No, nije ista procedura za svaki vid kreativnog izražavanja, a strip je jedna od domena u kojima se može poprilično jasno razlučiti kolike su čije kreativne zasluge: imaš scenarista (najčešće samo jednog), imaš crtača (također najčešće samo jednog) i eventualno još nekog trećeg zaduženog za koloriranje ako je strip u boji (i ako ga crtač nije sam kolorirao, što isto nije nečuveno). I to je to! Ako si zajebao njih za pare – zajebao si doslovno jedine ljude čija kreativnost donosi te pare.

DC Comics je upravo tako zajebao scenarista Alana Moorea i crtača Davea Gibbonsa, autore legendarnih Watchmena, pa je i razumljiv otpor dijela fanova prema najnovijoj ekranizaciji, ovog puta u obliku serije na HBO-u.

O čemu je riječ? Pa, duuuuuga je to priča, ali ajde da probam nekako sažeti u najkraće crte…

Prvo su Moore i Gibbons bili potpisali ugovor prema kojem se, ako DC neće koristiti likove iz Watchmena godinu dana nakon izdavanja, njima dvojici vraća intelektualno vlasništvo nad stripom. Međutim, nakon njegovog nenadano velikog uspjeha, DC je iznašao rupu u ugovoru prema kojoj si može zadržati intelektualno vlasništvo nad stripom dok god se ne prestane tiskati – a nastavio se tiskati do dana današnjeg. Pošto to dotad nije bila praksa (jer stripovi su tada još brzo nestajali iz tiska, tek je bila na pomolu era vječno reprintanih ukoričenih izdanja – trenda koji su uvelike pokrenuli sami Watchmeni), Moore je probao isposlovati veću autorsku zaradu od one iz prvobitnog ugovora – i, naravno, bio odbijen. DC je počeo zarađivati i na merchandiseu, od čega, opet, nisu davali ništa Mooreu i Gibbonsu jer su to prema DC-ju bili, kao, promotivni artikli koji potiču prodaju stripa i da šta oni imaju tražiti tantijeme od toga.

Tu negdje Moore prekida suradnju s DC-jem, koju će silom okolnosti morati nastaviti kada za desetak godina kasnije DC bude kupio izdavačku kuću za koju je Moore tada radio. Moore je s DC-jem ispregovarao da mu se ne petljaju u kreativne odluke – što je DC, pogađate, prekršio, cenzurirajući ga u više navrata. Zatim je Joel Silver, producent nesuđene ekranizacije Watchmena u režiji Terryja Gilliama, lagao o Mooreovom angažmanu na projektu, a kada se DC oglušio na zahtjeve da stanu u njegovu obranu – Moore je još jednom, ovaj put zauvijek raskinuo suradnju s njima, uz zamolbu da bar ne diraju više Watchmene i da ne bude nikakvih ekranizacija ni preinaka.

I naravno, ubrzo je snimljena filmska verzija Watchmena, čijem su redatelju Zacku Snyderu, još naravnije, usta bila puna divljenja i dubokog poštovanja koje osjeća prema geniju Alana Moorea, kojeg je “ispoštovao” tako što je napravio doslovno ono JEDINO što je ovaj molio da se ne radi. A onda je DC pokrenuo i spin-off serijal Before Watchmen, na kojem su radili brojni prominentni scenaristi i crtači, također veliki štovatelji genija Alana Moorea i njegovog autorskog integriteta…

I onda, nakon svega toga, dođe vijest da će, protivno Mooreovim apelima, HBO raditi još i SERIJU o Watchmenima, a koju će osmisliti kontroverzni – Damon Lindelof. Koji zadnjih tjedana po intervjuima izvodi moralno-logičke akrobacije, pokušavajući se pravdati što djeluje suprotno željama autora prema kojem, ofkors, osjeća samo najdublje poštovanje. Pa je sipao izlike u stilu da, okej, nije u redu ne poštivati želje takvog velikana, ali da se netko drugi uhvatio ekranizacije, on bi to unatoč svemu pogledao, pa što onda ne bi i on sam onda napravio umjesto nekog drugog? Ali vrh je ipak ova bilješka s jedne presice:

“‘Alan Moore je genije’, kazao je Lindelof, da bi zatim priznao kako je ovaj ‘jasno i nedvosmisleno istaknuo da ne želi da ga se na bilo koji način povezuje s HBO-ovim Watchmenima” (Moore ne dopušta niti da mu se ime pojavi na špici). Ali se zato divi Mooreovom ‘punk rock duhu, buntovničkom duhu’ i drži da bi, da je Mooreu nekoć netko tako rekao da nešto ne smije napraviti, Moore na to ‘samo uzvratio: jebite se, napravit ću ja to… Tako da kanaliziram duh Alana Moorea kako bih Alanu Mooreu rekao: jebi se, napravit ću ja to!”

E majke ti, ovako epske prosere nema čak ni Zoran Milanović. Zamislite stoga samo kako je najpredanijim štovateljima Alana Moorea kad čitaju takve budalaštine, a da je pritom jedina serija Damona Lindelofa koju su gledali – zloglasni Lost. Normalno da im se diže kosa na glavi od same ideje!

Bio je Lindelof u međuvremenu, dakako, autor i još jedne serije – koja je, u redu, bila tako slabo gledana da je posve shvatljivo što je njegovo ime mnogima i dalje nerazdvojivo od onog umobolnog debakla od zadnje sezone Losta. Ali mi koji jesmo gledali tu jednu seriju koju je stigao napraviti u međuvremenu – The Leftovers, tako se zvaše – smo bili toliko oduševljeni njome da ne samo da smo mu oprostili sve grijehe Losta, nego smo čak i željno iščekivali njegove Watchmene, unatoč tome što nam je Snyderova besmisleno mehanička ekranizacija bila ubila volju za bilo kakvim daljnjim poduhvatima tog tipa i unatoč tome što je dekonstruiranje (super)heroja u 2019. poprilično passé. Bilo je teško nazrijeti čega se smislenog tu uopće može više nadodati ali, hej – The Leftovers! Lik je napravio THE LEFTOVERS! Tu tako čudesno, nenormalnu dobru seriju da sigurno zna što radi, jel tako?

I, uz duboki uzdah olakšanja, sada se može konstatirati da – da, tako je.

Lindelof nastavlja tamo gdje su izvorni Watchmeni stali, to jest 34 godine nakon zbivanja u finalnoj svesci stripa. I koliko god te Lindelofove spike o kanaliziranju Mooreovog “punk rock duha” bile glupe, moram mu ipak priznati da je uspio uhvatiti duh stripa. Jer kao što nas je izvorni strip uvukao u alternativnu stvarnost u kojoj su superheroji, naslovni Čuvari izmijenili tok povijesti pa se onda čitateljstvu mic po mic otkrivalo na koje se sve načine ta stvarnost razlikuje od naše, tako i sa serijom ateriramo usred svijeta u kojem policajci nose maske, ljudi su podozrivi prema tehnologiji, Robert Redford je desetljećima predsjednik S.A.D.-a, dok s neba svako toliko padaju lignje. I pitaj Boga kakve to sve veze ima s bizarnim prizorima s ladanjskog imanja neimenovanog devijantnog kicoša kojeg glumi Jeremy Irons! Lindelof je kazao kako mu je cilj, između ostalog, bio i da serija bude podjednako intrigantna i dezorijentirajuća i fanovima Watchmena i onima koji ih nikada nisu čitali, pa ako bih sudio po reakcijama mene kao fana te, s druge strane, moje drage koja ih nikada nije čitala – misija ostvarena, oboje nas prikovalo za ekran.

A malo što je tako dezorijentirajuće kao jedna od uvodnih scena, smještena u Tulsu 1921. u kojoj bijelci masovno tuku, ubijaju i protjeruju crnce, a u uništavanju njihove imovine sudjeluje čak i – avijacija. Znajući da se Watchmeni zbivaju u alternativnoj stvarnosti, pretpostavio sam isprve da je riječ o nekom izmaštanom produžetku Prvog svjetskog rata na američkom tlu – i ostao zapanjen kada se ispostavilo da riječ o stvarnom događaju. I nisam bio jedini, jer je riječ o događaju za koji – ne znaju ni mnogi Amerikanci!

Naime, u Tulsi je 1921. slučaj navodnog napada na jednu mladu bjelkinju od strane jednog mladog crnca uistinu i doveo do izgreda diljem grada, koji su zatim prerasli u nešto još gore: tisuće gnjevnih bijelaca je nasrnulo na crnački dio grada (kojeg se nazivalo Black Wall Street, jer se u njemu nalazila tada najimućnija crnačka zajednica u SAD-u), paleći crnačke kuće, pljačkajući i demolirajući njihove radnje (uz pojačanje u vidu – da – privatnog aviona). Procjenjuje se da su ubili između 100 i 300 muškaraca, žene i djece “krive” boje kože. Taj je jezivi događaj nevjerojatno dugo bio obavijen velom šutnje, zaobilazilo ga se i u lokalnoj i u nacionalnoj američkoj historiografiji – i tek je 1996. osnovana komisija za proučavanje i dokumentiranje masakra u Tulsi.

Jedna od javnih figura koje ne daju Americi da izbriše taj događaj iz povijesne memorije je publicist Ta-Nehisi Coates, koji je masakr u Tulsi naveo kao jedan od argumenata u korist reparacija za crnačko stanovništvo, u svom sad već znamenitom tekstu The Case for Reparations. Taj je tekst ujedno i bio jedna od inspiracija Damonu Lindelofu za nove Watchmene, koji su – također u duhu starih Watchmena – politični.

S razlikom da je strip bio suptilno političan, jer Alan Moore – dijelom vjerojatno zbog naputaka izdavačke kuće, a dijelom i po vlastitom nahođenju – nije htio alijenirati dobar dio čitateljstva, pa se njegova osuda Reaganove Amerike uglavnom čitala između redaka… Dok je u Lindelofovim Watchmenima sve izloženo, pun intended, crno na bijelo: glavna junakinja je crna superheroina, glavni negativci su bjelački supremacisti, tko god podržava Trumpa – može slobodno prebaciti kanal.

Ta spremnost da u startu otkanta nezanemariv dio potencijalne publike, kao i to da se kao jedan bijelac prvi na televiziji uhvatio u koštac s masakrom u Tulsi – odraz je Lindelofove novostečene autorske odvažnosti. No ništa manje impresivna nije ni njegova u međuvremenu stečena pripovjedačka odvažnost, to njegovo umijeće građenja i razvijanja fiktivnih svjetova. Svijet Leftoversa je sa svakom epizodom bivao sve veći i sve fascinantniji, a tako je i ovdje: Watchmeni redovito imaju scene, pa i cijele epizode koje na prvu izgledaju kao da su ispale iz neke posve druge serije, ali se na kraju uvijek nekako, na neki jako zadovoljavajući način spoje u tematski i emotivno kompaktnu cjelinu.

Ostaje vidjeti kako će se priča odvrtjeti do kraja sezone, ali dosadašnje četiri prikazane epizode su takav spektakularan gušt za gledanje (a kao netko tko je imao dostup screenerima za kritičare, mogu vam reći i da su peta i šesta i JOŠ bolje!) da mi se čini da bi se Damon Lindelof konačno mogao, jednom za svagda, otarasiti stigme “onog debila koji nas je sve vukao za nos s Lostom“. I mada je, s obzirom na cijelu tu situaciju s Alanom Mooreom, projekt etički pomalo, onak’, upitan – svejedno mi je drago što postoji. Oprosti mi, Alane, o oprosti! Ali kad je ovo tako… jebeno… dobro.

Kada je prošle godine objavljena vijest da se za HBO radi serijska adaptacija slavnog grafičkog romana Watchmen, malo tko je bio oduševljen. Fanovi stripa su opravdano isticali kako je riječ o djelu koje do maksimuma koristi prednosti svog specifičnog medija i da naprosto ne može funkcionirati kad spada kad se prenese na ekran, no mnoge je daleko više revoltiralo to što projekt vodi Damon Lindelof, jedan od autora… Losta.

Jest da se finale malo koje serije tako bezobrazno posralo po svojim dugogodišnjim opsesivnim fanovima kao finale Losta – ali otad je prošlo, evo, već osam godina. Osam godina za vrijeme kojih je, između ostalog, Lindelof bio i showrunner jedne od najopjevanijih serija desetljeća, The Leftovers… Ali svejedno, ni to mnogima nije bilo dovoljno da zakopaju ratnu sjekiru. Osam godina! Prošlo je skoro cijelo desetljeće, a ljudi se i dan-danas na sam spomen Losta počnu pjeniti, režati i psovati majku.

Mnogi od nas su i dalje kivni što smo proveli nebrojene sate teoretizirajući o tajnama Lostovog neobičnog otoka, samo da bi dobili uvredljivo loše razriješenje. I Lost je mnoge od nas toliko istraumatizirao da se ne možemo prepustiti bez kočnica novim serijama baziranima na misterijama, iz straha da na kraju opet ne ispadne da nas se cijelo vrijeme samo vuklo za nos… No svejedno mislim da se Lostu mora odati priznanje što je uopće i uspio pobuditi tako manijakalan angažman gledatelja! Jer malo je kojoj seriji nakon njega to pošlo za rukom, barem ne u takvom obimu.

Prva sezona True Detectivea je, naprimjer, bila na dobrom tragu, ali neusporedivo s višegodišnjom jagmom za Lostom – ipak je to bila serija od samo osam nastavaka, pa se napaljena raja već u roku od nekoliko tjedana stigla razočarati spoznajom da su sve one priče o Žutom kralju i Carcosi samo usputni gotičarski ukras atmosferi, ništa više. Dok se pak o Westworldu grozničavo štancaju bezbrojne teorije na redditu, ali izvan njega i nema baš toliko interesa… Štoviše, za jednu basnoslovnu skupu HBO-ovu seriju-potencijalnu nasljednicu Game of Thrones – moglo bi se reći i da je Westworld lagano podbacio.

Mislim, daleko od toga da je fijasko – Westworld svakako jest jedna od popularnijih HBO-ovih serija… Ali najgledanije epizode Westworlda jedva da dosežu brojke prve sezone Game of Thrones. Kojem je usto gledanost iz sezone u sezonu samo nastavljala rasti, dok je gledanost finala druge sezone Westworlda bila za 30% manja od one finala prve! PTSP od Losta možda i jest nagnao neke da zaobiđu Westworld u širokom luku, ali za gubitak gledateljstva koje mu jest dalo šansu – autori Westworlda ne mogu kriviti nikoga osim sebe.

Za one koji ne znaju, Westworld je serija zasnovana na istoimenom filmu Michaela Crichtona iz 1973. o futurističkom zabavnom parku na temu Divljeg zapada u kojem se androidski kauboji i indijanci “pokvare” pa počnu ubijati ljude koji posjećuju park. A serija mi je bila zanimljiva jer mi je isprva izgledala kao da ju je radio netko tko je, baš kao i ja (i sigurno ne samo ja!) gledao Star Trek: The Next Generation i stalno se pitao da kako to da Picard i ekipa uvijek koriste holodeck da bi visili u jazz-klubovima i skakutali po nottinghamskoj šumi umjesto da se… ono, JEBU i to?

Westworld je u tom pogledu puno siroviji i suroviji: istoimeni tematski park ne posjećuje samo ekipa kojoj se traži blago Sierra Madre ili što već, nego i raznorazni bogati bolesnici koji domaćine (tako nazivaju androide) muče, siluju i ubijaju iz čiste obijesti. Nema sumnje da bi tako bilo i u stvarnosti kada bi takav park uistinu postojao, pa je utoliko serija znala biti dosta uznemirujuća – ali i jako zanimljiva i zabavna, jer nam je u iznimno raskošnoj produkciji (samo pilot-epizoda je koštala 25 milijuna dolara!) otvorila vrata fascinantnog novog svijeta s čijim smo se pravilima i zakonitostima upoznavali korak po korak.

No opet, lako je fascinirati gledatelje novim televizijskim svijetom – a taj medeni mjesec nikada nije dugog vijeka, i nakon što smo utvrdili pravila igre slijedi neminovno pitanje: OK onda, što se tu još nudi? Koja je poanta serije? Ako je uopće i ima?

Za prvu sezonu Westworlda je to bar bilo jasno: nakon što je prošao medeni mjesec u trajanju od prve tri-četiri epizode, radnja je dalje vodila prema trenutku u kojem će se androidi-domaćini osvjestiti i dići bunu protiv protiv svojih tvoraca-tlačitelja. To se dogodilo na kraju prve sezone, i nakon toga više nije bilo opravdanja za ikakvo daljnje odugovlačenje: s drugom sezonom Westworldu je konačno došlo vrijeme da se iskaže i pokaže koliko uistinu vrijedi.

A da se neće osobito iskazati, dalo se nazrijeti već iz prve sezone. Mogu još i oprostiti što se od početka pretvara da je puno pametnija serija nego što jest i što je u svojim filozofiranjima najčešće na razini poruke na boci Jane s malo bogatijim vokabularom, ali ono preko čega u Westworldu sve teže prelazim je – opsesija narativnim prcanjem u mozak.

Jer autore Westworlda manje zanima kako ispričati suvislu priču, a više kako će razlomiti priču tako da što više zbune gledatelje pa da ih onda iznenade kad im naposlijetku objasne o čemu se tu točno radi. Što je okej do jedne granice – svatko voli dobar obrat, jel – ali kada svi likovi non-stop pričaju u zagonetkama, kada nikoga ne možeš uzeti za pouzdanog naratora i kada ništa što vidiš na ekranu ne možeš uzeti zdravo za gotovo… Pa, to jedva da se više i može nazvati pričom: to je samo jedna velika enigmatska smicalica.

A što je posebno nezgodno kada, hm… ni same enigme nisu osobito zanimljive? Tu je, recimo, Lost briljirao: i na ponajmanji novi djelić slagalice bi ti odmah zacurile sline i zavrtilo se u glavi od tuceta novih teorija – uvijek sam odmah samo htio znati još, još, JOŠ! A Westworld? Eh. Netko naleti na neki čudni simbol, ili se uputi prema nekoj tajanstvenoj lokaciji, a ja samo ravnodušno pomislim: “Aj dobro, budu nam i to jednom objasnili, štajaznam?”

Druga sezona me je znala neugodno podsjećati na zloglasnu posljednju sezonu Losta, s nakupinama ljudi/androida koji samo hodaju s jednog kraja otoka/parka na drugi dok čekamo da nam se istovari kamion ekspozicije u zadnjih par epizoda. A podsjetila me i na onu nesretnu drugu sezonu Les Revenants koju nisam ni odgledao do kraja: kao što mi tamo više nije bilo stalo što će se dogoditi ikojem od likova kad će se ionako svi vratiti iz mrtvih, tako mi ni ovdje nije bilo jasno zašto bi me trebalo biti briga za sudbinu ovog ili onog androidskog domaćina kada ih se u slučaju “smrti” jednostavno vrati u pogon popravkom, u kojem već obliku.

I tako, taman sam bio spreman dići ruke od serije – kad li se onda zanizale tri dobre, ali baš stvarno dobre epizode za kraj! Osma i deveta su demonstrirale koliko Westworld može biti emotivno bogat kada za promjenu ostavi enigmatska sranja po strani te prestane tretirati svoje likove kao puke pijune na igraćoj ploči, a finalna deseta je pružila epski spektakl gotovo pa u rangu Lostovih sezonskih završnica, pri čemu je čak i filozofski aspekt serije podignut na jednu kompleksniju i intrigantniju razinu. I još je na kraju raščiščen prostor za novi početak, omogućeno da se odbaci sve što nije valjalo i ispriča jedno novo, bolje poglavlje priče kako treba. Westworld si je pružio novu šansu da se dokaže – nabijem ga ako i nju prokocka!