“U novoj knjizi Chantal Mouffe postavlja pitanje što je to što danas mobilizira građane i aktiviste u društvenim pokretima, s posebnim osvrtom na suvremene ekološke pokrete i prosvjede. Koji su afekti odnosno strasti uključene u taj angažman, pogotovo kod mladih? S obzirom na to da autorica ističe puno veću ulogu strasti nego ‘razuma’ u današnjem političkom angažmanu, nameće se zadatak njihovog preispitivanja i artikulacije u kontekstu današnjeg autoritarnog liberalizma”, stoji u najavi organizatora.

Chantal Mouffe je politička filozofkinja koja predaje na Westminsterskom univerzitetu u Londonu. Sama i/ili s Ernestom Laclauom potpisuje neke od najutjecajnijih knjiga iz područja političke i socijalne teorije, poput Hegemonija i socijalistička strategija (1985), Demokratski paradoks (2000) ili Agonistika: političko promišljanje svijeta (2013). Posljednjih dvadesetak godina bila je savjetnica nizu predsjednika ili političkih vođa s ljevice, pogotovo u Francuskoj, Španjolskoj i Južnoj Americi.

Predavanje organiziraju Multimedijalni institut (MaMa), Subversive Festival i Muzej suvremene umjetnosti Zagreb. Ulaz na događaj je slobodan bez prethodnog preuzimanja ulaznice i do popunjavanja kapaciteta dvorane.

Nakon malo više od dva mjeseca, 22. studenog objavljeni su rezultati Posebnog javnog poziva. Od 205 prijavljenih projekata, odabrano je njih 15. S obzirom da je Pozivom predviđeno da se projekti provode do kraja travnja 2023. godine, ne iznenađuje (do sada neviđena) brzina kojom se pristupilo objavi rezultata, no ono što jest došlo kao iznenađenje javno je predstavljanje rezultata natječaja i svečana dodjela potpisanih ugovora koja se odvila niti dva dana po objavi rezultata. Pročelnica Gradskog ureda za kulturu, međugradsku i međunarodnu suradnju i civilno društvo, Emina Višnić, na javnom je predstavljanju rezultata istaknula da se pri odabiru vodilo računa o kvaliteti programa, referencama voditelja i izvoditelja, zastupljenosti različitih područja djelatnosti, ali i o zastupljenosti različitih dijelova grada, budući da je fokusiranost na jednu gradsku četvrt bila jedan od uvjeta natječaja.

“Grad Zagreb je ove godine po prvi put raspisao Posebni javni poziv za financiranje programa Kulture i umjetnosti u zajednici. Radi se o području kulture koje je od iznimnog strateškog interesa za Grad Zagreb. Na neki način možemo reći da je ovaj Poziv svojevrsno ispitivanje interesa šire kulturne scene za ovakav oblik programskog djelovanja i doista se pokazalo da taj interes postoji”, rekla je Višnić. Svakako se veliki broj prijava može tumačiti inovativnim ciljevima ovog poziva čije je strateško usmjerenje ključno za kulturni razvoj Grada i suradnje različitih dionika u području kulture, no nije zanemariva ni činjenica da su se kroz ovaj poziv mogle financirati plaće zaposlenika u iznosu od 20% te redovnih troškova poslovanja u iznosu od 5% zatraženih sredstava. S obzirom na poražavajuće niske prosječne plaće zaposlenih u organizacijama u kulturi (među kojima je najveći broj odabranih prijavitelja), mogućnost da se u prvom kvartalu godine kroz ovaj poziv osigura iznos za mjesec dana rada zaposlenih na puno radno vrijeme, također je dobrodošao korak u gradskoj kulturnoj politici. 

Zamjenica gradonačelnika Danijela Dolenec na javnom je predstavljanju istaknula da je gradskoj upravi iznimno stalo unaprijediti proces dodjeljivanja sredstava, jasnoću kriterija, otvorenost i dostupnost gradskog ureda u obrazlaganju svojih stavova i prioriteta. U tom smislu i u smislu Zakona o kulturnim vijećima i financiranju javnih potreba u kulturi, objavu rezultata trebao je pratiti i naputak o roku za prigovore, koji iako ne zadržavaju provedbu odluke o financiranju, ipak predstavljaju neku mogućnost sudjelovanja prijavitelja u procesu dodjeljivanja sredstava, kao i objavu svih prijavljenih, odnosno prihvaćenih i odbijenih projekata, kad već spomenuti Zakon ne predviđa objavu obrazloženja Povjerenstva koje je predlagalo projekte niti obrazloženje Gradonačelnika zašto njihov prijedlog usvaja ili ne usvaja.

Programe će do 30. travnja iduće godine provoditi  AKC Attack s Mjesnim odborom Dugave, Udruga Nahero s Centrom za kulturu i informacije Maksimir, Operacija grad s Centrom mladih Ribnjak, Radio Teatar Bajsić s Mjesnim odborom Voćarska, Teatar Poco Loco s Knjižnicom Špansko-jug, Udruga Bijeli val s Kulturno-informativnim centrom, Skribonauti s Knjižnicom Ivana Gorana Kovačića, Udruga Žaruljica s Knjižnicom Savica, te  Zagrebački solisti s Kulturnim centrom Travno. Putem poziva su odabrani i programi udruga BLOK, WHW, Atelijeri Žitnjak, Vestigium, Ekscena te Omnimedia d.o.o., no kako oni nisu sudjelovali na javnom predstavljanju nije ni poznata informacija s kojim ustanovama će provoditi projekte. Zbog velikog interesa i kvalitete prijavljenih programa, pročelnica Gradskog ureda je najavila ponavljanje Posebnog javnog poziva i sljedeće godine, sa značajno povećanim sredstvima.

“Polazeći od teze da hrvatski/e građani/ke u visokoj mjeri izražavaju egalitarne preference – koje u parlamentarnoj politici nitko ne predstavlja – u predavanju će se analizirati osnovne konture socijalne države u Hrvatskoj. Kroz primjere javnih politika u području obrazovanja postavit će se pitanje smanjuju li postojeći programi ili pak povećavaju društvene razlike. Predavačica u polazištima svojeg predavanja zastupa tezu o novoj morfologiji konzervativizma socijalne države u Hrvatskoj”, stoji u najavi tribine.

Moduli Nature (voditelji Vedran Horvat i Jagoda Munić), Economy (Tomislav Tomašević i Jovica Lončar) i Society (Paul Stubbs) podijelili su sudionike i polaznike u tri grupe koje su posljednjeg dana predstavile temeljna načela novih modela oko kojih su se složile te osnovna neslaganja proizašla iz trodnevnih radionica. Svaki su dan organizirani raznovrsni paneli prilagođeni svakom modulu, dani su započinjali predavanjima Jože Mencingera, Ralfa Fuecksa, Tima Jacksona, Reinharda Bütikofera i Natalie Bennet, a završavali debatama o društvenim pokretima i novim političkim strankama, mjerama štednje, trgovinskim ugovorima između EU i SAD-a te kontradikcijama zelenih politika. S Vedranom Horvatom, voditeljem zagrebačkog ureda Heinrich Böll Stiftunga i jednim od organizatora Akademije, razgovarali smo po završetku programa.

KP: Kakav je tvoj osobni dojam uspješnosti ovogodišnje Akademije s obzirom na zadanu problematiku?

V.H.: Na osnovi povratnih dojmova i reakcija, mozemo biti jako zadovoljni ovogodisnjim izdanjem Akademije. Postavljena tema je bila ambiciozna i u tih nekoliko dana, otvoreni su samo neki, ključni aspekti sistemske promjene koju smo imenovali kao “ecommonise”. Sam proces i koncept treba dakako razvijati dalje, pogotovo kroz prakse, a tu mislim na daljnje zaokruživanje i pokretanje novih saveza, programa i praksi koja pitanja klasnih razlika, radničkih prava ili ekonomske demokracije ne stavljaju ispred smanjenja pritiska na okoliš i upozoravanja na granice rasta u sadašnjem ekonomskom sustavu. I obrnuto, naravno. U tom smislu, postalo je jasno da za taj poduhvat nije dovoljno ni tjedan, pa ni mjesec dana, kao ni skoro dvjestotinjak sudionika. U tom smislu na Visu se uvijek susrećemo s predimenzioniranim očekivanjima, potrebno je daleko više i vremena i resursa i ljudi no zato ovu godinu iz perspektive Akademije gledamo kao neki okidač, kao pokretanje poluge za tu promjenu u ovoj regiji, a na sve nas kao multiplikatore te ideje. U tom smislu mislimo da možemo biti zadovoljni jer se Akademija tu pozicionira kao referentna točka za razvoj zelene političke misli i praksi, zelene shvaćeno dakako prošireno od onog na što je ona svedena u Hrvatskoj danas te naspram ili u suradnji s onim što se želi subjektivirati kao Nova Ljevica.

KP: S obzirom na predložena “rješenja”, čini li ti se da je Akademija uspjela u svojoj temeljnoj misiji?

V.H.: Što se tiče rješenja, iluzorno bi bilo misliti da se u tjedan dana mogu u konačnici proizvesti rješenja za izlazak iz krize ili za ukidanje nejednakosti, ako to nije moguće godinama uz nevjerovatne resurse koje vlastodršci imaju na raspolaganju. Ono što jesmo učinili je da smo prikazali neka rješenja koja već postoje, koja se već pokušavaju pokrenuti i da smo ih povezali sa drugim konceptima i idejama koje postoje u široj zelenoj zajednici u regijji. Ipak, ono što je najbitnije je da smo stvorili prostor za kvalitetniju i kompetentniju diskusiju, a jedino iz nje, pored osobne kreativnosti, može doći do proizvodnje rješenja. Ono što me više brine jest to da se u nekim krugovima ne gleda blagonaklono na rješenja i na sve ono što nudi neku alternativnu opciju koja može smanjiti krizu, čak suprotno, kao da se očekuje daljnje propadanje i urušavanje koje bi potom netko politički kapitalizirao. Utoliko je na Akademiji uvijek prisutna svojevrsna napetost između onih koji zagovaraju postepeni prijelaz i transformaciju i onih koji zagovaraju nagli rez, revoluciju, potpuno propadanje sadašnjeg nepravednog ekonomskog sustava. Tu napetost je potrebno osjetiti i s njom raditi na način da ona bude produktivna. Možda popravak sadašnjeg stanja može voditi k jednakosti i utoliko biti revolucionaran. Nije li revolucionarno što se čak 91% proizvodnje električne energije u Njemačkoj sada nalazi ponovno u rukama građana? O takvim revolucijama nitko ne govori, jer imaju transformativni karakter.

No, da se vratim na evidentan rizik, oni koji i dalje radije zagovaraju kolaps ovog sustava pokazuju da nemaju puno što izgubiti. Taj put, koji možda jest legitiman, u ovom mi se trenutku čini izuzetno riskantnim jer ne smijemo zanemariti one autoritarne snage u društvu koje neće dugo oklijevati sa kapitalizacijom takvog stanja. A te snage nisu bile s nama na Akademiji.

KP: Na što ti se čini da će se organizacija Akademije u budućnosti morati koncentrirati?

V.H.: U svakom slučaju nakon ove Akademije bit će potrebno ozbiljnije razmisliti o daljnjoj metodologiji rada budući da i interesom i proporcijama Akademija prerasta u pravu školu. U tom smislu, barem je nekoliko različitih grupa sa bitno drugačijim očekivanjima te ćemo u tom smislu kroz prilagodbu formata, s programskim odborom i partnerima i dalje raditi na oblikovanju programa. Mlađi polaznici koji se prijavljuju na programe imaju jednu vrstu očekivanja, drugu vrstu imaju politički angažirane grupe i pojedinci, treću vrstu očekivanja imaju eksperti iz različitih područja. Njih sve treba nastaviti povezivati no istovremeno i odgovarati na njihova specifična očekivanja.

KP: Kao organizatori, jeste li zadovoljni pozvanim predavačima i izlagačima te čini li ti se da je tijekom sedam dana postavljen neki temelj za daljnju, širu europsku suradnju?

V.H.: Što se tiče odabira predavača, za nas nije bilo iznenađenja tokom ukupnog programa. Uspješno se ostvarilo da su pojedina predavanja ili rasprave ispunile svoju svrhu, bilo da se radi o plenarnoj diskusiji na kojoj se došlo do vrhunca debata koje smo pojedinačno gradili kroz module, bilo da se govorilo o davanju nekog završnog tona. U tom smislu uvodna rasprava je mislim dala odličnu podlogu, a kulminaciju Akademije proizvela je široka debata o kontradikcijima zelene revolucije te predavanja Tima Jacksona i Ralfa Fuecksa. Završno predavanje Natalie Bennet odlično je integriralo neke od sumnji koje i dvojbi koje internalizira zeleni pokret danas, kao i neke prijedloga kako izaći iz tih zamki. Giovanni Allegreti i Mikel Lezamiz dali su odličan prikaz praksi koje već postoje i koje mogu i politički i ekonomski osnažiti ovu transformaciju. Pored toga još nevjerovatna količina kvalitetnih predavača koji su nas uveli u pojedine aspekte koje smo htjeli naglasiti kao bitne za daljnje bavljenje na političkom, policy ili aktivističkom planu.

Mislim da profiliranje razlike između stranih predavača i domaćih polaznika više nije realistično, i da se razlika sada definira neovisno o geografskim težištima centra i periferije, između onih koji definiraju pozicije Zelenih kroz tehnološki optimizam i rast u suradnji s prirodom naspram onih koji ograničavaju rast i daljnju financijalizaciju Prirode. Ta konfrontacija, ako je produktivna može biti izuzetno korisna, no s druge strane moramo znati da se taj kontrast nalazi samo u ekstremima, u kojima se transformacija u biti i ne događa. Akademija je od samog početka profilirala svoj rad s jakim međunarodnim imenima, od Philippea Schmittera, Vladimira Gligorova, Davida Bolliera, Saki Bailey, Tariqa Alija, Michaela Hardta pa smo tako nastavili i ove godine. No ideja nije da Akademija ovisi od intervencija stranih gostiju, čak suprotno, ideja je da na mapu europskog zeleno-lijevog dijaloga stavimo našu regiju i pokažemo da se na nas može računati, sa nama, našim ljudima i iskustvima.

KP: Unatoč dobroj volji i suradnji lokalnih institucija, razmišlja li Akademija o nekom prostoru u Visu u kojem bi bila koncentrirana njena događanja, pogotovo s obzirom na natječaj DUUDI-ja za korištenje nekretnina u državnom vlasništvu?

V.H.: Zadovoljni smo što s Višanima imamo dobar suradnički odnos i mislim da je to izuzetno bitno za daljnje profiliranje Akademije. Na kraju, želimo da nakon nekog vremena boravka i druženja na Visu, i sam otok i njegovi stanovnici mogu imati neke dugoročne koristi, onkraj one koja produžuje sezonu za još tjedan i popravlja turistički budget zbog noćenja ili potrošnje. Ideja o takvom prostoru je svakako atraktivna, kao i prilika da se neki prostori koji propadaju koriste na održivi način, i za neposredne korisnike, i za zajednicu. Objektivne pretpostavke dakle postoje, no potrebno je još izaći na kraj s preprekama političkog ili ekonomskog karaktera. U svakom slučaju, nama je primarni cilj razvijati program, a paralelno s tim raditi na drugim rješenjima.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Dostupnost javnih dobara u demokraciji koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Nakon izlaganja Danijele Dolenec, u petak, 25. travnja, u 18 sati u Dvorišnoj dvorani Fakulteta političkih znanosti, Goran Čular dat će osvrt na njeno predavanje. Nakon njegovog komentara slijede pitanja iz publike.

Danijela Dolenec je docentica Fakulteta političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu i koordinatorica Grupe 22. Istražuje različite aspekte demokratizacije uključujući dinamiku stranačkog natjecanja, odnos društvenih pokreta i političkih institucija, teorije predstavničke i direktne demokracije, a također se zanima temama iz komparativne političke ekonomije i održivog razvoja.

Na panelu From Commons to Commodities and the Way Back koje je, zbog strogih vremenskih ograničenja moderatorice Danijele Dolenec, ponekad djelovalo kao natjecanje u brzom čitanju, raspravljalo se o privatizaciji nekoć dostupnijih dobara. Citirajući teoretičara Branka Horvata, Dolenec je u uvodu istaknula da zdravstvena zaštita, kultura, znanost i ostala javna i zajednička dobra (po Samuelsonu) ne bi smjela biti prepuštene tržišnim uvjetima.

Ekologinja Jagoda Munić istaknula je da se o pitanju komodifikacije okoliša ne govori dovoljno, pogotovo s obzirom na važnost zdravog okoliša za sav život na planeti. Naglasila je da neki povjesničari propast civilizacija pripisuju upravo pretjeranoj eksploataciji prirodnih dobara. Munić smatra da zapadnjačko društvo još uvijek živi u pogrešnom uvjerenju da su ekonomska pitanja najvažnija, pa se tako i gospodarenje prirodnim dobrima gleda samo kroz prizmu novca i razmišlja se uglavnom o njegovoj integraciji u ekonomski sustav. Munić je kao primjere dobrog gospodarenja okolišem navela dva od Europe prostorno i vremenski udaljena primjera: gospodarenje krdima bizona u Americi prije dolaska Europljana i primjer iz suvremene Gvatemale, gdje se lokalno stanovništvo suprotstavilo prerazvijenom rudarstvu. Munić je upozorila i na prakse privatizacije okoliša u Hrvatskoj, gradnju velikih turističkih resorta na Jadranu i izdavanje koncesija za punjenje i prodaju vode u bocama. Munić je zaključila da se o gospodarenju okolišem u lokalnim zajednicama može naučiti iz inovativnih svjetskih primjera.

Mislav Žitko, student filozofije na Sveučilištu u Zagrebu i član Akademske solidarnosti progovorio je o trendovima privatizacije školstva. Žitko je naglasio da su se posljedice ekonomske krize najočitije u siromašnijim zemljama na periferiji Europske Unije, a zbog uske povezanosti javnog i ekonomskog sektora odrazile su se i na sustavu školstva. Visoki troškovi obrazovanja, smatra Žitko, stvaraju sustav za reproduciranje elita, a rast zaduženosti kućanstava u Istočnoj Europi učinit će obrazovanje nedostupnijim manje privilegiranim skupinama. Žitko ističe da ne postoji efikasan model povezivanja tržišta i sveučilišta jer su oba sustava vrlo kompleksna, a rezanje javnih troškova za obrazovanje može, kao u irskom slučaju, biti gotovo kobno. Zaključio je da je, unatoč svojem limitiranom političkom utjecaju, Akademska solidarnost odigrala pivotalnu ulogu u životu sveučilišta, pokušavajući spriječiti da ono postane mjesto reprodukcije nejednakosti.

Ivana Dragičević, novinarka vanjskopolitičke redakcije HRT-a istakla je važnost javne televizije u brizi za interese gledatelja, bilo da se radi o profesionalnom izvještavanju ili edukativnoj komponenti televizije. Spomenula je anketu u kojoj su gledatelji javne televizije pokazali znatno veće političke kompetencije od gledatelja mahom komercijalnih televizija, podsjetivši i na primjer SAD-a gdje se jednima od najrelevantnijih izvora informacija smatraju upravo javna televizija i radio, PBS  i NPR.

Moderatorica Dolenec zaključila je da sva tri polja imaju očite poveznice, a iako još uvijek ne postoji solidna teorijska baza, sve ukazuje na dobru budućnost borbe protiv pretvaranja javnog u privatno vlasništvo.

Foto: Mirela Šavrljuga