Izložba na pristupačan način uspoređuje dva pogleda na biljke – onaj ljudskog oka i onaj kukaca – naglašavajući kako različita osjetila oblikuju različite stvarnosti. Kroz odnose cvjetnica i njihovih oprašivača, postav otvara pitanje što zapravo znači “vidjeti” i na koji način živimo u paralelnim svjetovima.

Popratni razgovor donosi perspektive biologa Gregora Belušiča i botaničara Boštjana Surine, uz moderaciju Davora Miškovića iz udruge Drugo more, koja je i organizator događanja.

Belušič, profesor fiziologije životinja na Odjelu za biologiju Biotehničkog fakulteta Univerze u Ljubljani, istražuje vid i vidnu signalizaciju kukaca, prvenstveno leptira, razvijajući mikroelektrodne, anatomske i spektroskopske metode. Njegov laboratorij za elektrofiziološku analizu vizualnog puta kukaca ubraja se među vodeće u svijetu.

Surina, viši kustos u Prirodoslovnom muzeju Rijeka i izvanredni profesor na Univerzi na Primorskem u Kopru, bavi se istraživanjem raznolikosti biljaka u prostoru i vremenu, od populacijske genetike do biljnih zajednica, s posebnim naglaskom na biologiju cvjetanja i ekologiju oprašivanja.

Program je besplatan i dostupan gluhim i nagluhim osobama u suradnji s udrugom Kultura svima svugdje.

Prva polovica marta u Rijeci govori štošta. Na istočnoj strani grada Sveučilište u Rijeci, odnosno Centar za napredne studije jugoistočne Europe, u suradnji s Veleposlanstvom Kraljevine Danske u RH i Maerskom, organiziraju konferenciju Connectivity and Maritime Security for the Mediterranean. Nekoliko dana ranije, ATRAC (Jadranski edukativno-istraživački centar za reagiranja na iznenadna onečišćenja mora) zapadnije, u Muzeju Grada, organizira Dan otvorenih vrata za 10. obljetnicu postojanja Centra. U centru grada, u Filodrammatici, Drugo more u suradnji s kolektivom Oaza, a u okviru projekta MADE IN Platforma i festivala Moje, tvoje, naše, otvara izložbu (Ne)ukroćeno more.

Tri male riječke vijesti, pravilno raspoređene gradom, naizgled djeluju nepovezano. Trima događajima zajednička je tema – more. Razlike među njima su značajne i tiču se pristupa. Program Sveučilišta bavi se povezivanjem. Kako stoji u knjižici programa, “povezivanje na Mediteranu je dvostruki mač: potiče ekonomski rad i regionalnu međuovisnost, a pritom izlaže ranjivosti infrastrukture, upravljanja i sigurnosnih sistema.” Za spomenutu konferenciju, Rijeka je prvenstveno lučki grad, Jadransko more je transportni koridor, pojava koja na značaju dobiva prema strateškoj ulozi koju ima za NATO. Jedan od suorganizatora programa, Maersk, danski je logistički mogul znakovit po transportu oružja.

ATRAC program, na drugoj strani grada i značenja, usmjeren je na posljedice. Siniša Orlić, ravnatelj uprave sigurnosti plovidbe u Ministarstvu mora, prometa i infrastrukture, za Novi List tim je povodom izjavio: “[V]alja imati na umu da se u hrvatskim lukama godišnje pretovari oko 23 milijuna tona različitih tereta, od čega gotovo polovinu čine tereti koji su klasificirani kao opasni. Ostvarujemo i promet od oko devetnaest milijuna putnika godišnje, a na području našeg epikontinentalnog pojasa nalaze se tri polja za eksploataciju ugljikovodika. Kada sve uzmemo u obzir, postoje značajne potencijalne opasnosti od pomorskih nesreća i onečišćenja mora. Zbog toga je naša obaveza da samostalno i u suradnji s ostalim državama koje okružuju Jadran, kao i svim dionicima plana intervencija kod iznenadnog onečišćenja mora, posvetimo posebnu pažnju zaštiti mora.” 

Izložba (Ne)ukroćeno more, bavi se “morem kao ekosustavom i morem kao resursom” i u slučajnoj igri značenja, postavlja se u metaforičku sredinu. Naime, iz lokalnih vijesti lako je uočiti složenost teme koja za grad kakav je Rijeka ima opipljive posljedice. Za neupućene, iako smještena uz more, Rijeka ni po čemu ne nalikuje klasičnom jadranskom obalnom mjestu – za one koji u njoj žive, riječ je o gradu koji je tek slučajno na moru pa ga zbog toga zaobilaze kako masovni turizam, tako i mehanizmi kojima se ulaže u održivost.

Pisati o izložbi koja se u spomenutom kontekstu bavi morem, priziva fusnote u kojima bubri život izvan galerijskog prostora. Razumljivo je stoga kako su tri rada izložena u (Ne)ukoroćenom moru, osmišljena kao dio šireg diskurzivnog i interdisciplinarnog programa, a ono što ih čini osobitim je što su njihovi autori, Robertina Šebjanič, Igor Eškinja te Silvio Vujčić i Miro Roman, radove stvarali po narudžbi, pri čemu je važan dio njihovih projekata bio istraživački rad.  

La decouverte de la pourpre (Otkriće purpura) riječkog umjetnika Igora Eškinje u središte promatranja stavlja kvrgavi volak. Riječ je o vrsti puža koji se od pretpovijesti koristio za bojanje tkanina, a koji je zbog interesa za purpurni pigment činio temelj feničke ekonomije. Eškinja signalizira kulturnu povijest – od Rubensove skice po kojoj Theodor van Thulden slika prizor Herkula i psa na čijem krznu ostaje pigment, do ljubičaste kao simbola luksuza na odjeći vladara. Ono što pripada sadašnjosti proizvodni je višak. Prazne kućice volka opstaju kao neiskoristivi materijal i za Eškinju su tihi subjekt povijesti koji u galerijskom prostoru dobiva centralno mjesto. Kako će napomenuti tijekom diskusije, vjerojatni je razlog preživljavanja volka pad Rimskog carstva. 

Mediteransko svemirsko istraživačko odijelo vizualnog umjetnika i modnog dizajnera Silvija Vujičića, arhitekta i znanstvenika Mire Romana i kolektiva SOLL multimedijalni je postav koji se sastoji od video snimke i modne kolekcije izložene na 3D-print modelima. SOLL, umjetna inteligencija čiji se rad koristi sa 6 različitih UI pretraživača (stoga kolektiv), treniran je na bazi sastavljenoj od 31656 mediteranskih tekstilnih uzoraka. SOLL koristi Mediteran kao polazište za stvaranje te proizvodi ili “dovršava” Mediteran kao uzorak za tekstilni materijal. Rezultat SOLL-ovog rada je udaljeno čitanje (distant reading) u kojem se materijalno reinterpretira tijelo (prema bazi skulptura božanstava tipičnih za područje), i iz Mediterana kao apstraktnog načela (baza mediteranskih uzoraka) izvodi tekstilna kolekcija.

Rad Jadran I: Odjeci ponora slovenske umjetnice Robertine Šebjanič, nastao na temelju rezidencijalnog boravka autorice na istraživačkom brodu TARA na Baltičkom moru, problematizira trajne tragove ljudskog djelovanja na more kao ekosustav. Dvodijelni postav se sastoji od video eseja i velikih vunenih tepiha s morskim motivima. Šebjanič se zanima za soničko zagađenje pa ga unosi u iskustvo promatranja ostataka oružja; dok gledamo snimke čahura biokemijskog otpada na morskom dnu, na zvučnome zapisu kakofono se gomilaju imena organizacija iz čijih je projekata oružje došlo. Kao što je morski biosustav napadnut zvukovima ljudskoga djelovanja, tako Šebjanič intervenira u iskustvo gledanja snimke. Naspram oružja i institucija, autorica postavlja sporu, manualnu praksu izrade tepiha. Riječ je kontrastiranju grubih vojnih akcija s lokalnim zanatskim radom kao činom ljubavi i ugode.

Otpor materije

Davor Mišković iz Drugog mora u katalogu izložbe reći će “još je Homer u Odiseji pisao kako je more sila koja će slomiti čovjeka”, a izložba (Ne)ukroćeno more poigrava se otporom materije prema nesmotrenosti ljudskih činova.

Pišući o materijalističkoj agensnosti, Jane Bennett kao jednu od dvije maksime za istraživački postupak u Powers of the Hoard: Notes on Material Agency navodi “stavljanje stvari u prvi plan, ljudi u pozadinu” (2012). Upravo takav, materijalistički i objektni pristup, djelovao je kao referenca koja se uporno plela u moj doživljaj sva tri rada u Filodrammatici. 

Igre u radovima Eškinje i Šebjanič podsjetile su me na drage dnevnike čitanja. Kvrgavi volak motiv je kakvim bi se u Saturnovim prstenovima bavio Sebald ili kakvog bi u Kada više ne razumijemo svijet uz priču o prusko plavoj naveo Labatut.

Šebjanič, čiji mi je rad pobudio intenzivnu reakciju, izvrće odnos ljudskog djelovanja i materije kako bi patološka isprepletenost čovjeka s ekosustavom postala bolno evidentna. Snimke morskog dna, a poglavito zvuk koji presijeca miran ritam dubine, spojen s tepihom koji evocira kućno i dom, grebe u načine na koje smo kao civilizacija unijeli nemir u habitate, kao da su mjesta koja možemo koristiti prema vlastitoj ugodi i nahođenju. 

Govorimo dakle o radovima koji daju glas materiji u koju je povijest fizički otisnuta. Ona nije diskurzivna jer materija nije tekst, ali će pažnja usmjerena na objekt, neminovno proizvesti priču o životu materijala. 

S druge strane, rad Mediteransko svemirsko istraživačko odijelo Mediteran vidi samo kao tekst, pa se u artificijelnoj izvedbi zaključaka o njemu autori poigravaju materijalnim apsurdima do kojih dolazi u čitanju Mediterana: savršena, ali disfigurirana ljudska tijela, odjevena u kupaći kostim koji savršeno reprezentira podneblje a da o njemu ne govori gotovo ništa. Zamjerka od koje promatrajući ovaj rad nisam mogla pobjeći tiče se održivosti. S obzirom da je riječ o izložbi koja nastoji problematizirati ekološke katastrofe, uporaba UI kao znakovitog potrošača vode kao resursa djelovala mi je neoprezna, ali kako je riječ o novim izazovima u korištenju tehnologije, vjerujem da je tek potrebno dobro promisliti i jasno kodificirati načine na koji pristupamo temi generativnih modela.

Vratim li se na vijesti s početka ovoga članka, promatrajući postav, činilo mi se da materija vrišti. Naime kada je more postavljeno u središte, a ljudi u pozadinu, priča o kulturi i povijesti Mediterana značajno se opire perspektivi kakva je, primjerice, nametnuta u opisu konferencije Sveučilišta. 

Nakon izložbe premećem etimologiju pojma talasokracija, pitam se tko čime vlada i drago mi je da je netko ozbiljno prebacio more u poziciju subjekta. Neukroćenost iz naslova izložbe gubi zagrade, a ja držim fige da Rijeka neće, kao u radnji neke klimatske fikcije, postati jedan koridor za valove. 

Program označava završetak dvogodišnjeg projekta Figure it Out: The Art of Living Through System Failures (Snađi se druže: Umjetnost življenja kroz rupe u sustavu) koji je istraživao na koji način ranjive skupine, poput žena, migranata i platformskih radnika, razvijaju strategije preživljavanja unatoč institucionaliziranom zanemarivanju i neprijateljstvu. Te strategije prilagodbe pronalaženjem “rupa u sustavu” i iskorištavanjem njegovih slabosti u popularnoj se kulturi često slave kao duhovita ili poetična lukavstva i vještine, dok kod većinske populacije uglavnom nailaze na osudu.

Program počinje otvorenjem grupne izložbe u Galeriji Filodrammatica 7. studenoga u 19 sati na kojoj će biti predstavljeni radovi međunarodnih umjetnika i skupina !Mediengruppe Bitnik, RYBN, Kiosk, Škart i Tania El Khoury, kao i rezultati istraživačke grupe Snađi se druže, koju čine Mara Ferreri, Valeria Graziano, Marcell Mars, Tomislav Medak i Davor Mišković. Izložbu je nakon otvorenja moguće posjetiti do 28. studenog.

Dvodnevni simpozij održat će se 8. i 9. studenoga u velikoj dvorani Filodrammatice, donoseći izlaganja i razgovore o etičkim aspektima istraživanja fenomena prilagodbe sustavu, specifičnim lokalnim praksama koje nadilaze institucionalna pravila i ograničenja, te ulogama pripovijedanja u suprotstavljanju ograničenjima sustava.

Simpozij će okupiti umjetnike i istraživače čiji su radovi predstavljeni na izložbi, kao i druge gostujuće izlagače. Socijalna antropologinja Irena Peano, zajedno s članicom istraživačke grupe Marom Ferreri, održat će sesiju pod nazivom Etika odbijanja, u kojoj će raspravljati o etičkim i metodološkim dilemama u dokumentiranju prijestupa i otpora. Politolog Delio Vasquez održat će predavanje Intercommunialism, the Internal Colonization of Europe and the Criminal Construct, u kojem će se baviti pitanjima kolonizacije i kriminalizacije marginaliziranih zajednica. Amit Rai, istraživač sa Sveučilišta u Londonu, predstavit će predavanje How to Do Things with Attention?, posvećeno ulozi pažnje u svakodnevnim praksama preživljavanja u uvjetima sistemskih propusta.

Program se održava na engleskom jeziku, a ulaz na sve događaje je slobodan.

Više detalja o izložbi i simpoziju pronađite na poveznici.

“Nalazi istraživanja sugeriraju da je mreža Clubture imala značajnu ulogu u oblikovanju razvoja nezavisne kulturne scene u Hrvatskoj, i to stvaranjem povezane i podržavajuće zajednice za nezavisne kulturne organizacije, te legitimiziranjem i institucionaliziranjem nezavisne kulturne scene. Iz analize se također može zaključiti kako je mreža nametnula određeni pritisak organizacijama da se prilagode normama i vrijednostima mreže, što je možda dovelo do određenog stupnja homogenosti unutar nezavisne kulturne scene u Hrvatskoj”, stoji u najavi Drugog mora.

Istraživanje o funkcioniranju i utjecaju mreža provedeno je u okviru projekta Nova javna kultura i prostori društvenosti.

Ovogodišnji se festival dotiče suvremenih kriza koje svoje izvorište imaju u neravnopravnostima, zanemarivanju i otvorenom neprijateljstvu prema okolišu, ženama i svemu što se proglašava “drugotnim”. Riječima Davora Miškovića, pokretača samog festivala koji je svoje prvo izdanje imao 2010. godine, “predstave na programu bave se mehanizmima izbjegavanja pogleda u okolinu i tjeraju nas da je gledamo, da promatramo nestanak našeg staništa i tuđu nevolju koja omogućuje naš privremeni komfor. Smjestivši se u prostoru između udobne iluzije i raspadajuće stvarnosti, predstave će vas nasmijati i zabrinuti – barem nakratko”.

Izvedbom predstave Stranac, inspirirane istoimenim romanom Alberta Camusa, festival će u četvrtak, 25. svibnja u 20 sati u Hrvatskom kulturnom domu na Sušaku otvoriti zagrebačka izvedbena skupina BADco., koja se za ovu priliku ponovno okuplja unatoč proglašenju prestanka djelovanja prije dvije godine. Polazeći od problema izostanka (su)osjećanja i očekivane emocionalne reakcije, projekt Stranac preko Camusovog antijunaka Meursaulta sagledava socijalna i sistemska licemjerja sakrivena iza odnosa zasnovanih na transparentnosti. U predstavi sudjeluju Goran Sergej Pristaš (režija), Goran Ferčec (dramaturgija i tekst), Nikolina Pristaš, Zrinka Užbinec i Ana Kreitmeyer (koreografija i izvedba), Petar Milat (tekstualni prilozi i izvedba), Alen Sinkauz i Nenad Sinkauz (glazba i izvedba), Alan Vukelić (oblikovanje svjetla) i Jasmin Dasović (oblikovanje zvuka).

Dan prije spomenute izvedbe – u srijedu 24. svibnja s početkom u 17 sati – održat će se razgovor Kostim 1/1 s poznatim vizualnim umjetnikom i modnim dizajnerom Silvijem Vujičićem, koji će voditi Goran Sergej Pristaš. Polazeći od činjenice da je Vujičićeva suradnja sa skupinom BADco. uvijek nadilazila puko oblikovanje kostima i u svakom projektu pohranila skriveni proces dubinski uvezan za problematiku predstave, razgovor je prilika da se otvori nova perspektiva na pitanja pisanja kostimom u izvedbi. U okviru programa Refleks, razgovor će se održati na drugom katu Muzeja moderne i suvremene umjetnosti, u nedavno otvorenoj arhivi kolektiva BADco.

Nakon gostovanja s predstavama 6, Gejm i Vrućina, nagrađivani slovenski redatelj Žiga Divjak na ovogodišnjem će Zoomu prikazati svoj najnoviji kazališni komad, Krize – u petak, 26. svibnja od 20 sati u velikoj dvorani Filodrammatice. Ovom predstavom Divjak i njegov tim nastavljaju obrađivati temu ekološke krize koja nadmašuje sve ostale (osobne, društvene, političke, izbjegličke, zdravstvene, egzistencijalne, itd.), preispitujući ljudsku spremnost na suradnju i razvoj novog pristupa prema prirodi. Predstava je nastala u koprodukciji ljubljanskog Slovenskog mladinskog gledališča i Zavoda Maska, beogradskog Bitefa i zagrebačkog Domina, a u njoj glume Sara Dirnbek, Iztok Drabik Jug, Klemen Kovačič, Draga Potočnjak, Katarina Stegnar, Vito Weis i Gregor Zorc.

Hrvatska premijera predstave Svijet bez žena, za koju su autorice i izvođačice Olga Dimitrijević i Maja Pelević osvojile Nagradu publike na prošlogodišnjem Festivalu Bitef, na programu je u Filodrammatici u subotu, 27. svibnja u 20 sati. S fokusom na temu žena i rada, projekt polazi od istraživanja strukturalnih rodnih nejednakosti u srpskom kazalištu: neravnopravnosti žena, nejednakih nadnica, normaliziranog nasilja i reprodukcije patrijarhalnih kapitalističkih obrazaca. Polazeći od tvrdnje da je kazalište odličan case study za šire društvene procese, autorice u predstavi ne sagledavaju pitanje žena i rada samo u okviru kazališnog konteksta, već i kao ključni motiv za promišljanje nekih budućih emancipacijskih politika.

U nedjelju, 28. svibnja (Filodrammatica, 20 sati), program festivala zaključit će plesna solo izvedba Pokret nesvrstanih umjetnika Christiana Guerematchija, nastala u produkciji platforme za suvremeni ples ICK Amsterdam. Krećući od vlastitih istočnoeuropskih i srednjeafričkih korijena, umjetnik ovim projektom istražuje teme rodne fluidnosti i crnačkog europskog identiteta. Predstava je inspirirana Pokretom nesvrstanih iz šezdesetih godina prošlog stoljeća, koji je imao važnu ulogu u borbama za neovisnost u zemljama tzv. Trećeg svijeta i čiji je suosnivač bio jugoslavenski predsjednik Josip Broz Tito, od čije afrofuturističke utopije Guerematchi polazi u utjelovljivanju izgubljenih kulturnih kodova.

Ulaz na sve izvedbe je slobodan. Zbog ograničenog broja mjesta u gledalištu, besplatne je ulaznice potrebno rezervirati putem e-maila, a moguće ih je preuzeti na mjestu izvedbe sat vremena prije početka.

Institucije koje pružaju skrb, od zdravstvenih do socijalnih, suočene su s nedostatkom sredstava i ljudi, zapuštenom infrastrukturom, isključenošću velikog broja građana kojima je potrebna skrb, te sve složenijim procedurama za ostvarivanje prava na skrb. Istodobno, veliki dijelovi tih sektora su privatizirani i skrb je prepuštena tržištu. U takvim uvjetima, mnogi pripadnici službi koje neposredno pružaju skrb bore se protiv navedenih tendencija, svjesno zaobilazeći i kršeći propise kako bi mogli pružati potrebnu skrb.

S namjerom stvaranja teorijskog okvira za razumijevanje opisanih praksi, udruga Drugo more organizirala je višednevnu radionicu pod nazivom Understanding Acts of Institutional Tinkering as Forms of Care, čiji su zaključci i rezultati tema ovog javnog razgovora.

Ulaz je slobodan i svi su dobrodošli pridružiti se i sudjelovati u raspravi.

Kulturni centri prostori su koji imaju potencijal razvijati se na načelima otvorenosti, inkluzivnosti, intermedijalnosti i interkulturalnosti. Jedan od uvjeta efikasnijeg rada kulturnih centara njihovo je umreženo djelovanje, međusobno i s novim kulturnim centrima. Pod novim kulturnim centrima razumijemo nezavisne kulturne centre i društveno-kulturne centre po modelu civilno-javnog partnerstva. Upravo društveno-kulturni centri koji izlaze iz često restriktivnih okvira upravljanja i programiranja prostora, predstavljaju iskorak u praksama unutar kulturnog sustava te otvaraju vrata njegovoj demokratizaciji. Uloga gradova je ključna za razvoj tih prostora, a podrška zakonodavca presudna.

Upravo se tim temama bavila konferencija Kulturni centri i demokratizacija kulturnog sustava održana u Novinarskom domu u Zagrebu, 23. studenog. Konferencija je održana u sklopu projekta Kulturna politika odozdo – Od dobrih praksi društveno-kulturnih centara do održivog okvira za sudioničko upravljanje koji Operacija grad provodi s partnerima od siječnja 2021. U sklopu projekta, uz različite istraživačke, edukativne, diskurzivne i promotivne aktivnosti, izrađena su dva dokumenta: Kodeks dobre prakse uspostave i funkcioniranja civilno-javnog partnerstva čiji je cilj donošenje smjernica za uspostavu takvih partnerstava, preporuka ustrojstva i upravljačkih procesa, te mjera koje osiguravaju transparentnost i etičnost rada, te Zakon o kulturnim centrima koji se odnosi na sve vrste centara za kulturu te na prostore kulturno-umjetničkog stvaralaštva i društveno-kulturnih djelatnosti koji nisu regulirani posebnim zakonima.

Konferenciju je otvorila panel rasprava pod nazivom Institucionalni i zakonodavni okvir kulturnog sustava: mogućnosti i perspektive koju je moderirala Željka Tonković, a o postojećim i mogućim policy rješenjima problema s kojima se susreće kulturni sustav u pogledu infrastrukture za kulturne i društvene djelatnosti govorili su Ana Žuvela, istraživačica i stručnjakinja u području kulturne politike, Davor Mišković, kulturni radnik i istraživač u području kulturnih politika, te Mirela Travar, kulturna radnica i predsjednica Mreže društveno-kulturnih centara DKC-HR. Poseban fokus panela bio je upravo na izrađenom Zakonu o kulturnim centrima.

Prijedlog Zakona nastao je iz težnje da se cijeli kulturni sustav i sva kulturna infrastrutura otvore za suradnje o kojima se prije nije razmišljalo i da konačno krenemo prema prepoznavanju mjesta za kulturni razvitak zajednice, bili to kulturni centri ili društveno-kulturni centri ili pak prostori kulturno-umjetničkog stvaralaštva koje vode organizacije civilnog društva u kulturi, zaključno je iznijela Mirela Travar. Davor Mišković smatra da kulturne ustanove treba otvoriti građanima i različitim oblicima njihova sudjelovanja jer se trenutno nalazimo u stitaciji da javna sfera praktički ne postoji. “Uloga kulture je da re-kreira javnu sferu izvan postojeće subjektivne javne sfere, a prisutna je potreba da upravo građani sudjeluju u kreiranju sfere interesa neke ustanove i posljedično da sudjeluju u upravljanju i programiranju kulturnih centara, a pogotovo društveno-kulturnih centara”. Kulturni centri bi trebali biti utočišta za predstavnike svoje zajednice, smatra Ana Žuvela, i dodaje: “Kad govorimo o građanima, iz pozicije kulturnih ustanova treba postaviti fer odnos s njima, smanjiti razinu instrumentalizacije gdje građani postaju dio projeknih kućica u razvoju publike i umjesto toga postaviti pitanje što građani danas zaista žele”.

Audio zapis je objavljen u sklopu projekta Kulturna politika odozdo – Od dobrih praksi društveno-kulturnih centara do održivog okvira za sudioničko upravljanje. Projekt je podržan sa € 149.940 financijske podrške Islanda, Lihtenštajna i Norveške u okviru EGP grantova. Sadržaj ovog zapisa isključiva je odgovornost udruge Kurziv.

Konferencija se održala u sklopu projekta Kulturna politika odozdo – Od dobrih praksi društveno-kulturnih centara do održivog okvira za sudioničko upravljanje koji je podržan sa € 149.940 financijske podrške Islanda, Lihtenštajna i Norveške u okviru EGP grantova. Nositelj projekta je Operacija grad (Zagreb), a partneri Savez udruga Klubtura (Zagreb), Kurziv – Platforma za pitanja kulture, medija i društva (Zagreb), Platforma za društveni centar Čakovec (Čakovec), Savez udruga Kaoperativa (Karlovac), Platforma doma mladih (Split), Art radionica Lazareti (Dubrovnik), Savez udruga Rojc (Pula), Savez udruga Molekula (Rijeka) te Mreža društveno-kulturnih centara (Zagreb).

Pri pokretanju postupka izrade novog Zakona civilni sektor zagovarački je pravovremeno reagirao. Paralelno s organizacijom javne rasprave o donošenju postojećeg zakona, Operacija grad s partnerima provodi inicijativu kojoj je jedan od ciljeva izrada drugog zakona, posebnog Zakona o kulturnim centrima, čime bi se definirao njihov pravni položaj i osigurala njihova prepoznatost. Tim povodom u Novinarskom domu u srijedu se održala konferencija Kulturni centri i demokratizacija kulturnog sustava. U sklopu prvog panela raspravljalo se o postojećem institucionalnom okviru u kulturi, a posebice o odnosu novog prijedloga Zakona, proizašlog iz inicijative Operacije grad i suradnika, s novodonesenim Zakonom iz srpnja ove godine. Nakon prve panel-diskusije održale su se grupne diskusije u tri skupine o samom prijedlogu, da bi konferencija završila predstavljanjem iskustava iz prakse upravljanja kulturnim centrima na drugoj panel raspravi. Panel-rasprave moderirale su Željka Tonković i Iva Zenzerović.

Tijekom prve panel-rasprave, Ana Žuvela, jedna od sudionica te istraživačica Instituta za razvoj i međunarodne odnose, istaknula je kako nedostatak regulativnih okvira koji se odnose na djelovanje kulturnih centara zapravo prati i jednako slab akademski interes za bavljenje temom utjecaja i važnosti kulturnih centara za život zajednice u kojoj djeluju. To posebno zabrinjava jer znamo da dobar dio kulturnih centara u manjim sredinama zapravo vrši i općenitiju društvenu ulogu te predstavlja okosnicu i preduvjet za većinu društvenih aktivnosti. Kulturni radnik Davor Mišković dodao je kako zbog postojećih kriterija za financiranje, ali i vremenske ograničenosti projektnom logikom, u nezavisnim prostorima često dolazi do hiperprodukcije sadržaja te se oni izvana počinju promatrati kao vrsta servisa, bez ikakve vlastite agencije. Žuvela je na tom planu kasnije razjasnila kako sami kulturni centri publici trebaju pristupati iskreno i bez instrumentalizacije, odnosno ne reducirati publiku na puki argument za daljnje financiranje, već je aktivno uključiti i s njom biti u dijalogu.

Međutim, kako se aktualna regulacija tek ovlaš i ugrubo dotiče kulturnih centara uopće, ne iznenađuje da o hibridnim modelima upravljanja u kulturi, kao što je već više od desetljeća prisutno civilno-javno partnerstvo, u našim zakonima još uvijek nema nikakvog spomena, unatoč tome što takvih ustanova postoji već nekoliko i one predstavljaju značajan segment u kulture u našem društvu, a posebice one alternativne i nezavisne. U svibnju 2020. godine stoga se formirala i spomenuta Mreža društveno-kulturnih centara DKC-HR, koja objedinjuje i zagovarački nastupa u ime svih kulturnih ustanova koje funkcioniraju po modelu civilno-javnog partnerstva. Predsjednica Mreže Mirela Travar naglasila je kako je Mreža nastala i zbog akutnih potreba organizacija civilnog društva za prostornom infrastrukturom koja je nužna za organizaciju bilo kakvih aktivnosti, ali i rad općenito. 

Travar je istaknula i kako je društveno-kulturnim centrima u civilno-javnom partnerstvu, ali i svim ostalim  prostorima kulturno-umjetničkog stvaralaštva i društveno-kulturnih djelatnosti koji nisu regulirani posebnim zakonima, nužna “kvačica u sustavu” koju bi se posebnim Zakonom o kulturnim centrima osiguralo, dok je Žuvela naglasila da bi se adekvatnijom pravnom normiranošću olakšale prijave na natječaje, ali i uspostave raznih suradnji, o čemu nezavisni dio kulturnog sektora uvelike i ovisi. Kao drugi iskorak koji ovaj prijedlog sadrži spominje se pluralizacija, odnosno spuštanje donošenja odluka s lokalne na mjesnu razinu, te propisivanje mogućnosti suupravljanja u kulturi, dočim je suupravljanje zasad samo veoma općenito propisano Zakonom o ustanovama.

Povrh svih prijepornih točaka koje novi prijedlog Operacije grad i suradnika nastoji locirati, ostaje nam i pitanje postojećeg rješenja koje je srpanjski “megazakon” uveo u područje financiranja. Tako se u novonastaloj konstelaciji (o čemu se također već pisalo na portalu) kriteriji za dodjelu sredstava svode na javni poziv te se sukladno tome mogu uvelike mijenjati s obzirom na sastav članova pojedinih vijeća pri Ministarstvu kulture, čime je dokinut dotad važeći Pravilnik o izboru i utvrđivanju programa javnih potreba u kulturi, te valja pratiti hoće li i kako će novi zakon odgovoriti na takvo stanje stvari.

Uzevši sve u obzir, detaljnijem sadržaju novog prijedloga Zakona o kulturnim centrima mogao bi se posvetiti zaseban tekst, a sam prijedlog uskoro će biti dostupan i javnosti na web stranici Operacije grad, njegovog inicijatora. Ova je konferencija ujedno predstavljala i jednu od završnih faza njegove artikulacije. Uključivanjem praktičarki u vođenju kulturnih ustanova u drugom panelu – konkretno, Pavlice Bajsić, ravnateljice Centra mladih Ribnjak te Stefane Došen iz Multimedijalnog kulturnog centra u sklopu Doma mladih u Splitu, publika i sudionici mogli su čuti kako o problemima na koje te institucije nailaze, tako i o mogućnostima osobnog rasta i transformacije osoba koje se takvom poslu iskreno posvete. Na drugom panelu također je sudjelovala i novoizabrana Pročelnica gradskog ureda za kulturu Grada Zagreba Emina Višnić, koja je komentirala zapuštenost gradskog fonda kulturnih centara te najavila kako će se više ulagati u njihovu opremljenost.

Objedinjujuća misao cijele konferencije može se sažeti u izjavi Ane Žuvele: za dobre zakone potrebna je puno čvršća i konkretnija suradnja. Takva suradnja temelji se na kvalitetnoj komunikaciji i povjerenju te zajedničkom donošenju odluka. Ukoliko na nacionalnoj razini izostaje povjerenje u civilni sektor i njegove predstavnike pri izradi ključnih strateških dokumenata koji se na sve njih odnose, pa ih se onda ni ne zove, to nepovjerenje je utoliko veće u lokalnim sredinama, jer je prožeto manjkom osnovnog znanja kako o onima s kojima se može surađivati, tako i o vlastitoj (neostvarenoj) ulozi u stvaranju aktivnih građanki i građana.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kultura na prekretnici koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Prijedlog novog Zakona o kulturnim vijećima i financiranju javnih potreba u kulturi, koji je trenutno na javnom savjetovanju i o kojemu smo na Kulturpunktu već pisali, objedinjuje osnovna područja kulturnog sustava u Republici Hrvatskoj: financiranje javnih potreba u kulturi, kulturna vijeća i upravljanje javnim ustanovama u kulturi. U odnosu na tri zakona i Pravilnik kojima je do sada bila uređena predmetna materija, ovaj Zakon svojom obuhvatnošću predstavlja značajan iskorak u promišljanju uloge kulture u suvremenom društvu, ali i postavlja drugačiji okvir financiranja i upravljanja kao ključnih segmenata funkcioniranja sustava. 

“Budući da time ovaj prijedlog Zakona predstavlja potencijalno najvažniji dokument kulturne politike u Hrvatskoj, upućivanje prijedloga Zakona u e-savjetovanje ne može obuhvatiti odgovarajuću razinu sudjelovanja stručne, zainteresirane i šire javnosti te ograničava razinu utjecaja na proces donošenja odluka o njegovom sadržaju”, smatraju Savez udruga Klubtura, Operacija grad i Mreža društveno-kulturnih centara DKC-HR koji stoga organiziraju javnu raspravu o bitnim točkama ovakvog prijedloga Zakona.

Cilj rasprave, koja će se održati u utorak, 8. ožujka 2022. u 11 sati u velikoj dvorani Hrvatskog novinarskog doma, jest inicirati široki, participativni proces analize prijedloga Zakona, uz ključno sudjelovanje onih na koje novi Zakon direktno utječe. 

Uvod u javnu raspravu i refleksiju o promjenama koje prijedlog Zakona donosi dat će pročelnik Odsjeka za izvedbene umjetnosti Akademije primijenjenih umjetnosti Sveučilišta u Rijeci te bivši predsjednik Kulturnog vijeća za nove medijske kulture/inovativne umjetničke i kulturne prakse Marin Lukanović, ravnateljica Centra kulture na Peščenici (KNAP) Anja Planinčić, predsjednica Mreže društveno-kulturnih centara DKC-HR Mirela Travar i kulturni radnik Davor Mišković. Na raspravu su pozvani i predstavnici predlagatelja Zakona, odnosno Ministarstva kulture i medija.

Javnu će raspravu moderirati Kulturpunktova novinarka i urednica Matija Mrakovčić.

Događanje se održava uz obvezu predočenja EU digitalne COVID potvrde za sve prisutne osobe. Online prijenos događanja bit će moguće pratiti putem Facebook stranica organizatora i Kulturpunkta.

Tekst Klubtura kao proces razmjene objavljen je u sklopu zbornika Kultura kao faktor demokratizacije: prakse, suradnje i modeli rada na nezavisnoj kulturnoj sceni. Riječ je o autoreferencijalnoj zbirci tekstova o načinima rada i vrijednostima koje posljednjih 30 godina zagovaraju akteri nezavisne kulturne scene, koji iz različitih rakursa i u različitim formatima analiziraju historijat, razvoj i značaj civilnog društva u području kulture. Publikacija kroz tri analize, intervju, transkript izlaganja i kraći tekst ispisuje svojevrstan historijat razvoja nezavisne kulturne scene kroz teme i probleme na koje se fokusirala u svom radu. Istražuje metode, strategije i taktike koje je koristila, analizira procese koje je vodila, i pokušava kontekstualizirati njezinu poziciju i ulogu od kulturnih politika do pomicanja granica poimanja što kultura jest. 

Dva desetljeća neprekidnog djelovanja nezavisne kulturne scene u Hrvatskoj pruža nam povod za osvrt na minulo razdoblje. Ovaj tekst pokušaj je kontekstualizacije djelovanja nezavisne kulturne scene kroz vrijednosti kojima se vodi i metode koje razvija kao svoj specifični “know how“. Posebno ćemo u tom aspektu razmotriti koncepciju i metodologiju programske razmjene i suradnje koje već dva desetljeća razvija Savez udruga Klubtura (dalje u tekstu mreža / platforma Clubture) kao paradigmatski primjer uspješnog djelovanja organizacija nezavisne kulture. 

Nezavisna kulturna scena: investiranje u kontekst

Kako je na jednom mjestu napisao Davor Mišković, gotovo svaki tekst o nezavisnoj kulturnoj sceni započinje određenjem što scena jest. Tako on izdvaja vrijednosti, metodologiju, teme i odnos prema vremenu kao ključne odrednice koje definiraju nezavisnu kulturnu scenu. Uvodne riječi, baš kao i cjelina navedenog teksta predstavljaju dobar okvir za sliku njenog konstituiranja u Hrvatskoj krajem dvadesetog i početkom dvadeset i prvog stoljeća. Ipak, ponekad se čini kao da smo s protokom vremena sve više udaljeni od implicitnog razumijevanja pojmova koje su sami protagonisti – prva generacija nezavisne scene i njihova neposredna publika – smatrali samorazumljivim. Nerijetko imamo potrebu objašnjavanja nezavisne kulturne scene nekome tko nije imao neposredno iskustvo susreta s njome, što zbog generacijskog ili geografskog odmaka, ili kombinacije ovih dvaju faktora. U tom slučaju nalazimo se pred zahtjevnim zadatkom u kojem je istovremeno potrebno zahvatiti široko područje socijalnog, kulturnog i institucionalnog okruženja te specifičan razvojni put djelovanja nezavisne scene. Istovremeno, treba pokušati izbjeći generalizaciju produkcijsko-organizacijskih formi i aktera koji su često različiti u smislu disciplinskih određenja, umjetničkog izražaja i poimanja estetike, medija i formata prezentacije te neminovno pripadnosti različitim lokalnim sredinama, generacijama, itd.. Koja je najbolja točka ulaza u razumijevanje specifičnosti nezavisne kulturne scene u Hrvatskoj?

Možda je najsretnije rješenje krenuti od same sintagme “nezavisna kulturna scena”. Njome se često skupno i naizmjenično obuhvaćaju akteri kao organizacije i kolektivi, ali i njihove metode djelovanja i prakse, posebice one koje potiču i osnažuju dinamiku suradnje. Odrednicu nezavisna kulturna scena potrebno je razumjeti u smislu širokog nazivnika, nikako formalne definicije ili naslova. Također ju je potrebno razmotriti u svjetlu u kojem su sami akteri započeli s njezinim korištenjem na prijelazu iz devedesetih u dvijetisućite godine, inzistirajući na samostalnosti u određivanju načela i pozicioniranju svoje prakse, uključujući i određivanje formata u kojima se ona odvija, a naspram sustava visoko centraliziranih institucija u kulturi koje čine matricu kulturno-političkog sustava u Hrvatskoj. Nezavisnost pritom ne postoji kao unaprijed zadana vrijednost u okviru tog sustava, u kojem bi postojala, u doslovnom smislu, “zavisna kulturna scena” te nezavisna kulturna scena kao njezina negativna refleksija. Prema tome, ne postoji zadana formalno-pravna logika iz koje bi bilo moguće odrediti organizacije nezavisne kulturne scene po ključu funkcioniranja u oblicima neprofitnih organizacija, odnosno umjetničkih organizacija, udruga ili zadruga. Finalno, pozicija nezavisne kulturne scene nije apriori utvrđena logikom normiranja okvira kulturne politike, niti administrativnom racionalnošću koja se ogleda kroz klasifikaciju organizacijskih oblika u širem institucionalnom okviru. U razvoju i djelovanju scene ključnu ulogu ima samoodređenje aktera kao subjekata koji samostalno definiraju i u vlastito ime zastupaju sadržaj svoga rada i oblike u kojima se on prezentira. 

Iako je utvrđivanje pozicije scene u kulturno-političkom okruženju naspram prevladavajuće monokulture visoko centraliziranih institucija na neki način samorazumljivo, od samih početaka djelovanja scena je jednako tako orijentirana naspram komodifikacije i komercijalizacije kulturne proizvodnje. U ovom pogledu pozicija nezavisne kulturne scene u Hrvatskoj ponajviše se razlikuje od generaliziranih pozicija nezavisnih kulturnjaka u europskom i općenito globaliziranom okruženju, gdje kontrast između institucija i izvaninstitucionalne kulturne proizvodnje snažno reflektira klasičnu dihotomiju država-tržište, a nezavisnost aktera utvrđuje se primarno formalno-institucionalnim kriterijima kojima se određuje profesionalna pozicija u okviru kulturnog sustava. 

Utoliko možemo reći da je pokretačka energija nezavisne kulturne scene samo-određujuća i samo-upravljačka, a druga važna karakteristika njene srži odnosi se na zajedništvo i suradnju. Značaj kolektiva pokušat ćemo objasniti razmišljajući detaljnije o određenju pojma “scena” u sintagmi nezavisna kulturna scena. Na intrigantan nas način imenica scena upućuje na nekoliko linija razmišljanja istovremeno: u najširem smislu oslikava fizički i metaforički prostor kulturne proizvodnje, u užem prostor u kojem se nešto događa, u smislu performativne akcije. Naposljetku, pojam scena možemo interpretirati i u smislu specifičnog miljea, grupe aktera koje vežu zajedničke karakteristike. Za razliku od višeznačnog pojma nezavisnosti za čije je preciznije smještanje potrebno uložiti dodatne napore u interpretaciju značenja, pojam scene sretno balansira između sugestivnosti i fluidnosti. Tako nezavisna kulturna scena istovremeno upućuje na povezanost aktera angažiranih u području kulture i umjetnosti, ali ne pretpostavlja zadanu strukturu u pogledu organizacijskog formaliziranja (kao što to pretpostavlja primjerice pojam sektor).^[1]

Scenu čine međusobno povezane organizacije i oko njih okupljeni pojedinci, kolektivi i inicijative, mreže i platforme koje međusobno nisu u hijerarhijskom tipu odnosa. Međutim, postavlja se pitanje na koji način je korisno razmišljati o zajedništvu kao o karakteristici scene, a da ne pribjegnemo krajnostima profesionalnog pragmatizma ili prijateljske sentimentalnosti? Korisno svjedočanstvo o zajedništvu nalazimo u intervjuu s Tomislavom Medakom^[2] koji razlaže principe i kronologiju djelovanja nezavisne kulturne scene u kontekstu političkog aktiviranja u gradu Zagrebu. Tako u jednom trenutku ističe kako je investicija u kontekst u kojem djeluju svi, umjesto isključivog fokusa na vlastiti rad, ključan pomak u razumijevanju činjenice kako su scena i njezina povezanost više od zbroja njezinih konstitutivnih dijelova. 

To investiranje u kontekst osnova je bez koje izgradnja povjerenja i dugotrajnih partnerskih odnosa nije moguća, a uključuje zajedničke napore vezane uz dijeljenje prostora i drugih resursa te zajednički radi na proizvodnji i prezentaciji kulturno-umjetničkih sadržaja. Taj početni impuls omogućio je da se među organizacijama i akterima na sceni razvije ozračje solidarnosti u kojem je u narednom periodu bilo moguće razvijati složeniji tip suradničke dinamike. Primjer takvog djelovanja je platforma Clubture čija je osnovna misija osiguravanje programske razmjene i suradnje između organizacija na području čitave Republike Hrvatske. Clubture je suradnička platforma osnovana s ciljem osiguravanja dugoročnih rješenja za ključne probleme organizacija nezavisne kulture, poput adekvatnih prostora za djelovanje te upravljanje prostornim resursima na razini jedinica lokalne samouprave. 

Tako je Clubture kao mreža koja djeluje na nacionalnoj razini od svojih početaka usmjerena osnaživanju izravne suradnje među organizacijama kroz razmjenu kulturno-umjetničkih sadržaja i povezivanje različitih lokalnih sredina, distribuciju produkcije u sve dijelove zemlje, posebno u sredine koje su udaljene od centra te s posebnim fokusom na kolektive s manje iskustva i mlade. Posebno mjesto u djelovanju platforme zauzima specifičan način (model) zajedničkog donošenja odluka o tome koji se sadržaji realiziraju kroz redovne godišnje cikluse provedbe programa, ustanovljen na načelima direktno-demokratskog odlučivanja. Brojčani pokazatelji koji govore o preko 250 uključenih kolektiva i realiziranih suradničkih projekata te o tisućama pojedinačnih događanja u svim krajevima zemlje svjedoče o tome kako je Clubture jedna od najdugovječnijih i najuspješnijih suradničkih platformi, realno i u najširim europskim okvirima. Međutim, dugoročni učinci djelovanja još su važniji: potičući suradnju između pojedinih lokalnih scena platforma omogućava praktičnu razmjenu znanja i prijenos vrijednosti između različitih kolektiva, osnažuje dinamiku nezavisne kulturne produkcije kao i njezinu ravnomjernu distribuciju, posebnu pažnju usmjeravajući na manje i od centara udaljene sredine.

Primarno programski orijentirana platforma

Model razmjene i suradnje mreže Clubture paradigmatski je primjer djelovanja nezavisne kulturne scene i igra jednu od ključnih uloga u kreiranju njezine dinamike i održivosti. U nastavku teksta detaljnije ćemo se pozabaviti pregledom funkcioniranja tog modela, njegovim rezultatima i dugoročnim učincima kako na razvoj nezavisne kulture, tako i u širem kontekstu kulturne politike u Hrvatskoj.

Kraj devedesetih godina i početak novog milenija vrijeme je u kojem su se snažno osjetile promjene društvene klime i kulturnog života u Hrvatskoj. Nakon teškog desetljeća obilježenog ratom, devastacijom svih privrednih grana kroz privatizacijsku otimačinu, međunarodnom izolacijom i kulturnom deprivacijom, to je moment u kojem nastupa nova generacija kulturnih stvaralaca, aktivista i entuzijasta.^[3] Ovi akteri pokreću brojne nove inicijative u fluidno određenom polju između eksperimentalne multidisciplinarne i intermedijalne umjetnosti, pop-kulturne alternative i subkultura mladih te kritički angažirane, aktivistički orijentirane kulturne i medijske proizvodnje. Izmjenama Zakona o udrugama iz 2001. godine pojednostavljeno je slobodno udruživanje građana što je brojnim kulturno-umjetničkim kolektivima omogućilo formalizaciju djelovanja u tom obliku, iako je dio aktera nastavio djelovati neformalno ili u obliku umjetničkih organizacija. To je ujedno i period važnih pomaka u institucionalnom okviru.^[4] Iako je značajan broj kolektiva i organizacija smješten u Zagrebu, inicijative se pokreću u svim krajevima zemlje. Iz tog vremena datiraju i prve potrebe za međusobnim upoznavanjem aktera kao i povezivanjem različitih krajeva zemlje kroz susrete i provedbu zajedničkih aktivnosti. 

Clubtureov model, iako tada još u povojima, sadrži i danas aktualne ciljeve koji se odnose na decentralizaciju kulturne proizvodnje i stvaranje distribucijske mreže programa nezavisne kulture u različitim dijelovima zemlje, afirmiranje umjetnika, kolektiva i organizacija koji dolaze iz sredina udaljenih od nekoliko većih centara u Hrvatskoj, podrška mladim i nadolazećim autorima, prijenos znanja i iskustava među jednakima te afirmacija eksperimentalnih i manje eksponiranih oblika kulturno-umjetničkog izražaja. U izdanju pripremljenom uoči petogodišnje obljetnice djelovanja mreže pod nazivom Clubture: Kultura kao proces razmjene zabilježeni su ključni momenti razvoja temeljnog programa razmjene i suradnje kao i drugi važni elementi u kontekstu razvoja platforme. Zbog toga na ovom mjestu nema potrebe ulaziti u detalje tog razvojnog puta. Međutim, valja istaknuti nekoliko momenata koji su ključni za razvoj ideje o platformi za razmjenu sadržaja nezavisne kulture.

Jedan od njih odnosi se na činjenicu kako je programsko povezivanje organizacija nezavisne kulture započelo s idejom o razmjeni programa klubova, kao fizičkih prostora okupljanja kreatora i publike nezavisne kulturne produkcije, a Clubture toj inicijalnog ideji duguje svoje ime. Među osnivačima i akterima koji su izgradnji platforme dali početni obol valja istaknuti ulogu Multimedijalnog instituta iz Zagreba i fizičkog prostora net.kulturnog kluba MaMa u kojem je koncepcijski osmišljena ideja platforme. Pored MaMe, inicijalna “klupska priča” obuhvaćala je i druge zagrebačke kultne klubove, Attack, Močvaru i KSET. Formalnom osnivanju saveza udruga 2002. godine pristupilo je 15 organizacija iz svih krajeva zemlje.^[5] Međutim, između ta dva koraka, inicijalne ideje o razmjeni klupskih programa i formalnog osnivanja saveza udruga započela je realizacija programa Clubture – Hr: Programska razmjena i suradnja provedbom eksperimentalnog, tzv. nultog, ciklusa. Značajnu ulogu u pokretanju programa u tom trenutku imala je potpora Instituta Otvoreno društvo Hrvatska koji je prvi prepoznao njegovu važnost u razvoju nezavisne kulturne scene u Hrvatskoj.

Na ovom mjestu valja nam zaustaviti na čas postavljenu matricu genealoškog preleta te se zapitati: zašto programska razmjena i suradnja? Često platforme i mreže (posebice one koje djeluju u širim geografskim okvirima, odnosno, nacionalno ili nadnacionalno) okupljaju svoje članstvo u strukture temeljene na sektorskom statusu ili na sličnim pravno-formalnim elementima, djelujući u smislu profesionalnih udruženja ili organizacija specijaliziranih za zagovaranje prema institucionalnom okviru. Premda je Clubture u dvadeset godina kontinuiranog djelovanja provodio i razvijao brojne aktivnosti fokusirane na “razvoj kapaciteta”^[6] organizacija nezavisne kulture i položaj organizacija nezavisne kulture u kontekstu kulturne politike, on je primarno ostao programski orijentirana platforma. Kako se to odrazilo na život i razvoj ove kompleksne organizacije? Radi se o pitanju u koje se smjestio etos Clubturea, a to je rad organizacija na zajedničkom osmišljavanju i provedbi konkretnih programskih aktivnosti, koji ima višestruke koristi – izgradnju povjerenja i solidarnosti, osjećaj za vlastite snage i slabosti, kao i snage i slabosti naših suradnika te otvaranje prostora za mentorstvo i učenje koje se oslanja na praktičan rad i već spomenut odnos jednakosti između partnera. U tom smislu i genealoški možemo govoriti o tome kako zajednički napori i suradnja u realizaciji sadržaja stvaraju temelj za kasnije složenije akcije u koje će se upustiti akteri okupljeni oko platforme. To se odnosi na transfer modela razmjene i suradnje prema organizacijama nezavisne kulture na geografskom prostoru bivše Jugoslavije, kao i na promjene okvira kulturne politike na nacionalnoj razini i lokalnim razinama te politika usmjerenih razvoju civilnog društva, ali i komplementarne aktivnosti usmjerene profesionalnom razvoju i prijenosu znanja i vještina između aktera nezavisne kulture.

Model donošenja odluka

Pored činjenice kako programska suradnja čini okosnicu stvaranja platforme, drugi element razlikovanja Clubturea od (naizgled) sličnih mreža i platformi u kulturi čini sâmo funkcioniranje programa – model po kojem je oblikovana programska razmjena i suradnja između organizacija nezavisne kulture te način donošenja odluka o tome koji će se sadržaji realizirati kroz Clubture u pojedinom ciklusu provođenja programa. Radi se o izuzetnom primjeru kolektivnog eksperimenta u izravnom donošenju odluka o konkretnim sadržajima, ali i o resursima koje platforma ulaže u njihovu realizaciju iz godine u godinu.

 

Pravo sudjelovanja u procesu donošenja odluka imaju članice mreže Clubture u redovnom članstvu Skupštine, a obvezu sudjelovanja sve organizacije koje su predložile sadržaje za realizaciju kroz program.^[7] Proces donošenja odluka sastoji se od niza tehničkih koraka (dvije godišnje objave poziva za predlaganje suradničkih projekata za realizaciju kroz platformu, sastanci Radne grupe za praćenje realizacije programa koja pomaže prijaviteljima i koordinaciji u usklađivanju prijedloga s pravilima po kojima se provode suradnički projekti, objava prijedloga suradničkih projekata na internetskim stranicama platforme Clubture), ali i sadržajnih elemenata deliberacije koji se odvijaju na skupštinskim susretima. Ti elementi obuhvaćaju prezentacije suradničkih projekata i rasprave o njima koje se odvijaju u formatu moderiranih panel rasprava, te ocjenjivanje prijedloga suradničkih projekata po kriterijima kvalitete predloženog programa, kvalitete partnerstva te procjene odnosa sadržaja naspram budžeta predloženog za njegovu realizaciju. Po završetku procesa ocjenjivanja kreira se bodovna rang lista po kategorijama suradničkih projekata (projekti do 20.000 kuna i 40.000 kuna te turneje do 20.000 kuna i 40.000 kuna). Temeljem broja bodova proizašlih iz ocjenjivanja, Radna grupa za praćenje realizacije programa izrađuje dva prijedloga budžeta za distribuciju sredstava^[8] u godišnjem ciklusu. Po održanoj raspravi, Skupština glasanjem odabire jedan prijedlog budžeta kojim se svakom suradničkom projektu odobrava potrošnja konkretnog iznosa sredstava za realizaciju događanja. Od trenutka usvajanja godišnjega budžeta pojedinog ciklusa započinje period realizacije suradničkih projekata koji traje do konca kalendarske godine. 

 

Program koji su osmislili i njime upravljaju akteri nezavisne kulturne scene

 

Dosadašnjim smo pregledom samo naznačili dio procedura po kojima se odvija programska razmjena i suradnja. Premda skup ovih pravila ponekad (opravdano) djeluje zamršeno i kompleksno, važno je napomenuti da su se procesi postupnog usložnjavanja (ali i paralelnog pojednostavljivanja) pojedinih procedura razvijali organski – one su rezultat rada tijela mreže Clubture te iskustava partnerskih organizacija u provođenju sadržaja. 

 

 

Očekivano, prijava suradničkog projekta najjednostavniji je prvi korak prema realizaciji, a obuhvaća potrebu da najmanje dvije organizacije ili neformalne inicijative zajednički osmisle niz od najmanje tri različita javnosti dostupna događanja u tri različita grada ili mjesta u Hrvatskoj. U slučaju prijave turneje, radi se o jednom javnom događaju koji se realizira u najmanje tri različita grada ili mjesta, a za organizaciju je potrebno okupiti najmanje tri suradničke organizacije. U prvim godinama realizacije suradničkih projekata pravila prijave bila su nešto složenija te su obuhvaćala različite modalitete: nove sadržaje koji nastaju kao produkt suradnje dvije ili više partnerskih organizacija, razmjenu postojećeg sadržaja odnosno njegovo turiranje u različitim krajevima zemlje, te turneje segmenata festivala u različitim gradovima, što se u većem broju slučajeva odnosilo na gostovanja inozemnih umjetnika i izvođača.

Clubture kao putokaz

Clubture je u europskim okvirima iznimno uspješan i dugovječan primjer suradničke platforme organizacija nezavisne kulturne scene. Model programske razmjene i suradnje kakav je razvijen kroz ovu mrežu izraženo je demokratičan i participativan, a njegov je utjecaj na dinamiku proizvodnje nezavisne kulturne scene u Hrvatskoj dugoročan. Na području Republike Hrvatske gotovo ne postoje naseljeni gradovi i mjesta u kojima nisu realizirani sadržaji kroz platformu, iz ciklusa u ciklus više od 80% svih sadržaja realizira se izvan Zagreba te više od 60% sadržaja izvan četiri velika hrvatska grada. Radi se o izuzetnom postignuću, ne samo iz aspekta decentralizacije kulturne proizvodnje, već i angažmana u dovođenju kvalitetnih, inovativnih te za mnoge manje sredine neuobičajenih sadržaja čija je odlika eksperimentalnost, kritičnost, otvorenost novom i drugačijem. 

Pored toga, Clubture je izuzetno orijentiran osnaživanju scene kroz rad s organizacijama s manje iskustva, u čijem su članstvu nerijetko mladi. Potičući izravnu suradnju takvih organizacija s onima koje već imaju značajno iskustvo omogućava se generiranje nove dinamike na sceni, reprodukcija njezinih vrijednost i metoda te osnaživanje osjećaja pripadnosti i solidarnosti. Otvorenost mladima, novom i neprepoznatom ogleda se i u elementu razvoja produkcije nezavisne kulture u Hrvatskoj. Primjerice, mnogi etablirani programi imali su svoje začetke kroz platformu, bilo kao mjesto susreta i prepoznavanja protagonista, bilo da su izravno inkubirani kroz program razmjene i suradnje. Svakako treba istaknuti i činjenicu kako su kroz platformu debitirali mnogi umjetnici i izvođači, a mnogima su u okvirima ovog programa otvorene prve prilike za prezentaciju rada u sredinama izvan matičnog mjesta stanovanja / djelovanja.

Kako je program okosnica dugogodišnjeg djelovanja Clubturea, iz njega i oko njega izgrađene su brojne aktivnosti mreže, odnosno programi osnaživanja i vidljivosti organizacija nezavisne kulture. Neki od njih s vremenom će se razgranati i razviti u samostojeće projekte i/ili organizacije. Primjerice, ideju o geografskom širenju programske razmjene i suradnje na organizacije nezavisne kulturne scene s prostora nekadašnjih jugoslavenskih republika, mreža je razvijala od 2004. godine u okviru Regionalnog programa. Od 2012. program djeluje kao samostalna organizacija Kooperativa – Regionalna platforma za kulturu, u čijem funkcioniranju mreža Clubture aktivno sudjeluje, a model programske razmjene i suradnje mreže poslužio je kao osnova za razvoj sličnog modela razmjene i suradnje u regiji. Radi osnaživanja nezavisne kulturne scene Clubture je 2005. inicirao stvaranje portala kulturpunkt.hr koji postaje trajno i prepoznatljivo mjesto medijskog praćenja nezavisne kulturne produkcije, ali i šire kontekstualizacije okolnosti u kojima ona nastaje. Portal danas djeluje u okviru samostalne organizacije Kurziv – platforma za pitanja kulture, medija i društva. 

Svojim je programima mreža osnaživala lokalne aktere nezavisne kulture za zagovaranje, kroz edukacijske aktivnosti i treninge, ali i kroz inspiraciju i izravno poticanje izgradnji lokalnih platformi koje se angažiraju oko upravljanja prostorima nezavisne kulture i šireg spektra pitanja održivosti lokalnih kulturnih scena. Na taj način Clubture je izravno sudjelovao u razvoju načela i metodologije sudioničkog upravljanja, odnosno, civilno-javnog partnerstva u kulturi. Također, među brojnim instancama u kojima se prepoznaju dugoročni učinci djelovanja mreže ističe se rad Zaklade Kultura nova, institucije koja potiče razvoj nezavisne kulture kroz sustav potpora, a koja je osnovana odlukom Hrvatskog sabora 2011. godine. Potreba za snažnijom potporom organizacijama nezavisne kulture bila je jasna već u prvim godinama djelovanja mreže Clubture, a program Clubture-Hr: programska razmjena i suradnja djelovao je poput putokaza prema osnivanju i djelovanju Zaklade, u smislu različitih načina na koje organizacije nezavisne kulture u Hrvatskoj funkcioniraju i surađuju, ali i u smislu razvojnih mogućnosti scene. 

Zaključak 

Sve prije opisano ukazuje kako programska razmjena i suradnja kroz mrežu Clubture nije samo primjer dugovječnosti i kompleksnog razvoja relativno jednostavnog suradničkog modela, već i kako se realizacijom programa otvorio prostor multiplikacije učinaka za nezavisnu kulturnu scenu. To se podjednako odnosi na jačanje njezinog položaja u okviru kulturnog sustava te jačanje podrške za razvoj komplementarnih aktivnosti organizacija nezavisne kulture. Iako su se mreža i njezin temeljni program pokazali otpornima na dosadašnje krize, ostaju otvorena temeljna pitanja njihove održivosti i razvoja. Ta pitanja podjednako su važna za razvoj drugih organizacija nezavisne kulture i nezavisne kulturne scene u cjelini. 

Primjerice, integracijom u cikluse financiranja kroz europske strukturne i investicijske fondove, financiranje programa javnih potreba u kulturi bilježi stagnaciju i pad, posebice na lokalnim razinama, ali i nacionalno. Premda su sredstva Unije investirana u društvenu koheziju i kulturnu infrastrukturu nezaobilazno važna, ona su vezana uz ciljeve kojima u fokusu nije razvoj kulturno-umjetničke produkcije, posebice onog tipa koji ne pretendira zadovoljiti najširu publiku, odnosno, koji prelazi granice disciplina, medija i uobičajenih tropa u kulturnoj proizvodnji. Isto tako, povećanje administrativnih opterećenja u okvirima dodjele javnih sredstava dovodi organizacije nezavisne kulture u nezavidnu poziciju u kojoj konceptualizacija i realizacija sadržaja prelazi u drugi plan naspram rastućih zahtjeva beskrajnog servisiranja projektne administracije. Protagonistima nezavisne kulturne scene je u idućem razdoblju potrebno značajno administrativno rasterećenje te osnaživanje pozicija u okvirima kulturne politike lokalnih sredina – gdje su anomalije u smislu monokulture javnih institucija i neravnomjerno distribuiranih resursa za kulturnu proizvodnju koncentrirane na najvišoj razini.  

^[1] Ponekad se, posebice u komunikaciji u formalnom kontekstu, može naići i na pojam “nezavisnog kulturnog sektora” koji češće koriste institucije u okviru kulturno-političkog sustava, a rjeđe sami akteri scene. Imperativ određenja i klasifikacija kulturnih aktera u svojevrsne silose, u prirodi je djelovanja institucija. Kada govor o sektoru dolazi od samih aktera moguće ga je interpretirati kao tendenciju da se sektorskim određenjem jasnije označi profesionalna pozicija u okviru kulturnog polja, a naspram hobističkog i amaterskog djelovanja u kulturi.

^[2] Tomislav Medak, “From Independent Cultural Work to Political Subjectivity”, intervjuirao Philipp Dietachmair, u The Art of Civil Action – Political Space and Cultural Dissent, ur. Philipp Dietachmair and Pascal Gielen (Amsterdam: Valiz, 2017.), 207–227.

^[3] Naravno, ne radi se isključivo o novoj generaciji, a mnoge od inicijativa nastalih u to vrijeme iznikle su direktno ili pod utjecajem antiratnog aktivizma i djelovanja kulturnih i umjetničkih kolektiva i aktera iz prethodnih razdoblja.

^[4] Prva polovina 2000-ih donosi važne inovacije institucionalnog okvira koje dugoročno utječu na razvoj nezavisne kulturne scene. Ministarstvo kulture 2001. uvodi ulogu kulturnih vijeća kao ključnih instrumenata definiranja kulturne politike kojima se odlučuje o sredstvima za provedbu programa i projekata javnih potreba u kulturi, među njima i tadašnjeg Vijeća za medijske kulture. U znatnoj mjeri kroz zalaganje aktera nezavisne scene, 2004. se uvodi Vijeće za nove medijske kulture (aktualno poznato kao Vijeće za inovativne kulturne i umjetničke prakse), a promjene Zakona donose i osnivanje lokalnih kulturnih vijeća u Gradu Zagrebu, županijama te gradovima većim od 20.000 tisuća stanovnika. Važnu ulogu u razvoju scene ima i osnivanje Nacionalne zaklade za razvoj civilnog društva 2003. godine.

^[5] Art radionica Lazareti iz Dubrovnika, Autonomni kulturni centar Attack iz Zagreba, Blok – Lokalna baza za osvježenje kulture iz Zagreba, Udruga studenata arhitekture EASA iz Zagreba, Eksperimentalna slobodna scena – EKS scena iz Zagreba, GRADDONJI iz Osijeka, Metamedij iz Pule, Monteparadiso iz Pule, Multimedijalni institut iz Zagreba, Multimedija iz Osijeka, Pokret urbanog življenja iz Slavonskog broda, KUU Romb iz Splita, Spirit iz Rijeke, Što, kako i za koga (WHW) iz Zagreba, Udruženje za razvoj kulture URK te Udruženje zdravo društvo iz Zagreba.

^[6] Često korištena fraza kojom se u žargonu organizacija civilnog društva obuhvaća obrazovanje, stručno osposobljavanje i ulaganje u profesionalizaciju organizacijskog kadra.

^[7] Ovom se odlukom osigurava participacija novih organizacija u procesu donošenja odluka, naspram natječajne logike u kojoj je Clubture isključivo jedan od izvora sredstava za realizaciju programa nezavisne kulture.

^[8] Sredstva za realizaciju programa Clubture osigurava putem prijava na javne natječaje. Realizaciju programskih sadržaja, koordinaciju provedbe te komplementarne aktivnosti kroz godine su poduprli Ministarstvo kulture Republike Hrvatske, Zaklada Kultura Nova, Grad Zagreb – Gradski ured za obrazovanje kulturu i sport, Nacionalna zaklada za razvoj civilnog društva, Institut otvoreno društvo Hrvatska / Open Society Foundations, European Cultural Foundation (ECF), Europska unija kroz Europski socijalni fond, Operativni program Učinkoviti ljudski potencijali.

^[9] Naravno, organizacije s prethodnim iskustvom mogu biti partneri u tom slučaju.