Poznati zagrebački autor stripova, slikar, animator i ilustrator na izložbi će prikazati ciklus nastao za njegovu novu grafičku novelu Kao pas, inspiriran književnim djelima Franza Kafke (Proces, Dnevnici, Carevo pismo, Umjetnik u gladovanju, Plave bilježnice itd.). Kroz grafičku novelu kojoj je okosnica pripovijest Umjetnik u gladovanju, Danijel Žeželj vizualnom naracijom oslikava složen, tjeskoban i nadrealan svijet. Kafka je autor koji je anticipirao besmisao građanskog društva u 21. stoljeću koji se sve jasnije manifestira u međunarodnoj politici i ekonomskim krizama. Žeželjev pristup umjetničkom stvaralaštvu je neprestani pokušaj aktivnog djelovanja u svijetu kroz vlastiti medij –  strip i crtež.

Sam autor o svome novom ciklusu govori: “Kafka jest na jedan način zastrašujući, upravo zbog proročanske preciznosti kojom opisuje  odnos pojedinca i društva, ali istovremeno meni je i krajnje duhovit i bez te dimenzije duhovitosti i duhovnosti, unatoč i usprkos svemu, bio bi nečitljiv, neizdrživ. Sukob kontrasta meni je blizak i crtež koji se gradi na kontrastu svjetla i sjene čini mi se  primjeren Kafkinom univerzumu.”

Uz tekst Žarka Paića katalog, čije grafičko oblikovanje potpisuje Dejan Dragosavac Ruta i izdaje Subversive Film Festival, donosi tekstove Frane Dulibića i Feđe Gavrilovića, te razgovor s Danijelom Žeželjem.

Danijel Žeželj autor je stripova, slikar, animator i ilustrator. Stripove i ilustracije objavljivao je u Europi, Sjevernoj, Srednjoj i Južnoj Americi, Aziji i Africi. Objavljivao je s izdavačima Marvel Comics, DC Comics/Vertigo, Dark Horse, Image, Heavy Metal, The New York Times, Harper’s Magazine, San Francisco Guardian, Dargaud, Glénat, Grifo Edizioni, Eris Edizioni, itd. Autor je dvadeset i pet strip albuma i osam kratkih animiranih filmova. Od 1997. ostvario je niz multimedijskih performansa koji povezuju slikanje uživo, animaciju i glazbu uživo u jedinstvenu narativnu formu, izvođenih u Europi i SAD-u. Jedan je od osnivača umjetničke radionice Petikat. Također je izveo brojne multimedijalne performanse u Zagrebu, Bostonu, Peruggi, Rimu, Bolonji.

O izložbi koja ostaje otvorena do 5. lipnja, govorit će umjetnik Danijel Žeželj, umjetnička direktorica Subversive Festivala Dina Pokrajac, voditelj Galerije Forum Feđa Gavrilović, ravnatelj Kulturno informativnog centra Hrvoje Hribar i Pročelnica Gradskog ureda za kulturu, međugradsku i međunarodnu suradnju i civilno društvo Emina Višnić.

Caroling polazi od situacije zajedničkog pjevanja nečemu u čast u tradicionalnoj izvedbi božićnih pjesama, dok se kao žanrovska uporišta predstave također spominju i mjuzikl i opera. Možeš li nam, za početak, objasniti što je potaknulo izbor carolsa za polazišni materijal, i kako ste kroz proces rada pristupili odnosu tradicionalnog i suvremenog?

Predstava Caroling dio je istraživanja i interesa prema različitim izvedbenim formama i njihovim zakonitostima na sceni. Ovog  puta zanimao me odnos gradnje zbora odnosno pjevanja zajedno, a običaj pjevanja božićnih pjesama činio mi se zanimljiv kao predložak koji otvara još neka pitanja. Ta pitanja ovaj puta su išla u smjeru činjenice da četiri žene u dugim kaputima nešto rade dok pjevaju, viču, smiju se. Iako termin “caroling” podrazumijeva zadanu formu pjesme, kako u glazbenom predlošku tako i u temi stihova, od početka sam znala da ćemo vjerojatno uzeti malo širu definicija pjevanja. Zanimala me gradnja kompozicije glasom i tijelom te sam glazbenika Gordana Tudora pozvala u projekt jer sam smatrala da će on znati naći pravi omjer u odmaku od čistih tradicionalnih linija, baš kao i Jelena Miholjević u tekstu. Prvo smo izabrali tekst koji se većinom tematski mogao zamisliti u božićno vrijeme ali nije uokviren u uobičajene teme tihe noći, rođenja sina i veselja.

U našoj predstavi pjeva se o vilama, štaub-šećeru i rođenju kćeri, dok molimo stolić da se sam prostre. Glavna linija koja je ostala tijekom procesa je neka vrsta dvojnosti, kako značenja i čitanja onoga što gledamo, tako i osjećaja koje vezujemo uz Božić. Tradicionalno i suvremeno kod svih nas stvara neko trenje u vidu praćenja procesa vlastitog prepoznavanja, identificiranja i prihvaćanja. To je dio koji sam htjela da ostane i tema predstave, odnosno trudila sam se da ovaj rad ponudi i neki drugi uvid, možda malo osobniji, u ono što znamo o zajedništvu i blagdanskim običajima. U samoj realizaciji svi smo se trudili na neki način “obrisati” vrijeme, pa su recimo kostimi i scena nešto što po formi pripada prošlosti, ali istovremeno ih možemo zamisliti i u sadašnje vrijeme. Upravo ta dvojnost je komentar na odnos tradicije i sadašnjeg trenutka. 

U popratnom tekstu Carolinga pobrojani su različiti aspekti glasa koje ste istraživali: gradnja tona, višeglasje, struktura. Kako je izgledao proces rada s proizvodnjom glasa, koje su mu bile etape? Kakvo je za tebe, iz vizure plesne umjetnice i koreografkinje kojoj nije prvi put da radi s glasom, bilo iskustvo rada na procesu čiji je fokus bio na navedenim aspektima glasa?

Nakon odabira pjesama pridružili su nam se Lana Hosni kao suradnica za glas i Leo Beslać koji je osim aranžiranja skladbi u procesu čak i skladao jedan dio glazbene partiture. Lana se bazirala na proizvodnju glasa iz tijela, i taj rad je ostao duboko ukorijenjen u izvođačicama koje su nudile materijale u improvizacijama sa sve više vjere u svoj glas, ali i ton grupe. Zanimljiv proces koji je ponudila propitao je naš odnos prema grešci, ali i povećao svijest o tome kada i koliko smo glasne. Leo je bio ogromna podrška u samom tehničkom dijelu pjevanja te načinima slušanja glasova koji grade kompoziciju. Iako ima iskustvo u klasičnom opernom zboru, Leo je suvremeni glazbenik sa širokim interesom i bio je užitak surađivati i razgovarati s njim o procesu nastajanja partiture tijela i glasa.

Proces proizvodnje i gradnje materijala desio se dosta rano, odnosno brzo smo došli do gomile materijala koji je “zdrav”. Uslijedio je možda malo dulji dio poslagivanja cjelokupnog ritma i kompozicije, jer se ispostavilo da je stvar u detaljima i da polagano kroz praksu dolazimo do slika koje grade predstavu. Iako nije prvi put da radim s glasom, svakako je bilo novo iskustvo zbog više aspekata. Sam naslov predlaže očekivanje sklada i harmonije te sam se stalno pokušavala odvojiti od te činjenice i ne robovati onomu što naslov predlaže. Izvođači su uvijek u centru mog rada na sve načine i u ovom projektu sam zaista zahvalna da sam radila s izvrsne četiri plesačice koje su se vrlo profesionalno i strpljivo nosile s gomilom istodobnih zadataka proizvodnje. Caroling ima kompleksnu mrežu znakova i kao predstava radi na onoj već spomenutoj dvojnosti čitanja i shvaćanja nekog tona ili akcije. Sve to zajedno bilo mi je jedno novo iskustvo i izazov.

Predstava okuplja interdisciplinaran autorski tim. Možeš li nam reći više o formiranju tima i o procesu rada, podjeli uloga i preplitanjima unutar grupe?

Osim već spomenutih (Gordan Tudor, Jelena Miholjević, Leo Beslać, Lana Hosni) tu su još Zdravka Ivandija Kirigin koja je radila scenu i kostime, Bojan Gagić koji je ovaj put zadužen za dizajn svjetla, Danijel Žeželj koji je ponudio vizualno predstavljanje predstave u obliku plakata i knjižice, te Josip Visković koji je autor video trailera. Svi ovi ljudi za mene su izvrsni autori i zaista sam zahvalna da mogu surađivati s takvim imenima i idejama. Jednak odnos imam I prema izvođačima i svi zajedno činimo jednu grupu ljudi koja raspravlja prijedlog. Taj inicijalni prijedlog koji možda dolazi s moje strane oni oplemenjuju vlastitim vizurama, a pokušavam ostaviti dovoljno prostora za intervenciju i kreaciju svakome od njih. Kod podjele uloga volim razmišljati horizontalno u smislu suradnje i kreacije, ali preuzimam odgovornost u smislu donošenja odluka koje su izvršne prirode. Trudim se da u procesu vlada opuštena radna atmosfera jer smatram da ljudi nisu kreativni kada su u strahu ili se ne osjećaju podržani. Volim ponovljene susrete suradnje, kao na primjer sa Zdravkom, gdje vjeru jedne u drugu hrane brojni prošli projekti, ali volim nekada i otvoriti vrata novim suradnicima. U svakom slučaju, autorski tim je ono što čini mozaik neke predstave i u Carolingu je to jako vidljivo.

Dva su tvoja projekta – Skupa i Samo, opisani kao svojevrsni diptih, dok zajedno sa Sašom Božićem potpisuješ trilogiju koju su činile predstave Love will tear us apart, Boys don’t cry i The_Beatles. Možeš li nam reći više o tim projektima, posebice o njihovoj “serijalnosti”? Planiraš li i Caroling učiniti dijelom neke veće, buduće cjeline?

Zanimljivo mi je razmišljati o kompoziciji na svim nivoima, kako se pokret odnosi prema sljedećem, početni dio predstave prema kraju slijedom toga i kako jedna predstava se odnosi prema onoj koja slijedi. Skupa i Samo su dio istog istraživanja i mislim da gledatelj dobije više kada ih gleda zajedno. Suprotstavljene su ideje grupe i sola, punog i praznog, skupnih odluka i osobnih izbora. Love, Boys i Beatles su predstave koje se igraju u nizu i funkcioniraju na principu akumulacije. Osim što se gomilaju izvođači i komplicira odnos s publikom, ova trilogija propituje i odnos pop kulture u kolektivnom nasljeđu.

Nedavno smo završili još jednu trilogiju koju čine predstave Kompas, Horizont i Levant, i one su grupirane jer se bave sličnom temom kroz specifičan izvedbeni format. Sve te predstave se mogu igrati i zasebno i vrlo često ih tako i predstavljamo u nedostatku produkcijskih uvjeta za reprize. Ipak, Caroling je za mene zasebna cjelina i zasad je ne vidim u nekoj skupini radova. Sam rad na zvuku i tijelu ću sigurno nastaviti dalje, ali vjerojatno u nekom drugom formatu. Serijalnost je nešto što kao pojam vežem za arhitekturu. Kako nešto postoji u prostoru i koji je odnos sa susjednim je način na koji razumijemo prostor. Istovremeno, serije predlažu i neko vrijeme u kojem se mijenjamo, razvijamo, rastemo. Prostor i vrijeme su sama definicija plesa. 

Pripadaš generaciji plesnih umjetnica_ka koji su dio školovanja odradili u inozemstvu zbog nepostojanja višeg plesnog obrazovanja u Hrvatskoj. S mlađim generacijama radiš u okviru studija plesa na ADU, dok tvoje predstave redovito uključuju nove generacije plesačica. Za kraj bih se okrenula tvojoj široj pedagoškoj i koreografskoj praksi i upitala te da komentiraš odjeke uspostave studija suvremenog plesa za plesnu scenu.

Ove godine odsjek plesa pri ADU slavi deset godina postojanja i zaista, njegovi odjeci na plesnoj sceni su glasni i bitni. Sustavno obrazovanje otvorilo je mnoga nova polja djelovanja unutar profesije te se time jača i sama pozicija plesa kao izvedbene umjetnosti. Većina obrazovanja u inozemstvu fokusirana je na proizvodnju izvrsnog izvođača ili koreografa na BA razini, dok naš studij otvara mogućnost šireg konteksta polja plesa te priprema buduće profesionalce za rad s puno više alata. Slobodni umjetnik danas mora vladati mnogim poljima od produkcije, promocije, tehničke pismenosti, povijesnog konteksta, do naravno onog autorskog, izvedbenog ili koreografskog znanja.

Pored svega toga postoji i pedagoški smjer za suvremeni ples i balet, te se upravo na tom mjestu stvara novi temelj za rast i razvoj, ne samo plesne umjetnosti, već cjelokupnog društva u kojem ples djeluje. Ta završena vertikala u sustavu obrazovanja bila je dugo očekivana i zaista je po mom mišljenju napravila razliku u kvaliteti koja danas postoji na  plesnoj sceni. Osobno, kao autor, vidim veliku razliku u pristupu radu, ali i bogatstvu različitih mišljenja i načina koji danas postoje u dvorani kada su tamo naši bivši studenti. Možda nisam objektivna jer im svima predajem, ali kroz tri godine može se steći dosta dobar uvid u razvoj i rad neke osobe. Svi oni taj razvoj nastavljaju i dalje, i to je ono što nas čini sretnima. Malo manje sam sretna što trenutni financijski uvjeti ne prate brojnost profesionalnih umjetnika na sceni te ćemo vrlo brzo morati smisliti strategije kako zadržati sve te ljude u Hrvatskoj.

Već na površno slušanje jasno je da 4 DAYS nije samo zvučni otisak spomenute multimedijalne suradnje, niti svojevrsna kompilacija i kulminacija dugogodišnjeg rada i odnosa sa Žeželjem – premda i da je, već bi i to bilo sasvim dovoljno. Od spomenute Žeželjeve slikarske akcije odmetnuti zvuk albuma 4 DAYS, za one koji nisu upoznati s kontekstom njegovoga nastanka, teško da može predstavljati ikakvu referentnu točku koja će glazbu asocijativno vezati barem za neku opću ideju (s)likovnog. Prije će asocirati upravo na onu kvalitetu kakve filmske partiture, što u kratkom popratnom tekstu na koricama albuma ističe, ali tek rubno, i muzikologinja Davorka Begović. Slušajući album, ali i istom se prisjećajući vlastitog doživljaja glazbeno-slikarskog performansa, ne mogu se prestati pitati koliko je zaista ova glazba nastala kao reakcija na slikarsku akciju i gestu, kako to sami umjetnici prezentiraju, ili su pak ta dva izraza – onaj glazbeni i onaj likovni – tek raznovrsna kućišta ideja koje su se srele u isto vrijeme i na istom mjestu te predstavljaju srodne umjetničke izraze, strukture i čvorišta, dok zajednički grade tek doživljajne paradigme kod publike. Ili pak jedno ne isključuje drugo – što je najvjerojatnije najbliže istini.

Slikarska akcija, najčešće privatna i intimna, razotkrivena u live painting performansu, očarava ekspanzijom slikarske vještine na bijelome platnu. Dočim se sviračko, dapače glazbeno-improvizatorsko umijeće iskazuje bez zadrške, kao bitak i paradigma muziciranja, ali i njegovog odzvuka – glazbe same, čija se kvaliteta izvedbe može (i treba) vrednovati, ali se sama izvedbenost, naravno, podrazumijeva. Stoga funkcionalnost live muziciranja i live slikanja u relaciji prema publici, njezinim očekivanjima i iščekivanjima nikako ni ne može biti ista. Upravo je ova teza odličan razlog zašto je ova glazba zaslužila biti objavljena na albumu. Jer tek zadržavanjem improvizacijom nastale glazbe na, metaforički rečeno, platnu vinila (ili kojeg god drugog medija) napokon je možemo poslušati bez “smetnji”. Nemojte me krivo shvatiti, ona odlično funkcionira i kao dio performansa, ali tek fiksirana i oslobođena početno zadane primijenjenosti se i formalno legitimira kao samodostatna.

Album 4 DAYS donosi osam glazbenih brojeva koji svojim naslovima prate vremenski tijek i format spomenutog performansa, a prvi, uvodni Day before odmah daje do znanja kako se radi o odličnoj produkciji i izvrsno pročišćenom miksu na kojem se detaljno radilo kako bi se postigli jasno nivelirani koloriti i detaljni zvučni elementi. Također, u startu se već rastvara zvukovni landscape koji će se kao stilska cjelina zadržati tijekom cijelog albuma. Ozbiljna atmosfera mračne poetike i suptilnih promjena, potraga i iščekivanje jesu prepoznatljivi stilski potpis braće Sinkauz, a na albumu 4 DAYS upravo te geste u nekim glazbenim brojevima zaista izrazito uvlače u imaginarij nokturalnih prizora kakve izgubljene ceste.

Možda su tom dramatskom, ali istovremeno donekle i statičnom svijetu najbliži u drugom i trećem danu (Day 2 i Day 3), u kojima se kompleksna, ali i jasno strukturirana forma gradi vrlo ograničenim zvučnim i tonskim sredstvima, s jednako minimalnim pomacima u metru i ritmu. Ostvarene su blage, gotovo nježne, ali i dalje britke kreacije. Jedan sasvim drugačiji, gotovo razigraniji svijet poput kakvog glazbenog psihograma otjelovljuje se pak u prvome danu (Day 1). Sofisticirano korišteni sampleovi i raznovrsni efekti odlično su izbalansirani; nisu se zapostavili ni njihovi dramaturški, ali ni njihovi akustički suodnosi, te je izvrsno iskorištena njihova zvonkost, pogotovo s obzirom na pozadinu dubokih, ali i toplih vibrirajućih droneova kojima se suprotstavljaju.

Igranje braće Sinkauz i kolege-glazbenika Santimonea sa sintetizatorima kroz koje propuštaju i modificiraju gitarske zvukove čini se lako izvedivim prvenstveno zbog njihove izrazite muzikalnosti, a u prvi plan se i dalje stavlja živost svirke i komunikacijski odnosi, kojima pripadaju i odnosi međusobnog slušanja te odzvuka. Izvrsno se to čuje u razigranom i jasnim beatom određenim brojem Day after, dok broj Later – koji je, kao intermezzo, formalno, ali i sadržajno najslobodnije mjesto cijeloga albuma – donosi i najprovidniju gestu improvizacije sa grooveom koji ritamski ne prati nikakvu jednostavnu metriku. Najslabije pak mjesto albuma je glazba nastala četvrtoga dana i zabilježena u broju Day 4. Možda su se izvođači, eto, taj četvrti dan stvaranja već umorili pa su popustiti i zapeli u repetitivnost, ali i monotonost. Nasreću, to je ujedno i najkraći broj cijeloga albuma, iza kojeg slijede izvrsni, već spomenuti Day after i najslojevitiji, najraskuštraniji i najekstravagantniji Day Tripper, koji će slušatelja po odslušanom albumu ostaviti veselim, razdraganim i nadasve zadovoljnim.

4 DAYS je album koji, odmetnut od svojeg inicijalnog konteksta nastanka, i sam producira jednu novu kontekstualizaciju, onu koja neminovno nastaje u slušatelju. Glazbeni brojevi ovog albuma u svojem slijedu – poput kakvih poglavlja – ne nude samo ono deskriptivno niti ono čisto glazbeno. Oni zaista pričaju neku priču, provode slušatelja kroz zvukolike, ali i ozračja koja u njima nastaju, da bi ga u konačnici transformirali od napetog slušatelja punog iščekivanja do ispunjenog pojedinca s još jednom proživljenom glazbenom avanturom.

Izložba je otvorena do 8. ožujka.

Izložbenim postavom Harms u Greti obuhvaćeno je 30 dvobojnih, crno-crvenih grafika (giclée print) otisnutih zajedno s 30 prijevoda Harmsovih avangardno-ludističkih stihotvora.

Harmsovi tekstovi pulsiraju osobnošću i jedinstvenom svježinom i energijom zbog koje i samog pisca doživljavamo kao da je glavni lik vlastitih literarnih besmislica ‒ osim što nikada nije napisao ništa besmisleno. U vremenu i prostoru u kojima je stvarao za besmislice nije imao ni vremena, ni prostora.

Revolucija transformirana u totalitarizam proganja Harmsa od 30-tih godina 20. stoljeća ‒ sustavno i neumorno do smrti. Harmsovo pisanje ideološki je negativno određeno i utoliko se njegov politički grijeh činio neoprostivim, a staljinistički progon ‒ logično “opravdanim”. Ideološka norma samo je površina ispod koje melje neumoljiva mašina svakog sistema. Diktatura instinktivno prepoznaje slobodnog čovjeka kao jedinoga dostojnog neprijatelja kojemu treba slomiti kosti ili srce. Harms je imao sreću i nesreću da je svoju slobodu osvajao i potvrđivao kroz pisanje i objavljivanje ‒ i utoliko je njegov grijeh bio javan, a kazna neizbježna. Kao čovjek kojemu je pisanje bilo hrana i voda, izbora nije imao. “Sve se može napisati zelenom olovkom” ‒ i to “sve” za njega znači i obuhvaća doslovce sve, od šalice čaja do sibirske pustinje i svemirske oluje. Umro je u zatvorskoj bolnici, navodno od gladi. Oduzeli su mu zelenu olovku.

Ostaje povjerovati riječima njegovog kolege i suborca Bulgakova: “rukopisi ne gore”. Gore, kroz nas i ‒ nama usprkos.

Otvorenje izložbe je u ponedjeljak, 2. lipnja u 20 sati. Izložba je otvorena do 9. lipnja. 

“(…) Babilon je podjednako tragična koliko i optimistična priča o otporu instrumentalizaciji i oslobađajućoj kreativnoj „delikvenciji“, smještena u prostor i vrijeme, s ubačenom tek pokojom dekontekstualiziranom varkom, čarolijom starih filmova i dječjih slikovnica. U konačnici, radi se o potrebi da se progovori, ukaže, upozori ili tek uprizori svijet koji gledamo oko sebe, no ne nužno i vidimo, kao i svakodnevnu magiju kreativnog, moralnog i društveno odgovornog djelovanja koju treba živjeti. Bez nje svako je pisanje o ovome umjetniku besmisleno”, napisala je Marija Borovičkić u predgovoru kataloga izložbe. 

Izložba je otvorena do 5. lipnja.

Nakon prvog postava u Hrvatskom muzeju turizma u Opatiji, izložba namijenjena iznenadnom gladnom gostu predstavlja se u srcu Istre – terre incognite koju je Branko Fučić otkrivao, opjevao i zadužio. Grafike Danijela Žeželja uz tekstove iz knjižice Gaštronomija grišnoga fra Karla z Dubašnice Branka Fučića izlažu se kao ilustrirani recepti samostanskog kuhara iz 18. stoljeća. Izložba ujedno predstavlja grafičku mapu Ako znenada pride kruto lačan gost.

Izložba će biti otvorena u Etnografskom muzeju Istre od 13. ožujka do 5. svibnja. 

Danijel Žeželj, slikar, ilustrator i strip autor međunarodnog ugleda, zagrebačkoj će publici predstaviti projekt Brooklyn Babylon, grafičku novelu popraćenu multimedijskim  performansom. Žeželjovi snažni crno-bijeli crteži nerijetko su obilježeni egzistencijalnom tematikom, a njegove grafičke novele bez riječi karakteriziraju elementi društvene kritike, ali i naracija na tragu fantastičnoga, zbog čega ih vežemo uz magični realizam. Grafička novela Babylon donosi priču o gradnji najviše građevine na svijetu u Brooklynu, metropoli budućnosti. Tesar Lev rastrgan je između vlastite ambicije i osjećaja prema zajednici kada dobije narudžbu da sagradi vrtuljak na samom vrhu građevine, zbog čije su gradnje dijelovi njegova grada sravnjeni sa zemljom, a njegovi sugrađani ostali bez krova nad glavom. Babylon je dirljiv primjer moći grafičke novele bez riječi koja se vrlo osobno obraća čitateljima na svim stranama svijeta i protresa svačiju društvenu savjest. Ova urbana bajka odvija se kroz multimedijski performans Brooklyn Babylon koji uključuje animirani film, slikanje uživo i glazbu.

Izložba je otvorena do 22. veljače. 

Iako je filmski festival u Cannesu sinonim za dugometražni igrani film, festival također potiče i kratkometražne naslove i njihove autore, vođen uvjerenjem da se radi o imenima značajnima za budućnost filma. U sklopu filmskog sajma svake se godine organizira i Short Film Corner, platforma za susrete, umrežavanje, razmjenu ideja i promociju među filmskim profesionalcima s kratkometražne filmske scene. Na Short Film Corneru ove će godine biti jedanaest hrvatskih naslova iz područja igranog, dokumentarnog, animiranog i eksperimentalnog filma. Radi se o nagrađivanim radovima od kojih je većina bila prikazana u službenim programima prestižnih festivala kao što su Međunarodni festival kratkometražnog filma u Oberhausenu te na međunarodnim filmskim festivalima u Locarnu, Rotterdamu i Montrealu.

U sklopu programa Croatian shorts, od 15. do 26. svibnja, bit će prikazani dokumentarni film Presuda Đure Gavrana, eksperimentalni Site Selection Mare Šuljak, animirani Ja već znam što čujem Darka Masneca, Fibonaccijev kruh Danijela Žeželja, Fliper Darka Vidačkovića i Zašto slonovi? Marka Meštrovića te kratkometražni igrani filmovi Od danas do sutra Sare Hribar, Mucica Alda Tardozzija, Terarij Hane Jušić, Ja sam svoj život posložila Sonje Tarokić i Babysitter Ivana Sikavice.

HAVC / Festival de Cannes / Fotografija: Terarij, Hana Jušić

Glavni lik ovog animiranog filma je Fibo Pekar koji svake noći peče kruh i peciva, a ujutro ih na biciklu raznosi gladnima u labirintu grada. U poslijepodnevnom snu mreža njegovih dnevnih uličnih putovanja povezuje se s geometrijskom spiralom zlatnog reza. Otkriće je to koje Fiba dovodi u susret s neobičnim i tajnim posjetiocem grada. Film je producirao Zagreb film u koprodukciji s umjetničkom radionicom Petikat. 

Fibonaccijev kruh bit će prikazan u natjecateljskom programu kratkometražnog narativnog filma. Nizozemski festival filmske animacije cijenjeni je festival koji se održava od 1985. godine te kroz svoje programe predstavlja uvid u najbolje od svjetske umjetničke i komercijalne produkcije. Festival je poznat i po svojoj usmjerenosti prema nezavisnom animiranom filmu, kao i po kontinuiranom praćenju autora koji se uz animirani film bave i ilustracijama, likovnim umjetnostima i stripom. 

Danijel Žeželj u svojoj je karijeri surađivao s izdavačkim kućama DC Comics/Vertigo i Marvel, a njegove su ilustracije bile objavljivane, između ostalih, i u časopisima The New York Times Book Review i Harper’s Magazine. Autor je dvadeset strip albuma i suosnivač umjetničke radionice Petikat. Živi i radi u Brooklynu i Zagrebu. U posljednjih se nekoliko godina bavi i animacijom. Kratki animirani film iz 2010. godine A Different Bunny, koji možete pogledati u nastavku, također je bio prikazan na spomenutom festivalu. 

Izvor: HAVC / Foto: Flickr, Damir Žižić

A Different Bunny from Danijel Zezelj on Vimeo.