Program započinje u srijedu, 1. ožujka u 19 sati razgovorom pod nazivom Ženski milenij na kojem sudjeluju filmske kritičarke Diana Nenadić, Alemka Lisinski, Ejla Kovačević i Višnja Vukašinović, uz moderiranje filmskog kritičara Damira Radića.

Na uvodnom razgovoru bit će riječi o ženskom autorstvu, položaju žena u filmskoj industriji danas, znakovitosti aktualne Sight and Sound liste najboljih filmova, uz predstavljanje najznačajnijih autorica uključenih u ožujski program kina Tuškanac.

Nakon razgovora slijedi prva projekcija iz retrospektive Kelly Reichardt, vestern Prva krava koji je znameniti časopis Cahiers du cinéma 2019. proglasio filmom godine. Do 5. ožujka prikazuju se i ostali filmovi američke indie redateljice: Rijeka trave (1994), Stara radost (2006), Wendy i Lucy (2008) Meekova prečica (2010), Noćna kretanja (2013) i Neke žene (2016).

Nakon Reichardt, program redom donosi premijerne retrospektive Alice Rohrwacher, Debre Granik, Joanne Hogg, Andree Arnold, Chloé Zhao, Tamare Jenkins, Mirande July, Céline Sciamma, Maren Ade i Carle Simón.

Kako stoji u službenom priopćenju, od 179 prijavljenih radova odabrana su 72 filmska ostvarenja, raspoređena u pet kategorija – animirani, dokumentarni, eksperimentalni i igrani film te namjenski film i videospot.

U kategoriji animiranog filma selektorica Jelena Pašić odabrala je 10 filmova, u kategoriji dokumentarnog filma Janko Heidl odabrao je 15 filmova, Damir Radić u kategoriji je eksperimentalnog filma odabrao 16 naslova, dok je Dragan Jurak u kategoriji igranog filma odabrao 16 ostvarenja. U kategoriji namjenskog filma i videospota Miro Frakić odabrao je pak 15 filmova.

Odabrani filmovi natjecat će se za više nagrada: Grand Prix u nizu kategorija, Nagradu Zlatna uljanica Glasa Koncila, nagradu Jelena Rajković koju Društvo hrvatskih filmskih redatelja dodjeljuje najboljem redatelju/redateljici u dobi do 30. godina, Nagradu za etiku i ljudska prava te Nagradu publike.

Popratni program festivala obuhvatit će niz događanja, uključujući predstavljanje omnibusa u nastajanju Dalibora Barića, tribinu i promociju novog broja Hrvatskog filmskog ljetopisa, kritičarsku radionicu Hrvatski film traži kritičare, projekcije posvećene nedavno preminulim autorima Pavlu Štalteru i Borivoju Dovnikoviću-Bordu, pub kviz te promociju knjige Film u nastavi Ane Đorđić, suvoditeljice programa Filmska naSTAVa i predavačice metodike filma na Školi medijske kulture “Dr. Ante Peterlić”.

Popis filmova uvrštenih u program 31. DHF-a moguće je pronaći na festivalskoj službenoj stranici.

Tekst je objavljen u okviru projekta Kinemaskop i uz podršku Hrvatskog audiovizualnog centra.

Piše: Matej Beluhan

“Bit filma leži u onome što je unutar i onome što je izvan okvira.” Ovo lakonsko objašnjenje ontologije filmskog medija lako je pogrešno interpretirati kao istovjetno Čehovljevoj pušci, zaključiti kako je temeljna misao da je u filmu važno prikazati ključne dijelove priče, a nepotrebne elemente izostaviti iz svijesti gledatelja. U spomenutoj izjavi Scorsese je odgovornost za prenošenje filmske priče podijelio na dva ravnopravna djela – na dio prikazan u jedinstvu kadra i okvira te na dio filmskog svijeta koji je gledatelju ostao prešućen i upravo u toj tišini evocira željenu emociju u njenoj punini.

U konkurenciji 26. izdanja Dana hrvatskog filma, od 217 prijavljenih, na temelju prosječne ocjene članova selekcijskog odbora, prikazano je 68 filmova razvrstanih po kategorijama igranog, dokumentarnog, eksperimentalnog, animiranog i namjenskog filma. Međutim, proširivši domenu aksioma navedenog u prvoj rečenici ovoga članka van samog filmskog medija na područje cjelokupne kinematografije, selektor Janko Heidl pomaknuo je programski obzor te omogućio autorima i autoricama neupitne stvaralačke zanesenosti i subverzivne stilske poetike da zauzmu svoje mjesto na panoramskom platnu hrvatske kratkometražne audiovizualne produkcije.

Nenatjecateljski program Izvan okvira tako je poslužio kao nužan preduvjet za ustaljivanje prevladavajućih trendova, jer bez alternative nema jasno definiranog standarda koji bi predstavljao domaću kinematografiju u njenom pročišćenom obliku. Doduše, publika je bila lišena atraktivnijeg termina za konzumaciju neuokvirenih filmova. Naime, za uživanje u njima trebalo je suočiti se s ponoćnim mrakom zagrebačkog Tuškanca, čime je uključivanje odabranih neizabranika u program zaživjelo u formi apsolutnog paradoksa, izvan percepcije velike većine gledatelja. No razumljivo je da glavni aduti festivala dobiju ranije projekcijske termine, pa je autorima koji su upali izvan okvira termin inače namijenjen prvenstveno filmovima strave i erotskim uradcima mogao još samo dodatno potpiriti osjećaj prkosa. No kako bi bilo razumljivo što Izvan okvira čini alternativom, prvo se treba osvrnuti na trendove koji sve suverenije kroče domaćim filmskim stvaralaštvem.

U zadnjih nekoliko godina hrvatski je film doživio svojevrsnu mini-renesansu: osim što se u suodnosu socijalnih tematika i opservacijskog pristupa nazire ravnoteža bliska svjetskim trendovima, napokon je zaživio holistički pristup filmu i pažnja se posvećuje svim aspektima stvaralaštva, od scenarija do obrade slike i zvuka. (Meta)fizička prolaznost motiv je koji se iznova pojavljuje u dokumentarističkim radovima Gorana Devića, pa tako i u Buffet Željezara, filmu minimalističkog uplitanja te stroge kompozicije koja zadire u surovost ekonomskog posrtaja grada Siska, a obrađivanjem slične tematike – kolapsa otočkih kina – Ivan Ramljak je kroz Kino otok sproveo istu poetsku liniju reprezentacije izvanfilmskog svijeta. 

Od domaćih je dokumentaraca kinopublika u 2016. najviše pozornosti pridala istraživačkom eseju Gazda Daria Juričana, socijalno angažiranom audiovizualnom poviku car je gol! Juričan je već u ranijim dokumentarističkim radovima reprezentirao teme od društvene važnosti – Neudoban položaj (2012). govori o tretmanu mladih na tržištu rada, a Gradonačelnik Denis (2014.) o mladom političkom kandidatu – te je na 26. DHF sudjelovao i s namjenskim Fimi za početnike, ekspozicijskom kronologijom slučaja Fimi media.

Ipak, ako se pita struka (osvojena nagrada za najbolji dokumentarni film i nagrada za režiju na 26. DHF-u), iz zlaćane površine modernističke škole Ivana Martinca isplivala je opservacijska antropologija Oni samo dolaze i odlaze redatelja Borisa Poljaka, ostvarenje estetizirane fiksacije koje uokvirenu ljudsku prirodu apstrahira na razinu opipljivog duha. Kontemplacijska djela Borisa Poljaka, Splitski akvarel (2009.), Autofocus (2013.) i Oni samo dolaze i odlaze (2016.), Višnja Vukašinović povezuje u mediteransku trilogiju u kojoj struktura diktira sadržaj.

Socijalni feljtoni, uz povremeno tematsko koketiranje s egzistencijalnim krizama i bljeskovima ratnih trauma, odnose prevlast u domaćem igranom opusu. Pritom je igrana forma iz dokumentarnog roda usvojila promatrački kod, a redatelji i redateljice spretno su ga uvili u usporeni ritam filmske stvarnosti koja gledatelja uvlači u tjeskobnu atmosferu i nedokučljiva misaona stanja protagonista. Grand prix 26. DHF-a za Zvir završio je u rukama Miroslava Sikavice, autora koji se u svom pretežito dokumentarističkom radu posvetio tematiziranju hrvatske svakodnevice – naprimjer, u Vodiču za maturante kroz galaksiju (2008.) – i društvenih anomalija poput vršnjačkog nasilja kroz portretiranje Luke Ritza u filmu Oblak (2011.). U nagrađenom Zviru, moralnoj žeravici bagerista koji ruši bespravno sagrađene apartmane, Sikavica je ostao vjeran dokumentarističkom senzibilitetu u razotkrivanju grubo isklesane prirode našega društva, nanovo etablirajući simbiotičan odnos dvaju rodova u hrvatskoj kinematografiji.

Autor koji se ponajviše poigrava s različitim kodovima modernistički je pandan Borisa Poljaka na području igranog filma. Tomislav Šoban redatelj je djela u kojima se preklapaju voajeristički dokumentarni i eksperimentalni elementi, no, usprkos tome, prelijevaju se u pastelnu igranu formu, kao u slučaju Nije odgoj, ili u referencijalnu fikciju u Kako je Iva otišla 16. rujna 2016.

No ako su već autori “glavne struje” u svojim radovima pobjegli izvan okvira deskriptivnih rodovskih pravila, po čemu se onda izdvaja sama kategorija Izvan okvira? Uistinu, u čemu je razlika kada Poljak usmjeri teleobjektiv na razgolićene i strijaste površine splitskih Bačvica i kada Damir Radić usmjeri ručnu nošenu kameru u ljude i prostor što ga okupiraju? Ne može se jednostavno ustvrditi da diskrepancija leži u tehničkoj opremi jer ljudi pomoću uređaja snimaju filmove, a ne obrnuto. Stoga je razlika upravo u ljudskom biću, njegovoj nepredvidljivosti i samorefleksivnosti. Konkretnije, Radićev je zaštitni znak, baš poput Poljakovog, eksperimentalno-dokumentarni film promatranja, no Radića intuicija odvodi na drugu stranu spektra, u nulti stupanj dokumentarizma lišen strukturalističke i narativne kamuflaže. Njegova Zima zorni je primjerak svoje vrste, priča o promatranju u atmosferi godišnjeg doba koja se, poput antičke urobor zmije, vraća na svoj početak i kraj, odnosno na samog autora uhvaćenog okom kamere u filmskom prostoru.

Sunčica Ana Veldić svoj objektiv pak usmjerava u marginalizirane teme i ljudske perspektive o njima, a njen je pristup karakteristično sirov jer se pri portretiranju svojih protagonista oslanja na minimalizirano prisustvo filmskog objektiva, odnosno videokameru. U 2015. pozornost je privukla njena dokumentarna studija o seksualnosti Hrvatska djevica, a u Izvan okvira je sudjelovala s karakternom studijom Demon iz boce, filmom koji predočava portret zagrebačke supkulturne figure Svena Narušitelja, provokativnog ekshibicionista koji ostavlja dojam da ne bi bio svjestan pogleda Drugoga niti da se ispred njega postavi IMAX-ova kamera. U trenutcima sumnje u izvedivost projekta, autorica se pojavljuje kao akter u svom filmu, gotovo da preuzima nedostatak Narušiteljeve samosvjesnosti na sebe i svoj film, no zatim zajedno sa svojim junakom pronalazi put prema krajnjem ništavilu.

Redateljski najzaigraniji dio nenatjecateljskog programa 26. DHF-a svakako je novi nekonvencionalan pothvat Zorka Sirotića, Dokumentarni film: “Sad ili nikad”. Godinu dana ranije, Sirotić je na Danima sudjelovao dokumentarcem Kupus na lešo (2015.), ulaskom u intimu prijatelja oboljelog od raka koju sam autor opisuje kao vizualnu dramu tmurne svakodnevice, te s Paspinim kutom: 3 (2016.), lucidnim hommageom osnivaču Kino kluba Zagreb. Sirotićev opus karakterizira potpuni nestanak rodovskih odrednica, a filmska je pročišćenost zabljesnula u Dokumentarnom filmu: “Sad ili nikad”, šircem distorziranim portretiranjem Darka Brajkovića Njape, istarskog umjetnika koji u se insceniranom završetku transformira u filmsko oko koje ga je pratilo.

Dio izvanokvirskog programa bio je i dokumentarac Križna cesta 12 u kojem autor Josip Lukić otvara gledateljima vrata svoga osobnog prostora u trenucima kada je prisiljen iseliti se iz njega. Dok se Lukićev studentski rad za ADU na temu autobiografije našao van okvira, rad njegovog studentskog kolege Viktora Zahtile na istu temu pronašao je svoje mjesto u natjecateljskom programu. Na oba filma utječe prisutnost kamere, no kroz Zahtilin After Party prožima se gotovo usiljen odnos forme i sadržaja, a Križna cesta 12 vodi ka refleksivnom dokumentiranju svakodnevice ispunjene tjelesnim izlučivanjem i telefonskim razgovorima te je pritom autorov komentar apostrofiran kadrom u kojem on, pomoću stranica scenarija, čisti izmet s tenisica.

U glavnom igranom programu 26. DHF-a nije se natjecala niti jedna komedija – tek je u drami Med i mliko redatelj Marko Jukić iz figura splitskog geta oblikovao originalnu humorističnu interakciju. Istina je da se u domaćoj proizvodnji rijetko nađe čistokrvna komedija, pa čak niti u Izvan okvira nije upao jedan “čistunac”, već hibrid internetske televizije i skečeva neskrivenog montipajtonovskog utjecaja Halter Šalter, humoristična cjelina povezana konceptom šaltanja programa koji simulira uplitanje implicitnog gledatelja. Veno Mušinović i kolege s YouTube kanala Semideponentna Skupina Marko Hrenović, Lovro Lajoš i Filip Šarić spojili su produkcijski šarolike skečeve u 30-minutni ritmičan slijed satiričnog osvrta na televizijski format i društvene svjetonazore, a jedino što im se može zamjeriti je da u svojim izvedbama ne nose dovoljno šešira na glavama.

Izvan okvira, u kasnim su se satima prikazali i Akt Tamare Bilankov, kafkijanska priča neuobičajenih redateljskih postupaka i eksperimentalnog ritma, Kratki izlet Maria Merdžana, fragmentirano prikazana igra mladoga para u šumskoj izolaciji, 3 hodočasnika Josipa Viskovića, linklaterovksi filozofski traktat s elementom fantazije, dokumentarac Uzdanica u kojem Anton Mezulić prati ulazak 20-godišnjeg studenta prava u svijet politike, Lijepa Naša Domovino ili: Kako Sam Se (od)Naučio Prestati Brinuti i Voljeti Ružu pulskog videoumjetnika Željka Vukičevića – Zhela, kolaž arhivskih snimaka i prateće glazbe koji uzdiže ljubav prvog hrvatskog predsjednika spram ruža u sferu socrealizma, te, naposljetku, Blagoslov Zvonimira Rumboldta, jednominutna rekonstrukcija sjećanja iz djetinjstva snimljena u jednom kadru. Međutim, ova ostvarenja ne izlaze izvan okvira u potpunosti, već se, poput filmova iz konkurencije, poigravaju s kodovima, te se čini da su uvrštena u nenatjecateljski program jer su uspješno zaokružena u svojoj privlačnoj umjetničkoj cjelini.

Radić, Veldić, Sirotić, Lukić i Mušinović, pak, zalaze u zonu sumraka, filmsku stvarnost u kojoj se ne gazi po linijama konvencionalnog, već ih se u potpunosti briše u zanosu intuitivnog autorskog stvaralaštva. Za razliku od strukturalističkih i narativno ispeglanih, opservacijskih filmova koji prednjače u novijem hrvatskom filmu, njihova djela izravnim očuđujućim postupcima gledateljima prikazuju filmsku stvarnost u kontekstu njezine nemogućnosti da uhvati izvanjsko u svojoj realnosti. Naravno da ne treba tražiti “različita strujanja” u domaćem filmskom stvaralaštvu – još uvijek je to jedna cjelina u potrazi za vlastitim identitetom – no ostvarenja iz Izvan okvira upotpunjuju sliku filmske komunikacije na relaciji autor-medij-publika. Njihov živopisan stil odlikuje se ne samo interferencijom, već i pojavom filmskog stvaratelja, ljudskog bića kao sudionika realnosti koja se odvija ispred objektiva kamere, pristupom koji autora stavlja unutar okvira.

Projekt izdavanja filmološkog časopisa Hrvatski filmski ljetopis bio je zajednički pothvat Hrvatske kinoteke pri Hrvatskom državnom arhivu, Hrvatskog društva filmskih kritičara i Filmoteke 16 iz Zagreba, a danas je izdanje Hrvatskog filmskog saveza (sa središtem u Zagrebu). Uz potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske i Ureda za kulturu grada Zagreba, časopis je počeo izlaziti 1995. godine kao tromjesečnik, te je u dvadeset godina tiskano 80 brojeva.

Aktualni ljetno-jesenji dvobroj predstavio je tematski blok o raznolikim licima klasične filmske avangarde: temeljit pregled života, karijere i dalekosežnog utjecaja prvaka nadrealizma Luisa Buñuela, tumačenje ekspresionističke poetike Metropolisa Fritza Langa s posebnim osvrtom na arhitekturu, svjetlo i klasične tekstove Hermanna Bahra, Siegfrieda Kracauera i Rudolfa Kurtza, te osvrt na dva filmova Sergeja Ejzenštejna (Oktobar i Oklopnjača Potemkin), uz naročitu pozornost ulici kao mjestu zbivanja te odnosu pojedinačnog tijela i mase u njezinu prostoru.

Nadolazeći, 84. broj, izlazi sredinom siječnja i donosi tematski blok o filmskom snimanju nastao u suradnji s gostujućim urednikom, akademskim snimateljem i fotografom Jasenkom Rasolom. Među ostalim, temat donosi i studije o znamenitim redateljsko-snimateljskim parovima Godardu i Coutardu te Bergmanu i Nykvistu. U rubrici “Hrvatski film” moći ćete pronaći tekst o ulozi audiovizualnih djela u legitimiranju političkih režima socijalističke Jugoslavije i neovisne Hrvatske, a nadolazeći broj predstavlja i ulomke iz knjige najuglednijeg svjetskog povjesničara animacije Giannalberta Bendazzija o pioniru latinskoameričkog dugometražnog animiranog filma Quirina Cristianija.

Vrijedi spomenuti i da je povodom 20 godina izdavanja Hrvatskog filmskog ljetopisa u subotu, 12. prosinca, na HRT-u 3 emitirano specijalno izdanje emisije Posebni dodaci, u kojoj su filmolozi Nikica Gilić i Hrvoje Turković te filmski kritičari Damir Radić i Silvestar Mileta razgovarali o hrvatskoj filmskoj kritici nekoć, njezinom sadašnjem stanju, te o Hrvatskom filmskom ljetopisu kao jednom od rijetkih tiskanih hrvatskih časopisa namijenjenih filmskoj umjetnosti koji već dva desetljeća objavljuje eseje, studije, recenzije, osvrte s područja filma iz pera kritičara i poznavatelja filma različitih generacija.

Arhivi HFLJ-a (br. 9 do 60) možete besplatno pristupiti ovdje.  

“Svatko od vas nedvojbeno može nabrojati šaku naslova koje je u svojoj filmofilskoj karijeri pogledao/-la bar dvadeset puta; znate ih napamet, i tekst i glazbu i koreografiju, i svaki prizor dekapitacije, defenestracije i kastracije, i svaki udarac žičanom vješalicom iznova upijate sa sladostrašćem, kao da je prvi put. Te filmove slijedili biste na kraj svijeta, zbog njih ste zapravo ostavili obitelj i sad živite ispod nekog mosta, s filmskim istomišljenicima”, stoji u najavi događanja.

O kultnom filmu i svim njegovim obilježjima i pojavnostima govorit će Damir Radić, Danijel Brlas i Milena Zajović Milka, a diskusiju će moderirati Mima Simić.

Nakon razgovora slijedi projekcija izvrsnog dokumentarca Stuarta Samuelsa Ponoćni filmovi: od margine do mainstreama (“Midnight Movies: From the Margin to the Mainstream”, 2005) koji se bavi kultnim filmovima koji su promijenili svijet, kao i njihovim redateljima.

Tribina biti održana 7. studenog u Galeriji Kupola, s uobičajenim početkom u 20 sati.

“Film će poslužiti kao idealna lekcija iz seksualnog, zdravstvenog i građanskog odgoja – ljubavna priča koja ruši sve prepreke (istospolna! međugeneracijska! veganska!) i predrasude te stvara i pokoju novu. Aktivistički ljubavni film odmrznut će najhladnija srca kaptolske nadbiskupije i udrugu Grozd konvertirati na vinarstvo!”, stoji u najavi zagrebačke premijere filma.

Dokumentarac u trajanju od 37 minuta premijerno je prikazan na 44. reviji hrvatskog filmskog i videostvaralaštva u Đakovu, gdje je dobio Posebnu nagradu žirija. Nakon projekcije filma u predvorju velike kinodvorane nastupa domaća indie pop skupina U pol’ 9 kod Sabe.

Od 11. do 13. studenog u zagrebačkom kinu Europa održan je peti festival nijemog filma PSSST!, u organizaciji Centra za kulturu Trešnjevka. U sklopu PSSST!-a u posljednih se pet godina prikazuju svjetski klasici nijemog filma kao i retrospektive hrvatskih filmova avangardnih autora, kinoklubaša, studenata ADU-a ili pak edukativnih filmova Škole narodnog zdravlja. Dvije glavne novosti ovogodišnjeg festivala su njegova (dis)lokacija u kinu Europa i uvrštavanje natjecateljskog dijela u program. 

Prva četiri festivala su se “kvartovski” održala u Centru za kulturu Trešnjevka, dok su ove godine organizatori, zbog obnove trešnjevačke dvorane, odlučili festivalski program premjestiti u kino Europa koje je smješteno u užem centru grada. Time se festival lokacijski otvorio široj publici, što mu, prema riječima organizatora, ipak nije donijelo i veću posjećenost.

Okosnica programa trostrukog filmskog repertoara bili su dugometražni klasici rusko-sovjetskog nijemog filma koji se zbog tekuće političko-ekonomske krize čine vrlo aktualnima, što su i organizatori prepoznali njihovim uvrštavanjem u program. Prikazan je čudesni Protazanovljev rani SF Aelita (1924), zatim spektakularni Ejzenštejnov Štrajk (1924) i kontroverzni Novi Babilon (1929) Kozinceva i Trauberga koji, kroz vizuru tadašnjeg sovjetskog programa, tematizira događaje oko Pariške komune 1871. godine. Također, prvospomenuta Aelita bila je ultimativni test lojalnosti hrvatskoj nogometnoj reprezentaciji pošto se projicirala u terminu utakmice s Turskom; test kojeg je autor ovih redaka uredno pao (jedino gore što sam mogao napraviti jest gledati nasnimljenu epizodu Ljubavi i kazne). U istom ciklusu prikazana su još tri kratka filma utjecajnog “majstora” rane melodrame Jevgenija Bauera i prvi film ruske kinematografije, Stenka Razin. 

Uz rusko-sovjetske filmove, na repertoaru je bilo i 14 kratkih amaterskih filmova “oca” hrvatske kinematografije Oktavijana Miletića snimljenih u razdoblju od 1927. od 1931, koji su se u predvorju kina Europa mogli kupiti u DVD izdanju Hrvatskog državnog arhiva. Miletićevi filmovi tematski čine program(at)sku opoziciju angažiranim sovjetskim filmovima i zanimljivi su dokumenti građanske zabave i dokolice međuratnog zagrebačkog hoch-miljea, od skečeva u kojima autor formalno i parodijski oponaša standardne žanrovske obrasce (od kojih su neki zaista urnebesni), do primjerice snimke treninga američkog boksača Jimmya Liggeta, koji je 17 godina radio u Zagrebu kao boksački trener. Prije Miletićevih filmova projiciran je, također kratki igrani, Ciganin hajduk Brnja Ajvanar (1926) Frane Ledića, pionira hrvatske prijeratne kinematografije. Vezano uz Ledića i prijeratnu kinematografiju, u sklopu festivala je postavljena izložba fotografija Naša potpuno nepoznata kinematografija, koja je ukazala na činjenicu da je prije Drugog svjetskog rata u Hrvatskoj snimljeno oko petnaestak filmova (najviše u produkcijskoj kući Croatia/Jugoslavija film), koji se danas svi odreda smatraju izgubljenima, te na postojanje Ledićevog filmskog studija Jadran film (nema veze sa današnjim). Nažalost, izložba je bila dosta skromna iako se u festivalskom katalogu govori o priličnom broju fotografija sa snimanja. Također, bila je segregirana na katu kina Europa, bez ikakvih fizičkih oznaka u predvorju da se tamo nalazi.

Druga novost koju smo spomenuli jest uvođenje natjecateljskog dijela u program. Prikazano je petnaest kratkih filmova odabranih između, kako nam je rečeno, više od sto pristiglih radova iz recentne europske produkcije. Osam filmova prikazano je u bloku prvog dana, a sedam drugog. Kvalitativno, filmovi su bili neravnomjerno raspoređeni, s boljim ostvarenjima drugi dan. Žiri je najboljim proglasio film Ainhoa Menedeza, Tvornica lutaka (2010), koja je, također, bila i zasigurno produkcijski najzahtjevniji film u konkurenciji. Nagrada publike pripala je, pak, Damiru Radiću i njegovom filmu Izgubljena u čekanju (2011).

Između ostalih, u konkurenciji se našlo i par dječjih filmova (Tužan pas, Uccijev svijet), kao i vizualno dojmljivi, ali sadržajno neinventivni filmovi njemačkih studenata filma iz Hamburga (Pronađena, Ubiti mrtvog čovjeka). Od ostalih, izdvojio bih rad posvećen američkom underground filmu, Horizontalno kretanje (2010) autora Miroslava Bate Petrovića: eksperimentalni film u kojem autor direktno intervenira na filmsku traku stvarajući posebnu atmosferu i neobičan ritam.

Treba spomenuti da je većina filmova bila popraćena izvrsnom glazbom uživo od strane klavirista Vitomira Ivanjeka i džez benda Invisible Muffin People.

No, problematičnima se čine principi selekcije natjecateljskog dijela programa koji, na prvi pogled, nisu u srazmjeru s osnovnim konceptom festivala. Ako se nijemi film definira kao “filmsko djelo koje je rađeno samo slikovno, a ne i auditivno, po tome različito od zvučnog filma” (iz Filmskog leksikona, ur. Gilić/Kragić), tada u slučaju natjecateljskog programa treba inzistirati na takvoj produkciji ili ne nužno forsirati natjecateljski dio ako se pokaže da je recentna produkcija nedostatna. Nijemi filmovi na projekcijama nisu “nijemi”, već popraćeni glazbom ili zvucima. Ako nema auditivnog dijela odabranog od autora ili pak originalne glazbe skladane za izvođenje uživo, tada je otvorena auditivna interpretacija i ti su filmovi, kojima se mijenja auditivna pozadina, uvijek nanovo drukčiji filmovi. Možda se skidanje originalnog auditivnog zapisa (što je bio uvjet prijave na PSSST!) kako bi se projicirali uz novu “svirku uživo” čini kao dobra “fora”. Ali, ako se ne radi o nekom deklariranom pokušaju eksperimenta s audio-vizualnom percepcijom, onda to ostaje samo “fora”. Na primjer, spomenuto Horizontalno kretanje u originalu kao glazbenu podlogu ima klavirske minijature Erika Satiea pa se dimenzija filma izuzetno mijenja s džez improvizacijama Invisible Muffin People. A koliko je glazba značajna za filmske slike i koliko je jak utjecaj izbora glazbe, dobro se vidi na primjeru nagrađenog Radićevog filma Izgubljena u čekanju, gdje Invisible Muffin People “voajerskoj” snimci “koja traži priču” daju gotovo godarovsku atmosferu. 

Također, kako smo naviknuti u natjecateljskom dijelu filmskih festivala gledati recentnu produkciju, iznenadilo je dosta starijih uradaka. Naime, šest filmova bilo je starije od dvije godine, a od toga jedan (8 na 16/16 na 8) datira čak iz 1998. Inače, vrijedi spomenuti da inozemni festivali istog tipa u pravilu nemaju natjecateljski dio.

PSSST! konceptualno “pliva” već petu godinu. Iako se razlozi vjerojatno nalaze u malom festivalskom budžetu koji je popraćen volonterskim entuzijazmom i improvizacijom, ipak je jače profiliranje PSSST!-a potrebno bez obzira na budžet, jer inače to ostaje festival na kojem se u par dana prikažu “neki stari filmovi uz živu muziku”. Umjesto festivalizacijskog pop-patroniziranja publike koja nijeme filmove treba doživjeti na “nov, uzbudljiv i zabavan način…sa zabavom u stankama i tulumom svake večeri”, kako nam je rečeno na otvaranju, potrebnije su problematske panelske diskusije i predavanja. Nijemi film uz živu glazbu jest zabavan, ali on je istovremeno izuzetan kulturni dokument. Kako sam već spomenuo, sovjetski klasici otvaraju aktualna pitanja kao što su državni sistemi i odnos prema kapitalističkom modelu demokracije pa bi se tematska predavanja o počecima SSSR-a dobro uklopila, zajedno s presudnim počecima filmske montaže i modernih filmskih postupaka ukalupljenima u sovjetski projekt stvaranja “novog” čovjeka i države. Bez toga se gledatelji čine uskraćenima za kontekst i projekcije ostaju na “zabavnom” karakteru, bez primarnog poimanja filmova kao društvenih dokumenta. Pokušaj takve prakse bio je razgovor vođen nakon kratkih filmova Oktavijana Miletića iz kojih se dade iščitati dokolica zagrebačke više klase i onovremene standardne filmske teme, a ne samo izmamiti smijeh pun kokica zbog anakronosti formi ili dosjetljivosti u sadržaju. Usto, nijemi film općenito predstavlja test osobnih gledateljskih konvencija i senzibilnosti, te znanja o filmu i njegovom društvenom kontekstu.

Filmski program PSSST!-a je zaista specifičan, ali nije neobičan. Zato se suradnja s drugim festivalima tog tipa, kojih u svijetu nema mnogo, čini logičnom u budućnosti. Najviše festivala nijemog filma održava se u SAD-u, naročito u Kaliforniji gdje filmski studiji posjeduju bogatu arhivu. Van SAD-a postoje još festivali u Australiji (održava se u čak tri grada: Sidneyu, Melbourneu i Newcastleu), zatim Velikoj Britaniji, Italiji, Irskoj, Finskoj… čak ima i jedan u Manili koji je osnovan iste godine kad i PSSST!. Prošle godine osnovana su barem dva nova festivala nijemog filma (Denver i Toronto). Posebno je značajan, i Zagrebu najbliži, Giornate del cinema muto u talijanskom Pordenoneu (osnovan 1981) koji traje čak devet dana i uglavnom prezentira pronađene i resturirane filmove. U programima spomenutih festivala nalazimo tematsku usredotočenost ciklusa, kao i klasične nacionalne selekcije, zatim aktivnosti vezane uz promociju filmske povijesti i restauracijskih procesa, te inzistiranje na dokumentno-edukacijskom karakteru nijemih filmova koji primjerice osvješćuju domaću filmsku industriju.

Na kraju, uza sve spomenuto, ostaju otvorena dva glavna pitanja: Hoće li se festival vratiti na Trešnjevku nakon ovogodišnjeg pozitivnog iskustva u kinu Europa, gdje se dokazao kao dobrodošli “dotepenec”, te kako će sljedeće godine isprofilirati natjecateljski program? Zasad to uglavnom ostaje “kvartovski” festival za filmske “šmekere”, koji će i ove godine biti upamćen zbog nijemih klasika i dobrog džeza.