“Gredelj – sočni mišung velikih potencijala, monopoly partija velikih pretendenata, nostalgija pod velom prašine poput uspomena u kutijama na bakinom tavanu, vječna želja za osvajanjem novih no sada već i gotovo nepostojećih neosvojenih gradskih prostora, korov nastanjen u porama betona kao plodna podloga za ‘konkretnu’ budućnost. No prije svega ili istovremeno sve u jednom, velika gradska prostorna rezerva. I stoga ne trebamo žuriti obećavajući superlative na tom prostoru. Dajmo si vremena, upoznajmo ga postupno, saživimo se s njime, cijenimo prazninu i odsustvo. Upustimo se u drugačije promišljanje prostora, neka ono postane mjesto procesa i simbioze planiranog i slučajnog, ljudskog i prirodnog, istraživačko-eksperimentalnog i ludičkog. Jer jednoobraznost u ovom slučaju zagarantirani je autogol.”
Tomislav Soldo, Gredelj – stanje između, 2015.

Park Radovana Ivančevića, Trg Lelje Dobronić ili Šetalište Arsena Dedića neki su od mogućih naziva javnih površina u budućem zagrebačkom kvartu Gredelj. Imenovanje ulica tema je koja neće tako skoro doći na red – prethode joj brojne druge odluke koje će najprije oblikovati novo suvremeno središte grada. Pritom, novi kvart neće određivati samo studije i planovi, već će budućnost u određenoj mjeri trasirati i sam proces transformacije na terenu. Zato je važno da očekivanja od prostora budu dio tog procesa od samog početka.

S rušenjem najvećega dijela objekata u sklopu Gredelja značajno su se promijenile i neke od tema koje to ogromno gradsko zemljište otvara. Primjerice, smještaj fundusa Hrvatskog željezničkog muzeja u neku od gredeljskih hala više nije nužno opcija jer hala praktički nema. Obrat na terenu nudi nove perspektive i nove zadatke. Već sad je očito da budući kvart neće biti “industrijski” u onoj mjeri u kojoj je to možda mogao biti ili je inicijalna razina zaštite kulturnih dobara tako sugerirala. Od toga fonda ostalo je premalo, ali – ukoliko sve preživi – i dalje može biti dovoljno da prostoru da karakter. Gradovi koji zadrže povijesnu slojevitost su u pravilu bogatiji i bolji jer nude raznolikost.

Iako je Grad preuzeo vlasništvo nad kompleksom prije više od desetljeća, dosadašnje razdoblje postindustrije nije iznijelo nikakve zahvate u prostoru koji bi podržali buduću društvenost i urbanitet te ključne zagrebačke parcele. Zasad Grad na Gredelju nudi samo veliko parkiralište koje se dodatno proširuje i time umanjuje druge opcije, poput velike javne zelene površine (prijedlog o kojem možete čitati u prethodnom tekstu). 

Dok je s jedne strane raščišćavanja derutne gradnje znak buđenja i može predstavljati korak naprijed, s druge strane, izostankom bilo kakvih drugih sadržaja, prostor se zapravo značajno degradira. Takva situacija je sada polazišna točka. Aktivnosti i sadržaji koji će se – ili neće – dogoditi svojevrsni su uvod u grad. Pritom, kroz privremene upotrebe i sadržaje mijenjamo odnos prema mjestu jednako kao što mijenjamo i samo mjesto.

O potezima koji bi mogli uslijediti u oblikovanju prostora govori arhitekt David Kabalin, asistent-istraživač na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Ljubljani, koji je magistrirao zaštitu spomenika i lokaliteta: “Za sve, a posebno za gradske projekte veličine i značaja Gredelja, neophodno je uvesti međukorake. To se odnosi na proces definiranja projektnog zadatka kroz otvaranje teme, informiranje javnosti i pokretanje kvalitetne i uključive javne rasprave, pa i nekog prednatječaja kroz koji bi se definirao projektni zadatak. Istodobno su dobrodošli i međukoraci u samom korištenju. Nužan prvi korak je otvaranje dosad zatvorenog, a zbog toga i javnosti nepoznatog prostora. Ono može biti povremeno, ali još bolje bi bilo da je barem dio otvoren trajno.“

Otvaranje je, smatra Kabalin, važno upravo zato što se njime otvara mogućnost aproprijacije novog javnog prostora: “Prostor ne postaje javnim preko noći, niti tek kad se čitav projekt osmisli i izgradi, nego na početku procesa. Sljedeći je korak privremeno korištenje, koje je također i nužno zbog duljine čitavog procesa i izrazito korisno u smislu aproprijacije tog prostora i njegove transformacije u javni prostor. Ti koraci nisu niti komplicirani niti skupi, a nisu čak niti novi – korišteni su još krajem 19. stoljeća kod postepene izvedbe Lenuzzijeve potkove. I to nije jedini primjer, kazališni je trg prije prethodno bio prostor stočnog sajma, i tako zaživio u svijesti građana kao javni prostor da bi tek kasnije postao reprezentativnim trgom kakvim ga danas poznajemo.“

Zaključuje da je “kod tih privremenih korištenja bitno širiti perspektivu, nuditi raznolike potencijalne scenarije, misliti bolji i drugačiji grad, jer upravo iskustva i ideje iz te faze pružaju dragocjen uvid za osmišljavanje i programiranje budućeg trajnog korištenja.“

Riječima Alda van Eycka, što god prostor i vrijeme značili, mjesto i prilika znače više. Njegova dječja igrališta po Amsterdamu transformirala su niz mjesta koja su bila zapuštena ili s drugim namjenama (npr. parkirališta), a upravo Gredelj bi mogao postati prostor igre s mogućnostima. Ono što je jasno mnogima, nije nužno i mjerodavnim gradskim uredima i upravama koje do danas nisu ponudili doslovno ništa na terenu, osim najava i bezbroj utrošenih radnih sati na programe koji se nikad nisu ostvarili, poput onoga što se nazivalo Zagrebački kreativni klaster Gredelj.

Docent na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu i teoretičar arhitekture Maroje Mrduljaš kaže da bi “bilo dobro da privremeno korištenje prostora Gredelja u sebi sadrži i neke elemente vrijednosti koje očekujemo od budućnosti tog prostora. Ako se taj prostor želi aktivirati kroz parkiralište, sigurno bi vrijedilo razmisliti i o prisustvu prirode, te o drugim javnim sadržajima namijenjenima raznolikim socijalnim skupinama. Radi se o velikim površinama, pa se može ispitati i mogućnosti za sadržaje koji sad nedostaju u širem centru, možda i u čitavom gradu ili šire. Zašto ne bi već sada empirijski počeli iskušavati i programsku strukturu te zone koja bi sigurno morala biti višefunkcionalna?

Primjerice, s obzirom na to da odnedavno više nema velodroma u Kranjčevićevoj, a koji je bio jedini u Hrvatskoj, mogla bi se postaviti montažna konstrukcija, s tendencijom da ona trajno i ostane na toj centralnoj lokaciji. Kroz testiranje mozaika privremenih programa, mogli bismo dobiti važan dio strukture trajnog rješenja s time da, naravno, grad nikada ne smijemo vidjeti kao potpuno dovršen.“

Arhitekt i postdoktorand na Sveučilištu Harvard, Igor Ekštajn, navodi da je od “Gredelja danas malo ostalo” pa se “više ne radi o postindustrijskoj rehabilitaciji i prenamjeni industrijskog naslijeđa, već o budućoj praznini koja svoju funkciju još traži, a koje će svoj industrijski karakter očuvati samo u imenu i kroz prisutnost starog vodotornja i jedne ili dvije očuvane hale.”

Ekštajn podsjeća i da “dok još ne znamo što od Gredelja želimo, možda znamo što ne želimo. Sve objekte u prostoru Gredelja koje nećemo štititi niti obnavljati odmah treba ukloniti, objekte koje treba čuvati zaštititi dok se ne donesu odluke o daljnjim koracima, a tako oslobođen prostor – oslobođen nažalost i od svoje industrijske povijesti – odmah ponuditi provizorno građanima kao slobodni otvoreni prostor.” Kao primjer takve privremene aktivacije navodi slučaj iz Berlina, gdje je prostor na kojem je stajala Palača Republike nakon njezina rušenja 2008. privremeno pretvoren u travnjak otvoren građanima – i to prije no što su finalizirani planovi za rekonstrukciju nekadašnjeg Berlinskog dvorca, koji je u međuvremenu dovršen.

“Kao što je već mnogo puta rečeno, Gredelj treba otvoriti građanima kako bi mogli stvoriti mišljenje o dijelu grada koji je zasad potpuno izvan njihovog urbanog imaginarija. Parkiralište nikako nije najpoželjnija funkcija, ali možda pomogne ‘dovući’ ljude u Gredelj, pogotovo otvaranjem veze s kompleksom Paromlina preko obnovljenog pothodnika.“

Poželjni smjer je, čini se, prilično jasan. No, može se reći da primjer Gredelja pokazuje suprotno – primjerice dokument “Program za provedbu urbanističkog natječaja za novo gradsko središte na lokaciji Gredelj” iz travnja 2021. godine (godina smjene gradske uprave) oblikovan je bez prethodne javne rasprave, participacije ili elementarnog upoznavanja javnosti s lokacijom. Otvaranje prostora i teme pogrešno je započeti s gotovim programom ili natječajem: bolji početak – onaj koji može dati više – trebalo bi biti samo otvaranje prostora, uključujući i testiranje privremenih sadržaja na lokaciji. Sve to zasad izostaje.

Kakva god budućnost Gredelja bila, ona će odražavati snagu, širinu očekivanja i sustav vrijednosti Grada. U tom procesu, možda se upravo u ranim koracima krije prilika da se barem približimo idealu onog što bi Gredelj jednom mogao postati.  

Uz desetu obljetnicu djelovanja, u širem smislu obilježenu važnom promjenom odnosa gradskih vlasti prema spomen-parku Dotrščini, projekt Virtualni muzej Dotrščina Saše Šimprage najavio je niz aktivnosti.

Prvo će u subotu, 10. rujna u 20 sati, povodom Svjetskog dana mira biti predstavljena ovogodišnja memorijalna intervencija, rad Zvjezdana kartografija Diane Sokolić. Kako stoji u službenoj najavi, rad “ukazuje na ljudsku univerzalnost i povezuje broj dotrščinskih žrtava s prirodnim fenomenom zvjezdanog neba. U tome se smislu memorijalna intervencija po prvi put izvodi noću”.  

Potom će 1. listopada uslijediti postavljanje paviljona privremenog muzeja, autor kojeg je David Kabalin. Privremeni će muzej biti popraćen izvedbenim, izložbenim i istraživačkim programom.

Nakon što je ranije ove godine u suradnji Grada i Virtualnog muzeja Dotrščina na ulaz u Spomen-park postavljena info-ploča koja prikazuje osnovne podatke o spomenicima i njihovom rasporedu, jesenski program odvija se u iščekivanju najavljenog vraćanja izvorne spomen-ploče, uklonjene tijekom devedesetih godina.

Odabrana privremena intervencija tematizira nevidljivi tok potoka Medveščaka na potezu današnje Tkalčićeve ulice (nekadašnje ulice zvane Potok), na dijelu od Krvavog mosta do Splavnice i to na tragu (re)afirmacije memorije konkretnog vodotoka, ali i uopće vidljivosti potoka u gradu kao poželjnog elementa javnog prostora i to oslanjajući se na povijest lokacije. 

Rad ujedno dodiruje neprimjerenu eksploatiranost javnog prostora terasama kafića, odnosno poslužit će i kao komentar rastućeg problema prekomjerne komercijalizacije javnih prostora.

Ukazujući na infrastrukturu nekadašnjih potoka, rad ujedno potiče buduća urbanistička promišljanja u smjeru (re)valorizacije vodotoka gradskih potoka.

Rad je odabran je za realizaciju na javnom natječaju na temu ovogodišnjeg programa VODA I JAVNI PROSTOR  projekta Ars Publicae Udruge za interdisciplinarna i interkulturalna istraživanja (UIII) .

David Kabalin rođen je u Rijeci 1978, živi u Zagrebu i radi kao samostalni arhitekt. Diplomirao na Arhitektonskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu te nakon diplome radio u nekoliko zagrebačkih arhitektonskih ureda (Njiric+, studio BF i Brigada).  Godine 2015. magistrirao je zaštitu spomenika i lokaliteta pri Raymond Lemaire International Center for Conservation u Leuvenu (Belgija). Autor je nekoliko privremenih i stalnih intervencija u javnom prostoru. Njegov rad nazvan “Crvena linija” izveden je 2015. godine u sklopu programa TROMOSTOVLJE projekta Ars Publicae. 

Projekt Ars Publicae Udruge za intedisciplinarna i interkulturalna istraživanja (UIII) pokrenut je 2010. godine u Zagrebu, a primarno se bavi pitanjima umjetničkoga sadržaja u javnom prostoru te javnim prostorom općenito. 

Programom “VODA I JAVNI PROSTOR” u 2016. godini u fokusu je pitanje (ne)dostupnosti besplatne pitke vode u javnom prostoru Zagreba, voda kao element javnog prostora te općenito voda kao javno dobro.

Autor programa i voditelj projekta je Saša Šimpraga, a suradnice su Antonija Komazlić i Sonja Leboš.

Autorski tim paviljona čine Saša Šimpraga (koncept), David Kabalin (arhitektura), Niko Mihaljević (dizajn). Paviljon se postavlja u organizaciji Društva arhitekata Istre – Societa architetti del’Istria i u suradnji s Documentom – Centrom za suočavanje s prošlošću iz Zagreba i Srpskim narodnim vijećem iz Zagreba. 

Paviljon se postavlja povodom obilježavanja Dana antifašističke borbe.

Dana 22. travnja 1945. godine dogodio se proboj logoraša iz Jasenovca, najvećeg koncentracijskog logora u Hrvatskoj. Nakon savezničkih bombardiranja logora u proljeće 1945. zapovjednik logora Vjekoslav Maks Luburić naredio je likvidaciju svih zatočenika i zatočenica te rušenje logora i mjesta Jasenovac kako bi se prikrili tragovi ustaškog zločina. Posljednja skupina (od oko 100 do 700) žena ubijena je u predvečerje 21. travnja 1945, a tijekom te noći i još nekoliko stotina osoba. Među preostalim zatočenicima pretpostavljalo se što će se i njima dogoditi pa se većina logoraša odlučila na – proboj.

Oko 10 sati ujutro 22. travnja 1945. preostalih nekoliko stotina golorukih logoraša je na povik Ante Bakotića “Naprijed drugovi!” krenulo u proboj iz jedne od logorskih zgrada prema istočnim vratima logora. Od oko 670 logoraša koliko ih je sudjelovalo u proboju, do slobode je došlo samo njih 89. Logoraši, koji zbog nemoći, bolesti ili drugi razloga nisu sudjelovali u proboju, ubijeni su i spaljeni zajedno s logorskim objektima od strane ustaša. 

Istoga dana, dogodio se i proboj zatočenika Kožare, dijela jasenovačkog logora u samom mjestu Jasenovac. Od 167 zatočenika u tom proboju, preživjelo ih je samo 12.

Paviljon gostuje u Puli nakon što je bio premijerno predstavljen u Zagrebu povodom godišnjice proboja (2013) te Beogradu i Sarajevu (2015). 

Crvena linija višeznačna je privremena intervencija u javnom prostoru koja iscrtavajući horizontalu duž ograde Savskog mosta potencira percepciju njegovog blagog luka, djelom omogućenom pionirskom spregnutom konstrukcijom inženjera Milivoja Frkovića iz 1939. godine. Linija najkraćim mogućim putem spaja i povezuje dvije obale, a suodnos dvaju linija stvara napetost; uz krivulju mosta koju doživljavamo kao ravnu liniju, ravnu liniju doživljavamo kao krivulju. Rad ujedno oživljava i memoriju na Crveni most koji se nekada nalazio na mjestu današnjeg Savskog mosta te podsjeća na 70. obljetnicu oslobođenja Zagreba na autentičnoj lokaciji ulaska partizana u grad.

David Kabalin diplomirao je arhitekturu u Zagrebu, a magistrirao pri Raymond Lemaire International Center for Conservation u Luevenu u Belgiji. 

Crvena linija Davida Kabalina jedan je od tri rada odabrana na ovogodišnjem javnom natječaju projekta Ars Publicae za privremene intervencije u zoni Tromostovlje. Rad Tare Ivanišević Kod mosta izveden je u lipnju i srpnju, a rad Katerine Dude i Vlatke Blakšić Zicni se! u listopadu 2015. Projekt Ars Publicae primarno se bavi pitanjima umjetničkoga sadržaja u javnom prostoru. Program Tromostovlje u 2015. godini bavi se prostorom povijesnog izlaska Zagreba na Savu i zagovaranjem formiranja Savskog trga.

Uz rad Tare Ivanišević, pred izvedbom su rad Davida Kabalina Crvena linija te rad Zicni se! Katerine Dude i Vlatke Blakšić, a koji je i odabran za realizaciju kroz građansku participaciju tj. u suradnji s učenicima i učenicama gimnazije s Kajzerice. 

Šetnja će biti održana u srijedu, 15. srpnja, s početkom u 18.30 sati ispred Savskog mosta.