Boban i Boris žive u napuštenom kompleksu gotovo identičnih bungalova okruženi zalutalim magarcima, plastičnim bocama, crvenim bobicama, divljom trskom, visokim drvećem i sezonskim radnicima. Dolazak nekoga novog u taj osamljeni prostor preokreće njihovu uhodanu svakodnevicu. Vanjski svijet se pojavljuje i sa sobom donosi priče o drugim vremenima, o gradovima na sjeveru i jugu, o tome kako nešto biva napravljeno, stvarajući nove veze i mijenjajući stare.

Dane Komljen, rođen 1986. godine, studirao je filmsku režiju na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu i završio magisterij na Nacionalnom studiju za suvremenu umjetnost Le Fresnoy u Francuskoj. Njegovi filmovi prikazani su i nagrađivani na brojnim festivalima, uključujući Cannes, Locarno, Rotterdam, Marseille, Sarajevo i New York.

Film Svi sjeverni gradovi dobitnik je Nagrade za najbolji narativni dugometražni film Međunarodnog festivala filma i videa u Ateni te posebnih priznanja Međunarodnog nezavisnog filmskog festivala EPA CINE u Argentini i Međunarodnog filmskog festivala New Horizons u Poljskoj.

Piše: Dinko Štimac

Održan u Studentskom centru u Zagrebu od 29. rujna do 2. listopada i u Art-kinu Croatia u Rijeci od 6. do 7. listopada 2016, ovogodišnji je dvanaesti Festival eksperimentalnog filma i videa 25 FPS kroz nekoliko dana na lokacijama svojeg izvođenja uspostavio avangardni procjep u tkanju grada iz kojeg kuljaju užarene, bijesne, rječite, a ponekad i nemušte invazije na “normalni” način razmišljanja i nude nešto snovito, hipotetski buduće, eventualno nadolazeće, međutim uvijek unekoliko – novo. Festival ovo bogatstvo sadržaja uobličava strukturom programskog okvira i institucijom nagrađivanja najboljih: Nagrada žirija kritike (Nered, Peter Burr, 2016), tri jednakovrijedna Grand prixa (Dnevnik starog psa, Shumone Goel i Shai Heredije, 2015; Nered; Kako izvana tako i iznutra, Manuela De Laborde, 2016), posebno priznanje (Grad Maja, Andrés Padilla Domene, 2016), Nagrada Green DCP (Pokretni elementi, Marko Tadić, 2016) i Nagrada publike (E, Helena Ungaretti, Miguel Antunes Ramos, Alexandre Wahrhaftig, 2014) u tom smislu nastoje uspostaviti nekakav “red” među prikazana djela. Međutim, ovaj strukturni pokušaj nije sveprožimajuć i itekako ostavlja dovoljno prostora za kontingenciju, pa već i samom činjenicom da se radi o filmskom festivalu koji svoje gledateljstvo izlaže uvijek sve hrabrijim istraživanjima postojećeg, pružajući pritom onu kulturnu širinu koja je našem društvu bez ikakve sumnje nasušno potrebna.

Filmovi člana Velikog žirija festivala, Dane Komljena, Sve, još uvijek, u orbiti (Dane Komljen, James Lattimer, 2016) i Svi sjeverni gradovi (2016) koji su prikazani izvan konkurencije pružili su dva pokušaja da se pitanja strukturnog i kontingentnog zadovoljavajuće razriješe u okviru filmskog izričajnog sredstva. Prvi od njih, Sve, još uvijek, u orbiti, projiciran u okviru programa Refleksi: Hrvatski film 2016, povezuje snoviđenje buduće Brasilije talijanskog sveca Don Bosca s povijesnim događajem potapljanja improviziranog radničkog naselja podignutog nedaleko od gradilišta novoga administrativnog središta Brazila. Ovaj kratki film, međutim, ne uspijeva uspješno razraditi problemske cjeline kojih se dotiče i to ponajprije zato što izostaje kontekstualni okvir koji bi, pa barem i ovlaš, identificirao polazišne točke. Zato, kratka diskusija s Komljenom netom nakon projekcije, filmu služi tek kao štaka koja u osnovi posve hermetičan film naknadnom intervencijom “objašnjavanja poante” nastoji spasiti od zaborava irelevantnosti. Komljen u tom postupku na festivalu na žalost nije bio usamljen, pa smo mogli vidjeti i čuti još takvih izlaganja kojima su autori post festum nastojali “rastumačiti” svoja filmska djela. Dobar (ili loš) primjer je i u osnovi posve uspješno zaokružen Prvi udah Mirande Herceg prikazan u istom programskom bloku s Komljenovim filmom, a kojem je zadan smrtni udarac suvišnim dociranjem: “Dakle, posljednji kadar filma poručuje sljedeće…”

Gledatelja to ne zanima! Ukoliko se ne radi o svojevrsnom intermedijalnom pokušaju da se revitalizira japanska benshi tradicija gdje projekciju nijemoga filma prati uvježbani interpretator i komentator – tj. ukoliko se ne radi o nastojanju da se audiovizualno filmsko djelo spoji s medijem usmenog izlaganja – autorski je, u ovome smislu tobože autoritativni komentar, promišljenom i dobro snimljenom filmu izlišan.

Pravu razliku između filmskog djela nakon čije je projekcije autor prinuđen preuzeti ulogu “tumača” – od djela koje unekoliko “govori samo za sebe” – Dane Komljen pokazao je svojim dugometražnim filmom Svi sjeverni gradovi, projiciranom u sklopu programa Žiri predstavlja. Svi sjeverni gradovi utjelovljenje su pune moći Komljenovog umjetničkog aparata. U skladu s time, Komljenovi odgovori i opaske nakon intimne projekcije filma u MM centru nastoje tek istaknuti pojedine detalje vezane uz produkcijski napor, ali bez dubljih ulaženja u samu značenjsku strukturu djela, tj. nisu prisutni nikakvi improvizirani pokušaji da se djelo “razjasni” kao što je to bio slučaj nakon projekcije prethodnog Komljenovog filma.  

Tematski, Svi sjeverni gradovi nastavljaju se na preokupacije poznate iz filma Sve, još uvijek, u orbiti – pa i ovo djelo provodi istraživanje odnosa projektne i strukturne misli prema anarhiji i neplanskom. Protagonisti, dvojica nijemih nomada, stižu u napušteni odmarališni kompleks na granici Crne Gore i Albanije i tamo se privremeno nastane. Njihova je povijesno-ideološko-geografska pozicija kontekstualizirana reminiscencijom na napušteni i prenamijenjeni projekt Međunarodnog trgovinskog sajma u Lagosu. Kao što su afrički nomadi izvršili reaproprijaciju tog napuštenog projekta, ispunjavajući ga živošću i inventivnošću kao kakve “zrake sunca”, tako i njihovi postjugoslavenski pandani svojim improviziranim značenjem pune strukturu koju su kontingencija i tok vremena očistili od funkcije. Utoliko, Komljen posjeduje autorski pristup sličan onome Alekseja Germana mlađeg u filmu Pod električnim oblacima (2015) – čiji izgubljeni i demoralizirani junaci također nastoje ustanoviti kako koristiti preostatke prošloga sustava. Međutim, za razliku od Germana, ne čini se da Komljen posjeduje naročitu nostalgiju prema onome što je bilo, već gaji naglašeno utilitaristički pristup. Postsocijalistička i postkomunistička djeca gledaju fizička ozbiljenja prošle ideološke misli i poput kakvih arheologa (vidjeti Grad Maja također prikazan na festivalu) nastoje dešifrirati stare, a onda i dodijeliti nove funkcije divovskim “betonskim spavačima” koje su im zaviještali njihovi predšasnici.

Ono što ushićuje u Komljenovom filmskom postupku trenutak je izdaje makrostrukturne razine: nakon opsežne studije grandioznih utopijskih projekata, Komljen se spušta na mikrorazinu konkretnih i kontingentnih pojedinaca. Iako se u prvi mah može činiti da se radi o stilskoj nesklapnosti ili nedosljednosti, postupak je ustvari vrlo logičan. Ustanovivši na teorijskoj razini inherentne probleme društvenih projekata koji u nametanju svojeg značenja smjeraju biti sveopći i sveprožimajući, Komljen ova saznanja na praktičnoj razini preslikava i na svoj filmski postupak. Iznimno hrabro, napušta razinu ultrakognitivnog pristupa ljudima kao statističkim varijablama i mijenja rakurs ne bi li se posve približio svojim protagonistima, a gledatelju omogućio suživljavanje s njihovim sudbinama. Na osobnoj razini, ovi ljudi nastoje izdati strukturu (bila ona aktualna ili prošla) i pokušavaju plivati i plutati u moru zelenog postojanja i pomirenosti sa svijetom. Ova anarhična opozicija strukturnom, međutim, završava u tragediji, samoubojstvu i proizvoljnom uništenju. Pripovjedački pasaž u offu sugerira srednji put: uzeti betonske strukture urednog, ali hladnog globalnog Sjevera i prenijeti ih na topli Jug, spojivši tako strukturno i slučajno.

Stvaralaštvo Dane Komljena prikazano na 25 FPS-u težak je, ali iznimno primamljiv i u konačnici ukusan zalogaj za interpretacijske napore koji će ga pokušati “probaviti” – a ovo vrijedi i za ostatak filmova prikazanih na festivalu. Radi se o djelima koja udaraju na automatizirane obrasce bavljenja umjetnošću, ideologiziranja ili ponašanja tolikom žestinom da je pune konzekvence tog djelovanja možda i nemoguće u cijelosti racionalno obuhvatiti. Njihovi često tek maglovito naslućeni potencijali – uznemiravaju – zbog nesposobnosti da ih se posve razumije, kontekstualizira, pa onda i uladiči. Komljen je kroz svoja dva filma koja smo imali prilike gledati na festivalu pokazao dva načina nošenja s ovom radikalnom različitošću. Prvi način predstavljen kroz Sve, još uvijek, u orbiti hotimične je ili slučajne šutnje filma pokušao ispuniti autoritarnom bukom autorskog razjašnjavanja, ne bi li jedno učahureno djelo izvukao iz domene samodopadnog i uputio ga u otvoreni komunikacijski proces. Svi sjeverni gradovi, u drugu ruku, ne ovise o vještini interpretacijskih napora svojeg autora – i u tome Komljenovi naknadni usmeni zahvati nastoje tek oslikati produkcijske kuriozitete djela. 

Ono što predstavlja konačno bogatstvo ovoga festivala i prikazanih filmova treća je mogućnost – spoj interpretacijskog i strukturnog s neobjašnjivim i slučajnim. Taj spoj nije toliko fokusiran na vrednovanje koliko na permisivno okupljanje i skupljanje filmski problematičnog i uzbudljivog. Poput podivljale vegetacije, bogatstvo značenja penje se po hladnim betonskim domovima naše aktualnosti i obećava zeleniju budućnost različitosti, a Dane Komljen i 25 FPS u tom su vrtu zasadili prekrasne cvjetove.

Ovaj tekst nastaje u suradnji s Festivalom eksperimentalnog filma i videa 25 FPS.

Dvanaesti festival 25 FPS održat će se od 29. rujna do 2. listopada u Zagrebu, nakon čega 6. i 7. listopada s dijelom programa gostuje u riječkom Art-kinu Croatia. O najboljim filmovima krunskog, natjecateljskog programa 12. Internacionalnog festivala eksperimentalnog filma i videa odlučuje tročlani žiri čiji se članovi publici predstavljaju pomno kuriranim programima kojima otkrivaju izvore vlastite inspiracije i filmske metodologije. Svrha programa Žiri predstavlja upravo je u upoznavanju publike s nadahnućima i metodama kojima u svom umjetničkom radu pribjegavaju članovi stručnog žirija.

Američka umjetnica i filmska autorica Deborah Stratman kroz svoj bogati opus otvara mnoga pitanja o odnosu okoliša i sustava za kontrolu moći. Učenica je kalifornijske škole takozvanog “filma političkog kajolika”. Njen program dijelom prikazuje koncept metode u tvorbi iskaza, najupečatljivije demonstrirano u Munji (1976.) Paula i Marlene Kos, u kojem protagonistica zbog svoje “isprogramirane” pojavnosti u kadru svaki put spektakularno propusti anticipirani bljesak munje u pozadini, dok tupa replika koju ponavlja podcrtava programatsku apsurdnost situacije. Ponavljanje pojedinih fraza do besmisla ocrtava otuđujući sustav u Zadnjim riječima (1967.), ranom ekscentričnom doku-uratku Wernera Herzoga. Metoda sinkronizacije čini da Robert De Niro progovori sedam jezika (kroz isto toliko glasova) unutar istog prizora u Sinkronizaciji (2006.) Antje Ehmann i Haruna Farockija, dok Hollis Frampton u Kritičnoj masi (1971.) asinkronitetom slike i zvuka produbljuje komunikacijski jaz između dvoje svađalica. Sklapanje slika s nepripadajućim im zvukovima metoda je koju Stratman često koristi u svom radu: O’er the Land (2009.), primjerice, pokušaj je tvorbe audio-vizualnog pandana nacionalnog identiteta i ideje slobode u SAD-u, upravo onoliko histeričan i polu-koherentan koliko i zvuči.  

Britanski umjetnik, kustos i pisac George Clark sa Stratman dijeli fascinaciju mutacijama krajolika i onome što one govore o ljudskoj patologiji, ali je koncept njegovog programa nešto osobnije, auto-bio-geografske prirode. Program pod nazivom “Filmovi umjesto mjesta” sačinjen je od uradaka iz zemalja u kojima je Clark duže ili kraće boravio kroz zadnjih nekoliko godina. Filmove su mahom snimili autori u odsustvu iz svoje rodne zemlje, motivirani novim iskustvima i osjećajima nostalgije i otuđenja. Telefonski poziv u 0116643225059 (1994.) povezuje Apichatponga Weerasethakula u Chicagu s rodnom mu grudom u tajlandskoj pokrajini Khon Kaen. Joanna Margaret Paul čezne za svojom obiteljskom kućom u Wellingtonu (Thorndon, 1975.), Tito & Tita (Redateljeva mačka, 2013.) za svojom kućnom mačkom, honkonški “artivist” Mok Chiu-yu melankoličan je zbog apolitičnosti svojih mladih suzemljaka (Pismo mladim intelektualcima u Hong Kongu, 1978.), a kalifornijska umjetnica Chick Strand u Meksiku snima poetski nadrealni esej o gubitku nevinosti i esenciji ljudskog duha (Guacamole, 1976.).

Treći član velikog žirija, srpski filmski autor i pjesnik Dane Komljen, festivalskoj se publici svojim radovima predstavljao već nekoliko puta. Poetski dokumentarac Sitna ptica prikazan je na 25 FPS-u 2013. godine, a godinu kasnije i Višak vjetra, film u kojem publika upoznaje Dejana i Bobana, braću blizance čiji su (mikro)životi svojevrsna preslika ekonomske, globalno političke i suvremene makro-slike. Preokupacija i preplitanje osobnog, političkog i ekonomskog nastavlja se i u Komljenovom dugometražnom prvijencu Svi severni gradovi čiji protagonisti, Boban i Boris, žive u napuštenom hotelskom kompleksu negdje na razmeđu Crne Gore i Albanije. Njihov suživot bez riječi prekinut je dolaskom Daneta, samog autora, što mijenja dinamiku postojećih odnosa i gradi novi. Film o bivanju zajedno pripovijedaju u off-u sami protagonisti uz nemalu pomoć citata iz Godardovog filma Strast te knjige Težina i milost Simone Weil. Trenutak u kojem i filmska ekipa postaje dio filmske priče još je jedna autorska intervencija u smjeru spajanja i bivanja zajedno u filmu – gledanju istog u kinodvoranama koje svojim mrakom poništavaju različitosti i dopuštaju, potiču zajedničko iskustvo.

Ulaz na sve programe festivala je slobodan.

Dugometražni natjecateljski program Rotterdama prikazuje filmove koji su svojim autorima prva ili druga ostvarenja u profesionalnoj karijeri. Selekcija ima naglasak na rodnim hibridima te inovativnom, često i avangardnom režijskom pristupu. Nizozemsko-hrvatska koprodukcija Ljubavna odiseja dugometražni je prvijenac Tatjane Božić, opisan kao (tragi)komični i beskompromisni pokušaj redateljice da kroz preispitivanje prošlih ljubavnih veza spasi onu u kojoj se trenutno nalazi. Hrvatski koproducent filma je Factum, a sufinanciran je sredstvima Hrvatskog audiovizualnog centra. 

U nenatjecateljskim programima Rotterdama bit će prikazana još tri hrvatska filma. U programu Spectrum Shorts svoju će svjetsku premijeru imati i kratkometražni igrani Tlo pod nogama redateljice Sonje Tarokić, priča o prešućivanim financijskim problemima koji uzrokuju krizu i raspad jedne obitelji. Film je nastao u produkciji kuće R44 i sufinanciran je sredstvima HAVC-a. U istom programu bit će prikazana i hrvatsko-srpska koprodukcija Sitna ptica redatelja Dane Komljena, intimni esej o osobnom gubitku koji je već prikazan u natjecateljskim programima na festivalima FID Marseille i 25 FPS. Hrvatski koproducent filma je Restart.

U programu Signals Regained, čija je jedna od ovogodišnjih sekcija tematski posvećena sadašnjoj i budućoj Europi kao društveno-političkom konceptu, bit će prikazana Mama Europa, slovensko-makedonsko-hrvatska koprodukcija Petre Seliškar, također s Restartom kao hrvatskim koproducentom. Film je osobna priča redateljice i njezine četverogodišnje kćeri Terre, a govori o putovanju po jugoistočnoj Europi tijekom kojeg posjećujemo neke od preostalih granica izvan Schengena.

Izvor: HAVC / Fotografija: Dane Komljen, Sitna ptica

Novost ovogodišnjeg Festivala 25 FPS jest decentralizacija pa u svom zagrebačkom formatu traje četiri, umjesto dosadašnjih šest dana, odnosno počinje 26. rujna i traje do 29. rujna. U ponedjeljak, 30. rujna i u utorak, 1. listopada dio programa prikazuje se u riječkom Art-kinu Croatia, a festivalski krug zatvara se u subotu, 5. listopada projekcijama pobjedničkih filmova u zagrebačkom kinu Tuškanac. 

Programska orijentacija festivala ostaje ista. Festival 25 FPS nastavlja prikazivati nezavisne i nekomercijalne filmove koji na inovativan način istražuju mogućnosti filmskog jezika, pripovijedanja i samoga medija, koji nastaju na granicama filmskih rodova i žanrova te šire razumijevanje filma kao umjetnosti. Promovira izražajne autorske koncepte, tematske, idejne i estetske iskorake te radove koji nastavljaju tradiciju avangardnog i eksperimentalnog filma. 

Ovogodišnja konkurencija broji 26 filmova koji su svojevrsni vrh nove eksperimentalne filmske i video produkcije koji s ostatkom programa novijeg datuma pruža prilično detaljan uvid u izuzetno živu i dinamičnu produkciju u kojoj se trenutno događaju mnoge promjene – medij se mijenja, žanrovi i rodovi mutiraju.

Posjetitelji devetog 25 FPS-a u konkurenciji će prepoznati i popratiti nove preokupacije festivalskih znanaca poput autorice Mati Diop koja se po treći put prikazuje u Zagrebu, a ove će godine osobno predstaviti najnoviji film Tisuću sunaca, dobitnik Grand Prixa na festivalu FIDMarseille, ili autora Johanna Lurfa, jednog od 25 FPS-ovih dobitnika Grand Prixa, koji stiže u Zagreb s novim radom Izviđanje. U konkurenciji je i reprezentativan broj predstavnika tradicionalno jakih središta eksperimentalne scene – Japana, Francuske, Engleske, Nizozemske, Austrije i Amerike. Uz bok s dinamičnim proizvođačima filmskih i video eksperimenata ove se godine našla i Hrvatska s čak tri rada te s jednim radom nastalim u hrvatsko-srpskoj produkciji. Sve dinamičniju i kvalitetniju domaću produkciju u konkurenciji Festivala 25 FPS predstavljaju radovi Ane Hušman (Razglednice), Tomislava Šobana (Najmanji), Borisa Poljaka (Autofokus) te rad autora Dane Komljena Sitna ptica, nastao u hrvatsko-srpskoj produkciji. Svih 26 naslova tematski su zaokruženi u sedam zasebnih konkurencijskih programa koji će se prikazivati svakodnevno u kinu SC u večernjim terminima.

O najboljim će filmovima odlučivati tročlani festivalski žiri kojeg čine Beatrice Gibson, britanska filmašica i dvostruka dobitnica nagrade Tigar festivala u Rotterdamu, Takashi Makino, japanski filmaš i predstavnik nove generacije japanskih nezavisnih redatelja te dvostruki laureat 25 FPS-a, i Laida Lertxundi, španjolska autorica koja se inspirira tradicijom američke Zapadne obale i radi filmove o najvećem luksuzu današnjice, o emotivno nabijenim trenucima u kojima se naočigled ne događa ništa. Svaki će član žirija dodijeliti zasebni Grand Prix te se predstaviti festivalskoj publici posebno krojenim  programima. Uz Veliki žiri, tročlani žiri hrvatskih kritičara dodijelit će i Nagradu kritike najboljem filmu u natjecateljskom programu. 

Više o programima i gostima pronađite na službenim stranicama festivala.