david cameron – Kulturpunkt

Umjesto stipendija – krediti

Martina Domladovac — Tue, 19 Jan 2016 14:58:51 +0000

Piše: Martina Domladovac

Studente i učenike u Engleskoj pogodila je nedavna vijest kako će vlada ukinuti stipendije za životne troškove koje su koristili siromašniji polaznici tamošnjih sveučilišta. Rezanje stipendija najavljeno je još u srpnju 2015. godine kao dio financijskog plana prvog podpredsjednika vlade Georga Osborna, što je izazvalo velika negodovanja i prosvjede studenata koji su uz pomoć tih stipednija završili studij. Sada je to pitanje ponovno u centru pažnje pošto se čini kako će konzervativna vlada Davida Camerona zakon progurati bez rasprave i glasanja u britanskom parlamentu.

Umjesto stipendijama, nakon donesenog zakona studenti će životne troškove, koji su u nekim gradovima izrazito visoki, morati financirati zajmovima. To će naravno najviše pogoditi siromašnije studente iz radničkih obitelji koji su ionako prisiljeni uzimati visoke zajmove kako bi financirali skupe školarine, čime ulaze u začarani krug dugovanja. Unatoč tome, Osborne tvrdi kako je ova odluka “poštena prema studentima, poštena prema poreznim obveznicima i ključna za osiguravanje dugoročne ekonomske budućnosti”.

Studenti iz obitelji s niskim prihodima sada će se umjesto za stipendije morati prijavljivati za kredite, a prema objavljenom istraživanju, dvije petine roditelja smatra kako će to obeshrabriti njihovu djecu da se odluče za studij, prenosi Huffington Post. Shelly Asquith, potpredsjednica Nacionalne unije studenata (National Union of Students), napala je Osborna koji je izjavio kako “ne želi vidjeti opadanje broja studenata”. “Poznato je”, istaknula je Asquith, “kako najsiromašniji građani najviše zaziru od zaduživanja”. Također, dodala je i da je, nakon posljednjeg povećanja stipendija na sveučilištima, povećan i broj studenata iz radničkih obitelji. Nejednakost obrazovnog sustava vrlo se brzo odražava na nejednakost društva u cjelini. Sutkinja Justice Hallet upozorila je da bi povećanje studentskih dugova moglo dovesti do toga da pravo ponovno postane profesija isključivo za bogate i privilegirane.

Prijedlog zakona, a posebno način njegova donošenja, potaknuo je brojne građane, nekadašnje korisnike studentskih stipendija da progovore o svojim iskustvima studiranja, te koliko im je financijska pomoć bila važna za završetak školovanja.

Protiv socijalnog isključivanja

Tomislav Žilić — Wed, 22 Oct 2014 11:38:15 +0000

Osim predstavljanja multikulturalnosti na globalnom nivou, projekt će isto tako utvrditi i prikazati multikulturnu stvarnost Zagreba i Hrvatske te raspraviti mogućnosti primjene multikulturalističkih ideja i modela u Hrvatskoj. Osim upoznavanja s modelima i raspravama o multikulturalizmu građani će moći svjedočiti o svojim iskustvima i predlagati mjere za razvitak hrvatskog multikulturalističkog modela.

Nakon što su Angela Merkel, David Cameron, Nicolas Sarkozy, vodeći europski političari, proglasili multikulturalizam mrtvim, europska javnost je očekivala i neke nove prijedloge političkih aranžmana koji bi regulirali etničke i kulturne odnose u zemljama Europske unije. Propast multikulturalizma očekivala se i zbog antirecesijskih mjera štednje kako na europskoj tako i na nacionalnim razinama.

Usprkos političkim i ekonomskim uvjetima koji su išli u prilog napuštanja multikulturalizma, novi politički modeli nisu ponuđeni, a problemi raslojavanja i kulturnih sukoba u svakodnevici još su izraženiji. Multikulturalizam je tako i dalje ostao jedini alternativni politički model koji nudi kulturnu, političku i socijalnu regulaciju bez socijalnog isključenja velikog broja etničkih i kulturnih grupa.

Multikulturalizam, međutim, nije samo politički model ili apstraktna i nejasna ideologija već i moguće iskustvo života te prostor spajanja svjetonazorskih horizonata. U Zagrebu i Hrvatskoj se o multikulturalizmu rijetko raspravlja, ulazak Hrvatske u Europsku uniju, demografski gubici i sve češća zagovaranja politike useljavanja čine raspravu o multikulturailzmu aktualnom. Zato je neophodno već sada započeti raspravu o multikulturnim praksama i multikulturalističkim modelima komuniciranja koji imaju velike vrijednosti, ali i koji donose određene probleme. Projekt će biti održan u Centru za kulturu Trešnjevka, a autor i voditelj je prof. dr. sc. Saša Božić.

U ponedjeljak 27. listopada Saša Božić će otvoriti događanje temom Modeli multikulturalizma, dok će se 3. studenog na repertoaru naći tema Multikulturalizam kao prostor spajanja svjetonazorskih horizonata. Na susretu 10. studenog pokrit će se Multikulturalizam i rasizam, a 17. studenog Multikulturalne prakse. Temu Multikulturalizam iz rodne perspektive 24. studenog predstavit će gostujuća predavačica prof.dr.sc. Biljana Kašić. Posljednja tema je Dijaloški multikulturalizam; primjena u radionici, koja je na rasporedu 1. prosinca.

Revolt frustriranih potrošača

admin — Thu, 18 Aug 2011 09:39:46 +0000

Piše: Boris Postnikov

Kaos britanskih ulica se smirio i sada počinje javna borba oko značenja pobune: budući da višednevni, brutalni neredi nisu formulirali niti jedan politički zahtjev niti poruku, polje za interpretativnu gimnastiku zainteresiranih strana neobično je široko pa omogućava i ekstremne figure, tek rubno u kontaktu sa zdravim razumom. Poput, recimo, onoga prijedloga da se evidentiranim izgrednicima oduzmu sva socijalna prava. Zamisao je, doduše, nastala neformalno i potekla “odozdo” – na stranicama britanske vlade peticiju je, ne sasvim pismeno, pokrenuo izvjesni Stephen Mains i vrlo brzo prikupio preko 100 tisuća potpisa, dovoljno da Parlament razmotri otvaranje službene rasprave – ali zbog toga ne kristalizira hegemoniju neoliberalnih modela čitanja stvarnosti na manje upečatljiv način nego da ju je predložila sama Vlada: socijalna prava, vidimo, sasvim su se spontano počela doživljavati kao privilegija, nagrada koju treba zaslužiti. U takvom raskoraku sa socijalno osviještenom politikom i formalnom logikom onda, naravno, ni činjenica da se protiv “huliganizma”, koji je bio evidentna reakcija na društvenu izopćenost, pokušava boriti daljnjom radikalizacijom socijalne ekskluzije ne djeluje kao paradoks. Naposljetku, priču je elegantno zaokružila vijest o tome da će svim britanskim ministricama i ministrima država refundirati neplanirane troškove avionskih karata i hotelskih smještaja, koje im je prouzročilo nezgodno datirano osvajanje ulica mlađahnih vandala, kako bi, nakon što su gradovi prestali gorjeti, mirno nastavili sa svojim godišnjim odmorima; baš kao i informacija da će Vlada kompenzirati štetu svim opljačkanim i razlupanim dućanima – uključujući i one koji nisu bili osigurani. Tako to, valjda, i treba biti: tamo gdje se osnovna socijalna prava razumijevaju kao privilegije, stvarne se privilegije bez ikakvog otpora pretapaju u neupitna prava.

A da prijedlog gospodina Mainsa nipošto nije bizarni javni eksces nekoga dokonog umirovljenika, namćorastoga gunđala protiv ove današnje mladeži, nego logičan efekt trodesetljetne neoliberalne invazije – čiji je pobjedonosni pohod prema globalnoj dominaciji, nakon krvavih južnoameričkih i indonezijskih preludija sedamdesetih, započeo upravo u Velikoj Britaniji, inauguracijom Margaret Thatcher na mjesto premijerke 1979. godine – potvrđuje kratki the best of službenih reakcija na nerede: od zastrašujuće sugestije torijevskog zastupnika sir Petera Tapsella da bi se izgrednike moglo opkoliti pa zatočiti na stadionu Wembley (po uzoru, valjda, na Pinochetovu taktiku obračuna s političkim protivnicima u Čileu), preko istupa premijera Davida Camerona u kojima je najavio ozbiljnija otpuštanja legislativnih kočnica s državnoga represivnog aparata, uključujući omogućavanje nadzora i kontrole komunikacijskih mreža, pa sve do njegova ridikuloznog apela poštenim stanovnicima Britanije da prijave susjede ukoliko primijete da su ovi zadnjih dana “neobjašnjivo nabavili plazma TV”. Prvi su, refleksni pokreti vladajućih, vidimo, očekivano usmjereni prema autoritarnijem remodeliranju egzekucije vlasti.

Naličje toga napinjanja mišića moralizatorske su lamentacije. Kada američka teoretičarka Wendy Brown u eseju Neoliberalism and the End of Liberal Democracy, istražujući tehnike upravljanja subjektima u suvremenim “razvijenim” društvima, napominje da su današnji “neoliberalni subjekti kontrolirani kroz njihovu slobodu (…) zahvaljujući neoliberalnoj moralizaciji konzekvenci ove slobode”, onda Cameronova dosljedna individualizacija krivnje i pozivanje na osobne slobode i odgovornosti u svim javnim istupima, u kojima je izgrednike opisao kao “ljude koji su indiferentni spram dobra i zla” i “ljude izopačenoga moralnog kodeksa”, a kao glavne uzroke nereda pobrojao “neodgovornost”, “sebičnost” i neizbježno “postupanje kao da izbori nemaju posljedice” pokazuje da aktualni modeli političke i ekonomske dominacije ne mogu u ovom nasilnom ključanju nezadovoljstva prepoznati ništa što bi dovodilo u pitanje premise njihova razumijevanja i modeliranja društava. Naprotiv, u njemu mogu vidjeti tek individualnu patologiju, malformaciju koju sistemski treba tretirati isključivo dosljednim ustrajavanjem na dosadašnjem smjeru rezanja javnih troškova, deregulacije tržišta i diseminacije tržišne logike kroz cjelokupno društveno tkivo.

Stoga Cameron, naglasivši (donekle) ispravno kako nemiri nisu bili rasni niti su predstavljali pobunu siromašnih, dodaje sasvim promašeno i kako oni nisu bili usmjereni protiv nemilosrdnih javnih rezova i mjera štednje (koje, kako piše David Harvey u svome komentaru događanja, “nemaju ništa s ekonomijom a imaju sve s perpetuacijom i konsolidacijom osobnoga bogatstva i moći”). Njegov je argument pritom da narod nije krenuo prema zgradi Parlamenta kako bi prosvjedovao, nego su se ljudi obrušili na dućane kako bi ih pljačkali. Samo, Cameron je tu, naravno, oportuno zastao na pola argumentativnog koraka: jer logično bi iduće pitanje bilo zašto su se, onda, obrušili baš na dućane, a odgovor na njega pokušao je ponuditi Zygmunt Bauman u promptnom komentaru i naknadnom intervjuu povodom nereda, koje je protumačio kao “revolt frustriranih potrošača”, pokuljao iz rascjepa nastalog između sveprisutnih, zavodljivih konzumerističkih fantazmi i sve izraženije društvene nejednakosti koja većini onemogućuje pristup sitnim luksuzima urušenoga srednjeg sloja. Upravo je rast nejednakosti osnovno obilježje neoliberalizacije, izraženo u (post?)recesijskim godinama više no inače; upravo su mjere kontinuirane privatizacijske rasprodaje javnih dobara, deregulacije i smanjenja javnih troškova proizvele gnjev koji je danima vladao ulicama britanskih gradova. Njegova neartikuliranost – izostanak jasnih zahtjeva, naizgled slijepa destruktivnost, krađe, besciljno nasilje – kao da sama priziva nadmoćno dismisivnu gestu vlasti kada se postavi pitanje političke dimenzije konflikta, ali to nipošto ne znači da ga se stoga može prepustiti iracionalističkim mistifikacijama s prizvukom patronizirajuće moralizacije. Naprotiv, neartikuliranost otpora sistemu vrlo je precizno artikulirala konfiguraciju samoga tog sistema: bilo da, poput Baumana, nešto umjerenije ustanovimo kako su pobunjenici pokazali težnju da participiraju u propagiranim konzumerističkim životnim stilovima, bilo da prihvatimo radikalniji i obuhvatniji Harveyev komentar kako su zapravo samo radili ono što ionako rade bankari, menadžeri i političari – samo malo “bučnije i uočljivije na ulicama” – neredi su nedvojbeno odraz sistema. Istodobno i jasan signal promašenosti Cameronove koncepcije “velikoga društva”, platforme na kojoj su torijevci dobili prošle izbore i na kojoj, u koaliciji s liberalima, sada grade najveći dio državne politike. Platforme koja, iako u prvome retoričkom driblingu naizgled prihvatljivija i bitno različita od tačerističkih maksima po kojima “ne postoji društvo, nego samo pojedinci i njihove obitelji”, zapravo nije ništa drugo nego nastavak razgradnje toga društva u skladu s najranijim temeljnim pretpostavkama neoliberalne ideologije. Jer kada Cameron tumači kako u “velikome društvu” vlada više neće “tretirati sve kao djecu” i poziva “tretirajmo odrasle kao odrasle i dajmo im više odgovornosti u njihovim životima!”, jasno je da slušamo nastavak neoliberalnih mantri o maksimizaciji individualne slobode i odgovornosti kao preduvjetima za ukupni društveni razvoj, a kada kao osnovnu strategiju nove politike propagira prijenos moći na lokalne zajednice, poticanje ljudi na individualni voluntarizam i decentralizaciju vlasti, to je samo odjek, primjerice, argumentacije Miltona Friedmana u Kapitalizmu i slobodi, osnovnoj orijentacijskoj točki neoliberalnih teoretizacija. Tamo upravo zagovor decentralizacije vlasti i “disperzije vladine moći” ima privilegirano mjesto: “Ako vlada mora provoditi vlast, onda bolje na razini općine nego države, bolje na razini države nego u Washingtonu. Ako mi se ne dopada što radi moja lokalna zajednica (…) mogu preseliti u drugu lokalnu zajednicu, te premda se na ovo može odlučiti manjina, sama mogućnost djeluje kao ograničenje. Ako mi se ne dopada što radi moja savezna država, mogu preseliti u drugu”. Bilo bi, svakako, zanimljivo doznati što britanski izgrednici, getoizirani u najgorim gradskim kvartovima slobodnotržišnim regulacijama urbanizacijskih kretanja, čvrsto privezani uz samo dno socijalnih ljestava po kojima se malo tko uspijeva uspeti, ali niz koje su se brojni stropoštali, misle o ovoj lepršavoj viziji kapitalističke fleksibilnosti i mobilnosti…

Sve ove naknadne interpretacije sistemske logike u pozadini britanskih uličnih pobuna ne mogu, međutim, zaobići činjenicu da se “delinkventi” o tome, kao ni o bilo kom drugom političkom pitanju nisu imali potrebu izjašnjavati. Razlog je, bez sumnje, velikim dijelom u onome što je Guardianov komentator Gary Younge prepoznao kao neuspjeh intelektualne ljevice da “iznova osmisli i iznova ojača samu sebe suočivši se s dubokom ekonomskom krizom”, ali taj zaključak ne mora rezonirati defetizmom. Naprotiv, on je upozorenje i poticaj: nakon niza nedavnih žestokih studentskih protesta i blokada fakulteta, nakon svibanjskoga sindikalnog štrajka i prosvjednoga marša koji je okupio pola milijuna ljudi, nezadovoljstvo u Britaniji i dalje ključa, baš kao što potmulo tutnji Grčkom, Španjolskom, Portugalom… i baš kao što će se, bez sumnje, u većoj mjeri nego do sada, preliti u Hrvatsku, krene li naredna Vlada – kao što, po svemu sudeći, hoće – u ono što se žargonom tzv. ekonomskih stručnjaka u ideološki dominantnome medijskom diskursu naziva “neizbježnim bolnim rezovima”. Britanska pobuna stoga, bez obzira na sve neizbježne kontekstualne razlike i specifičnosti, i nama nosi važnu pouku: artikulacija nove lijeve politike sve je urgentnija zadaća, jer otpor nametnutoj, radikalnoj eksploataciji raste a oni spram kojih je usmjeren, kako iznova i iznova možemo vidjeti, radije negoli tuđim pravima i dalje će se baviti vlastitim privilegijama.

Multikulturalizam u Australiji i Novom Zelandu

nikolina — Mon, 04 Apr 2011 09:52:43 +0000

Vodeći europski političari poput Angele Merkel, Davida Camerona, Nicolasa Sarkozya, proglasili su multikulturalizam mrtvim. U nizu europskih zemalja primjećuje se političko i institucionalno distanciranje od modela kojeg su godinama propagirali kao rješenje za sve etničke i kulturne sukobe. Međutim, multikulturalizam nije samo apstraktna i nejasna ideologija ili politički model već i moguće iskustvo života. U Zagrebu i Hrvatskoj se o multikulturalizmu rijetko raspravlja, a čak i kada se primjenjuju multikulturne prakse one se rijetko prepoznaju kao model komuniciranja koji ima svoje velike vrijednosti, ali i koji donosi određene probleme.

Ovim projektom organizatori žele javnost upoznati s modelima multikulturalizma te potaknuti širu raspravu i razmišljanje o tretiranju različitosti kako u svijetu, tako i u Zagrebu i Hrvatskoj. Autor i voditelj projekta je prof. dr. sc. Saša Božić. Prijave za besplatno sudjelovanje možete poslati na e-mail leutar@cekate.hr.

Predavanje će biti održano u četvrtak, 7. travnja u 20 sati.

Više informacija potražite ovdje.

Magla nad Kanalom

Ante Jerić — Mon, 29 Nov 2010 13:18:34 +0000

Postoji apokrifna priča o pioniru istraživanja umjetne inteligencije Marvinu Minskom: jedan je novak u laboratorijima MIT-a pokušavao naučiti neuronsku mrežu da igra kružić-križić. Vidjevši što mladi kolega radi, profesor ga je podozrivo upitao zašto je mreža spojena nasumično. Novak je odgovorio da ne želi da mreža ima unaprijed zadane strategije igre. Minsky je na to samo zatvorio oči. “Zašto ste zatvorili oči?”, upitao je novak svog profesora. “Da soba bude prazna”, odgovorio je Minsky. Iz priče koja se još i danas prepričava na hodnicima MIT-a nećemo naučiti puno o pisanju algoritama za strojno učenje, ali možemo nešto o pisanju najobičnijih novinskih članaka: svijet ne nestaje kad zatvorimo oči.

A upravo to je mogao pomislio svatko tko povremeno ima naviku pogledati vijesti u stranim medijima. Jedna od najvažnijih tema protekla dva tjedna bio je masovni studentski štrajk u Velikoj Britaniji. Nezapamćeni val nezadovoljnih ljudi na ulicama postao je događaj oko kojeg se danima strukturirala rubrika “vijesti”. Budući da u hrvatskim medijima – s posebnim naglaskom na web izdanja tiskanih – nisam uspio pronaći gotovo ništa o stanju u Britaniji, bilo se logično zapitati je li studentsko pitanje slijepa pjega ili namjerno zatvaranje očiju domaćih novinara. Teško je povjerovati da nema nikoga tko bi o drastičnom povećanju školarina u Britaniji napisao par redaka uzevši u obzir lijepu priliku da vijest stavi u kontekst studentskih prosvjeda u Hrvatskoj posljednjih godina. Svatko tko makar sporadično čita europski tisak zna da hrvatski novinari često i rado koriste internet u pripremi svojih članaka. Intelektualni rad pojedinih novinara, da ga tako nazovemo, svodi se na mutave korekcije tekstova koje izbaci Googleov translator kad ga uposle da prevede članke koje preuzmu s portala stranih domena. Ali, dobro! Glad za bilo kakvim oblikom informacija je golema. Portali moraju osvježavati svoje stranice svakih pola sata. Novinari zato često gledaju preko plota čega ima kod susjeda. Zatim preuzimaju sadržaj koji naliježe na njihovu uređivačku koncepciju i objavljuju ga prevedenog uz minimalne dorade. Daljnja rasprava o tom problemu udaljila bi nas od naznačene teme – zašto hrvatski mediji nisu izvještavali o nedavnim prosvjedima britanskih studenata?

Probleme studenata u Britaniji treba tražiti još u razdoblju tačerizma. Blairov dugi mandat bio je, postaje jasno, samo slatkorječiviji nastavak politike koja je zemlju dovela do gospodarske krize. New Labour je nastavio s ekonomskom politikom konzervativaca čije elemente – sada povezane s par Giddensovih fraza – više nije imao tko ozbiljno dovoditi u pitanje. Sve do trenutka kada se svjetska ekonomija pošteno zatresla, zbog čega je rasprodane litanije raznih menadžerskih gurua koji na konferencijama propovijedaju “tržišnu volju” postalo moguće opet dočekivati s dozom zdrave skepse. Blairov treći put bio je novo ime za stari podgrijani neoliberalizam s dodatakom par frazetina, svjež i uzbudljiv kao musaka u menzi nedjeljom. Recentna ekonomska kriza otpuhala je laburiste s vlasti. Biranje između opcije kojima će biti jednako nezadovoljni u Britaniji je na čelo države dovelo nevjerojatnu koaliciju Cameronovih torijevaca i Cleggovih liberalnih demokrata koja pod alibijem štednje smanjuje cijeli niz soocijalnih prava. A njih se građani Britanije nisu voljni tek tako odreći. Oni su baština welfare statea u koju se na zapadu Europe, hoćeš-nećeš, moralo ulagati zbog straha od nezadovoljstva radnika. Nesretan radnik bio je podložan virusu komunizma protiv kojeg je država blagostanja učinkovito cjepivo. Bio je u pravu onaj tko je rekao da je komunizam puno učinio za radnike, ali na Zapadu! Jedno od prava koje je došlo u pitanje je realtivno jeftino obrazovanje čijim bi ukidanjem britanska vlada učinila dvije stvari: 1) smanjila bi socijalnu mobilnost što znači da bi kratkoročno na muku stavila sve neoliberalne teoretičare koji bi se morali dobro oznojiti da dokažu kako je kapitalističko društvo najslobodniji sustav za neprivilegirane članove koji svojim sposobnostima i radom žele postati njegovim članovima i 2) zatvorila bi humanističke odsjeke koji jamačno ne bi dobro prošli u novoj podjeli financijskih sredstava. Doprinos humanistike društvu nije neposredan niti diploma iz humanistike jamči zaposlenje. Onaj tko je spreman u startu izdvojiti bogatstvo za takav studij morao bi biti poprilično dobro potkožen. To znači da bi dugoročno intelektualni kapital koji propituje logiku sustava, na kojem se temelji podjela moći, bio zadržan u glavama onih koji imaju dovoljno novaca da se odvaže studirati materijalno tako neprofitabilne smjerove. Razvoj situacije u sjećanje neminovno doziva Margaret Thatcher i njen čuveni protokolarni posjet elitnom engleskom sveučilištu London School of Economics. Premijerka je jednu djevojku tijekom svog obilaska upitala što studira. “Povijest”, odgovorila je djevojka. “Kakav luksuz”, lakonski je zaključila Čelična Lady.

Britanski studenti nisu vijest o najavi drastičnih rezova u financiranju visokog obrazovanja dočekali šutke. Izašli su na ulice. Prvi u nizu prosvjeda pod geslom “Fund Our Future: Stop Education Cuts” ili “Demo-lition” 10. studenog 2010. okupio je u centralnom Londonu oko 50 000 ljudi. Ispred rezidencijalne zgrade torijevaca – Millbank Towera– sukob s policijom je eskalirao nakon čega su uslijedila brojna uhićenja. Dva tjedna kasnije, u organizaciji National Campaign Against Fees and Cuts, studenti i srednjoškolci diljem Ujedinjenog Kraljevstva napustili su nastavu i priključili se demonstracijama protiv Vladine politike. Broj ogorčenih ljudi na ulicama bio je toliki da je cijela stvar otišla puno dalje od mirne artikulacije zahtjeva za daljnjim zaustavljanjem komercijalizacije obrazovanja na koje smo navikli u Hrvatskoj. Nasilje koje je uslijedilo bilo bi pošteno gledati kroz balibarovsko-žižekovsku paralaksu iz koje ono izgleda kao posljedica normalnog funkcioniranja političko-ekonomskog sistema. Je li problem u nasilnicima ili u sistemu koji, čisto primjera radi, Vodafoneovim bailoutom i istovremenom najavom povećanja školarina studente pretvara u nasilnike? Nije pomogla ni policija koja je svojim agresivnim ponašanjem doprinijela neredima koje je pokušala spriječiti. Prosvjedi su se doista mjestimice pretvorili u bahtinovski karneval; norme ponašanja su zaboravljene, ustaljena hijerarhija izokrenuta, a društvene zabrane prekršene. Fašnički lutak Clegg, maskota blaziranog vođe liberalnih demokrata, koji je prije parlamentarnih izbora tvrdio da neće podržati povećanje školarina, spaljen je puno prije veljače. S dimom koji se dizao iz lomače otišlo je povjerenje u njegovu stranku.

Postoje razlozi zbog kojeg je medijsko uprizorenje prosvjeda britanskih studenta izostalo u Hrvatskoj. Bilo bi se krajnje neugodno prisjećati prosvjeda hrvatskih studenata i imagološkog materijala koji se o njima može pronaći u hrvatskim medijima. Značilo bi to ponovno proživjeti dane kad nas je premijer uvjeravao da ekonomske krize u Hrvatskoj nema, a njegov najuspješniji ministar da živimo u “Zemlji znanja”. Dvojac je to kojem bi Francis Wheen, da ih je imao čast upoznati, sigurno posvetio nekoliko lijepih stranica u svom bestseleru pod nazivom Kako su prodavači magle zavladali svijetom. Ni problemi s vidom ni namjerno zatvaranje očiju nisu dobre metafore za dočaravanje stanja u hrvatskom medijskom polju. To može biti jedino magla – magla svuda oko nas – kako pjeva Josipa Lisac. Studentski prosvjedi protiv komercijalizacije obrazovanja i snižavanja studentskog standarda pokazali su, više od ljestvica koje rangiraju zemlje po medijskim slobodama, društveno stanje i spregu koja postoji između političkih i medijskih elita. Raskrinkali su MZOS kao “Ministarstvo zamagljivanja otužne stvarnosti”, a Jutarnji list kao Primorčev stroj za maglu. Nije čudno zašto su jedine vijesti koje se ovih dana uspijevaju probiti s Otoka kroz maglušinu one o pripremama vjenačanja princa Williama i Kate Middleton. Oni koji duže pamte mogli bi se sjetiti, s ciničnim smješkom na licu, legendarnog naslova u London Timesu “Fog Over Channel, Continent Cut Off”.