Pokušate li u neku internetsku tražilicu upisati pojam “petnaestminutni grad” neizbježno ćete se susresti s nekim od nebrojenih urotničkih videa, članaka ili komentara. U mom algoritamskom okolišu prvi se pojavljuje video Krešimira Mišaka naslovljen Petnaestminutni grad je konclogor. O političkim odjecima internetskih teorija urote u proteklom desetljeću mnogo je toga već rečeno i napisano, ali njihovo metastaziranje na urbanističke teme predstavlja određenu novost. Naime, kako gradovi sve više usvajaju progresivne strategije urbanog dizajna – od biciklističkih staza i pješačkih zona do mjera za smirivanje prometa – tako sve vidljiviji postaje i otpor tim politikama. O razini interesa za temu – ali i njezinom clickbait potencijalu – možda najbolje govori činjenica da su ukidanje desetak parkirnih mjesta u svrhu proširenja biciklističke zone u centru Zagreba prošlo ljeto s barem jednim prilogom popratili gotovo svi nacionalni mediji, pri čemu su se u tim prilozima često isticali bijes i nezadovoljstvo građana. 

Antagonizam prema alternativnim modelima mobilnosti ne odvija se u vakuumu, već u širem kontekstu tihog ublažavanja ili odustajanja od ekoloških ciljeva dogovorenih prije samo nekoliko godina, kao i sve češćih masovnih prosvjeda izazvanih upravo tim ciljevima. Rasprave o biciklističkim stazama, zonama prilagođenima pješacima ili smanjenju ovisnosti o automobilima u tom se kontekstu na prvu mogu doimati kao jednostavni prijepori o praktičnosti urbanog života. Ipak, ispod naizgled čisto komunalnih pitanja kriju se dublje napetosti koje odražavaju društvene nejednakosti i suprotstavljene vizije grada. Na jednoj je strani vizija koja privilegira srednju klasu i održava status quo orijentiran prema automobilima, a s druge ona koja se bori za povratak urbanog prostora ljudima, a ne mašinama.

Urbanističko planiranje uvijek je odraz odnosa društvene moći i konkretnih političkih odluka. Gradovi u kojima danas živimo (re)dizajnirani su – poglavito u drugoj polovici 20. stoljeća – da bi omogućili što jednostavniji promet automobila i kapitala. Autoceste su počele presijecati kvartove, a ekspanzija prigradskih naselja radikalno je promijenila način na koji ljudi žive, kako rade i kako se kreću. Pješaci su istisnuti na uske rubove ulica, njihovo kretanje i sigurnost ograničeno je tokom motornog prometa. Javni prijevoz, u mnogim gradovima devastiran nedostatkom ulaganja, dodatno je usporen gužvama, koje danas intenziviraju individualistički i luksuzni servisi poput taksija ili Ubera. Istovremeno, gradske četvrti postale su izoliranije, a javni prostori žrtvovani zbog privatnih interesa. Nemoguće je ignorirati i utjecaj na okoliš – gužve guše ulice kako u metaforičkom tako i u javnozdravstvenom smislu. Ranjive zajednice u pravilu su najteže pogođene ovim modelom urbanog razvoja te su često prisiljene živjeti u izoliranim područjima s malo javnih sadržaja, lošom kvalitetom zraka, nedostatkom osnovne infrastrukture itd. 

Navedene karakteristike gradova ovisnih o automobilskom prometu ne nastaju tek kao pasivni odraz preferencija građana, već su posljedica političkih odluka koje su pozicionirale automobile kao glavno prometno rješenje – o aktivističkom suprotstavljanju tim politikama podrobnije je već pisao Vlado Vince. Štoviše, masovna uporaba automobila uspješno je konstruirana kao jedna od ključnih aspiracija srednje klase. Automobil je iz prijevoznog sredstva izrastao u simbol slobode, prosperiteta i modernog života. Ova slika moderniteta, prvotno oblikovana u američkim gradovima, preuzeta je i u europskom kontekstu. Pod utjecajem pandemije ovisnost o automobilima samo dodatno raste – prema podacima Eurostata udio osobnih automobila u prijevozu putnika u EU povećao se sa 69,8 posto na 81,9 posto. U Hrvatskoj je vlasništvo automobila od 2012. do 2022. poraslo za gotovo 45 posto. Ovaj golem rast daleko premašuje mogućnosti postojeće infrastrukture, što između ostaloga pokazuju svakodnevni izvještaji o zagušenim ulicama i prometnim kolapsima. 

Obećanje automobila kao sredstva individualne slobode stoga počinje pokazivati određene pukotine, ili se barem susreće s granicama održivosti. Tako je za mnoge radnike i radnice, osobito u područjima s nedovoljno financiranim i nepouzdanim javnim prijevozom, posjedovanje automobila prestalo biti stvar izbora. Istovremeno, troškovi posjedovanja i održavanja vozila, u kombinaciji s rastućim cijenama goriva i parkiranja, predstavljaju sve veće financijsko opterećenje. Osim cijene koju plaćamo pojedinačno, ne treba zaboraviti ni prikriveno društveno subvencioniranje automobilskog prometa. Na primjer, studija provedena u Njemačkoj procijenila je da društveni i ekološki troškovi vlasništva automobila – kao što su oni koji se odnose na emisije ugljika, nesreće, zagađenje zraka, potrošnju prostora, utjecaje na zdravlje itd. – iznose približno 5000 eura godišnje po vozilu u privatnom vlasništvu. Začarana spirala osigurava da što se više gradovi transformiraju u mjesta za privatne automobile, to su potrebna veća javna ulaganja u infrastrukturu. Rješenja poput izgradnje novih prometnica ili proširivanja postojećih u pravilu ne funkcioniraju – štoviše, dodatno produbljuju problem koji nastoje riješiti. 

Ukratko, gradovi ovisni o automobilskom prometu nisu održivi, nesigurni su i loši za pješake, vozače, bicikliste i stanovnike općenito. Tu konačno dolazimo do ideje petnaestminutnih gradova. Koncept je jednostavan: urbani prostori trebaju biti dizajnirani tako da su osnovne potrebe i usluge – škole, radna mjesta, vrtići, kulturni sadržaji, trgovine, zdravstvena zaštita – dostupne unutar petnaestminutne pješačke ili biciklističke udaljenosti. Model je zamišljen kao ekološka alternativa koja smanjenjem oslanjanja na automobile rješava probleme gužvi, zahvaljujući rasterećenju ulica omogućava učinkovitiji javni prijevoz, potiče zdravlje, bolju povezanost zajednica, a javni prostor vraća svima. Gradovi koji su predvodili smanjenje upotrebe automobila – poput Kopenhagena, Amsterdama, Utrechta, Beča itd. – danas se redovito ističu kao mjesta s posebno visokom kvalitetom života. Iskustva takvih gradova također pokazuju kako građani vrlo brzo prihvaćaju te promjene, usprkos početnim burnim reakcijama. 

Svim pozitivnim argumentima unatoč, “javni zazor” prema ovim idejama je snažan, a postoje naznake da postaje još snažniji. Prijedlozi za proširenje biciklističkih staza, pješačkih zona ili smanjenje automobilskog prometa nerijetko se suočavaju s optužbama za kršenje osobne slobode, narušavanje ustaljenih načina života, povećanje troškova i udovoljavanje bogatoj eliti koja si može priuštiti prihvaćanje “urbane” životne filozofije. Tako je prošle godine u jednom od svojih prvih akata na funkciji gradonačelnika Barcelone – grada koji je u proteklom desetljeću pod vodstvom Ade Colau postao primjer održivog planiranja i ograničavanja automobilskog prometa – socijalist Jaume Collboni najavio prenamjenu pješačke zone u parkirna mjesta. Slična se situacija odvija u Parizu, još jednom gradu-primjeru zelene tranzicije, gdje socijalistička gradonačelnica Anne Hidalgo postaje sve omraženija, što se ogleda i na europskoj razini, kako pokazuju rezultati posljednjih izbora. Val klimatskih prosvjeda i entuzijazma mladih također je donekle splasnuo u usporedbi s vrhuncem s kraja prošlog desetljeća, ili je barem smanjena njegova medijska vidljivost. Iz te perspektive posebno je važno preispitati uzroke aktualnog rasta antizelenih pokreta. 

Kada se pažljivije saslušaju argumenti protivnika takozvane zelene tranzicije, ne otkriva se samo briga oko biciklističkih staza, već i tjeskoba povezana s klasom, društvenom mobilnošću i osjećajem pripadnosti. Važno je pritom imati na umu kako znatan dio otpora proizlazi iz straha od gubitka srednjeklasnih privilegija i komfora.  Za one koji preferiraju videoeseje, detaljniju kulturološku analizu tih bojazni nudi Abigail Thorn u videu Why We Can’t Build Better Cities. Upravo su narativi o klasnoj privilegiranosti česta polazišta u argumentaciji protivnika ekoloških politika. Uzmimo za primjer tezu o biciklima kao elitističkom prijevoznom sredstvu. Na prvi pogled je riječ o tvrdnji potpuno odvojenoj od stvarnosti. Naime, bicikli su jedan od najpristupačnijih oblika prijevoza, pružaju mobilnost onima koji si ne mogu priuštiti automobil ili osloniti na javni prijevoz (iako valja imati na umu da nisu priuštivi svima, kao i da mnogima predstavljaju sredstva za rad). Kako su onda bicikli postali simbol elitizma? Postoji li neka materijalna osnova za takvu tvrdnju ili je riječ o pukom cinizmu?

Jednoznačan odgovor na ovo pitanje nije jednostavno pronaći. Sociodemografske i klasne karakteristike biciklista razlikuju se ovisno o kontekstu. Mlađe osobe su obično više motivirane ekološkim razlozima i priuštivošću bicikala, dok su stariji češće rekreativni biciklisti. Iako bicikli predstavljaju dodatni trošak, kao što podrazumijevaju i privilegiranosti zdravog tijela, svejedno su za većinu nemjerljivo pristupačniji od automobila. Razlozi stoga ovise više o društvenoj percepciji, konstrukciji kulturnih označitelja. Na primjer, (nerekreativno) korištenje bicikala uglavnom je ograničeno na gradove, dok su u ruralnim područjima udaljenosti dnevnih migracija često prevelike za bicikliranje.¹ Razloge elitističkoj etiketi moguće je tražiti i u gentrifikaciji samih gradova. Infrastruktura za bicikle, na primjer, nerijetko se prioritizira u bogatim, centralnim područjima gdje stanovnici već imaju pristup raznim opcijama prijevoza, dok radnička naselja – ona koja bi najviše profitirala od pristupačnog, dostupnog prijevoza – u većoj mjeri ostaju izostavljena. Unatoč tome što ne postoje indikacije da infrastruktura za bicikle pridonosi gentrifikaciji, bogatija područja imaju veću tendenciju uvođenja biciklističkih staza, zbog čega ih se veže uz estetiku “vibrantnih” i “humanih” prostora koja nerijetko služi tek za privlačenje investicija i bogatih stanovnika. 

Drugim riječima, problem nije u konceptu petnaestminutnih gradova ili unaprijeđenju biciklističke infrastrukture, već u percepciji društvene pravde. Iako zeleni urbanistički prijedlozi u pravilu donose stvarno povećanje kvalitete života, poput smanjenja ugljičnih emisija, većeg javnog prostora i održivijeg načina života, oni se, bez uključivanja zajednica i klasnih politika, lako mogu transformirati u kulturne označitelje koji nose teret gentrifikacije i privatizacije javnih prostora. U tom kontekstu, “ekološki napredak” postaje povezan s isključivanjem onih koji već ionako nemaju pristup resursima, čime se otvara prostor ciničnim političkim akterima spremnima za parazitiranje u vidu jeftinog populizma i teorija zavjere. Rješenje pritom nije u jednostavnoj borbi protiv dezinformacija, koje u određenim situacijama može i osnažiti usvojene stavove, već u uključivanju lokalnih zajednica u proces odlučivanja.

Na primjer, posljednjih godina se mnogi ekološki pokreti pozivaju na koncept Green New Deala, referirajući se time na američki program zapošljavanja i izgradnje infrastrukture iz prve polovice 20. stoljeća, New Deal. Koncept se u prvom redu evocira zbog nužnosti golemih javnih ulaganja, ali se pritom često ispuštaju i drugi vrijedni elementi programa. Naime, New Deal nije samo osiguravao radna mjesta, već je podrazumijevao i model uključivanja građana u projekte koji su doprinosili njihovim zajednicama. Sudjelujući u javnim radovima, pojedinci su učili o upravljanju i potrebama zajednice. Ova praktična participacija bila je osmišljena kako bi potaknula osjećaj djelotvornosti i odgovornosti među građanima, “obrazujući ih” da donose informiranije odluke o svojim životima i zajednicama, kao i da postanu saveznici u borbi protiv reakcionarnih političkih aktera. Ideja se pokazala izuzetno uspješnom, a New Deal kao institucionalni okvir trajao je gotovo tri desetljeća.

Konačno, kulturni ratovi oko infrastrukture za bicikle i petnaestminutnih gradova ne odnose se samo na to kako se krećemo kroz urbane prostore već i na pitanja tko ima pravo na grad, tko profitira od urbanog razvoja i tko je isključen iz nove urbane budućnosti koja se gradi. Bez jasne predanosti pravednosti i jednakosti, transformacija gradova riskira postati još jedan alat za reprodukciju socijalnih i ekonomskih hijerarhija. Obećanje zdravijeg, održivijeg urbanog okruženja je privlačno, ali ostvarenje tog obećanja zahtijeva više od samo biciklističkih staza i pješačkih ulica. Potrebno je aktivno uključivanje i masovno sudjelovanje.

1.  Ovo nije jednostavna neutralna činjenica jer antagonizam urbanih i ruralnih područja predstavlja važnu os suvremenih političkih i kulturnih podjela – uglavnom je riječ o nekoj varijaciji multikulturnog, liberalnog, kozmopolitskog grada nasuprot autentičnog, siromašnog, konzervativnog sela – u koju se narativ o privilegiranim biciklistima lako uklapa. ↩︎

Projekt se financira kroz bespovratna sredstva iz sredstava Mehanizma za oporavak i otpornost, dodijeljena od strane Agencije za elektroničke medije. Izneseni stavovi i mišljenja su autoričina i ne odražavaju nužno službena stajališta Europske unije ili Europske komisije, kao ni stajališta Agencije za elektroničke medije. Europska unija i Europska komisija ni Agencija za elektroničke medije ne mogu se smatrati odgovornima za njih.

Nakon knjige eseja Doba neobrazovanosti austrijskog filozofa Konrada Paula Liessmana koju je Jesenski i Turk objavio 2008. godine, u prijevodu nam stiže nešto starija, ali do sada u prijevodu nedostupna kritika suvremenog sveučilišta, i to iz američke perspektive. Liessman je svojom knjigom postavio iskrenu dijagnozu projekta ili, ako hoćete, vječne reforme u “društvo znanja”, čiji cilj “nije ni mudrost ni samospoznaja”, kako je u osvrtu na tu knjigu zapisao Neven Jovanović u Zarezu, “u njemu se uči prvenstveno radi učenja (kao kad se dugovi rade radi otplate dugova) – a znanje društva znanja zapravo je industrijalizirano znanje, ono koje se može masovno proizvoditi, kojim se može masovno baratati”.

Knjiga Billa Readingsa Sveučilište u ruševinama izašla je 1997. godine, tri godine nakon njegove smrti, a i dan-danas je podsjetnik da su stvari što se sveučilišta tiče otišle kvragu mnogo ranije nego što volimo misliti. “Sveučilište u ruševinama dramatičan je poziv na analizu utjecaja rastakanja uloge sveučilišta u zajednici”, ističe se u uredničkom predgovoru knjizi, “ali i na oblikovanje novih modela mišljenja i edukacije onkraj logike kvantifikacije i izvrsnosti te romantizirane nostalgije o ujedinjujućoj nacionalnoj kulturi”. 

Sveučilište je tako danas, čini se tako Readingsu iz pozicije izvanrednog profesora komparativne književnosti na Sveučilištu u Montrealu, korporacija kojoj je gotovo jedini cilj ostvarivati profit. Sve što nema utemeljenje u logici kapitala – prisjetimo se samo Centra za suvremene kulturalne studije u Birminghamu – slobodno može u rezalište. Poneka europska sveučilišta moguće i odolijevaju toj logici, ali za većinu američkih i engleskih sveučilišta, to je sasvim točno. Roba kojom se ostvaruje profit svakako nije znanje već ona jedinstvena kapitalistička moneta koju poznajemo i kao – izvrsnost. 

“Readings dekonstruira retoriku ‘izvrsnosti’ kojom”, piše David Harvey u svojoj kritici ove knjige u The Atlanticu, “sveučilišta pokušavaju prikriti prazninu u svojoj srži”. Mi se možemo tek prisjetiti kako je ista ta retorika dominirala u odgovorima na zahtjeve za potpuno besplatno i javno financirano školstvo, iznesnima tijekom blokade Filozofskog fakulteta 2009. godine, a prisutna je i danas.   

Čvrsto ukorijenjen u marksističkoj tradiciji, Harvey doktrinu široko propagiranu kao nešto čemu “nema alternative” demistificira i svodi na njezinu srž: maksimalizaciju profita manjine s razornim posljedicama na većinu društva. Usredotočuje se pritom i na nerijetko zanemarene mehanizme uništavanja prethodno izborenih oblika socijalne države, na konzekvence ovih procesa za najšire društvene slojeve te na nepomirljive suprotnosti između sloboda koje neoliberalizam propagira – prije svega slobodu za kapital i tržište – i sloboda koje priželjkuje, očekuje i za njih se na različite načine bori narod.

Osim znanstvenicima različitih profila, studentima različitih studija i društvenim aktivistima, Kratka povijest neoliberalizma bit će zanimljiva i korisna najširoj publici u Hrvatskoj i regiji. Knjigu u izdanju VBZ-a preveo je Stipe Ćurković.

Izvor: VBZ

Ovogodišnji Subversive Festival, s naslovnom temom Moć i sloboda u doba kontrole: mreže – ideologija – alternative, održava od 3. do 17. svibnja u Zagrebu.

Na najraznolikijem programu dosad – filmskom, forumskom i konferencijskom dijelu, Sajmu angažirane književnosti i Školi suvremene humanistike, propitivat će se kako birokratizacija i fragmentacija društva dovode do intruzivnog umrežavanja silnica kontrole koje su ispod praga društvene vidljivosti. Među više od stotinu predavača bit će i marksist i profesor sociologije na Cambridgeu Göran Therborn, redateljica, glazbenica, feministička i postkolonijalna teoretičarka Trinh T. Minh-ha, kulturalni teoretičar i začetnik projekta Nationwide David Morley, zatim Catherine Malabou, čija je teorija presjek neuroznanosti, psihoanalize i političke filozofije te feminizma, profesor Sveučilišta u Londonu i autor knjige Prekarijat, nova opasna klasa Guy Standing, potom Rastko Močnik, slovenski sociolog, teoretičar književnosti, prevoditelj i politički aktivist te sa Slavojem Žižekom i Mladenom Dolarom začetnik psihoanalitičke škole u Ljubljani, pa François Laruelle, prema riječima Gillesa Deleuzea i Pierre-Félixa Guattarija “najvažniji europski nepoznati filozof današnjice” te John Hutnyk, Evgenia Čirikova i mnogi drugi. 

Škola suvremene humanistike namijenjena je studentima diplomskih (MA) studija humanističkih usmjerenja s područja šire regije. Organizirana je kao niz predavanja iz različitih disciplina okupljenih oko jedinstvenog problema. Cilj je uspostaviti mjesto interdisciplinarnog promišljanja problema neoliberalnog kapitalizma koje se nalazi između civilnog sektora i javnih obrazovnih institucija. Sveučilišni obrazovni programi problematizirat će suvremene probleme kroz optiku teorijske produkcije druge polovice dvadesetog stoljeća, dok izvaninstitucionalni oblik suradnje civilnog i javnog sektora omogućuje otvaranje prostora novim teorijama i oblicima interdisciplinarnog proučavanja koje je onemogućeno strukturom discipliniranog sveučilišta. 

Filmski segment pruža različite pristupe artificijelnosti prostora i teatra, u rasponu od Alaina Resnaisa (Voljeti, piti, pjevati) do cocteauovskih erotskih igara (Susreti poslije ponoći), koji pokazuju da su glumački transferi Erica Cantone sumanutiji od onih nogometnih. Bit će tu i otmica, onih neozbiljnih (Otmica Michela Houellebecqa) i vrlo ozbiljnih (Sangue). Prikazat će se i Wetlands Davida Wnendta, snimljen prema istoimenom erotskom romanu Charlotte Roche, koji se na lanjskom Locarnu prometnuo u ultimativni skandal. Tu je i otkriće berlinskog Foruma, Forma Ayumi Sakamoto, inače asistentice Shinye Tsukamota, te jedan atipični glazbeni osvrt na grčku krizu u zvucima rebetika (Indebito). U goste nam dolaze slavna feministička teoretičarka i sineastica Trinh T. Minh-ha, kojoj će biti posvećena velika retrospektiva, te francuski glumac Niels Schneider (Les rencontres d’apres minuit) i Max Linz, autor filma Ich will mich nicht kunstlich aufregen, jedan od trenutno najradikalnijih autora u zoni novog njemačkog filma. Na kraju filmskog dijela, koji traje od 3. do 10. svibnja, dodijelit će se po ocjenama stručnog žirija i nagrada WILD DREAMER za najbolji igrani, najbolji dokumentarni, najbolji film po ocjeni publike i životno djelo.

Zagreb Subversive Forum nastavit će sa svojim radom kao dinamična platforma koja okuplja različite aktere i inicijative. U ovogodišnjem programu, koji će se od 12. do 16.5. odvijati u ZKM-u i KIC-u, Forum će okupiti zainteresirane građane, istraživače, aktiviste i umjetnike koji propituju politiku migracija, feminističku teoriju i praksu kao i alternativne oblike potrošnje i proizvodnje energije. Sva tri programa pokušat će istražiti emancipacijski potencijal i prostor za suradnju u tim područjima.

Nikad bogatiji Sajam subverzivne književnosti otvara se u kinu Europa 6.5. trima tribinama koje propituju razorne teme nasilja, zatvora i tijela na kojima će sudjelovati pisci, suci, upravitelji kaznionica i aktivisti, a razgovore će moderirati Aleksandar Stanković i Neven Vulić. Ece Temelkuran, turska aktivistica i spisateljica, otvara niz promocija javljanjem uživo videolinkom, dok će kasnije biti predstavljeni i novi prijevodi informatičkog pionira Jarona Laniera, utjecajnog Davida Harveyja, nagrađenog novinara Glenna Greenwalda (o WikiLeaksu, odnosno zviždaču Edwardu Snowdenu), ali i sjajne Virginije Woolf, zajedno s njezinom biografijom. Novi antologijski brojevi časopisa Poezija i Relations, ali i nova Libra Libera nisu jedini domaći aduti. Zbornik Fakulteta političkih znanosti Demokracija u 21. stoljeću? propituje stvarne mogućnosti demokracije, u doba nakon što je oduševljenje njome prilično splasnulo. Sublit Cafe okupit će regionalne pjesnike i kantautore u obilježavanju stote obljetnice od početka Prvog, i sedamdeset i pet od početka Drugog svjetskog rata. Hrvatski PEN centar dovodi nam izuzetne goste, među kojima i Jacka Hirschmana, američkog pjesnika koji je izbačen sa sveučilišta UCLA jer je nagovarao studente da se odupru mobilizaciji i ne idu u Vijetnam, te će o njemu biti prikazan i dokumentarac u dvorani Müller.

Popratni program uključuje veliki koncert glazbene zvijezde, aktivista i karizmatika Rachida Tahe, kojeg festival dovodi u suradnji sa Žednim uhom. Ovaj Francuz alžirskih korijena dolazi po prvi put u Hrvatsku u sklopu europske turneje s osmeročlanim bendom. Nadimak “kralj rock’n’raija” dobio je zbog vrhunskog spoja zapadne i orijentalne glazbe – rocka, punka, elektronike s tradicionalnim i urbanim ritmovima poput chaabija i raija. Koncert će se održati 11. svibnja 2014. u Tvornici kulture, a dan kasnije (12. svibnja) imat ćemo priliku slušati i njegovo predavanje na Konferenciji u 19 sati u kinu Europa na temu migracija, Arapskog proljeća, prosvjeda u BiH, uloge umjetnosti u krizom i recesijom devastiranoj društvenosti, nasilju u Ukrajini.

Zajedničko dobro je koncept koji opisuje održive, dinamične aparate društvene suradnje koji upravljaju dobrima (vodama, nutrijentima, energijom) ili nematerijalnim dobrima (znanje, jezik, kultura i digitalna kultura). Prema Harveyjevom mišljenju, dobitnici predstavljaju važne primjere kulturnih pokreta koji proizvode nove prostore zajedničkog: susrete koji stvaraju prostor za nova značenja, nova kolektivna iskustva koja istražuju mogućnosti razvoja drugačijeg svijeta, drugačijih oblika vrijednosti od onih danih u monetarnim računicama.

Razgovor s Davidom Harveyjem objavljen na našem portalu prilikom njegova gostovanja u Zagrebu u sklopu projekta Nedovršene modernizacije 2010. možete pročitati ovdje. 

Izvor: ECF

Kad je suvremeni grad u pitanju, procesi urbanih regeneracija predstavljaju glavni model provedbe agresivnih procesa neoliberalizma kao aktualnog stadija kapitalističkog razvoja. Urbana regeneracija se predstavlja kao vizija reinvencije grada za budućnost, kojom se obećava dobrobit za sve, dok se konstantno potvrđuje njen neuspjeh. Optimizam urbanih vizija koji se razvija u bliskoj vezi sa simboličkim kapitalom koji proizvode umjetnost i kultura, materijalizirane u mašineriji kreativnih industrija, direktno je povezan s nasiljem i revanšizmom prema svim onim stanovnicima grada koji ne odgovaraju mjerilima novog projekta savršenog svijeta za savršene stanovnike. Fikcija kreativnog grada želi prikriti vlastite ruševine, ruševine koje konstantno proizvodi u svojoj kreativnoj destrukciji. Postavlja se pitanje da li je “kreativnost” prihvatljiva samo kao roba, da ne bi postala kanal otpora, polaganja prava na grad i “preuzimanja” grada? Ono što se nazire kao potencijalni put jest inzistiranje na klasnoj kritici urbanizma, manje putem iznošenja alternativnih planova, zahtijeva i agendi održivosti, a više kroz potenciranje povezanosti teorijske proizvodnje i političke militantnosti u budućem bavljenju gradom.

Zbornik su uredili Ana Vilenica i kuda.org. Dizajnirao ga je Demian Bern, a izdao novosadski Centar za nove medije_kuda.org. Zbornik, uz uvodni tekst Ane Vilenice i kuda.org, sadrži eseje Neila Smitha, Alberta Toscana, Davida Harveyja, Mattea Pasquinellija, Stevphena Shukaitisa, Josephine Berry Slater & Anthonyija Ilesa, Lidije Radojević, Vide Knežević & Marka Miletića i Marine Vishmidt.

Razgovor će biti održan u četvrtak, 7. lipnja 2012. godine, od 16 do 19 sati u novosadskom Omladinskom centru CK13. Zbornik radova Na ruševinama kreativnog grada možete preuzeti ovdje.

Izvor: kuda.org

Sassen upozorava na nagli porast isključenih. Radi se o porastu u broju stravično siromašnih raseljenih ljudi koji su uskladišteni u raznim izbjegličkim kampovima, pripadnicima manjina koje se krivično goni i  trpa u zatvore te obespravljenim radnicima koje se eksploatira do krajnjih tjelesnih granica. Analiza ne dozvoljava održivost koncepta triju svjetova. Treći svijet možemo bez ikakvog problema prepoznati u prvom svijetu kad se razmatra periferizacija jezgre u vidu susjedstva opustošenih zaplijenom domova koji su bili pod hipotekom ili gradova duhova nastalih gašenjem proizvodnih pogona. Pozicionirati Hrvatsku u kontekstu analize Saskije Sassen doista nije teško. U opisu vanjskih pritisaka zbog kojeg vraćanje duga ima prioritet nad razvojem infrastrukture, bolnica, škola i ostalih ciljeva od općeg interesa lako je prepoznati stvarnost koju živimo. Kao i činjenicu da je socijalno discipliniranje u slučajevima poput hrvatskog dugoročno puno važnije od vraćanja duga. Sassen uvjerljivo pokazuje kako preoblikovanje koncepta prvobitne akumulacije u ovom smjeru omogućuje dublje razumijevanje kreditiranja kao mehanizma pustošenja bitnih sektora tradicionalnih ekonomija, uništavanja velikog dijela sitne buržoazije pojedinih nacionalnih država i naglog osiromašenja naroda i same države. 

Jedan od trenutno postojećih načina otpora ovom stanju, istaknula je Sassen u jučerašnjem predavanju “Globalna ulica:nastajanje političkog”, prosvjedi su poput onih na trgu Tahrir ili pokret Occupy! Sasken se prisjetila svoje rasprave s Ericom Hobsbawmom o transformativnim i emancipatornim potencijalima pokreta Occupy. Ne dijeli vrijednosni sud s ljevičarskim nestorom. Njena analiza uvelike podsjeća na onu McKenzieja Warka. Occupy prema Saskiji Sassen predstavlja stvaranje novog teritorija koji, uz zauzimanje prostora, podrazumijeva i određeno uređenje. Javni prostor prema uobičajenom europskom poimanju predstavlja prostor za ritualne prakse odvijaju procesi određeni kodovima koji dijele njihovi sudionici. Occupy očuđuje te kodove, započinje proces njihove dezintegracije, čime se aktivno stvara prostor za drugačiju vrstu praksi. Sasken pokretu Occupy pripisuje, između ostalog, operaciju kolektiviziranja semantičkog prostora u kojem se mogu odvijati određene vrste rasprava kakve inače nisu moguće. Pokret  nema definiran oblik, ali svojom otvorenošću može privući mnogo ljudi. Njegov program nije jasno naznačen, ali s obzirom na brojnost i različitost mjesta na svijetu kojima se proširio, nepotrebno ga je, ali i nemoguće, unificirati.  Occupy je zona između nemoći i stjecanja moći, prostor koji dozvoljava razvoj političkog i socijalnog, teritorij mogućnosti i obećanja.

A.J.

Harvey je dobar dio svoje karijere posvetio proučavanju neoliberalnih strategija koje uzrokuju kontinuiran porast društvene nejednakosti. Jedan od vidljivih rezultata njihove provedbe su podijeljeni gradovi, odnosno nastanak naselja zatvorenog tipa s jedne i osiromašene zajednice s druge strane. Grad se raspada na mikrodržave bogatih i siromašnih. Analiza postojećeg stanja za Harveyja ujedno je i poziv na promjenu tog stanja. Gradovi, kako ističe, mogu biti kamen kušnje gdje se mogu izgraditi ili pojaviti nove politike. Recentni okupacijski pokreti u raznim gradovima dio su akcija koje pokušavaju promijeniti postojeći poredak. Oni oblikuju grad kao vrstu političkog tijela kroz koju je moguće ponovno izgraditi, ne samo gradove, nego i ljudske odnose i ljude same. Kao dobar uvod u probleme na koje Harvey pokušava pronaći odgovore u novoj knjizi, mogu poslužiti tekstovi Pravo na grad i Neoliberalizam i grad.

Recenziju knjige Rebel Cities: From Right to City to the Urban Revolution možete pročitati ovdje.

A.J.

Spomenimo da će nova Harveyjeva knjiga Rebel Cities: From the Right to the City to the Urban Revolution biti objavljena u travnju. U njoj će Harvey nastaviti s analizom centralne teme svojeg dugogodišnjeg rada – načina na koji kapitalistička akumulacija uvjetuje oblikovanje prostora i posljedično izaziva otpore koji izazivaju njenu logiku zahtijevajući drugačiju organizaciju prostora i dnevnog života. Više informacija o nadolazećoj knjizi potražite ovdje.

A.J.

Narodni ustanci u arapskom svijetu, ponovno izbijanje radničkih borbi protiv mjera štednje na Sjeveru i mnoštvo oblika otpora eksploataciji diljem planeta postavili su pred marksiste i ljevičare imperativ kritičke refleksije značenja sadašnjeg kolektivnog antikapitalističkog djelovanja. Tijekom prošlog desetljeća mnogi marksistički koncepti i debate ponovno su postali aktualni. Antikapitalistički pokret potaknuo je stvaranje široko proširene kritike kapitalističkih oblika internacionalnog “razvoja”. U filozofiji i političkoj teoriji komunizam više nije samo predmet osude. Umjetničke i kulturne prakse također pokazuju zaokret prema aktivizmu, kritičkom utopizmu i nastojanju da estetički zahvate djelovanje kapitalističkog sistema.

Ovogodišnja konferencija težit će ocrtavanju promjena u intelektualnom pejzažu ljevice u kontekstu društvenih i političkih borbi koje se trenutno vode. Naglasak konferencije neće biti na izdvajanju i popisivanju raznih “lijevih skretanja” u teoriji i praksi, već na stvaranju prostora za kolektivnu i, ako bude potrebno, takmičarsku, ali drugarsku rekonstituciju strateških koncepcija i medijacija između socio-ekonomskih transformacija i emancipatornih politika. Iz bogatog programa valja izdvojiti predavanje Davida Harveyja History versus Theory: a Commentary on Marx’s Method in Capital.

Konferencija će se održati na raznim lokacijama u centru Londona od 10. do 13. studenog. Više informacija potražite ovdje.

Izvor: HM