Umjetnik se u ožujku 2025. predstavio pulskoj publici u Galeriji NOVO projektom T.F.I.D. (The Future is Dead) u kojem njegovu distopijsku viziju budućnosti dopunjuje još nekolicina autora. U organizaciji L.A.E. XXI, Quist će u Labinu prezentirati samostalnu izložbu koja se bavi odnosom ljudi i “mašina”.

Damir Stojnić u popratnom tekstu ističe kako embryoroom “stvara mračno-vizionarske filmove i glazbu, koji se bave tematikom bliske budućnosti. Središnji rad, srce njegove izložbe, film je naziva Zli duh, koji je popraćen i skulpturalnim elementima kroz koje umjetnik i njegov dugogodišnji suradnik, arhitektonski dizajner Paul Stein, razotkrivaju svoju ‘pobjedonosnu utvaru’, kao poliedarsku skulpturu osvijetljenu krvavo crvenom iluminacijom, čiju onostranu dimenziju naglašavaju samim naslovom izložbe.”

Edward Paul Quist je redatelj scenarist, producent, skladatelj, dizajner zvuka, fotograf i dokumentarist koji se u svome radu bavi se istraživanjem elektroničkih i biomorfnih slika, eksperimentalnom naracijom i zvukom. Susrećući se na sjecištu podsvijesti i takozvane stvarnosti, Quistov rad je neklasificiran i lišen žanrovskih konvencija.

Komikaze su upravo objavile novo virtualno izdanje, 53. broj zine-a koji predstavlja trinaest različitih autorskih rukopisa s lokalne i inozemne scene. E-izdanje dostupno je na njihovoj stranici, a riječ je tek o malenom dijelu aktivnosti što ih ovaj kolektiv planira u godini koja je spletom okolnosti postala “virtualna”, objašnjava nam Komikazina pokretačica i urednica Ivana Armanini. “Na nezavisnoj strip sceni nema i još neko vrijeme neće biti festivala, izdanja i distributerske scene. Zato su web izdanja još važnija za autorski strip i održavanje kontinuiteta”, kazala je, naglasivši i kako bilježe porast posjeta stranici na kojoj osim regularne produkcije izdanja, objavljuju online radionice i izložbe.

Nevolje s kojima se udruge u nezavisnoj kulturi trenutno, ali i inače susreću nisu zaobišle ni Komikaze, pa su blistav početak godine vrlo brzo zasjenili pandemija, potres i hrvatska kulturna politika. “Ministarstvo kulture nastavlja politiku gušenja časopisa pa tako i našeg, unatoč tome što smo jedini časopis autorskog stripa u regiji koji objavljuje domaće autore_ice”, objasnila nam je Armanini, naglasivši kako su odobrena sredstva za ovogodišnji program također krajnje neizvjesna zbog zaustavljanja financiranja koje je najavio Grad Zagreb. Pribroji li se tomu i činjenica da im je potres ugrozio radni prostor, realizacija programa postaje veliki izazov.

Usprkos svemu, Komikaze za ovu godinu najavljuju podulji niz različitih virtualnih izdanja. “Period nastajanja web izdanja je kvartalan pa mislim da će naredni brojevi više reflektirati radikalne životne promjene koje su nas zatekle. Strip autori_ce i inače najviše crtaju ‘od doma’, iz zatvorenih, osamljenih i uglavnom meditativnih situacija tako da iz autorske perspektive, ako zanemarimo klasni kontekst, nema velike razlike”, dodaje o trenutnim okolnostima. Između ostaloga, u pripremi je “niz poslastica iz arhive”, virtualna izdanja Beđomatika i Femicomixa, kao i Covix, novo izdanje koje će obraditi aktualnu temu virusa. Ako ovaj popis aktivnosti svjedoči izdržljivosti nezavisne stripovske scene, najnoviji broj Komikazinog zine-a mnogo govori o njezinoj raznolikosti.

“Svaki strip je drugačiji i teško je ikoga posebno izdvojiti budući da se radi o autorskom stripu i izdanjima koja su krojena prema ključu različitosti. Autorica Nikolina Fuzul nas je razveselila sjajnim primjerima apstraktne strip-naracije kojima se premijerno predstavlja u Komikazama, jednako kao i danska autorica Rikke Villadsen koja je do sada objavila čak dva albuma za poznatu američku izdavačku kuću Fantagraphics. Njezin strip U Indiji ima zanimljiv scenarij koji s vrlo malo sredstava moćno ilustrira indijsku svakodnevicu. Prvi dio dugometražnog stripa Hiperborejac Damira Stojnića na 26 stranica prati prelijepog hermafrodita u priči inspiriranoj teorijom Wilhelma Reicha o spolnoj indoktrinaciji i supresiji libida u totalitarnim režimima i klerikalnim krugovima. Tu je i nova apsurdna poslastica Luka Čačića s nazivom Poštar uvijek zvoni dva puta, u kojoj se autor kroz vrlo pročišćen lineran crtež duhovito scenaristički poigrava sa zapakiranom glavnom junakinjom koju poštar odnosi na nepoznatu adresu”, objašnjava Armanini.

Uz nabrojane autore_ice i našu sugovornicu, 53. broj Komikaza uključuje radove Chiare Zilioli, Apolonije Lučić, Aidena Kvarnstroma, Armanda Genca i Federice Pizzutilo, Korine Hunjak, Barbare Miše i Nikše Jankovića te nudi širok i šarolik presjek stilova, pristupa stripu i različitih generacija koje djeluju u ovom mediju.

Primjerice, polaznici trodnevne radionice Iz njih razmatrali su neophodnu relaciju koja proizlazi iz odnosa prostora i ljudskog djelovanja. Na istoimenoj izložbi u organizaciji udruge Drugo more i gostujućeg istraživačkog projekta DEPT. (Describing the Present Tense) polaznici su predstavili svoje radove. DEPT. je projekt koji istražuje prostor kao produkt društvenih interakcija i načine na koje ga društvo proizvodi i konzumira. Jedan od DEPT.-ovih istraživača i voditelj radionice Donato Ricci naveo je da su se polaznici bavili pitanjem Što riječki javni prostor traži od nas, pri čemu je temeljna intencija bila “pronaći fotografije riječkih ulica i na njima iščitati simbole, ljude, objekte i znakove koji nas pozivaju da djelujemo”. Autori su iščitali grad kroz antropološku vizuru izvođenja kulturnih praksi, a njihov emocionalan odnos prema prostoru djelovao je kao distinktivno obilježje kojim je prostor prestao biti neutralno obilježen i postao konstruktom zamišljaja i reprezentacija.

Polaznici su odabrali rutu koja za njih nosi određen stupanj pozitivne ili negativne konotacije nakon čega su s Google Street Viewa skinuli fotografije rute i obradili ih pomoću algoritama za prepoznavanje prostora. Uz rutu i nekoliko izdvojenih gradskih lokaliteta ili objekata stoje parcijalni narativi građeni od niza autorovih stavova, mišljenja, aluzija i odnosa prema odabranom prostoru. Na taj način polaznici su secirali kulturnu dimenziju prostora pridajući mu estetsku i emocionalnu komponentu, pri čemu su riječki javni prostor postavili u funkciju svjedoka društvenih, ekonomskih i političkih (ne)prilika grada.

Velik broj autora ukazao je na problem neiskorištenog prostora izdvojivši zapuštene i prazne infrastrukture koje, bez obzira na izvrsne lokacije, propadaju. Na jednoj od ruta propadajućim potencijalom označena je zgrada pokraj željezničkog kolodvora u kojoj se nekada nalazio riječki supermarket Graziani. Iako u sklopu projekta Rijeka 2020 – Europska prijestolnica kulture svjedočimo intenzivnijim ulaganjima u napuštene gradske objekte, kao što je izgradnja infrastrukturnog objekta Dječja kuća u prostorima urušene Ciglene kuće kompleksa Benčić, izložene rute ukazuju kako je navedeno još uvijek objektivni problem.

Izvjesno je da će problem autobusnog kolodvora biti dijelom tematizacije nužnosti interveniranja u riječki javni prostor. Jedan od autora u prikazu rute sumira razloge zbog kojih su korisnici nezadovoljni. Osim nedostatka prostora, autor ukazuje na socijalne probleme kojima je moguće svjedočiti na kolodvoru, a odnose se na alkoholizam, nasilje, rastući broj beskućnika (u Hrvatskoj ima oko dvije tisuće apsolutnih beskućnika od čega njih stotinjak egzistira u Rijeci), a motiv odlazećih putnika koristi kako bi propitao problem riječke depopulacije i podsjetio na smanjenje od jedanaest tisuća stanovnika u Rijeci u posljednjih sedam godina.

Pomisao na nedostatan broj parkirnih mjesta u centru grada i previsoke cijene parkinga u jednom od autora izaziva anksioznost. U nekim dijelovima grada, primjerice u blizini Kliničkog bolničkog centra Rijeka, plaćena godišnja parkirna karta ne osigurava platitelju pronalazak parkinga, što autor smatra razlogom za intervenciju. Autor s mikrorazine prelazi na makrorazinu ističući kako ga plave parkirne crte navode na razmišljanje o funkcioniranju kapitalizma koji iskorištava i naplaćuje javni prostor i tako ga pretvara u ekonomski isplativi resurs. I drugi su se autori osvrnuli na posljedice koje kapitalizam i konzumerizam ostavljaju u (ne)zapadnom svijetu. Neki su ukazali na problem zatvaranja lokalnih trgovina nakon dolaska velikih trgovačkih lanaca, a drugi na preoznačenost grada reklamama i brendovima koji na nesvjesnoj razini oblikuju subjektivnost građana.

Usložnjavanje problematike javnog prostora ostvareno je personificiranjem gradskih lokaliteta pa autori govorenjem iz perspektive predmeta pozivaju na intervencije. Oni tako dematerijaliziraju prostor i nude eksplicitne odgovore na pitanje što javni prostor traži; odbacivanje pasivnih subjekata koji negiraju postojeću stvarnost i agense koji djelovanjem popunjavaju praznine.

Katerini Dudi riječki javni prostor poslužio je kako bi prikazala neproporcionalnost između ženskog rada u turizmu i njegove adekvatne valorizacije. U umjetničko-istraživačkom projektu Statistički ljetopis u organizaciji Građanki svom gradu, Duda se koristi površinom riječkog Korza kako bi zakulisni ženski rad kvantificirala i učinila vidljivim, potkopala njegovu marginalizaciju i ukazala na neravnopravan položaj žena u tom sektoru. Medijski prostor preplavljen je informacijama o riječkom turizmu koji u posljednje tri godine bilježi porast sa 77 990 na 111 018 noćenja godišnje. Sukladno tome turizam je plodonosan sektor pri zapošljavanju radnika i radnica, o čemu se također mnogo govori i piše, a ženski rad koji stoji iza pompoznih brojki ostaje upravo ondje – u pozadini. Pitali smo autoricu misli li da je ženski rad u tom sektoru ugroženiji od rada u ostalim sektorima: “Moj dojam je da ovaj sektor nije u posebno drugačijoj situaciji što se tiče vrednovanja ženskog rada od drugih sektora. Međutim, situacija je takva da određeni postotak radnika iz ovog sektora radi sezonski što znači da neki od njih nisu u stalnom radnom odnosu čime bivaju još manje zaštićeni, nije im lako sindikalno se organizirati i sl.”

Duda u Statističkom ljetopisu navodi kako Rijeka u kolovozu prosječno ugosti 1154 turista dnevno što autorica promatra kroz 2308 plahti, 1154 jastučnice i 2308 ručnika koje sobarice, čistačice i pralje moraju pripremiti. U Statističkom ljetopisu Korzo se mapira, a njegova površina koristi kako bi se izmjerio potreban materijal za ostvarivanje onoga što se označava uspješnom sezonom. Prema autoričinim izračunima, posložimo li u visinu ručnike koje gosti iskoriste tijekom jednog dana, oni će doseći 104 metra što odgovara udaljenosti od Robne kuće do Kraša, posložimo li plahte na jednak način, toranj bi bio za pola metra viši od visine Robne kuće, a napravimo li ispred nje zid od 35 803 role toaletnog papira, koje gosti jednog hotela potroše tijekom kolovoza, on će doseći metalnu konstrukciju na istoj zgradi. Autorica duž površine Korza imaginira hotel čija visina mora prijeći sedamnaest metara kako bi imao dovoljan kapacitet za prihvaćanje gostiju koji ljeti dolaze u Rijeku. Zbog nestandardizirane norme održavateljice takve infrastrukture u kolovozu bi pospremile najmanje 390 kreveta, promijenile 780 plahti, zamijenile 1560 ručnika, očistile 390 kupaonica, usisale 8190 m2  i oprale podova sveukupne površine 1365 m2 što bi u praksi doseglo i veće brojke. Za održavanje takvog hotela u jednoj bi smjeni radilo 39 sobarica, a ako je neka od njih na bolovanju ili je, kako autorica navodi, zbog iscrpljenosti dala otkaz, svakoj će se sobarici posao povećati za trećinu norme. Dudino korištenje Korza kao podloge za vizualizaciju podataka rasvijetlilo je nedostatan stupanj valorizacije ženskog rada u ugostiteljskom i turističkom sektoru i prikazalo surov proces njegove komodifikacije, odnosno pretvaranja u tržišnu robu, u kojem najmanji profit ostvaruju one za njega najzaslužnije – radnice.

Umjetnica nam je istaknula kako je pri istraživanju riječkog turizma bilo zanimljivo to što “Rijeka još uvijek nije grad koji se primarno oslanja na turizam. Međutim i ovdje je turizam u porastu. Posljednjih godina raste Airbnb najam, sve je teže naći podstanarski smještaj tijekom cijele godine i sl. Pitanje je koliko to utječe na urbanizam grada i koliko ga postepeno mijenja – otvaraju se praonice rublja, apartmani i hosteli, sve je više sezonske radne snage. Zato nam je bilo zanimljivo i postaviti ovaj rad u javnom prostoru uoči 2020. kada Rijeka postaje europska prijestolnica kulture”. Turistifikacija Rijeke u ovom kontekstu podrazumijeva afirmaciju procesa deurbanizacije i deindustrijalizacije, što bitno mijenja naličje grada koji je prvenstveno bio označen kao lučki i industrijski. Govoreći o mijenjaju grada turistifikacijom, uokvirenom aktualnim riječkim kontekstom, nezaobilazno je spomenuti kulturu, a pitanja brendira li se grad kulturom i kako se umjetnost koristi u turističke svrhe nameću se sama od sebe.

Približavanjem 2020. kultura i umjetnost sve intenzivnije prodiru u riječki javni prostor te, ispreplićući se s popularnom kulturom, zamućuju njezine granice i čine ih elastičnijima u odnosu na prethodne godine. Ona postaje tvorbenom materijom učvršćivanja gradskog identiteta, ali i proizvod kojim se nastoji unaprijediti kulturni turizam. Navedeno otvara pitanje kakvim se identitetskim konstruktom grad želi predstaviti. Popularizacija identitetskog sloja vezanog uz svjetonazorsku otvorenost građana, njihovo prihvaćanje razlika i tolerantnost gotovo je postala prostorom brendiranja. Program Rijeka 2020 – Europska prijestolnica kulture obiluje sadržajima koji traže reinterpretaciju riječke povijesti i njezino promatranje kroz postkolonijalne i feminističke perspektive te šire svijest prema Drugome u saidovskom smislu. To su sadržaji koji nude pogled iznutra, tumače povijest putem kolektivnog i individualnog pamćenja, izjednačavaju mehanizme patrijarhata s autoritarnim režimima i etnocentrizmom te razmontiraju projekcije o manjinskim skupinama. Njihov cilj je, između ostalog, učvršćivanje koherentnog kolektivnog identiteta grada utemeljenog na otvorenosti.

Rijeku se dakle nastoji brendirati kao luku različitosti, a umjetničke intervencije u javnom prostoru poput tlocrta Velike sinagoge Damira Stojnića tome pridonose. Naime, umjetnik je na nogostupu u riječkoj ulici Pomerio iscrtao tlocrt Velike sinagoge koju su nacisti 1944. godine srušili i zapalili, o čemu se u kontekstu riječke povijesti malo govori. Zato se Stojnićevi bijeli kvadratni oblici mogu tumačiti kao otpor mehanizmima kulturnog zaborava i selektivnom oblikovanju kulturnog pamćenja, a simbolička rekonceptualizacija sinagoge upotpunjuje identitet Rijeke kao grada prihvaćanja.

Prodirući u riječki javni prostor ili ga secirajući putem antropoloških dimenzija, umjetničke intervencije označile su deurbanizaciju, metamorfozu iz industrijskog u turističko središte, depopulaciju te kulturni procvat temeljnim obilježjima suvremene Rijeke, dijagnosticirale stupanj promjene te otvorile pitanja o učincima tih procesa na kolektivnu svijest o gradu.

Ovom izložbom ujedno započinje treća, posljednja sezona ciklusa izložbi pod zajedničkim nazivom V.I.T.R.I.O.L., koju koncepcijski potpisuje voditelj Galerije Lamparna Damir Stojnić, a kojom se problematiziraju relacije između alkemije, kao umjetnosti pretvorbe, i samog umjetničkog čina kao nositelja transmutacionih premisa. 

Izložba će gotovo retrospektivno prikazati dosadašnji Dundarin opus, koji se sastoji od velikog broja začudnih objekata i kolaža na rubu zazornog, kao i vrlo upečatljivih video radova, kojima ovaj umjetnik vrlo radikalno propituje estetske kanone te prividnost lijepog i ružnog.

Davor Dundara (Rijeka, 1976.) uz Krešu Kovačičeka, Tajči Čekadu, pok. Nedu Šimić-Božinović i Damira Stojnića bio je član udruge RI Performers Syndicate, a osim vizulane umjetnosti bavio se i glazbom. 

Izložba ostaje otvorena do 7. travnja 2018.

Rudnici kulture (Mines of Culture) projekt je međunarodne, međuregionalne suradnje na području zaštite i revitalizacije vrijedne rudarske baštine u državama nastalim na području bivše Jugoslavije, pokrenut 2013. godine.

Do sada je u sklopu projekta digitalizirana opsežna građa prikupljena tijekom istraživanja, objavljena je monografija Rudnici kulture, kao i istoimena brošura te su realizirane tri izložbene turneje koje su obuhvatile četrnaest uglavnom bivših ili još uvijek aktivnih rudarskih lokaliteta i mjesta u Kosovu, Srbiji, Makedoniji, BiH, Hrvatskoj i Sloveniji, s radovima suvremenih umjetnika iz svih uključenih zemalja.

Selektor i autor koncepta izložbe je Branko Franceschi, dok je za postav zadužen Damir Stojnić iz organizacije Labin Art Express XXI.

Izložba je otvorena do 14. srpnja.

“Dugo već zimsko stakleno zvono u bijelom grču miluje grane i suhe travke koje u snovitoj umrtvljenosti priželjkuju buđenje. Čistoća zimskoga zraka mora skinuti veo budući da posredstvom apokalypsis-a spoznajemo puninu. Starica više nema izbora te se povlači pred mladom djevom cvjetne puti i bujnih grudi jer zaručnik je spreman i ne može više čekati. On već priprema todu – doduše, ona se i očekuje – ali ovoga puta u krvi koja će poteći iz nabreklih zelenih pupova jer zmija je još prije Demetrine tuge upila snagu spaljene jeseni kako bi napunila svoje dojke cvjetnim sokovima nove mladosti – one mladosti koja traži tek sjeme zaručnikovo da bi obilovala potomstvom u kojem će se ogledati sjaj brojnih iskrica otkinutih suncu ne bi li se porazio smiraj noći.

Proljeće nije samo uvertira u ljetni spokoj; ono je početak – a ujedno i kraj – jednog naraštaja jer što se ne oplodi, toga nema niti će ga ikada biti. Proljetni je seksualni čin vječan pa je i ono samo vječno te kao takvo biva upisano u duh prirode da ga stablo hrasta ne bi zaboravilo. Jer, kada nestane toga festivala plodnosti, nestat će i rađanja. Bez sjedinjenja nema pomirenja. Zato sve djevice, čija će osjemenjena krv tlo milovati plodnošću, moraju doživjeti orgazmički pad. Da, sve osim one jedne jer jedino je ona sposobna roditi sunce čija će snaga oploditi zemlju. Sprema se, dakle, vjenčanje u kojem svećenik “niže stvari združuje s punoćom i moćima viših stvari” kuhajući ih s natruhama imelinog lista u bakrenom kotlu iz kojega ćemo svi skupa piti, napiti se i opiti ne bi li se u nama (po)rodila snaga iskona.

Tijelo je izgorena zemlja (…) Memento homo, quia pulvis es, et in pulverem reverteris. Pepeo što ga dah proljetnoga vjetra raznosi zemlju hrani pa u nju treba staviti sjeme neka proklija. Kasnije će se ono u čovjeku (pr)očistiti jer “svako sjeme koje čovjek uzgoji, u njemu će sazrijeti i donijeti ploda”. U utrobi žene počiva vječno proljeće koje žudi za suzama sunca i njegovom toplinom da bi nakon potopa na ruke dobilo grančicu masline jer sperma je znak združenosti nižih i viših stvari u cjelinu – u kotač punine. Tijelo žene poput pupoljka čuva i skriva bogatstvo svijeta. Ako ga se ne posveti, neće dočekati sjetvu, a priroda traži spremu jer ona je “najpobožnija stvar u životu za one koji misle pravilno”.

Vatra pročišćava i žrtveni prinos treba spaliti. Proljeće se ne bi moglo roditi bez jesenske paleži koja preporađa zemlju koja je poput feniksa jer gori da bi se rodila još snažnija, ljepša i plodnija. U plamenoj se strasti orgazma javlja novi čovjek i vatra sjedinjenja utiskuje u njega lahor življenja, a sve samo da bi kasnije odbacio prah, predao ga zemlji i utone u visinu. “Bogovi su besmrtni ljudi, a ljudi su smrtni bogovi”, reći će Hermes pozivajući se na Dobrog Daimona. Međutim, uronjenost u vječno proljeće odagnati će smrtnost čovjeka koji je “smrtan zbog tijela, besmrtan zbog suštinskog Čovjeka” – a baš zbog suštinskog Čovjeka može gledati esencijalno Dobro. Ipak, put do toga traži prolazak kroz vatru i ulazak u sunce koje je nakon zimskoga smiraja ponovno uskrsnulo da bi ispljunulo sjeme.

Nekada je dobro i snivati. Zima je sedmi dan i početak kruga kojim se duh prirode šeta tragajući za iskrom plamena koja će razbuktati život travke, lista, cvijeta, pčele, misli, tuge, ljubavi, sreće, daha…, premda tu iskru tada još ne nalazi. Čeka se proljeće… Čiste ruke prinosnice oprat će vatra ekvinocija… Iz plamene zvijezde isklijat će utroba velike majke u kojoj će cvasti latice plačnoga proljeća… koje neće proći sve dok smo mu posvećeni”, zapisao je o izložbi kustos Igor Loinjak.

Izložba je otvorena do 5. travnja.

Riječ je o trećoj u seriji izložbi pod nazivom “V.I.T.R.I.O.L.” (Visita Interiora Terrae Rectificando Invenies Occultum Lapidem, što u prijevodu s latinskog znači: Posjeti Unutrašnjost Zemlje i Pročišćavajući Izmisli Tajni Kamen) koja tematski problematizira odnose na relaciji Umjetnost i Alkemija, a koja će se, s još dvije naredne izložbe (L.A.E. XXI i IRWIN), nastaviti u studenom i prosincu ove godine. Ovim izložbenim ciklusom Labin Art Express XXI nastavlja s predstavljanjem domaćih i slovenskih umjetnika koji u svome radu naglašeno obrađuju introspektivne, ezoterijske i spiritualne teme i problematike, kao i one s graničnih područja znanosti kao što su kvantna fizika i Teorija Kaosa. 

Na Mangelosovoj izložbi Planetarij inovativnim će se postavom Damira Stojnića, autora koncepcije i programa V.I.T.R.I.O.L. te umjetničkog voditelja galerije KuC-a “Lamparna”, predstaviti njegov dugogodišnji i amblematski ciklus u kojemu je, kao osnovni predložak za slikanje, koristio školske globuse.  

“Izložbom sam odlučio akcentuirati upravo te njegove, uglavnom, crne planete-manifeste, jer oni sublimiraju više faza njegova opusa. Prvoga je napravio 1952. godine i nazvao ga “Paysage of Al Capone”, obojivši ga posve u crno, a posljednjeg u godini svoje smrti, 1987., “Mane tekel fares” obojio je u zlatno s ovećim crvenim krugom pri “sjevernom polu”. To su osnovne boje u alkemijskim transmutacionim procesima, a oslikavanje globusa provlači se gotovo od samog početka, pa do kraja njegovih “umjetničkih eksperimenata” kako je svoje djelovanje u svojstvu umjetnika sam nazivao. Postav sam osmislio tako da promatrač bude okružen velikim projekcijama autorovih globusa, kao da se nalazi u svojevrsnom planetariju. U ovom slučaju ktonskom, budući da je središnja tema kod Mangelosa upravo smrt”. (Damir Stojnić, Listopad 2016.)

Dimitrije Bašičević-Mangelos (1921., Šid – 1987., Zagreb) kultni je autor i pionir hrvatske konceptuale. Diplomirao je povijest umjetnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu te je radio kao kustos u Modernoj galeriji, Arhivu instituta za likovne umjetnosti JAZU i Gradskoj galeriji suvremene umjetnosti. Suosnivač je i Galerije primitivne umjetnosti koja je njegovom zaslugom postigla međunarodni uspjeh. Od 1959.godine članom je legendarne umjetničke skupine Gorgona kojoj su uz njega pripadali i Josip Vaništa, Đuro Seder, Radoslav Putar, Julije Knifer, Ivan Kožarić, Matko Meštrović i Miljenko Horvat. Značajno je utjecao i na mlađu generaciju hrvatskih konceptualaca koji su se u Zagrebu 70-ih godina okupljali oko galerije Podroom: Mladena Stilinovića, Vladu Marteka, Vladimira Dodiga-Trokuta, Željka Kipkea i mnoge druge.

Izložba ostaje otvorenom do 18. studenog. 

Mnogi veliki umjetnici pokazali su da se umjetnost svojom kreacijom može približiti najdubljoj istini i spoznaji, ali ju se može zahvatiti tek onoliko koliko je dano njezinu autoru, u naznakama isprepletenim s ljudskim osjećanjima i životnim okolnostima. U tim nastojanjima Damir Stojnić dokida granice između medija performansa, slike i crteža, jednako kao što misao ukorporiranu u umjetničko djelo uobličuje u simbole kojima ilustrira svoje osobno viđenje stvarnosti.

Postav izložbe uključuje djela iz dvaju ciklusa – Ignisogrami i Konflagracije; oba označavaju umjetnikovo odazivanje svome unutarnjem porivu koji nadilazi racionalno, traganju za odgovorima i razumijevanju toga svoga intuitivnog zova. Budući da u tome nije osamljen, jer ista žudnja postoji otkad je čovjeka, u traženju tog ekvivalenta Stojnićeve su umjetničke zaokupljenosti povezane s metafizičkim, astrološkim, alkemijskim, antropozofskim i gnostičkim temama i učenjima te osobnim poimanjem naravi suvremene umjetnosti.

Izložba je otvorena do 31. ožujka.

ARL je izdavačku seriju knjiga umjetnika pokrenula 2013. godine tiskavši također tri knjige Ivane Dražić Selmani, Slavena Tolja i Ivone Vlašić. Serija je pokrenuta s idejom podizanja razine suvremene umjetničke produkcije u Dubrovniku i Hrvatskoj kroz medij koji na najosobnijoj razini komunicira s gledateljem-čitateljem. Realizirane knjige tiskane su u malim serijama i predstavljaju, svaka za sebe, mali, osobni umjetnički objekt ili privatnu izložbu. 

Neki od umjetnika, koji su do sada sudjelovali u ovom izdavačkom poduhvatu, nisu nikada svoj rad koncipirali niti realizirali u formi knjige (poput Ivane Dražić Selmani ili Slavena Tolja) dok su neki od njih poput Marka Ercegovića i Damira Stojnića, koji se formom knjige bavi na više razina, iskusniji u tome mediju. 

Damir Stojnić rođen je 1972. godine u Rijeci. Diplomirao je 2000. godine slikarstvo na Akademiji likovih umjetnosti u Zagrebu, a pohađao je poslijediplomski studij slikarstva na Akademiji likovnih umjetnosti u Ljubljani. Od 2005. godine zaposlen je kao docent na Akademiji primijenjenih umjetnosti u Rijeci. Izlagao je na više od četrdeset samostalnih i na brojnim skupnim izložbama.

Izložba će biti otvorena od 15. travnja do 11. svibnja u Umjetničkoj galeriji Dubrovnik.