“To je mjesto gdje spavate u hladnom šatoru, samo da biste se probudili hvatajući zrak u užarenoj sauni […] To je mjesto gdje ste si obećali da ćete uštedjeti novac i jesti samo haringe u umaku od rajčice (popularno dansko jelo iz konzerve, op.a.), ali nekako se nađete u lovu na štandove s hranom čim se festival otvori. To je mjesto kojem se vraćaš iz godine u godinu, gdje možeš biti ono što jesi ili postati netko novi […] jer Roskilde je prostor slobode.”

Roskilde Festival mnogi mladi doživljavaju kao mjesto gdje se granice brišu, a mogućnost samootkrivanja cvjeta – možda će neki otkriti najautentičniju verziju sebe upravo u šatoru na festivalskom kampu.

Uzimajući u obzir narativ koji se gradi oko festivala, čini se da on cilja na puno više od puke zabave. Jedan od primjera toga je njegov najpoznatiji slogan – biti dijelom “narančastog osjećaja” – što je referenca na kultni Orange Stage, pozornicu koja već desetljećima definira vizuru festivala.

A što zapravo znači taj slavni “narančasti osjećaj”? U festivalskom filmu iz 2016. brojni su posjetitelji podijelili svoja viđenja. Jedna djevojka ističe njegovu univerzalnost: “Svi su čuli za narančasti osjećaj.” Drugi ga opisuje riječima: “Kad jednom prijeđeš na ovu stranu ograde, nema pravila, možeš raditi što god želiš.” Čini se da Roskilde Festival utjelovljuje mješavinu ljubavi, otvorenosti, zabave i bezbrižne energije, što ga čini toliko životnim.

Roskilde se predstavlja kao svojevrsna Arkadija 2.0, oblikovana suvremenim vrijednostima i progresivnim idealima. Vjerna suštini utopijskih vizija, ova “nova pastoralna utopija” nudi prostor za uživanje u životnim radostima: povezivanje s ljudima, sanjarenje uz glazbu i iskustvo slobode bez ograničenja. U isto vrijeme, festival integrira lako dostupni aktivizam, brendirajući se kao “pokret”, dok formalno djeluje kao neprofitna organizacija.

No dok se tisuće posjetitelja zabavljaju, malo tko primjećuje stotine ljudi koji u pozadini marljivo rade kako bi festival opstao pod lavinom otpada koju proizvodi. Svake godine sve veći broj ljudi iz marginaliziranih zajednica, ponajprije iz Rumunjske i zapadne Afrike, putuje na sjever kako bi skupljali prazne boce, čaše i limenke koje posjetitelji festivala ostavljaju za sobom. Skupljeni otpad zatim mijenjaju za novac kroz danski sustav povrata ambalaže. Prema podacima samog festivala, Roskilde svake godine posjeti više od 300 skupljača i skupljačica povratne ambalaže iz petnaestak zemalja.

Skupljači boca prisutni su u većini zemalja koje su uvele sustav povrata ambalaže za boce i aluminijske limenke. I dok je skupljanje ambalaže tijekom godine tek jedan od mnogih načina preživljavanja za ljude koji žive ispod granice siromaštva, tijekom “festivalske sezone” razmjeri te prakse gotovo se otimaju kontroli. U Danskoj, primjerice, cijele obitelji putuju na sjever upravo kako bi zaradile od praznih limenki piva koje Danci ostavljaju za sobom.

Međutim, ovaj posao je daleko od “lake zarade”. Zahtijeva fizički i mentalni napor koji nadilazi pojedinačne kapacitete: trud je konstantan, 24 sata dnevno, 7 dana u tjednu, a nakon tjedan dana neprekidnog kretanja uz malo sna ili bez njega, skupljačice i skupljači brzo postaju iscrpljeni i bolesni. Suočeni sa žestokom konkurencijom koja raste iz godine u godinu kako sve više ljudi dolazi na festival upravo radi skupljanja ambalaže, rade u teškim uvjetima, bez ikakvog službenog priznanja od strane organizacije festivala.

Skupljači_ce boca djeluju u svojevrsnoj sivoj zoni regulative. Mnogi posjetitelji festivala pogrešno vjeruju da su zaposleni kao čistači_ce, no to nije točno. Svi oni plaćaju punu, redovnu cijenu ulaznice za festival.

Kako se ovakva praksa prikupljanja boca uklapa u “narančasti osjećaj” Roskilde Festivala? Kako skupljači doživljavaju festivalsko iskustvo i u kakvom je odnosu prema onom što festival promovira? Kako bih to saznala, provela sam cijeli tjedan na prošloljetnom izdanju festivala. Između koncerata i zabava, provodila sam vrijeme volontirajući na “stanicama za povrat” – mjestima predviđenima za zamjenu prazne ambalaže za novac – i upoznavala svakodnevicu skupljačica i skupljača.

Sve što ti (ne) treba za festival

Stigao je dan otvaranja festivala, 30. lipnja, i došlo je vrijeme da se ukrcam na regionalni vlak iz Kopenhagena za Roskilde.  Sa mnom su putovale i stotine uzbuđenih posjetitelja_ica festivala.

Festival se održava južno od grada Roskildea, otprilike 5 kilometara od centra i 35 kilometara od Kopenhagena. Već tijekom putovanja prema kampu atmosfera postaje naelektrizirana – i pomalo nestvarna. Velik dio tog dojma dolazi od komične količine prtljage koju svi sa sobom vuku.

Kao čitatelj_ica, možda biste pomislili da je za odlazak na glazbeni festival dovoljno spakirati planinarski ruksak. E pa, morat ćete razmisliti još jednom! U Roskildeu, u Danskoj, vidim stotine ljudi – mnogi od njih izgledaju kao da imaju 16 godina – kako vuku do vrha natovarena kolica i IKEA torbe. U kolicima se guraju zvučnici, dok su deseci pakiranja Tuborga i drugih potrepština naslagani u nestabilne kule i učvršćeni izolir-trakom – često izgledaju kao da teže više od samih vlasnika. (Kasnije, u kampu, vidjela sam i još smješnije prizore, poput nekoga tko je odlučio na festival donijeti kauč. Da, pravi pravcati kauč!)

Na putu prema festivalu osjećam snažan kontrast. S jedne strane, tu je tihi danski gradić Roskilde, koji ljudi iz Kopenhagena često opisuju kao dosadno mjesto gdje se nikad ništa ne događa. A onda se iznenada pojavljuje nova skupina: posjetitelji_ce festivala s prtljagom dvostruko težom od vlastitog tijela, a sve umotano u slojeve ljepljive trake – čini se da su svi prihvatili isto rješenje za pakiranje, kao neku neizgovorenu zajedničku logiku, kako bi sve držali na okupu. To bi valjda bio skandinavski “uređeni kaos” – svi usvajaju isti obrazac ponašanja u prihvaćanju nereda, a istovremeno pokazuju nevjerojatnu kreativnost u pronalaženju individualiziranih rješenja.

Festival od samog početka obilježava stalna buka, koja briše granicu između dana i noći. Osim kod pozornica, većina se partija odvija u kampu, gdje se ljudi organiziraju u grupe i puštaju glazbu iz svojih zvučnika. Različiti izvori zvuka preklapaju se i stapaju u kaotičnu, neprepoznatljivu cjelinu.

No, kao volonterka, imam sreću da mi je osiguran pristup rezerviranom dijelu kampa, koji je znatno mirniji od ostatka. Svaka moja volonterska smjena trajat će osam sati i raspoređena je kroz četiri dana u dnevne i noćne smjene, ispreplićući se s mojim “regularnim” festivalskim iskustvom. Iznenađujuće, obaveza da navijem alarm i budem negdje u određeno vrijeme dobro se uklapa u ritam festivala – inače bi dani lako mogli početi gubiti jasne granice. Pretpostavljam da je gubitak osjećaja za vrijeme još jedan aspekt tog “oslobađajućeg” festivalskog doživljaja, ali u mom slučaju, osjećaj protoka vremena pomaže mi da ostanem prizemljena.

Kao jedan od najvećih glazbenih festivala, Roskilde nudi gust i raznolik program. Uz glazbene zvijezde koje ovdje nastupaju svake godine, festival donosi i bogat popratni sadržaj s manje poznatim glazbenicima, kao i nekoliko pozornica na kojima se održavaju razgovori i radionice.

Nekoliko sati od dolaska, koncert je u punom jeku. Stojim otraga, gdje manje grupe ljudi sjede na tlu, a oko mene mnogi piju i razgovaraju. Djevojka i mladić vode neku prepirku, potpuno usmjereni jedno na drugo. Ne primjećuju mladu ženu koja s poda skuplja njihove iskorištene pivske čaše. 

Na koncertima, panelima o inovacijama i općenito u rutini natopljenoj pivom koja briše granice između dana, skupljači_ce boca izranjaju kao polu-nevidljive figure. Kroz masu se kreću vješto, sakupljajući svaku bocu koju mogu pronaći. U svom radu djeluju ozbiljno i strateški: znajući da zgužvani ili razbijeni predmeti vrijede malo ili nimalo, pokušavaju napuhati izobličene boce ili ponovno oblikovati limenke prije nego što ih dodaju u svoje rastuće vreće.

Tek je prvi dan festivala, a već sam zatečena količinom smeća. Čini se da je dio “narančastog osjećaja” i kvazi-hedonistički pristup životu, gdje suočavanje sa smećem postaje nešto previše dosadno da bismo se time zamarali – prazna limenka piva jednostavno se ostavi na tlu, tako da svi možemo nastaviti dalje.

Taj se dojam potvrđuje samo nekoliko trenutaka kasnije: pokraj pozornice susrećem Larsa, mladića u dvadesetima koji na festival dolazi već godinama. Kada mu kažem da pokušavam bolje razumjeti ulogu skupljača boca na festivalu, ostaje zatečen. Kaže da nitko od njegovih prijatelja – baš nitko – o tome ne razmišlja, iako on sam to vidi kao problem. Ipak, dodaje, rijetki ga doživljavaju kao stvarni problem. Sustav povrata ambalaže zamišljen je kako bi potaknuo potrošače na odgovorno postupanje s otpadom, no među dijelom mladih Danaca prisutno je uvjerenje da je skupljanje boca – čak i vlastitih – i njihova zamjena za novac na neki način sramotno. Paradoksalno, bacanje ambalaže postaje statusni simbol. Neizgovorena poruka glasi: meni taj novac ne treba.

Nešto kasnije razgovaram s Marlene. Marlene je iz Roskildea i ima pedesetak godina. Roskilde Festival nije rezerviran samo za mlađu publiku – privlači i značajan broj “veterana” koji mu se iz godine u godinu vraćaju. Marlene na festival dolazi još od 1980-ih. Kada spomenem temu skupljanja boca, prisjeća se kako je kao djevojčica ulazila na festivalski prostor i skupljala limenke piva koje je zatim mijenjala za novac. Tada je to bilo nešto što su radila djeca kako bi zaradila džeparac – daleko od današnje stvarnosti. Marlene prepoznaje da se to promijenilo zbog veličine koju je festival dosegnuo: duh zajedništva koji ona pamti jednostavno se ne može održati u privremenom gradu od 130.000 ljudi. Osjeća da se nešto mora promijeniti. Što točno, ni sama nije sigurna.

Još jedna stvar koju rijetko vidimo u promotivnim materijalima festivala jest koliko vrijeme može oblikovati festivalsko iskustvo – a u Danskoj to može biti presudno. Ljeto 2024. donijelo je kišu i hladnoću na Roskilde Festival. Noću sam drhtala u šatoru dok su se temperature neočekivano spuštale na 7–10 °C. Pomislim kako mi nikad ne bi palo na pamet da ću se na glazbenom festivalu u srpnju brinuti hoću li se prehladiti.

Iako se festival inače opisuje kao ozloglašeno prašnjav, ovogodišnje kiše pretvorile su tlo u blatni pakao. Gumene čizme i kabanice postaju neizostavna oprema, a posjetitelji gaze kroz poplavljeni teren, pokušavajući izvući najbolje iz mokrog kaosa. Usred te scene, primjećujem skupljače_ice boca kako se probijaju kroz gomilu. Za zaštitu koriste vreće za smeće i sve što uspiju pronaći. Jedan muškarac nosi improvizirani plastični ogrtač s logotipom kopenhaške metro mreže, dok se većina oslanja na šalove i blatne kape – vjerojatno pronađene na tlu. Oni su također posjetitelji festivala, prepušteni vlastitim resursima. Pitam se kako uspijevaju izdržati.

Kad jednog od skupljača boca pitam o tim teškoćama – nazvat ću ga Joe, jer želi ostati anoniman – samo odmahuje glavom i ponavlja: “Sranje je, ove godine je baš sranje.” Razgovaramo kombinacijom talijanskog i engleskog: Joe trenutno živi u Italiji i radi u pizzeriji blizu Rima. Na festival dolazi svake godine “da zaradi”, ulažući sav trud u skupljanje boca. U prosjeku, za svaku bocu ili čašu koju prikupi dobije 1 DKK (oko 0,13 eura). Za usporedbu, perač suđa ili radnik u restoranu u Danskoj može očekivati 130–170 DKK po satu, prije oporezivanja. Kako bi dosegnuo tu cifru, Joe bi morao prikupiti oko 75 jedinica ambalaže po satu – ne računajući beskrajne sate provedene čekajući u redu da ih zamijeni. Kad ga pitam uspijeva li spavati unatoč hladnoći i buci, jednostavno kaže da ne spava, samo radi – i smije se.

Stoički mentalitet “tako je, kako je” nevidljiva je sila koja održava dio festivalskog ciklusa otpada u pokretu. Zanimljivo je promatrati kako se, iako je “narančasti osjećaj” posvećen slobodi, oslanja na dinamiku koja je sve samo ne oslobađajuća. Bezbrižna festivalska zabava djelomično počiva na neumornom radu drugih – tiho proturječje koje stoji u samoj srži njegova etosa.

Sustav iz sjene

Iako se Roskilde Festival prostire na impresivnih 2.500.000 četvornih metara i procjenjuje se da na njemu bude postavljeno oko 50.000 šatora, postoje samo tri službene stanice za povrat ambalaže, uz još jedan Drop&Go automat za povrat. Upravo su te stanice glavno mjesto mog volonterskog angažmana u podršci skupljačima i skupljačicama boca. Rad je prilično centraliziran, jer svi koji skupljaju ambalažu prije ili kasnije moraju doći na jednu od te tri stanice kako bi zamijenili prikupljene boce i čaše. Zbog toga imam dojam da se vrlo brzo upoznajem sa zajednicom skupljača.

Iznenađujuće, stanice za povrat ambalaže funkcioniraju ručno. Njima upravljaju udruge mladih te  volonteri i volonterke, od kojih je nekima tek 17 godina. Ambalaža se ručno broji i sortira, a iznos se zatim digitalno učitava na festivalsku narukvicu korisnika. Iako su ove stanice otvorene za sve posjetitelje, u praksi prvenstveno služe skupljačima boca.

Tijekom godina, stanice su prilagodile svoje radno vrijeme. Dok su nekad radile do zore, 2024. godine “West City” i “Agora L” bile su otvorene svakodnevno od 08:00 do 02:00, dok je “East City” radila od 10:00 do 04:00. To znatno utječe na radni ritam skupljača: danju je uglavnom mirnije, ali noću nastaje prava navala – svi pokušavaju zamijeniti prikupljenu ambalažu prije zatvaranja, kako bi iskoristili “najbolje sate” za rad. Kako festival odmiče, količina boca, limenki i drugih povratnih predmeta neprestano raste, a s njom i vrijeme potrebno za obradu – što je više ambalaže, to sve dulje traje, osobito zato što se sve broji ručno.

Kolica iz dućana i dječja kolica popularni su alati za maksimiziranje broja boca koje skupljač_ica može ponijeti, a ponovno se pojavljuje i ljepljiva traka – ovoga puta kako bi učvrstila limenke za transport, baš kao što je osiguravala zalihe posjetitelja na putu do festivala. Na polovici trajanja festivala, red za brojanje povrata znao je potrajati i 4 do 6 sati – što je bio neophodan korak prije nego što se vrate “na teren” kako bi proces započeo iznova.

Festival nudi brojne volonterske prilike za one koji žele doprinijeti njegovu funkcioniranju, pa sam i ja iskoristila tu mogućnost kako bih se približila iskustvu skupljača_ica boca. Većinu kontakta s tom zajednicom dugujem društvenom projektu Responsible Refund, volonterskoj grassroots inicijativi koja nastoji pružiti podršku skupljačima povratne ambalaže i prepoznati njihovu ulogu tijekom festivala.

Kroz Responsible Refund bila sam angažirana kao “interkulturna posrednica” – uloga koja se bitno razlikuje od uloga zaštitara ili osoblja na info punktovima. Za razliku od njih, koji su zaduženi za sigurnost ili davanje općih informacija, moj je zadatak bio provoditi vrijeme na stanicama za povrat ambalaže, pomagati skupljačima_cama sa snalaženjem te po potrebi posredovati u nesporazumima. Vizija projekta bila je premostiti često zanemarenu komunikacijsku prazninu između refund stanica i skupljača, uzimajući u obzir zahtjevne, kaotične uvjete u kojima oni rade, kao i njihove specifične potrebe.

Ali što se zapravo događa sa svom tom ambalažom nakon što se preda? Posljednjeg dana, nakon tjedna glazbe, blata i povrata novca, razgovaram s Janneom, 25-godišnjim studentom i voditeljem tima na jednoj od refund stanica. Objašnjava mi da se proizvodi s danskim standardnim oznakama za povrat – Pant A, Pant B i Pant C – svakodnevno odvoze i ulaze u nacionalni sustav povrata ambalaže, Dansk Retursystem. Boce i čaše specifične za festival šalju se u postrojenje za pranje kako bi se očistile i ponovno koristile sljedeće godine.

Ambalaža koja nema povratnu vrijednost izvan festivala i ne može se ponovno upotrijebiti – poput zgnječenih boca ili piva stranog porijekla – jednostavno se prikuplja i šalje u sustav za reciklažu otpada. Ipak, na Roskildeu i ti predmeti imaju povratnu vrijednost od 0,2 DKK (oko 3 centa), što je za skupljače orijentirane na zaradu zanemarivo – i to s razlogom. Takvu ambalažu nisam nalazila u crvenim vrećama za povrat koje se nalaze iza stanica.

Janne s ponosom govori o učinku stanica za povrat ambalaže. Tijekom 2024. godine obradile su 2 milijuna povratnih artikala, dok ih je godinu prije bilo čak 2,9 milijuna. Pokušavam u glavi zamisliti 2 milijuna boca piva, ali kako? Jednostavno mi se čini previše.

Zamislimo festival bez skupljača boca. Dok posjetitelji piju i razbacuju čaše oko sebe poput farmera koji siju usjeve, odbačeni bi se predmeti samo gomilali, pretvarajući festivalski prostor u još veće – i možda potpuno neodrživo – smetlište.

I tok novca jednako je fascinantan. Iako većina skupljača ne želi otkriti koliko su zaradili, u kuloarima se priča da je netko tijekom jednog tjedna zaradio čak 50.000 DKK (oko 6.700 €). No nemojmo uzeti tu brojku zdravo za gotovo – pokušajmo je raščlaniti. Da bi zaradili 50.000 DKK, morali bi svaki dan prikupiti oko 7.100 DKK, što znači otprilike 700 artikala na sat tijekom 10 sati neprekidnog rada. To je otprilike 11 predmeta svake minute. Iako ta brojka zvuči gotovo nevjerojatno, pokazuje kako maglovito obećanje “dobre zarade” potiče skupljače da vjeruju kako se sav trud ipak isplati.

Prosječna smjena na stanici za povrat uglavnom protječe mirno. Red se sporo pomiče dok skupljači sjede na polomljenim kamperskim stolicama, puše cigarete i čekaju svoj red. Noću se mnogi stisnu uz drvenu konstrukciju stanice tražeći zaklon dok drijemaju na vlažnom tlu. Kad napokon dođu na red, netko ih iz reda probudi, držeći se, čini se, neizgovorenog pravila međusobne solidarnosti.

U zraku lebdi osjećaj “sela” – gotovo nitko ne dolazi sam. Mnogi se skupljači, poput Joea, vraćaju iz godine u godinu, često živeći u okolici Kopenhagena. Razgovaram s Princeom, porijeklom iz Gane, danas stanovnikom Italije, koji izražava svoje frustracije. Prvi put je na festivalu – privukla su ga obećanja o “dobroj zaradi”, ali konkurencija ga je zatekla. “Rumunji uzmu sve”, žali se.

Misli na romske obitelji, koje dominiraju među skupljačima. Napetosti tinjaju između afričkih i romskih skupina, potaknute optužbama za kršenje nepisanih pravila – poput čekanja u redu. Ulog je velik – mnogi Romi s kojima sam razgovarala rekli su mi da ovaj prihod može mjesecima uzdržavati njihove obitelji u Rumunjskoj. Često stoga izazivaju “pravila”: dok jedan član obitelji drži mjesto u redu, drugi dolazi s novim vrećama boca. Upravo u tim trenucima postaje jasno koliko je važna prisutnost medijatora, spremnih intervenirati kad tenzije narastu.

Ljudi spavaju, puše i razgovaraju u svojim krugovima nakrivljenih kamperskih stolica, dok se festival odvija oko njih. Njihova “nevidljiva” prisutnost ključni je dio festivalskog okruženja. Preživljavajući na marginama, oni su, na mnogo načina, nepriznati čistači i čistačice “narančastog osjećaja”.

Iza fasade održivosti

Naravno, organizatori Roskilde Festivala itekako su svjesni problema održivosti. Prema statističkim podacima, Danska je nedavno zauzela prvo mjesto među europskim zemljama po količini otpada po glavi stanovnika – čak 787 kilograma po osobi – pa je možda i opravdano pomisliti da je konzumerizam duboko ukorijenjen u kulturu zemlje. Na Roskildeu, utjecaj ponašanja pojedinaca nadmašuje čak i utjecaj festivalske produkcije: prema izvještajima, otpad iz kampova čini čak 75 % od ukupnih 2,2 tisuće tona smeća koje festival proizvede. Trenutno je uobičajena praksa da posjetitelji ostavljaju velike količine osobnih stvari, uključujući šatore, koji završavaju kao nereciklabilni otpad – jedini mogući kraj im je u najbližoj spalionici.

Na internetu već postoji mnoštvo studija slučaja i istraživanja o optimalnom upravljanju otpadom na Roskilde Festivalu, no pravi izazov leži u mijenjanju kulture. Trenutačni stav festivala prema konzumerizmu temelji se na ideji “utjecanja na ponašanje i inspiriranje”. Neke od inicijativa koje je festival poduzeo posljednjih godina uključuju posebnu web stranicu posvećenau okolišnoj odgovornosti, osnivanje Circular Laba kao PR platforme za startupe usmjerene na kružno gospodarstvo, te stvaranje ekološki osviještenih kamperskih zajednica – poput Leave No Trace Camp, Clean Out Loud Camp i, od 2022., Common Ground – do kojih se dolazi putem prijave.

Ipak, ove zajednice, koje unutar festivala stvaraju svojevrsnu kontrakulturu, i dalje čine manjinu. Za glavninu čišćenja festival se i dalje oslanja na vlastitu veliku mehanizaciju koji se pokreće u posljednjim danima – kamioni i teška mehanizacija obilaze kamp i brzo djeluju. Već 19. srpnja, manje od dva tjedna nakon završetka festivala, posjetila sam lokaciju – sve je bilo besprijekorno čisto.

Vrijedi i osvrnuti se na to kako festivalska uprava ipak pokazuje određenu svijest o prisutnosti skupljača boca – rad stanica za povrat ambalaže osmišljen je tako da odgovara njihovom ritmu, a ne isključivo individualnim posjetiteljima. Unatoč tome, skupljačima se i dalje ne nudi nikakva konkretna “beneficija”. Primjerice, osiguravanje mirnijeg prostora za odmor – što je već praksa za festivalske volontere – bio bi pozitivan korak. Trenutačno  spavaju u glavnom kampu za posjetitelje.

Na kraju krajeva, sustavi i strukture na kojima festivali počivaju oblikovani su kontekstom koji ih okružuje – što znači da festivali često odražavaju iste sistemske probleme kao i društvo u cjelini. Zanimljivo je stoga razmišljati o promjenama koje festivali mogu potaknuti i promatrati koja ponašanja njihovi specifični sustavi podržavaju – a koja ne.

Otpad je jedan od ključnih problema festivala, a u njegovu rješavanju presudnu ulogu igraju skupljači_ice boca – oni koji u službenim narativima uglavnom ostaju nevidljivi. “Narančasti osjećaj” počiva na ideji slobode i zajedništva, ali istovremeno nosi unutarnje proturječnosti. Dok posjetitelji slave oslobođenje, nevidljivi rad skupljača omogućuje održavanje čistoće i održivosti samog festivala. Upravo ta zanemarena uloga razotkriva dublju napetost: etos festivala počiva na sustavima koji marginaliziraju one koji ga zapravo održavaju.

Roskilde Festival možda je dosegnuo razinu u kojoj bi mogao imati koristi od konkretnih javnih politika – baš poput pravog grada. Kako i dalje traži načine za usklađivanje vrijednosti koje proklamira s kompleksnostima vlastite stvarnosti, priznati i adresirati ove temeljne dinamike mogao bi biti sljedeći korak u približavanju ideala stvarnosti.

Prijevod: Marina Kelava, Voxeurop

Tekst je nastao u sklopu stipendijskog programa projekta  Come Together koji sufinancira Europska unija iz programa Kreativna Europa. Stavovi izraženi u tekstu ne odražavaju nužno stavove Europske unije ili Europske izvršne agencije za obrazovanje i kulturu.

“NSD je službeni, neusvojeni dokument Vlade RH koji je kao takav pohranjen u Arhivu iste. Odnosno, o istome dokumentu se više ne smije raspravljati, a posebno ne iznositi dokument ili dijelove istoga u javnost.

Navedeno se odnosi na MRRŠVG kao resorno ministarstvo, a posebno na tijelo/a koje je samo sudjelovao/lo, stručnim savjetima, u izradi dokumenta.

Dokument se ne smije citirati.

Jedina informacija koju možete koristiti je podatak da je NSD izrađen kao konačan prijedlog dokumenta koji nije usvojen na Vladi RH.”