Prvi okrugli stol održan je na Institutu za povijest umjetnosti, a posvećen je Galeriji PM, radno-izlagačkom prostoru “marginalnih i efemernih pojava”, kako stoji u nazivu događanja. Riječ je o Prostoru proširenih medija (kasnije samo PM) koji od 1981. godine djeluje u sklopu HDLU-a kao mjesto okupljanja mladih autora, a koji je među domaćom publikom s vremenom stekao gotovo kultni status, prije svega zbog otvorenosti prema umjetnicima čiji rad karakterizira pomak u odnosu na tradicionalne discipline. U njegovu je osnivanju ključnu ulogu odigralo iskustvo nezavisne izlagačke prakse umjetnika okupljenih oko Radne zajednice Podroom, nakon čijeg se gašenja intenzivirala potreba za novim prostorom sastajanja, žive razmjene i prezentacije radova autora čija se praksa mogla svrstati u polje proširenih medija. Ipak, nije riječ o homogenoj grupi istog svjetonazora već skupini čije je zajedništvo proizlazilo iz marginalizirane pozicije u kojoj su se nalazili s obzirom na dominantni ukus.

Izlagačka praksa PM-a bila je vrlo specifična, u prvim godinama potpuno slobodna, a iz današnje perspektive i anarhistična. Tek tri godine nakon osnutka PM-a Mladen Stilinović dobiva službeni status voditelja, a sam Prostor sve više djeluje kao galerija s programom, vodstvom i malim, ali postojećim financijama. Frekventnost izložbi od samog početka bila je velika, a Stilinović je tu praksu u nekoj mjeri i usustavio modelom “tjednih izložbi”, odnosno izmjene izloženog sadržaja svakog ponedjeljka, koji su kasnije preuzele mnoge nezavisne kulturne organizacije. S obzirom na dinamičnost programa, ali i neinstitucionalni karakter PM-a, materijalnih dokaza o tome što se zbivalo u ranim godinama njezina rada gotovo i nema. Nakon HOS-ovog zauzimanja Galerije Proširenih medija i čitavog HDLU-a u rujnu 1991. godine izgubljeno je ono što je od građe eventualno i bilo sačuvano, pa je cjelovit pogled na rani period rada Galerije nemoguć. Tako u rekonstrukciji događaja ovisimo o sjećanjima i rijetkim kritičkim osvrtima koje se tih godina moglo naći u tisku.

Da protok vremena takvim momentima povijesti dodaje dozu nostalgije, a oslanjanje na sjećanje protagonista i nužnu subjektivnost, mogli smo se uvjeriti na okruglom stolu na kojem su uz moderatoricu Sadru Križić Roban sudjelovali i jedan od pokretača PM-a Damir Sokić te bivši voditelji Galerije Antun Maračić, Marijan Špoljar i Iva Radmila Janković. U zajedničkom pokušaju rekonstrukcije zbivanja u Galeriji Proširenih medija govornici se nisu mogli usuglasiti oko nekih problemskih tema poput reakcije tadašnje uprave HDLU-a, pa i kronologije događaja, a nekada se nisu slagali ni s vlastitim izjavama iz prošlosti. Kako ističe Damir Sokić, “uz malo materijalnih dokaza pokušaj da se stvori stvarna slika o PM-u ostaje na usmenoj predaji, a kod nje se, osobito s velikom vremenskom distancom, često dolazi do mitologiziranja i iskrivljavanja povijesti”. Iako se radi o crticama koje za značaj samog PM-a nisu od presudne važnosti, njihovo različito tumačenje bliže je kreiranju legende nego izgradnji objektivnije slike o ovoj važnoj instanci hrvatske suvremene umjetnosti.

U jednoj od rijetkih publikacija koja bilježi povijest Prostora proširenih medija, objavljenoj u povodu dvadesete obljetnice njegova osnutka, Marijan Špoljar piše kako dvadeset godina rada Galerije “jasno ocrtava topografiju alternativne umjetničke scene u Hrvatskoj. Sve tendencije suvremene umjetničke prakse, od sitnih oscilacija do dominantnih prijeloma, nepogrešivo se reflektiraju u njezinoj programskoj orijentaciji te u prostornoj i organizacijskoj strukturi”. Ta orijentacija prati “drugu liniju” umjetnosti, onu koja umjetnicima daje slobodu eksperimentiranja, mogućnost nekonformističkog djelovanja i odlučnost ustrajanja na konceptu koji ne podliježe diktatu izvanjskih mjerila. U tome se može sažeti duh PM-a, koji Sokić prepoznaje u jasnom pozicioniranju umjetnika spram društvenih pojava. “Ono novo u umjetnosti je uvijek govorilo ‘ne’. Nekada je ono bilo glasnije, nekada tiše, ali je vitalitet u umjetnosti uvijek dolazio kroz otpor onome što je bilo dominantno. To je bila umjetnost koja je naivno mislila da može mijenjati svijet, ili makar svoju ulicu, za razliku od današnje u kojoj je svaka pozicija napuštena”, tvrdi.

Iva Radmila Janković, koja je vodstvo Galerije preuzela na prijelazu stoljeća, prepoznaje kontinuitet PM-ovskog duha unatoč izmijenjenim socijalnim i umjetničkim okolnostima djelovanja. Ovaj je period obilježilo širenje prema interdisciplinarnim praksama, poput istraživačkih projekata Distributivna pravda Andreje Kulunčić, Sir i vrhnje  Krstine Leko ili Odjeće za život i smrt sarajevske umjetnice Margarete Kern čiji umjetnički jezik sadrži snažnu feminističku potku. “Iako je vrijeme anarhizma prošlo, ostala je brza pokretljivost i protočnost izložbi koje su trajale kratko iako je njihova produkcija u odnosu na početke kada su se na zid lijepile fotokopije bila neusporedivo skuplja”, dodaje Janković.

Sudionici okruglog stola ipak su se složili u procjeni da je kontinuitet duha PM-a kao “prostora drugačijeg ritma” u novije vrijeme sasvim prekinut, a Galerija Proširenih medija podlegla svojevrsnoj “HDLU-izaciji”, odnosno izgubila onu oštricu koja ju je razlikovala od neposrednog, ali i šireg okruženja. Ulazak alternativne umjetničke scene osamdesetih godina u okvire institucije za Špoljara je predstavljao “dokaz fleksibilnosti koja ipak ne računa s kompromisom, nego s uvažavanjem promjena koje se zbivaju u širem kontekstualnom polju umjetnosti”. Danas se, primjećuje, događa umjetna sinteza nekad kohabitirajućih prostora unutar Doma hrvatskih likovnih umjetnika, a koja postavlja alternativnu i opozicijsku kulturu u istu ravan s onom srednjostrujaškom. Ipak, recentna se umjetnost teško može čitati unutar supostavljenih blokova, niti se da izdvojiti jedna praksa, koliko god široko zahvaćala, koja bi se vezala uz profil određene galerije. U tom smislu umjetnici koje danas prati Galerija PM daleko su od marginaliziranih pozicija, ali su možda i bliži naslovnim efemernim pojavama, o čijem ćemo značaju nešto objektivnije suditi kao i uvijek – s vremenskom distancom.