP projektora iz dvorane MM centra u kino Forum jer su obje dvorane u sastavu Studentskog centra, a istovremeno Studentski centar premještanjem DCP projektora nije prekršio Ugovor o korištenju sredstava Ministarstva za investicijski program digitalizacija kina”.

Međutim, uvid u prijavu temeljem koje je SC dobio sredstva za digitalizaciju jasno pokazuje da je čitav projekt namijenjen specifično opremanju MM centra, a ne kinodvorane po slobodnom izboru Uprave SC-a, stoga se odluka o premještanju DCP-a u Forum čini u najmanju ruku podložnom propitivanju. No neovisno o pravnim tumačenjima ove situacije, nedvojbeno je da ona znači daljnju demontažu pomno i planski građene infrastrukture Kulture promjene i njezino stavljanje u funkciju mainstream neambicioznosti novog programa. Marina Kožul tako sa žaljenjem zaključuje da “MM centar više nema programsku orijentaciju i živost kakvu je gradio od 2015. godine”, a Rumboldtove najave da će biti očuvan eksperimentalni program koji se u tom prostoru održavao ne djeluje posebno ohrabrujuće u kontekstu drugorazrednog infrastrukturnog statusa koji mu je namijenjen.

Obeshrabrujućih elemenata novog programa Kulture SC-a ne nedostaje ni u drugim područjima. Ideološke vjetrove koje je Jakov Sedlar nagovijestio dolaskom u Programsko vijeće SC-a potvrđuje najava izložbe karikaturista portala 7dnevno.hr Stiva Cinika. Hoće li tom prigodom biti izloženi njegovi seksistički radovi ili oni u kojima kao vrhunac kalamburskog humora dobivamo “Yusipovića” i fascinantno prelamanje prezimena Kolinde Grabar-Kitarović u “Kita / rovićka”, s nestrpljenjem iščekujemo. Da pod inkluzivnošću kulturnog programa nova ekipa u SC-u u možda prije podrazumijeva upliv konzervativnog utjecaja pokazuje i najava programa poj: poezija, jednostavno, posvećenog čitanju poezije. Njegov voditelj je, naime, “član Društva hrvatskih književnika i nagrađivani pjesnik” Luka Tripalo, inače suradnik portala Bitno.net i kolumnist Framaportala, službene stranice Franjevačke mladeži.

Uočljiva praznina u ovogodišnjem programu Kulture SC-a je područje glazbe koje je prošle godine ostalo bez vrijedne voditeljice Davorke Begović, jedne od suradnica koje su SC napustile zbog napada na Kulturu promjene. S njom je otišao i Izlog suvremenog zvuka, a vjerojatno i svaka mogućnost sličnog, eksperimentalnog sadržaja, dok je nova garnitura za sada imala za ponuditi tek obnovu glazbenog programa u zapuštenom Pauku. Dakako, za očekivati je da stanište tamo neće pronaći istraživačke glazbene i zvučno-umjetničke prakse po kojima je SC bio poznat.

I kazališni program kompetentnog redatelja Vedrana Hleba ostaje na terenu konvencionalnog, uz zanimljiv izbor suradnica i suradnika. Primjerice, Marius von Mayenburg nedvojbeno je jedan od važnijih europskih dramatičara srednje generacije, no ostaje za vidjeti što će s njegovim komadom Ružni napraviti Barbara Rocco, glumica iz Ponosa Ratkajevih i Stipe u gostima, koja je 2013. bila HDZ-ova kandidatkinja za dožupanicu Varaždinske županije. Izvedbeno područje u širem smislu nedvojbeno je pogodio i odlazak Ganz novog festivala koji nije mogao funkcionirati u novom, neprijateljskom okruženju pa se ono u novoj konstelaciji čini osuđeno na srednjestrujaški kazališni izričaj koji upitnom čini proklamiranu želju da se očuva specifičnost &TD-a u odnosu na zagrebački kontekst.

I ovakav parcijalan pregled novog programa Kulture SC-a razotkriva njegovu nekoherentnost, limitiranost i latentnu političku obojenost. S obzirom na to da se kao najvažniji adut nove uprave SC-a pokazuje oživljavanje prostora u Radiću, također se besmislenom pokazuje devastacija programa koji je prostore u Savskoj učinio tako važnim sjedištem nezavisne kulture – ništa što je ponuđeno novim programom ne sugerira da Kultura promjene ne bi mogla supostojati s novim, konvencionalnijim sadržajima na Savi. U tom smislu, jasno je da cilj Uprave SC-a i novog vodstva Kulture nije bio udovoljiti “potrebama studentske populacije”, nego protjerati jedan specifični koncept kulture. Da je to isti koncept koji se nalazi na udaru Ministarstva kulture i aktualne kulturne politike sasvim sigurno nije nikakva slučajnost.

Među brojnim programima danas devastirane Kulture promjene Studentskog centra u Zagrebu posebno se ističe Klubvizijin laboratorij analognog filma. Riječ je o jedinstvenom mjestu – “jedinom filmskom laboratoriju za ručno razvijanje filma u Hrvatskoj i šire”, kako stoji na njezinoj službenoj stranici, te projektu uvrštenom “u mrežu svjetskih neovisnih umjetničkih filmskih laboratorija”. Smještena u prostorijama SC-ovog MM centra, Klubvizija je tijekom deset godina djelovanja postala mjestom istraživanja mogućnosti umjetničkog rada s 16- i 8-milimetarskim filmom, kao i klasičnom fotografijom. Brojne radionice, predavanja, prezentacije i druga događanja učinile su Klubviziju ne samo rezervatom analognog rada na filmu, nego ponajprije važnim prostorom filmskog i vizualnog eksperimenta, koji je zahvaljujući svojim polaznicima i suradnicima, ali i trudom ljudi koji su ga vodili, prikupio i očuvao vrijednu opremu koja bi da nije korištena vjerojatno propala do neupotrebljivosti.

Srećom, tu su trenutna uprava SC-a i njezin dobrovibrirajući Voditelj kulture Davor Šišmanović da odigraju sanacijskog Vojka Vrućinu i na sve te rezultate desetogodišnjeg truda odmahnu rukom i kažu: “Ne može!” I to na način svojstven razini na kojoj su se do sada u SC-u pod sanacijskom upravom “rješavale” slične situacije: nenajavljenom promjenom brave bez ikakvog obrazloženja takvog ponižavajućeg postupka prema dugogodišnjim suradnicima. U utorak, 29. siječnja Klubvizija je konačno na svojem Facebook profilu objavila obavijest da “od siječnja ove godine Klubvizija više ne čini dio programa Studentskog centra u Zagrebu” te da se lab okreće potrazi za novim prostorom, označivši time uspješno privođenje kraju pustošenja Kulture SC-a.

Kako ističe Branka Valjin, koja je tijekom zadnjih nekoliko godina kao vanjska suradnica vodila Klubviziju, situacija je formalno čista: njezin ugovor koji se produživao na mjesečnoj bazi nakon prosinca naprosto nije produžen, a Klubvizija kao pravni subjekt koji je formalizirao svoj odnos s SC-om ne postoji, stoga je njezin status od početka godine postao pitanje (samo)volje SC-ove administracije. No Klubvizijino vulgarno protjerivanje s druge strane nipošto nije neočekivano: kao i s ostatkom Kulture promjene, smjer u kojem će se priča rasplesti počeo se nazirati nakon smjene Nataše Rajković s mjesta voditeljice Kulture SC-a. Njezin odlazak označio je otežavanje komunikacije vanjskih suradnica i suradnika Kulture promjene s administracijom i upravom SC-a, što je održavanje i planiranje Klubvizijinog programa počelo činiti nemogućim. U takvoj situaciji, pitanje ostanka Klubvizije u SC-u u 2019. godini otvoreno je, kako navodi Valjin, na sastanku u 11. mjesecu u kojem je sudjelovao Davor Šišmanović, no tada se od voditelja Kulture SC-a nije mogao dobiti konkretan odgovor.

Nakon što je – dosljedno Šišmanovićevoj želji da SC učini pristupačnijim mjestom – odgovor stigao u obliku promijenjenih brava, sva je komunikacija Klubvizijinih predstavnika usmjerena na šefa tehnike Vladu Horvatića, što je ujedno označilo i kraj bilo kakve mogućnosti razgovora o programu u 2019. godini. Horvatićeva je uloga isključivo da razriješi pitanje opreme ostale u Klubvizijinim prostorijama, koja je prikupljena donacijama članova, kao i Kinokluba Zagreb i Zagreb filma. Utoliko je način na koji je SC-ova administracija odlučila deložirati Klubviziju posebno neodgovoran, jer nisu napravljeni nikakvi prethodni dogovori s donatorima opreme koja zahtijeva posebnu brigu. Neobjašnjivom bezobzirnošću SC-ovih vladara proces je stoga nepotrebno zakompliciran: uz pravovremenu najavu prekida suradnje, Klubvizija bi na vrijeme mogla pronaći novo stanište i preseliti osjetljivu opremu bez višestrukog prijevoza.

A upravo je, srećom, potraga za novim prostorom sljedeći korak Klubvizijinih članova, kako je i objavljeno na njezinom Facebook profilu. Program će se, dakle, usprkos SC-ovom trudu da ga ugrozi nastaviti odvijati i u 2019. godini, a uzevši u obzir tempo kojim nestaje svaki trag relevantnih kulturnih sadržaja u SC-u, sva je prilika da je za Klubviziju tako i bolje. Što će pak biti s ostatkom filmskog programa u sklopu Kulture SC-a nije teško procijeniti: stavovi Šišmanovića i njegovih šefova odavno su poznati, a najavljene projekcije europskog festivalskog mainstreama u Kinu Forum i MM centru u tom smislu potvrđuju odmicanje od sadržaja zbog kojeg je SC donedavno bio važnim mjestom umjetničkog eksperimenta i nezavisne kulture.

Uzevši u obzir recentno čišćenje gotovo svega što je preostalo od Kulture promjene, ključno je pitanje za polje nezavisne kulture i umjetnosti novo programsko usmjerenje Kulture SC-a. A obrisi nove etape pod sanacijskim upraviteljem Mirkom Bošnjakom i njegovim ađutantom Davorom Šišmanovićem se, izgleda, počinju nazirati: u ponedjeljak, 26. listopada, na SC-ovim je stranicama objavljen Javni poziv za predlaganje programa kojim se poziva “sve studentice i studente, studentske udruge, umjetničke akademije, fakultete u Zagrebu i u cijeloj Hrvatskoj, sve mlade ljude – na suradnju pri osmišljavanju i realizaciji kulturnih projekata, programa i srodnih sadržaja”.

Ležerna inkluzivnost uvodnog paragrafa potvrđuje se i u popisu tipova sadržaja koje je moguće prijaviti. Tako u sljedećoj, eliptičnoj rečenici doznajemo da će biti razmatrani prijedlozi “koji se odnose na festivale, video i filmske cikluse, kazališne (izvedbene) projekte, koncerte, tribine (književne, znanstvene, društveno-kulturološki aktualne, …), izložbe, performanse, radionice, plesne projekte multimedijalne i multidisciplinarne projekte, dramske i književne tekstove te općenito na kulturne programe svih rodova, vrsta i žanrova”. I to je to – nema programskih smjernica, kriterija, ničega po čemu bi se dalo zaključiti kakvim će tipovima sadržaja biti dana prednost. Također nije moguće razabrati iz kojih i kolikih će se sredstava financirati predloženi programi, što ovaj natječaj  pretvara u bizarno nadmetanje nasumično prijavljenih programa čiji prijavitelji ne mogu imati predodžbu ni na kakve produkcijske gabarite mogu računati ni kojim se konceptom trebaju voditi pri razradi svojih prijedloga.

Sve ovo upućuje na očekivano protjerivanje nezavisnokulturnih umjetničkih sadržaja kojima se toliko odlikovao kulturni program zagrebačkog SC-a i okretanje mainstream događanjima zabavnog, a dijelom i komercijalnog tipa, uz vjerojatno brojne slučajeve upitnog korištenja SC-ove infrastrukture, kao što je već zabilježeno iznajmljivanje Francuskog paviljona privatnoj osobi za prodajnu izložbu. U tom je smislu simptomatično i ono malo što smo čuli od trenutnih SC-ovih vladara po pitanju budućnosti tamošnjeg kulturnog programa. Tako je Bošnjak na dan objave Javnog poziva za N1 “pojasnio” da će nova Kultura SC-a “imati u temelju: a) potrebe sveučilišne populacije; b) mogućnosti društvene zbilje i kapacitete matične ustanove; c) suvremene spoznaje o interakcijama kulture/umjetnosti i životnog standarda te općenitog boljitka zajednice; d) uspostavu prepoznatljivosti programske sheme i termina; e) uvođenje kontinuiteta u cjelinu program Kulture SC-a; f) usmjerenost na povratak publike u prostore SC-a, kao mjesta gdje će, prvenstveno, rado dolaziti svi oni zbog kojih Studentski centar i postoji, zatim svi oni čiji su mladost i studiranje bili obilježeni kulturnim događanjima i druženjima u &td-u, Galeriji SC, Klubu SC, MM-u, SKUC-u…, ali i svi ostali žitelji metropole željni ‘dobre vibre’.”

Na stranu besmislice poput tvrdnje da će se Kultura SC-a temeljiti na “mogućnostima društvene zbilje” (?), kao i manipulativne implikacije da dosadašnji kulturni program nije posjedovao kontinuitet i prepoznatljivost – a riječ je o jednom od najprepoznatljivijih ovdašnjih programa u kulturi koji je trajao 14 godina – najbolja indikacija smjera u kojem će se kretati Bošnjak-Šišmanovićev koncept su “dobre vibre” na kraju ovog nesuvislog popisa. Pozdravimo se, dakle, s kritičkim, eksperimentalnim i inovativnim sadržajima na mjestu koje ih je proizvodilo i udomljavalo gotovo šest desetljeća i pomirimo se s kulturnom ponudom u potpunosti u skladu s komercijaliziranim horizontom kulture koji je zaposjeo Zagreb – vjerojatno uz isti dugoročni ishod po pitanju statusa nekretnina u vlasništvu SC-a.

Da je sanacijskoj upravi iznimno stalo do približavanja studentima pokazuje i činjenica da je na mjesto Silvije Stipanov, koja je u rujnu dala otkaz zbog nemogućnosti da obavlja svoj posao u privremenim uvjetima, kao upravitelj programa i realizacije Kulture SC-a postavljen stanoviti Vlatko Previšić, SC-ov zaposlenik o čijem se djelovanju u kulturi ne može pronaći nijedan podatak, ali se zato na internetu ističe u ulozi – uzgajivača jagoda! Pridodamo li tomu činjenicu da selekciju programa u sklopu SC-ovog novog Javnog poziva provodi misteriozno Programsko vijeće za kulturu u koje je na proceduralno neobjašnjiv način imenovan i Jakov Sedlar, teško je ne posumnjati u ideju da je sanacijskoj upravi od svega na prvom mjestu inkluzivna studentska kultura.

Kakav će kulturni program biti realiziran u SC-u bit će znatno jasnije početkom sljedeće godine kada budu dostupni rezultati javnih potreba u kulturi, kao i ovog natječaja. S obzirom na prve korake sanacijske uprave i novog voditelja Kulture, međutim, sva je prilika da će novi “izlog studentske kreativnosti” koji priziva tekst Poziva biti siromašniji za sve ono zbog čega je zagrebački SC postao ključnim mjestom suvremene umjetnosti i kulture na ovim prostorima.

Kakav je danas položaj Dana hrvatskog filma, a kakav Pulskog filmskog festivala, u kontekstu budžeta koji se za njih izdvaja, organizatora tih manifestacija i uopće važnosti i nužnosti njihova održavanja u vremenu kada se uporno režu sredstva za proizvodnju uvjeta njihova postojanja – filmova?

Nekoliko je potencijalnih ulazaka u pripovijest o festivalima, a ovdje ćemo se zaigrati s dva: kvalitetom prikazanih filmova i posjećenošću festivala odnosno njihovom vidljivosti i pristupačnosti široj javnosti. Prva je kategorija ona koja s organizacijom i realizacijom festivala nema mnogo jer se radi o festivalima domaćeg filma koji zajedno prikazuju gotovo sve što se filmski zabilježi, a da ima nacionalni identitet. Pula je rezervirana za dugometražni igrani film i unatoč tome što se radi o filmovima financiranim zajedničkim novcem, zajednice do njih teško dolaze, u kinima igraju samo nagrađeni filmovi, a ako se tamo uopće pojave ne ostaju duže vrijeme na repertoaru. Filmovi koji se prikazuju na Danima hrvatskog filma domaći su dokumentarni, eksperimentalni, animirani i kraći igrani filmovi do kojih šira javnost donedavno uopće nije mogla doći s obzirom da je mreža prikazivanja i distribucije filmova od osnivanja HAVC-a tek sada na svom vrhuncu, čemu je pripomogla digitalizacija kina i razvoj manjih neovisnih distributera i organizatora. Dakle, kako kvalitativno odrediti film, ako ga nemamo gdje pogledati? Rasprave o uspješnosti hrvatskoga filma tako se omjeruju o nagrade na inozemnim festivalima te odnos uloženog novca i broja gledatelja koji pogledaju film pod uvjetom da dođe u kina. Tako je, na primjer, film Šuti Lukasa Nole 2010. od HAVC-a dobio četiri milijuna i šesto tisuća kuna, a nakon premijere u Puli 2013, u dvadeset ga je dana prikazivanja u kinu pogledalo oko 300 gledatelja, a izostale su i pozitivne kritike struke.

U intervjuu Kulturpunktu, direktor međunarodnog festivala ZagrebDox Nenad Puhovski problematiku je Dana hrvatskog filma rezimirao ovako: “Nacionalni festival kratkog metra, pa onda kratkog metra i igranog filma do 70 minuta, pa onda reklama, glazbenih spotova, akademskih filmova, zapravo je revija koja sigurno ispunjava neku svrhu, ali nisam siguran da svaka studentska vježba treba biti prikazana u velikoj dvorani Studentskog centra. Čini mi se da bi jači kriteriji i jasnije profiliranje festivala učinili mnogo više”. Općenito, u raspravama oko ta dva najveća i najvažnija festivala koji prikazuju domaću filmsku produkciju, jako je malo komentara koji se tiču kvalitete prikazanih filmova. U začetku polemike između HAVC-a i organizatora Dana, zagrebačkog SC-a odnosno Kulture promjene, Hrvoje Hribar ocijenio je da “hrvatski kratki, dokumentarni i animirani film danas jako dobro izgledaju”, a u komentaru o važnosti Dana kao nacionalne manifestacije t-portalov komentator Nikica Gilić kao “zanimljivu činjenicu” istaknuo je “da popunjenost pojedinih projekcija izravno ovisi o kvaliteti filmova”. Također, činjenica koju organizator Dana voli istaknuti kao dokaz relevantnosti festivala jest broj filmova prijavljenih na godišnju smotru (ove godine to su bila 232 filma). No, i ovdje su vrijednosti izvrnute: ne prijavljuju se filmovi zbog važnosti festivala već je festival važan zbog broja prijavljenih filmova koji uglavnom nemaju priliku biti prikazani negdje drugdje. Stoga je neupitno trebaju li se održavati Dani hrvatskoga filma – trebaju, barem radi činjenice da su jedinstvena prilika da javnost pogleda audiovizualna ostvarenja čiji nastanak sufinancira. Iako, konkretna evaluacija raspodijeljenog novca koju bi prvenstveno morao obaviti HAVC, već godinama izostaje – posjećenost kinodvorana i pozitivne kritike uglavnom su jedino mjerilo daljnjeg financiranja, a time i uzrok opadanja same kvalitete snimljenog jer kratki metar ne dospijeva u kina, a dugi metar tek se počeo oporavljati od crnog realističkog prikaza domovinske stvarnosti. Također, čak ni informacije o filmovima koji jesu ili će jednom biti snimljeni na službenim HAVC-ovim stranicama nisu ažurirane, pa se postavlja pitanje i na temelju kojih podataka bi se evaluacija filmova, ali i rada samog HAVC-a trebala ostvariti. Na ovo je pitanje odgovorila aktualna ministrica kulture u intervjuu Globusu rekavši: “Ono po čemu će se HAVC ocjenjivati na duge staze jest povećanje gledanosti hrvatskog filma, kontinuirano povećanje broja naslova”. O kvaliteti – ni riječi.

Ipak, ako kvalitetu prikazanih filmova tumačimo na način da bi manjkavosti pojedinog festivala, bilo Pule bilo Dana, bilo moguće nadoknaditi prikazivanjem filmova bez hrvatskog predznaka, polako ulazimo i u drugu kategoriju zamjerki, onih koje se tiču organizacije i realizacije samih festivala. Razlika u financiranju Dana hrvatskog filma i Pulskog festivala nevjerojatno je velika, otprilike kolika je i razlika u financiranju dugog i kratkog metra igranog filma. Na primjer, 2013. godine, dok je HAVC još želio financirati ovakve Dane, dodijelio im je 140 000 kuna, a iste je godine Ministarstvo kulture Javnoj ustanovi Pula film festival iz proračuna izrezalo milijun i osamsto tisuća kuna. Ako se vratimo na spomenuti ministričin intervju, razliku između dva festivala moguće je opisati i ovako: Dani hrvatskog filma su “manifestacija koja je već godinama upitna i po svojoj kvaliteti i značaju na terenu filmskih manifestacija. I to je sve što imam o tome reći”. Upitana pak o izboru Mikea Downeyja za predsjednika Umjetničkog vijeća Pule, ministrica kaže da joj je “iznimno drago što je baš Pulski filmski festival prvi natječaj na kojem je izabran netko iz Europe” jer bi to moglo postaviti Pulu “na europsku kartu”. Dakle, osim što su Dani hrvatskog filma premalo “europski” i previše ovise o javnom financiranju, imaju još i nesreću da se održavaju u travnju u Zagrebu. A opće je poznato da u zemlji koja već desetljećima živi na račun sunca i mora, odnosno čiji gospodarski rast ovisi uglavnom o meteorologiji, a nikako o strategiji, najviše potencijala za oplođivanje uloženog javnog novca imaju manifestacije tijekom ljetnih mjeseci u većim gradskim središtima poput Dubrovnika, Splita i Pule. Tako se relevantnost ljetnoga festivala pokušava povećati i provokativnim izjavama Hrvoja Hribara o mogućnosti ukidanja Pule (za što HAVC nema nikakav legitimitet jer ga financiraju Ministarstvo kulture, Grad Pula i Istarska županija) te ipak realnijim osmišljavanjem novog rukovodstva festivala koji ove godine ima Umjetničko vijeće umjesto jednog umjetničkog ravnatelja. 

No, što je Ministarstvo i HAVC sve ove “upitne” godine priječilo da se pobrinu za Dane, drugu najvažniju manifestaciju hrvatskog filma? Krajem siječnja ove godine, nakon izdvajanja u prosjeku 150 000 kuna po godini za Dane, Hribar izjavljuje da je “organizacija Dana iz godine u godinu sve gora. Ne bih ulazio u pojedinosti, ali možemo reći da se promijenio čitav krajolik i da je jasno da se taj festival treba unaprijediti”. Ravnatelj Vijeća zaduženog za sustavno promicanje audiovizualnog stvaralaštva u Republici Hrvatskoj ne želi ulaziti u pojedinosti razloga zbog kojih je prije godinu dana njegovo Vijeće raspisalo natječaj “za izbor organizatora godišnje nacionalne smotre/festivala hrvatskog filma” na kojem nitko nije izabran te je ove godine, i opet u posljednji čas, raspisalo novi natječaj čiji će sretni dobitnik biti proglašen na zatvaranju ovogodišnjeg festivala. O peripetijama i nejasnoćama prvog natječaja koji u svom tekstu nije ni spominjao naziv Dani hrvatskog filma najbolje govori objašnjenje Hrvoja Hribara u vrijeme kada se HAVC odlučio povući iz financiranja Dana: “Trebalo je doći do sporazuma između Organizacije (d.o.o. koje se uz SC jedino prijavilo na natječaj, op.a) koja bi organizirala festival, i Studentskog centra, koji ima prostor i tradicijsku vrijednost. Situacija je izgledala prilično konsenzualno jer je djelovalo kao win-win situacija. Imali smo usmeni dogovor s kolegom Šišmanovićem, a Nataša Rajković, direktorica Programa kulture, pozitivno je reagirala na ideju. No sve je puklo i sad imate pravu hrvatsku priču – umjesto suradnje imamo konflikt”. U tekstu novoga natječaja ipak je naznačeno nekoliko novosti koje ni ministrica ni Hribar očito nisu htjeli artikulirati: svrha Dana hrvatskoga filma bit će i pružanje uvida u nacionalnu baštinu te davanje komparativnog uvida u “suvremena kretanja u europskom i svjetskom filmu, a osobito u kinematografijama susjednih zemalja”, i to su uglavnom jedine smjernice reorganizacije Dana. Dakle, nacionalni bi Dani trebali postati internacionalni, napokon europski, bez zanemarivanja filmske proizvodnje susjedstva kojem smo donedavno pripadali. Tako se ispostavlja da bi europeizacija te hrvatske priče mogla preporoditi festival koji već godinama onemogućuje, i opet Hribarovim riječima, da mladi filmaši uđu u kinematografiju “po čistom tepihu i kroz dostojna vrata”.

Zaista, ništa neobično niti neočekivano, pa se postavlja pitanje zašto se o Danima toliko dugo govori kao o “otužnoj priredbi” ili se pak o njima ni ne želi govoriti. Kako je propisano natječajem, Vijeće DHF-a najkasnije 15 dana od dana zatvaranja natječaja donosi Odluku o izboru organizatora kojem ustupa pravo organizacije Dana hrvatskoga filma za određeno razdoblje i ovlašćuje ga za sudjelovanje na natječajima za sufinanciranje festivala. Da se radi o provizornom natječaju jasno je već iz odredbe da će o povjeravanju ove, opet, druge najvažnije smotre domaće filmske produkcije odlučivati Vijeće čiji sastav nije poznat niti igdje javno obznanjen. Njegova je predsjednica Diana Nenadić, ujedno i predsjednica Hrvatskog filmskog saveza, pa se tek upućivanjem maila na njenu adresu može saznati koji će ljudi i u ime koje institucije odabrati budućeg organizatora smotre. Tako saznajemo da Vijeće DHF-a čine predstavnici ili opunomoćeni zamjenici predstavnika Hrvatskog društva filmskih djelatnika (Antonio Nuić), Hrvatske udruge producenata (Ivan Kelava), Hrvatske udruge snimatelja (Željko Sarić), Hrvatske radiotelevizije (Dino Paškov), Akademije dramske umjetnosti (Marija Škaričić) i Hrvatskog filmskog saveza (Vera Robić Škarica).

No, i opet možemo postaviti pitanje: koliko je uopće važno i nužno održavanje festivala u vremenu kada se uporno režu sredstva za proizvodnju filmova? Produkcijsku platformu ovogodišnjih Dana hrvatskog filma čine kinoklubovi, Akademije, radionice, nezavisni producenti i poneki entuzijasti, a HTV je potpisan kao producent tek dva dokumentarna filma i koproducent jednoga. Također, stavljanje sve većeg težišta na europske koprodukcije dugoročno bi moglo smanjiti mogućnost financiranja filmova koji se bave lokalnim temama, nezanimljivim stranim financijerima. Tako je, na primjer, na natječaju za poticanje filmske koprodukcije s manjinskim hrvatskim udjelom u prvoj polovici godine podijeljeno 2 720 000 kuna, dok je za proizvodnju dugometražnih igranih filmova podijeljeno 2 400 000 ili, na primjer, dugometražnih dokumentarnih filmova 1 044 000 kuna. Prošle je godine manjinskim koprodukcijama dodijeljeno gotovo 4 milijuna kuna, dok je za proizvodnju sveukupnog dokumentarnog, animiranog i eksperimentalnog filma dodijeljeno 5 139 409 kuna. 

S obzirom da se, uz prihode iz državnog proračuna koji se uporno smanjuju, HAVC financira i iz dijela prihoda HRT-a i nacionalnih i regionalnih televizijskih i kabelskih programa te telekomunikacijskih mreža i naplate usluga pristupa Internetu, sasvim je opravdano pitanje može li se financiranje audiovizualnih djelatnosti organizirati i na drugačiji način, unatoč tome što, recimo, Europska komisija ne gleda blagonaklono na povećanje trošarina za telekomunikacijske usluge. U svakom bi slučaju bila dobrodošla neka strategija izuzev raspisivanja mogućnosti da se organizatori festivala prijavljuju za financiranje izvan matične im zemlje održavanja. No, kako ističe ministrica u intervjuu, kulturna strategija “ne smije biti na papiru. Ne vjerujem da popis lijepih želja ima ikakva smisla”. Na papiru tako ostaje zabilježeno samo da je HAVC za program komplementarnih djelatnosti, stavka “Filmski festivali i druge audiovizualne manifestacije”, u 2014. izdvojio 5 196 000 kuna za 56 programa, a veći je iznos dodijeljen samo 2010. godine, 5 308 000 kuna, no za 40 programa. Dani hrvatskog filma 2009. godine financirani su s 200 000 kuna, da bi 2013. dobili 140 000, a ove godine – ništa. S druge se strane iznos financiranja Pulskog filmskog festivala svake godine povećavao, a otkako je financiranje Pule pod Ministarstvom kulture festival se zadržava na stabilnih milijun i osamsto tisuća. Usput, dokumenata o financiranju Pule za 2011. i 2012. godinu nema na stranicama Ministarstva, dok je za 2013. gotovo dva milijuna kuna dodijeljeno Javnoj ustanovi Pula film festival za “dramsku umjetnost”.

Na kraju, vraćajući se na problematiku tipične “hrvatske priče” Dana hrvatskog filma, nisu nevažni argumenti koje spominje Hrvoje Hribar kada govori o organizatoru Dana, Studentskom centru, kao o poduzeću koje je “na nevjerojatan način” u stečaju. Na stranu što SC nije u stečaju već u postupku sanacije i što mu to formalnopravno ne onemogućava prijavu na natječaj za organizatora Dana hrvatskog filma te što Hribar pokušava na sve načine, pa i nelogične, objasniti zašto baš SC-u odnosno Kulturi promjene ne bi trebalo povjeriti organizaciju i realizaciju festivala. Studentski je centar brod koji tone i s kojim posla ne žele imati ni njegovi zaposlenici niti korisnici: prilikom snimanja priloga za TV Student, Davor Šišmanović nam je rekao da studente očito ne zanima ništa osim “šnicle i čistih plahti”, a studenti, zaustavljeni pred SC-om, pak ne znaju gdje se održavaju Dani hrvatskog filma. Diana Nenadić smatra da festival treba pronaći novi lokaciju, a Hrvoje Hribar da filmašima treba omogućiti da u kinematografiju uđu “po čistom tepihu i kroz dostojna vrata”. Takva reprezentacija Studentskog centra i studenata čiji standard obrazovanja, prehrane, smještaja i kulture ta stožerna ustanova treba (p)održavati prečesto je prisutna u hrvatskim medijima i povratno oblikuje sliku koju SC ima o sebi. Stoga ne čudi da organizator Dana hrvatskog filma, sve dok HAVC ne zavrne financijsku pipu, već godinama ne misli da je potrebno mijenjati koncept manifestacije, da je festival dovoljan po sebi i samome sebi. Jer, u SC-u se događa kultura, iako “nekulturni” studenti ne znaju za to, a Studentski centar ima “prostor i tradicijsku vrijednost”. Ako bismo na ovom mjestu opet spomenuli strategiju kulturnog razvitka, morali bismo u raspravu uključiti Grad Zagreb koji je na polju kulturnih djelatnosti više zabavljen natalitetom i ljudskim pravima, Sveučilište koje zaokreće smjer prema izgubljenim biblijskim vrijednostima, te Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta koje je u procesu izbacivanja kulture iz školskog kurikuluma, stoga – nećemo. Pričekajmo posljednji dan Dana i dočekajmo novog/starog organizatora koji će u kino SC postaviti novi tepih i dostojna vrata kroz koja ćemo poći u bolji život manifestacija bez isuviše domaćih filmova.