Iva Posoli u pratećem tekstu pojašnjava kako su fotografije nastale u doba pandemije, a tematiziraju poimanje slobode, prostora stvaranja i percepciju gledatelja. Izložba promišlja koncepte vremena, promjene, ubrzanog života i autorskog rada u nepredvidivim i neočekivanim okolnostima.

Darko Bavoljak (1961.) završio je studij snimanja na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Već tijekom studija bio je aktivan na zagrebačkoj sceni, a radovi su mu objavljivani u Poletu, Studenskom listu, Svijetu, Startu i drugim tadašnjim novinama, časopisima, monografijama i publikacijama.

Više informacija pronađite ovdje.

Naprotiv, premda izvrstan crtač i slikar koji je diplomirao 1992. godine na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, u klasi profesora Vasilija Jordana, Crtalić je dvijetisućitih potpuno odbacio tradicionalne reprezentacijske uloge likovnih umjetnosti i posvetio se multimedijskom radu jasno usmjerenom ka suočavanju s ključnim problemima polja umjetničkog rada i cjelokupnog socijalnog konteksta, oboljelog od odustajanja od ideje o tome što fenomen rada uopće jest, kao i što bi mogao ili trebao biti. Pritom je nužno istaknuti da Crtalić nije bio umjetnik-istraživač od vrste koja svojoj temi pristupa metodološki precizno, planski prema postupcima i sustavno po rezultatima, te se pokušava ili uspijeva približiti društvenom utjecaju humanističkih znanosti. Naprotiv, prije je bio uporan i glasan postavljač pitanja, u čijem su se liku i djelu prelamali paradoksi karakteristični za polje umjetnosti i kulture u cjelini: od temeljno nepovoljnog položaja umjetnika_ica u birokratiziranim liberalnim sustavima projektnog financiranja, do činjenice kako su umjetnici_e nekoć, u starom društvenom uređenju, posredstvom struktura vlasti mogli biti izravno povezani sa svakodnevicom članova_ica socijalnih klasa različitih od njihove, te sudjelovati u stvarnoj kulturnoj razmjeni, što je u međuvremenu izgubljeno.

Crtalić je takve ograničavajuće okolnosti za rad u umjetnosti i rad uopće odbijao prešućivati, a budući da je njihove nepovoljnosti – putem performansa, fotografije, filmova, videa i drugih medija – prokazivao na primjeru vlastitog lika i konteksta koji mu je bio najbliži, što je rodni grad Sisak, postao je prepoznatljiv među malobrojnima koji se o tim pitanjima, na taj način, kroz svoju umjetnost nisu libili javno govoriti. Takav osnovni životni stav, u svojoj biti konfrontirajući spram okruženja u kojem čovjek živi i djeluje, ima visoku cijenu; no unatoč preranom odlasku, Crtalić je zapravo ispunio svoj najvažniji umjetnički cilj. U mnogome zahvaljujući njemu, neprocjenjivo industrijsko i radničko nasljeđe grada Siska ne može se više ignorirati, niti je moguće zanemariti da je upravo takva tradicija jedinstvenost na kojoj Sisak može nastaviti graditi svoj identitet u budućnosti. Vrijednost Crtalićevog umjetničkog i životnog koncepta do određene mjere potvrđuju priznanja ustanova, kojih u njegovom radu nije manjkalo, poput druge nagrade na natječaju i izložbi T-HT@MSU 2010. (neovisno o tome što ustanove priznanjima umjetnicima_ama često peru ruke od potreba koje bi same trebale ispunjavati) za njegov zasigurno ključni umjetnički rad Nevidljivi Sisak – Fenomen Željezara.

Skupa s kratkometražnim dokumentarnim filmom Industrijski raj (Fade In, 2009.), Nevidljivi Sisak – Fenomen Željezara čini okosnicu izložbe Od individualnih projekcija do kolektivne memorije – Darko Bavoljak i Igor Grubić Marijanu Crtaliću, postavljene od 10. siječnja do 12. veljače 2023. u Black Boxu Muzeja suvremene umjetnosti u Zagrebu. Kustoski koncept potpisuju Ivana Janković iz MSU-a i Alma Trauber iz Gradske galerije Striegl u Sisku, te izložba predstavlja jedan od ishoda dvogodišnjeg suradničkog projekta između dvije ustanove. U postav su također uključena dva među reprezentativnim Grubićevim radovima uopće: dobro znana i često izlagana serija fotografija Anđeli garavog lica (2004. – 2006.), koja prikazuje radnike rudnika ugljena Kolubara u Srbiji. Zahvaljujući tome što je ugljen izvor ogromnog postotka električne energije u zemlji, njihov je štrajk s početkom 29. rujna 2000. bio okidač za još šire prosvjede i štrajkove, čiji je pritisak rezultirao padom režima Slobodana Miloševića 5. oktobra. Foto-portrete radnika upotpunjuje također kratkometražni Grubićev eksperimentalno-dokumentarni film, gdje je prizore tadašnjih beogradskih prosvjeda montirao s prikazima pogona rudnika, kombinirajući tako makro i mikro perspektive događaja prijelomnih za noviju povijest južnoslavenske regije.

S druge strane, Bavoljak se vratio dublje u prošlost, do godina koje su prethodile raspadu samoupravnog socijalizma, konkretno: do 1984., kada je kao mladi fotograf za potrebe jugoslavenskog omladinskog tiska snimao radnike u postrojenjima Željezare Sisak i Rafinerije nafte u Sisku. Pored izrazito vrijednog, tek minimalno režiranog foto-portretiranja radnika u njihovom djelatnom okruženju, tijekom radnog vremena, njegove su fotografije veoma zanimljive i stoga što dokumentiraju niz sitnih detalja karakterističnih za svakodnevicu tvornica toga doba. Primjerice, potrepština kakvima su radnici ispunjavali svoja radna mjesta kako bi ih učinili intimnijima i toplijima; odloženih dijelova alata i potrošnih materijala što se talože iz dana u dan i tako čine specifični, sirovi, no istodobno i prijemčivi tvornički pejzaž; osebujnih oblika patina boja na zidovima, koje upućuju na dugotrajnost radnih sati i vremena uopće. Svojevrsno egzistencijalističko viđenje sisačkog radničkog života je fotografski artikulirano bez neopravdanog glamura ili glorifikacije. Jednostavno, naturalističkom stilizacijom autor je njihovu svakidašnjicu prikazao onakvom kakva je bila: nerijetko teška i tvrda, psihofizički zahtjevna, no s uvijek prisutnim ponosom radi svijesti o vrijednosti svoga rada, koja je bila postavljena u politički i privredni kontekst, a istovremeno je vidljiva na njihovim licima s čestim osmijesima. Samo tri godine kasnije, na drugom, ali sličnom mjestu, Boris Cvjetanović je sa svojom antologijskom fotografskom serijom Štrajk rudara u Labinu (1987.) znalački zabilježio vrlo različite emocije radnika, koji već sasvim jasno predosjećaju rasap dotadašnjih socijalnih struktura, kao i brutalno obezvrjeđivanje rada, što je kroz rat i pljačkašku pretvorbu u novo društvo – ubrzo i uslijedilo. Kuriozitet je što su Bavoljakove fotografije, spletom slučajnih okolnosti, sve do sada stajale u negativu, napokon na ovoj izložbi doživjevši zasluženu premijeru, kao pravi vremeplovni pozdrav iz prošlosti.

Igor Grubić u Anđelima garavih lica iz pozicije post-tranzicijskog doba na svoj način svakako glorificira radnike, odajući im počast za pokretanje revolta koji je doveo do svrgnuća jednog zlotvora. Međutim, on to ne čini nimalo izvještačeno ni patetično; dapače, fotografirajući ih u punoj visini dok mu frontalno poziraju u njihovom radnom okruženju, umjetnik je, sa suptilnim dodatkom stiliziranih krila anđela iscrtanih na zidovima iza radnika, dobio posvetu borbenosti istovremeno monumentalnu i poetičnu, idealističnu i melankoličnu. Pritom ne skriva da je pobjeda naroda 5. oktobra bila donekle Pirova, što pak ne znači kako radnici njome nisu dokazali da i nakon pada Jugoslavije mogu predstavljati socijalnu snagu. Atmosfera svetačkih ikona kojom fotografije namjerno odišu ipak ojačava dojam zaustavljanja u vremenu, što se u epilogu ovog rada čita kao određeno upozorenje na budućnost.

Naposljetku, što reći o izloženim radovima samog Marijana Crtalića? Nevidljivi Sisak – Fenomen Željezara je multimedijski projekt koji je proizašao iz višegodišnjeg, raznorodnog istraživanja, pa ga je donekle nezahvalno predstavljati fragmentarno, kao što je slučaj s presjekom na tekućoj izložbi. Nedostaje opsežnija kontekstualizacija u prostoru izlaganja, kakva bi širokom krugu posjetitelja_ica pojasnila zašto je Crtalićev distinktivni pristup temi tijekom godina nastajanja rada bio potreban i važan, te koliki su zaista bili razmjeri društvenog zaborava što je učinio baštinu sisačke željezare i rafinerije gotovo tabu temom u Hrvatskoj ranog 21. stoljeća. Crtalić je fotografijama, kolažima i fotomontažama, infografikama i plakatima, de facto medijima i izražajnim sredstvima karakterističnima za dizajn vizualnih komunikacija i grafički agit-prop, usustavljivao materijalne tragove i podatke o presudnosti Željezare za poslijeratni razvoj i život Siska. A te tragove je nalazio doslovno posvuda, zbog čega im je nevidljivost u njegovom rodnom gradu bila tim poraznija.

Kao što je danas iznova poznato, jedan od najopsežnijih i najosebujnijih fenomena u sklopu gradske industrijske i radničke baštine bila je Kolonija likovnih umjetnika Željezare Sisak, koja je postojala od 1971. do 1990. godine, te je putem boravaka ukupno 185 umjetnika iz svih republika nekadašnje Jugoslavije – slikara, grafičara, fotografa, i posebno, kipara – stvoreno čak 2000 umjetničkih djela u dvadeset godina. Od toga ih je sačuvano tek oko 150, gdje njih 38 “otpada” na spektakularne metalne skulpture postavljene u javnom prostoru tvorničkog radničkog naselja Caprag, osmišljene za oplemenjivanje svakodnevice radnika i njihovih obitelji. Crtalić se među prvima nakon 1991. ozbiljno pozabavio nasljeđem likovne zbirke Željezare Sisak, uključivši foto-dokumentaciju koju je sam napravio u svoj umjetnički rad i stavivši tako nakon dvadesetogodišnje šutnje te vrijedne umjetnine, kao i kontekst koji ih je inicirao (jer i radnici su sudjelovali u izradi skulptura) u fokus ne samo stručne kulturne javnosti, nego i šire, zahvaljujući svojoj neumornoj vjeri u važnost pripovijedanja o temi što joj se sav posvetio. Nedugo nakon Crtalićevog uspjeha, Alma Trauber i pročelnica Konzervatorskog odjela Siska Ivana Miletić Čakširan, izradile su katalog sačuvanih skulptura početkom projekta Tvornica baštine Željezara Sisak, pokrenutog 2012., nakon čega su skulpture upisane u Registar kulturnih dobara RH. I tada se priča o Parku skulptura u Capragu i uopće zbirci umjetnika Željezare Sisak napokon mogla nastaviti.

Izložbu Od individualnih projekcija do kolektivne memorije treba čitati kao potrebnu posvetu prerano preminulom prijatelju i kolegi umjetniku, kojom je još jednom fiksirana fokalna točka njegovog rada od koje nikad, niti u jednom trenutku, nije odustao, niti je imalo dvojio o važnosti svojih nastojanja. Radovima Darka Bavoljaka i Igora Grubića životna je tema Marijana Crtalića – industrijsko i radničko nasljeđe grada Siska konkretizirano kroz fenomen njegove Željezare – razrađena iz još par zanimljivih i bliskih kutova, što zajedno s Crtalićevim izloženim radovima doprinose višeslojnom poistovjećivanju s tradicijom radništva, koja ne samo što će još dugo biti s nama, nego se bez nje ne može ni zamisliti bilo kakva za zemlju održiva budućnost. A kad je posrijedi sam Marijan Crtalić i njegovo raznorodno djelo – ono zavrjeđuje retrospektivno tumačenje i očuvanje kakvo se tek treba dogoditi.

Izložba se sastoji od radova 44 umjetnika koji su nakon posjete logoru na Golom otoku u periodu od 2016. do 2018., kao reakciju na viđeno izveli svoj umjetnički rad. Umjetnici su svojim radovima, performansima i instalacijama in situ poslali poruku da mjesta na kojima su počinjeni zloćini trebaju postati mjesta sjećanja, učenja i pamćenja.

Autor projekta je Darko Bavoljak, a postav uz njega potpisuju i Jasmina Bavoljak te Marijana Stanić.

Izložba se može posjetiti 2. i 9. prosinca, od 16 do 20 sati.

Serija je nastala 2018. godine na formalnom skupu na kojemu je bio okupljen velik broj visokopozicioniranih državnih i vojnih dužnosnika. Međutim, o važnosti skupa možemo tek nagađati – umjesto dokumentarnih fotografija kakve bi bile očekivane, Bavoljak nam otkriva tek niz obrisa i silueta, mutne ovale lica i grupe likova koji se na njegovim fotografijama pretvaraju u plohe i mrlje. Na pojedinim fotografijama subjekti su jasniji i uskoro prepoznajemo predstavnike najvišega državnog vrha.

Kako u predgovoru izložbe ističe Lana Lovrenčić, “višeznačnost fotografije prepoznaje se u tome što je moramo čitati u odnosu na kontekst. A kontekst u kojemu su ove fotografije snimljene društveno-politička situacija obilježena visokim stupnjem nepovjerenja u institucije i demokratske predstavnike. Transparentnost koju zahtijeva demokracija i poštivanje procedura, vjera u političke predstavnike i dostupnost demokratskih alata za sankcioniranje neodgovornoga političkog djelovanja danas se, nažalost, čine kao teško ostvarivi ciljevi. Stoga, u društvu u kojem se visoki dužnosnici nerijetko povezuju s korupcijom i gospodarskim kriminalom, fotografiranje njihovih klasičnih – izoštrenih – portreta udaljenije je od istine od niza zamućenih obrisa.”

Izložba ostaje otvorena do 7. rujna.

Fotografije napuštenih zagrebačkih izloga propalih dućana i obrta nastavak su i svojevrsna nadogradnja umjetnikovovih ranijih ciklusa: Budućnost (1994.) koji je dokumentirao ratom razorenu i napuštenu industrijsku baštinu, Putovanje (2014.) u kojem se putne panorame nižu kao prizori egzistencijalnog stanja, Dubrava (2016.) koji je dokumentirao grafitima devastirana pročelja zgrada te Žitnjak (2017.) gdje sama lokacija Galerije AŽ, točnije njezin ulaz i izlaz, postaje sadržaj rada. U svim navedenim ciklusima, jednako kao i u najnovijem Izlozi, Bavoljakov pogled usmjeren je ka specifičnim loaklitetima koji emaniraju jednako tako specifičnu atmosferu društvenog trenutka.

Ne komentirajući društveni proces kao uzrok slike, Bavoljak ukazuje na moment u kojemu je proces nestajanja započeo i klizi ka raspadanju u bezobličnost socijalne entropije, koja se, paradoksalno, za autora pojavljuje i kao neka nova mogućnost slike.

Izložba ostaje otvorena do 27. veljače 2018.

“U usporebi s ostalim galerijama takozvana ‘vaninstitucionalna prstena’, što svojim programima također vrlo aktivno sudjeluju u definiranju suvremene scene, Žitnjak se razlikuje upravo po povijesnim, a i recentnim specifičnostima svoje lokacije. Dakako da je Bavoljak svjestan kako te specifičnosti nema potrebe nabrajati, eksterijer na fotografiji i jest lišen dodatne informacije i pojavljuje se tek kao asocijativni označitelj konteksta. No, kroz njega smo ipak morali proći, pa bez obzira što ga često puta ulaskom u galeriju zaboravljamo, ipak ostaje u prikrajku svijesti. I prostor što ga na fotografiji zauzima kao da odgovara prostoru što ga ima u našoj svijesti. Dapače, nalazeći se već unutra, ispred fotografije, odnosno na poziciji iz koje se i ispred i iza nas nalazi istovjetan prizor, taj eksterijer i doživljavamo kao periferiju tom prizoru, jednako u stvarnosti kao i na fotografiji. 

Pa kao da nas taj vizualan doživljaj sjeti kako iznad ulaza u zgradu piše ‘Centar periferije’, pa je zapravo i logično da se i s jedne i s druge strane s obzirom na taj centar, odnosno na tu točku, opet nalazi periferija. Taj oksimoronski apsurdan, no metaforički vrlo precizan naziv, sada kao da je dobio jednako apsurdnu, ali teritorijalno vrlo preciznu lokaciju: centar je upravo ovdje, ispod naziva, na ulaznim vratima, tri metra dalje, predočeno fotografskom iluzijom, ponovo će započeti ono što više nije centar”, zapisao je u pregovoru Boris Greiner.

Izložba je otvorena do 21. lipnja.

Darko Bavoljak je rođen 1961. godine u Zagrebu. Završio je studij snimanja na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Djeluje u području fotografije, filma, konceptualne umjetnosti i kustoskih koncepcija. Fotografije mu se nalaze u privatnim kolekcijama, te u zbirkama fotografija Muzeja suvremene umjetnosti u Zagrebu i u Muzeju moderne i suvremene umjetnosti u Rijeci.

Izložba je u isti mah i efektno upozorenje na užasne nusefekte koje pretjerana revolucionarno/represivna revnost proizvodi u društvu i koji su ozbiljna opasnost i za opstanak i razvoj civilnog društva te za brojne pojedince koji se hotimice ili nehotice nađu u žrvnju revolucije” – iz predgovora Branka Cerovca.

Otvorenje izložbe održat će se u petak, 25. ožujka u 21 sat i može se razgledati do 1. travnja.