Ovogodišnji je novitet manifestacije Doku-dan koji će se u desetak kina diljem Hrvatske obilježiti 6. ožujka dokumentarnim filmom Voljeti Patriciju Highsmith. U Ženijalnim danima ove godine, najavljuju organizatori, sudjeluje čak 30 nezavisnih kina, u kojima će gledateljice i gledatelji moći vidjeti premijerne i reprizne filmske naslove u kojima glavnu riječ na različite načine, vode žene. Kino Mreža je uključena i u Mjesec Frankofonije koji se tijekom ožujka realizira u suradnji s Francuskim institutom.  

Organizatori izdvajaju premijerno prikazivanje dugometražnog prvijenca redateljice Une Gunjak Ekskurzija, koji je nastao u koprodukciji s hrvatskom kućom Nukleus Film (koproducent Siniša Juričić). Film je svjetsku premijeru imao na Filmskom festivalu u Locarnu, gdje je osvojio posebno priznanje u programu Concorso Cineasti del presente.

Program uključuje i kultni film iz 1989. Čelične magnolije redatelja Herberta Rossa te norveški film Kraljica plesa Aurore Gossé premijerno prikazano na Berlinaleu.

U suradnji s Francuskim institutom publici se predstavlja i francuski kandidat za Oscara 2024. te dobitnika nagrade za najbolju režiju na festivalu u Cannesu, romantična drama Okus ljubavi redatelja Trana Anh Hunga. Gledatelji će imati priliku vidjeti i francuska doku-dramu Mala plava djevojčica redateljice Mone Achache.

Nezavisna kina koja sudjeluju u programu Ženijalni dani: Centar za kulturu Čakovec, KMC Bjelovar, Kino “30. svibnja” (Daruvar), Kinematografi Dubrovnik, Kino Ivanec, Centar za kulturu Korčula, Kino Krapina, Kino Velebit (Koprivnica), Kino Križevci, Kino Labin, Kino Nova Gradiška, Kino Marof (Novi Marof), kino Pobjeda (Metković), Kino Moslavina, Kino Novska, Kino Pazin, Kino Valli (Pula), Kino Rab,  Art-kino (Rijeka), Kino Samobor, Kino Slatina, Kinoteka Zlatna Vrata Split, Kino Zelina (Sveti Ivan Zelina), Kuća umjetnosti Arsen (Šibenik), Kino Gaj (Varaždin), Kino Gorica (Velika Gorica), Kino Vrbovec,Kino Zabok, Kino Kinoteka (Zagreb), Kino Zona Zadar.

Detalje i raspored projekcija pronađite na poveznici, kao i na internetskim ili FB stranicama lokalnih kina koja sudjeluju u programu. 

Program Ženijalni dani održava se u partnerstvu Kino mreže i Francuskog instituta u Hrvatskoj, uz financijsku podršku Zaklade Kultura nova i Hrvatskog audiovizualnog centra.

Tema izložbe je “društvene misinterpretacije ženskosti nasuprot njezine stvarne pojavnosti”, a izloženim radovima želi se “propitivati patrijarhalne pozicije definiranja koncepta ženskosti (…), i umjetničko propitivanje autoriteta koji kreiraju i u javnom prostoru nameću retradicionalizaciju ženske ideologije istovremeno si dajući za pravo usmjeravanja moralnog kompasa društva”. Kao relevantna pitanja ističu se: Jesmo li svjesni nevidljivog, a sveprisutnog usmjeravajućeg utjecaja male gaze-a? Zašto čuvamo skupljanu frustraciju u sebi? Kako istu izražavamo putem umjetnosti? Na koji način bijes generira naše stvaralaštvo? 

Propozicije i način prijave:

• prijave se šalju na e-mail skc.galerija@gmail.com,
• u prilogu maila potrebno je poslati kratku biografiju (5 rečenica), koncept rada i fotografije samog rada,
• svaka prijaviteljica/prijavitelj  može prijaviti do 3 rada,
• na natječaj se mogu prijaviti studentice i studenti svih fakulteta u Hrvatskoj te alumni, mlade umjetnice i umjetnici do 30 godina starosti,
• primaju se radovi svih umjetničkih disciplina, od vizualnih i auditivnih do pisanih i izvedbenih.

Natječaj je otvoren do 26. veljače u 23:59.

Troškove prijevoza i dostave odabranih radova sudionici snose sami, a radovi koji su odabrani za izlaganje moraju biti dostavljeni u galeriju do 5. ožujka.

Za sva dodatna pitanja možete se obratiti na e-mail skc.galerija@gmail.com.

“Ove godine ističemo da smo ljute zbog stanja prava i života žena u Hrvatskoj, da pružamo otpor i zahtijevamo promjenu. 

Razloga za LJUTNJU je i previše: žene su u ovom društvu potplaćene radnice i neplaćene kućanske radnice, doživljava nas se isključivo kao roditeljice, odgajateljice i njegovateljice nacije. Ljute smo zato što rodno uvjetovano nasilje prema ženama prolazi nekažnjeno, ljute smo zato što se davno izboreno pravo na pobačaj našlo na udaru Crkve i vladajućih. Ljute smo zato što premijer Plenković otvoreno laže o datumu ratifikacije Istanbulske konvencije, a ministrica Murganić šalje poruku ženama da šute i trpe nasilje u svoja četiri zida. Ljute smo zato što se nastavljaju žestoki fašistički napadi na sve Druge i drugačije. 

Zato nam treba 8. mart – dan kada izlazimo na ulice, svjesne nužnosti OTPORA. Svjesne nužnosti borbe za pravo na pobačaj, za besplatno i kvalitetno javno zdravstvo, za dostupne javne servise, za obrazovanje, za sigurna radna mjesta, solidarnu stambenu i mirovinsku politiku.

Zato zahtijevamo PROMJENU. Zahtijevamo besplatan pobačaj, ukidanje priziva savjesti ginekologa/inja, hitnu ratifikaciju Istanbulske konvencije. Zahtijevamo rušenje mita o obitelji kao zajednici isključivo muškarca i žene s ciljem reprodukcije. Zahtijevamo pravednije društvo, ono koje ne čini bogate bogatijima, a siromašne siromašnijima – za sebe i za one koje iza nas dolaze. 

Pozivamo sve da budu dio te promjene. 8. mart dan je slavlja i prisjećanja, dan otpora i borbe. 8. mart prostor je realizacije političke snage žena u jednoj borbi za jedan svijet! 

Poručujemo: Ne dajmo da nas brišu, ne dajmo da nas zastrašuju, ponižavaju i ušutkavaju! Marširajte s nama utabanim stazama stoljetnog ženskog otpora. Živio 8. mart!”

Film je osvojio dvadesetak prestižnih nagrada, a bio je nominiran za Zlatni globus za najbolju glumicu (Saoirse Ronan), za čak šest nagrada BAFTA, a u utrci za Oscara imao je tri nominacije: najbolji film, najbolja glumica, najbolji adaptirani scenarij. 

Fatima Naoot egipatska je pjesnikinja i i glavna urednica književnog časopisa Qaws Qazah (Duga) te kolumnistica i spisateljica u raznim časopisima i novinama u Egiptu i na Bliskom istoku. Objavila je dvadeset jednu knjigu i prevodila autore kao što su Virginia Woolf i Philip Roth. Sudjelovala je na izborima za parlament 2015. godine, na kojima se kandidirala kako bi mogla spriječiti salafitske stranke da “promijene ustav”.

Mahvash Sabet iz Irana, učiteljica je i pjesnikinja. Kao učiteljica i ravnateljica radila je u više škola te je surađivala s Nacionalnim književnim odborom Irana. Nakon Islamističke revolucije u Iranu 1979. godine, otpuštena je i zabranjen joj je rad u javnom obrazovanju. Kao ravnateljica Bahá’í instituta za visoko obrazovanje koji pruža alternativno visoko obrazovanje Bahá’í mladima, radila je petnaest godina.

Narges Mohammadi, također iz Irana, nezavisna je novinarka i bivša do-predsjednica i glasnogovornica organizacije Defenders of Human Rights Center (DHRC) koja zagovara reformu ljudskih prava i zastupa političke zatvorenike u pravnim procedurama. Izabrana je za predsjednicu izvršnog odbora Nacionalnog vijeća za mir u Iranu, široke koalicije protiv rata i za promicanje ljudskih prava. Uključena je u kampanju protiv smrtne kazne u Iranu.

Zajednička poveznica navedenih žena, osim toga da su politički angažirane spisateljice, je i to da trenutno služe zatvorske kazne zbog svojeg djelovanja. Mohammadi je u svibnju 2015. godine uhićena pod optužbom “širenja propagande protiv sistema, okupljanja i planiranja počinjenja zločina protiv nacionalne sigurnosti te pripadnosti ilegalnoj organizaciji čiji je cilj povreda nacionalne sigurnosti”. Sabet je u zatvoru od 2008. godine kada je uhićena zajedno sa šest drugih Bahá’í vođa poznatih kao Yaran-i-Iran (Prijatelji Irana), zbog vođenja aktivnosti Bahá’í zajednice u Iranu. Yaran-i-Iran osnovan je nakon revolucije u Iranu i služio je kao neformalno vijeće zajednice od oko tristo tisuća pripadnika. Organizacija je djelovala pod neprestanim vladinim pritiscima sve do 2008. godine kada je cijelo njeno vodstvo uhićeno. Optuženi su za niz protudržavnih aktivnosti koje između ostalog uključuju špijunažu, propagandu protiv Islamske države i djelovanje protiv državne sigurnosti. Suđenja su počela tek u siječnju 2010. godine, nakon čega su svi osuđeni na dvadesetogodišnje zatvorske kazne. Sabet je u zatvoru počela pisati poeziju, a njena zbirka objavljena je na engleskom jeziku 2013. godine.

Osim u Iranu, na zatvorske kazne za “nepoštivanje vjere” osuđeni su i brojni građani Egipta. U prosincu 2014. godine zbog statusa na Facebook stranici, Fatima Naoot optužena je za “nepoštivanje vjere, širenje sektaških sukoba i remećenje javnog mira”. U “statusu” je kritizirala tradiciju klanja životinja za festival Eid-al-Adha, a sličan kritični članak objavila je i u jednim dnevnim novinama. Tijekom suđenja, spisateljica je priznala da je napisala “status”, no njime nije imala namjeru uvrijediti Islam. Unatoč tome, u siječnju 2016. godine osuđena je na trogodišnju zatvorsku kaznu. Egipatska Inicijativa za prava pojedinca upozorava na velik broj zatvorskih kazni za “nepoštivanje vjere”. Samo od početka 2015. godine osuđeno je dvanaest osoba, a trenutno se vodi barem još jedanaest slučajeva. Nedavno je troje koptskih studenata osuđeno na petogodišnje zatvorske kazne zato što su snimili video u kojem se rugaju određenim praksama Islamske države (ISIS/Daesh). Iz Inicijative poručuju kako su takve kazne žestok napad na građanske slobode, posebno na slobodu vjeroispovijesti, mišljenja i izražavanja. Egipatska vlada odbacuje takve optužbe i tvrdi kako su posvećeni demokraciji.

Međunarodni P.E.N., svjetska udruga pisaca koja se bori za slobodu govora, odlučio je iskoristiti međunarodno obilježavanje Dana žena 8. ožujka kako bi skrenuli pažnju na slučajeve nasilja i zastrašivanja književnica i spisateljica. Također, žele apelirati na sve organizacije i pojedince da na razne načine vrše pritisak na vlade Egipta i Irana za izravnim i bezuvjetnim puštanjem spomenutih autorica, te osiguranje prava na slobodu izražavanja. 

Više detalja o načinima djelovanja možete potražiti na službenim stranicama Međunarodnog P.E.N.-a.

Zanimljivo je kako se nekad datumska simbolika i akteri poslože pa nam olakšaju oprimjerenje argumenata i teorijskih izvoda, bolno ih potvrđujući. Nekad se znamo dovesti u situaciju da smo doslovno zahvalni vladajućoj postavi na njihovom poslovičnom šlamperaju i nepatvorenoj iskrenosti u vlastitom neznanju i nesnalaženju; dječijoj naivnosti pri transliteraciji njemačkih, austrijskih ili irskih modela. Međutim, pogotovo tada – kada su najgori, oni su najbolji. Najbolji onima kojima taj šlamperaj znači povećanje profita, loš vodvilj za pozadinske aranžmane i otvaranje stražnjih ulaza u privatizaciju usluga u javnom sektoru. Nije to nažalost šlamperaj, to su društveni odnosi. Zakon o radu je samo zadnja potvrda toga.

Osmi mart – međunarodni dan žena u Zagrebu su obilježile ženske organizacije maršom upozorenja na pogubnost tog zakona kao i na potrebu za obranom stečevina sindikalne, radničke, ali i feminističke borbe prikazanu kroz formulu radnog dana 8+8+8 čemu ću se kasnije vratiti. Naime, po meni se jednako bitan događaj za položaj žena u suvremenim proizvodnim uvjetima dogodio istovremeno, ali nešto zapadnije –  u Vinogradskoj ulici pred Kliničko-bolničkim centrom Sestara milosrdnica. Bizaran happening domaće klerikalne omladine koja se po uzoru na američke južno-evangeličke oriđinale došla megafonom pomoliti Svevišnjem protiv aborterica, ima ipak dalekosežnije implikacije od nastavka karnevalskih dramaturških linija i poslije Čiste Srijede. Upozorenje je to koje ne treba objašnjavati tek idiosinkrazijom studentskih kapelana i rošadama u domaćoj kuriji, nego u terminima analize naše recentne povijesti i trenutnih političkih preslagivanja, ali i sadašnje i neke buduće uloge države u društvenim odnosima.

Talijanska feministička povjesničarka Silvia Federici u kod “nas” nedavno prevednoj knjizi Kaliban i vještica: žena, tijelo i prvobitna akumulacija objašnjava proces transformacije ženina tijela u stroj podešen tj. prisiljen na reprodukciju radne snage što korespondira s povijesnim procesom privatizacije i ograđivanja zemlje te komodifikacije društvenih odnosa. Napredovanje kapitalizma te novi oblici rada, mobilizacije i podjele radne snage u 15. i 16. st. počeli su napadom na ženu i procesom kolonizacije. Federici upozorava da mehanizmi kontrole i discipliniranja ženinog tijela nisu tek izraz vječnih učenja ili dogme nekih institucija, nego su materijalno uvjetovani transformacijom kapitalizma  u okviru u kojem je ženi namijenjena uloga reprodukcije radne snage. Usporedbe s nama suvremenim procesima ukidanja stečevina socijalne države, smanjenja pristupa zajedničkim i javnim dobrima – čine mi se plauzibilnim. Na ugroženost onih sektora u kojem su većinom zaposlene žene – više nego dovoljno su upozoravale članice Ženske fronte za radna i socijalna prava. Za kraj – napadi na žensko tijelo potvrđeni su kroz nekoliko evropskih primjera (zakonska regulativa u Španjolskoj kao i odluke Europskog parlamenta). Da se zaključiti da je država (ili superdržava) ponovno preuzela povijesnu ulogu  menadžera klasnih odnosa i kontrole reprodukcije radne snage. Bez obzira što ova vlast neće dirati u nomotehniku prava na pobačaj – upravo reformom zdravstva, smanjenjem izdataka za taj sektor kao i postpunom komercijalizacijom zdravstvenog osiguranja, pravo na dostupnost tom pravu uvelike se smanjilo pogotovo na periferiji države. Ili periferiji Evrope ako podignemo perspektivu. Međutim, pravo nije nominalno, pravo je materijalno uvjetovano i na društvu je da osigura materijalne uvjete za poštivanje i osiguranje tog prava. 

Drugim riječima, žene više nemaju socijalnu državu; pitanje je dana kada će izgubiti i vlastite sindikalne sekcije i organizacije uzimajući u obzir obzore trenutnog prijedloga Zakona o radu, a o njihovom tijelu se najviše “brine” Crkva. Jedino što preostaje neka je vrsta samoorganizacije ili organizacije alternativnih oblika političkog, ali i komunalnog djelovanja, pa i kućanskog rada i podjele rada u obitelji, a koji će nadomjestiti kapitalom i državnom upravljačkom politikom nagrižen socijalni sustav i egzistencijalnu podršku koju je osiguravao. U tom smjeru idu i neki globalni primjeri s Juga i Sjevera, ali i teorijske rasprave među socijalističkim feministicama. Johanna Brenner u svom tekstu o perspektivama socijalističkog feminizma potvrdila je smjerove u kojima se te rasprave kreću i ukazala na grassroots organizacije koje ne samo da odgovaraju na osnovne egzistencijalne potrebe poljoprivrednih (Via Campesina) ili tekstilnih radnica (Coalition for Justice in the Maquiladoras)  nego dovode u pitanje patrijarhalne forme organizacije i upravljanja u vlastitim kontekstima što je i po meni ključno za bilo koju buduću inicijativu koja kani na sebe preuzeti progresivnu političku agendu. U osnovi, riječ je svojevrsnom “participativno-demokratskom ethosu”, ali i autonomnoj ženskoj inicijativi koja će prema Brenner na nekim bližim i daljim horizontima postati važni ili su već postali važni za “preoblikovanja ljevice”. Zadnji, možda iz pozicije evropskog konformizma nebitan primjer, uspjeh je Ženske skupštine organizacije Via Campesina da borbu protiv homofobije uključi na listu političkih zahtjeva te međunarodne organizacije malih i srednjih poljoprivrednih proizvođača, seljaka i domarodačkih skupina.

Ovo je tek najrecentniji primjer i doprinos raspravama o ljevici i tzv. ženskom pitanju započetima još sedamdesetih. Nastala oko teorijskih elaboracija slijepih pjega marksizma i njegovih političkih realizacija, te rasprave su nužno postale i rasprave o oblicima autonomne organizacije žena na političkoj ljevici što je značilo i oštriku kritiku organizacijskih modela ondašnjih komunističkih partija na Zapadu. Ograničen je ovo prostor da se iznese prikaz te opširne kritike, međutim, kako Alison Jaggar primjećuje, u njenoj osnovi je zahtjev za uvođenjem specifičnog ženskog političkog subjekta pod kišobran revolucionarnog koji je često bio ograničen povijesnim oblicima kapitalističke proizvodnje i njene rodne “preraspodjele” u kojoj je muški radnik u tvornici bio ipak prvi adresat i jedini nositelj zanemarujući žensku proizvodnju u kućanstvu. Međutim, tzv. taktički separatizam tj. organizacijska neovisnost žena u okvirima lijevih organizacija, za nju je nužan institucionalni korak u artikulaciji socijalističkog feminizma koji ne pristaje na vlastitu paternalističku separaciju pod sintagmu “ženskog pitanja” nego to pitanje smatra univerzalnim, a njegovu realizaciju postepenom i trenutnom upravo kroz različite oblike i ostvarenja alternativnih struktura koje će zadovoljavati objektivne potrebe u objektivnim historijskim i proizvodnim uvjetima, ali i eliminirati određene malignosti koje postojeći uvjeti proizvode pa i na kulturnoj ravni. To bi onda značilo i “alternativne forme svijesti i alternativne načine percepcije stvarnosti i stvaranja stavova prema njoj”, određenu političku i “emocionalnu” edukaciju, ali i rad na uvođenje tih principa u vlastiti život. Primjeri  “feminističkih revolucionarnih obiteljskih zajednica” ili  “zadružnog stanovanja” koje Jaggar izvodi iz povijesti američke ljevice nakon šezdesetih, mogu se činiti posve utopijski (da ne kažem hipijevski) iz današnje perspektive, ali isto tako i modeli koji će se morati uzeti u obzir u trenutku u kojem će se graditi politički subjekt u kontekstu uništene socijalne države i eventualnih “oštrijih” političkih pozicioniranja.

Izdvojio sam ovih par primjera i kao svojevrsnu podužu fusnotu na ono što se može činiti kao domaće iscrtavanje obrisa jednog aktivističkog, trenutnog, ali i autonomnog djelovanja žena protiv postojećih kriznih mjera u domeni radnog prava. Ženska fronta za radna i socijalna prava, bez obzira šta mislile njene skromne članice, ipak je jedan oblik taktičkog separatizma u našim uvjetima: ngoiziranog feminizma, muške sindikalne scene velikih pregovaračkih vođa i formalno nepostojeće političke ljevice. To je tek prvi organizacijski korak u jednoj sustavnijoj borbi koja nije samo borba protiv ZOR-a nego i za pune reproduktivne slobode, ekonomsku neovisnost, eliminaciju seksualnog uznemiravanja na radnom mjestu ili bilo gdje drugdje, slobodu seksualnog izbora, kontrolu nad vlastitim radom, ukidanje kulturnih obrazaca o tome kako žena treba organizirati vlastiti život, podjelu posla oko održavanja kućanstva…

Deveti mart je. Središnja emisija javne televizije donosi prilog u kojem novinarka s vrlo skrivenim, ali ne manje intencionalnim (nadam se) sarkazmom otkriva vlastitu nezahvalnu poziciju i kontrolu uredničkom palicom. Ona pravi prilog na neizravni zahtjev Hrvatske udruge poslodavaca koji je nju i njene kolege odveo u Trst da bi im na licu mjesta pokazao uspješno funkcioniranje outsourcinga u zdravstvenom sustavu.

Deseti mart je. Iz Trsta ne vozi autobus ponedjeljekom. Da vozi u njemu bi bile naše majke, sestre, prijateljice, susjede koje obavljaju njegovateljski rad po tršćanskim kućanstvima na crno bez ikakvih prava. Vozit će sutra.

Povodom proslave 15. obljetnice rada, CESI – Centar za edukaciju, savjetovanje i istraživanje u petak 9. ožujka organizira Dan otvorenih vrata. Tom prilikom na razgledavanje i druženje u sjedišnjici centra, od 10 do 17 sati pozivaju se svi dosadašnji i budući suradnici i suradnice te svi zainteresirani građani i građanke.

Centar za edukaciju, savjetovanje i istraživanje je feministička organizacija koja je s radom započela 8. ožujka 1997. godine. CESI se u svom radu zalaže za unapređenje društvenog položaja žena i ostvarenje spolne i rodne ravnopravnosti te za puno provođenje svih zakona i međunarodnih instrumenata za zaštitu ljudskih prava. U ovih 15 godina, CESI je ostvario niz uspješnih projekata edukacije i afirmacije žena u društvu te je pokrenuo portal za rodna pitanja i feminističke glasove libela.org te portal sezamweb.net koji mladima pruža potpune i provjerene informacije o seksualnosti.

Izvor: CESI 

Nitko nikoga nije pretukao, ipak nisu letjele bombe – premijera opere Maršal u splitskom HNK-u prošla je, dakle, kao što se i moglo očekivati, bez provokacija, sukoba i incidenata, baš kako treba: s pjesmom umjesto jauka. Pa se Slobodna Dalmacija idućega dana u naslovu reportaže s izvedbe trezveno zapitala “Čega su se svi bojali?”, ne precizirajući, doduše, tko su ti “svi”. Koliko se sjećamo, kada ju je prije mjesec i pol dana, nakon šokantnih & nepravednih haških presuda generalima, skidao s repertoara, bojao se jedino vršitelj dužnosti intendanta Duško Mucalo, a i njegov je strah uglavnom bio induciran sugestijama gradonačelnika Željka Keruma. Nije poznato je li Kerum sugerirao i datum naknadnoga postavljanja premijere – ne bi bilo čudno, čovjek je, uz sve preklapajuće trgovačko-političke uloge i funkcije, očito i vršitelj dužnosti vršitelja dužnosti intendanta – ali zanimljivo je da taj datum koincidira s lažnim Titovim rođendanom koji smo nekada slavili kao Dan mladosti. Što bi nam moglo reći dosta toga o ideološkom statusu onoga famoznog, navodno vrlo subverzivnog, navodno vrlo ljevičarskog fenomena jugonostalgije u Hrvatskoj, danas.

Slovenski sociolog Mitja Velikonja, vjerojatno najutjecajniji teoretičar jugonostagije, ali i njezine specifične modulacije – “titostalgije”, vidi u njima nešto poput latentne kritike dominantnih – prvenstveno neoliberalnih, ali i nacionalističkih, eurointegracijskih itd. – ekonomsko-političkih obrazaca: “sasvim bi se opravdano moglo tvrditi da je titostalgija pre izraz neprihvatanja sadašnje političke situacije i sadašnjih vođa nego nekritično veličanje prilika od pre nekoliko decenija i samoga Broza”, piše on u studiji Titostalgija, izvorno objavljenoj 2008. (a ovdje citiranoj na drugom jeziku naših naroda i narodnosti, prema prošlogodišnjem izdanju beogradske biblioteke XX vek). Velikonja je, pritom, itekako svjestan deklarativne “apolitičnosti” titostalgičnih kulturnih artefakata i rituala – nešto što naziva “simptomom depolitizacije” – ali ipak zdravorazumski pita “zašto status ikone stiče baš Broz, a ne neko drugi”? Kakva je ova tiha, prećutana, čak i gromoglasno negirana političnost ovoga diskursa koje možda nisu svesni ni njegovi nosioci?” I nudi nedvosmislen zaključak: “Repolitizacija se (…) dešava na daleko apstraktnijem metanivou, u utopiji. Ona prevazilazi konkretne levo/desne stranačke podele, dnevnu politiku, stvarne istorijske ličnosti, okolnosti i režime; to je neodređena želja za boljim vremenima, pravednijim svetom i neiskvarenim ljudima, a tek post festum vezuje se na nešto/nekoga određenije”.

Velikonju vrijedi citirati nešto ekstenzivnije jer je riječ o ključnoj referenci, vjerojatno najsustavnijem tretmanu fenomena koji za sada imamo: on detaljno “radi” na bogatom simboličkom materijalu značkica, majica i vrećica za šećer s Titovim likom, retro-kafića, reklama i filmova, štafeta koje i danas kreću od Vardara i od Triglava prema Kući cvijeća, ali se ne ustručava od toga da konačne zaključke izvede na znatno apstraktnijoj razini konceptualizacije, uvodeći u igru utopijsku dimenziju nostalgije. Njegov je zagovor implicitno subverzivnoga potencijala titostalgije uvjerljiv i zavodljiv; pa ipak, ovo premještanje / “podizanje” pojmovne razine rasprave kao da je pomalo zbrzano, ne sasvim utemeljeno. Najjednostavnije rečeno: ako se apostrofirana “repolitizacija” priče o Titu odvija na metanivou i “tek post festum vezuje na nešto/nekoga određenije”, zar ne ostajemo opet uskraćeni za odgovor na ono common sense pitanje s početka: “zašto status ikone stiče baš Broz, a ne neko drugi?” Možda bi stoga ipak trebalo napraviti korak unatrag kako bi se strategije i učinci repolitizacije lika i djela najvećega strojobravara među državnicima ukazali i na nešto “nižoj” razini: to je korak koji vodi od Velikonje do Keruma ili, ako hoćete, od utopije “pravednijeg svijeta i neiskvarenih ljudi” prema distopiji današnjega Splita.

Signifikantno je da u tom Splitu premijera Maršala djeluje problematično na dan kada medijski i politički populizam pokušava – ne baš uspješno, pokazat će se – konstruirati sliku izvanrednoga stanja u državi, proklinjući suca Oriea i izvodeći četiri i pol milijuna ljudi na njegovu optuženičku klupu, dok gradonačelnik na Rivi javno bulazni o urbanim Jugoslavenima; s druge strane, njezino izvođenje na Dan mladosti, datum koji bi, je li, trebao simbolički kondenzirati svu pretpostavljenu subverzivnost prijeteće aveti jugonostalgije, prikazano je kao rubna, relativno duhovita doskočica koja s provokacijom nema nikakve veze. Taj detalj jasno ukazuje na aktualni politički ulog jugonostalgije: ako na apstraktnijoj ravni i odražava mutni utopijski potencijal, u čemu bismo se s Velikonjom mogli složiti, na onoj konkretnijoj njezino je polje značenja zapravo monopolizirala desnica, pa ga aktualizira svaki put kada se ukaže potreba za proizvodnjom straha i potenciranjem nacionalističke histerije; a ako te potrebe nema, cijela se stvar neizbježno svede na prigodnu operetnu inscenaciju.

Svako je ljevičarsko koketiranje s jugonostalgijom stoga kontraproduktivno, to je unaprijed izgubljena bitka, u kojoj se bilo kakav eventualni pokušaj reartikuliranja i reafirmiranja pojedinih socijalnih i ekonomskih aspekata “baštine” bivše države – solidarnosti, samoupravljanja, industrijalizacije (ili, barem, čuvanja onoga što nam je od industrije ostalo) itd. – urušava pod balastom jugo-ikonografije. Nepristajanje na hegemonijsku igru oblikovanja značenja jugonostalgije neophodno je da bi se rasprava premjestila prema ključnim pitanjima metastaziranja logike tržišta društvenim tkivom, logike kojoj su danas jednako podređeni i jugonostalgičarsko obilježavanje Dana mladosti i nacionalni patos obrane generalske časti (ako bilo tko u ovo sumnja, dovoljno je prisjetiti se kako je Večernji list, nakon što je presudu dočekao rijetko bljutavim naslovnicama s Gotovininim likom i natpisom “Heroj”, samo par dana kasnije, na valu desničarskih, domoljubno-flagelantskih tumačenja kako smo “izdali” svoje junake, bezbrižno lansirao navodno duhovitu marketinšku kampanju “Izdali smo ga za 5 kuna”, reklamirajući novi medijski projekt).

Premijera Maršala, konačno, podučila nas je i tome, unutar prikladnih, karikaturalno sitnoračundžijskih okvira: ona nije odigrana, znamo, zbog revolta tzv. kulturne javnosti i brojnih pritisaka na Mucala i Keruma, nego naprosto stoga što je koproducent predstave, zagrebački Muzički biennale, zaprijetio tužbom, pa je strah vršitelja dužnosti i vršitelja vršitelja dužnosti da će izgubiti nešto novaca u hipu nadvladao prvotnu strepnju od incidenata i bombi… A Danu mladosti u cijeloj je priči pritom namijenjena tek uloga zgodne dosjetke i simpatičnoga marketinškog trika – posve u skladu s njegovim stvarnim ideo-političkim potencijalom. Zato i treba zaključiti negdje na tragu naslova onoga osmomartovskog teksta koji je Mima Simić nedavno objavila u ovoj rubrici, kritizirajući Dan žena: dolje, dakle, Dan mladosti!

U filozofskom dokumentarcu Examined Life Astre Taylor iz 2008. Judith Butler šeta San Franciscom u kotrljavom društvu Sunaure Taylor, aktivistkinje za prava osoba s invaliditetom, vezane za invalidska kolica artrogripozom. U desetak minuta ove neobične šetnje (koja uključuje i sekvencu nimalo banalne i semantički nabijene kupovine veste za Sunauru) dijaloški promišljaju odnos društva prema in-validnom tijelu – kako onom fizički ‘disfunkcionalnom’, tako i onom koje odbija funkcionirati u zadanim rodnim kategorijama. Kao ilustraciju anksioznosti društva u prisutnosti potonjeg tipa transgresije Butler prepričava anegdotu o feminiziranom 18-godišnjem mladiću iz Mainea kojeg su trojica školskih kolega – umjesto da mu za Dan žena poklone buketić cvijeća – bacili preko mosta i usmrtili. Zbog ženstvenog hoda. I dok će fizičke ‘invalide’ rijetko sustići slična sudba jer je njihova ‘deformiranost’ posljedica Božje volje a ne izbora, pa ćemo ih s nelagodom ignorirati i izolirati radije no strmoglaviti niz padinu, otklon od idealne (tj. proskribirane) rodne form(ul)e još je uvijek među najopasnijim prijetnjama patrijarhatu i prigodno se sankcionira, ovisno o stupnju ‘demokratičnosti’ društva u kojem promoli glavicu, ili suknjicu. (Tako će se u politički nazadnijim društvima ovaj problem rješavati bacanjem transgresivne osobe s mosta, dok će se u onim naprednijim stručno razmatrati u relevantnim političkim emisijama nostalgičnog naslova “Gdje je nestala ženstvenost?”).

Stoljeće obilježavanja Dana žena u tom je smislu pravi trenutak, premda pomalo partibrejkerski, da se promisli o općenitoj funkcionalnosti i (kontra)produktivnosti kategorije Žene u kontekstu borbe protiv patrijarhata. Ne gubeći iz vida da je Dan žena u svojoj iskonskoj funkciji (koja nema mnogo veze s hortikulturom) ustanovljen kao podsjetnik na općenitu (političku, ekonomsku, društvenu) neravnopravnost žena unutar patrijarhalnog sustava, valja se zapitati zašto se promjena sustava događala ponajviše na kozmetičkoj razini (prirodnoj kao lice Nicole Kidman), dok je ideološki temelj ostao nepromijenjen. Jer premda su se žene posljednjih tisućljeća 51%-tnog sudjelovanja u evoluciji uistinu i izborile za veći javni i djelatni prostor, odnosno nešto veću ‘moć’, patrijarhat se time nije urušio; dapače, moglo bi se tvrditi da je u svojim nježnim, ‘demokratskim’ i ‘postfeminističkim’ metodama propagande moćniji no ikad. Kroz svakodnevicu i politiku, kroz popularnu kulturu i znanost, kroz viceve i književnost, kroz akademiju i razgovore u tramvaju, patrijarhat se održava upravo kroz/zbog kategorije roda, preko neprestanog definiranja, sugeriranja i/ili inzistiranja na tome što jest/treba biti (“pravo”) muško ili žensko (trećeg, četvrtog itd. nema) – kroz neprestanu rodnu dresuru vlastitih subjekata, održavajući tako genitalije kao najrelevantniju društvenopolitičku razlikovnu kategoriju.

Za ovogodišnju izložbu Žene snimaju 2011. bilo je predviđeno da se svaka autorica može natjecati za sudjelovanje na izložbi kao i za nagrade s najviše četiri fotografije u boji ili crno bijeloj tehnici na slobodnu temu. Na raspisani natječaj javilo se 55 autorica sa 192 fotografije. Stručni žiri – Damir Tiljak, Neda Rački i Valentina Bunić –  izabrao je 60 fotografija od 40 autorica, od kojih je dodijelio šest nagrada i pet pohvala.

Prvu nagradu Fotokluba Zagreb dobila je Lea Bogović za fotografiju pod nazivom Freedom. Dvije druge nagrade dobile su Helena Cuculić za fotografiju Gondolijer i Iva Korenčić za fotografiju Ostavljena. Tri treće nagrade zaslužile su: Maja Hrnjak za fotografiju Maksimir, Iva Lednički za fotografiju Umjetnost i Jelena Pildek za fotografiju Bundek. Pohvaljene su Sanja Baljkas, Lea Bogović, Zvjezdana Đogić, Iva Korenčić i Darija Šesto. Vinko Šebrek, počasni predsjednik Kluba, kazao je da se nagrađeni radovi ističu po svojoj umjetničkoj snazi, tehničkoj perfekciji pri snimanju, obradi i izradi fotografija, estetici, kao i tankoćutnosti izraza i visokoj likovnoj kulturi autorica.

 

Izložba se otvara 8. ožujka u 19 sati i može se razgledati do 18. ožujka, svakog radnog dana od 9 do 16 i utorkom od 19 do 21 sat.